2.) VERTERIZAM- je smjer pisanja po uzoru na Goethea na njegov roman Patnje mladog Werthera u kojem se ističe pretjerana sentimentalnost, romantičnost, emicionalna prenaglašenost; moda opnoašanja Wertherova načina oblačenja, pogleda na svijet, čak i samoubojstva

3.) TEME ROMANTIZMA1) INTIMNE TEME(najviše se očituje u lirici)-tematika osobnih prookupacija- epistolarni roman-pisan u obliku dnevničkih pisama (npr.J:W:Goethe-”Patnje mladog Werthera” i Alphonso de Lamartine-“Jezero”)- roman u stihovima: Puškin “Evgenij Onjegin”2.) NACIONALNO POVIJESNO TEMATSKI KRUG-traži se inspiracija u narodnom stvaralaštvu, zanimaju ih folklorne teme i skupljanje narodnih umotvorina, posebno vidljivo kod ruskih romantičara- “Zvona crkve Noterdam”- Vittr Hugo; “Ivanhoe”-W.Scott3.)DALEKI EGZOTIČNI KRAJEVI-PEJZAŠ-ti pejzaži postaju sredstvo isticanja doživljaja duše autora,naglašeni su vizualni elementi, kolorizam, lirizam, pokreti- “Putovanje Childea Harolda”- G.G.Bayron4.)OKULTNO MISTIČNA TEMATIKA-zanimaju ih mistične i jezovite teme - E.A.Poe-Gavran”5.)odmetništvo i sukob sa zakonom-“Razbojnici”-F.Schiller4.) WELTSCHMERTZ – svjetska bol – užasna spoznaja o ispraznosti ljudskog postojanja i nedokučivosti prave iskrenosti i osjećajnosti

7.) FRANCUSKI PREDSTAVNICIAlphonse de Lamartine – Jezero- Jezero je ljubavna lirska balada- Napisao je Meditacije i Nove meditacije- Lirski subject je tužan jer je njegova ljubavna sreća dio prošlosti, obraća se jezeru kao prijatelju, odnosno živom biću uz čije je obale proveo sretne trnutke s voljenom ženom, jezero je svjedok njihove ljubavi

8.) George Gordon Byron – Putovanje Childea Haroldapoema u kojoj ogorčeni pojedinac želi pobjeći od društva i naći smisao života u putovanjima i borbi za vrijedne ljudske ideale

2.)STURM UND DRANG- sloboda umjetničkog stvaranja- protiv klasisističkih kanona- oslobađanja od tradicionalne drame- ne priznaje nikakve škole ni poetike (jedini je uzor Shakespeare)- traže povratak prirodi i slobosu osjećaja

3.) KARAKTERISTIKE ROMANTIZMA1.) suprostavljanje klasičnom racionalizmu2.) oslanjanje na maštu i osjećaje3.) pesimizam4.) individualizam5.) isticanje prirode6.) pojam “svjetske boli”

8.) ENGLESKI PREDSTAVNICIWilliam Wordsworth – Sunovrati- Sunovrati su lirska balada- Priroda je izvor očaravajuće ljepote, priroda postaje spas za pjesnikovu izmučenu dušu odnosno tješiteljica koja omogućuje čovjeku da uz njezinu ljepotu prevlada tugu, bol i samoću

George Gordon Byron – Putovanje Childea Harolda- poema u kojoj ogorčeni pojedinac želi pobjeći od društva i naći smisao života u putovanjima i borbi za vrijedne ljudske ideale

9.) E.A.POEEdgar Allan Poe – Gavran- prvi američki pisac koji je utjecao na europsku književnost pogotovo na simboliste i parnasovce- utemeljuje kriminalistički žanr u književnostigavran je pjesma u kojoj progovara o simbolu zla i mraka, smrti i prolaznosti, razara čovjekovu nadu i vjeru u budućnost.

Schiller - RAZBOJNICI

ŽIVOTOPIS:Friedrich Schiller rođen je 1759. a umro je 1805. godine.Njemački je dramski pisac i pjesnik, a također i posljednji predstavnik Sturm und Drang-a.Bori se za slobodu ličnosti i politički je aktualan. Napada društvenu pokvarenost i feudalni apsolutizam.S Goetheom izgrađuje estetiku klasične epohe njemačke književnosti (ideali).Djela: ''Razbojnici'', ''Pjesma o zvonu'', ''Oda radosti'', ''Fiescova zavjera u Genovi'', ''Don Carlos'', ''Spletka i ljubav''...

O DJELU:Drama je uspješna umjetnička transpozicija Schillerova svjetonazora po kome je svijet poprište neprestane borbe suprotnosti: dobra i zla, strasti i dužnosti, visokih ideala i društvenih ograničenosti.''Razbojnici'' i ''Spletka i ljubav'', Schillerove mladenačke drame, protest su genijalnog mladića koji je osjećao život onako kako su ga osjećali najnapredniji ljudi njegove zemlje. U njima je sadržana istina o poniženju i veličini čovjeka u onom vremenu, i to u takvom obliku da gledateljima progovara neposredno i uzbudljivo.

