Rock glazba razvila se kao jedan element kompleksnog kulturalnog

konteksta. S tim kontekstom, u bilo kojem vremenu, varijacije njegovih

stilova i stilističnih formi zahtjeva specifično značenje, potvrdu značenja i

vrijednosti koje mu daju funkcionalnost kao mediji za iskustvo

svakodenvnog života. Rock glazba nije niti odraz stvarnosti niti puka

zabava. Zajedno sa često bizarnim i banalnim svakodnevnim objektima-

pomno odabrana odjeća, frizura, motor (infantilni simbol muškosti), oštri

čelični češljevi, istaknute cipele, lanci ili kožne narukvice s metalnim

dodatcima- materijalizirala je kontekst kulturalnog ponašanja u slobodno

vrijeme. Upravo reprezentativni sljedbenici, s ovim objektima, dodjeljuju

precizno definirana značenja rock glazbi, i uspostavljaju dijalektički odnos

između glazbe i kulturnih običaja koji su kontinuirano iznjedravali nove

stilove. Rock glazba nije niti odraz stvarosti niti puke zabave. Prema

riječima Simona Firtha ' Publika rock glazbe nije pasivna masa, koja se

svodi na puko konzumiranje glazbe kao kornfleksa, nego aktivna

zajednica, koja stvaranje glazbe pretvara u simbol solidarnosti i ispiracije

za akciju.' Upravo zbog ovoga nije moguće razmatrati rock glazbu bez

smještanja u socijalni i kulturalni kontekst. Rock glazba nije samo puko

sredstvo izražavanja mladih, koji se vode od jedne 'ludosti' prema drugoj

obzirom na trenutnu modu (trend). Ona se može promatrati ovako samo

kroz komercijalnu reflekciju kao proizvod glazbene industrije. Zapravo,

svaki podžanr rocka je povezan sa konkretnim društvenim uvjetima i

kulturalnim kontekstom, u sklopu koje nastavlja 'živjeti' i dugo nakon

što masovni mediji izgube interes. Čak i nakon što su Beatlesi bili na

vrhuncu slave 60ih u Britaniji, rock'n'roll, od kojeg je sve počelo, nije

nestao niti je bio zaboravljen. Njegovim fanovima značio je isto što i prije.

Ti fanovi su činili publiku anonimnih bendova s kojim su djelili strast za

rock'n'rollom, daleko od svjetala reflektora Beatlesa. Tek kasnije, krajem

sedamdesetih, ista rock'n'roll scena ponovno će se pojaviti u javnosti, ovaj

put pod etiketom pub rocka (pojam skovan prema Melody Makei) i

predsavljena od strane grupa kao što su Dr Feelgood i Lew Lewis. Čitanje

povijesti rock glazbe koja je predstavljena od strane glazbene industrije u

kontekstu njene međunarodne marketinške strategije dovodi do temeljnog

nerazumjevanja. Rock se nije razvoje kroz arbitrarni linearni napredak

stilova, nego organički kroz od odgovarajući kulturalni kontekst, ugrađen u

čvrstu strukturu svakodnevnog života i specifičnih društvenih iskustava

stvarajući višeslojno tlo sastavljeno od paralelnih struja i odvojenih scena

koje su se sve više odvajale. No, tragajući za prodajnim materijalom,

glazbena industrija predstavlja rock kao jednodimenzionalni proces

razvoja. Naravno, ista ta industrija je bila povezana i potrebna rock glazbi

jer je ona uvjetovana i studijskim produkcijama. Ali, investicijske odluke

industrije, posebice troškovi oglašavanja, promocije i prodaje, uvijek su

ovisili isključivo o zaradi i novcu koji će im se vratiti. Takve odluke nisu

isključivo donošene na osnovu toga koji glazbeni pokret ima najviše

potencijalnih kupaca, neko i koja od potencijalnig ciljanih skupina je

spremna potrošiti najviše novca na ploče. No ovo je potpuno duga priča u

odnosu na ono što se zapravo događalo u kulturnom korištenju rock glazbe.

Ovdje je rock u interakciji sa svakodnevnim životom i formiranjem

slobodnog vremena, što je povezano sa dobnim i klasnim specifičnostima.

