Robert Pobi - eknjizara.hr

Robert Pobi

Grad prozora impresum.indd 1 02/03/21 11:54

© Za Hrvatsku: STANEK d.o.o.Ožujak, 2021.

Marofska 45, Kućan Marof42 000 Varaždin

Tel.: (042) 207 215E-mail: [email protected]

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001090688.

ISBN: 978-953-8130-45-8

Copyright © 2019 by Robert PobiNaslov izvornika: City of Windows

Sva prava pridržana.

BEZ DOZVOLE IZDAVAČA: niti jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati, umnožavati ili prenositi u bilo kojem obliku ili bilo kojim sredstvima – elektronskim ili mehaničkim, uključujući i fotokopiranje,

fotografiranje, snimanje u bilo kojoj varijanti ili ubacivanje u bilo kakav sustav spremanja informacija.

Prijevod s engleskogBožena Grabić

UrednikNeven Antičević

LekturaSandra Breka - Ovčar

Ilustracija naslovniceMonika Suntešić

Za nakladnikaNadica Stanek


Varaždin, 2021.prvo izdanje

PET PLUSBIBLIOTEKA

KNJIGA 4.

Robert Pobi



119. prosinca New York City – Istočna četrdeset druga ulica i Park Avenue

Nimi Olsen napravila je grešku pokušavajući prijeći Četrdeset dru-gu pola bloka prije raskrižja i zakasnila je na zeleno svjetlo. Sada se našla nasukana na hrptu od smrznute bljuzgavice koja je vijuga-la sredinom ulice i smrzavala se do kosti. Automobili su praskali ubojitom jačinom i svakih nekoliko sekundi retrovizor bi joj okr-znuo bok.

Promet je bio neobično agresivan – svima je bilo dosta, bili su očajni i spremni zapaliti bilo koje sranje, samo kako bi osjetili malo topline. Već je dva tjedna bilo minus dvadeset, najveće smr-zavanje u više od stoljeća. Pola televizijskih postaja izvještavalo je o ovome kao o klimatskoj promjeni u stvarnom vremenu i upozo-ravalo je čovječanstvo da ide u smjeru masovnog izumiranja; druga polovica tvrdila je da je duboko smrzavanje pozitivan dokaz da je globalno zatopljenje bila još jedna zavjera koju su smislili žvakači kelja u Teslama koji su htjeli spaliti Ustav. Jedina stvar u kojoj su se začudo svi slagali bila je činjenica da je bilo hladno.

Balansiranje na sredini ceste i glumljenje matadora s ljutitim automobilima bila je pozicija u kojoj se, u neko doba, našao svaki Njujorčanin. Također, bio je to i mogući put prema stranici s osmrt-nicama. Nimi je odrasla ovdje, oduvijek smatrajući da automobili ubijaju druge ljude; svake godine više od petnaest tisuća pješaka na

TISAK_GRAD_PROZORA.indd 1 22.2.2021. 14:14:09

2 Robert Pobi

otoku isproba ukras na poklopcu motora, nakon čega slijedi vožnja u hitnoj. I, iako samo nekoliko stotina podlegne ranama, to nije bila vježba koju je htjela pretvoriti iz teorijske u praktičnu.

Nimi je izviđala u oba smjera, tražeći rupu u krdu automobila koji su izvodili stampedo. Ušla je u petu minutu svog čina balansi-ranja i morala si je staviti malo nogostupa pod čizme.

A onda se, gotovo čarobno, koreografija prometa promijenila i crna limuzina, koja je dolazila niz Četrdeset drugu, usporila je čim je izašla ispod nadvožnjaka na Park Avenueu. Vozač joj je mahnuo da prijeđe. Ona je podigla nogu i zakoračila u prazninu.

Nimi se nasmijala kada je zakoračila ispred njegove rešetke. Mahnula mu je i ustima oblikovala: hvala.

Uspostavila je kontakt očima i sve je bilo u redu. A onda, ne-kako, nije.

Prozor se na autu raspao i vozačeva je glava nestala – bila je tamo, a onda je nestala. I na kratak trenutak u vremenu sat je pre-stao raditi ono što bi trebao i sve se prestalo kretati.

Onda zagrmi zvuk pucnja.Nimi počne vrištati.Automobil – sad bez vozača – uz trzaj krene naprijed.Zbog onog što bi se moglo opisati kao brzo razmišljanje, ali

kliničkim bi se terminom nazvalo instinktom, Nimi počne trčati. Da nije bilo tako sklisko, možda bi imala više trenja.Da je imala duže noge, možda bi uspjela stići do nogostupa.Da je bila veća djevojka, njezine kosti i meso možda bi joj za-

štitile unutarnje organe.Da se sve to zbilo nekog drugog dana, možda bi preživjela.


2Sveučilište Columbia

„Dakle,“ dr. Lucas Page zadnji put pogleda u računalno stvoreni svemir koji je treperio sa stropa, „ako ljudska stvarnost doista nije ništa više od visokospecijalizirane simulacije, je li uistinu moguće dekodirati naš svemir? A ako jest, koja bi bila svrha toga?“ Nakon toga iščeznu specijalni efekti prolaska vremena koje je stvorila op-tika vrijedna milijun dolara i auditorijska rasvjeta za stanku ponov-no se pokrene.

Page siđe s katedre, posljednji put kimne razredu i poželi stu-dentima ugodne božićne blagdane, oslobođene razmišljanja ili svr-he. Obronak studenata istodobno se podigne, plješćući i navijajući.

Za vrijeme neugodne faze nakon predavanja, u kojoj su studenti ili pljeskali ili gurali laptope u ruksake, Page je šmugnuo niza stube i između zastora. Ulagivanje studenata nije bio uzajaman odnos i izbjegavao je druženje s njima, ponekad do komičnih razmjera. Nije imao apsolutno nikakvu ideju kako odgovoriti na Stvarno sam uživao u vašem kolegiju, dr. Page i Nadam se da ćete imati lijepe božićne blagdane. I to nije bila vještina koju je htio steći.

Neradoznala krda koja su prolazila kroz njegovu dvoranu po-čela su graničiti s depresivnim. Svi su dolazili unaprijed uvjereni da su posebni, ali malo ih je razvilo čak i osnovne vještine kritičkog razmišljanja. Sve ih je više postavljalo pitanja koja zapravo i nisu bila pitanja.

Vani u hodniku krene prema stubištu. Htio je ranije izaći; negdje vani bilo je božićno drvce s njegovim imenom.


Robert Pobi4

Page se uspeo stubama, specijaliziranim mehaničkim hodom, za koji su trebale godine popravljanja i prilagodbi na njegovoj pro-tezi da bude baš savršen. Sada je mogao prijeći po dvije stube dok je išao gore, a to nije bila mala stvar za čovjeka kojem su kirurzi rekli da će ostatak života trebati stalak za hodanje, i prošao je tri stubišta, gotovo jednako brzo kao i u starim danima.