Schillerov dramski prvijenac „Razbojnici“ uz Goetheove „Patnje mladog Werthera“ najpoznatije je djelo književnog pokreta Sturm und Drang, koji označava prekid s prosvjetiteljstvom te najavljuje početak romantizma. Drama „Razbojnici“ priča je o braći Moor, mlađem Franzu, koji, služeći se lažima i prevarom, plete mrežu podvale i kuje urotu protiv starijeg Karla kako bi ga otac razbaštinio, a djevojka zamrzila. Drama je doživjela silan uspjeh, a Schiller je preko noći postao slavan. 

VRIJEME RADNJE: razdoblje od dvije godineMJESTO RADNJE: Njemačka

ANALIZA JEZIKA I STILA:- epiteti: posve dobro, zgodniji čas, izgubljenog brata, časno ime- usporedba: kao smrt, kao štakori

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:MAXIMILIAN von MOOR, grof - vladarKARL i FRANZ, Maximilianovi sinoviAMALIA von EDELRICHslobodoumni mladići, kasnije razbojnici:- SPIEGELBERG- SCHWEIZER- GRIMM- RAZMANN

- SCHUFTERLE- ROLLER- KOSINSKY- SCHWARZ- HERMANN, nezakoniti sin nekog plemića- DANIEL, sluga grofa Moorapastor MOSERkatolički svećenikčeta razbojnikasporedna lica

KARL MOOR: borac protiv ljudskoga zla i licemjerja koji i sam čini zlo, pa svjestan svoga čina sam odlučuje okončati postojanje tog zla, čak i u sebi samome. Oličenje je romantičkog junaka: buntovan je, preosjetljiv, ekstremnih reakcija i osjećaja, nije spreman činiti kompromise sa svijetom prosječnosti i nedosljednosti kojim je okružen. Spletka njegova brata ne uspijeva do kraja uništiti vjeru u ljudsku humanost, svojim činom dokazuje da je u stanju razoriti i vlastiti život da bi dokazao valjanost svojih ideja. Na kraju, kažnjava samoga sebe i najveći je dokaz duboke čovječnosti.''Fuj, fuj. To mlitavo stoljeće uškopljenika koje nije ni za što drugo no da prežvakava djela prošlosti, da drevne junake izopačuje svojim komentarima ili da ih oskvrnjuje svojim tragedijama.''

FRANZ MOOR: kontrastan lik svome bratu Karlu, uza sve porazne osobine, sudbina ga je postavila u sjeni blistavog Karla. Bolna spoznaja o manjoj vrijednosti, tako surovo i realno razobličena u Karlovu prisustvu, Franza je navela na ogorčenu reakciju osvete onom koji zaista nije kriv, i usto mu je brat.

KRATAK SADRŽAJ:Uviđajući superiornost svoga brata u svakom pogledu, Franz Moor nastoji na nepošten način izboriti mjesto koje u očevu srcu, a i u oporuci, zauzima Karl. Zbog sasvim neznatnih mladenačkih grijeha, ali pod dojmom teških kleveta kojima Karlovu ništavost dokazuje Franz, stari i bolesni Moor odluči razbaštiniti voljenog Karla. Karl je, iako mladenački neobuzdan i sklon pustolovinama, u duši pošten i pravedan, pa se zato revoltiran očevom odlukom zaista uputi na stranputicu. Postaje vođa razbojničke družine vođen ogorčenjem i žarkom željom za osvetom nepravednim i nemilosrdnim ljudima. Franz, iako je postao nasljednik svega grofovskog imanja svoga oca, nema dovoljno strpljenja da sačeka starčevu smrt. Pokušava ga dokrajčiti lažnom viješću da je Karl mrtav. Spletka, međutim, biva loše izvedena i Franz je prisiljen nasilno zatvoriti bolesnog oca, a kako želi baš sve što pripada Karlu, nastoji zadobiti i Karlovu zaručnicu Amaliju. Kao vođa razbojničke družine, Karl čini ili je odgovoran za mnoga zlodjela. On se zaista gnuša svojih djela, ali je žeđ za osvetom sve potisnula. 

Ipak, čežnja za domom natjera ga da se prerušen uputi na očev dvor. Tamo razotkriva sve Franzove spletke, a kada oca oslobodi zatočeništva, odluči se osvetiti zlom bratu. Franz, u silnom strahu od pravedne kazne, izvrši samoubojstvo pa razbojnici koje je po njega poslao Karl dovode samo Amaliju. Karl razapet između težnje za mirnim životom spoznaje o počinjenim zločinima koji se ne daju izbrisati. Amalija spoznaje da joj bez Karla život ne bi značio ništa, pa radije pristaje umrijeti od njegove ruke nego živjeti bez njega. Izvršivši tu, za njega najtežu kaznu, Karl se predaje vlastima, postajući tako moralno pobjednik nad svim zlima koja su bila suprotstavljena.''Ljudi mi uskratiše čovječnost kada sam se na nju pozivao; zato odlazite od mene, vi grešnici jedni! Nemam više oca, nemam više ljubavi, a tu i smrt neka me nauče zaboraviti, te da sam ikada ljubio.''

