Sadržaj - HKDMoslikane prizorima lova i ranjenih životinja. Osim tih prizora osobito su zanimljivi otisci dlanova ruku koji su također čest motiv špiljske umjetnosti. Arheolozi

2

Sad

ržaj 04

Špiljska traženjavIč. Ivan Dodlek

06Na Misijsku nedjelju u Mariboru održan Dan molitve i spomena na žrtve komunizmaFranjo Talan

08 Kod predaka u SlovačkojKoraljka Čeh

09 Daleki rođaci – Hrvati u Punta ArenasuMarijo Malkoč

10 Radio radionica znanaca i naša Dunja Bezjak

11 3. Urbana likovna kolonija “Milena Lah”Mario Berdič

14 Sto pedeset godina od bitke kod VisaIz Matice hrvatskih iseljenika

17 Muzej betinske drvene brodogradnjeKate Šikić Čubrić

20 Klapa Dalmari na KorčuliGregor Potisk

22 Iz povijesti rada HKDMMarijan Mario Maček

27 Humanitarna akcija

28 Nastava hrvatskog jezika u SlovenijiĐanino Kutnjak

29 Dvojezična okolina - veliko bogatstvo za dijeteSanja Brumen

Glavni urednik

Uredništvo

Grafička obrada

Za izdavača

Nakladnik

Autor fotografije na naslovnici

Autorica slike na zadnjoj stranici

Prijelom i tisak

Marko Mandir

Koraljka Čeh, Sanja Brumen, Štefica Hojsak, vlč. Ivan Dodlek, Mario Berdič, Marijo Malkoč, Gregor Potisk, Marijan Mario Maček

Marijan Mirt

Marko Mandir

Hrvatsko kulturno društvo u Mariboru, Partizanska cesta 12, 2000 Maribor

Ivan Vinovrški

Božena Mirt

Časopis Hrvatskog kulturnog društva u Mariboru, Partizanska cesta 12, 2000 Maribor, Slovenija, E-mail: [email protected], Web: www.hkdm.si

TRR: 10100-0044564123 pri Banki Koper d. o. o.

Časopis je tiskan uz financijsku potporu Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske

3

UVODNA RIJEČMarko Mandir, mag. art.

Predsjednik Hrvatskog kulturnog društva u MariboruSeneca u Monteverdijevoj operi “Krunidba Poppeje”

SNG Maribor, ožujak 2016

foto

: T

iber

iu M

arta

Poštovane članice i članovi HKDM, drage mariborske Hrvatice i Hrvati!

Proslavismo dvadeset i petu obljetnicu Hrvatskog kulturnog društva u Mariboru raznolikim kulturnim programima, od uobičajenih koncerata naše klape Dalmari, koncerta dua ClaVinet u lijepoj Kazinskoj dvorani SNG Maribor, brojnih izložaba članova naše likovne sekcije “Milena Lah” u Mariboru i šire, 3. urbane likovne kolonije, sve do memorijalnog šahovskog turnira i piknika mariborske Hrvatske katoličke misije Alojzija bl. Stepinca.

Sukladno statutu, početkom ove godine koja je već na izmaku, održali smo i izbornu skupštinu na kojoj su mi prisutni ukazali većinsku potporu za još jedan četverogodišnji mandat; u prvom redu se zahvaljujem jedinom protukandidatu, suustanovitelju Društva, gospodinu Mariju Mačeku na ukazanom povjerenju i potpori. Počašćen sam i obligiran novim mandatom u kojem ćemo se sa uskim krugom suradnika i ubuduće boriti za afirmaciju i promociju svekolike hrvatske kulturne baštine ne samo u našem gradu (kako sugerira naziv našega Društva), već i u cijeloj Sloveniji. Nastavljamo povezivanje sa domovinom Hrvatskom kao i sa hrvatskim društvima u susjednim zemljama ponajprije preko kulturnih projekata.

Prisjećajući se svih nevinih žrtava poraća upravo u Marboru smo bolno svjesni činjenice kako je tadašnje političko opredjeljenje bilo pitanje života ili smrti. Parafrazirao bih predsjednika Boruta Pahora, koji je na pokopu žrtava iz Hude jame na Dobravi krajem listopada rekao da uviđa prošlost ali da gleda u budućnost. Ako ti ljudi više nisu smjeli živjeti, barem neka budu dostojno pokopani. Život je ionako prekratak da bismo mrzili. Msgr. Alojz Cvikl je tom

prilikom na zadušnici u mariborskoj katedrali pozvao sve nas da smognemo dovoljno hrabrosti, priznamo svaki svoj dio krivice naših predaka i pružimo si ruku kako bi žrtvama uz pravo na grob omogućili i vječni pokoj.

Na nama je da sjećanje na to žalosno poglavlje hrvatske povijesti kroz pijetet održavamo živim, te da kroz kulturu nadilazimo ideološki jaz koji je i danas, na žalost, prisutan u svim porama društva obiju naših domovina, Slovenije i Hrvatske. Podsjetio bih da smo već dobrano kročili u treći milenij, da smo pobjedili u Domovinskom ratu i da se hrvatski stijeg ponosno vije od Prevlake preko Savudrije sve do Vukovara. U našoj novoj domovini Sloveniji, u nastojanjima za očuvanje hrvatskog identiteta i u borbi protiv asimilacije, onako malobrojni ne možemo si priuštiti podjele na kojekakve tabore i zato iznova pozivam na jedinstvo; utoliko se nadam i daljnjem produbljenju suradnje izmedju mariborskog Društva i Misije, kao i unutar Saveza hrvatskih društava u Sloveniji. U ime HKDM se zahvaljujem svima na potpori i uplaćenoj članarini (nadamo se da vam se svidio naš darak). Od ove se godine dičimo i statusom Društva od javnog interesa u kulturi - time se otvara mogućnost da prenamijenite dio poreza plaćenog državi i poduprete naš daljnji rad.

Na izmaku stare godine upirem pogled pun nade u 2017. godinu, sa željama da nam svima bude uspješna. Sve vas pozivam na domjenak u prostorima našeg Društva u nedjelju, 11. prosinca u 11 sati. Hrvatska misa polnoćka ove je godine u ponoć u isusovačkoj kapelici na Ljubljanskoj cesti 13; ako se tamo ne vidimo dopustite mi da vam ovim putem svima od srca čestitam sretan Božić!

4

Duhovna misao

Špilja otvorenih dlanovaU doba paleolitika (starije kameno doba) ljudi su se bavili

lovom i skupljanjem hrane i živjeli su u špiljama koje su bile oslikane prizorima lova i ranjenih životinja. Osim tih prizora osobito su zanimljivi otisci dlanova ruku koji su također čest motiv špiljske umjetnosti. Arheolozi koji istražuju špiljsku umjetnost razradili su razne teorije kojima pokušavaju objasniti razloge oslikavanja tog životnog prostora. Ovdje ne želimo razrađivati te teorije ili pak pristajati uz neke, a pobijati druge. Zaustavit ćemo se na otiscima dlanova.

Čovjek paleolitika ostavio je pečat svojih dlanova na trajnoj podlozi špilje koja kroz otprilike 20 000 godina svjedoči ne samo o njegovoj prisutnosti na određenom području u određeno doba, već i o umjetničkoj težnji da izrazi ono temeljno u njegovoj ljudskosti – čežnju za vječnošću.

Slika otvorenih dlanova ruku otisnutih na zidu špilje svjedoči i o raznim unutarnjim stanjima čovjeka koji bez obzira na vrijeme u kojem živi, doživljava strah od ništavila, pa otvoreni dlan na zidu postaje propinjanje za čvrstim osloncem koji može nadvladati taj strah. U proživljavanjima životnih ugroženosti otvoreni dlan podignut iznad glave postaje obrana od nasrtaja onih koji ne poštuju prostor ljudske slobode i možda željenog samovanja, koje je jedino kadro voditi prema istinskom prostoru ljudskog zajedništva. U napuštenostima i ostavljenostima otvoreni dlan postaje vapaj za blizinom drugih i Drugoga koji će dati sigurnost bliskosti koja ne želi posjedovati već samo biti tu. Trenuci radosti, ispunjenja i zahvalnosti iskazani su kroz otvoreni dlan ruke otisnut na špilju što progovara o besplatnosti dara koji se želi darovati. To je dar pomirbenog, otvorenog dlana ruke koja je spremna na rukovanje čak i s neprijateljem. To je dar ruke koja je ispružena prema drugome.

Vjerojatno ovakvo promišljanje neće biti neki doprinos teorijama arheologa koji žele doći do značenja otisnutih dlanova špiljske umjetnosti paleolitika, ali svakako može biti pomoć u našim špiljskim traženjima koja su u jedno drugo doba postala mudroslovna špiljska traženja obilježena sjenama.

Špilja sjena Iako je čovjek već izišao iz špilje kao mjesta životnog

prostora i nastanio se u gradovima – državama koji su radi bolje organizacije zajedničkog života svakome propisivali određenu ulogu, pojavio se is - tražitelj koji se želi vratiti u špilju da bi u njoj ostavio sjene koje su se nadvile nad ljudima koji žive izvan špilje, gdje je osjenjenost pogleda na život onemogućavala istinsko zajedništvo. Bio je to filozof Platon.

Platon čovjeka opisuje kao zarobljenika koji se nalazi u podzemnoj špilji, privezanog za klupu tako da se ne može okrenuti, pa samo vidi sjene ljudi koje padaju na zid pred njim. Tako privezani čovjek uskoro je uvjeren da je svijet sjena jedini mogući svijet. Potrebno je zato osloboditi se okova privezanosti i izići iz špilje. Potrebno je ostaviti sjene u špilji i izići na svjetlo dana da bi se vidjela cjelokupna zbilja koja neće biti svedena samo na uski prostor mojih vlastitih sebičnih interesa. To znači da postoje drugi i da je potrebno proširiti svoje poglede izvan granica vlastite sjene, jer bi se moglo dogoditi da postanemo žrtva vlastite sjene.

Platonovu sliku o špilji i sjenama može se primijeniti na različita područja ljudskog života što je i on sam činio upadajući ponekad u pretjerane podvojenosti (tijelo kao tamnica / sjena duše). No, sjena o kojoj je ovdje riječ nije podvojenost između tijela i duše, već je podvojenost između ljudskih bića koja se svakodnevno skrivaju u svoje male mračne špilje i ne nalaze mjesta susreta izvan svojih hladnih špilja, jer su ih sjene straha, sebičnosti, mržnje, zavisti i

ŠPILJSKA TRAŽENJAvlč. Ivan Dodlek, dušebrižnik Hrvatske katoličke misije u Mariboru Blaženi Alojzije Stepinac

Prizor živih jaslica u Postojnskoj jami

5

Duhovna misao

ovisnosti prikovale za klupu očaja i učinile nesposobnima da žive istinsko zajedništvo utemeljeno na razumijevanju, pomirenju, opraštanju, ljubavi i oslobađajućoj nadi.

Kako izaći iz te mračne i hladne špilje razdvojenosti? Kako se osloboditi sjene očaja i uputiti se prema svjetlu nade? Možda to može učiniti netko tko je spreman ući u hladnoću špilje i pokazati put izlaska iz sjene prema svjetlosti. Možda je to netko tko je spreman „oplijeniti sama sebe“ da bi ostavio otisak svojih dlanova na zidovima ljudskih špilja. Taj otisak mora biti otisak vječnosti jer samo tako može imati trajnu vrijednost. Taj otisak mora označavati otvorenu ruku ispruženu prema čovjeku da ga izvuče iz njegovih sjena. Svjetlost zvijezde na nebu usmjeruje nam pogled prema Betlehemu. I tamo se nalazi jedna špilja. Možda je to ta špilja nade. Možda se tamo nazire „svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka“. Krenimo u Betlehem.

Špilja nadeKralj siromaha duhom, ožalošćenih, krotkih, progonjenih,

gladnih i žednih pravednosti, milosrdnih, čistih srcem i mirotvoraca, rodio se u prostoru koji je kroz ljudsku povijest bio katkad prostor sigurnosti, a katkad prostor izgubljenosti. Bio je to katkad prostor neizbrisivog pečata ljudske veličine koja je zasjala u svojem najboljem sjaju, a katkad prostor tame u koju je čovjek upadao ne znajući kako naći put prema svjetlu. Taj prostor je špilja traženja. Tražitelji su oni koji su izgubljeni u betlehemskoj noći i kojima je naviješteno da špilja traženja ima svoj odgovor u špilji nade.