Svakim mu je korakom dvorana klizila sve dalje iz fokusa, to je bio svjesni proces. Nije bila stvar u tome da nije uživao u pre-davanju ovog određenog kolegija – prezirao ga je. Nije bila stvar u tome da nije bilo pametnih klinaca na popisu – bilo ih je nekoliko. Ali bilo je naporno izdvajati budale od pametnih i bilo je previše prvih, a ni približno dovoljno drugih.

Njegov je kolegij Simulacijska teorija i svemir postao najveći mamac u odjelu, što je bila neka vrsta čarolije, s obzirom na to da ga je Page smislio jedne večeri, nakon previše pića i nedovoljno samokontrole, kao sarkastičan mig beskonačnoj akademskoj bu-dalaštini koja je bila nosivi zid ostalih odjela. Bila je to parodija – morao bi biti idiot da to promašiš – ali ostavio je jedan ulomak kon-cepta na svom stolu i pri jednom od svojih rijetkih posjeta dekanica ga je uzela u ruke. Kad je počela naklapati o njegovu značenju, nije imao srca otkriti joj kako je sve to bila šala. I tako je sada hrpi djece koja ne bi znala razliku između znanstvene teorije i teorije zavjere predavao kolegij koji je smatrao običnim sranjem, pod paskom ad-ministracije koja nije znala razliku između sarkazma i ozbiljnosti. Savršeno.

Treći kat bio je akademski ekvivalent božićnog primirja 1914.: studenti, asistenti i fakultetsko osoblje davali su sve od sebe da se, barem na jednu noć, ponašaju poput prijatelja. Konzumirali su boce uvezenog piva i jeftinog šampanjca, dok su pokušavali izgle-dati uključeno u razgovore, čekajući da im interesantnije poruke zasvijetle pametne mobitele.

Šmugnuo je pored nekoliko pozdrava, tri ponude piva, dvije vina, jedne šampanjca (Perrire-Jouët Grand Brutea, ni manje, ni više) i jednog tapšanja po leđima. Otvorio je vrata, očekujući da će pronaći Debbie kako ispravlja testove uz CNN.

Ispružila je ruku prema njemu i obrisala upitnik koji mu je vi-sio u mislima. Među prstima joj je bila svijena hrpa telefonskih poruka. Nije podigla pogled, ali potvrdi njegovo postojanje: „Imali


GRAD PROZORA 5

ste šezdeset i jedan poziv.“ Onda kimne prema računalu. „I gomilu elektroničke pošte.“

Pult pored njezina stola bio je natrpan umotanim božićnim po-klonima. Iskustvo ga je naučilo da će to biti alkohol u raznim kom-binacijama – sveučilišni ekvivalent jabuka za učiteljicu.

„Ikakvi posjeti?“ upita on.Filtriranje posjeta – uglavnom cmizdrave studentske vrste –

bio je glavni razlog zbog kojeg je Debbie bila ovdje. Radila je na doktoratu iz astronomije dubokog svemira, odlika kojom je kom-penzirala vrlo očit – i ponosno nošen Aspergerov sindrom. I nesi-gurnost u neverbalnim kognitivnim signalima činila ju je idealnom asistenticom; nije bila podložna ni jednoj od predstava kojima su se služili studenti. „Dvadeset šest. Jedini kojeg biste trebali nazvati je Haagstrom. Umro mu je otac.“

Page prestane prevrtati po hrpi poruka. „Pošaljite mu e-poruku i dajte mu dva tjedna produžetka. Recite mu da me nazove ako išta treba. Dajte mu moj broj telefona.“

Debbie podigne pogled, s iznenađenjem urezanim u lice.„Isusati, to mu je otac“, reče on. „A i Božić je.“„Shvaćam. Samo me iznenađuje što i vi shvaćate.“Lucas kimne prema pultu na kojem je, kao u Tetrisu, bilo na-

slagano božićno veselje. „Možete li se pobrinuti za te zahvalnice?“Debbie odmahne. „Već jesam, osim dviju – vašeg izdavača i

agenta. Agent vam je poslao dobar viski, a izdavač se isprsio ogro-mnim šampanjcem.“

„Šampanjac pošaljite dekanici, uz poruku u kojoj joj želim sre-tan Božić.“

„To je boca Bollingera od tisuću dolara.“„Pa dodajte riječi jako sretan u poruku.“ Isproba smiješak. „A

ostatak odnesite kući.“Video u kutu Debbiena računala prebaci se na drugu priču i

Page, na tren, automatski promijeni fokus. Kad započne prezenta-cija titlova na dnu, Pageova prsa ožive od naleta adrenalina. „Poja-čajte.“ Bio je poprilično uvjeren da je zvučao smireno.

Ona pritisne tipku ZVUČNIK na tipkovnici. Blijedo lice loše zamjene za novinara gledalo je u kameru

dok su interventna svjetla bljeskala u pozadini. Tekst titlova koji


Robert Pobi6

je klizio preko dna zaslona bio je začinjen nespretnim, neobvezuju-ćim mušicama američkog novinarstva, ali činilo se da su klepetave glave sigurne u jednu činjenicu: snajperist je ubio nekoga.

Page bi to možda pustio da mu za oko nije zapeo lik okružen FBI-evim jaknama. Nije mogao promašiti taj hod. Ni zimski kaput izrađen po mjeri.

„Nisu li to ljudi za koje ste nekada radili?“ upita Debbie, bez skidanja pogleda s monitora.

„Ne“, slaže on.


3 Četrdeset druga ulica i Park Avenue

Nadležni specijalni agent Brett Kehoe odlazio je od šatora koji je prekrivao mjesto zločina, a Grover Graves slijedio ga je uz bok, dik-tirajući rezultate računalnog modela – termin koji je, u ovom odre-đenom vremenskom razdoblju, bio eufemizam za nagađanja. Bila je noć, ali su svjetla grada bila pojačana snijegom i davala su iluziju rada pod punim Mjesecom. Sve to je, one koji su se nalazili na mje-stu zločina činilo nervoznima – nije bilo razloga za vjerovanje da je čovjek s puškom spakirao svoju kutiju s alatom i otišao kući.

Vjetar je prolazio niz ulicu kao kroz lijevak, upuhujući snijeg ispod Kehoeova šala gdje se topio i natapao mu ovratnik. Bilo koje druge noći ulica bi bila savršen prizor njujorškog Božića. Sada je bila samo mjesto gdje je netko bio ubijen. A preveliki ukrasi koji su visjeli s rasvjetnih stupova situaciji su dodavali morbidni humor koji kod njega nije prošao nezamijećeno.

