Robert Gaillard MARIJA S ANTILA 1i2 Peat ljubavi

Kad se u arkom pojasu, nakon bljetava dana, sunce utapa u moru, upozorava putnika na munjeviti blijesak zelene zrake na nebu... Dobar obiaj zahtijeva da putnik obrati pozornost na prirodnu pojavu... Odmah nakon toga naglo se sputa no, nemirna antilska no s vukodlacima, privienjima, arobnjacima, arolijama i zasjedama. Zaaranost prestaje tek u zoru... Svome prijatelju Armandu de Caro od srca posveujem ove stranice koje je toliko volio i u koje je unio sjajno svjetlo pred kojim blijedi zelena zraka.

R. G.

Kritiari su s pravom naglaavali da magistralno djelo Roberta Gaillarda MARIJA S ANTILA (u sedam knjiga), o kojem se toliko govori, moemo smatrati najveom avanturistikom i ljubavnom epopejom koju je u posljednje vrijeme dao francuski roman. Obuhvatno po svom sadraju, vrlo precizno po povijesnim podacima, pomno dotjerano sve do najmanjih detalja, ak i onda kad se ti detalji odnose na znanost, na navigaciju, na opremu, na obiaje i na ratnu vjetinu te epohe, ovo djelo predstavlja idealan scenarij za filmski spektakl. Roberta Gaillarda zbog ove knjige, njenih kvaliteta i bogatstva, esto usporeuju s piscem TRI MUKETIRA, s Alexandreom Dumasom. I vrlo je vjerojatno da bi se Dumas prihvatio ovog siea da mu je bio pri ruci. Robert Gaillard je otkrio Mariju du Parquet, enu guvernera Martiniquea, prelistavajui arhivske materijale biblioteke Schoelcher u Fort-de-France. Marija je nakon smrti svoga mua, postala guvernerka, kako se govorilo u ono vrijeme, i spasila ovaj divni otok, biser Antila, od mnogih opasnosti, od neprijatelja i od gusara. Nisu je, dakle, bez razloga nazivali antilskom Jeanne d'Arc. Osim izvanrednog Gaillardovog stila punog humora i zamaha, koji itatelja ponese kao oluja, dra ovom djelu daje upravo povijesna autentinost. Ova velika historijska freska koja oslikava pola stoljea povijesti Antila sadri sedam knjiga: PEAT LJUBAVI (1 i 2), ZAMKE (1 i 2), KAPETAN LE FORT (1 i 2) i NASLJEDNIK. U PEATU LJUBAVI upoznajemo Mariju Bonnard, ki krmara, biveg brodograditelja. Stjecajem okolnosti ta mlada i vrlo lijepa djevojka skromnog podrijetla udaje se za uvaenog dvorjanika, starog plemia, markiza de SaintAndre. Imenovan za visokog funkcionera na Antilima, markiz na dugu plovidbu vodi i mladu suprugu. Tu, na Antilima, Marija nalazi ovjeka kojeg odavno voli, Jacquesa du Pargueta, koji je postao guvernerom Martiniquea. Ali, tisuu spletki odvaja mlade ljude koji se vole. Tek zahvaljujui pomoi kapetana Le Forta ostvaruju svoju vezu. I upravo onda kad se inilo da im se srea konano nasmijeila, da e okrueni svojom djecom poraditi na procvatu otoka, guverner umire. U ZAMKAMA je Marija du Parquet, nakon Jacquesove smrti, preputena sama sebi. Zahvaa je oluja intriga, ambicija, ljubomore i divlje ljubavi. Na dvoru Luja XIV. Marija se afirmira kao inteligentna i obrazovana dvorska dama. Meutim, toliko se kompromitirala svojom vezom sa kotskim plemiem i Cromwellovim pouzdanikom Maubrayjem da pod pritiskom ogorenog puka zavrava u zatvoru. Potrebna je izvanredna hrabrost i izuzetna spretnost kapetana Le Forta da Marija nanovo doe na slobodu i do svojih prava. KAPETAN LE FORT uvodi nas u svijet gusara. Upravo se oni, zajedno sa uvenim borcem u dvobojima kapetanom Le Fortom, uspijevaju oduprijeti Englezima koji ele da se na bilo koji nain domognu Martiniquea. Lukavou, spretnou i junatvom Le Fort ulazi u trag spletkama i preuzima ulogu suca koji e iz potaje svakome odmjeriti ono to mu pripada, nagradu ili kaznu. Marija, stjecajem okolnosti prisiljena na put u Francusku kako bi vidjela kralja, umire tijekom plovidbe. NASLJEDNIK, to je zapravo mladi i lijepi Jacques du Parquet, nepunoljetni mladi, Marijin sin, koji jo nije dorastao spletkama i ambicioznosti kotskog plemia Maubraya. Unato tekim porazima, Maubray ne odustaje od pokuaja da se za raun Engleza doepa Martiniquea. Mladom Jacquesu, dakako, stalno

pomau njegovi stari prijatelji: kapetani Le Fort, Baillardel, La Chapelle i Merry Rools. Premda Maubrayu uspijeva da za raun Zapadnoindijske kompanije bude postavljen za guvernera Martiniquea, njegov trijumf nee biti dugog vijeka: otok nanovo osvajaju hrabri gusari pod vodstvom kapetana Le Forta, tako da Martinique nakon Mira u Bredi ostaje francuski. Sa korica knjige

SadrajPRVI DIO...........................................................................6 DRUGI DIO.......................................................................89 TREI DIO......................................................................176 ETVRTI DIO..................................................................252 PETI DIO........................................................................286 ESTI DIO......................................................................348 SEDMI DIO.....................................................................412 OSMI DIO.......................................................................490 DEVETI DIO....................................................................529

PRVI DIO

KRMA U DIEPPEU

1. KRMA U DIEPPEUKad se u jesen 1635. godine pribliavao prvi sumrak, Jacques Dyel otro je tjerao svoga konja. Da bi dobio na vremenu i da bi u Dieppe stigao prije noi, nije se zaustavio na prethodnoj postaji. Bio je pokriven prainom, a noge mu se ukrutile u visokim izmama koje su sezale sve do koljena. Njegov je oznojeni konj, kome su vale rezale gubicu i iz koje se cijedila pjena, sav drhtao kad bi ga konjanik udarao, a ponekad bi i zarzao pa i usporio hod, ali ga je Jacques neprekidno podbadao i zgrenim akama vrsto zatezao uzde. Kad je Jacques zapazio prve osamljene kue uz rub ceste, sunce je zalazilo iza visoke i strme morske obale. Tada su se nad morem stali gomilati tmasti oblaci. Slan miris oceana bivao je sve jai i otriji. Ubrzo je sasvim nestalo sunca. Poela je padati jaka, silovita kia. Jacques je to predvidio, jer je vjetar, koji se digao, ve neko vrijeme opasno zbijao guste oblake. Umjesto da ve iscrpljenom konju dade priliku da odahne, Jacques ga pomilova rukom, ali mu ipak snano zabi ostruge u drhtave bokove. Konj se propne, ali ga Jacques odmah ukroti i ue u Dieppe. Uske, vijugave ulice s mjestimino razbijenim kolnikom i lokvicama, u kojima su se opaali ostaci posljednjeg ribolova, bile su puste. uta proelja kua isprugana smeim gredama gubila su se u prvom veernjem sumraku. Vjetar je u naletima prodirao u uliice. Stanovnici su urno zatvarali kapke bojei se oluje. Jacques je stigao na pristanite male luice. Tri usidrena jedrenjaka u daljini plesala su na valovima, a u pristanitu su mornari grozniavo uvrivali vezove da im burni valovi ne otete amce. Pritegnuo je uzde. Korakom, ne brinui za kiu koja mu je prodirala kroz prsluk od ljubiasta sukna, pribliio se jednom mornaru i zapitao ga: - Gdje je krma Vjetrovitim otocima? - Krma Jeana Bonnarda? Pa evo... Pred vama je. Otvorena je, jo se vidi svjetlo. Ve je pala no, a uzburkano more bijesno je uda ralo o kamenje ozidane obale. Da sam stigao sat kasnije, ne bih naao nikoga tko bi mi rekao ono to elim saznati, pomisli konjanik. ak bi i krmu naao zatvorenu. Kad je doao do nje, vidio je obrise visoka ovjeka koji je zatvarao kapke. Zauvi topot konjskih kopita prekine posao, okrene se da vidi tko to dolazi nou po takvom pasjem vremenu, ali prije nego to je zaustio Jacques povikne: - Hej! Traim krmu Vjetrovitim otocima i nekoga Jeana Bonnarda. ovjek se uspravi te je Jacques mogao vidjeti da je to pravi div irokih ramena, kratka vrata i kratkih ruku, a vrstih snanih nogu. - Ja sam Jean Bonnard! - ree. - Po takvoj noi i takvu nevremenu samo me avo moe uznemiriti... to elite? Usprkos ukoenim nogama Jacques gipko sjae. - Prihvatite konja! - dobaci. - Pobrinite se za njega! Uskoro ete sve saznati. Prebaci uzde konju na vrat pa ne obazirui se ni na konja ni na krmara ue u krmu. Uljena svjetiljka, to je stajala na zamaenom stolu od jelovine, slabo je osvjetljavala prostoriju i bacala na zid drhtave sjene, ali je zato u golemu kaminu ivo praskala velika vatra.

Jacques je uo kako vani krmar gunajui kune i prijeti, ali se na to uope nije obazirao. Kia je prainu na njegovoj odjei pretvorila u blatne mrlje. Grijao se na vatri, mokre je ruke drao nad visokim crvenim plamenom. Iz dimnjaka kamina visio je komad aave slanine, Jacques Dyel osjeao je kako mu se od gladi gri eludac. Uzme stolac, primakne ga k vatri i sjedne. Za tim izloi arkoj eravici svoje teke potplate. Otkopa pojas pa ga sasvim labavo privrsti ne brinui se to se kratak ma otkotrljao na tlo. Krmar se nije odmah pojavio. Putnik se ogledavao po prostoriji. Zidovi bijahu tamni, a muhe su bezbrojnim tokama proarale stropne grede. U prostoriji su bila samo tri stola, od kojih jedan vrlo dug; bilo je i nekoliko stolica, a sa svake strane dugoga stola bila je po jedna klupa, masna kao i ostali namjetaj. krinja od tvrda drva bila je ukraena malim izrezbarenim jedrenjacima, a jedan suh, briljivo izrezbaren kokosov orah prikazivao je nacerenu ovjeju glavu obojenu crveno i crno i sa skrletnim povezom preko jednoga oka. U krmi nije bilo nikoga, ali su u njoj danju oito banili mornari i vesele djevojke iz okolice, a vjerojatno su u nju zalazili i narednici koji su novaili ljude za rad na Otocima. Iz vatre je zraila ugodna toplina. Kad se Jean Bonnard vratio, vidio je kako se Jacquesova odjea, ugrija na toplinom plamena, pui poput vatre koja nee da se upali. - Mora da zaista dolazite od vraga, vjere mi! Tko je vidio da ovjek putuje po takvu vremenu i u taj sat! Jeste li vidjeli u kakvu je stanju vaa ivotinja? Napola je krepana! - Pobrinite se za nju - ne uzbuujui se savjetovao je Jacques. - Putita su joj malo teka, a i sapi; zavarava izgledom, ali sam je danas prisilio na podvig koji predstavlja osobitu vrijednost u ivotu jedne obine kobile. Kunem se! Kladio bih se da sada misli da je drebica iz kraljevske ergele... Jean Bonnard promrmlja neto to Jacques nije mogao razumjeti. Budui da se inilo kao da se hoe udaljiti i da se nee pozabaviti gostom, Jacques ustane drei se dostojanstveno i mai se svoga maa. - Hajde - ree. - Gladan sam i edan. Ne znam ime bih poeo: s vinom ili sa slaninom... ini se da se krma cijeni po dobru vinu. Donesite mi pun vr vina da vidim je li moj ujak imao pravo kad se kleo da ste estit ovjek... - Va ujak! Va ujak! - mrzovoljno usklikne Bonnard. - Mladi ovjee, ne znam kakve tu veze ima va ujak! No, najprije recite tko je va ujak. - Uskoro ete saznati! Znatieljan krmar konano je odluio da se priblii Jacquesu Dyelu pa da mu izbliza razgleda lice. Obojica su se neko vrijeme netremice gledali u oi. Bonnard je nabrao obrve. Lice mu je bilo okruglo, imao je jaku donju vilicu, silan vrat, a izraz lica bio mu je opor i tvrd. iroka brazgotina sjekla mu je ukoso desni obraz od jabuice sve do uha. Jacques se smijeio ispitujui je li to zaista ovjek koga se nita ne moe dojmiti. inilo se da se putnik neobino zabavlja. Veselio ga je namrgoen krmarev izgled, pa se htio s njim poaliti. Unaprijed je uivao kako e iznenaditi i uzbuditi mrzovoljnog diva. - Ah! - izjavi ravnodunim tonom. - Ne znam da li e vas moje ime na to podsjetiti. Sumnjam. - Ipak mi recite vae ime. - Jacques Dyel du Parquet, titonoa. Moj je otac Pierre de Dyel, plemeniti gospodin de Vaudroques, a moja majka bila je gospoica Adrienne de Belain. Dok je to Jacques govorio, Bonnard je poput zeca micao usnicama. Tada se