''Za njim su izdane tjeralice, povrijeđeni glasno traže zadovoljštinu, na njegovu je glavu raspisana nagrada - ime Moor! Otac se od tuge skoro onesvijesti!''

''Osvetu tražim za starca! - Ovako zauvijek kidam bratske veze koje me vežu sa njime.''

''Onaj koji preda živog velikog razbojnika dobit će nagradu od tisuću zlatnika. Pomoći ću tome čovjeku, hoću! Jer ja ne mogu više ovako...''

JOHANN WOLFGANG GOETHE:PATNJE MLADOG WERTHERABilješke o djelu:Djelo je epistolarni roman jer tako djeluje istinitije i uvjerljivije.Možemo ga podijeliti u dva djela. Prvi dio do Wertherova odlaska u grad,a drugi do njegove sahrane. Prvi je dio veseo i sretan, a drugi dio je tužani sumoran, a oni zapravo dočaravaju Wertherovu psihu. Goethe je temudijelom preuzeo iz života Carla Wilhelma Jerusalema, a dijelom izvlastitog života. Jerusalem je Goetheov prijatelj sa studija u Leipzigu kojise ubio zbog nesretne ljubavi prema kćeri svojeg poslodavca, i premanjemu je nastao lik Werthera. Lik Lotte je dijelom nastao prema CharlottiBuff, a dijelom prema Maximiliani la Roche, dok je lik Alberta nastao pouzoru na njegova prijatelja Johanna Cristiana Kestnera, Charlottinazaručnika.

Romantičarska obilježja u djelu:-    U većini slučajeva osjećaji prevladavaju razumom.-    Plemići i građani su u djelu izmiješani iako nisu izjednačeni,    ali se ipak vidi da nisu tako strogo odvojeni.-    Ima mnogo opširnih i detaljnih opisa prirode, Werther puno više    priča o svojim osjećajima i duševnom stanju nego o događajima koji    se zbivaju oko njega.-    Werther samoubojstvo smatra junačkim djelom, a da je djelo    klasicističko on bi vjerojatno ubio Alberta, a ne samoga sebe.-    Djelo nema klasični oblik nego je pisano u posve novom obliku.-    Ima stilskih obilježja koja su u klasicizmu bila nezamisliva    (eliptični stil, inverzija).

Analiza likova:WertherMladi pjesnik i slikar koji na majčin nalog odlazi kod svoje tetke uWahlheim (izabrani dom) da riješi s njom pitanje nasljedstva.Isprva jednostavno uživa u prirodi i seoskoj idili, ali onda upoznaje Lottute se odmah zaljubljuje u nju. Njegove patnje počinju tek kada dolaziAlbert i tek tada uviđa kako je njegova ljubav nemoguća, iako je i prije

znao da je Lotte zaručena. Mi ga upoznajemo preko pisama što ih šaljesvojem prijatelju Wilhelmu.«Tko pak u svojoj poniznosti spozna kamo sve to ide, onaj koji vidi kako lijepo svaki građanin, kojemu je dobro, umije svoj vrtić dotjerati i potkresati kao raj, i kako strpljivo i onaj koji je nesretan, pod teretom odmiče svojim putem, a svi su jednako obuzeti željom da još minutu duže vide svjetlost ovoga sunca – da, taj je miran, pa i svoj svijet stvara iz sebe samoga, a i sretan je, jer je čovjek. Zatim pak, ma koliko skučen bio, u srcu uvijek održava sladak osjećaj slobode i to da ovu tamnicu može napustiti kad hoće.»Ovdje Werther prvi put govori o smrti – prvo govori kako svi žele što dužeživjeti, a nakon toga govori kako je smrt zapravo oslobođenje odtijela – tamnice. Mislim da se tješi što uvijek ima dodatno rješenje zasvoje probleme – smrt, iako se ja uopće ne slažem s tim jer uvijek postojinada da će budućnost biti bolja.«Mlado srce posvema ovisi o nekoj djevojci, sve sate u danu provodi uz nju, rasipa sve svoje snage, sav svoj imetak, kako bi joj svakoga trenutka iskazalo da joj se predaje. A onda dođe neki filistar, čovjek koji obnaša neku javnu službu i kaže mu: ”Fini mladi gospodine! Ljubiti je ljudski, samo morate ljudski ljubiti! Razdijelite svoje sate, jedne za posao, a sate odmora posvetite svojoj djevojci. Izračunajte svoj imetak i ono što vam ostane kad pokrijete svoje potrebe, to vam ne branim. Samo ne prečesto da joj nešto darujete, možda za njezin rođendan i imendan itd. ‘Posluša li čovjek, onda je to uporabljiv mladić i sam ću ga preporučiti svakom knezu da ga postavi u neki kolegij, samo je s njegovom ljubavlju gotovo, a ako je umjetnik – s njegovom umjetnošću.»Werther ovdje govori kako su osjećaji i razum oprečni pojmovi koji nikakone idu zajedno jer ako razumno biraš djevojku ne možeš imati osjećaje zanju, a ako si zaljubljen onda ne možeš misliti ni na što drugo.«Više nisam bio čovjek. Držati najljupkije stvorenje u rukama i s njim uokolo letjeti kao vrijeme, tako da je nestajalo sve oko nas, i Wilhelme, da budem iskren, još sam se zaklinjao da djevojka koju volim, na koju polažem pravo, nikad ne bi trebala plesati valcer s nekim drugim osim sa mnom, makar zbog toga morao i propasti.»Mislim da se ovdje pokazuje kako se Werther zaljubio u Lottu na zabavi,sve je bilo veselo, sjajno, nitko nije tužan i tako se poletno i nevino onzaljubio.«Živim tako sretne dane kao što ih Bog čuva za svoje svece; i bilo sa mnom što god bude, ne smijem kazati da nisam uživao radosti življenja.»Wertherova pomirenost sa životom i samim sobom, mirno se suočava sasudbinom, svojom željom za smrti.«Priča se o nekoj plemenitoj vrsti konja koji kad ih odviše zagriju i iscrpe jahanjem sami sebi nagonski pregrizu žilu ne bi li lakše disali. Meni je često tako, želio bih si otvoriti neku žilu koja bi mi omogućila vječitu slobodu.»Opet želja za slobodom, tj. smrću – čini se kao da je samo tražio razlog danapusti taj uskogrudni svijet u kojem se osjeća sputano i nelagodno.