Pogledao je gore, u liniju krovova, beskrajne prozore i snijeg koji je padao. Tko god je ovo planirao, točno je znao što radi; ovi će uvjeti izmoriti njegove ljude.

Dok su hodali, Kehoe je automatski – i nesvjesno – promatrao zgrade. Imao je šest FBI-evih snajperista na mjestu zločina koji su čuvali sve – provoditelje zakona, građanstvo i medijske šupke jednako. Ili je to barem bila namjera. Dva SWAT tima na čekanju, u kombinaciji s prisustvom NYPD-a, značila su da bi ubojica morao biti glup – ili suicidalan – da i dalje ostane u okolici. U prijevodu bi to značilo da su svi bili pomalo nervozni.


Robert Pobi8

Komponenta zbog koje je Kehoe stvarno bio nervozan bila je viktimologija. Federalni su agenti ubijani. Bila je to jedna od onih stvari. Ne onoliko često koliko su ljudi mislili. I sigurno ne onoliko često koliko su to idioti na vijestima voljeli objavljivati. Ali svi oni kojih se to ticalo znali su da je to bila statistička mogućnost. To što se netko toliko pomučio da ubije jednog od njegovih ljudi, to je nagoviještalo veću sliku koju on još nije mogao vidjeti.

„Kako je moguće da stojiš tu i sliježeš ramenima? Ovo je čista fizika: A na kvadrat plus B na kvadrat jednako je C na kvadrat.“

Graves podigne vodootporni tablet, povezan s programskom podrškom za modeliranje u zapovjednom vozilu. „Točno. Pitagora je znao svoje sranje. Ali mi ne možemo stvoriti ni horizontalni, ni vertikalni azimut, a to nam ne daje početnu točku.“

Kehoe se nikad nije prepuštao izljevima osjećaja na poslu; to je bila stvar osobnog ponosa, ali samo je određeni broj puta mogao tolerirati Ne znam. „Imamo mrtvog federalnog agenta u tom autu i civila zakucanog za rasvjetni stup. Ne prihvaćam ne možemo.“

Graves ponovno podigne tablet, kao da bi on mogao ilustrirati njegovu poantu. „Da bismo otkrili gdje je bio naš snajperist, trebaju nam neke vrijednosti koje jednostavno ne postoje. Ne znamo kut kretanja jer nema načina da točno povučemo liniju pucnja. Ne mo-žemo rekreirati liniju kretanja od tijela jer mu je to zrno razderalo glavu; nemamo čime raditi. Različiti metci različito reagiraju pri udaru, neki se čak i kotrljaju natraške ako želite vjerovati povjeren-stvu koje je istraživalo Kennedyjevo ubojstvo.“

„Nemoj mi držati lekcije“, reče Kehoe, dopuštajući alfa-psu da mu se uvuče u glas.

„Žao mi je, gospodine.“„Snimka?“ upita Kehoe. Jedan od blagoslova svemoguće teh-

nologije bio je taj da su u svakoj javnoj areni uvijek bile neke oči na nagradi.

„Provjerili smo svaki videoprijenos, nadzorne kamere, pro-metne kamere i mobitele pješaka i dobili smo veliku debelu nulu. Imamo jednu vjetrobransku kameru s taksija, tri automobila ispred, koja prikazuje nizvodni domino-efekt od trenutka udara, ali nema zvuka pa ne možemo biti sigurni u točno vrijeme nailaska zrna. Uspjeli smo dobiti samo prozor od četiri sekunde, što znači da je


GRAD PROZORA 9

automobil mogao biti bilo gdje na raskrižju kada je naišao metak. Samo je nastavio voziti dok nije udario u rasvjetni stup.“

„Misliš u djevojku.“Graves podigne pogled s tableta. „Da. Djevojku.“Kako je bilo moguće da u drugom najviše nadziranom gradu u

svijetu nisu mogli pronaći tipa koji nosi pušku niz jednu od njego-vih najprometnijih ulica? Činilo se kao da su zli duhovi obrisali sve što im je trebalo, shvatio je Kehoe. Ili netko tko je bio jako dobro upoznat s poslom ubijanja. „Što je s našim čarobnim metkom?“

Graves slegne ramenima. „Tražimo ga.“„Tražimo ga?“ Duboko udahne i pusti da mu se pluća napune

kisikom. Osjećao je uznemirujuću smirenost, onakvu kakva dođe taman prije nego što ćeš se utopiti. „Izgledamo kao hrpa idiota.“

Graves ponovno slegne ramenima.Kehoe ponovno udahne i pusti da mu dah napaja ravnodušni

ton. „Ovaj će snijeg obrisati puno više dokaza ako je pucano s vrha jedne od ovih zgrada.“ Gledali su u više od 1400 metara krovova i gotovo 3000 prozora. Njegovi su ljudi pretraživali terase nebodera, ali temeljita će pretraga potrajati cijelu noć. A toliko vremena nisu imali.

„Osim ako imate čarobno oko, ovo je najbolje što možemo.“ Graves je zvučao defanzivno.

Kehoe se ponovno okrene prema Park Avenueu. Prema policij-skim vozilima i vozilima hitne pomoći, i ljudima iz agencije koji su trčali uokolo, i prevelikim božićnim ukrasima, i snijegu, i vjetru, i dvjema žrtvama. Onda podigne fokus prema prozorima koji su se protezali obzorom, prije nego što se okrene i odšeta.

„Kamo idete?“ upita Graves.Kehoe reče: „Nabaviti čarobno oko za tebe.“


4Gornja istočna strana

Lucas Page punio je perilicu posuđa dok je Erin nadgledala ručno pranje, pripremajući se za priču nakon večere. Čak je i svojim ranijim dolaskom iz škole uspio propustiti večeru, što u ovom određenom slučaju nije bilo loše jer ga djeca nisu trebala u kise-lom raspoloženju. Htio je za to okriviti opću rezerviranost prema ocjenjivanju seminarskih radova, ali to bi bilo izvlačenje; čudo-vište na CNN-u sve je započelo. Barem je stigao kući s božićnim drvcem.

Obično se trudio stići na večeru. Djeca su cvjetala u rutini; ve-ćina ih nije jela povrće ili vidjela budilicu prije nego što su postali dio obitelji. Ali ponekad bi ga posao u laboratoriju zadržao do ka-sno. Večeras mu je provlačenje velikog škotskog bora kroz kuhinju kupilo puno kućnih nagradnih bodova i bio je to dobrodošao pre-dah od kletve koju je bacio prijenos CNN-a.