Tražitelji pastiri čuvajući svoja stada, ostavljaju prostor sigurnosti koji je narušen navještajem s neba i upućuju se prema špilji za koju im je naviješteno da daje odgovore na njihova pitanja. Hrabrost za uputiti se u nepoznato daje im navještaj: „Ne bojte se! Rodio vam se Spasitelj – Krist Gospodin.“ (Lk 2, 10 – 11)

Pastir današnjice, kršćanin sa svojim ‘stadima sigurnosti’ kakva god ona bila, usudit će se ostaviti svoje stado navezanosti na proizvodnju bez ograničenja i odgovornosti, na profit bez poštivanja dostojanstva čovjeka, na uvjerenje da je sam svoj spasitelj i da je zbog toga sve dopušteno. On u špilji nade pronalazi Spasitelja koji u njemu ostavlja neizbrisivi pečat odgovora na stremljenje za vječnošću. To je odgovor na ono pitanje postavljeno već na zidovima otisnutim dlanovima ruku u špilji paleolitika. To je blagovijest spasenja zbog koje i pastir tražitelj današnjice slavi i hvali Boga.

Tražitelji mudraci otkrivaju znak na nebu. Zvijezda neobičnog sjaja koju slijede i koja je možda pokazatelj puta

izlaska iz špilje sjena koja je ispunjena očajem, vodi ih do špilje nade u Betlehemu. Mudraci koji svojim ograničenim znanjem ne znaju sami pronaći put iz špilje sjena dolaze i klanjaju se Mudracu/ Kralju koji im otvara pogled na život puno širih i dubljih dimenzija što oni sami svojim umom nisu mogli dokučiti.

Mudrac današnjice, kršćanin također zna da ljudsko znanje oslonjeno samo na svoje vlastite znanstveno – tehničke moći ne može čovjeka izvesti iz špilje sjene, već ga uvlači još dublje. U špilji nade Mudrac / Kralj poučava kršćanina mudraca današnjice da se zna pokloniti pred svetim. Upućuje ga na otkrivanje zbilje koja je puno šira od ovog opipljivog i to znanje nije znanje koje je moć, već je znanje koje je odgovornost. Odgovornost za čovjeka kraj mene, za prirodu i svijet koji me okružuje i za čovječanstvo koje se dugo nalazilo u špilji sjene. Ono sada po špilji nade u kojoj se kršćani klanjaju i hvale Boga nalazi nove putove za svjetliji hod prema budućnosti. Mudraci su otišli drugim putem. I kršćanin mudrac danas ide drugačijim putem.

Kralj Herod također je tražitelj. U svom traženju i on teži vječnosti. No, to je vječnost trajne zagledanosti u svoj vlastiti lik kojeg se želi uzdići na pijedestal obožavanja. Svoj otvoreni dlan ruke nije sposoban utisnuti na zid špilje povijesti ljudskog traženja istine, jer ga zbog samoobožavanja ta ista ruka guši i zbog toga ne može priznati Kralja koji je Spasitelj. Herod ne može izići iz špilje svojih vlastitih sjena i uputiti se prema špilji nade, jer tama mržnje, zavisti i ljubomore koju širi oko sebe prejaka je da bi uopće vidio da ga poziva špilja nade iz koje isijava svjetlost Božje slave na nebesima i mira na zemlji među ljudima.

Herodovci današnjice tražeći svjetlost kamera i trajnost medijskog prezentiranja zapravo ostaju u sjeni svojeg vlastitog obožavanja i paradoks želje za trajnošću pokazuje se u brzoj zaboravljenosti. Blještavilo medijskog prostora koje svakodnevno iznalazi nove kraljeve i kraljice kojima se klanjamo postaje špilja sjena iz koje nema izlaza bez pomoći Drugoga.

Traženje špilje nade jest traženje u poniznosti i skromnosti. Do te špilje ne vodi put koji blješti tisućama lampica, reflektora i velikih govora u kojima stalno kao jeka odzvanja ja, ja, ja, ja… Put do te špilje je put zajedničkog slavljenja Kralja koji nam pokazuje u čemu je vječnost i kako iz sjene izaći na svjetlost.

U tom smislu neka ti je kršćanine pastiru, kršćanine mudrače i kršćanine tražitelju, sretan put prema špilji nade u kojoj se rodio Spasitelj svijeta – Krist Gospodin.

Hrvatska misa polnoćka služit će se u isusovačkoj kapeli na Ljubljanskoj cesti u ponoć. Dobrodošli!

Drage Hrvatice i Hrvati, dragi prijatelji našeg naroda, želimo vam čestit Božić i svako dobro u 2017. godini!

6

Komemoracija na Dobravi

U organizaciji Hrvatske katoličke misije Blaženi Alojzije Stepinac iz Maribora i ove se godine na Misijsku nedjelju, 23. listopada, spomenulo žrtava komunizma. Komemoracija je priređena na Dan sjećanja i molitve na mariborskom groblju Dobrava, u blizini šume Tezno gdje je nakon Drugog svjetskog rata 1945. poubijano od strane partizansko-komunističke vojske i vlasti više tisuća civila i vojnika među kojima je bilo najviše pripadnika hrvatskog naroda.

U ime organizatora prisutne je pozdravio vlč. dr. sc. Ivan Dodlek koji je naglasio da je dolazak varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka svojevrsni pastirski pohod budući da Varaždinska biskupija vodi brigu za Hrvatsku katoličku misiju bl. Alojzije Stepinac u Mariboru. Dan molitve spomendan je na sve nevine žrtve koje su izgubile svoj život nakon Drugog svjetskog rata na području Maribora i okolice, kojeg je 1999. započeo voditelj HKM Maribor p. Valentin Miklobušec u suradnji s Hrvatskim kulturnim društvom u Mariboru.

Biskup Mrzljak je na početku misnog slavlja naglasio da je nedjelja najstariji kršćanski blagdan kojim se već skoro dvije tisuće godine kršćani okupljaju oko Isusa živoga, uskrsnuloga. No, predzadnja nedjelja u listopadu već niz

godina je na poseban način značajna za hrvatsku katoličku misiju u Mariboru, koja nas okuplja na ovome groblju na molitvu. Zašto ovdje? Ovo je vjerojatno jedno od najvećih grobišta hrvatskog naroda na jednome mjestu. Ovdje su iskopane mnoge kosti kada se u blizini gradila autocesta. No, još puno toga je u ovim šumama neistraženo i neiskopano, rekao je biskup dodavši da je sveta misa uvijek susret nas koji smo ovdje na zemlji i onih koji su otišli prije nas. Želimo

ih se sjetiti u svojim molitvama. Njihova imena nama su nepoznata, ali Bogu ne. Bogu su poznata. On zna za njih. Mi ih želimo na poseban način preporučiti Božjoj dobroti, a isto tako i mi sami želimo moliti za njih i na neki način biti u mislima s njima, ne samo njihovim zemnim ostacima kao nečime što propada, nego kao živima koji žive u Bogu. Posebno ove godine, kada se događaju iskapanja u Hudoj jami i kada se kosti prenose upravo na Dobravu, sigurno će ovo groblje biti još više mjesto pijeteta i molitve za sve one, za koje zapravo ne znamo gdje su ali kao kršćani vjerujemo, da uvijek žive u Bogu. S biskupom Mrzljakom komemorativnu misu suslavili su preč. dr. sc. Tomislav Markić, ravnatelj Hrvatske inozemne pastve, fra Marko Prpa, profesor, delegat HIP-e za Sloveniju

NA MISIJSKU NEDJELJU U MARIBORU ODRŽAN DAN MOLITVE I SPOMENA NA

ŽRTVE KOMUNIzMAtekst i fotografije: Franjo Talan

Mali pomaci prema dovršenju spomen područja na Dobravi ipak vesele

Mariborski nadbiskup msgr. Alojzij Cvikl DI i varaždinski nadbiskup msgr. Josip Mrzljak

7

Komemoracija na Dobravi

i voditelj HKM Ljubljana, član Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij vlč. mr. sc. Anđelko Košćak, rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu, voditelji mariborske HKM vlč. dr. sc. Ivan Dodlek i vlč. dr. sc. Krunoslav Novak, vlč. Milenko Majić, vojni kapelan u Sunji, preč. Mirko Horvatić, ravnatelj Svećeničkog doma u Varaždinu, te tajnik varaždinskog biskupa, vlč. Nikola Tomašević.

U homiliji se biskup Mrzljak osvrnuo na život sv. Pavla kojem je kao rimskom građaninu odsječena glava. Pavao, svjestan da je njegov život pri kraju, piše Timoteju: Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Nastojao je u kratkoj rečenici sažeti sve što je u životu učinio i kako je zadovoljan sa svime onime što je činio i sada se predaje Onome u kojega je vjerovao i kojega je navješćivao. Ovdje sigurno možemo napraviti usporedbu i pitati se s kakvim su mislima mnogi naši umirali onda kada su postali svjesni da je njihov ovozemaljski život pri kraju. Vidjeli su svu nepravdu, svo ono nasilje, svu onu mržnju i znali su da idu prema kraju. Što se sve odvijalo u njihovim glavama? Vjerujemo da su u mnogima od njih bili upravo oni korijeni kršćanske vjere i da su itekako mogli reći gotovo kao i sveti Pavao: Nastojali smo živjeti onako kako su nas učili naši roditelji, onako kako su živjeli naši preci, u duhu kršćanske vjere. Sigurno je tu bilo tjeskobe; možemo samo nagađati kako je to bilo umirati u Hudoj jami ili negdje drugdje - stajati nad rovom i čekati da te pogodi metak ili možda pasti polumrtav, poluživ u jamu i ondje umirati - ali vjerujemo da je u mnogima od njih itekako bila prisutna molitva. Iako je bilo teško, teško na takav način umirati, vjerujemo da je upravo ta vjera bila pomoć u prijelazu iz ovog bremenitog života u vječni život, istaknuo je biskup u homiliji.

Skladnim je pjevanjem misno slavlje uzveličao zbor varaždinske katedrale Chorus liturgicus, koji je na kraju otpjevao poznatu pjesmu Zdravo djevo, autora svećenika

fra Petra Perice, koji je mučeničkom smrću život završio na otočiću Daksa kod Dubrovnika po ulasku partizanske vojske u grad Dubrovnik 1944. godine.

Nakon misnog slavlja prigodnim govorom okupljenima su se obratili prof. dr. sc. Šime Ivanjko, počasni konzul Republike Hrvatske u Mariboru i dr. sc. Andrej Fištravec, gradonačelnik Maribora. U svom emotivnom i dirljivom govoru mariborski nadbiskup mons. Alojzij Cvikl izrazio je želju da se u spomen na mučenike na tom mjestu zajednički izgradi barem kapela, a podršku toj ideji dao je i varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak.

Program je nastavljen međureligijskom molitvom koju je započela u ime Evangeličke crkve Augsburške vjeroispovijesti, duhovnica Violeta Vladimira Mesarič Jazbinšek, a potom su nastavili biskupi mons. Mrzljak i mons. Cvikl koji su na kraju tog dijela okupljenim vjernicima podijelili blagoslov.

Uslijedila je procesija prema kosturnici gdje su položeni vijenci i zapaljene svijeće.

Uz vjernike okupljene oko Hrvatske katoličke misije bl. Alojzije Stepinac iz Maribora ovogodišnjem spomenu na nevine žrtve komunizma stradale u okolici Maribora po završetku Drugog svjetskog rata bili su prisutni predstavnici Ministarstva branitelja Republike Hvatske, ministar Tomo Medved i tajnik kabineta Ivan Anton Žlimen, gradonačelnik Maribora dr. sc. Andrej Fištravec, izaslanica veleposlanice RH u Sloveniji Romana Franulović-Bušić, počasni konzul RH u Mariboru prof. dr. sc. Šime Ivanjko, te članovi udruga: Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava Varaždin, Počasni bleiburški vod, Udruga Hrvatski križni put, članovi udruge Hrvatski domobran iz Duge Rese i Zaprešića, predstavnici Udruge Macelj 1945., članovi Hrvatskog kulturnog društva Maribor te ostali vjernici.

Hrvatski jezik nadglasavao je slovenski u mariborskoj katedrali prilikom mise zadušnice za žrtve iz Hude jame koja je održana

par dana nakon naše komemoracije

Prilikom ukopa žrtava iz Hude jame na Dobravi su se okupili predstavnici hrvatskog državnog vrha zajedno sa

predsjednikom Slovenije Borutom Pahorom Naša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović položila je vijenac

ranije istoga dana

8

Raseljeni Hrvati po svijetu

Vjerujem da smo svi mi čuli za Gradišćanske Hrvate, no malo tko od nas posjetio je te krajeve. Svrstavamo ih u okvir televizijskih emisija koje govore o iseljenim Hrvatima, pričaju nama čudnim, pomalo nerazumljivim, arhaičnim hrvatskim jezikom i to je uglavnom to. No jedno ležerno, ljetno putovanje povelo me tim krajevima i krajevima za koje možda niste ni znali da čuvaju uspomene na hrvatske pretke.