«Već sam nakanio da je ne viđam toliko često. Da, ali tko bi se toga mogao držati! Svakog dana podlegnem kušnji i svečano si obećam: sutra ćeš jednom izostati; a kad dođe jutro, opet nađem neki neodoljivi razlog i prije nego što bih očekivao, već sam kod nje.»Opisuje se Wertherova ovisnost, opijenost Lottom, a tek tu on to zapravo ishvaća.«Poslanik me mnogo prekorava, to sam i predviđao. On je najpedantnija luda što u uopće može postojati; korak po korak, a ukočen kao stara djevica; čovjek koji nikad nije zadovoljan sam sa sobom i kojemu stoga nitko ne može učinitinnešto na čemu bi ibo zahvalan.»Tu Werther priča o svojoj nesreći nakon odlaska od Lotte – poslanik ne želiprihvatiti Werthera jer ima drugačije poglede na svijet i drugačiji načinrada, a to je prvi uzrok Wertherova ponovnog odlaska.«Svaka riječ što ju je izgovarala prodirala mi je u srce poput mača. Nije osjećala kakva bi to bila samilost da mi je sve to prešutjela, a onda je još dodala što će se dalje brbljati i kakva će vrsta ljudi zbog toga likovati. Kako će se takvi od sada rugati i radovati kazni za moju oholost i moje podcjenjivanje drugih, što mi odavno već predbacuju. Sve to od nje čuti, Wilhelme, i to glasom iskrenog suosjećanja – to me uništavalo i još sam u sebi bijesan.»Još jedan razlog samoubojstva – kada konačno pronalazi neku ženu kojubi mogao voljeti isto toliko, ako ne i više od Lotte, onda ga njezin staležismijava, zabranjuje društvo s njom, a ona je potpuno bespomoćna protivtoga, ne slaže se s takvim društvenim podjelama, ali ne može seoduprijeti.«Kamo želim ići? Dopusti da ti to u povjerenju otkrijem. Još četrnaest dana moram ipak ostati ovdje, a potom, nastojao sam se uvjeriti, posjetio bih rudnike u ***; no zapravo, u tome nema ništa, samo bih opet htio doći bliže Lotti, to je sve. A smijem se vlastitome srcu – ispunjavam njegovu volju.»Opet se opisuje Wertherova slabost i ovisnost o Lotti. Ovo je dionakon što je pobjegao od društvenih predrasuda i od rodnoga kraja.«Kako se priroda priklanja jeseni, u meni i oko mene nastaje jesen. Moje lišće žuti, a lišće sa susjednih stabala već je otpalo.»Dokaz da su njegovi opisi prirode i opisi njegove psihe – kada je sretan nevidi loše strane, a kada je tužan ne vidi dobre.«”Njegov poljubac”, rekoh, ”nije baš bez požude, on traži hranu i nezadovoljan se vraća od isprazna milovanja.” ”On meni jede iz usta”, reče ona. Preda ptici nekoliko mrvica kruha sa svojih usana, s kojih su se s punom slašću smješkali užici nedužna suosjećanja ljubavi. Odvratio sam pogled. To ne bi trebala raditi! Ne bi trebala draškati moju maštu takvim slikama nebeske nevinosti i blaženstva i buditi moje srce iz sna, u koji ga katkad uspava ravnodušnost života!»Lotta ovdje govori zapravo o Wertheru i on to zna, ponaša se kao da jeWerther njen mali lutak kojim upravlja i koji služi samo njenoj zabavi.«Ona ne vidi, ne osjeća da pripravlja otrov koji će uništiti mene i nju; a ja tako požudno ispijam taj pehar što mi ga ona pruža za moju propast.