opet oneraspoloio i rekao: - Dyel, du Parquet, Vaudroques, Belain... To su sve asni ljudi, u to ne sumnjam... Ali nitko od njih sigurno nije imao posla sa mnom, a ni ja s njima. - Varate se - izjavi Jacques odlunim glasom. Zatim nasmijeeno dometne: - Jeste li uli za de Belaina dEsnambuc? uvi to ime Bonnard se trgne, guste mu se obrve spoje, usta se irom razjape, te se povue korak natrag ponavljajui: - Belain dEsnambuc! - To je moj ujak - mimo ree Jacques Dyel. Bonnard zbunjeno jedva promrsi: - Ah!... Zar tako, mladiu?... Tako!... Zar sam mogao oekivati neto takvo!... Neak de Belaina, pa tu, pod mojim krovom! Bogami! Sjednite, titonoo, sjednite... Gladni ste i edni... Priekajte... Div je smeteno stao hodati amo-tamo poput velikog bumbara koji uporno i besmisleno udara o prozore neke kue. Kad je Jacques procijenio da je dosta uivao u svome trijumfu, priblii se Bonnardu i prijateljski mu poloi ruku na rame. - Hajde! - ree. - Na ovome stolu htio bih vidjeli dva vra, a ne samo jedan. Dva vra, veliku glavu kruha i dobar komad slanine. Moram s vama govoriti. Bonnard je ponovo mjerio Jacquesa od glave do pete. Ljubiasti prsluk jo uvijek se puio. - Ne smijem ostaviti de Belainova neaka u takvu stanju - prozbori krmar. Trista mu jada. Moja je odjea vrlo slaba, a nije nego za more... Povlaila se po arkom pojasu zajedno s vaim ujakom, a u nju bi ula dva ovjeka vaega stasa. - Ne brinite se za moju odjeu... Dajte vina i pruta. Kad je ovjek sit, sve ide lake. - Pozvat u Mariju - najavi Bonnard. Krmar krene prema dnu prostorije i otvori vrata kroz koja je Jacques mogao vidjeti stubite. Bonnard skupi ake, stavi ih pred usta i povie: - Marijo! Marijo! Netko je odozgora odgovorio: - Odmah! Odmah! - To je moja ki - objasni Bonnard. - Otkad je umrla moja ena Francoise, ona mi vodi kuanstvo. Jacques bez rijei poe do krinje. Radoznalo je razgledao izrezbarene jedrenjake to ih je mornar noiem izradio za dugih bonaca. Due je i paljivije promatrao neobino izrezbaren kokosov orah. Konano ga uzme u ruke i stane okretati na sve strane. - To je uspomena na Madininu, na Martinique - prizna Bonnard. - To je, titonoo, bilo kad smo se va ujak i ja kao prvi bijelci na tom otoku usidrili pred rijekom koju smo nazvali la Roxelane... Jacques odloi orah, a Bonnard nastavi: - Uz tu je rijeku raslo kokosovo drvee. Ubrao sam plod podno jednog drveta, pa sam ga izrezbario prema liku voe posade, zanimljiva gusara kome nije bilo premca kad je trebalo nanjuiti kakvo jedro. - Evo i Marije! - usklikne Bonnard. - Donesi dva vra bijela vina, kruha i pruta. Jacques Dyel je neak de Belaina, a sad je moj gost... Posluit e nas, a zatim e za gosta pripraviti krevet u najboljoj sobi. Potom se obrati Jacquesu:

- titonoo, kad odlazite? Dyel je promatrao Mariju. Imao je dojam da je njezina prisutnost odjednom rasvjetlila tmurnu prostoriju. Tako ga je opinila milina mlade djevojke da je brzopleto odgovorio: - Sutra. - Sutra? Ali konj vam je vrlo umoran, a nemam drugoga da vam posudim. Osim toga, oluja je razrovala putove. Jacques nije skidao oi s Marije. Plava pepeljasta kosa okruivala je prekrasno lice kakva Jacques jo nije vidio. Imala je lijepi stas. Bila je tanka struka, stegnuta povezom pregae, grudi su joj bile bujne, a oi ljenjakove boje vrlo bistre i jasne, ali istodobno i smione pa se nisu odvraale u stranu pred njegovim pogledom. - Mijenjam odluku - iznenada e Jacques prilino drsko. - Neu otii sutra... a moda u i ostati kod vas neko vrijeme. - Hajde, Marijo, pouri se! - ree Jean Bonnard. Djevojka se okrene, a Jacques ju je pratio pogledom. Njezin hod potpuno ga je osvojio; bio je to lak i mekan hod poput morskog vala. Kad ga je krmar pozvao da mu suelice sjedne za stol, Jacques usklikne: - estitam, Jean Bonnard, estitam na tako lijepoj keri... Mislim da u zaista produiti svoj boravak. Marija je donijela vreve. Smionou ovjeka koji je nauen da mu se uvijek ispune elje, du Parquet se ponovo duboko zagleda u oi ljenjakove boje. Ali te su oi hrabro izdrale njegov pogled pa se naposljetku Jacques zbunio i okrenuo glavu. Bonnard je zaboravio na svoju zlovolju i slatko se smijao zbog smionog dranja svoje keri te mu se od smijeha tresla debela trbuina. Kad je Marija izmeu vreva na stol postavila prut i glavu kruha, rekao je: - A sad nas ostavi! Razgovarat emo. Djevojka nije izustila ni rijei. Izala je na vrata koja je za sobom povukla, ali ih nije sasvim zatvorila te je ostala kraj njih. Kroz pritvorena vrata promatrala je mladog ovjeka u ljubiastom prsluku. Skinuo je pusten eir te se njegova kosa pri slabom svjetlu vatre i svjetiljke sjajila poput zlata. Nos mu je bio poneto zavinut, a tanke usnice lijepo ocrtane. Sviala joj se njegova samovoljna, gotovo drska brada, i njegove oi koje su bile as podrugljive, a as nametljivo smione. Zapazila je fine ruke kojima je prinosio ustima kositreni vr pun vina. Djevojka je stajala kao zaarana ne mogavi skinuti pogleda s mladog ovjeka, a osjeala je da joj srce ivo kuca. Jacques je neto govorio Jeanu Bonnardu, ali je Marija bila predaleko da bi mogla uti to je govorio. S vremena na vrijeme doprla je do nje po koja glasnije izgovorena rije. Podrhtavala je uvi topao titonoin glas koji je oito ulijevao tovanje i njezinu ocu koji ga je sluao s potovanjem i klimao glavom u zrak odobravanja. Jacques je rukama crtao po zraku neke izmiljene oblike, geometrijske likove kao da ocrtava razbludne obline mlade djevojke. Bilo je oito da putnik osim svoje ljupkosti ima i veliku snagu uvjeravanja. Bonnard nije zacijelo bio ovjek koji e sluati bilo koga te mu vjerovati... Kada je Jacques Dyel zavrio s jelom, ustao je i stao hodati po sobi, a vatra s ognjita bacala je na zidove njegovu izduenu sjenu. I Bonnard se digao sa stolca. Marija se bojala da e je otac otkriti. Prestraeno se trgla iz sanjarenja. Bonnard joj se zaista i pribliio govorei da ide skuhati vino jer e ono najbolje okrijepiti ovjeka promrzlog od kie... Marija tiho zatvori vrata. Poput mia popela se uz stube koje su vodile do njezine sobe. Bilo joj je nekako neobino, osjeala je neku uzbuenost koju ne

bi znala protumaiti i odrediti. U grudima ju stezalo, zaustavljalo joj dah, ali kad se sjetila bistra pogleda koji je netom poivao na njoj, osjetila je ugodnu malaksalost, neku slast od koje su joj grudi nabrekle... Tako je bila izvan stvarnosti da je gotovo zaboravila da putniku pripremi sobu, a na to se sjetila tek u svojoj sobi iz koje je izala i otvorila vrata susjedne sobe. U mraku je razabrala oblike golema kreveta na kome je bila povelika perina. Pipajui nala je svjee plahte u komodi te ih rasprostre po krevetu. Kad je spremala krevet za lijepog konjanika, obuzela ju je gotovo nastrana ugoda. U svojoj bezazlenosti nije mogla ni zamisliti da bi ve sada bila spremna da ga slijedi na kraj svijeta kad bi joj samo rekao: Odlazim i vodim vas sa sobom. A Jacques Dyel vie nije mislio na Mariju. Polagano je srkao vrue vino. Vino je bilo vrlo ukusno i zainjeno cimetom to ga je Bonnard donio sa svoga putovanja na Otoke na kojima je bio zajedno sa de Belainom d'Esnambuc. Budui da se Jacques bojao da ga div moda nije dobro shvatio, ponovio je upute svoga ujaka: - Bonnard, moj ujak eli da nadzirete izgradnju broda o kome sam vam govorio i da preuzmete svu odgovornost da bude dobro graen i na vrijeme zavren. Ujak ima u vas neogranieno povjerenje, a nada se da ete to povjerenje i opravdati... Francuski su se brodograditelji pobunili protiv kralja. Bili su malobrojni, a uz to su ljubomorno uvali tajnu svoga zanata te su unato kraljevu i Richelieovu nalogu odbijali da primaju naunike. Tako je Francuska bila prisiljena da brodove gradi u Nizozemskoj, gdje je upravo izaao prvi pomorski rjenik, a u isto vrijeme i prirunik pomorske kirurgije s ijom je pomoi svaki mornar mogao baratati kirurkim noiem kao najbolji kirurg. Spominjali su nekoga kapetana kome je u Karipskom moru topovsko tane raznijelo ruku pa mu je neki mornarski poetnik s pomou toga prirunika tako spretno oblikovao batrljak kao bilo koji vjetak. Belainu je bio potreban brod. No gdje da nae brodograditelja? Kralju je dozlogrdio otpor brodograditelja pa je odluio da petnaestak najpoznatijih zatvori, kako bi druge zastraio i nauio pameti. To je dodijalo i otkrivau Martiniquea pa je odluio da se obrati svom starom tesaru Jeanu Bonnardu i da koristi njegove sposobnosti... Nakon povratka s Madinine, Bonnard vie nije plovio morem. Otvorio je krmu na pristanitu u Dieppeu, a prozvao ju je Vjetrovitim otocima za sjeanje na svoje neobino putovanje. Ta je krma bila mjesto sastajanja narednika novaitelja koji su imali zadau da meu lukim talogom pronalaze budue koloniste za daleke kolonije u Americi. Oni su snubili mladie, zloince, sve one koji su imali neki razlog da izbjegavaju strae, pa ih dovlaili u krmu i nudili piem. Kad bi se momci ponapili, potpisivali bi obavezu... Ako pak takav postupak nije bio dosta brz, jednostavno su zatvarali gradska vrata i odvodili svakoga koji bi se nakon znaka za zapre- tanje vatre skitao ulicama... Jean Bonnard je upravo oboavao svoga nekadanjeg kapetana pa nije mogao odbiti povjereni zadatak, a brodogradilita u Dieppeu nisu bila ni dva koraka od njegove gostionice. Marija e ve sama voditi posao. Uostalom, zar nisu ba zbog nje uglavnom i dolazili gosti. Za to e vrijeme on nadzirati i sam voditi radove na izgradnji broda. - Morate se to prije latiti toga posla - doda Jacques. - Mome se ujaku uri. Bonnard vie nije mrmljao, ve je odobravao glavom. Ispraznio je vr vina i kazao neobino vanim tonom:

- Uvjeravam vas da je va ujak dobro uinio to je imao u mene povjerenje. - Moj ujak - prihvati Jacques - ima stanovit ugled na dvoru zbog usluga to ih je uinio kruni. Siguran sam da e vas nagraditi zbog vaih zasluga. Svakako e o vama govoriti kralju. Grubi, otrom bradom obrasli Bonnardovi obrazi se zarumenjee. ak se i nasmijao, pa se njegov oiljak pomakao i jo ga vie izobliio. Jacques zakorai prema njemu te ree: - Vrijeme je da idem spavati. Krmar je uzeo uljenu svjetiljku i obojica krenue prema stubitu. Bonnard je iao naprijed da otvori vrata i da osvijetli stube. Koraali su tiho da ne probude Mariju koja je u to kasno vrijeme sigurno ve spavala. - To je moja soba - ree Jean Bonnard kad su prolazili pored jednih vrata. Vaa je tamo na dnu, kraj sobe moje keri. Ostavljam vam svjetiljku. Naviknut sam da se svlaim u mraku. Jacques uzme svjetiljku koju mu je Bonnard pruio i ue u svoju sobu. Naao je raspremljenu postelju, ali nije imao potrebe da odmah legne. Svjetiljku je stavio na stol, a sam je stao kraj prozora. Kapci su bili zatvoreni, vjetar ih je estoko drmao te su arke jako kripale. uo se um valova koji su udarali o kamenu ogradu pristanita. Kia je pljutala, a voa se s krova kao iz kabla slijevala na ulicu. Oluja je bila prilino jaka. Bio je sretan to je mogao ustanoviti da mu se odjea gotovo posuila pa je sam sebi estitao to je tako otro tjerao svoje kljuse. Bilo mu je ugodno to je u toploj prostoriji mogao sluati hujanje vihora. Mislio je na Mariju koja sigurno ve spava dubokim snom iza zatvorenih vrata. teta, pomisli, to mora ivjeti u ovom gradu. Luka je puna mornara i vie ili manje sumnjivih tipova... Njezina bi ljepota u Parizu zacijelo imala velikog uspjeha...