Krajem srpnja, naime, imala sam priliku posjetiti Šenkvice u Slovačkoj. To mjestašce u blizini Bratislave, usudim se reći, u bratskim je odnosima sa Hrvatskom Kostajnicom, gdje sam odrasla i kamo se redovito vraćam. Putem prema Šenkvicama prolazila sam austrijskim Burgenlandom odnosno Gradišćem. Cesta vodi kroz brojne krajeve „hrvatskih“ naziva. Naime, pojavom osmanlijskih Turaka, došlo je do iseljavanje hrvatskog stanovništva sa područja Like, Krbave, Korduna i Banovine, Gorskog kotara, zapadne Bosne i Slavonije. Do prvog većeg vala iseljenja došlo je oko 1530. godine, nakon što su Turci uništili većinu naselja između Une i Velebita te od Kupe do Kapele. Slijedila su mu još dva veća vala u 16. i 17. stoljeću. Narod se iseljavao prema sjeveru.

Već postojeće selo Šenkvice, 1547. godine, bježeći od Turaka, naselili su Hrvati. Veći broj Hrvata iz grada Hrvatske Kostajnice naselio se 1594, ustanovivši naselje zvano Male Šenkvice, koje su se kasnije spojile sa Šenkvicama. Novopridošle hrvatske obitelji organizirale su uvjete života i prilagodile se novoj domovini, te u kasnijim naraštajima prekinule veze sa starim krajem.

Međutim, nisu zaboravili jezik. Ostala su prezimena koja svjedoče povijest. Ostali su nadgrobni spomenici s hrvatskim imenima, crkva sv. Ane (baš kao u Kostajnici, na žalost srušena u Domovinskom ratu), sa obrambenim zidinama. Ostale su uspomene na stari kraj - glavna ulica se zove Hrvatska, predio naselja Kozara, potok Sisak… Imena koja usred Slovačke podsjećaju na dom.

Našavši se u skromnom, malom muzeju, iznenadio me entuzijazam tih ljudi, ljubav prema precima i korijenima. Stare nošnje, povelje, slike, fotografije, posuđe, oruđe… Oduševio me folklor koji sadrži brojne tradicije. Mladi ljudi sviraju citre, vesele se, pjevaju i plešu. I ja s njima. Skoro svaka kuća ima mali vinograd, a klijeti su im pune sve boljeg vina. U jesen će pak svi Šenkvičani, bez obzira koliko, uslijed miješanja raznih

naroda, hrvatske krvi još imali, rado uzvratiti posjet i doći na kestene u dolinu smaragdne rijeke Une, u Kostajnicu, na već tradicionalnu Kestenijadu.

I tako se Hrvati iz domovine i svijeta susretnu sa potomcima Hrvata i sa Slovacima, na danima sv. Ane, uz pjesmu i ples, lijepu riječ i osmijeh. Osjetivši iskreno gostoprimstvo, miješajući jezike, hrvatski, slovenski, slovački, razumjeli smo sve, a u srcima ponijeli ono najvažnije. I tako se jedno moje ležerno, ljetno putovanje, pretvorilo u predivno druženje i donijelo nove spoznaje i vrijedne uspomene.

KOD PREDAKA U SLOVAČKOJKoraljka Čeh, prof. povijesti i teologije

Sa gradonačelnikom Šenkvica Peterom Fitzom na kušnji vina Mladi štovatelji folklora

Hrvatska nošnja u šenkvičkom muzeju

9


Na mladima svijet ostaje

Martina, gdje je Punta Arenas, siguran sam da mnogi čitatelji po prvi put čuju za ovaj grad, usuđujem se reći na kraju svijeta.

Punta Arenas je grad na kraju svijeta, tako ga zovu, na samom jugu Čilea u pokrajini Magellanes.

Znaš li barem otprilike koliko je tisuća kilometara Punta Arenas udaljen od Hrvatske?

Udaljen je približno 14000 km. Dakle, avionom do Hrvatske vam treba barem dva dana.

Koliko je ukupno Hrvata u Čileu, a koliko ih je od toga u Punta Arenasu? U kojem periodu i iz kojih razloga je došlo do migracije Hrvata sve do Mageljanova prolaza?

Prema nekim podacima u Čileu je otprilike 200000 Hrvata, odnosno oko 1 posto ukupne populacije, ali oni su treća, četvrta pa čak i peta generacija. Jako je malo onih koji su rođeni u Hrvatskoj i žive u Čileu. Što se tiče Punta Arenasa, pretpostavlja se da je polovica stanovništva hrvatskog podrijetla. Hrvati su do Mageljanovog prolaza došli krajem 19. stoljeća zbog teške ekonomske situacije u Hrvatskoj, posebno u obalnom dijelu.

Negdje sam pronašao podatak da je većina hrvatskih doseljenika u Punta Arenas s otoka Brača.

Uglavnom dolaze s otoka Brača i iz okolice Splita. Govori se da su došli privučeni zlatnom groznicom, a kasnije je država Čile dijelila posjede doseljenicima. Na taj način je poticala doseljavanje i Hrvati su se zbog toga počeli baviti stočarstvom, a kasnije su postali trgovci da bi danas novije generacije bile visokoobrazovane te usmjerene u druge djelatnosti.

U Europi često govorimo o nacionalnim manjinama, etničkim skupinama i zakonima koji reguliraju njihova prava. Kako su pitanja nacionalnih manjina i etničkih skupina riješena u Čileu i postoje li uopće spomenuti termini?

Razgovarala sam s Čileancima o tome i oni kao da ne shvaćaju pojam nacionalne manjine. Hrvati su jednostavno dio stanovništva, oni su Čileanci te su se od samog početka jako dobro asimilirali u društvo.

U Punta Arenasu je podignut spomenik u obliku hrvatskoga grba. Tako nešto nemamo nigdje u Hrvatskoj, ali ni drugdje u dijaspori. Kakve su tvoje impresije i saznanja o ideji i gradnji te kako ostali stanovnici Punta Arenasa gledaju na taj spomenik?

Stanovnici Punta Arenasa hrvatskog podrijetla ponosni su na taj spomenik. Izgrađen je 90-ih godina od bračkog kamena i zaista je velik. U samoj blizini je i drugi spomenik, hrvatskim imigrantima, koji je još veći i umjetnički ostavlja puno bolji dojam.

Koliko se godina održava nastava hrvatskog jezika u Punta Arenasu u okviru Hrvatske nastave u inozemstvu koju vodi i organizira MZOS RH.

Nastava se održava u organizaciji ministarstva oko 15 godina, a održavala se i prije s tim da je to bila privatna inicijativa kada je nastavu održavala jedna profesorica u privatnoj školi.

Možeš li nam ukratko prokomentirati odaziv učenika: koliko je učenika pohađa, s kakvim predznanjem hrvatskog jezika dolaze, što ih osobito zanima i privlači u nastavnim sadržajima?

Nastavu pohađa 60-ak učenika, od toga je 50 u školama, a 10-ak je odraslih. Nastava se održava u školama kao izvannastavna aktivnost, a za odrasle se održava u hrvatskom domu. Polaznici nemaju predznanja jer se hrvatski jezik među stanovništvom hrvatskoga podrijetla izgubio. Dakle oni izvan

DALEKI ROđAcI – HRVATI U PUNTA ARENASU

Marijo Malkoč intervjuira prof. Martinu Kalamari, učiteljicu hrvatske nastave u Makedoniji

10


U turističkoj rubrici Radia Maribor pod nazivom “Radio radionica znanaca”, koju vodi gospodin Tone Petelinček, veliki promotor hrvatsko – slovenskih odnosa, bilo je govora i o jesenjem izletu na Vis. U emisiji su ugostili gospođu Dunju Bezjak, koja pola godine provodi baš na tom lijepom otoku. Iz tog razgovora smo doznali da su Vis i Maribor vrlo tijesno povezani, ne samo Maribor nego i Lovrenc na Pohorju, a ako gledamo šire i cijela Slovenija. Čini se da su upravo Slovenci najbrojniji od svih stranih gostiju na Visu, koji kao destinacija po svim kriterijima ispunjava ono što slovenski turisti očekuju od Jadrana, Dalmacije i mora: ne preveliku gužvu, mir, a s druge strane bogat kulturni život. Zato je Vis mjesto za odmor po mjeri mariborčana, lovrenčana i svih drugih Slovenaca. Ponekad u šali kažu kako je došlo vrijeme da se na Visu otvori i slovenski konzulat. Inače, oko milijun Slovenaca redovito ljetuje na hrvatskom dijelu Jadrana i svi se tu dobro osjećaju.

Kad je na Visu nedavno bila Radio radionica znanaca, more je tada već bilo hladnije , ali su se hrabri kupali, dok je sunce milovalo a nebo je bilo kristalno čisto, modro. Gospođa Bezjak neće zaboraviti scenu kada se sadila stara loza iz Maribora na Visu. Sudionice Radijske radionice znanaca, njih

dvjestotinjak, tom su prilikom zapjevale stare slovenske napitnice. To su bili ljudi koji nisu nikad zajedno vježbali, ali njihovo pjevanje je bilo prekrasno i za slušati i za gledati.

Naša uvažena promotorica hrvatsko – slovenskih odnosa ne gaji posebnu nostalgiju za bivšom zajedničkom državom, ali njena generacija zaista osjeća neku skupnu povezanost sa tim prostorom. Ako idemo još dalje u prošlost, a pod dojmom toga da smo i mi mariborčani, kao sugrađani admirala

Tegetthoffa, proslavljali sto i pedesetu godišnjicu Viške bitke, moramo se sjetiti da smo i tada također živjeli u jednoj drugoj zajedničkoj domovini te da je tragove tog zajedničkog života moguće na Visu naći na svakom koraku, od tvrđava do palača, od posjeta Franza Josefa do četiri spomenika palima u Viškoj bitki među kojima je bilo i Slovenaca.* Živjeli smo i tada u toj zajedničkoj domovini i otuda ta povezanost. I Austrijanci su česti gosti na Visu. Sada, kada smo po peti puta zajedno, valja istaći da smo ipak pripadnici slavenskih naroda i da imamo puno toga zajedničkog, jezična barijera nije tako velika, a Slovenci su uvijek jako voljeli Jadran, posebno Dalmaciju.

* vidi str. 14.

nastave nemaju nikakav kontakt s hrvatskim jezikom zbog toga je i jako teško potaknuti interes za učenje samog jezika. Zato više radimo sadržaje iz kulturne, prirodne i povijesne baštine.

Koliko hrvatskih klubova djeluje u Punta Arenasu? Na koji način su aktivni, imaju li svoje časopise, organiziraju li priredbe?

U Punta Arenasu postoje dva hrvatska kluba, Croata u Hrvatskom domu i Dalmatinsko društvo. Razne priredbe i domjenci se često organiziraju u Hrvatskom domu. Hrvatski dom izdaje časopis Male novine, ali na španjolskom jeziku. Manji dio časopisa, najčešće naslovi ili dio koji je posvećen učenju jezika je na hrvatskom.

Kakva je budućnost Hrvata u Punta Arenasu, koliko je zapravo teško očuvati svoj identitet i iz kojih razloga?

Hrvatski su se doseljenici od samih početaka jako dobro asimilirali. Identitet održavaju kroz kulturne priredbe. Teško je održavati identitet jer u zajednici postoji mali interes za neke sadržaje vezane uz Hrvatsku općenito. Hrvatska zajednica u Punta Arenasu je troma po tom pitanju usporedimo li je recimo s hrvatskim zajednicama u Argentini.