 Čemu taj dobroćudni pogled kojim me ona često pogleda? Često? - Ne, ne često, ali ipak ponekad, čemu ljubaznost kojom prima nenamjerni iskaz mog osjećaja, čemu sućut za moje patnje što se ocrtava na njezinu čelu?»Opet aluzija na smrt, vidi se kako Werther polako gubi razum zbogLottininih prikrivenih osjećaja naspram njega, koji, kako se i ovdje vidi,ipak postoje.«Cijela silina tih riječi sručila se na nesretnika. Bacio se pred Lottu u punom očajanju, uhvatio njezine ruke, pritisnuo ih na svoje oči, na svoje čelo, a njoj kao da je dušom proletjela slutnja nekog strašnog nauma. Svijest joj se pomutila, stisnula je njegove ruke, pritisnula o svoje grudi, sjetnom se kretnjom prignula k njemu i njihovi se užareni obrazi dodirnuše. Svijet je za njih bio nestao. On je ovio svoje ruke oko nje, stisnuo je uz svoje grudi i obasuo njezine zadrhtale, mucave usnice mahnitim poljupcima.»Ovdje se vidi kako je i Lotta zaljubljena u Werthera, da si on to neumišlja, a jedina prepreka njihovoj ljubavi je financijsko stanje Wertherakoji je dosta siromašan, dok je Albert bogat, i Lottino obećanje majci«Eto Lotte! Ne grozim se od toga da dohvatim hladan, strašan kalež iz kojega ću ispiti pomamu smrti! Ti si mi ga pružila i ja ne oklijevam. Sve! Do kraja! Tako su ispunjene sve želje i nade mojega života! Da tako hladan, tako ukočen pokucam na mjedena vrata smrti.»Oproštaj od Lotte, ne žali ni za čim, uvjeren je da netko od njih troje moraotići jer svi troje zajedno sigurno ne bi mogli biti sretni – Albertovoj srećina putu je Werther, a Wertherovoj Albert; jedino bi Lotta bila sretna kadabi mogla imati Albertov novac, a Werthera za muža.LottaPametna i osjećajna djevojka koja se mora skrbiti za šestero braće isestara, i za bolesnog oca. Zaručena je za Alberta, više zbog njegovanovca s kojim može djeci osigurati budućnost i obećanja majci, nego zbogljubavi. Zaljubljena je u Werthera i njih dvoje su kao stvoreni jedno zadrugo – oboje vole plesati, imaju isti ukus za književnost, vole prirodu,djeca vole Werthera – jedino što im je na putu je Wertherovo financijskostanje koje ne bi moglo zadovoljiti potrebe šestero djece i nadolazeću.«U predvorju se šestero djece od dvije do jedanaest godina vrzmalo oko djevojke lijepa stasa, srednje visine, u jednostavnoj bijeloj haljini s blijedocrvenim vrpcama oko rukava i grudi.»Opisuje se Lottin izgled i njenu blizinu s njezinom djecom tj. sa sestrama ibraćom. Wertherov prvi dojam o Lotti kao nevinoj prekrasnoj djevojci kojase požrtvovno brine za svoju braću i sestre.«Razgovor je došao na plesnu zabavu.”Ako je ta strast neka mana”, reče Lotta, ”onda ću vam rado priznati da mi ništa nije draže od plesa. A kad mi se nešto mota po glavi, pa na svome raštimanom glasoviru odbubnjam kontradansu, sve bude opet u redu.»AlbertLottin zaručnik, svi ga opisuju kao pedantnog i čestitog čovjeka što trebaznačiti da je iz ugledne obitelji i da ima novaca. Raspravljao je sWertherom o samoubojstvu i pokazalo se da je Albert još uvijek ostao uklasicizmu i odan tradiciji.