2. NONI POSJETINi Marija nije spavala. Otkako se vratila u svoju sobu, progonio ju je zavodljiv lik lijepoga doljaka. U krevetu se nemirno okretala s boka na bok nastojei da zaspi, ali uzalud. Kako je po naravi bila plaljiva, isprva je drhtala sluajui urlanje oluje, ali su joj misli doskora bile drugim zaokupljene. Usprkos kii i vjetru razabrala je korake svoga oca i Jacquesa koji su se penjali stubama. Kad je ula kako se putnik pribliava vratima njezine sobe, srce joj je poelo snanije udarati. Moda je jae zakucalo zbog nerazumne nade? Na to ne bi znala odgovoriti. Osjetivi da kraj njezine sobe prolazi ovjek koji je na prvi pogled osvojio njezino nevino srce, jo se vie uzbudila. Otkako je izala iz prostorije u kojoj su ostali otac i Jacques, bila je u nekom neobinom stanju uzbuenja koje dosada nikad nije doivjela. Napeto je sluala svaki pa i najmanji um koji je dolazio iz Jacquesove sobe. arke kapaka glasno su kripale; inilo se da ih vjetar upa. Oluja je zvidei tresla kapcima, ali je Marija ipak mogla uti metalan zvek maa to ga je Jacques odloio na stolac, a ula je i kako skida teke izme natopljene vodom. Nakon nekoliko asaka raunala je da je putnik ve legao i da e umoran od puta ubrzo zaspati. Uvjeravala se da e ubrzo i ona uiniti isto jer se osjeala smirenijom zbog te nevidljive prisutnosti koja je na nju djelovala umirujue. Ma

koliko se trudila, njezini ivci, napeti zbog oluje i uzbuenja, nisu joj dali da usne. im je sklopila oi nadajui se da e konano blago zadrijemati, iznenada joj se pred oima javi Jacquesova slika te se trgne. U mislima je obnavljala crte njegova lijepog odlunog lica okruenog plavom kosom zlatne boje. Priinilo joj se da vidi njegove plave oi i da uje njegov topao glas... Bila je u stanju svojevrsne opijenosti. Nikada nije pila, ali se sjeti kako se jednom prevarila i popila veu koliinu alkohola. I onda je, kao i sada, osjetila neku ugodnu tromost i bol u grudima. Omamljena, pola je prema sipinama gdje je dugo sjedila na vruem pijesku i sanjarila. Sanjarila je o dalekim morima po kojima je plovio njezin otac dok je bila u samostanu vizitandina, a i o tome kako je njezina majka godinama ekala da se vrati moreplovac od koga nije bilo vijesti po dvije ili ak po tri godine... Bila je kao u groznici pa nije ula kad su se otvorila sobna vrata i kako je kroz njih uao neki ovjek. Tiho se pribliavao njezinu krevetu nehajno hodajui kao onaj koji se niega ne boji, koji ne zna za neuspjeh i koji je dobro proraunao ono to ini te ne postupa suvie oprezno. Neznanac je za sobom zatvorio vrata, a kad je pod golemom perinom razabrao lijepo Marijino lice, zadovoljno se nasmijeio. Jo se vie pribliio. Uinilo mu se da Marija spava jer se nije javljala. No kad se nadvio nad nju, djevojka se stresla, tiho vrisnula i sjela. Prepoznala je neznanca. Jacques je blago poloio ruku na djevojine usne i tiho rekao: - Pst! Bonnard spava. Iako vihor hui, mogli biste vikom probuditi svoga oca. Radi vaega dobroga glasa bilo bi svakako bolje da me ne nae u vaoj sobi. Marija se priinjala da ne primjeuje Jacquesovu bezonost. Disala je kratkim dahom, a grudi su joj se nadimale kao da je dugo trala. - Ispriavam se - govorio je Jacques - to sam uao u vau sobu, ali vas uvjeravam da sam kucao na vrata pa sam ih otvorio tek kad nije bilo odgovora. vrsto ste spavali. Lagao je uvjerljivo i neusiljeno, a usto se poneto podrugljivo smijeio te Marija nije znala to bi mislila. Zbog iznenaenja i uzbuenja koje ju je obuzelo otkako ga je ugledala nije mogla govoriti; ba nita joj nije dolazilo na pamet. Da vie? To nikako nije htjela. Zar nije u dui, ne priznavajui sama sebi, eljela da doe k njoj pa da doivi smionu pustolovinu koja ne bi mogla sretno zavriti. - Ah da - ponovi on - uao sam jer ste tako duboko spavali da mi uope ne biste odgovorili... Zamislite, bio sam vrlo nespretan. Na as se otvorio prozor pa je vjetar ugasio moju svjetiljku... Nisam kao Bonnard pa se ne mogu spremiti u krevet bez svjetla... Imate li kresiva? Marija se sasvim smela pa je ponovila kao da uope nije razumjela to je rekao: - Kresiva! Vidjevi kako je smetena Jacques se stade smijati. Ne ispriavajui se sjedne uz nju na krevet. Marija se instinktivno pomakne. - Preplaio sam vas, zar ne? - upita je Jacques. Marija uzdahne. Odjednom je shvatila u kakvom je neprilinom poloaju i kako ju je njezina uzbuenost izloila na milost i nemilost ovjeku s kojim jo nikada nije prozborila ni jedne jedine rijei. - Izaite! - povie muklim glasom. - Odmah izaite ili u zvati oca. Jacques se slatko smijao. Dobro ju je procijenio. Marija se zaista kasno odluila da izrazi svoje negodovanje i strah te je mislio da je ita kao otvorenu knjigu. Njezino uzbuenje bila je zapravo napasna elja da doivi pustolovinu. Mariji oito nije prvi put da se nalazi u takvoj prilici. Njezin je otac vjerojatno i

kojem drugom putniku pokazivao gdje je soba njegove keri. Jo se vie pribliio i nadvio se nad nju tiho govorei: - Budete li tako vikali, probudit ete Bonnarda! - Izaite! Moj e vas otac ubiti ako vas tu nae. - Ne bi bio u pravu - odvrati Jacques. - Doao sam zbog kresiva. Imam dobru izliku. Isprui ruku htijui djevojku uhvatiti za podlakticu, ali se ona u strahu povue. Tada je Jacques ustao te se pretvarao da po sobi trai predmet koji mu je potreban. Bio je gotovo potpun mrak pa je iao naslijepo. U mraku je vidio samo Marijine oi i plahte na postelji kao neku svjetliju mrlju. - To uope nije ozbiljno - primijeti Jacques. - Ne razumijem zato neete da mi date kresivo. Ta ne mogu pucati iz revolvera da bih upalio svjetiljku, a ne mogu ni cijelu no provesti tumarajui po sobi i traei svoj krevet! Njegov je glas zvuao podrugljivo, ali Marija nije mogla primijetiti taj ironini ton jer se sasvim zbunila. Jacques je namjerno pomaknuo jedan stolac i proraunato proizveo lagan um koji Bonnard zbog oluje nije mogao uti. Pa i kad bi Bonnard to uo te se probudio i uao u kerinu sobu, Jacques je raunao da bi se u gustome mraku mogao lako sakriti i kriom udaljiti. Na kraju prestane traiti, vrati se do Marije i ponovo sjedne na njezin krevet, ali ovaj put blie do nje te je pod pokrivaem mogao osjetiti duge i vitke noge mlade djevojke koja se ponovo od srama i straha malo povukla. Uz napor je ipak uspjela svladati svoje uzbuenje. - ujte - ree Marija. - Vratite se u svoju sobu. Potrait u kresivo pa u vam ga sama donijeti. - No kako u po toj tami nai svoju sobu? - Kako ste mogli nai ovu! Jacques oaloeno uzdahne: - Imam dojam da krivo tumaite moje namjere. Dolazei ovamo nisam traio vas, Marijo, nego oca. Ali je u hodniku bilo tako tamno da se nisam mogao snai. Sluajno sam otvorio vrata vae sobe i to tek onda kad na kucanje nisam dobio odgovor. Zar sam mogao misliti da ste tu? Zato, do vraga, niste dobro zakljuali vrata? Drhtala je, bilo ju je strah, a da zapravo nije znala od ega. Sva se najeila od studeni jer su joj lea bila gotovo gola. - Lako ete pogoditi - ree Marija. - Izlazei iz moje sobe drite se zida, a prva vrata na lijevo su vratu vae sobe. Priekajte. Donijet u vam kresivo. - Zahvaljujem vam, Marijo, na usluzi. Umoran sam i molim vas da doete to prije. - Uskoro u doi. - Kad je tako, odlazim - ree Jacques ustajui. - Oprostite to sam vas probudio i to sam vas ustraio. Krenuo je napolje, a tad se predomisli i ree: - Velik sam krivac. Nisam se ni predstavio. Zovem se Jacques. Va me otac pozna. Jacques Dyel. Sjetit ete se, zar ne? Jacques... Do skorog vienja, Marijo. Ode veseo, pun nade i smijui se. Vratio se u svoju sobu, a prvo to je uinio bilo je da iza kreveta vjeto prikrije svjetiljku, jer bi njezino svjetlo moglo Mariji otkriti njegovu bezonu la. Nestrpljivo je iekivao Mariju, uo je kako je izala iz svoje sobe i kako je

sila dolje u krmu gdje je Bonnard vjerojatno ostavio kresivo. Jacques je bio zadovoljan jer je sve ilo bolje nego se nadao. Nije shvaao zato se Marija opire. Svaka bi ena vikala i zazivala kad bi neki stranac prodro u njezinu sobu, ali Marija to nije uinila pa je to dokaz da je navikla na sline pustolovine... A moda je samo prividno hinila negodovanje i strah, i to prilino oklijevajui? Kia je tekla ljebovima, a vjetar je jo uvijek divlje zavijao. Bonnard je vrsto spavao. Jacques je mislio da bi mogao uti glasno hrkanje diva da nije bilo olujne buke. inilo mu se da Marija neto suvie kasni. Nadao se da ga nee prevariti jer je sila niza stube. Doskora je u hodniku zaulo tiho utanje. Jacques se priblii vratima. Sa zadovoljstvom je ustanovio da Marija nije uzela drugu svjetiljku pa e mu i sam mrak pomagati. Kad je nakon lakog kucanja otvorila vrata, iznenada je zgrabio njenu bijelu ruku. Osjetio je kako je Marija zadrhtala. Povikala je: - Pustite me! Glas joj je bio vrst, jer se njezino uzbuenje smirilo. Ohladili su je i u stvarnost vratili nona etnja po kui, hladna jesenja vlaga i vjetar koji se kroz sva vrata i sve otvore utiskivao u kuu. Nije se vie bojala, a nestalo je i njezine udnje. - Evo kremena i sumpornih igica - ree. - Nadam se da ete se znati njima posluiti. Jacques ju je jo uvijek drao za ruku, a zatim je iznenada privue k sebi. Nogom zatvori vrata, a rukama je zagrli. Od iznenaenja isprva se nije opirala te se sva skupila kad je osjetila kako je njegove ruke stiu. - Dijete moje, bacili ste se u vuje drijelo - apnuo joj je u uho. - Ne viite. Mnogo smo blie vaem ocu nego da smo u vaoj sobi. Zamislite da se probudi i da vas nae u mojoj sobi! Ha... to e o vama misliti? Htjela ga je odgurnuti, ali su joj ruke u njegovu zagrljaju bile sasvim nepokretne, a po njegovu savjetu nije se usudila vikati. Jacques je mogao pod grubim platnom njezine koulje osjetiti kucanje njezina srca. Osjetio je da joj je tijelo u njegovu zagrljaju olabavilo pomamno je udisao njezin kratki dah. Imao je dojam da u rukama dri plahu ivotinju. Jedna mu je ruka kliznula niz njezina lea i dodirnula stranjicu. Marija se uto propela, pa ju je htio poljubiti u usta, ali se djevojka otimala. - Pustite me! Pustite me! Prigueno je aptala jer je morala sama sebi priznati da Jacques ima pravo. Iza kreveta je primijetila blijedi odsjaj uljene svjetiljke. Ako otac doe, kako e se ispriati to je u putnikovoj sobi? Kad bi spominjala kresivo, otac ne bi vjerovao jer je u sobi gorjela svjetiljka. - Lagali ste mi! - priguenim je glasom bijesno govorila. - To ba nije bio in dostojan plemia! to mislite o meni? Sramite se! - Marijo, lijepi ste! - drsko je govorio. - Nisam se mogao oduprijeti vaim arima. Smilujte se. Nemojte da budem nesretan. Marija se naljutila. U svom sanjarenju stvorila je o Jacquesu sasvim drukiju sliku. Smatrala je da je plemenit ovjek, a on je pravi prostak. - Gadite mi se! - prezirno izjavi. - A jo bolje ete shvatiti koliko mi se gadite, ako vam reknem da ste mi se prije jednoga sata sviali i da sam na vas mislila... U snu sam vas ljubila... A sada jedino elim da to prije odete. - Vidim da i nadalje o meni krivo sudite. Niste u pravu. Htio sam se naaliti... alim to sam vas uplaio. - Ne bojim se - odluno uzvrati Marija. - Zar mislite da se ja ne umijem braniti? Varate se ako mislite da mukarac moe dobiti enu protiv njezine