Ali ovo nije bila bilo koja noć; imali su novo dijete koje se trebalo upoznati s njima. Erin je uzela dva mjeseca slobodno kako ne bi morala dijeliti pažnju između bolnice i kuće. A Lucas joj je obećao dva puna tjedna za vrijeme božićnih praznika, no nije us-pio ni stići kući na večeru. Što je to, dovraga, govorilo o njegovoj riječi? Neće ju biti briga što su ga potresle vijesti i što je proveo malo previše vremena lutajući mjestom gdje se prodavalo drveće. U pitanju je bilo dijete, a ne akademska vježba – namjere nisu bile bitne; rezultati jesu.


GRAD PROZORA 11

Slagao je šalice na rešetke perilice dok se iza prozora nad su-doperom spuštala oluja. U Dingovu stanu iznad garaže gorjela su svjetla i dim se izdizao iz dimnjaka.

Zima je počela u studenom, prvi ovogodišnji snijeg udario je grad deset dana prije Dana zahvalnosti. Stražnje dvorište tjedni-ma je bilo zakopano i sada se iznad snijega izdizala samo nado-građena struktura seta za ljuljačke, poput odbačene bušotine za naftu koju je dizajnirao dr. Seuss. I nije namjeravao uskoro pre-stati s padanjem – Lucas se nije sjećao da je ikad ovako izgledalo; dosad su sezonske padaline premašile sva prethodna mjerenja. Miris borovih iglica stvarao je ugođaj u kombinaciji s vanjskim ambijentom i, da parafrazira Johnnyja Mathisa, počelo je jako sličiti na Božić.

Pokušao se koncentrirati na posuđe, ali pažnja mu je uporno bježala prema televiziji.

Bljeskanje zaslona kuhinji bi obično davalo neopipljivu to-plinu, ali večeras je nehrđajućem čeliku i mramoru davalo jezivu, svjetlucavu, plavu boju. Zvuk je bio namješten na tiho dok je vo-ditelj vijesti izvodio svoju najbolju imitaciju Jamesa Earla Jonesa. I svakim najmanjim detaljem njegova je stara mašinerija škripala dok se pokušavala pokrenuti.

Brisao je sudoper kada mu je pažnju privukao onaj isti lik od ranije. Ista silueta. Ista odjeća. Samo je jedan čovjek izgledao tako.

Lucas zavrne vodu, obriše ruke i pojača zvuk. Kada je Erin ušla, bio je naslonjen na sudoper. „Što je s vijestima?“ Smrzne se kada mu ugleda izraz na licu i okrene se prema televizoru, a onda opet prema njemu, promatrala ga je jednim od svojih pogleda, po-put privlačne zrake. „Luke?“

Promatrao je kako joj pogled bljeska lijevo-desno, s njegova dobrog oka prema lošem – to je radila samo kad je bila ljuta ili ra-zočarana, a znao je da je sada oboje. Puno je stvari mogao reći, ali nije htio zvučati kao da se brani.

U studiju je sada Anderson Cooper dijelio zaslon s Wolfom Blitzerom. Blitzer je davao sve od sebe da izgleda ozbiljno dok je Cooper odgovarao nejasnim odgovorima o nepoznatome sum-njivcu, nepoznatome motivu, nepoznatoj žrtvi, nepoznatome tipu oružja – bilo je sigurno jedino to da će vrijeme otežavati istragu.


Robert Pobi12

Lucas kimne prema zaslonu dok su vrtjeli snimku, taman kada je onaj lik prelazio cestu iza Coopera. „Sjećaš ga se?“ upita ju.

Erin ljutito prebaci fokus na zaslon. Kada ugleda lika na kojeg je mislio, stav joj se ukruti.

Maude vikne iz predvorja. „Spremni smo!“Ali Erin se nije micala. Promatrala je događaje koji su se odvi-

jali na zaslonu. „To je Brett Kehoe“, odlučno kaže. „Da.“Maude ponovno vikne.„Za minutu!“ prasne Erin, brzo to poboljšavajući blažim: „Daj

mi samo minutu, može?“ Ali još je uvijek zurila u TV. „Ima li to veze s tobom?“ upita Lucasa.

Kehoe je sada hodao prema skupini muškaraca i žena u FBI-evim parkama. „Ne znam.“

Erin uzme daljinski s pulta, ugasi televizor i baci daljinski na-trag na mramor. Poklopac od baterija odleti i baterije se skotrljaju na pod. „Pa, prestani gledati to sranje. Vrijeme je za priču.“

Petnaest minuta kasnije prizori duhova prošlih Božića isparili su i Lucas je čitao knjigu o Ulici Sezam. Djeca su zapala u uobiča-jenu mirnoću koja je slijedila nakon igranja i prethodila vremenu za spavanje. Knjiga je bila malo zastarjela i imao je problema s izvođenjem glasova, osim onoga od gospodina Snuffleupagusa, ali djeca su uvijek uživala u njegovu pjevanju.

Maude je pisala domaću zadaću za hrastovim radnim stolom – bez sumnje, bila je to zadnja priprema za sutrašnji test iz algebre – a Erin je bila u velikom Morris naslonjaču kraj vatre. Damien i Hector bili su na podu kraj drvca, duboko zadubljeni u izmišljenu igru s Ouija pločom (samo što su ju oni zvali Luigi ploča), a Ali-sha, koja je sada bila s njima tri dana, bila je sklupčana s Laurie i psom na prozorskoj klupici. Alisha se sprijateljivala s Laurie koja je po prvi put uživala u svojoj ulozi starije sestre. Erinin govor tije-la malo se smekšao, bez sumnje kao reakcija na Lucasovu imitaciju Grovera. I bio je to jedan od onih trenutaka u kojima se sve činilo dobro u Page zemlji – skoro.

Bio je usred vrlo lošeg izvođenja „Pjesme o abecedi“ kada se Alishina i Lauriena pažnja prebacila kroz prozor. Isprva su izgle-dale samo znatiželjno, ali kad su se Alishine ruke stisnule oko


GRAD PROZORA 13

Lemmyja, Lucas prestane pjevati: „J je jelen što se hvali“, zatvori knjigu i ode do prozora. Iza njega Erinin se odraz izvukao iz stolice.

Dva policijska patrolna vozila stajala su iza para crnih terenaca na rubniku. Automobili su bili parkirani jedan kraj drugoga i svjetla su pulsirala. Vrata na sva četiri automobila simultano se otvore i u snijeg zakorači dovoljno ljudske snage da oformi nogometnu eki-pu. Podijeljeno između dvaju patrolnih kola bilo je šest policajaca i osam toplih tijela između terenaca. Jedini kojeg je Lucas prepo-znao bio je elegantni lik s televizije – znači sedam toplih tijela plus Brett Kehoe.

Kehoe se odvoji od skupine i krene prema ulaznim vratima. Ostali zauzmu položaje na pločniku koje je Lucas prepoznao kao strateške; kao i uvijek, Kehoe se okružio dobrim ljudima.