Spomenik hrvatskom grbu u dalekoj Južnoj Americi - Punta Arenas

RADIO RADIONIcA zNANAcA I NAŠA DUNJA BEzJAK

11

Likovna sekcija

Že tretja Urbana likovna kolonija Milene Lah 2016, v organizaciji HKDM, je v Vetrinjskem dvoru sredi Maribora končno našla svojo idealno lokacijo, saj gre za prostor, ki združuje raznovrstne kulturne prireditve namenjene meščanom vseh starosti, že od svoje obnovitve v času EPK leta 2012. Tretja urbana pa letos hkrati obeležuje četrt stoletja obstoja Hrvatskog kulturnog društva Maribor, pomlajenega in aktivnejšega kot kadarkoli prej, že vrsto let pod vodstvom predsednika mag. Marka Mandirja. Udeleženci tokratnega srečanja so bili po eni strani stari znanci mariborske likovne scene, kot so Marijan Mirt, Slađana Matić Trstenjak, Ivan Vinovrški in Iris Anam Cara, po drugi strani pa so se jim prvič pridružile še tri gostje iz Zagreba: Božena Mirt, Josipa Ćamber in Andrijana Knez. Marijan Mirt, mag. je v času kolonije razstavljal v več razstaviščih po vsem Štajerskem in hkrati skrbel za organizacijo dogodka, pri čemer je prispeval nenavadne fotografije mariborskih vedut, posnetih z analognim fotoaparatom kot diapozitive, ki jih je projiciral na fotopapir in nato še enkrat fotografiral, tako da je nastal zanimiv eksperiment, znova potrjujoč umetnikovo zanimanje za arhitekturo. Tudi Iris Anam Cara je prispevala svoje manipulirane, nekoliko zamegljene fotografije domačega mesta, ki sodijo v njen bogat fotografski opus, izdatneje na ogled na njeni spletni strani, dopolnjujoč ga s slikanjem neobičajnih motivov ljubezenskih dvojic ali dobrih čarovnic, ki s svojo palico vrtinčasto ukrivljajo transcendentni, večdimenzionalni prostor. Tragično preminuli mariborski fotograf Ivan Vinovrški je bil vsa leta nepogrešljiv spremljevalec domačih kulturnih dogodkov, tako v okviru

SNG Maribor in Borštnikovega srečanja kot tudi nadškofije, galerije RRRudolf, HKDM in drugih javnih prireditev. Ob tokratni koloniji je pripravil dve ČB žanrski fotografiji mestnega posebneža na kolesu in motivsko popolnoma kontrastno barvno fotografijo odsevov Frančiškanske cerkve na stekleni fasadi nove stavbe na Trgu Leona Štuklja. Omenjeni umetnica in umetnika so se torej neposredno posvetili urbani tematiki v različnih fotografskih tehnikah, druge tri udeleženke pa so se vsaka na svoj na specifični likovnoizrazni in motivski način posvetile naravi nasploh, tako v fizičnem kot transcendentnem, duhovnem oziru. Slađana Matić Trstenjak, mag. je ustvarila ciklus miniaturnih gozdnih pejsažev z naslovom »Obarvani dež« v prepoznavnem

Mario Berdič

Udeleženci 3. Urbane likovne kolonije “Milena Lah”

12

Likovna sekcija

abstraktno asociativnem, rahlo geometrizirajočem, grafično učinkujočem ploskovitem izrazu, pri čemer akrilno tehniko na platnu doplonjuje s kolaži iz porisanih papirnih lističev, vendar tako, da prodirajo iz pravokotnega nosilca v zunanji prostor. Slađanin najpogostejši likovni objekt je brez dvoma antropomorfno drevo, ki pa ga lahko zelo povečanega, kot osnovno podobo, najdemo tudi na sliki Božene Mirt, sicer Marijanove matere, ustvarjenega s pomočjo popolnoma drugačnega kolažiranja z zmečkanim papirjem, posredujoč slikovni površini reliefno strukturo. Starodavno transcendentno simboliko drevesa lahko interpretiramo kot povezavo med zemljo in nebom, tostranstvom in onostranstvom, človekom in bogom, navezujoč hkrati na avtoričino osebno ime. Transcendentno simboliko premoreta tudi abstraktno simbolni deli Josipe Čamber, ki je na enem platnu upodobila spiralo, ki v naravi obstaja v obliki zlatega reza (sectio aurea ali proportio divina), kot morebitni dokaz božje prisotnosti v

materialnem stvarstvu, podobno kot navezuje drugo platno na valovanja kozmičnih strun in njihovo mikrokozmično večdimenzionalnost. S palimpsestno večdimenzionalnostjo se je poigravala Andrijana Knez, ki je kot osnovo uporabila „reklamni“ pano z napisom lanske II. urbane likovne kolonije, pri čemer ga je obrnila navpično, posnemajoč kitajsko kaligrafijo. Na takšno letristično podlago je v nadaljevanju slojevito nanašala abstraktne barvne ploskve in s pomočjo toplo hladne modulacije ustvarila močno globinsko iluzijo. Kot dobrodošlo dopolnitev kolonije lahko smatramo tandemsko delo najmlajših udeleženk Ive in Julije, v „ekspresionističnem“ slogu. Julija je ustvarila primorski pejsaž, obujajoč spomin na počitnice, saj so prisotne palme in sredozemski sadeži, Iva pa je doslikala še dežne kapljice, z učinkom čisto pravega drippinga. Letošnja Urbana je torej potekala v sproščenem, prijateljsko družinskem vzdušju, kot se spodobi za počitniško ustvarjanje v središču mesta Maribora.

13

IVAN VINOVRŠKI (1952-2016), IN MEMORIAM Med vzponom na Okrešelj tragično preminuli

mariborski fotograf, član fotokluba Maribor in HKDM, Ivan Vinovrški je rad v šali govoril, da je pred štiridesetimi leti priplaval v Maribor po Dravi navzgor iz Virovitice v hrvaški Podravini, vendar ga v štajerski prestolnici očitno ni zadržal dravski jez, marveč ljubezen, kot se to pogosto dogaja. Sicer pa se je s svojo drugo največjo ljubeznijo, fotografijo, ukvarjal že od desetega leta starosti, nostalgično spominjajoč se napornega ročnega dela v temnici pod rdečo lučjo, ob razvijanju negativov, prelivanjem kemikalij, sušenjem in številnimi nezgodami v tej zvezi, kar je sodobnemu fotografu sicer prihranjeno, vendar pa tudi sodobna digitalna tehnika ni brezmadežna in uporabniku velikokrat povzroča neslutene preglavice, še posebej, če je iz „stare šole“. Ivan Vinovrški se je sčasoma popolnoma „infiltriral“ v mariborsko kulturno življenje, tako da je postal nepogrešljiv kronist večine kulturnih prireditev, od likovnih in drugih razstav preko takšnih in drugačnih koncertov do gledaliških predstav in baletov ter literarnih večerov, pri čemer je morda največji pečat mestu zapustilo profesionalno sodelovanje z SNG Maribor, Mariborsko nadškofijo (tudi z galerijo Ars sacra) ter v zadnjih letih z Mariborsko literarno družbo in galerijo RRRudolf. Fotografi radi ustvarjajo v ciklih, pri čemer tudi Ivan Vinovrški ni bil izjema, saj se njegov bogati opus sestoji iz več let nastajajočih posnetkov dramskih in baletnih motivov, portretov (npr. Borštnikovi nagrajenci), nagrobnih križev, oljk, beneških mask in morda z največjim tveganjem povezan ciklus zračnih posnetkov Maribora, iz letala s fotoaparatom skozi odprto okno. Ivan Vinovrški je veliko razstavljal, bodisi

samostojno bodisi skupinsko v okviru Fotokluba Maribor, njegove fotografije pa opremljajo tudi številne publikacije, kot so na primer glasbeni učbeniki, knjige (P. Kuret: Sto slovenskih opernih zvezd, I. Karlin: Od opere do mjuzikla), publikacije SNG Maribor (V vrtincu nasprotij, 1919-2009, 90 let SNG Maribor, gledališki listi Opere in baleta, Almanahi Borštnikovega srečanja), razstavni katalogi (Galerija Ars Sacra, Mariborska Sinagoga, Društvo baletnih umetnikov Slovenije itn) in monografije (I. Otrin, legenda mariborskega baleta; Mariborska stolnica, ob 150. obletnici Slomškovega prihoda v Maribor; Gornja Jelenska na Hrvaškem). Naš Ivan je bil torej neprestano delujoč fotograf, ki je svoje motive celovito sodoživljal in ob ustvarjanju svetlobnih podob tudi neizmerno užival, posredujoč gledalcu nekaj tistega vzdušja in občutij, ki jih je tudi sam izkusil, kar pa je, poleg dokumentiranja dogodkov, bilo končno tudi njegovo poslanstvo. Ivana se bomo spominjali po njegovem vedrem karakterju in dobri duši ter pogrešali njegov smeh in prerivanje skozi množice obiskovalcev do ospredja dogodkov, ki jih je za zmeraj zapisal s svetlobo.

Likovna sekcija

Rubriku naše likovne sekcije zaključujemo dobrom viješću: naša istaknuta članica, akademska slikarica Slađana Matić Trstenjak svojim nagradama je pribrojala i ovogodišnju Nagradu Društva likovnih umetnikov Maribor; mladoj majci tromjesečne Fride od srca čestitamo - dvostruko!

14

Iz Matice hrvatskih iseljenika

15

Iz Matice hrvatskih iseljenika

16

poglavje

16

Filatelistički kutak

17

Mare Nostrum Croaticum

Betina na otoku Murteru jedno je od rijetkih preostalih žarišta male drvene brodogradnje. Od polovine 18. stoljeća do danas lokalni brodograditelji u kontinuitetu njeguju tradicijska znanja o izradi broda. Ideja o zbirci ili muzeju koji će baštiniti tradicijsku drvenu brodogradnju prisutna je od sedamdesetih godina prošlog stoljeća; utoliko se vlasnici drvenih brodova i zaljubljenici u tradicijsku brodogradnju okupljaju u udrugu Betinska gajeta 1740., koja si je za cilj postavila stvaranje Muzeja betinske drvene brodogradnje i zaštitu umijeća gradnje betinske gajete.

Nakon mnogih birokratskih peripetija, priprema projekta započela je u studenom 2013. godine, kada je i kupljena zgrada današnjeg muzeja. Priča o zgradi u kojoj se danas Muzej betinske drvene brodogradnje nalazi, sasvim je posebna: izvorne dvije stare dvokatnice u zaštićenoj-kulturno povijesnoj cjelini Betine, koje je povezivalo zajedničko unutrašnje dvorište, stavljene su pod zajedničko krovište. Središnji, dvorišni dio postao je zatvorena galerija koja tvori svojevrsnu horizontalnu i vertikalnu os muzeja u kojem je majstorskim dostignućima suvremenih hrvatskih arhitekata postignut sinergični učinak, kontrapunktiranje stoljetnih kamenih zidova sa suvremenim materijalima poput drvenih podova i stubišta na željeznoj konstrukciji sa ogradama. Formalni minimalizam se perpetuira u diskretnim videoprojekcijama gdje se reproducira dokumentirano kazivanje brodograditelja, vrijednih kalafata, čije se umijeće do tada prenosilo usmenom predajom, sa koljena na koljeno, štono se kaže. Djeca se u igraonici na touch screenu mogu okušati u interaktivnoj izgradnji drevnog drvenog broda te na jednostavan i zaigran način učiti redoslijed gradnje, uviđati

složenost postupaka i usvajati lokalne nazive dijelova broda.

Posjetitelju muzeja se na dojmljiv način predočava slika društva iz vremena kad je brod imao nezamjenjivu ulogu u životima stanovnika Betine i Murtera. Brod je služio za odlazak u polje na rad, prijevoz materijala, ljudi i životinja, ribarstvo, prodavanje uroda te komunikaciju s gradskim središtima. Stanje u kojem je brod centar života lokalnog stanovništva trajalo je do šezdesetih godina 20. stoljeća. Kad se asfaltirala prilazna cesta otoku došlo je do velike promjene u izvoru privređivanja. Iz isključive orijentiranosti na djelatnosti primarnog sektora, lokalno stanovništvo okrenulo se tercijarnim djelatnostima. Brod je uvelike izgubio na važnosti, a nabava hrane, odjeće i kućanskog inventara postala je lakše dostupna. Roba tradicijskih zanata koju su radili kovači, jedrari, tkalice, postolari ili ribari postala je lako zamjenjiva industrijskim proizvodima.

Zbirka maketa od izuzetne je važnosti za stalni postav Muzeja. Budući da je izložbeni prostor nedovoljno velik, smještaj brodova u stvarnoj veličini nije bio moguć. Rješenje se iznašlo u izradi maketa pet tipova najčešće građenih brodova betinske brodogradnje. Izrada maketa povjerena je vrsnom hrvatskom maketaru Lucianu Keberu. Linije kaića,

MUzEJ BETINSKE DRVENE BRODOGRADNJE

Kate Šikić Čubrić

Maketa bracere Mučenica

Graf s iskazima zarade i ugleda brodograditelja u različitim razdobljima povijesti

18


lađe i gajete maketar je izradio uzimanjem mjera na terenu. Makete leuta i bracere izrađene su po fotografijama iz arhiva vlasnika i tehničkim karakteristikama zabilježenima u Arhivima lučkih kapetanija.