«”Albert je čestit čovjek, s kojim sam gotovo zaručena.»«”To je ovdje takva moda”nastavila je, ”da svaki par ljudi koji pripadaju  jedno drugome ostane zajedno za njemačkog plesa, a moj partner loše  pleše valcer, pa mi je zahvalan kad mu uskratim taj napor”»«Ne mogu, međutim, uskratiti poštovanje Albertu. Njegova opuštena  vanjština vrlo živo odudara od nemira mojega karaktera, koji se ne može  prikriti. On je osjećajan i dobro zna što ima u Lotti. Čini se kao da je  malokad loše raspoložen, a ti znaš da je to grijeh što ga u ljudi mrzim  više od svih ostalih.»Opis Albertova karaktera, a ujedno i Wertherov – Albert i Werther susuprotnosti.«”Ljudska narav”, nastavih, ”ima svoje granice: ona može podnositi  radost, patnju, boli, sve do određene mjer, ali propada čim je ta mjera  prevršena. Nije tu, dakle, pitanje je li netko slab ili jak, nego može li  izdržati mjeru svoje patnje, bila ona moralna ili tjelesna. Nalazim da je  jednako tako čudno reći kako je kukavica čovjek koji si oduzme život,  kao što bi bilo neprilično reći da je kukavica onaj koji umire od opake  groznice.”»Ovo je Wertherova i Albertova rasprava o samoubojstvu – ja mislim da jeAlbert u pravu jer je mnogo teže podnositi bol cijeli život jedino s nadomza bolje sutra nego povući okidač s kojim sve nestaje.Werther i Fedra:Werthera možemo vrlo dobro usporediti i sa Fedrom – oboje su beznadnozaljubljeni i jedva suzdržavaju svoje osjećaje, ali Werther, za razliku odFedre, svojoj ljubavi ne želi smrt nakon što uviđa kako Lotta nikada nećebiti njegova. Werther je uvijek bio u dobrom odnosu sa Lottom, uvijek supričali, šetali i u početku su samo bili prijatelji dok je Fedra Hipolita uvijeksamo od sebe tjerala, izbjegavala ga je, pa se stoga Hipolit nikada ni nijeu nju mogao zaljubiti.Werther i Cid:Da je Cid na Wertherovom mjestu on bi potpuno drugačije postupio.Prvo bi Cid morao ubiti Alberta jer mu stoji na putu do ljubavi,što je Werther odmah isključio i mislim da je previše osjećajan za to,ili bi pak morao ubiti Lottu zbog uvrede časti, što je za Wertheraapsurdno. Da je Werther na Cidovom mjestu on uopće ne bi pomislio naosvetu, nego bi se bacio svojoj dragoj pred noge i rasplakao se, ne bi sezanimao za društvene norme i vjerojatno ju nagovorio na bijeg samo damogu biti zajedno.Wertherove patnje:1. Ljubav prema Lotti i njezina neostvarivost2. Neuklapanje u društvo i nerazumijevanje društvanih normiDodatni uzroci ubojstva:1. Poznanstvo s onim seljakom koji je bio zaljubljen u svoju gospodaricu,    i u početku je i sretan, ali kada ga sljedeći put sreće on je nesretan i    očajan zbog neuzvraćene ljubavi, a Werther ga na kraju nalazi na sudu    kako ga optužuju za ubojstvo iste gospodarice («Ako neće biti moja,    neće biti ničija!»)2. Upoznavanje sa pisarom koji je poludio zbog neuzvraćenoj ljubavi za    Lottom

Werther je bio uvjeren da će ga njegova neuzvraćena ljubav ili pretvoriti uluđaka ili da će očajan na kraju ubiti Lottu.Dojam o djelu:Djelo mi se nije svidjelo zbog Wertherove preosjećajnosti, svako malo i onse rasplače, on je više plakao nego svi ostali likovi zajedno. Cijelo djelogovori o tome kako se on osjeća, kako je neshvaćen, tužan, kako je životnepravedan itd. Pomalo me podsjeća i na sapunicu i upravo zbog togadjelo nije po mome ukusu.

JUNAK NASEG DOBA – MIHAIL JURJEVIČ LJERMONTOV

O DJELU:Najvažnije Ljermontovo djelo, ''Junak našeg doba'', romantični je i prvi psihološki roman u ruskoj književnosti, ali već dijelom i najava ruske realističke proze.Glavni je junak romana, Pečorin, jedan od najuspjelijih likova u dugoj galeriji ''suvišnih ljudi'', tako karakterističnih za rusku prozu te jedan od prvih podvojenih likova u europskoj književnosti.

KNJIŽEVNI ROD: epikaVRSTA DJELA: roman

VRIJEME RADNJE: 18. st.MJESTO RADNJE: malo ribarsko naselje, lječilište Tamanj (Taman)Taman je - najgadniji gradić od svih ruskih primorskih gradova. Tamo umalo da nisam umro od gladi, a k tome su me htjeli još i utopiti.

ANALIZA JEZIKA I STILA:- epiteti: slijepi dječak, siroti slijepac, skromnu vrtu, rascvjetanih trešanja- usporedba: kao ''posljednji oblak prohujale oluje''

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:PEČORIN: suvišan čovjek, zasićen životom i užicima. Ne može se smiriti i voljeti, bježi od svega, čak i od sebe samoga. Ne preza ni pred čim. Ima i trenutaka iskrenosti, no to ne utječe na njega.''Jer, ništa me gore od smrti ne može snaći - a smrti ne možeš umaći!''''Zvao se... Grigorij Aleksandrovič Pečorin. Bio je dečko i pol, mogu vam reći, samo malko čudan. Tako naprimjer, po kiši, studeni, povazdan u lovu, svi prozebli, umorni, a njemu ništa. A drugi, pak, opet sjedi u sobi i, pirne li vjetrić, veli da se prehladio.''

MAKSIM MAKSIMIČ: stari kapetan, jako voli Pečorina, ali je razočaran kad ga Pečorin nije ni pozdravio kako je ovaj želio.

BELA: plaha ljepotica, no ujedno i ponosita kneževa kći iz kavkaskih planinskih bespuća, oteta je i zamijenjena za vatrenog Kazbičeva konja. Jako voli Pečorina i ni na što se ne obazire, no boli ju Pečorinov odnos

prema njoj.