volje. Varate se. Jacques pomisli da Marija govori previe. Jae je stisne u zagrljaj i pritisne svoje usne na njezine. Osjetio je kako je klonula te mu se uini da se predaje bez borbe. No ona se brzo sabrala, uspjela je izvui jednu ruku, pa ga snano udari pod rebra i sasvim se oslobodi njegova zagrljaja. Iznenadio ga je taj nenadani protunapad, pa ju je na as ispustio iz ruku. Uto se zau kako na pod pada neki predmet; sudei po zvuku bilo je kresivo. Htjela je utei. Skoio je i ponovo je obuhvatio oko struka. Kratko vrijeme su se borili, sruili stolac na koji je titonoa poloio svoj ma, pa je zveket metala nadglasao um vjetra. Zadihani Jacques naglo je pusti. Mariji je srce snano tuklo; stajala je sasvim nepomino, jer se prepala moguih posljedica takve buke. Bonnard je imao lagan san. Nesumnjivo je sve uo... - Pst! - apne Jacques. - Ne miimo se... Nemam zaista nikakva razloga da vas stavim u nepriliku. Ako se bilo to dogodi, pustite mene da govorim. Bonnard se doista probudio, uli su kako kripi krevet diva koji se trudio da iz njega izvue svoje glomazno tijelo. - Doi e! - proapta Marija koja se ukoila od straha. - Propala sam! - Samo me pustite! - uvjerljivo ponovi Jacques. Skoi iz kreveta i puhne u svjetiljku koja se ugasi. Soba je bila sasvim mrana. U tom asu zacvilile su arke Bonnardovih vrata. - Evo ga! - uzdahne Marija. - Dolazi! - Doite ovamo! - ree Jacques sigurnim glasom, a u mraku je traio djevojinu ruku. - Sluajte me... Imajte povjerenja u mene. Nita vam se nee dogoditi. Konano je u svojoj ruci osjetio njezine hladne prste. Bila je uplaena, sva je drhtala. - U mene moete imati potpuno povjerenje - poluglasno dometne. - Bude li potrebno, rei su vaem ocu istinu. Skupila je svu snagu pa je odgovorila: - Zar mislite da e vam vjerovati? Iako joj se maloprije inilo da je sasvim normalno to je ila traiti kresivo da bi Jacques upalio svjetiljku, sad joj je to izgledalo sasvim nevjerojatno. Otac ne bi nikako mogao vjerovati da je neduna pa bi se strano naljutio. Ne bi prihvatio nikakav razlog koji bi je opravdao to je samo u koulji u sobi upola odjevenog gosta... Bonnard je izaao iz svoje sobe i iao hodnikom. uo se ljepljivi hod bosih nogu. Mrzovoljnim glasom upita: - Marijo, jesi li to ti? - Ni rijei! - na uho joj priapne Jacques. Umjesto odgovora stisnula se uza nj. Samo se jo u njega nadala. Jacques e ve neto izmisliti da se izbjegne najgore. Ta dosada je bio zaista dovitljiv! Valjda se nije iscrpla njegova vragolasta prepredenost! - Marijo, jesi li to ti? - ponovi Bonnard. Tada se Jacques priblii vratima i ree: - Oprostite mi, Bonnard, to sam vas probudio. Nemirno spavam, pa sam u snu sruio stolac na koji sam odloio ma. - Treba li vam svjetlo? - Hvala - odvrati Jacques. - Ve sam legao. - Sino sam zaboravio da vam dadem kresivo, ali ga mogu potraiti.

- Nije potrebno. Hvala. Laku no, Bonnard. Ve spavam. - Laku no! - ponovi Bonnard. uli su kako je za sobom zatvorio vrata te su oboje, stojei jedno uz drugo, olakano uzdahnuli. Marija zamoli: - Pustite me da odem... Priznajte da je malo trebalo pa bi otac posumnjao u mene ni krivu ni dunu. - Ne! - odluno izjavi Jacques. - Ne putam vas. Njeno uhvati njezine ruke, a zatim, nakon kratkotrajnog oklijevanja, ree: - Uvjeren sam da sam vas krivo procijenio. - To i ja mislim. - Zar se jo uvijek na mene ljutite? inilo mu se da je oborila glavu, ali nije odgovorila. Zatim se odmakne od njega i povue u tamu. - Volim iskrenost - nastavi Jacques. - Moete mi prigovoriti da sam strano pogrijeio. Ali sve je to bila samo ala. Mislio sam da ste djevojka kakvih ima u svim krmama radi razonode putnika. Sad sam uvjeren da sam se prevario. Doite ovamo. Nita vam neu uiniti naao. Nemojte se skutriti iza kreveta, Marijo. Va otac ve spava. Priajte mi o sebi. - Kasnije... Pustite me da odem. - Ipak se pribliila. - Ne - ree Jacques. - Nikako kasnije. Moda u uskoro napustiti Dieppe, pa e mi biti ao to vas nisam bolje upoznao. - A ja alim - uzvrati Marija tunim glasom - to ste razorili lijepu sliku koju sam imala o vama. - Zar se zaista jo uvijek na mene ljutite? - Unitili ste divnu iluziju, pa kako da se ne ljutim? Ah, kako ste veeras kod stola u mojim oima bili lijepi, divni, a sada ste se pokazali kao prostak, grubijan, laac... - Zar ste tako o meni mislili? A ja sam jedva imao vremena da razaberem va lik i boju vaih oiju. - Kradom sam vas promatrala. Ta naivna iskrenost razbila je sve njegove namjere. Zar je mogue da je Marija zaista sasvim nevina? Htio je da s time bude naistu pa je iznenada upita: - Kroz vau gostionicu prolazi dosta putnika! Tu se osobito zadravaju mornari. Oni ostaju dugo na moru, bez ena, pa su, dakako, eljni ljubavi... Jamano nije samo jedan od njih pokuao prodrijeti u vau sobu. - Zaista, jednom je bio jedan. Ali je bio pijan, pa nije bilo potrebe da zovem oca jer sam ga sama izbacila napolje. Vrlo sam jaka. - A uz va pristanak? Zar niste nikada nikome otvorili svoju sobu? Marija se uvrijeeno trgne i ree: - Uvrijedili ste me! - Pa ipak - nepotedno nastavi Jacques. - Vaa vrata nisu bila noas zatvorena. - Zaista ste uobraeni - ironino uzvrati Marija. - Vjerovah vi ili ne, nije vano; jednostavno sam ih zaboravila zakljuati. Zaista nije vano da mi vjerujete jer od mene nikada nita neete dobiti. - Pa ak i kad bih vas uzeo za enu? - Zato biste me uzeli za enu. - Zato jer ste lijepi, jer volim boju vaih oiju i oblike vaega tijela. ovjek koji ima ukusa ne moe odoljeti takvim arima...

Uvidio je da u mraku ne moe razabrati izraz njezina lica to je vjerojatno odavao zbunjenost. Sada kad je bio uvjeren da je nevina, poalio je to je u njoj moda probudio varavu iluziju, to ju je zavarao nemoguom nadom. Stoga brzo izree: - Na alost, nikada vas neu moi uzeti za enu. To je tako odluno izgovorio da je Mariju zaboljelo srce. - Nikada vas neu moi uzeti za enu - ponovi Jacques, ne obazirui se to joj moda zadaje bol - jer bi moja obitelj bila protiv toga. De Belainov neak ne moe se oeniti kerkom svoga tesara. Marija je zagrizla usnicu. Budui da je zautio, ree: - Sad u zaista otii. Savjetujem vam da se ne zadravate u Dieppeu. ak to od vas i traim. - A zato, molim vas? - Da ne biste sasvim unitili sliku koju sam o vama imala. Jacques je osjetio grinju savjesti. Bez ikakva je razloga muio siroto dijete. Usprkos svojoj bezonosti i drskosti nije mogao sam sebi oprostiti to se s njom gadno poalio i to ju je uvrijedio. Bilo je oito da je u njoj probudio njena osjeanja, pa mu je bilo ao. - Bog vas je uvao - ree Jacques. - Nikad ne bih mogao oprostiti sam sebi zbog onoga to bi se dogodilo da se Bonnard nije probudio. - Ne govorimo vie o tome. Umorni ste... Potrebno je da idete spavati. - I vi, Marijo. - Ah! - uzvrati. - Vie neu moi zaspati. Zbogom. Udaljila se. Prije no to je dola do vrata, dostigne je Jacques. - Marijo! - vrlo uvjerljivo usklikne Jacques. - Kunem vam se da me samo ast moje obitelji smeta to vas ne mogu uzeti za enu. Takav brak kodio bi ugledu moje obitelji. Mi smo plemii, vjerujte mi. Ali vas uvjeravam da nee biti druge ene koju bih mogao ljubiti otkada sam vas vidio. Zbog toga u vas potovati. Osjetila je da joj suze naviru na oi. Vie nije imala snage. Znala je da mora odmah izai jer e pred njim poeti jecati pa se od njega vie nee moi braniti. A nije znala da li Jacques lae ili moda govori istinu. Privukao ju je k sebi, potraio je njezine usne, to ona nije odbila, ali se uto Jacques naglo odmaknuo od nje i blago je gurne prema vratima. Na vratima joj mekim i slomljenim glasom ree: - Laku no, Marijo... I zbogom. Ujutro, u ranu zoru, osedlao je konja prije nego se Marija pojavila. Nije osjeao umor zbog neprospavane noi, iako je cijeli dan projahao, udne misli vrzle mu se glavom. Iznenadnog doivljaja sjeat e se vie nego svih bljutavih ljubavi to ih je doivio po krmama, kojih se sjea samo s odvratnou.

3. IGRANICA U MEDVJEOJ ULICIPrema odredbi efa policije gospodina de la Reynie, na uglu parka i Medvjee ulice treperila je svjetiljka. Njezina svjetlost bila je preslaba da dovoljno osvijetli ustanovu kakva je bila igranica gospoe Brigot. I sama zgrada zavaravala je svojim izgledom. Posjetitelja je ve na ulazu iznenaivala tajanstvenost svojstvena igranicama. Zub vremena oljutio je naslage ute boje na proelju, izme s tekim ostrugama izrovale su mramorni prag, a eljezni obrui za koje su svoje konje vezivali konjanici, kojima se urilo da isprazne monje, ve su odavna bili rastrgani. Kad je Jacques, idui sa svojim bratom Pierreom, plemenitim gospodinom de Vaudroques, obiao park, bezvoljno je pogledao zgradu igranice. Nije prvi put to je u nju krenuo, no koliko se mogao prisjetiti, u njoj je redovito bio samo na molbu svoga mlaega brata prema kome je osjeao gotovo oinsku slabost. Vaudroques bijae stalan posjetitelj salona gospoe Brigot. Jacques je mrzio atmosferu te igranice, jer je na prvi pogled razabrao da se u njoj snuju mutne spletke, potajne ljubavi, preljubi i da se izmeu dviju partija lansqueneta obavljaju svakojaki poslovi. Tu su i neke bogate dvorske linosti stekle svoj poloaj. Bogatstva su se vie stjecala oko kartakih stolova nego na samim stolovima. Salon je imao zavidno velik renome. U igranici su se sastajala gospoda najvieg poloaja. Tu je Coligny, admiralov sin, na zeleno sukno bacao pune pregrti talira unato tome to su zli jezici tvrdili da ih je stekao u sumnjivim poslovima za koje njegov otac nije znao. Tu se svake veeri moglo vidjeti plemenitog gospodina Fouqueta, predsjednika Drutva Amerikih otoka. Taj astan, dostojanstven i sijed gospodin, kome je lice bilo suho poput kore lubenice, kartao se za novac ne pokazujui da su mu na srcu mirodije s otoka u Karipskom moru, nasadi duhana, indiga i eera. Mlada gospoda operuana u igri nastojala su sretnim zgodicima ponovno pozlatiti svoje grbove. Mladi Vaudroques traio je drutvo toga prilino razvratnog, raznolikog i mijeanog svijeta u kome je bilo sasvim suprotnih elemenata. Nije bilo rijetko da su se u igranici zbivali nemili dogaaji. Kod gospoe Brigot posjetitelji su se esto laali maeva. Jedan dvorski asnik ak je ispalio dva hica iz pitolja; jedno tane probilo je uho nekom igra u, a drugo je ugasilo svijeu na svijenjaku. O tome se neko vrijeme naveliko prialo. Da se takvi dogaaji ne bi ponovili, stalni su se posjetitelji dogovorili da se sporovi kao i dugovi moraju rjeavati u roku od dvadeset i etiri sata, ali izvan salona. Budui da je Vaudroques bio na glasu kao igra na velike svote i da mu srea nije bila uvijek sklona, a bilo je poznato da se mnogo puta morao obraati svome ujaku za pomo radi otplate veih dugova, izbjegavali su, s obzirom na njegovu mladost i naprasitost da se s njime zakvae. Jacquesa su, meutim, drali ozbiljnim ovjekom. Znalo se da mu je, usprkos njegovoj mladosti - nije imao ni trideset godina - njegov ujak Balain dEsnambuc povjeravao vane, pa i opasne zadae, koje je uvijek asno izvravao. Govorilo se i o brodu koji je prije nekoliko tjedana zavren za de Belaina u brodogradilitu u Dieppeu, dok se ni jedan brod nije u Francuskoj mogao izgraditi, budui da su najbolji brodograditelji bili u zatvoru.