Razgovarajući s brodograditeljima mladi su entuzijasti saznali da linije na naizgled beznačajnoj daščici brodograditelju omogućuju da konstruira sva brodska rebra i da su vrlo vrijedne. Dizajner je prepoznao važnost pronalaska i napravio muzejski logotip: dvije stilizirane daščice.

STALNI POSTAVJedinstven dio postava su upravo citati iz kazivanja koji se

nalaze na samostalnim pločama u svim prostorijama muzeja. Riječi brodograditelja vode posjetitelja kroz Muzej.

U jugoistočnom dijelu zgrade prikazano je kako je izgledao svakodnevni život kad je u njemu bio neizostavno ukorporiran brod. Poljoprivreda, ribarstvo, odlazak na prekomorske posjede ili svadbeni običaji bili su neostvarivi bez broda. Upotreba broda u svadbenim svečanostima prikazana je video projekcijom rekonstrukcije tradicijske betinske svadbe. Video projekciju prate eksponati iz Zbirke predmeta kućnog interijera i Zbirke odjevnih predmeta, koji simboliziraju dotu. U istoj prostoriji nalazi se replika kabine leuta u kojoj posjetitelj može pogledati scene odlaska u ribolov, u polje na rad ili odlaska po mladu. U kabinu je ugrađen monitor koji simulira prednje staklo i zvučnik koji dočarava originalne zvukove.

Slijedeći etnološku nit, postav drugog kata sjeveroistočnog dijela zgrade nastavlja ranije započetu priču i prezentira ulogu broda u ribarstvu. U zasebnim vitrinama se nalaze makete

brodova vezanih uz ribarstvo. U postavu ove izložbene se nalazi multimedijalna simulacija puteva koji su proizlazili iz životnih potreba stanovnika Betine i Murtera. Posjetitelj dobiva uvid u uloge koje su imali brodovi konstruirani u lokalnim brodogradilištima: odlazak na posjede, prijevoz ljudi, životinja i uroda, ribarstvo, poljoprivredne djelatnosti, jedrenje i veslanje.

Između dva krila, u prizemlju dvorišta smješten je sakralni moment u vidu zavjetne kapelice i barjaka posvećene svecu zaštitniku radnika u drvu, sv. Josipu. Brodograditelji i zanatlije u Betini redovito su bili članovi bratovštine sv. Josipa.

Na polukatu dvorišnog dijela zgrade nalazi se instalacija jarbola i lantine s izvornim jedrom koje se po potrebi može dignuti i spustiti.

Prva regata na latinsko jedro održana je u Murteru 1998. godine i na njoj je sudjelovalo osam brodova opremljenih tradicijskim jedriljem. Od tog trena do danas raste broj učesnika na regatama, brodovi se obnavljaju, izrađuju se novi jarboli i jedra. Nisu rijetki slučajevi gradnje novog broda koji će služiti samo za jedrenje na regatama. Danas se u bližoj okolici

Postav drugog kata JI krila (Svakodnevni život)

Središnje dvorište i pogled na sjeverozapadno krilo prije rekonstrukcije

Na polukatu dvorišnog dijela zgrade nalazi se instalacija jarbola i lantine s izvornim jedrom koje se

po potrebi može dignuti i spustiti

19


održava osam regata na latinsko jedro na kojima sudjeluje do 80 potpuno opremljenih drvenih brodova. Može se sa sigurnošću reći da su regate na latinsko jedro novi pokretači tradicijske brodogradnje u Betini.

Znanje o dizajnu se unutar brodograditeljskih obitelji strogo čuvalo, prenosilo se s glavnog majstora prota na najsposobnijeg šegrta. Samo je proto znao dizajnirati brod i on je odlučivao kome će znanje prenijeti. Jedna od najznačajnijih uloga ovog Muzeja je prenošenje znanja, a upravo eksponati ovih vitrina u kombinaciji s legendama otkrivaju dosad skrivane tajne brodograditeljskog zanata.

Muzejski postav ima jedinstvenu zvučnu podlogu koja dolazi iz usmjerenih zvučnika; ambijentalni zvukovi pojačavaju doživljaj posjetitelja. Svaka prostorija ima glazbenu podlogu koju određuje sadržaj prostorije. Primjerice, u sobi gdje su prikazani brodograđevni alati dominira zvuk piljenja, zabijanja čavala ili tesanja. U središnjoj galeriji pokraj kod jarbola i jedra dominira škripa konopa i zvuk valova. U sobi svakodnevnog života glazbenu podlogu sačinjavaju lokalni napjevi izvedeni od KUD-a Zora.

Muzej je osnovan s ciljem da bude ustanova koja potiče lokalno stanovništvo da razvija svijest o vrijednosti brodograditeljskog i kulturnog naslijeđa. Predstavljanje lokalne tradicije obogaćuje turističku ponudu. Uređenje stalnog postava Muzeja betinske drvene brodogradnje zapravo je tek početak djelovanja usmjerenih revitalizaciji tog zanata i upotrebe drvenog broda. Novouređeni betinski trg i lučica tvore “muzej izvan zidova”. Trideset i pet drvenih brodova u lučici imaju rezervirano mjesto veza i ploču u vidu legende s podacima o vlasniku, brodograditelju, godini gradnje i tehničkim karakteristikama.

Želja je da se Betina brendira kao mjesto brodograditelja i da posjetitelji planski dođu u Betinu učiti o brodogradnji, naručiti ili popraviti brod, provozati se gajetom na latinsko jedro ili naučiti više o murterskom kraju. A Muzej betinske drvene brodogradnje nositelj je novog vala drvene brodogradnje. Drveni brodovi će se graditi dok god bude potrebe za njima, ali i znanja o izradi.

Ako vas put nanese u slikovitu Betinu na otoku Murteru, ne propustite posjetiti ovaj muzej!

Maketa gajete Cicibela

Regata za dušu i tilo

U brodograditeljskom krilu Muzeja legende vode priču od trenutka kad je drvo za gradnju još u šumi, preko prijevoza

trupaca do Betine, tretiranja drva prije obrade, piljenja, tesanja, bušenja, krivljenja, zabijanja do finalnog šuperenja

20

Vokalna sekcija HKDM

Našu klapu, koja djeluje u sklopu Hrvatskog kulturnog društva u Mariboru, ponovo je put odnio u lijepu Dalmaciju, točnije na Korčulu u kraj Blato, gdje smo po prvi put prisustvovali na već tradicionalnoj klapskoj večeri popularnih skladbi na jubilarnoj 50. ediciji Festivala dalmatinskih klapa Omiš, gdje smo se predstavili sa obradom Oliverove pjesme »Ako voliš me« kao i sa Gibonnijevom pjesmom »Lipa moja«.

Zbog dugog puta koji je stajao pred nama bili smo prisiljeni krenuti vrlo rano. Opuštenost, smijeh i glazba bili su nam suputnici sve do kraja putovanja. Prelijepi dalmatinski gradovi su i nas začarali, tako da smo prije ukrcavanja na trajekt u Orebiću imali dužu stanku u Stonu. U Blato smo stigli neplanirano kasno u noć a isključivi krivci za to bili su dalmatinska pisma, koja se razlijegala po trgu ispred katedrale u Korčuli i nije joj znao biti kraja zbog svih turista, koji su joj znatiželjno prisluškivali, sretnih konobara koji su trljali ruke od zarade toga dana a i zbog mora koje nas je u Lumbardi okupalo ranije toga dana. Nakon što smo imali lijep doček kod domaćina koji su nas ugostili uz čašu vina došlo je vrijeme za spavanje.

Blato je mediteranski gradić i jedno od najstarijih naselja na otoku Korčuli, smješteno po sredini zapadnog dijela nedaleko od istoimenog krškog polja. Po tom polju koje je poplavljivalo naselje je i dobilo ime. Do 1911. godine Blatsko polje bilo je povremeno plavljeno, tako da je stvaralo jezero koje je isušeno izgradnjom melioracijskih kanala i tunela za odvodnju vode u more na sjevernoj obali. Time se stvorio uvjet za još uspješnije iskorištavanje plodnog Blatskog polja. Samo naselje smjestilo se oko ravnog područja nazvanog Zlinje i po okolnim brežuljcima. Zlinje je ujedno i najpoznatija ulica u Blatu, s poznatim drvoredom lipâ i Gradskim parkom, koji pružaju izuzetan hlad tijekom ljetnih mjeseci. Općina Blato ima izlaz na more na obje strane otoka. Na sjevernoj se obali proteže od uvale Sprtiška na zapadu do uvale Lovornik na istoku, a na južnoj obali od uvale Slatina na zapadu do

Vinačca na istoku. Nekada glavna luka Blata, Prigradica, smještena je oko 4 km prema sjeveru. Upravo iz te luke, koju je Blato gradilo kao znak svoje veličine i snage, 21. travnja 1925. godine kreće egzodus kakav teško pamti i jedno drugo mjesto na ovim prostorima. Zbog filoksere koja je poharala blatske vinograde ostavljajući Blaćane bez temeljnog izvora života, njih 1200 se ukrcalo na vapor u potrazi za boljim životom. Nakon ovog za Blato tragičnog dana, iseljavanje se nastavlja s većim i manjim intezitetom do kraja 70-tih godina. Zbog takvih emigracija danas samo u Sydneyu ima više Blaćana nego u Blatu. Na području Općine Blato postoji jedinstven spomenik ljudskom radu, suhozidi koji su nekada služili kao granice obradivih polja.

Jutro nas je dočekalo sa smijehom sunca na licima i nakon kave bilo je vrijeme za probu, jer se nastup bližio a mi smo se kao jedina slovenska klapa željeli prikazati u najboljem svjetlu.

Slijedio je zajednički ručak u baš onoj staroj konobi o kojoj se svojevremeno raspjevala i poznata blajka Meri Cetinić. Debatirali smo o detajlima nastupa i upoznali se sa tamnošnjim dužnosnicima klapskog festivala. U 18 sati bilo je vrijeme za generalnu probu i prvi susret sa lijepom dvoranom tamnošnjeg kulturnog doma. Tamo smo saznali da smo četvrti po redu. No, prije nego što smo krenuli na nastup, u znak zahvalnosti prema domaćinima smo zapivali obje pjesme na terasi sa koje je pucao pogled na Blato i okolne brežuljke. Na mjestu događanja bilo je mnogo klapa i kulturni dom u Blatu bio je prepun posjetitelja. U zraku je bilo moguće osjetiti taj pozitivan naboj takmičenja. Dopustite mi istaknuti, ali stvarno nam je bila čast sudjelovati na toj smotri klapa, od kojih su neke bile na vrhunskoj razini.

Naš nastup bio je dobar iako su bile nijanse, gdje bi se moglo bolje. Jer to se uvijek može, a generalno nismo razočarali, najprije sebe, a očito ni publiku, koja nam je namjenila drugu nagradu. Za nas je to bilo lijepo priznanje i još jedno u nizu iskustava na klapskom području.

Po nastupu je uslijedila večera i druženje sa ostalim klapama, no misao na dug put koji je bio sutradan pred nama, brzo nas je stjerala u krevet.

Ujutro smo se zahvalili i rekli zbogom našim domaćinima i otišli iskoristiti sunce, koje je već nemilosrdno grijalo Korčulu, na oproštaj od mora. Na prekrasnoj plaži u Pupnatskoj luci smo bili praktički sami sve do trenutka kada se niotkuda pojavilo leglo razigrane štenadi, koja su nam u kombinaciji sa rock glazbom kratila vrijeme.

Tako smo se sretni, zadovoljni, puni dojmova i morske soli na koži zaputili za Sloveniju. U kombiju na putu nam nije manjkalo pjesme, a zbog utisaka koje smo tijekom puta žustro predebatirali, naša mala odisejada minula je vrlo brzo.

KLAPA DALMARI NA KORČULIGregor Potisk

foto

: M

atja

ž Ve

zoni

k

21

Hrvatski jazz u Mariboru

Sredinom listopada smo u Mariboru imali priliku čuti najistaknutijeg hrvatskog jazz pianista Matiju Dedića kao gosta Vaska Atanasovskog i njegovog jazz tria u Unionskoj dvorani. Koncert

je bio koncipiran kao poklon nedavno preminulom kralju hrvatske šansone Arsenu Dediću, čiji je sin Matija na najbolji mogući način nastavio putem kojega je trasirao njegov pokojni otac. Nakon koncerta smo porazgovarali sa Matijom:Poštovani Matija, dobra večer i dobrodošao u Maribor. Čestitke na doista lijepom koncertu. Kako ti se čini mariborska publika?