KNEGINJICA MERI (MARY): odgajana je da bude odana i poslušna supruga i, iako živi otmjenim i lagodnim životom, njezin je put zacrtan i poznat već generacijama. Pomalo je umišljena, ali ju ljubav prema Pečorinu mijenja te ona propada.

VERA: žrtvovala osobni život i ljubav za materijalnu sigurnost. Udavala se dva puta bez ljubavi. Jedina je Pečorinova ljubav i jedina osoba koja ga iskreno razumije. Shvaća da se protiv srca ne može i da mora živjeti s nesretnom ljubavi. Svjesna je da je Pečorinova ljubav sebična i nestalna.''Volio si me kao nešto svoje, kao izvor radosti, briga i jada, koji se smjenjuju i bez kojih bi život bio dosadan i jednoličan.''''Danas sam vidio Veru. Izmučila me svojom ljubomorom.''

KRATAK SADRŽAJ:Pisac je putovao po Kavkazu s pratnjom. Posebno se sprijateljio sa štabnim oficirom Maksimom Maksimičem koji mu je pričao razne doživljaje iz svog života. Pričao mu je također i priču o svom prijatelju Pečorinu s kojim je bo punu godinu dana.Pa oko godinu dana. Ali mi se zato ta godina usjekla u pamet, mnogo mi je muka zadala, ne bilo je više...Pričao mu je da su bili na nekoj svadbi gdje se Pečorinu jako sviđala Bela, domaćinova kći.Njezin je brat Azamat poludio za konjem razbojnika Kazbiča, ali mu ga ovaj nije htio prodati. Nekoliko dana kasnije Pečorin predloži Azamatu da će mu pribaviti tog konja samo ako Bela bude njegova.Pristajem - prošapta Azamat, blijed kao smrt...To se i dogodilo.Kada je Bela napokon došla kod Pečorina, bila je blijeda i tužna, ali je nakon nekog vremena ipak uzvratila Pečorinu ljubav.Pisac je sa štabnim kapetanom nastavio put do Kavkaza.- Evo i Kristove! - reče mi štabni kapetan kad smo sišli u Četvrtu dolinu, pokazujući brežuljak pokriven snježnom kapom.Maksim je polako nastavio priču o Pečorinu i Beli. Pečorin se polagano već zasitio svega i krenuo u lov. U međuvremenu, došao je Kazbič, oteo Belu te ju ubio.Pečorin je nakon toga otputovao. Maksim ne zna gdje se on sada nalazi.Od tog časa se više ne sastadosmo... Da, sjećam se, nedavno mi je netko govorio da se vratio u Rusiju...Pisac i Maksim Maksimovič tada su se rastali, ali se opet susreću u nekoj krčmi u kojoj je slučajno boravio i Pečorin. No Pečorin je bio poprilinčo nezainteresiran za Maksima i odmah je nastavio svoj put dalje, sve do Perzije.Bome, nemam vam što da pripovijedati, dragi Maksime Maksimoviču... Ali sada zbogom, žurim se... Hvala vam što me niste zaboravili... - dometnu primivši ga za ruku.Maksim je dao piscu neke Pečorinove spise koje je ovaj potom objavio nakon što je Pečorin umro.

pisac: U ovu sam knjigu stavio sam ono što se tiče Pečorinova boravka na Kavkazu. U rukama mi je ostao još debeo svezak gdje on opisuje cijeli svoj život.

U prvom je dijelu tih spisa Pečorin ispričao kako su ga slijepi mladić, lijepa djevojka i stara baka pokrali u gradu Tamanju.A zar ne bi smiješno bilo potužiti se vlasti što me je slijepi dječak pokrao, a djevojče od osamnaest godina umalo utopilo? Hvala Bogu, sutradan se desila zgoda da odem, i ja ostavih grad Tamanj.U drugom dijelu spisa Pečorin opisuje odlazak u toplice gdje sreće svog prijatelja Grušnickog. Tamo su upoznali kneginjicu Meri koja im se obojici vrlo sviđala.Pečorin je odlučio malo prkositi kneginjici pa joj je činio razne nelagodne stvari, dok se Grušnicki nije odvajao od nje.U tom je kupalištu upoznao i doktora Vernera (Wernera) od kojeg je saznao da je tu i njegova stara ljubav Vera.Susreo ju je kraj bunara.Sjednem kraj nje i primim je za ruku. Odavno zaboravljeni drhtaj preleti mi svim žilama kad sam začuo taj mili glas...Vera je i dalje bila udana i bila je iznimno bolesna. Kako su Vera i kneginjica bile bliske prijateljice, Vera je nagovorila Pečorina da se sprijatelji s kneginjicom kako bi se njih dvoje mogli viđati bez bojazni u njezinu domu.Zar se nećeš upoznati s Ligovskima? Samo se ondje možemo vidjeti...Na nekom je balu (plesu) Pečorin spasio kneginjicu od naleta nekog pijanca.Pečorin je vrlo uspješno provodio svoj plan, a u isto je vrijeme i izazivao kneginjicu i zavodio ju.Vera je počela sumnjati u Pečorina i Meri jer su previše vremena provodili zajedno.Danas sam vidio Veru. Izmučila me svojom ljubomorom.Pečorin ipak na kraju shvaća da je on iskreno zaljubljen u kneginjicu Meri.Pečorin također odlazi u Kislovodsk. I Meri je uskoro stigla. Njih dvoje dosta vremena provode zajedno, ali čim je ona spomenula vjenčanje, on se potpuno ohladio od svega.Ljubio ja ženu ma kako strasno - ako mi ona samo natukne da je moram uzeti za ženu - ode ljubav!Grušnicki se okomio na Pečorina što je dobio ljubav kneginjice Meri.Javno ga je oklevetao. Njih se dvojica odluče boriti u dvoboju pištoljima, u kome je Pečorin pobijedio.Ja opalim... Kad se dim razišao, Grušnickog nije bilo na zaravanku. Samo na kraju ponora vidio je još lak stup praha.Nitko nije saznao što se toga jutra dogodilo, svi su mislili da je smrt Grušnickog bila nezgoda.Vera je poslala Pečorinu oproštajno pismo.Pišem ti u tvrdom uvjerenju da se nećemo nikad više vidjeti... Zbogom, ljubavi...