Lucas zaštitnički stavi zdravu ruku na Alishino rame. „Ne bri-ni, dušo, nisu ovdje zbog tebe.“ Iza njega Erin kaže: „Fijuuu“, i bio je zadivljen što se i s malom vojskom na pločniku uspijevala sabrati pred djecom. Još malo te magije koja ga je privlačila k njoj.

Ali znao je da treba izbjeći pogled prema njoj dok je išao pre-ma vratima.

Zazvoni zvono i on nekoliko puta duboko udahne prije nego što otvori masivnu ploču od hrasta i zamućenog stakla pred FBI-evim specijalnim agentom zaduženim za Manhattan. Četiri klona u kaputima uspnu se stubama iza njega.

Kehoe nije pozdravio. Niti se nasmiješio. Nije čak niti pružio ruku. Samo je upitao: „Jesi li vidio vijesti?“


5

Lucas je počeo vaditi suđe iz perilice dok je Kehoe držao svoju prezentaciju. Nije se ponudio uzeti Kehoeov kaput, nije htio da se počne osjećati kao kod kuće. Lucas više nije imao što dati tim lju-dima. Osim ako im je trebalo malo ogorčenosti.

Kehoe nije počeo s isprikom i nije ju ni tražio, a i jedno i drugo bilo bi razumljivo. Ali desetljeće je bilo mnogo vremena, a Kehoe nije bio intelektualno lijen čovjek; nesumnjivo je razriješio svoje osjećaje o tome kako su se stvari bile odvile.

Ako ih je imao.Naravno, krajnji rezultat bio je da ništa od toga nije bila ničija

pogreška. Nije bilo nikakvog značenja, ni svrhe, čak ni namjere u onome što se dogodilo. Svemir je jednostavno raširio ruke i podi-jelio jedan od onih besmislenih odjeba kojih se povijest neće ni sjećati. Sve zbog toga jer su se našli baš na pogrešnome mjestu u točno pravo vrijeme.

Kehoe spusti grafički prikaz na stol. Bio je to model mjesta zločina, s olovkom upisanim mjerama i nagibima, sve izračunano preciznošću CAD-a – još malo te Kehoeove učinkovitosti. „Žrtva se kretala u smjeru zapada, Četrdeset i drugom, i pogođena je kada je izašla ispod nadvožnjaka na Park Avenue. Hitac je došao s juga.“

Prije nego što se uspio zaustaviti, Lucas spusti aluminijski prst na presjek gdje su se rute preklapale. „Kroz ovaj uski procjep?“ Lukas je poznavao lokalitet, zalogajnica ispod nadvožnjaka bila je jedno od mjesta gdje je nedjeljom često vodio djecu, nakon jutar-njeg izlaska u knjižnicu. „Odakle je točno došao hitac?“


GRAD PROZORA 15

„Znamo samo da je pogođen na raskrižju i svjedoci kažu da je zvuk stigao pune dvije ili tri sekunde kasnije.“

Svjedoci su bili notorno loši procjenitelji vremena, ali je odgoda između udara i zvučnog vala bila dovoljno velika da bude primijeće-na, što je značilo da se u obzir mora uzeti određena udaljenost. To je također značilo i da ubojica nije koristio nikakav prigušivač zvuka.

„Kalibar?“„Zrno je prošlo kroz vozilo i još ga nismo pronašli.“„Htio si reći da je prošlo kroz prozor?“ „Ne, nisam. Prošlo je kroz automobil.“Sada je znao zašto je Kehoe stajao u njegovoj kuhinji.Lucas razmisli o pojasu uz Park Avenue, kanjonu od nebodera

s prozorima koji su nudili milijun i jedno povoljno mjesto za čo-vjeka s puškom.

„Drugu je žrtvu udario auto nakon što je vozač izgubio kontro-lu. Bila je u njujorškom baletu. Mrtva je.“

Svakom Legovom kockicom koju je Kehoe složio na mjesto njegova je motivacija postajala sve jasnija. To je bio događaj koji bi mogao jako brzo potkopati vjeru javnosti u nadležna tijela. A u zatvorenom ekosustavu, poput New York Cityja, implicirani druš-tveni sporazum stanovnika bio je jedina stvar koja je zaista sprje-čavala da ovaj eksperiment ne otpluta u kaos.

„Razumijem tvoj problem, ali ne i kako ja mogu pomoći. Bio sam odustao kada si ušao, a sada sam dvostruko odustao“, reče on poprilično dobro oponašajući Deckarda.

Kehoe ga je promatrao nekoliko trenutaka, a Lucas ga je do-voljno dobro poznavao da zna kako nije završio. Sada će mu Ke-hoe pokušati ubaciti virus u glavu. Pa je čekao na to.

„Još jedna stvar.“ Po načinu na koji je Kehoe započeo, Lucas je znao da je nešto veliko.

Lucas je dobrim okom zurio u njega. „Rekao sam ti – odustao sam.“

Kehoe posegne i skupi nacrte. Smotao ih je, svečano je kimnuo i izgledao je kao da stvarno namjerava otići kad se zaustavi i tužno nasmije. „Svejedno, trebao bi znati da je žrtva tvoj stari partner Doug Hartke.“


6 Četrdeset i druga ulica i Park Avenue

Lucas je stajao na Četrdeset i drugoj u sjeni nadvožnjaka, s ispisi-ma vektora. Bili su plastificirani i organizirani u registratoru od dva i pol centimetra i s otisnutim logom agencije. Bili su čisti i uredni i čekali su na njega kad se Kehoeov terenac zaustavio ispred velikog zapovjednog vozila, Plave ptice, parkiranog na mjestu zločina. Isto tako bili su i prilično beskorisni.

Četrdeset i druga je bila zatvorena u oba smjera, a Park je bio zatvoren tri bloka južno, vežući promet u čvor koji je obično bio rezerviran za srpanj. Ulica je bila prekrivena patrolnim vozilima NYPD-a i FBI-evim terencima, bljeskajuća su se svjetla odbijala od snijega i betona, i stakla, dajući cijeloj predstavi nezemaljski diskoefekt.

Bilo je ledeno i vjetar je prolazio između zgrada, uzdižući se uz Park Avenue i izazivajući snježne vrtloge koji bi u bilo koje drugo vrijeme bili prekrasni. Asfalt je bio prekriven prljavom smrznutom korom koja je krckala kao čips i Lucas je imao problema sa svla-davanjem neravnog tla. Članak bi mu se uvijek ukočio na niskim temperaturama. Sama proteza bila je uglavnom od aluminija, ali su klinovi u zglobovima bili od nehrđajućeg čelika i nešto od ostalog sklopa bilo je od titana ili ugljikovih vlakana, i svaka se slitina ste-zala različitom brzinom, što mu je smanjivalo pokretljivost. Kako bi kompenzirao, prebacio je teret na zdravu nogu, dajući svojem hodu osebujan potpis na hladnoći.