Bio je poetak ljeta 1637, a te je veeri zrak u toj parikoj etvrti bio osobito ist. Kad je oklijevajui prolazio kroz predvorje, Jacques Dyel ree: - Brate moj, ne znam zato se pokoravam vaim muicama. Moram rei da bih se radije etao vani po ugodnoj noi, nego se zatvarao u tu kuu. - Tu e biti i predsjednik Fouquet - objasni Pierre. - Jacques, dobro znate da bih htio dobiti od Drutva Amerikih otoka nalog za putovanje. Poznato vam je to kae na ujak: unato klimi ivot u koloni jama moe mladim i poduzetnim ljudima pruiti najpovoljnije uvjete za uspjeh. Jacques prijateljski potapa mlaega brata po ramenima: - Pierre, nemojte ni sanjati da ete na Saint-Cristopheu ili na Madinini imati igranicu poput igranice gospoe Brigot! Vaudroques je htio odgovoriti, ali se u to pred zgradom zaustavi koija iz koje sie mlad, elegantan gospodin. Pierre je zapitao brata: - Poznajete li Constanta dAubignea? Jacques kimne glavom i ree: - Ah, da! Po uvenju... Moram rei da o njemu krue loe glasine. - To je sin Agrippea dAubignea, pjesnika koji je dobro poznat na dvoru. - Sin e upropastiti oca. - Brate moj, uvjeravam vas da njegove mane ne prijee da se ljudima dopadne. On ima duha. - Da, duha koji esto ima opako srce. O njemu su mi govorili kao o pokvarenom pustolovu koji nema ba nikakvih obzira. - Pazite, evo ga! Prema njima je iao Constant dAubigne, napraen poput markiza. im je primijetio Pierrea, veselo ga je pozdravio: - Vaudroques! Hvala Bogu! Sretan sam to vas vi dim. Sino vas nije bilo. Znate li da mi se srea poela smijeiti. Dragi moj, morat u paziti na svoje lijepe prijateljice. - Zato ne spominjete zarunicu? Aubigne prasne u smijeh koji je Jacquesu bio ne podnoljiv. - Zaista - prizna dAubigne. - Mnogo se govori o vezi moje obitelji s obitelju gospodina La Lannea, zamjenika vojvode dEpernona. Ta bi veza bili gospodin Constant dAubigne i gospoica Jeanne de Cardillac. No djevojini roditelji misle da im je ki jo premlada. Oni i ja nemamo iste ukuse. Jacques je dobro znao to se govori o tom buduem vjenanju. Aubigne je imao etrdeset i dvije godine, Jeanne de Cardillac imala je dvadeset i sedam, a tvrdilo se da je ta veza potrebna radi dobroga glasa djevojke koja je za obitelj nezgodna. Pierre se okrene prema starijem bratu: - Dopustite, Aubigne, da vas predstavim svome bratu. Jacques Dyel du Parquet. - Govorili su mi o vama - odmah izjavi Constant. - ini se da je va ujak vrlo zadovoljan s vama. Kau da ste zasluni za gradnju jedinog broda koji je ove godine izaao iz brodogradilita nae zemlje. - Pretjeruju - mirno odvrati Jacques. - Ja sam samo prenio nalog svoga ujaka. Moja je uloga bila sasvim neznatna... Nakon aska utnje dometne izrazom koji se gospodinu dAubigneu priinio neobinim: - alim to sam samo jednom bio u Dieppeu radi gradnje toga broda... Drago bi mi bilo da sam tamo ee svraao.

Aubigne obujmi oba mukarca i prijateljski ih po vue prema salonu. Glasno se smijao: - Slutim, du Parquet, da ste tamo ostavili kakvu ljepoticu, zar ne?... Dragi moj, kad budete u mojim godinama, biti ete umorni od tuih ena pa ete se oeniti... Bit ete uvjereni da je vaa ena samo vaa, a moda e biti svaija. To sa enama... znate... Jacques nije nita odgovorio. Pierre gume vrata i sva trojica uoe u salon. Zlatnici i taliri veselo su zveali kad su ih gosti bacali na stol. Bilo je mnogo igra a. Natiskivali su se oko kartakih stolova gdje su se na jednoj karti gubili i dobivali cijeli imeci. - Vist ili lansquenet? - zapitao je Constant d Aubigne. - Vi ete, Vaudroques, veeras svakako sa mnom igrati, zar ne? - Bilo bi mi osobito drago, ali sam duan revan vikontu de Turlaud. Obeao sam mu... alim. - Dragi moj, i meni je ao... U tom sluaju, do pustite da vas ostavim. Vidjet u ima li i za mene nade. Duboko se pokloni Jacquesu i okrene se. Lansquenet se igra s vie od dvije stotine karata, pa su te bezbrojne karte na zelenom suknu sliile raznobojnom cvijeu na siunoj livadi. Bilo je pravilo da se gost najprije pokloni gospoi Brigot, vanom stvorenju zrele dobi, koja je s pomou tisuu smicalica nastojala da prekrije mnogobrojna nesavrenstva svoje koe. Lice joj bijae pokrito umjetnim madeima to ih je porazbacala bilo da sakrije kakvu crvenu bubuljicu bilo da prekrije preduboku boru. Sa svake strane brade visjela joj je mlohava koa zbog ega je imala izgled namrgoenog buldoga. Govorilo se da je podrijetlom Talijanka, a slovila je i kao vraara i vjetakinja za pripremanje ljubavnih napitaka i otrova koji ne ostavljaju trag, ali samo za najprisnije prijatelje. Pravo rei nitko nije znao odakle su joj povlastice i tko je titi. Uspjela je stei takav poloaj da i sama bude zatitnica. Uglaeno, ali oito hladno, doekala je Vaudroquesa koji se zbog toga suzdranog doeka za rumenio do uiju. Bio je sretan to je mogao ustanoviti da njegov brat nije nita primijetio, jer je Jacques u tom asu uperio pogled na dno dvorane. - Jacques - zapita Pierre - hoete li kartati za mojim stolom protiv vikonta? - Oprostite, Pierre, veeras nisam raspoloen. Pratio sam vas samo da vam ugodim. Naite vikonta pa kartajte bez mene. - Pa to ete raditi? Jacques se nasmijei: - Nastojat u da se ne dosaujem. Rukom pokae na prisutne: - Zaista bih imao smolu kad meu tolikim svije tom ne bih naao nekog ugodnog poznanika ili kakvog brbljavca koji e mi prikratiti vrijeme. - Kako vam drago! - zakljui Pierre koga je tjerao demon igre. - Ali ne zaboravite da tu osim brbljavaca ima i lijepih ena. - Primijetio sam, ali te ene moe zavesti samo onaj koji je na kartama dobio mnogo novaca... i ako su im muevi sasvim propali i pokvareni... - To je ee nego to mislite! - dobaci Pierre udaljujui se. Kad je ostao sam, Dyel je pogledom lutao od grupe do grupe. Usprkos vlasti nad sobom koju je pokazivao pred mlaim bratom, iznenada se smrknuo. Krenuo je prema dnu dvorane kamo je maloprije, dok mu je Pierre govorio, bio uperio pogled. Pitao se nije li to bilo pri vienje ili je, moda, zbog slinosti zamijenio osobu.

Ne, govorio je sam sebi, varam se. To ne moe biti ona. Kojim bi udom ta sirota djevojka iz krme mogla biti ovdje, u ovoj igranici meu samim bogataima? A mogao se i prevariti jer je vidio neku osobu slinu Mariji. Marija je jamano u Dieppeu gdje ne misli na Pariz ni na njegov sjaj. Ta se zabuna moe lako shvatiti. Samo ju je na as letimice vidio kad ga je posluila vinom i prutom. Imao je tek toliko vremena da je zapazio da su joj oi ljenjakove boje. Sastali su se, do due, i nou, ali u gustu mraku. Jacques se opet sjeti one olujne noi kad se natezao s Marijom koja je bila ustraena te je sva drhtala. Sjeti se njezinih hladnih ruku, njezine uzbuenosti a i poljupca koji su izmijenili, a da nije zloupotrijebio nevinu djevojku znajui da se ta pustolovina nikako ne bi mogla sretno zavriti. Iako je bio uvjeren da je bio rtva zabune, sjeanje na Mariju tako mu se nametalo da bi bio sretan kad bi mogao nai mladu osobu koja joj je bila tako slina. Ako naem tu osobu, razmiljao je, uvjerit u se da ta ena nema nita zajednikog s Marijom koju ve vie od godinu dana nisam vidio i koja me je od onda, vjerojatno, i zaboravila! Kao to je rekao Pierre, u salonu gospoe Brigot bilo je zaista vrlo lijepih ena, ali je Jacques prolazio kao da ih ne opaa. Traio je svoju neznanku. Nije se obazirao ni na rasprave pri stolovima gdje su se poneki igrai estoko prepirali. Ve je izgubio nadu da e nai Marijinu dvojnicu. U to se sluajno sukobi s predsjednikom Fouquetom. Postariji gospodin upravo se digao od igraeg stola i zadovoljno trljao ruke: - Pazite! Du Parquet! - usklikne. - U to ste se zamislili? Jacques se trgne. Prepoznao je monog predsjednika Drutva Amerikih otoka i s potovanjem ga pozdravi rekavi: - Oprostite! Bio sam uvjeren da sam u tom mnotvu ugledao jednu osobu koju ve odavna nisam vidio, a koju bih rado ponovno susreo... Osobito mi je drago to sam sluajno susreo vas. - Vas se ne vidi ba esto u ovoj kui. - Dopratio sam brata - objasni Dyel. - Hm... hm... Jacques, stariji ste od Vaudroquesa i nad njim u neku ruku bdijete... Smijem li vas savjetovati? - Dakako, molim vas. - Vaudroques previe igra, a slab je igra. Ako do bije, sve je u redu, ali kad gubi, doputa sebi da svojim protivnicima izgovori vrlo uvredljive rijei. Morate ga obuzdati. - Moj brat je jo mlad, mora mu se oprostiti. - Znam, znam... Ali neka se uva. Takve neumjernosti mogu daleko odvesti... Uspjeli smo, vidite, da uvedemo red i mir u ovoj kui... Ah, sasvim relativan mir. Samo je Vaudroques jo suvie buan, pa neki ak misle da mu valja zabraniti ulaz u salon... Ne zamjerite mi to vam to govorim. Prema vama gajim prijateljske osjeaje pa vam zato to i govorim.... Uostalom, dragi moj, htio bih jednom s vama razgovarati. Va ujak vrlo vas cijeni. Pa razumljivo, iste ste krvi! Nama su za Amerike otoke potrebni ljudi vae vrste. - Da, zbilja, veeras mi je moj brat Pierre rekao da bi bio sretan kad bi mogao otputovati u Saint-Cristophe. - Dragi du Parquet, Drutvu bi bio drai ovjek vaega kova. Vaudroques je premlad da bi mogao preuzeti neku odgovorniju dunost.

- Gospodine predsjednie, nemojte o njemu suditi po onom to ste vidjeli u ovoj kui... Predsjednik odjednom zgrabi Jacquesa za ruku i ree: - Dragi moj, kad ve govorimo o Otocima, predstaviti u vam nekoga koga e Drutvo vjerojatno doskora odrediti da zastupa njegove interese na Martiniqueu. To je ovjek koji bi vas mogao pridobiti za nae ideje, a vi biste mu, prema onome to ste nauili od svoga ujaka, mogli dati korisne upute. Doite! Jacques Le Chesneau de Saint-Andre imao je naslov generalnog opunomoenika, a pribliavao se sedamdesetoj godini. Bio je visoka stasa i neobino mrav. Ukoen i hladan izraz njegova lica nije odgovarao njegovu temperamentu. Nekad je bio prilino razvratan, ali su ga godine opametile. Nadutost, i oholo dranje prikrivali su slab i maloduan znaaj. Govorilo se da Richelieu ima u njega vrlo veliko povjerenje, pa kad je znao iskoristiti kardinala, nije bilo neobino to je i Drutvo vjerovalo u njegov administrativni talent. Gospodin de Saint-Andre pozdravio je Jacquesa ne pokazujui za njega osobito zanimanje. Trebalo je da predsjednik osobito naglasi da je to roak Belaina d'Esnambuca pa da se starac udostoji da ga hladno pogleda i da mu samo iz udvornosti kae: - Gospodine, jeste li veeras igrali karte? Nadam se da ste imali sreu. - Rijetko igram - odgovori Jacques. - Dopratio sam brata. - uje se da ete pratiti svoga ujaka na njegovu skoranjem putu na Otoke. Je li to istina? - Ujak e doskora otputovati. Njegov novi brod je gotov, za dva e mjeseca biti i potpuno opremljen. Mislim da sam mu potrebniji tu, pa da me nee povesti sa sobom. - teta. Mogli bismo se vidjeti na Otocima. - Da - uplete se predsjednik. - Gospodin de Saint-Andre uskoro e otputovati. Odmah nakon vjenanja. Zbilja, dragi moj, jeste li ve odredili dan vjenanja? - Utvrdili smo datum - odgovori de Saint-Andre olabavivi izraz lica. - Vjenat emo se za jedan tjedan! ak se i nasmijeio kad se obratio Jacquesu i rekao: - Vidite kako sluaj stvara udnovate prilike. Zapravo zahvaljujem vaem ujaku to sam upoznao svoju zarunicu... Dyel se priinio kao da ga to zanima. - Belain je dao u Dieppeu graditi jedan brod, jer francuski brodograditelji nee da rade. Tu je zadau povjerio svome starom tesaru koji je tako dobro obavio posao da je brod ve gotov, to i vi znate. Fouquet se ponovo uplete: - To sve du Parquet zna. Upravo se po nalogu svoga ujaka i bavio tim poslom. - Dopustite da vas malo ispravim - ree Jacques skromno se smijeei. - Ja se nisam time poblie bavio, kako kaete, nego sam samo izvrio zadatak koji mi je povjerio ujak. Pronaao sam njegova tesara i rekao mu to Belain od njega oekuje. - Tako je, gospodine! - usklikne de Saint-Andre. - Taj je tesar nagraen. De Belain se zauzeo kod kardinala i tesar e odsada dobivati lijepu mirovinu iz kraljeve blagajne. Nastanio se u Parizu, a bio je primljen i u Louvreu zajedno sa keri... Jeste li me shvatili? Jacques je iznenada problijedio. Drhtao je. Nad ljudskim naporom morao se svladati da ne zavie: Kako? Zar ete se oeniti Marijom? Imao je osjeaj kao da gubi svijest. Smeo se, obuzela ga vrtoglavica.