U Mariboru nisam svirao jako dugo - inače u Sloveniji sviram vrlo često, ali nakon mladenačkih dana prije petnaestak godina, kada sam svirao u Satchmu i na Lent festivalu, put me nažalost svo ovo vrijeme nije doveo natrag u Maribor. Utoliko ide zahvala Vasku Atanasovskom, koji me je pozvao kao gosta na svoj koncert i na jedan lijepi način me vratio u Maribor. Složit ćemo se, da se je radilo o izuzetno lijepom koncertu, koji je u sebi sačinjavao i jedan mali hommage mojem pokojnom ocu Arsenu Dediću. Publika je bila predivna, uvjeti za rad su bili predivni, predivna energija i eto, sretan sam, možda je ovo početak mog ponovnog druženja sa Mariborom.Uvjereni smo. Nama je želja organizirati još konkretniji hommage tvom ocu, koji je ostavio blistav trag u novijoj hrvatskoj glazbi i poeziji. Za Arsenom je ostala velika praznina i srce nam se slamalo kad smo čuli da nas je napustio. No, to je tako u životu - ionako smo svi u proputovanju.

Moj otac je doista bio širokih obzora; i slikao je i pisao je, puno je čitao i volio je znati sve o svemu kao primjerice, o ruskoj kinematografiji. Njegovim odlaskom postavlja se pitanje tko bi uopće mogao nastaviti njegovim putem. Uvijek govorim, da su meni najdraži očevi albumi nastali u Sloveniji u suradnji sa maestrom Prevšekom, počevši od albuma Provincija koji je 1986. nastao u Ljubljani, te jedini album dueta Gabi i Arsena koji je također rađen u Sloveniji sa maestrom Prevšekom.Spomenuo si svoju cjenjenu majku ništa manje legendarnu Gabi Novak, koja se trenutno nalazi u 80. godini života!

Mama vjerojatno ne bi bila sretna, da sam odao njene godine ali činjenica je da je njena povezanost sa Slovenijom još veća: Gabini počeci sežu još u Zagreb film 1957., gdje je lijepo pjevušila, a čiji je glas slučajno čuo Bojan Adamič. Napisao joj je pjesmu i tako je od radnice na crtanom filmu nastala pjevačica. Dakle, bez lažnog podilaženja, veza mojih roditelja sa Slovenijom je velika. Čak sam i ja bio nesuđeni student Ljubljanske akademije za glazbu, tamo nisam bio primljen ali opet, taj put me je odveo u Graz na studij jazz klavira. Uzgred, zaljubio sam se danas u klavir kojeg sam taknuo u 18 sati u Unionskoj dvorani.

Još jedan veliki hrvatski pjevač, pokojni Ivo Robić započinjao je svoju karijeru upravo na plesnjacima u Mariboru; svojevremeno smo upriličili tri koncerta u Salonu uporabnih umetnosti, gdje smo počastili sjećanje i na tog velikog hrvatskog pjevača. Tim slijedom, nadamo se da će nam poći za rukom organizirati i koncert na kojem bi nas ti i tvoja majka podsjetiti na Arsena. Zadnjim albumom kojeg si snimio, »Matija svira Arsena«, požeo si priznanje i kritike i publike u Hrvatskoj a i šire.

Petnaest dana nakon smrti moga oca, u jednom trenutku sam se odlučio za snimanje drugog materijala od onoga koji sam spremao na proljeće - već ranije dogovarano snimanje albuma za talijansko tržište; ni u ludilu nisam mogao znati da moga oca za par mjeseci više neće biti. Imao sam sreću i naklonost mjerodavnih u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, da su mi omogućili termin gdje sam u praznoj velikoj dvorani sjeo za klavir i odsvirao najdraže očeve pjesme koje su mi u tom trenutku bile pod prstima. Prije no što sam to odsvirao u cugu, moj kolega Miroslav Vidović stisnuo je gumb za snimanje i otišao na kavu. Nakon 45 minuta se je vratio i album je bio snimljen. To je moj 13. album, za kojega ljudi kažu da je apsolutno najbolji od svih koje sam do sada napravio. A ako pričamo i o nagradama, koliko god ja imao dosta Porina otprije, po prvi sam puta dobio Porina za album godine koji je tematski, eto, vezan za moga oca. To je presedan u Hrvatskoj, jer govorimo o nekomercijalnom, komornom albumu. To je definitivno za mene najdraži album koji je iz mene izvukao maksimum i po pitanju sviračkog umijeća. Dokaz i albuma i Arsenove glazbe su nastupi nedavno u Zurichu, za koji dan u Kopenhagenu, nakon toga Buenos Aires i na proljeće možda Kina; ta činjenica govori koliko je album jak, jer radi se o zemljama koje ni približno nisu upoznate sa opusom moga oca i to je ono što raduje. Dakle, ne radi se o tome da se Matija sjetio snimiti pjesme njegovog oca i da sada rastura po regiji (svirao sam ga puno u Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji) nego je taj album prepoznat od stranih organizatora koji o mom ocu kao ni o meni ne znaju jako puno. Znači, nije samo regionalna priča, već je to prepoznato i van granica bivše Jugoslavije. Gubitak tvoga oca sigurno je bio jedan fragilni moment u tvom životu, gdje si kao umjetnik na jedini ispravan način kanalizirao žalovanje u snimljeni material i time na neki način dijalektički nadgradio opus svoga oca svojom improvizacijom.

To je bio taj moment kad sam ja u studiju ili općenito svirao poštujući njegove želje jer je on bio čovjek čvrste harmonije i melodije; nije bio preveliki zaljubljenik ni u jazz ni u otvorene forme, puno sola i to. Znači, svirao sam vrlo jednostavno, što kaže moj prijatelj Miro koji je to i snimio, sve što se u tom trenutku desilo je bilo u svrhu same glazbe. Tu se nije razmišljalo niti da će to biti diskografski uradak, niti koliko će se prodati, niti hoćemo li raditi spot kojega će ljudi na youtube-u gledati. To je bila čista, gola glazba koja je zabilježena i ispalo je tako kako je ispalo.

INTERVJU MATIJA DEDIć

22

Hrvatsko kulturno društvo u Mariboru

U novom broju Croate objavljujemo isječke teksta koji opisuje rad HKDM u ne tako davnoj prošlosti; svrha ove objave uključivanje je što šireg kruga ljudi, pa tako i suosnivača našeg Društva, g. Mačeka u naša izdavačka nastojanja te podsjećanje na kontinuitet našega Društva. Izvještaj našeg delegata sa Hrvatskog svjetskog kongresa datira iz 2002. godine i kao takav je dobra prilika za prisjećanje kako na cjelokupnu iseljeničku zajednicu Hrvata izvan domovine, tako i na HKDM kada je bio upola mlađe no što je danas.

Stanje hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka u inozemstvu

Prema posljednjem popisu stanovništva koji je proveden u travnju 2001. g., u Republici Hrvatskoj živi 4.437.460 stanovnika.

Temeljem prosudbi hrvatskih diplomatskih misija i konzularnih ureda u svijetu, hrvatskih katoličkih misija, popisa stanovništva zemalja u kojima žive iseljeni Hrvati i njihovi potomci, te temeljem samih procjena hrvatskih zajednica u pojedinim zemljama, smatra se da danas u svijetu živi oko 3.000.000 iseljenih Hrvata i njihovih potomaka.

Prema pojedinim zemljama procijenjeno brojčano stanje Hrvata i njihovih potomaka je slijedeće:

- Argentina oko 250 000 - Australija oko 250 000- Austrija oko 90 000- Belgija oko 6 000- Brazil oko 20 000- Bolivija oko 5 000- Čile oko 200 000- Danska oko 1 000- Ekvador oko 4 000- Francuska oko 40 000- Italija oko 60 000- Južnoafrička Republika oko 8 000- Kanada oko 250 000- Luksemburg oko 2 000- Nizozemska oko 10 000- Norveška oko 2 000- Novi Zeland oko 40 000- Njemačka oko 350 000- Paragvaj oko 5 000

- Peru oko 6 000- Sjedinjene Američke Države oko 1 200 000- Švedska oko 35 000- Švicarska oko 80 000- Urugvaj oko 5 000- Velika Britanija oko 5 000- Venezuela oko 5 000

Republika Hrvatska je tradicionalno iseljenička zemlja. Velika iseljivanja Hrvata počela su još u 15. stoljeću širenjem osmanskoga carstva. Posljedica tih iseljivanja današnje su hrvatske autohtone manjine u Austriji, Mađarskoj, Slovačkoj i Italiji. Nekoliko je daljnjih perioda tijekom kojih su se Hrvati iseljavali iz svoje domovine:

– od 1880. godine do I. svjetskog rata: SAD, zemlje Latinske Amerike, Južnoafrička Republika, Australija, Novi Zeland

– od 1918. godine do II. svjetskog rata: Njemačka, Francuska, Belgija

– krajem i neposredno poslije II. svjetskog rata: Argentina i druge zemlje Latinske Amerike, Sjeverna Amerika

– nakon 1965. godine: Zapadna Europa, Australija, Novi Zeland i Kanada

– nakon 1990. godine: Njemačka, Švicarska, Austrija, Kanada, SAD, Australija i Novi Zeland

Hrvati su se iseljavali kako iz ekonomskih, tako i iz političkih razloga, no može se reći da su ponekad i jedan i drugi razlog bili povezani. Starija populacija Hrvata, uglavnom ekonomska emigracija, u prekooceanskim zemljama još uvijek je zainteresirana za događanja u domovini, dok je njezin mlađi naraštaj dobrim dijelom asimiliran, pa ih najviše zanimaju njihovi korijeni.

Specifična skupina hrvatskih iseljenika je ekonomska emigracija šezdesetih godina prošlog stoljeća koja se najvećim dijelom naselila u zemlje Zapadne Europe. Jedan dio se integrirao u društvo zemlje primateljice (osobito mlađi), dok je drugi dio još uvijek u toj zemlji kao gost i ima želju za povratkom u Hrvatsku.

Najveći broj političkih iseljenika predstavljaju preživjeli s Bleiburga koji su nakon II. svjetskog rata uselili u Južnu i Sjevernu Ameriku.

Iz POVIJESTI RADA HKDMMarijan Mario Maček

23


Iseljavanje nakon 1990. godine karakterizira izbjeglički val iz područja zahvaćenih ratom i velikosrpskom agresijom. Najveći broj odselio je u zemlje Zapadne Europe i prekooceanske zemlje (SAD, Kanada, Australija, Novi Zeland). Dio njih ipak se vratio u Hrvatsku.

Karakteristično za sve naraštaje našeg iseljeništva, bilo ono u prekooceanskim zemljama, bilo ono u neposrednoj blizini domovine, jest njihova zainteresiranost za suradnju s matičnom zemljom. Osnova našega zajedničkog djelovanja treba biti temeljena na činjenici – kako sačuvati hrvatski identitet iseljenika, bez obzira na vrijeme odlaska, razlog odlaska, stupanj naobrazbe i generaciju iseljenika. (Sa internetske stranice Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske)

Veličina i značaj hrvatskog iseljeništva u monetarnom, gospodarstvenom, političkom, kulturnom i lobističkom pogledu je velik. Tijekom Velikorspske agresije hrvatska politicko-ekonomska emigracija je sakupila značajna novčana sredstva za kupovinu humanitarne pomoći i oružja za hrvatsku vojsku i policiju.

Izvještaj sa Hrvatskog svjetskog kongresa u Zagrebu

To je bilo moje prvo prisustvovanje na CROWC (Croatian World Congress) i upravo je bilo impozantno kako je dobro tekla suradnja među delegatima i radnim predsjedništvom, u međusobnu uvažavanju. Svakako je za to zaslužan prvi čovjek HSK, čovjek vrlina, hrvatski franjevac-književnik, prof. dr. Šimun Šito Čorić. Oduševio me plemenitošću.

Hrvatski svjetski kongres (HSK), osnovan je početkom srpnja 1993. godine, kao međunarodna neprofitna, nevladina i nestranačka organizacija, koja ima za cilj okupljati i povezivati hrvatske udruge i ustanove izvan domovine i tako stvarati uvjete njihova uspješnijeg djelovanja za interese hrvatske domovine i hrvatskog izvandomovinstva. Uz to djeluje na prezentiranju i povezivanju svekolike hrvatske baštine velikoj obitelji naroda svijeta.

Među 4,5 milijuna Hrvata i ljudi hrvatskog podrijetla koji žive izvan Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, HSK, iako još na početku svoga djelovanja, već okuplja toliko hrvatskih udruga i ustanova diljem svijeta kao nijedna druga hrvatska organizacija dosad. Na svim kontinentima i u svim državama svijeta gdje žive u imalo većem broju hrvatski ljudi, organiziran je i djeluje HSK, uz napomenu da je u nekoliko država u procesu svoga službenog ustanovljenja.