GRAD PROZORA 17

Kad su stigli na mjesto zločina, Lucas je upitao za hranidbeni lanac i Kehoe pokaže na visoku pogrbljenu figuru blizu šatora s do-kazima koju je prepoznao kao nedvojbeni oblik Grovera Gravesa. On i Lucas nikad nisu kliknuli, jedna od onih odbojnosti izazvanih lošom kemijom koju nisu mogla nadvladati sva rukovanja, osmije-si i najbolje namjere. Graves je također bio jedina poznata iznimka Kehoeovu pravilu korištenja samo najboljih ljudi i njegovo ime-novanje za voditelja slučaja od ovolike važnosti nije se činilo kao jedan od njegovih uobičajenih poteza.

Nakon što su si Lucas i Graves kimnuli pozdrave sa suprot-nih strana ulice, Kehoe je ispričao Lucasu da je Hartke zadnjih nekoliko godina radio pod Gravesovim nadzorom, taj detalj ga je iznenadio. Hartke je mrzio glupo gotovo jednako jako kao i Lucas, i Lucas nije mogao zamisliti tog čovjeka kako prima naredbe od Gravesa, bez obzira na situaciju. Ali to je bilo moguće objašnjenje za to što je Kehoe postavio Gravesa da vodi istragu – to ga je tjeralo da preuzme odgovornost za svoje ljude.

Ali Lucas neće morati raditi s Gravesom. Ili s Kehoeom. Bio je ovdje iz usluge starom partneru. Hartke je bio mnogo stvari, neke od njih nisu bile lijepe, ali bio je prijatelj. Što je značilo da mu je Lucas dugovao. I bio je ovdje. Stajao je vani na ulici i čekao da uđe u ulogu.

Dvoje agenata koje je Kehoe poslao s njim držali su se u poza-dini, blizu ugla, promatrajući ga s unaprijed programiranim neza-nimanjem urođenom njihovom pozivu. Jedan od njih bio je tipični agencijski tip koji je izgledao kao da je izvučen s filmske audicije – lako zaboravljiv i nezanimljiv; druga je bila crna ženska koja se kretala uz sporo, odmjereno strpljenje opake cure. Oboje su bili tihi i profesionalni i sklanjali su mu se s puta.

Nakon nekoliko sekundi promatranja topografije shvatio je da se odmaknuo od svjetiljke, što je značilo da mu se upravljački su-stav automatski ažurirao. Bilo je zadivljujuće koliko je brzo takav način razmišljanja postajao instinktivan – a još je više bilo zadiv-ljujuće koliko se dugo zadržavao nakon što više nije bio potreban, poput kakvog fantomskog uda. Nakon bolnica i operacija, i rehabi-litacije, i noćnih mora, trebala mu je gotovo cijela godina da uspije hodati kroz gužvu. Trebalo je vremena, ali strah se polako rasipao u eter. Do sada.


Robert Pobi18

Ali malo opreza ovdje vani nije bilo samo pametno, bilo je neophodno; kad se stavi u perspektivu, ništa nije bilo gore od lov-ljenja čovjeka s puškom u gradu prozora.

„Jebi ga“, reče crkvenom glasnoćom i zakorači na raskrižje.Žrtva je – njegov prijašnji partner i nekoć prijatelj – još uvijek

sjedila u svojem autu. Vozilo je bilo skriveno od svijeta šatorom za mjesta zločina, ali ga je Kehoe proveo kroz njega i Lucas neće zaboraviti kako je Hartke izgledao. Kad se vrh ljudske lubanje tako rasprsnuo oslobodio je vodoskok krvi koja je štrcala pod pritiskom od 0,1 kilopondi po kvadratnom centimetru,, s rezervoarom od gotovo sedam litara. U zatvorenom prostoru, poput automobila, to se prevodilo u dovoljno loših snova da traju cijeli život. A Lucas je već imao popriličnu kolekciju takvih.

Tri godine nije se susreo s Hartkeom, ali su razmjenjivali bo-žićne čestitke i poneku elektroničku poruku, sve ukrašeno prijet-njama o posjetima koji su se rijetko materijalizirali. Lucas nije mogao kriviti čovjeka; ono što mu se dogodilo jednostavno je bio preveliki podsjetnik na to kako stvari mogu poći ukrivo u njegovoj vrsti posla. A ljudi koji su radili u provedbi zakona, posebno stara škola poput Hartkea, bili su notorno praznovjerni – čak i ako to ni-kad ne bi priznao, neki dio njegova gmazovskog mozga sigurno je bio zabrinut da bi Lucasova sreća mogla biti retroaktivno zarazna. Pa mu Lucas to nikad nije zamjerao.

Pogledao je niz ulicu i duboko je uzdahnuo, odgurujući vrijeme i bljeskajuća svjetla, i vojsku ljudi u plavom, i ogromne božićne ukrase, i šator koji je skrivao njegova mrtvog bivšeg partnera.

Je li to još uvijek imao u sebi? Naposljetku, ako je bila istina ono što su svi govorili, nije zaista mogao raditi stvari za koje je tvrdio da može. Ne s ljudskim mozgom.

Postojao je samo jedan način za saznati. Pa je zatvorio oči i čekao je da počne.

Razmišljao je o onome što je vidio u šatoru za dokaze. O raz-bijenom prozoru automobila i prijateljevu razorenom mozgu. O snimci s kamere na vjetrobranu koju mu je Kehoe pokazao i o onom intervalu od četiri sekunde kojima je je bila omeđena puta-nja metka koje je naišao uz smrtonosni fijuk. O tome gdje se sad nalazio i zašto je pristao na dolazak.


GRAD PROZORA 19

Tada otvori oči i svijet uđe u kontekst.Istog trena.Automatski.I ulica oživi na način koji tako dugo nije vidio da se činilo kao

da je ušao u tuđu halucinaciju.Svijet je odjednom bio sveden na zamršenu geometriju.Manji su dijelovi grada poprimili vrijednosti – cigle i kameni

blokovi postali su mjerne jedinice. Te su se jedinice spajale s većim ravninama – prozorima i vratima, i rasvjetnim stupovima – koji su zauzvrat prikazivali svoje vlastito numeričko značenje, svaki u od-nosu prema drugima i odjednom je sve bilo jedno, i grad je postao tablica međusobno povezanih brojki, mozaik brojki koji se prote-zao prema horizontu.

Lucas je stajao na raskrižju, podignuo je ruke i polako se okre-tao u mjestu, upijajući grad u brojčanoj panorami koja je pulsira-la i plesala, i bljeskala mu kroz glavu. Upijao je brojke oko sebe, unoseći podatke u niz instinktivnih algoritama koje čak ni on nije razumio. To je bio trenutni proces, pokretan automatizmom koji nije mogao objasniti. Kao da je bio u središtu vrtloga i linije šifri koje su prekrivale krajolik vrtjele su se oko njega brzinom koja je bila prebrza da bi se upila na ikakav svjestan način.

