Rodeni 23 streljani 42

Veceras cemo za njih voljetiBilo ih je dvadesetosamBilo ih je pethiljada dvadesetosamBilo ih je vise nego sto je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubaviSad bi bili oceviSad ih vise nema.

Mi koji smo po peronima jednog vijekaOdbolovali samoce svih svjetskih RobinzonaMi, koji smo nadzivjeli tenkove i nikog nismo ubiliMala velika mojaVeceras cemo za njih voljeti.

I ne pitaj jesu li se mogli vratitiI ne pitaj je li se moglo natragDok je posljednji put crven ko komunizamGoreo horizont njihovih zeljaPreko njihovih neljubljenih godina izbodena i uspravnaPresla je buducnost ljubavi

Nije bilo tajni o polegloj traviNije bilo tajni o raskopcanom prvom dugmetuTamo gdje se svrsava vratNije bilo tajni o klonuloj ruci s' ispustenim ljiljanom

Bile su noci, bile su ziceBilo je nebo koje se gleda posljednji putBili su vozovi koji se vracaju prazni i pustiBili su vozovi i makoviI s' njima, s' tuznim makovima jednog vojnickog ljetaS' divnim smislom podrzavanjaTakmicila se njihova krv.

A na Kalimegdanima i Nevskim ProspektimaNa juznim bulevarima i kejovima rastankaNa cvijetnim trgovima i mostovima MariboDivne i kad ne ljubeCekale su Ane, Zoje, Zanet

Cekale su da se vrate vojniciA ako se ne vrateSvoja neljubljena ramena dace djecacima

Nisu se vratiliPreko njihovih streljanih ociju presli su tenkoviPreko njihovih nedopjevanih marseljezaPreko njihovih izresetanih iluzija

Sad bi bili ocevi, sad ih vise nemaNa zbornom mjestu ljubavi sad cekaju kao grobovi Mala velika mojaVeceras cemo za njih voljeti.