Kao takva priznata međurodna organizacija, HSK stječe pravo na status savjetodavna promatrača pri UN-u. Uz to, HSK se iz dana u dan sve više profilira kao jedinstvena hrvatska organizacija izvan domovine, koja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te u pojedinim državama ili na svjetskoj razini može biti autentični glas hrvatskog izvandomovinstva.

Uz više od dvije stotine radnih punktova HSK-a diljem svijeta (osoba, adresa, telefon, faks, a sve češće i e-mail), na kojima se bez nadoknade obavljaju poslovi, HSK već ima, suradnjom i dobrotom drugih hrvatskih nevladinih

ustanova (primjerice, Hrvatskog informativnog centra iz Zagreba) ili sam, osam ljudi koji od pola do punog radnog vremena profesionalno djeluju. Dodatni cilj HSK-a je još jača profesionalizacija.

Inicijativa HSK-a da se čuje glas iz hrvatskog izvandomovinstva u Državnom Saboru RH, u svojim ostvarenjima kretala se od imenovanja svoga predstavnika u Saboru i nastupa aktualnog predsjednika HSK-a u njemu, do današnjih saborskih zastupnika iz redova Hrvatica i Hrvata izvan domovine.

Službenim zahtjevima, na najvišim razinama hrvatske vlasti, HSK je značajno pridonio odluci Vlade RH o zaduženju ministra i uspostavi Ministarstva povratka i useljeništva.

HSK je ustanovio Studentski fond HSK-a iz kojega se zasad školuje dvadesetak studenata u domovini, a broj stipendista se stalno povećava.

Ustanovljen je i mehanizam sestrinskih zemalja prema kojemu se Hrvati iz bogatijih zemalja povezuju i pomažu one iz siromašnijih (Rumunjska, Vojvodina, neke zemlje Latinske Amerike, itd.), tako da nitko zbog financijske nemoći ne ostane izvan hrvatskog zajednistva.

Izišao je iz tiska “Adresar hrvatskih udruga i ustanova u svijetu”, kojeg dosad uopće nismo imali. Time pokrećemo i izdavačku djelatnost HSK-a.

Iako je HSK organizacija udruga i ustanova, pojedinci se mogu i bez članstva u udrugama izravno uključiti u djelovanje HSK-a kao HSK-prijatelji, HSK-mecene i HSK-pokrovitelji.

HSK-i pojedinih zemalja prate i predlažu za domovinska visoka priznanja strance nedvojbeno zaslužne za promicanje hrvatskih interesa, kao i Hrvatice i Hrvate koji su se dugi niz godina na poseban način isticali u domoljubnom radu.

Sažetak iz rada nekih delegacija HSKJužna Amerika - Argentina - Hrvati su do nedavno

međusobno bili izolirani, jer su mnogi bili “još Jugoslaveni”, a i zbog političke hipoteke iz 2. svjetskog rata te nemogućnosti češće komunikacije uslijed velikih geografskih udaljenosti pokrajina tj. zemalja Južne Amerike gdje žive. Primjerice, jaka skupina Hrvata dosta skromno živi u Ognjenoj zemlji u vrlo sirovom podneblju. Većina su već starosjedioci i Hrvatska im je tabu.

Australija - Novi Zeland - Dobro organiziran život zajednice Hrvata te dobra suradnja sa tamošnjim vlastima. Djelovanje zajednice bitno utječe na odnose Hrvatske sa vladama tih zemalja. Hrvati iz Australije uvijek su konkretno pomagali Hrvatskoj, tako sada zajednica sa g. Radom Buljubašićem na čelu, osigurava 20.000 $A za obnovu spomenika u Bleiburgu za čiju koordinaciju se mole HSK Austrije te HSK Slovenije, koje su najbliže…

SAD - Po izjavi delegata, poprilično nesređeno komuniciranje među hrvatskim zajednicama u SAD, zbog velikih udaljenosti, što če u budučnosti pokušati riješiti video medijima.

24

Kanada - Relativno dobro je organiziran život Hrvata u Kanadi. HSK Kanade priprema u gradu Vancouveru za 2004. CWAST – Hrvatski svijetski amaterski turnir u nogometu, stoga poziva sve HSK u svijetu da prijave ekipe iz zemalja u kojima žive. Kanadska vlada će taj događaj potpomoći sa 20.000 $Can.

Isto tako HSK Kanade osniva i neovisnu TV, te traži Hrvate stručnjake za rad na televiziji, na svim segmentima TV-a. Osigurava im se viza i sl.

Osim toga u Kanadi djeluje i jaka Prva Hrvatska kreditna zadruga tj. financijska institucija koja je pomogla mnogim Hrvatima prilikom dolaska – imigracije u Canadu te pomogla Hrvatskoj za vrijeme stvaranja nove države u svim oblicima.

Italija- Vrlo dinamična i simpatična je delegacija talijanskih Hrvata, kojih u Italiji ima oko 60.000. Svoj su uspjeh u radu HSK Italije okrunili ujedinjenjem autohtonih Hrvata te novodobnih Hrvata, kroz razna kulturna djelovanja (mini Cro filmski fest i slično)..

Talijanska Zajednica Hrvata dobiva godišnje oko 30.000 Eura od talijanske države te prilična sredstva preko raznih sponzora.

Švicarska konfederacija – Kneževina Lihtenštajn - Delegacija iz “zemlje blagostanja” nije baš zadovoljna današnjim međusobnim vezama Hrvata tamošnjih zajednica. Uspjeli su organizirati izvanredan studij ekonomije na odjelu Poslovno-ekonomskog fakulteta iz Zagreba u Zuerichu, na hrvatskom jeziku, koji pohađa već treća generacija Hrvata iz svih krajeva Švicarske.

Francuska - Tamnošnja zajednica Hrvata integrirana je u francusko društvo, kroz razne oblike kulturno-gospodarskog povezivanja. Francuska je povijesna sudbina mnogih Hrvata.

Skandinavija – Norveška – Švedska - Relativno je dobra međusobna povezanost Hrvatskih udruga u skandinavskim zemljama. U Norveškoj, gdje ima oko 1.700 Hrvata, bilo je potrebno dosta vremena da se sa Hrvata skine negativna hipoteka koju im je lijepila jugoslavensko-srpska propaganda. Dobra reklama Hrvatima je nogometni klub Hrvatska poznat diljem Norveške. U Švedskoj je Savez Hrvata priznat od švedske države već 1978 godine.

Njemačka - Neuređena povezanost među Hrvatima. Osjeća se generalna netrpeljivost do stranaca, što utječe i na kvalitetu življenja Hrvata. U HSK Njemačka potrebna je reorganizacija.

Mađarska - Prilično neobjektivan odnos mađarskih vlasti prema hrvatskoj zajednici te nedefiniran odnos hrvatskih vlasti prema mađarskim Hrvatima, koji žele uvažavanje reciprociteta manjina među obijema državama.

Srbija - Zajednica vojvođanskih Hrvata ima prilično uspjeha u ostvarenju svojih prava i dobro je iskoristila moment pozitivnih demokratskih promjena u Srbiji. Hrvati neće nestati.

Rumunjska - Iznenađujuće dobro organizirana zajednica kraševskih Hrvata, kojih ima oko 7000. Rumunjska kao država ima vrlo pozitivan odnos prema manjinama, tako Hrvati imaju dvojezičnu nastavu u gimnaziji te svoga

zastupnika u parlamentu. Dobivaju prilično visoka novčana sredstva za funkcioniranje zajednice. U mjestu Kraševo gradi se prvi Hrvatski dom, koji će uglavnom financirati država, a bit će u vlasništvu hrvatske zajednice.

Republika Slovenija - Kao ravnopravni državljani sa Slovencima, Hrvati u Sloveniji nemaju posebnih državljanskih problema, no žele poboljšanje triju bitnih stvari:

– da se sveukupni međusobni odnosi između Hrvatske i Slovenije konačno poboljšaju, jer je neprihvatljivo da se kao dva susjeda nemogu skoro ništa dogovoriti.

– da slovenska država konačno prione ka nekoj prihvatljivoj joj formi institucionalnog priznanja Hrvata u Sloveniji, kako bi razne hrvatske udruge-društva mogle dobivati financijska sredstva iz budžeta slovenske države za funkcioniranje društava (plaćan tajnik, plaćani fiksni troškovi etc.). Sadašnje financiranje Hrvata od strane države Slovenije svodi se samo na projektno financiranje kulture, što nije dovoljno, jer se sve svodi na volonterski rad, kojeg se mnogi brzo zasite, dolazi do neslaganja i sitnih svađa među Hrvatima i u takovoj situaciji očuvanje hrvatske samobitnosti tj. sveukupnog identiteta Hrvata u Sloveniji postaje upitno. Hrvati u Sloveniji nemaju nikakvih političkih ciljeva ni u okviru ni van okvira slovenske države, osim da se nepotrebno ne asimiliraju i zaborave svoj jezik, kulturu i običaje.

– da hrvatska država učini još više na procesu potpore institucionalnog priznanja Hrvata u Sloveniji i da isto tako to pitanje kvalitetno riješi za Slovence u Hrvatskoj, jer zadovoljni i priznati Hrvati u Sloveniji, te isto tako Slovenci u Hrvatskoj mogu biti vrlo jak gospodarski most između dvije susjedne zemlje, na korist svih. Ne može Hrvatska lakše plasirati svoje proizvode npr. u Finsku negoli u Sloveniju, a niti Slovenija lakše svoje proizvode npr. u Ameriku, negoli u Hrvatsku.

Hrvati će poduprijeti ulazak Slovenije u EU i NATO svim izjašnjavanjima, kao što su to učinili i na plebiscitu za neovisnost Slovenije, te za nju dali i prvu žrtvu u Mariboru.

Konfederacija Bosna i Hercegovina - Aktualno stanje za Hrvate u BiH opće je poznato i alarmantno. Hrvati su postali predmet rugla nekih prepotentnih predstavnika međunarodne zajednice i stanje je neizdrživo. Načela Daytonskog sporazuma postaju zamka za Hrvate koji ne traže posebnu državu za sebe, već ravnopravnost po kantonalnom uređenju za sve. Neprihvatljivo je da se Srbima pušta marionetska država sa svim pravima, a Hrvatima se uskraćuju osnovna ljudska prava za samoočuvanjem. Hrvati su u BiH dostigli dno podcjenjivanja od strane međunarodne zajednice. Radi se o momentu biti ili ne biti.

Austrija - Prilično nedefiniran je rad hrvatskih udruga u Austriji. Jedini Hrvati koji dobro funkcioniraju su gradišćanski Hrvati, kojih ima oko 40.000 i koji kao autohtoni dobijaju prilična financijska sredstva za očuvanje svoje samobitnosti pa njima novodobni Hrvati nisu baš ni potrebni, iako su Gradišćanski ponekad i susretljivi.

HSK Austrije ima svog stalnog zastupnika u tjelu HSK pri UN.


25

Radni Odbori HSKIznijeti su bili referati o radu različitih Radnih odbora HSK:

– stalni predstavnik HSK pri UN u NY, Mr. Visković, napominje koliko je važna prisutnost u tijelima UN zbog lobiranja za Hrvatsku, te kao primjer navodi židovsku zajednicu koja ima pravi “mali grad” u okolici zgrade UN u NY.

– Odbor za žene napominje kolika je nezainteresiranost za rad na svjetskom nivou, pa poziva da se Hrvatice jave svojim prilozima na : [email protected]

– Odbor za povratak i useljavanje naglašava svu težinu indiferencije sadašnje vlade u Zagrebu u odnosu na to pitanje. Hrvati u iseljeništvu imaju samo jedan jasan cilj, a to je dobrobit za Hrvatsku i želja za mogućim povratkom za svakog Hrvata i to ne kao socijalnog problema već kao zdravog subjekta u gospodarstvu Republike Hrvatske.

Isto tako je potrebno osnovati skupinu stručnjaka – povjesničara koji će jasno demistificirati povijesne kategorije Hrvata kao stalnih žrtava povijesti. Hrvati više ne žele da budu samo žrtve već da se jasno pokažu krivci za sve tegobe, pa bili oni i u našim redovima, jer stalna “žrtva” u socijalnim sredinama gdje Hrvati žive, može prouzročiti i negativne prizvuke koji više štete nego koriste, a treba ići naprijed.

Radne večere sa hrvatskim političarima u Hotelu Dubrovnik

Prisustvovali su političari više stranaka, svatko sa svojom pričom prilikom osvrta na aktuelni politički moment u Republici Hrvatskoj. Sa svoje strane bih naveo entuzijazam HLS, racionalizam HDZ, pesimizam i defenzivizam HSLS te objektivizam DC g. Dr. Mate Granića kojega sam i osobno podupirao.