Kneginjica pokuša nagovoriti Pečorina da se za njega uda njezina kćer, ali Pečorin ni u ludilu ne bi pristao na to.Neko je vrijeme Pečorin proveo u kozačkoj stanici. Jednom je prilikom srpski poručnik Vulić htio iskušati sreću pa je opalio pištoljem sebi u glavu, ali metak nije izletio.U isti čas kad se dotakao stola, odape Vulić pištolj... zatajio je!Vulića su iste večeri ubili.Vulić je ubijen... Znao sam.Taj je događaj Pečorin ispričao Maksimu Maksimoviču.

MATIJA MAŽURANIĆ

POGLED U BOSNU

 

BILJEŠKE O PISCU:

MATIJA MAŽURANIĆ rođen je 4.veljače 1817 godine u Novom Vinodolskom. Starija braća su mu Antun i Ivan koji su također bili književnici. Matija je jedan obični učenik jedne njemačke škole u svom rodnom mjestu. Iako je u pučkoj školi bio odličan učenik školovanje ipak nije nastavio. Za njegovo daljnje školovanje otac nije imao sredstava, te je Matija morao na kovački zanat.

 

KRATAK SADRŽAJ:

Prvi dio ove knjige govori o pjesnikovu putovanju u Bosnu. Došao je do Karlovca i tada krenuo prema Sisku, ali pošto ga nitko nije znao uputiti u pravom smjeru morao je prenoćiti kod jednog seljaka koji ga je ipak uputio na pravi put. Nakon provedena dva dana u Sisku uputio se u Kostajnicu. Pošto preko Kostajnice nije mogao stici do Bosne, morao je ići preko Slavonije ,a tada je krenuo putem Zemuna ,a onda u Pančevo jer je mislio da će tako najlakše i najbolje upoznati Dunav. Kupio je čamac i sam je veslao, ali ga je nedugo od početka puta zahvatilo nevrijeme no ipak je sretno stigao u Smederevo. Vrlo je lijepo sve tamo opisao, a ponajbolje ljude koji tamo žive i koje je za vrijeme tamošnjeg boravka upoznao. Putuje zatim u Kragujevac ,

a iz Kragujevca ide u Užice. Do Sarajeva nije stigao bas tako lako. Morao je kako bi ga Turci pustili u Bosnu dva dana sječi drva s ostalim radnicima. Upornost mu se je ipak isplatila, pa je unatoč brojnim teškoćama i problemima stigao u Bosnu. Mažuranić govori o ljepotama te zemlje, a posebno o gradu Sarajevu u kojem su Turci čak propisali svoje zakone. Turski zakoni nisu bili pravedni, stoga se je često dešavalo da ljudi budu pogubljeni samo ako bi rekli ono što misle. Iz Sarajeva je zajedno sa Turcima krenuo put Tovarnika . Baš u to vrijeme u Sarajevu je vladala glad, pa je paša morao poslati svoga izaslanika da donese nešto kruha ali ga izaslanik nije donio. Cijelu tu zbrku stvorila je jedna žena ispekavši kruh Mažuraniću. Nakon što se oporavio od bolesti zadobivenom velikom hladnoćom. Na daljnji put uputili su ga Turci u krivom smjeru, pa je stigao u neko selo gdje je jedva izvukao živu glavu. Zatim odlazi u Raču nakon što je obišao grad odlazi u Beograd i teško obolijeva te tamo je prisiljen ostati punih mjesec dana dok malo ne prizdravi. Nakon ozdravljenja put ga vodi preko Vukovara, Osijeka, i Bjelovara pa sve tako do Zagreba. U drugom dijelu knjige opisuje običaje u Bosni: vašar(tržnica),kuće, ljude itd. Govori o turskim zakonima protiv kršćana, O njihovoj obući i odjeći, o raznim jelima i mnogim drugim običajima . Na kraju govori o kuli koju su Turci sagradili nakon bitke kod Kamenice, govori o mučenju kršćana koji su bili siromašni da čak ni porez nisu mogli platiti.