Dok je završio jedan okret oko svoje osi, više nije vidio zgrade, ni nogostupe, ni policijska patrolna vozila, ni bljeskajuća svjetla. Zaboravio je na policajce koji su bili poredani po ulici, i muškarce, i žene u plavom koji su paradirali uzduž snijegom pokrivenog ploč-nika. Brojke su bile sve što je vidio, sve s čime se mogao povezati.

Svugdje.Predstavljajući sve.A onda.Je bilo gotovo. Trepnuo je i cirkus se ugasio. Sve to – brojke, geometrija, uda-

ljenosti. Ostao je samo ledeni zimski prizor s previše policijskih automobila i nedovoljno prometa.

Lucas pogleda niz Park Avenue i um mu spoji sve faktore. Više nije čuo trubljenje preusmjerenog prometa, osjećao svekrvinski poljubac zimske hladnoće, niti je škiljio kroz snijeg koji je padao.


Robert Pobi20

Mogao je samo zuriti u vreteno od cigle koje se izdizalo iz ze-mlje poput Kongova planinskog doma. To je bila jedina zgrada na aveniji koja je bila dizajnirana ukoso, orijentacije pomaknute za devedeset stupnjeva. Jedan od njezinih kutova sezao je prema van, nadvijajući se iznad Parka. Bila je 705 metara od mjesta udara, manje-više nekoliko centimetara.

I savršena.Okrene se prema ženi. „Kako se zoveš?“„Whitaker“, reče ona, prijateljski ton bio joj je u izravnom kon-

trastu s frajerskim dojmom koji je ostavljala. Jedina su joj vidljiva značajka bili zubi, skriveni u sjeni FBI-eve kapuljače.

„Whitaker, reci Kehoeu da znam odakle je stigao hitac.“Lucas kimne prema onome za što je znao da je bila zgrada u

daljini, ali se ponovno pretvorilo u niz geometrijskih ploha, brojka-ma povezanih s ostatkom grada. Podigne aluminijsku ruku i pokaže prema tornju. „Krov broja 3, na Park Avenueu.“


7

Iako ju je dizajnirala ista građevinska tvrtka koja je izrodila Empire State Building, broj 3 na Park Avenueu nije posjedovao ni malo grandioznosti tvrtkina krunskog uspjeha. Neprivlačni monolit koji se uzdizao točno 170 metara od manhattanskog tla. Zgrada je sli-čila stambenoj zgradi. Nedostajalo joj je drskosti da bi bila ružna poput Trump Towera, ali svejedno je uspijevala izgledati kao da se previše trudi. Mogla je biti sagrađena bilo gdje u svijetu i svejedno ne bi bila nominirana za bilo kakvu nagradu.

Krov je bio veličine nogometnog terena, s dvije nadograđene prostorije u kojima su bila smještena ulazna vrata i razne komu-nalne usluge, vodotoranj i hrpa jedinica za klimatizaciju veličine traktorske prikolice koje su radile toliko snažno da je deka vibrirala od njihove energije. Krov je bio uređen poput srednjovjekovnog dvorca – ili zatvorskog dvorišta – 6 metara zida zatvaralo je visoko dvorište poput obrambenih bedema. Vjetar se slijevao u obzidani prostor, pogoneći atmosfersku turbinu koja je pojačavala samo-stvarajuću mećavu.

Svi su se okrenuli prema Lucasu, čekajući da mu prorade ča-robne moći. Ali nije trebalo puno razmišljati o pozicijama – strijelac je morao biti blizu sjeverozapadnog kuta, na lijevom rubu masivnih pumpi za grijanje koje su slale topli zrak u trup zgrade. U debeli pokrivač bile su urezane dvije pruge, ali vjetar je obavio svoj posao; osim grubog mjerenja u hodu, neće puno saznati iz tog traga.

Koraci su vodili u kut pored jedinica za klimatizaciju, ravno do kostura od skela pričvršćenog za zid – bez sumnje postavljenog za popravke prije nego što je smrzavanje stavilo sve na čekanje.


Robert Pobi22

Nije bilo puno putova prema gore – jedina su opcija bile ljestve ugrađene sa strane: četiri razine do bedema. Tko god je koristio skele, nosio je rukavice pa nije bilo brige da će poremetiti otiske prstiju ili tragove DNK, a ono što je ostavljeno, u smislu dokaznih tragova, dosad je već odletjelo do Hobokena. Lucas se počeo uspi-njati skelom.

Prostetska ruka imala je jako slabu pokretljivost i morao je za-kačiti lakat oko svake druge prečke. Noga mu se kočila svaki put kad bi povukao bedro i to mu je pomagalo da se poput Spidermana popne uz smrznute čelične cijevi, ali bilo je puno sporije nego kod nekoga s potpunom biomehanikom.

Vjetar je počistio platformu i nije bilo očitih znakova prolaska čovjeka. Lucas se okrenuo i otkotrljao na krov.

Tamo je, visoko iznad grada, vjetar postao nešto čega se treba bojati. Dolazak ovamo gore zahtijevao je više od samomotivacije i odlučnosti – morao bi uživati u kazni. Bilo je tisuću drugih mjesta uz Park Avenue i Četrdeset i drugu koja bi bolje poslužila svim taktičkim okolnostima od ovog mjesta.

Zašto onda ovdje?Lucas se pomaknuo do zida od cigle koji se izdizao za metar,

onda se valjao još dva i pol metra do ruba, prije pada u prazninu. Polako je ustajao, držeći svoj centar ravnoteže nisko – psihološka prepreka boravka na četrdeset i prvom katu dodavala je svakakav bijeli šum već ionako neugodnom zadatku. Nije se bojao visine, ali morao bi biti idiot da ne poštuje ono što gravitacija i pločnik mogu učiniti padajućem tijelu.

Gledanje niz Park Avenue do Četrdeset i druge bilo je poput gledanja niz dugi uski kanal, zbog čega je zadatak izgledao lako. Ali kad bi napravio figurativni korak natrag i proučio varijable, taj je seronja uključivao puno dodatne matematike: vjetar; promjenu svjetla; snijeg; ograničenu vidljivost; prilagodbu oružja i moguće zatajenje; izbor odjeće; udaljenost. I kratak raspon vremena da se sve to posloži. To nije bio hitac koji bi mogao napraviti svatko tko se znao služiti puškom.