Ja bih se samo tome usudio dodati onu po Isusu ”da jedino istina oslobađa čovjeka..” i to je bit koja se u Hrvatskoj mora shvatiti. Treba jasno ukazati tko je Hrvatsku stoljećima varao, koja je to skupina Hrvata, tj. skupina eksplicitnih, a ne implicitnih Hrvata, koja je uvijek gledala svoju korist, zadovoljenje svoje sujete i materijalne pohlepe, sve od vremena Franje Tahija naovamo. Hrvat se nad Hrvatom može nadvisiti jedino svojim boljim radom, kao npr. Kostelići, a nikako pohlepom…

Razno – -podijeljene su bile nagrade HSK zaslužnim ljudima

u Hrvatskoj i van nje, koji su radili za dobrobit HSK i Hrvatske.

– -predstavljene su bile dvije knjige; o radu Udbe protiv Hrvatskog iseljeništva te ono najbolje u Hrvatskoj, koje su ponuđene i kupljene po 50% scontu i koje u prilogu predajem HKDM za knjižnicu.

– -skup je posjetio g. Goran Milić te zamolio da svi Hrvati iz svijeta mogu slati svoje filmane ili pisane priloge o životu i radu Hrvata u zemljama gdje žive i to će biti selektirano i objavljeno u njegovoj emisiji Brisani prostor.

– -obavljeni su razni razgovori na radiju i televiziji, moja izjava bila je u smislu već gore navedenog pod Slovenija. Ovdje treba naglasiti da je par dana prije u Latinici na TV sudjelovao g. Ivo Garić, predsjednik SHD Slovenije, koji je realno opisao stanje Hrvata u Sloveniji kao i u svom referatu o radu Hrvatskih udruga u Sloveniji na SHK.

Neki završni zaključci HSK – Promemorija HSK o Hrvatima u BiH, u cijelosti u prilogu,

prihvaćena aklamacijom.

– Podupire se izgradnja Spomenika hrvatskog holokausta u okolici Zagreba.

– Nastavlja se dalje intenzivnim radom na pozitivnu predstavljanju Hrvatske u svijetu.

– Nastavlja se dalje izgradnja mosta povratništva sa Vladom u Zagrebu.

– HSK nema boje političkog cilja, jedini cilj je izgradnja sretne Hrvatske u koju će se jednog dana moći vratiti svaki Hrvat ili njegovo dijete koje to želi.

Na krajuRaznolikost Hrvata u kulturi, običajima, jezicima, vjeri

itd. neka ne bude razlog za nejedinstvo, već za plemenito zajedništvo. Poštujmo poštene i časne Hrvate, a na nepoštene i nečasne; ukazujmo istinom i ne “svaštalicama”. Tražimo istinu i recimo je.


26

Iz hrvatskog tiska

Lik blaženog Alojzija Stepinca opet je uzburkao ionako krhke odnose između Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve. Ovoga puta “krivac” nije iz Hrvatske, nego beogradski nadbiskup Stanislav Hočevar, inače Slovenac, koji je u intervjuu dnevniku Politika podržao Stepinčevu kanonizaciju kojoj se žestoko protivi SPC, i dodao da se katolici jako čude kako to da se od njih zahtijeva toliko proučavanje, a nije se postupilo na isti način kada je SPC proglašavao svoje svece.“Znamo da, na primer, ni u samoj srpskoj javnosti nije bilo jedinstvenog mišljenja oko kanonizovanja vladike Nikolaja Velimirovića, ali on je, ipak, uvršten u red svetih bez dubljeg razmatranja tih zamjerki”, rekao je Hočevar. Nikolaj Velimirović je zanimljiv svetac SPC-a. Bio je episkop SPC-a, antisemit i konzervativac, prijetio je izgonom iz pravoslavlja srpskim političarima koji podrže konkordat s Katoličkom crkvom, jedno vrijeme Hitlerov pobornik. Kako je podržavao četnike i ljotićevce, odlučio je emigrirati i umro je u Americi. A što je mislio o Židovima, pokazao je izjavom: “Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista raspeli: i demokratiju i štrajkove i socijalizam i ateizam i toleranciju svih vera, i pacifizam, i sveopštu revoluciju i kapitalizam i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavola”. Ipak je 2003. proglašen svecem Srpske pravoslavne crkve iako je bilo dosta onih u Srbiji koji su upozoravali da to možda ne bi trebalo raditi. I tu se sad pojavio Hočevar s dvojbom oko episkopa Nikolaja. Iz SPC-a su reagirali bijesno i s najviše razine - pismenim javnim negodovanjem Svetog arhijerejskog Sinoda Srpske pravoslavne crkve - zbog “neprimjerene i nedobronamjerne izjave nadbiskupa beogradskog g. Stanislava Hočevara, kojom je sebi dao slobodu da, po njemu poznatim mjerilima, dovede u pitanje svetost Novog Zlatousta, čak poredeći ga sa kardinalom Stepincem ili proglašavajući

ga za srpski ekvivalent Stepincu”. Iz vrha SPC-a upozorili su Hočevara da je, “za razliku od Stepinca, sveti Nikolaj čitav Drugi svetski rat proveo u internaciji u Ljubostinji, Vojlovici i na kraju u zloglasnom logoru Dachau”. Uz znakoviti zaključak koji glasi: “Sveti Arhijerejski Sinod mu (Hočevaru), međutim, osporava pravo da svoje zalaganje za posjetu pape Franje Srbiji zapravo koristi kao sitnu monetu za potkusurivanje u nesvjesnom - a možda i svjesnom - nastojanju da pokvari odnose Srpske Pravoslavne Crkve sa Svetom Stolicom. U tom nastojanju, uvjereni smo, neće uspjeti”.

BEOGRADSKI NADBISKUP STANISLAV HOČEVAR UzBURKAO DUHOVE U SRBIJI

‘Zašto je Stepinac problem, a Velimirović nije?Iz Jutarnjeg lista

foto: Reuters

Beogradski nadbiskup msgr. Stanislav Hočevar

27

Pomognimo zajedno

Ove godine nas je kontaktirao jedan branitelj sa molbom da mu pomognemo:

BOG HRVATI, OBRAĆAM VAM SE IZ HRVATSKE I ZOVEM SE MIRO BARIŠIĆ. OTAC SAM DVOJE DJECE. SUPRUGA I JA SMO TEŠKI SRČANI BOLESNICI. JA SAM KAO BRANITELJ TEŠKO STRADAO U VUKOVARU ’91. I U DERVENTI ’92. KAO PRIPADNIK 3. GARDIJSKE BRIGADE. JA VAS MOLIM DA MI POMOGNETE KAKO MOŽETE JER NAM JE DOŠLA VODA DO GRLA. IMAMO STARU KUĆU KOJU TREBA POD HITNO RENOVIRATI ALI MI JE POTREBNA POMOĆ. IMAMO KREDIT OD 2000 KUNA I DOK PLATIMO REŽIJE OD MIROVINE NAM NE OSTAJE NIŠTA. KAŽEM VAM KAKO SAM TRAŽIO POMOĆ OVDJE U HRVATSKOJ NA SVE STRANE I U SLAVONSKOM BRODU ALI NITKO NEĆE ILI NE MOŽE DA POMOGNE JER SU VELIKE INVESTICIJE U PITANJU: KROV, STOLARIJA ITD. JA SAM POKUŠAVAO SAM NEŠTO RADITI ALI MI MOJE ZDRAVLJE NE DOPUŠTA. IMAM ANGINU PEKTORIS I IMAM PUMPICU NITROGLICERINA POD JEZIKOM. BORIM SE KAKO ZNAM I UMIJEM KOLIKO MOGU ALI OVO SU VEĆE INVESTICIJE NA KOJE NEMOGU UTICATI. KĆERKA MI IMA SVATOVE SADA U 8 MJESECU, NEMAM POJMA KAKO ĆU JE ISPRATITI, IMAM SINA MARINA KOJI JE ZAVRŠIO 8 RAZRED OSNOVNE ŠKOLE, KREDIT NAM TRAJE DO MOJE 72 GODINE ŽIVOTA AKO DOŽIVIM A SADA IMAM 51 GODINU ONDA ZNATE KAKO NAM JE ETO VI SADA AKO ŠTO MOŽETE NAPRAVITI. BUDITE BLAGOSLOVLJENI.

HVALA VAM OD SRCA I POZDRAVITE SVE NAŠE LJUDE KOJI SU U SLOVENIJI

BARIŠIĆ MIROKVARNERSKA 2335000 SL. BROD, HRVATSKA

BANKA ERSTE-IBAN-HR2724020063202527583

Dragi ljudi, evo prilike da u ovo predblagdansko vrijeme konkretno pomognemo obitelji koja je na dnu; ne trebamo više sakupljati humanitarnu pomoć jer smo pobijedili u Domovinskom ratu. Poduprimo gospodina Barišića i na taj mu se način zahvalimo za sve što je kao mali čovjek, branitelj učinio za nas.

MOJ DOMJa domovinu imam; tek u srcu je nosim,

I brda joj i dol;Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,

I... gutam svoju bol!I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,

Njen rug je i moj rug;Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,

I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,Ko žića zadnji dah;

I da mi ono pane pod nokat sverazorni,Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,A spasoh u tom sve,

U čemu vijek mi negda vas srećan sve je glasoKroz čarne, mlade sne!

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,Ja obraz pronijeh njen;

Na svojem srcu grijem već klonula joj bilaI ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,Svih pradjedova prah,

Nepogažene gore i šaren-đulistaneI morske vile dah.

... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrioI bježat moram svijet;

U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,Al’ ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mûkomNa javi i u snu,

I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema taj o slobodi sanja,Ah, ponajljepši san;

I moja žedna duša tim sankom joj se klanjaI pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenuI krunidbeni pir,

I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenuU pola mora šir!

Sve cvjetno kopno ovo i veliko joj morePosvećuje mi grud;

Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,I... lutam kojekud.

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,Zaorit ću ko grom:

O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,To moj je, moj je dom!

Silvije Strahimir Kranjčević

HUMANITARNA AKcIJA

28

Pedagogija

11

OLOVKO, OLOVKO,

ZAŠILJI SE!

ZADAĆO, ZADAĆO,

NAPIŠI SE!

KNJIŽICE, KNJIŽICE,

NAUČI SE!

A TI, LOPTO?

TO ĆU SAM,

IGRATI SE ZNAM.

GRIGOR VITEZ

OLOVKO, OLOVKO

ZADATAK:

54

Imamo čitanku za učenje hrvatskog jezika, autora mag. Marija Malkoča. Čitanka je plod njegova znanja, rada i iskustva koje je stekao radeći kao učitelj hrvatskog jezika u Sloveniji te organizacijske pomoći predsjednika SHDS. Čitanki je prethodila radna bilježnica izašla prije dvije godine od iste ekipe: mag. Marijo Malkoč – autor, dipl. ing. Ninoslav Kutnjak – grafički dizajn i prijelom tiska, Đanino Kutnjak – ideja, organizacija i financiranje tiskanja. Mala ekipa samozatajno radi bez projekta i financiranja, u želji da svaki učenik koji uči hrvatski jezik u Sloveniji dobije na početku školske godine radni materijal. Čitanka je doživjela svoju promociju zajedno s 20. brojem časopisa Glas Hrvatskog kulturnog društva Pomurje u lendavskoj sinagogi u listopadu ove godine.

Kontakt učitelja hrvatskog jezika u Sloveniji:

Marijo Malkoč

tel.: +386 (0)70 989 829

e-mail: [email protected]

NASTAVA HRVATSKOG JEzIKA U SLOVENIJI

Đanino Kutnjak

29

Pedagogija

Globalizacijom i dinamikom našeg svijeta sve su češće dvojezične obitelji. Djeca rođena u tim obiteljima već od samoga početka imaju potencijal velikog bogatstva – potpunog svladavanja dva jezika. Dvojezična okolina itekako je pozitivna jer je poznavanje više od jednog jezika maloj djeci velik poticaj razvoju s više aspekata.

Što je dvojezičnost?Dvojezičnost (bilingvizam) definira se kao sposobnost

pojedinca, grupe ili naroda da se služi s dva jezika bez vidljive veće sklonosti za jedan od njih. Pod ranim se bilingvizmom podrazumijeva usvajanje dva jezika do če

Documents

Sadržaj - HKDMoslikane prizorima lova i ranjenih životinja. Osim tih prizora osobito su zanimljivi otisci dlanova ruku koji su također čest motiv špiljske umjetnosti. Arheolozi