Nije se, dakle, prevario! Zaista je usred toga svijeta vidio Mariju Bonnard. Dokle e se sluaj s njim poigravati? Da li e se s njom sastati? Odsutan duhom, potresen, nije ni uo o emu su Fouquet i Saint-Andre razgovarali. Sav se ukoio, a trgnuo se istom kad ga je predsjednik povukao za rukav te mu rekao: - Dragi moj, veeras ste sasvim odsutni duhom. Doite. Gospodin de SaintAndre predstavit e vas svojoj zarunici. Jacques nije nita odgovorio ve je sasvim automatski slijedio oba gospodina. Prolo je vie od godine dana to nije nastojao da ponovo vidi Mariju jer je bio uvjeren da je njihova veza nemogua zbog njihova razliitog drutvenog poloaja. Kad je sad uo da e se Marija udati za plemia, duboko se razoarao, kajao se i trpio. Iao je mehaniki, oko sebe nije nita zamjeivao, pa pogledom nije ni traio Mariju pred koju e doi. Konano su se sva trojica zaustavili pred skupinom koja je paljivo sluala Constanta dAubignea. Vitez de Saint-Vallier, koji se divio lijepom govorniku, cerekao se i kvocao poput kvoke. Pokraj njega Jacques ugleda Mariju. Bila je mnogo ljepa nego onda kad ju je vidio u Dieppeu. Lice joj je bilo napraeno pa su se njezina koraljna usta neobino isticala. Duge zavijene obrve, posu te zlatnom prainom, zasjenjivale su joj oi. Oko vrata imala je irok izrez, a niz gola ramena na grudi se slijevao slap dijamanata. Nije ga primijetila. Smijala se dosjetkama Constanta dAubignea. Zbog toga je osjetio stranu ljubomoru na d'Aubignea, pa ak i veu nego na Saint-Andrea koji e biti Marijin sretan mu. Skupina se razmaknula da bi primila trojicu doljaka. Saint-Andre je svojim uobiajenim zaleenim izrazom i naduvenim nainom poeo predstavljati ostalu dvojicu. Prvi je pred Mariju stupio predsjednik Fouquet te se duboko naklonio. Jacquesu se priinilo da je Marijin zarunik neprimjetno dao djevojci znak da bude osobito prijazna s najmonijim ovjekom Drutva Amerikih otoka. Jacques je mogao ustanoviti da se Marija, im joj je budui suprug dao mig, ljupko osmjehnula predsjedniku, a uz to je rekla: - Moj zarunik Jacques de Saint-Andre svaki mi dan govori o vama. - Zahvalan sam vam, gospoo, to na mene misli te - odgovori predsjednik. Osobito sam sretan to vam veeras mogu izraziti svoje estitke. Znajte da i ja mnogo mislim na vas i na gospodina de Saint-Andrea. U tom asu Saint-Andre izgovori ime Jacquesa Dyela. Marija, koja ga jo uvijek nije primijetila, pruila je ruku. im je prepoznala titonou, problijedi i ustuknu. Jacques se nakloni i muklim glasom ree: - estitam. Odmah se povue kako bi predsjednik i djevojka mogli nasamo razgovarati. Bojao se da gosti ne primjete da su oboje uzbueni. Znao je da svijet brzo izmilja roman i da najmanje sumnje raaju klevetu. No ipak nije skidao pogleda s Marije. Bilo je oito da se ona uzbuuje zbog toga to je gleda. Rasijano je sluala laskanje de Fouqueta, igrala se lepezom i silila se da skrene pogled s mladog ovjeka. Bilo je oito da joj je vrlo neugodno. inilo se da se Constant dAubigne uvrijedio to vie nije sredite ope panje te je poneto prezirno i oholo promatrao Saint-Andrea, Parqueta i Fouqueta. Kesa mu je bila puna zlatnika, pa je bio ponosan, jer nije prezirao skupocjenu kovinu iako je o njoj drukije govorio.

Budui da mu se vie nitko nije obraao, Jacques je mislio da je najbolje da se udalji. Kad bi ostao kraj te skupine, Marija bi moda shvatila da joj eli neto rei, pa bi joj bilo neprilino te se ne bi mogla isticati ljepotom i milinom; bilo je, naime, oito da njezin budui suprug eli da Marija pred predsjednikom blista u punom sjaju. Nerado se okrenuo i polagano udaljio. Trpio je, bio je iznenaen. Govorio je sam sebi da nema smisla to ostaje u sumnjivom salonu gospoe Brigot, a ipak nije otiao prije Marije jer je osjeao potrebu da bude u njezinoj blizini. Odluio je da e ostati sam i da e se po vui u neki skroviti zakutak da bi joj se odatle mogao diviti, a da ga nitko ne primijeti. Mislio je na biserje i dijamante koji su pokrivali Marijin vrat, njezine grudi i ruke. Odakle joj ti dragulji? Zar su to darovi Saint-Andrea? Marija je samo za godinu dana toliko uznapredovala na svom putu od krme u Dieppeu, da se ne bi udio kad bi saznao da je dobro upuena u ljubavne vjetine te da na sebi nosi nagradu za svoje usluge. Udaljio se vrlo ogoren. Sad je ve sigurno vladao samim sobom, pa iako nije bio ovjek koji se lako predaje, ipak nije vidio Kako da sprijei to vjenanje. Saint-Andre je zaista prestar za mladu djevojku kakva je Marija, pa je Jacques mislio: Nije mogue da se takva veza ostvari. Ne, Marija ne moe vezati svoj ivot uz toga ukoenog starca. Sudei prema onom kakvu sam je upoznao, ona u sebi nema ba nita od neke pustolovke, pa je to to je pristala da se uda za ovjeka koji je ak i stariji od njezina oca samo dokaz neobinog astohleplja. A Marija nije ni astohlepna. Kad sam je vidio, bila je tako naivna, bezazlena, ista, ne vina da se ne bi moglo pretpostaviti da se u tako kratko vrijeme toliko promijenila. Prislonio se uz jedan stup u kutu dvorane. Leima je bio okrenut prema golemu svijenjaku pa se nadao da ga nitko nee smetati. S mjesta na kojem je stajao mogao je vidjeti Mariju. inilo se da ni ona vie nije uz buena. Primijetio je da njezina ljepota privlai sve mukarce, a da se ona smije njihovu laskanju. Ljutilo ga je to nije nastojala da ga pogledom potrai. Trgnuo se kad je iza sebe uo neki otar glas. - Oh, du Parquet, pa vi ste tu!... Tu ste, a brat vas trai. Naglo se okrene, ljutit to ga smetaju. Ipak, uljudno odgovori, jer to je bio vikont de Turlaud, Pierreov prijatelj. - Dobra veer. Nisam znao da me brat trai. Zar je odluio da ode? - Na to i ne pomilja - odgovori Turlaud koji se pri tom znaajno nasmijei, to je Jacquesa iznenadilo. - Digao se od stola i rekao da vas mora svakako nai i to odmah... Dogovorili smo se da emo ga ekati, pa kako se Pierre do sada jo nije vratio, poao sam da vas potraim. Du Parquetu nije bio nimalo simpatian taj neugodni naduveni, vrlo bogati mladi plemi koji se isticao neobino elegantnom odjeom, meutim, slovio je kao najbolji maevalac u kraljevstvu. Mnogo se govorilo o njegovim dvobojima, a kako su neki nesretno zavrili za njegove protivnike, Turlaud je jamano imao utjecajne zagovornike kod kralja koji su sprijeili da ima neprilika. Jacques se nadao da e se Turlaud udaljiti, ali mu se mladi ovjek jo vie priblii i prilino ironino ree: - ini mi se da se mnogo zanimate za buduu gospou de Saint-Andre. Varam li se? Otkako sam stajao iza vas, nadajui se da u ugledati vaega brata, uope niste oka skinuli s nje. Kao da ste zabrinuti. Zaista je teta da se to dijete vee uz tako starog ovjeka. Priznaj te, dragi moj, da je zaista poeljna. Znate,

govore da je vrlo zaljubljena u svog zarunika? Jacques ga je sluao bez rijei vrsto stiui usne. Turlaud je morao primijetiti kako se estoko uzbudio. Pa ipak je nastavio: - to se sve ne govori! Aubigne, na primjer, tvrdi da je otac toga ljupkog djeteta jo prije est mjeseci bio obian krmar u Dieppeu. To je nekakav grubi div koji je, ne zna se kako, stekao kardinalovu zatitu. A ima i mirovinu iz kraljeve blagajne pa sad ivi u Parizu u ulici Coq-Heron. Istina, govori se da su i kerine usluge imale stanovitog udjela pri naglom oevu usponu. - Nita od toga nije dokazano? - otro odvrati Jacques. - Krivo inite, Turlaud, to irite takve glasine. Ako dou do uiju Saint-Andreu, mogli biste se pokajati. Vikont prasne u smijeh: - Potene mi rijei, zaljubljeni ste, jer inae ne bis te tako govorili. Tu lijepu djevojku branite neobinim arom. Znajte da nita ne izmiljam i da samo ponavljam ono to svi govore. Sve ujem, a uvjeravam vas da dobro i vidim. Jacques je nastojao skrenuti razgovor te upita: - Mislite li da e moj brat ovuda proi? - Ne znam. Nadam se... inilo se da mu je zaista vrlo vano da vas nae doda vikont ironino. Zato li me Pierre treba? - pomisli Jacques. - Da se vratimo na Saint-Andrea - nastavi Turlaud. - uje se da e mu Drutvo Amerikih otoka do skora povjeriti posebnu dunost na Martiniqueu. To ni je nikakva tajna, ali je manje poznato da to imenovanje ima zahvaliti svojoj buduoj eni. - Zaista? - upita du Parquet kratko i poneto prijeteim tonom. Vikont se jo zlobnije nasmije: - Prokletstvo! Jo jednom vam kaem da ja samo ponavljam ono to se govori. Ali, oito je da ta djevojka nije neosjetljiva na laskanje starog predsjednika. Po gledajte ih! Uto se Marija odvojila od drutva. Fouquet joj je ponudio ruku te se ona, etajui s njim, kadto i glasno smijala starevim alama. - Oprostite, vraam se kartakom stolu. Ako va brat proe ovuda, molim vas, recite mu da me potrai. Pozdravljam vas, du Parquet. - I ja vas - promuklim glasom ree Jacques. Kad je Turlaud otiao, Jacques je brzim koracima proao dvoranom. Htio je da to prije pronae Pierrea. alio je to tu provodi veer koja mu je bila ne samo dosadna nego se i sam na sebe ljutio zbog neoekivanog toka dogaaja. Prezirao je Turlauda i njegovu drskost, ali je znao da nema pravo da se ljuti na Mariju. Ta ona mu se nije klela na vjernost, nita mu nije obeala. Nain na koji ju je ostavio u krmi Vjetrovitim otocima zapravo je znaio posvemanji prekid jer joj uope nije dao nikakve nade. Ah! - pitao se. - Zato sam do vraga sluao Pierrea? Mrska mi je ova kua, ne podnosim ljude koji ovamo dolaze. Zbog toga to sam se pokorio hiru svojega brata, doivio sam mnoge neugodnosti. Traei pogledom brata, zapazio je vikonta koji je nanovo zauzeo svoje mjesto za kartakim stolom. Budui da je vikontu oito dosadilo da uzalud eka Pierrea, poeo je dijeliti karte novim protivnicima. Jacques se gotovo sudario s Constantom d'Aubigne: - Niste li moda vidjeli moga brata? Traimo je dan drugoga. - Maloas je bio kraj onog prozora... - Hvala! - ree Jacques, a zatim se okrene i poe smjerom kojim ga je dAubigne uputio.