Upravo je takav pristup glazbene industrije stvornio mišljenje kako je rock

glazba mladima, zbog svjesti o pripadnosti istoj generaciji, izbrisala sve

društvene razlike. U stvarnosti rock glazba umjesto stvaranja besklasnog

društva, zapravo potvrđuje i jača klasne razlike. Osim toga, rock glazba je

tako usko povezana sa socijalnim, klasnim iskustvima svojih slušatelja da

postaje samorazumljivo kada ga razmatramo kao mediji za ta iskustva, gdje

odvojen od njih gubi svoje značenje. Čak je ni glazbena industrija nije bila

u stanju izmanipulirati ovaj kontekst. Industrijska učinkovitost se zapravo

temeljila da su ovaj kontekst uspjeli izgeneralizirati čime su ga

manifestirali kao 'uporabnim' za sve tinedžere. Charlie Gillett je istaknuo

kako je fenomenalan za uspjeh Beatlesa šesdesetih djelomično zaslužna

činjenica kako su oni prezentirali prihvatljivo lice tinedžera radničke klase,

umjesto poricanja socijalnog podrijetla njihove muzike: Njihova društvena

poruka se rijetko izražavala, ali ...

Hard rock je nastao krajem šesdesetih-grupe poput Uriah Heepa, Black

Sabbath i Led Zeppelin.Tako je uvijek sociološki određene grupe

obožavatelja koji su u svoje slobodno vrijeme, razvili vrijednosti i značenja

prema rock muzici koja je od novih početaka bila spremna za razvoj. Rock

and roll ne karakterizira samo glazbena i stilistička heterogenost-

obožavatelji su se radikalno razlikovali međusobno iako su mogli slušati

istu glazbu. Različite grupe su koristile glazbu u različite svrhe i na

različite načine, imaju različita ograničenja u definiranju ne samo onoga

što slušaju nego i što je uključeno u kategoriju rock and rolla. To se često

previdjelo i time se poticao koncept rock glazbe koja je zemlja besklasne

kulture mladih, čime se izdvaja upravo iz konog konkteksta koji ju i čini

jedino razumljivom.Čak i kad su, 1965, The Who izdali poznati 'My

Generation', to nije bio izraz sveobuhvatne svijesti o pripadnosti određenoj

generaciji, čak iako se to činilo upravo tako, bilo je pogrešno shvaćeno na

ovaj način. Ipak ono što su nagalašavali u pjesmi i nastupima, jednostavno

korespondira sa samo-percepcijom malo dijela britanske radničke klase

tinedžera kojima je uključenost u rock glazbu postao posebna vrsta

kulturalnog procesa. Ovi tinedžeri su sebe zvali Modsi, pojam izveden iz

modernista. Tho Who je bio utjelovljenje njihovog koncepta rock glazbe, i

oni su prvi bend kaoji je prihvatio, u cjelokupnom izgledu, kulturni uzorak

svojih fanova umjesto pukog proizvođenja glazbe. Peter Townshend, lider

i umjetnički mozak banda Tho Who je kasnije iskreno priznao kako u

intervjuu za američki glazbeni magazin Rolling Stone: 'Modsi su nas

naučili kako voditi slijeđenjem' Ovo je pokazalo kako rock mozika nije

samo glazba sama po sebi, nego je u središtu kulturalnog konteksta

koji kreiraju fanovi i koji se materijalizira kroz repertoar objekata,

gesti i kodova ponašanja koji su očito vrlo pažljivo birani. Ono što

Modse čini posebnima nije samo njihov ukus u glazbi, koji se fokusirao na

rock'n'roll ritam i blues korijene i njogov razvoj u Američkom soulu,

razlikujući se od komercijalne Beatlemanije tog vremena, a bila je

predstavljena u Britaniji grupama kao što su The Who, The Kniks, rani

Rolling Stones, The Small Faces of the Spencer Davis. Modsova obilježja

bila su i skuteri koji su morali biti iz Italije, Lamberta TV 175. S baterijom

svjetla, trubama i retrovizorima pretvaraju prijevozno sredstvo u kultni

objekt. Jedan od njihovih rituala je svakako i odjeća- moderna uska odjela i

jakne s kapuljačom preko njih, te obavezna kratka frizura. Svaku slobodnu

večer proizvodili su nekom od klubova West Enda, a neizbježnu

iscrpljenost od ekstaze plesa ublažavali su farmaceutskim proizvodom-

amfetaminima. Jezgra ove grupe su tinedžeri između 15 i 18 godina sa Est

End predgrađa ili Južnog Londona koja je pripadala radničkoj klasi koja je

imala sigurnu osnovu za život.