Lucas izvuče dalekozor i pogleda niz Park Avenue. Mrežu u okularu je ispunjavao terminal kolodvora Grand Central, a raskri-žje je bilo kakofonija bljeskajućih svjetala i policijskih vozila – sve


GRAD PROZORA 23

zbog jednog metka zbog kojeg su se svi pokušavali vratiti u proš-lost kako bi ga zaustavili.

Izvođenje tog hitca s ovog mjesta bilo bi poput pokušaja provlačenja konca kroz iglu za vrijeme jahanja mehaničkog bika namještenog na Motörhead. Prvi bi dio raskrižja bio potreban samo za naciljati metu, što ostavlja sićušni otvor za koncentriranje, udah, izračun pretjecanja i stiskanje obarača.

Gotovo nemoguće.Lucas se, onako brzinski, mogao sjetiti možda trojice ljudi koji

bi to mogli izvesti, a čak i tad bi statistika išla protiv njih.Ali za njihova je tipa bilo izvedivo. Teško i nevjerojatno – ali

izvedivo. Trebalo je samo pitati Douga Hartkea.Vjetar je praktički oribao platformu. Nije bilo ogrebotina, ni

golubljeg izmeta, ni bilo kakvih drugih oznaka na obrađenom ka-menu, bilo atmosferskih, bilo ljudskom rukom napravljenih.

Lucas se okrenuo natrag prema krovu, natrag prema oluji koja se spuštala i gradu iza izmaglice. Onda je pogledao dolje u foren-zičare koji će odraditi glavni dio katalogiziranja milijun i jednog komada smeća ovdje gore, od čega će vrlo malo toga, ako uopće išta, biti korisno.

Sada je imao stvorenu sliku muškarca kojeg su tražili. Takav se tip nije izrodio u vakuumu, imao je život tamo vani. Ovo je radio i prije.

U tom je trenu Kehoe zakriještao kroz vjetar. „Pa, Page? Što misliš?“ viknuo je s krova ispod njega.

Lucas se okrene i prouči ga na sekundu, već je rekao svoje mi-šljenje – bio je ovdje gore iz čiste morbidne znatiželje.

„Bingo“, reče on.


8

Lucas je bio smješten u kutu, ispod paukove mreže izoliranih cije-vi, koje su vodile u slijepu ulicu iza glavnog teretnog dizala. Kava koju mu je Whitaker stalno donosila bila je bolja od onoga što su prije dijelili na terenu, starbucksifikacija Amerike proširila se na FBI. Svi su mu se dijelovi odmrznuli i proteze su mu se opustile.

Ali Lucas nije razmišljao o kavi ništa više nego što se brinuo o državnom dugu; misli su mu bile koncentrirane na ono što mu nisu govorili.

Kehoe je definitivno nešto skrivao. Lucas nije imao pojma što bi to bilo, osim da je bilo tu, u svemu što je rekao i, još važnije, u svemu što nije. Bilo je u stankama i kratkim otkucajima vremena koje je koristio prije odgovaranja na pitanja. Bilo je tu kad bi pogle-dao Lucasa u oči i u načinu na koji ga je promatrao.

Ali glavni je pokazatelj bilo to što su ga izbjegavali svi osim agentice Whitaker. I to nije bilo zbog toga što je njoj bilo neugod-no; bio je naviknut na to da svojom pojavom uznemiruje ljude, ali to je bilo tako u vanjskom svijetu – ovim ljudima to ne bi smetalo. Ne, izbjegavali su ga jer im je tako rečeno.

Klasični Kehoe.Bio je na trećoj šalici kave kada se Kehoeova, po mjeri skro-

jena, silueta pojavila iza ugla, s Groverom Gravesom u pratnji. Agentica Whitaker ih je pratila, ali se zaustavila malo dalje, blizu ugla, pored dizala. Lucasu se počela sviđati i to nije bilo samo zbog njezine gotovo natprirodne šutnje. Imao je osjećaj da pazi na njega, iako nije mogao izraziti kako. Počelo je još tamo na raskrižju Parka


GRAD PROZORA 25

i Četrdeset i druge i bilo je pojačano time što mu je stalno donosila kavu.

Kehoe skine rukavice i puhne u šake. Čak i ispod oduška, Lu-cas je mogao osjetiti kako se iz njega širi hladnoća. Graves se pri-makne skupini, izgledajući nesretno.

Kehoe stankom ispuni nekoliko sekundi prije nego što reče: „Uštedio si nam puno vremena.“

„Shvatili biste to i sami.“„Da, bismo“, prekine ga Graves, dokazujući da mu stari dani

nisu bili daleko od misli. Lucas mu se blago nasmiješi i završi s: „Za tjedan ili dva.“Kraj dizala Whitaker nabaci osmijeh koji je skrila kašljem,

usmjerenim u ruku prekrivenu rukavicom. Kehoe je ignorirao sitničavu netrpeljivost, ali je pogledao Gra-

vesa pogledom koji ga je ušutkao. Kehoe je bio jedan od onih rijet-kih agencijskih ljudi koji su bili dobri u onome što su radili jer je bio orijentiran na rezultate, a ne politički motiviran. U organizaciji u kojoj je uspon bio jednako priželjkivan kao i rezultati, božanska bi zaštita bila njegova da je naslagao svoju kompilaciju s hrpom uspješnica. Ali trag mu je bio prekriven luzerima – izgubljenim sluča-jevima koje nitko drugi nije htio. Bio je poznat po tome. I unatoč onome što se činilo kao otvorena želja da ostane terenski agent, svejedno je, od nadređenih, bio guran uz ljestvicu provoditelja za-kona, sve dok sada, gotovo tri desetljeća kasnije, nije postao privre-meni viši agent za cijeli grad New York. I jedan od najpoštovanijih u povijesti Manhattana.

Kehoe nastavi: „Htio bih da ostaneš raditi na ovome. Kao uslu-gu meni i kao uslugu Hartkeu. On bi te želio ovdje.“

Lucas se pitao je li to i svima drugima zvučalo jednako neiskre-no kao i njemu. Nakon promišljanja, shvatio je da ovo više nisu njegovi ljudi. I neće si dopustiti da bude izmanipuliran. Osim toga, nije imao više što dati. „Ne, hvala“, reče on, krećući prema dizalu.

„Kamo ideš?“„Kući. Dobili smo novu djevojčicu i ne spava baš jako dobro.“

Kimne prema Whitaker. „A ona me vozi.“Kehoe je krenuo protestirati, no Lucas je već otišao.


d2k

Sticky Note

Marked set by d2k

Robert Pobi26

Kad su zakoračili u dizalo, Whitaker reče: „Nemaš puno prija-telja, zar ne?“

Lucas posegne i zelenim anodiranim zglobom stisne tipku. Vrata se zatvore, blokirajući Gravesa i Kehoea.

„Što su to prijatelji?“ upita on.


Documents

Robert Pobi - eknjizara.hr