Na prvi se pogled uvjerio da brat vie nije bio na oznaenom mjestu. Jo se vie ozlovoljio. Pomislio je da bi bilo najbolje da ode. Pierre je ionako odrastao pa se sam moe vratiti kui. U trenutku kad se spremio da ode, netko ga uhvati za ruku. Opet neki nametljivac - pomisli. Naglo se okrene. Pred njim je stajala Marija. Bila je sama. Napustila je predsjednika s kojim je ila od drutva do drutva, od stola do stola, poto se oslobodila Saint-Andrea i malog kruga udvaraa to ih je privukla njezina ljepota. Dugo su se i utke gledali. Imala je sabran izraz lica, ali Jacques je mogao na slutiti da je uzbuena. inila mu se zaplaenom te je bila jo ljepa nego maloprije u krugu ljudi pred kojima se morala ponaati kao paunica. to ona od njega hoe? to bi mu htjela rei? Zato ga uznemiruje kad se do sada priinjala da ga i ne primjeuje? Bio bi sretan da je moe oinuti kakvom otrom rijei, ali nije imao snage te samo ree: - elite li sa mnom govoriti? - Pa, tek smo se sreli - odgovori ona - a mislim da biste moda i vi imali neto meni rei. - Ne, nemam to da vam kaem. Ve sam vam estitao. Od svega srca elim da budete sretni. - Jeste li sigurni da ste iskreni? - Potpuno... inilo se da Marija asak oklijeva, a zatim brzajui poluglasno izusti: - Svratit ete panju na nas. Ne ponaajte se tako. Ponudite mi ruku. Mirno emo etati, a za to vrijeme moemo razgovarati. Naljutio se na sebe to ju je posluao. Kako se slobodno ponaa! Kako je sigurna u sebe! Ve je postala sasvim pokvarenom milosnicom! - Namjeravam da odem. Traio sam brata. - ini se da niste suvie zadovoljni to ste me po novo sreli. - Da pravo reem, nisam se tome osobito obradovao... u takvim okolnostima. Lagano se nasmijeila: - I vi ete, jamano, rei kao i ostali da je gospodin de Saint-Andre prestar da bih mu rtvovala svoju mladost, zar ne? To ujem bezbroj puta na dan. Pa to hoete? Gospodinu de Saint-Andreu moja mladost vrijedi koliko i plemiki naslov. A mislim da nije mnogo pogrijeio. Otkako me zaprosio, svi me gledaju, dok prije nitko nije ni pomislio da me pogleda, a po neki e nastojati da nau i mjesto u mome srcu. - Vi ste ena kojoj se dive; vidio sam - suho odvrati Jacques. - Doskora e vam svi udvarati. Marija se glasno nasmije: - Zaista. Mnogo ih je koji raunaju na starost gospodina Saint-Andrea. Paze na mene i ekaju svoj as. Nadaju se da u biti slobodnija kad se udam, kad po stanem gospoom de Saint-Andre, pa da e to moi iskoristiti... Varaju se. Ja ljubim svoga zarunika. To je izgovorila tako vrstim glasom da je Jacques zadrhtao. - Pa to nije mogue! - izusti. - Mislim da niste sposobni da laete... To zaista nije mogue. - Zato me vrijeate? - to me briga - otro odvrati Jacques. - Marijo zaista ste vrijedni saaljenja, a iskreno bih vas alio da niste tako slijepi. Zar mislite da mogu vjerovati da

zaista ljubite toga ledenog starca koji je stariji od vaega oca? Laka rumen prelila je napraeno lice mlade djevojke, a Jacques nastavi kao da to nije primijetio: - Ve jedan sat mislim to se to moglo s vama do goditi da ste se tako promijenili. Na sve sam mislio. Pitao sam se niste li se na udaju odluili zbog tatine i astoljublja, no pravog uzroka nisam mogao nai. Jeste li pomislili kakav e vam biti ivot uz gospodina de Saint-Andrea? Marija snano stegne njegovu ruku te Jacques osjeti kako mu njezini nokti zadiru u meso. Oboje su se dobro drali i pazili da ne pobude sumnju ljudi koji su ih okruivali. Nitko nije mogao ni naslutiti kako su uzbueni. - Zar zaista nikada niste mislili na moj kratki boravak u Dieppeu? inilo se da se smela. Oborila je oi i proaptala: - Da niste bili u Dieppeu, nikada ne bi dolo do toga vjenanja. - Lijepo! - ironino e Jacques. - Morali biste mi biti zahvalni. - Zar da vam kaem da vas mrzim? - Marijo, mislim da ne zasluujem vau mrnju. Znam da je, zahvaljujui nalogu to sam ga u Dieppeu predao vaem ocu, va otac dobio od kralja mirovinu i da vas je kralj primio u Louvreu. Rekli su mi to... Juer ste bili nepoznata djevojka u krmi, a sutra ete biti gospoa Le Chesneau de SaintAndre. U kratko vrijeme prevalili ste velik put! To se dogaa samo u pri ama. - Varate se. Udajem se za gospodina de Saint-Andrea jer ste mi rekli da me ne moete uzeti za enu, da se ne moete i da se neete mnome oeniti! - Nikada ne bih vjerovao da se tako dobro sjeate mene i mojih rijei! - A vi ste me odmah zaboravili. Vjerujte mi da vam ne bih predbacivala da me za vrijeme naega razgovora niste nekoliko puta uvrijedili. - Zar ste htjeli rei da bih sada ja bio u vaem srcu namjesto gospodina SaintAndrea da sam tada drukije govorio? - Jacques! - usklikne Marija prigueno. - I on se zove Jacques! To ete ime esto izricati. - utite! Muite me! Prestanimo igrati komediju! Nadam se da emo imati priliku da se ee vidimo pa pokuajmo da se ne ponaamo kao neprijatelji. - Marijo, imate pravo. U vas je dobro pamenje pa ete se zacijelo sjetiti to sam vam rekao one noi u Dieppeu kad sam se s vama rastajao. Trepnula je oima u znak priznanja. - Rekao sam vam da nikada neu voljeti drugu enu osim vas. Nisam lagao. Sitna ruka jo vre stisne njegovu. - utimo! - priapne. - Predugo smo zajedno, pa e to primijetiti. Rastanimo se! - Jo samo asak - uzbueno e Jacques. - Bio sam glup, Marijo. Imao sam krivo... Moja mi obitelj sada zaista nita ne znai. Ne smijete se udati za SaintAndrea!... To je nemogue! - utite! - Ne mogu utjeti. Oduprijeti u se toj udaji svim silama, svim sredstvima. Marijo, vi me jo uvijek ljubite. To ste gotovo otvoreno priznali. Sve u poduzeti... Hoete li? Pristajete li? - Ne govorite ludosti! - ujte, Marijo! Razmislit u... Do sutra naveer nai u rjeenje. Ako sam vam drai od gospodina Saint-Andrea, doite ovamo sutra, u isto vrijeme. Srce joj je kucalo, drhtala je, ali nita nije odgovorila. Primijetila je kako prema njima dolazi neki mladi gospodin. Jacques joj priapne: - To je moj brat Pierre de Vaudroques.

Kad je Pierre doao k njima, Jacques ga predstavi ne primjeujui zbunjenost svoga mlaeg brata. Zatim pozdravi Mariju i od nje se oprosti. Prije nego to se udaljio apatom je upita da ga brat ne bi uo: - Hoete li doi? - Da - apne Marija tako uvjerljivo da je bio siguran da e ispuniti obeanje.

4. PARTIJA LANSQUENETA- Jacques - ree Pierre - moram hitno govoriti s vama. Du Parquet pogleda brata koji je oito bio nervozan i uzbuen. Zaokupljen nadom koju je u njemu probudio odluan Marijin pristanak nije obraao osobitu pozornost na bratov izgled, a Pierre, zaokupljen svojim brigama, nije mogao ni naslutiti zbog ega je njegov stariji brat postao vedar i dobro raspoloen. - to je? - upita Jacques potpuno vladajui sobom. - Kakva je to hitna stvar? to se dogodilo? - Bezuvjetno je potrebno da mi posudite tisuu livara. - Tisuu livara! Zato tako hitno? Izgubili ste?... Kartaki dug, zar ne? - To zapravo i nije dug... Dajte mi tisuu livara, a sve ostalo objasnit u vam kasnije. - Nemam kod sebe toliku svotu - odluno izjavi Jacques. - Uostalom, neu vam pozajmiti novac dok mi ne kaete zato vam treba. Mladi se Vaudroques sve vie uzbuivao. Jacques je dobro vidio da se Pierre ne moe svladavati. U svakoj drugoj prilici Jacques bi drugim tonom razgovarao s mlaim bratom, ali mu je sada srce bilo radosno zbog nade koja ga je ispunjavala. Pred oima mu je lebdjela Marijina slika i njezin pristanak pa je bio prema bratu blag i popustljiv. U sebi je raunao da u kesi ima jo oko pet do est stotina livara, neto malo vie od polovice svote koja je Pierreu bila potrebna. Zar je Pierreu novac zaista tako hitno i prijeko potreban? - Kasnije ete mi rei to su vam o meni priali - izjavi Vaudroques. Predmnijevam da su me sram no klevetali, a to me ne udi. U Parizu nema gnusnijeg mjesta nego to je ovo, ni takvoga u kome bi bilo vie spletaka i sumnjivih podvala. Du Parquet se nasmijei: - Drago mi je, brate, to tako govorite. No, mora te priznati da sam sve uinio kako bih vas odvratio od nauma da ovamo doete. Ta i ja sam ovdje samo zbog toga to sam vam htio uiniti po volji. - Jacques! Dajte mi tisuu livara! - Nemam ih... - Koliko imate? - Recimo pet stotina livara... To je lijepa svotica koja bi mi trajala godinu dana. - Dajte mi ih! - Do vraga, Pierre, ta vie niste dijete! to ete s pet stotina livara? Zar ete kartati pa opet izgubiti? Pierre obori glavu. - Doite, udaljit emo se, pa u vam sve objasniti.

Jacques ga je iz radoznalosti slijedio. Doskora su bili na onom mjestu gdje su malo prije Jacques i Marija govorili o prolosti i o svojoj sadanjoj situaciji. - Sluam vas - ree du Parquet. - Poznato vam je da smo se vikont i ja dogovorili da kartamo. Veeras smo se morali obraunati... Evo, to se dogodilo. Turlaud je imao izvanrednu sreu. Izgubio sam... Zapravo sam poeo mnogo gubiti. Za tim je neobina srea moga protivnika u meni pobudila sumnju... - elite li rei da je Turlaud varao? - Nastavio sam igrati pazei na njegove ruke. I dalje sam gubio, a da ga nisam mogao uhvatiti. - Vi ste se zacijelo prevarili! uvajte se, Pierre! U ovoj ste kui poznat kao slab igra. Veoma je opasno to optuujete Turlauda, tim vie to nemate dokaza za njegovo nepotenje... Zar moda zaboravljate da je on najbolji maevalac u ovoj zemlji? - Znam, znam. Ali ujte me, za ljubav boju! Dajte da dovrim!... - Nastavite! - Dakle, kad mi se ispraznila kesa, pretraio sam depove. Nadao sam se da u moda nai novac koji sam nepanjom turio u dep, a znate li to sam u depu naao? Jednu kartu... - Igrau kartu? - Da, kartu. Netko me je htio upropastiti. To je sigurno. U prikladnom asu Turlaud bi uzviknuo: Vaudroques vara! Prekopali bi mi depove i nali bi kartu. - To to govorite zaista je vrlo ozbiljno. - Zbog toga ete mi pozajmiti pet stotina livara. Vratit u se k stolu, nastavit u igrati pa u dokazati da vikont vara. Jacques bez rijei izvue kesu i izjavi: - To je sve to imam. No pratit u vas. Ni asa ne u Turlauda ispustiti s vida. Osuujem vas, Pierre, to toliko igrate, ali ne mogu vjerovati da ste varalica. Ako va protivnik namjerava da povrijedi vau ast, koja je i moja, pustite samo mene... bilo to se dogodilo. - Jacques! Uvrijediti e mene... - Tu vas ne vole. Znam da bi svi bili sretni kad bi ste upali u nezgodnu situaciju. Dobro znate da Turlaudov ma ne oprata... Premladi ste da se s njim tuete. Vaudroques se trgne: - Jacques! Nikako ne bih pristao da se tuete za mene, a jo manje da se tuete s Turlaudom. - U tome sluaju - flegmatino odvrati du Parquet - neemo se obazirati na to to vas je vikont uvrijedio. Kesa e ostati kod mene, a vi se vie neete kartati. Pierre stane moliti: - Molim vas... Pustite me da vidim... Imajte u mene povjerenja! Du Parquet naglom i odlunom kretnjom dobaci bratu kesu i ree: - Obeajte da nita neete uiniti bez moga pristanka. Pustite da ja vodim stvar... U mene se moete pouzdati. ast obitelji Dyel jednako je sigurna u mojim rukama kao i u vaim. Brzo pooe prema stolu na kome je Turlaud zavravao partiju. Kad je vikont ugledao Pierrea, dobacio mu je uobiajen ironian podsmijeh te mu podrugljivo ree: - Mislio sam, Vaudroques, da naputate igru. Strpite se asak, odmah emo se ogledati. A vi, du Parquet, elite li se pridruiti?

- Ne kartam - kratko odgovori Jacques. Zatim se prividno udalji, ali nije isputao s oka kartaki stol, a kad se Pierre smjestio suelice Turlaudu, stao je, kao sasvim sluajno, iza vikonta. Tako je s visoka mogao pratiti sve vikontove kretnje pa mu za cijelo vrijeme igre nita nije moglo izmai. Druga dva igraa stala su kraj Pierrea i njegova protivnika. Turlaud presijee karte, a Pierre ih podijeli. Hrpa zlatnika svjetlucala se na stolu. Igrai su bacali karte. Vikont je snano bacio zadnju kartu. Pierre je dobio. Turlaud se cerio na svoj uobiajeni zagriljivi na in koji je du Parquetu iao na ivce. - Vraa vam se srea, Vaudroques - ustanovi vikont sa stanovitom gorinom. - To me zaista veseli. Partija se nastavila. Ve su dva puta izmijenili ruku, ali Jacques, usprkos najveoj panji, nije mogao ustanoviti nita neobino. Pomislio je da se igrai suzdravaju zbog njegove prisutnosti pa se malo povue u stranu. U tom je asu bio red na Pierreu da dijeli karte. Tu je partiju opet dobio, a da nije bilo prigovora. Turlaud je podrugljivo gledao kako Vaudroques skuplja zlatnike koji su pokrivali stol. Kad se du Parquet opet pribliio k stolu, Vaudroques je ve presjekao karte koje je vikont poeo dijeliti. Jacques je neprestance promatrao kako Turlaud dijeli karte nastojei da ga ovaj ne primijeti. Pozorno je gledao brata, koji je bio sasvim blijed, ali i njegova protivnika. Vikont namjeteno i aljivim tonom izjavi: - Srea je poput ene. Ona je vrlo nevjerna. Nee dugo ostati kod vas. Vidite, Vaudroques, ini se da vam opet dolazi. Nastojte da kod vas i ostane. etiri snopa po pedeset i dvije karte prela su u vikontove ruke. Jo je trebalo da razdijeli samo nekoliko karata, kad se naglo zaustavi i uzvikne: - Trista mu jada! Zaboravio sam staviti svoj ulog... Doputate li? U tom asu Jacquesa presjee u grudima i on problijedi. U prvi tren pomisli da se prevario, ali je jasno vidio da je Turlaud, kad je prestao dijeliti, meu prstima drao jo jednu kartu, koju je oito izvukao iz pojasa zajedno sa zlatnicima. Du Parquet munjevitom kretnjom zgrabi vikontovu ruku i ree ledenim glasom: - Stanite! Turlaud skoi. Na licu mu vie nije bilo ni pod smijeha ni nadutosti. Drsko povie: - Du Parquet, to to znai? Izgubili ste glavu! Istodobno je nastojao da oslobodi ruku koju je Jacques vrsto drao. Obojica su se s mrnjom gledali licem u lice ne usuujui se da podignu glas. Oko njih se poe skupljati gomila. Jedan od igraa pokuao je odstraniti radoznale, neuvjerljivo dokazujui da se nita nije dogodilo. Pierre se guio od uzbuenja nesposoban da ita uini. Du Parquet primakne usta Turlaudovu uhu i aptom mu prozbori da ga je samo vikont mogao uti: - Napustite dvoranu i izaite! Dovoljno ste se igra li sa sreom. Otiite da biste izbjegli vei skandal. Umjesto da poslua, vikont se opirao. estokom kretnjom nastojao je osloboditi ruku iz Jacquesove ake, ali je Jacques bio jai. Sav crven od srama i bijesa, gubei vlast nad sobom, vikont povie:

- U vaoj su obitelji svi jednaki! Ve tri sata gle dam kako mali Vaudroques vara pa sada mene okrivljujete. No, tu me svi znaju, a zna se kakav je va brat. I vi jo govorite o skandalu! Vidjet emo tko je iza zvao skandal. Optuujem Vaudroquesa! Gospodo, prekopajte mu depove pa ete vidjeti da skriva karte. Snaan du Parquetov glas nadjaa buku: - Trenutak! Da nitko ne dira u ono to je na stolu! Izbrojite karte. Tko e to uiniti? Jacques uperi pogled na Fouqueta koji se pribliavao bijesan to je dolo do nereda. - Gospodine predsjednie - smireno ga zamoli du Parquet. - Svi vas cijene i u vas imaju povjerenja. Hoete li biti ljubazni pa izbrojiti karte na stolu. Fouquet se nevoljko primakne stolu. irokim pokretom ruke on skupi karte i dok je sto pari oiju bilo upereno na njega pone ih naglas brojiti. Jacques nije isputao Turlauda. Jo uvijek ga je neumoljivo drao. - Dvjesta i osam! - izjavi Fouquet. - Tako je! - usklikne Jacques. - Izbrojene su. A sada, gospodo, gledajte! Bez oitog napora zavrne vikontovu ruku i rastvori mu aku. Na vikontovu dlanu bila je jedna karta. ulo se nekoliko povika koji su ubrzo zamukli. Na stala je muna tiina. Kad je Jacques pustio Turlauda, prie mu Fouquet i poluglasno ree: - Nikakvog skandala, du Parquet! Ne izazivajte skandal, molim vas,... a nikako s vikontom. - U tom sluaju - odvrati Jacques istim tonom - vi ga sami udaljite iz dvorane. Otkrio sam da vara. Obvezujem se da moj brat vie nikada nee doi u ovu igranicu, ali prije svega neka Turlaud nestane. Pod tim u uvjetom zaboraviti uvredu koju je nanio asti nae obitelji. Nadam se da nitko ne vjeruje da je moj brat varao kao to tvrdi taj nesretnik! Fouquet se obrati vikontu: - Turlaud, nadam se da ste shvatili. Ovdje vie nemate to traiti. Varalica se opet smijeio, vladao je sa sobom, uspravio se i odmjerio Jacquesa od glave do pete, a onda rekao: - Jo imam posla i to vanoga. Traim da ovaj gospodin sa mnom sredi raune. - Stojim vam na raspolaganju! - odvrati Jacques. - U zoru, na Sveenikoj livadi! Doi u tamo. - A ja u vas tamo ekati.

5. SASTANAK U ZORUJacques je za cijelo vrijeme dok je trajao taj prizor bio potpuno hladnokrvan i sasvim siguran u sebe. Kad je vikont nestao, odmah je zapazio da mu suvie mnogo ljudi izraava saaljenje. Prvi mu je priao brat, uhvatio ga za ramena i uplaeno rekao: - Jacques, ne smijete se tui s Turlaudom; ja u s njim ukrstiti ma jer je mene uvrijedio. Jacques nije odgovorio. Vidio je kako se igrai je dan po jedan udaljuju bacajui na njega saalne poglede. Ve me dre mrtvim, pomisli. Otpisali su me. A moda se boje vikonta.

Fouquet se priblii Vaudroquesu. Skupio je zlatnike sa stola, razdijelio ih na tri jednaka dijela, dva je dijela dao dvojici igraa. - A to je vae, Vaudroques - ree stavljajui trei dio u Pierreovu ruku. Pierre je oklijevao da primi novac. - To je vae! - odluno e du Parquet - vae sustezanje nije na mjestu. - Svakako - mislio je i predsjednik koji se obratio Jacquesu. - Vi se, du Parquet, nemojte tui. To je zaista smijena stvar. Ja u sve urediti. - Nemojte, gospodine. - Potrait u Turlauda. Jacques zgrabi staroga gospodina za ruku. - Zahvalan sam vam, gospodine - uzbueno ree - ali vas molim da se ne mijeate. Uto je k njima priao gospodin de Saint-Andre. Na njegovu se ruku oslanjala Marija. Bila je blijeda. - elim vam dobru sreu! - izjavi starac. Du Parquet mu se nakloni, a Saint-Andre se obrati Mariji: - Poimo kui! Jacques se pokloni i Mariji. U njezinim je oima itao rjeiti poziv da bude oprezan, pa ga taj kratki pogled pun njenosti nanovo ispuni nadom. - I mi emo kui - ree Vaudroquesu. Proli su kroz vanjska vrata i uputili se ulicom prema parku. No je bila vedra i vrlo blaga. Dugo su utke ili jedan pored drugoga. Jacques je bio miran, potpuno je vladao sobom. Pierre se grizao u sebi. Nemio do gaaj nije tekao onako kako je on htio. Drao je da e bez tekoa raskrinkati vikonta i da e vikont, uhvaen na djelu, posramljen i zbunjen, odmah napustiti salon gospoe Brigot i vie nita nee traiti. Ali, evo, umjesto toga brat e se morati tui s najboljim maevaocem u kraljevstvu. Moglo bi se rei, da e on biti kriv ako mu brat pogine. Kad su stigli do obale Seine, Vaudroques usklikne: - Fouquet ima pravo! Ne smijete se tui! Ta, vi ste uvrijeeni! Raskrinkali ste tata! Bilo bi zaista ne pravedno da za to platite svojim ivotom! Du Parquet se stane tiho smijati: - Brate moj, prebrzo se zabrinjujete! Ne znam to ovoga asa misli Turlaud, ali ja jo uvijek nisam mrtav! - Turlaud je opasan maevalac. - To emo vidjeti za dva sata! Bili su jo samo nekoliko koraka udaljeni od svoje kue u ulici de lArbricelle. Vaudroques ponovo zapone: - Jacques, ja u se tui umjesto vas. - Na to nemojte ni pomisliti! - Svaki dan maujem. Izvjeban sam. - I ja. - Moja mladost... - Zbog svoje mladosti morate me sluati, Pierre. Raun moramo srediti Turlaud i ja. Ipak vam doputam da u sluaju ako mi sudbina ne bude sklona, povuete moj ma pa da ga ukrstite s Turlaudovim. Pourimo se. Htio bih se odmoriti prije nego poemo na livadu. Kad su uli u ulicu de lArbricelle, Jacques se trgne. Pred njihovom kuom stajala je koija. askom je po mislio da je Turlaud, koji moda nije toliko siguran koliko se priinjao, pripremio neki napadaj. No doskora odbaci tu misao. A moda se vikont pokajao pa ih eka da im se ispria.

Ta ga misao nije obradovala. Turlaud je bio zaista nepodnoljiv, a nakon svega to je izgovorio o Mariji, Jacques je bio zadovoljan to e se s njim tui. Sve se promijenilo. Jo prije koji sat Marija mu nita nije znaila, a sada ih vee obveza. Otvoreno mu je priznala da joj je drai od Saint-Andrea. Veeras e ga ekati kod gospoe Brigot, a on e ve nai naina da s njom pobjegne... Turlaudove uvrede nije mogao za boraviti! Osvetit e i Marijinu i svoju ast! Veeras, mislio je, veeras e Marija biti moja. No dan e biti dug. Za njega e poeti opasnim dvobojem. - Jeste li vidjeli koiju? - zapita ga Vaudroques i prekine ga u mislima. - Da. - Netko nas eka, to je oito. Tko moe u to doba doi k nama? - Odmah emo znati. Kad su stigli do koije, vrata se otvorie i iz nje sie ovjek koga nisu odmah prepoznali jer su vidjeli samo njegovu siluetu. Jacques po glasu prepozna da je to Fouquet. - Du Parquet, to ste vi! Bojao sam se da vas neu nai. Moram s vama govoriti. Uimo brzo u kuu, jer ne smijemo gubiti vrijeme. Pierre je ve otvorio vrata. Braa su se maknula u stranu da propuste predsjednika koji je ivim i odlunim korakom uao u kuu. Odmah je odloio pusteni eir. - Da! Nemamo vremena. Du Parquet, vi se ujutro neete tui! Jacques je krivo razumio smisao tih rijei i poneto razoarano zapita: - Zar vas je Turlaud zamolio da nam prenesete njegovu ispriku? Francois Fouquet odmahne rukom: - Ne poznate Turlauda! Suvie je siguran u pobjedu. Nakon sramote koju ste mu nanijeli, samo misli da vam se osveti. Turlaud vam se nikada nee ispriati. Dri da bi ga smatrali kukavicom koji priznaje da je nepoten. Ne moete se tui zbog toga to ste mi potrebni. Jacques namrti obrve. Ponaanje ljudi u igranici nakon nemilog dogaaja, bratove rijei, a sada Fouquetov strah za njega, poeli su ga uzbuivati te povikne: - Zar ste me i vi ve osudili? Prebrzo zadajete sebi brige! Nije Turlaud jedini koji se zna sluiti maem! Obeavam da u to ubrzo dokazati. - Nepotrebno prkosite! Nebo je nejednako razdijelilo darove. Vas je snabdjelo inteligencijom koju nema Turlaud, ali je on za uzvrat od Providnosti dobio spretnost kojom se, na nesreu, slui protiv estitih ljudi. Vi tu, du Parquet, nita ne moete. Odmah, na poetku dvoboja njegov e ma biti u vaem trbuhu, pa ete se pruiti koliko ste dugi i iroki... A i nama, Drutvu, nee biti drago. Mi raunamo na vas... za Otoke. Jacques jedan as nita nije odgovorio, a zatim za pita: - Gospodine, jeste li sve rekli? - Ne - odvrati Fouquet. - Sve u izgladiti, a vi se neete morati ispriati vikontu. Raskrinkali ste krivca. Vaa je ast neokaljana. Vikont nema razloga da od vas trai zadovoljtinu. Govorit u s njim. U zadnje vrijeme imao je nekoliko neugodnosti. Protumait u mu da ga jo jedna nee smetati. Dajem vam rije da e se povui. - Jeste li svrili, gospodine? - opet upita Jacques. - A sad bih vam htio neto rei. - Sluam vas. Du Parquet pokae na svoga brata. - Gospodine Fouquet, pred vama je Pierre Dyel de Vaudroques. On je dosta

mlai od mene, a vrlo je vrije dan. Kaje se za ono to se dogodilo i to je donekle njegova krivnja. Ako se meni to dogodi, njegova noga vie nikada nee prijei preko praga igranice. Za to jamim. Pierre ima elju da mu se povjeri neka funkcija na Otocima. Predsjednik ponovno odmahne rukom: - Du Parquet, radi se o vama. Drutvu ste potrebni vi. Doi e red i na Vaudroquesa dokae li da ima takve sposobnosti kakve cijenimo u vas. - Kad je tako, alim, gospodine - odluno ree Jacques. - Drutvo e ekati. Za koji as tui u se s Turlaudom. Nita me nee sprijeiti. Ako mi se dogodi nesrea, molim vas da me mnogo ne alite. - Vi ste zaista suvie tvrdoglavi! Potrebno bi bilo da vam netko oita dobru lekciju. - Ta ve me smatrate mrtvim! Nemojte to poricati! Veeras sam u oima svih posjetilaca salona gospoe Brigot proitao svoju osudu. I vi mislite kao i oni. Inae ne biste ni bili tu. Budui da sam ve mrtav, usliajte moju posljednju molbu. - Koju? - grubo zapita Fouquet. - Uredite da Drutvo dade mome bratu neko mjesto. U njega se moete pouzdati kao u mene. Vaudroques se umijea: - Gospodine predsjednie, mome se bratu sada uri, ali imamo vremena da se o svemu tome dogovorimo. Vi ne sumnjate u to da e moj brat poginuti. Pa dobro, znajte da u, ako on pogine, ja zgrabiti njegov ma i osvetiti ga. Bilo bi zaista suvie kad bi lopovi mogli ne kanjeno ubijati potene ljude. Odgodimo na razgovor! Fouquet dohvati svoj eir. Napuio je usnice, elo mu se namrtilo, a nezadovoljstvo mu se italo na smrknutom licu, te ree: - Neu vam rei zbogom, ali