Jedna od grupa bili su i Teddy Boys (50e godine) koji su karakterizirani

'DA' frizurom koja je bila u čast američkim rock'n'roll modelima,

creepersice itd... Njihov ukus u mozici je bio nejasan, pa su čak i Beatlesi

našli neke od najvjernih članova u njima, no ubrzo su se (za razliku od Tho

Whoa i svojih članova) brzo distancirali.. The Who su javno iznosili

mišljenje kako je rock glazba oblikovana prema različitim sub-culturama.

Prema analizi John Clarka, terosta britanskih kulturalnih studija,

glavni razvoj komercijalne kulture mladih razvijen je inovacijama

izvan komercijalnog svijeta. Kako bi bila uspješna, poticaj je morao

doći iz lokalnog konteksta i interakcija, kako bi zadovoljila 'lokanlne

potrebe', prije nego zahvati veliki komercijalni okoliš. Lokalni kontekst

je zapravo komponenta sub-kulture koja igra glavnu ulogu u razvoju rock

glazbe. Iza svake stilističke forme rocka leži kulturalni kontekst određenog

tima, lokalna scena koja je uključila precizno definirane razlike u okolš s

glazbom, stvarajući podlogu u svakodenvni život. Tedy Boys su oblikovali

kulturalni okvir referenci za ranog Mersey Beata, Modsi (šminkeri) ritam i

bliz orjentiran na britansku glazbu, dok su rokeri istali kod klasičnog

rock'n'rolla. U kasnim šesdesetima psihodelični rock su podržale

studentske hippy sub-kulture, dok su hard rock i heavy metal bio povezan

sa skinheadsima. Kao što Ian Chamber navodi: odjeća postaje oružje,

vidljiva uvreda u kulturalnom ratu, i šminka postaje 'face painting'. Kroz

nekonvencionalnu nakupina inače beznačajnih svakodnevnih objekata

subkulture razvijaju materijalni kontekst kulturalnog ponašanja koji

je dovoljno stabilan da fiksira značenja i vrijednosti koja im glazba

utjelovljuje. Rock glazba je objekt aktivne kulturne uporabe koji ima

različite društvene verijacije i koje uključuju različite svakodnevne objekte

koji su vodili do različitih značenja.

Modsi su sa svojim kultom modernosti kreirali kulturalni obrazac koji je

parodirao ideologiju konzumerizma ali i u isto vrijeme izražavali

nedostatatak životnog koncepta s bilo kakvim budućim napredkom.

Kad je postalo jasno kako je rock više od glazbe industrija je počela

masovno to koristiti.

Era Beatlesa je jedan od najučljivijih primjera načina na koji je autentičan

sub-kulturan stil transformiranmpreko komercijalnih i modnih organizacija

,u čisti proizvod i konzumeristički stil.

Rock glazbenici su stvarali ideologiju, tvrdeći kako ona nije komericijalna,

a jedan od 'dokaza' bio je taj što ju kreiraju ljudi koji ju i izvode...Ona je

bila suprotnost pop muzici koja se smatrala čistim izrazom komercijale. S

druge strane produkcijske kuće su uvidjele kako su ploče najuspješnije u

koliko su uzpravo napravljene od strane izvođaća, pa se tako stvorila

iluzija kako su za razliku od tradicionalnih glazbenika, u kontroli

distirbucije i produkcije glazbe.

Rock glazba stvorila je i ideologiju prema kojoj je ona i nosilja političkih i

društvenih promjena. 1962 Dylan je napisao Blowin in the Wind, pjesmu

koja će postati ratna himna pokreta Amerikih ljudskih prava, pa je tako

1963 stajao na čelu kolone protesta zajedno s Martin Luther Kingom.

Dylan je tako postao simbolom protesta protiv Američkom kapitalizma.

Zapravo je ironično kako je rock trebao iznjedriti anti-capitalizam,

iako je to zapravo više iluzorno, jer je više nego bilo koja druga vrsta

glazbe postala neraskidivo povezana sa mehanizmom kapitalizma.

Svaki uspješan bend predstavljao je kapitalističko poduzeće znatne

veličine s poslovnim aktivnostima u glazbenoj industriji.