WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

BH-pravnici.com je portal za pravnike i studente Prava u BiH.

Portal je osnovan 18.2.2009. Osnovala su ga tri studenta

Pravnog fakulteta u Sarajevu. Cilj portala je da uveže sve

pravnike i studente Prava u BiH, olakša studiranje i omogudi

što bolji pristup informacijama.

Posjetite naš FORUM, razmijenite informacije sa kolegicama i

kolegama. Upoznajte studentice i studente Prava iz drugih BH

gradova.

Posjetite našu SKRIPTARNICU, u kojoj možete pronadi veliki

izbor skripti i zakona.

Posjetite nas i postanite dio BH-pravnici.com zajednice!

E-mail: info@bh-pravnici.com Website: www.bh-pravnici.com

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

1. Izvori za rimsku pravnu povijest Izvori prava obuhvacaju: * izvore prava u materijalnom smislu (fontes iuris essendi) * izvore prava u formalnom smislu (fontes iuris cognoscendi) Izvori prava u materijalnom smislu su akti kojima država stvara pravo. U rimskom pravu to su: 1. obicajno pravo (consuetudo mores) 2. zakoni (leges) 3. magistratski edikti (magistratuum edicta) 4. djelatnost pravnika (responsa prudentium) 5. mišljene senata (senatus consulta) 6. carske konstitucije (constitutiones principum) Izvori prava u formalnom smislu su pojave i oblici iz kojih se može saznati sadržaj nekog prava. U rimskom pravu to su: 1. sacuvana djela uglednih rimskih pravnika (Justinijanove kodifikacije, Gajeve institucije) 2. sacuvane javne i privatne isprave 3. djela nepravnih pisaca (književnika, ekonomista, historicara, govornika itd.) 4. epigrafski natpisi (natpisi na hramovima, nadgrobnim spomenicima, javnim građevinama) 5. zapisi sa papirusa 2. Klasicna periodizacija rimske pravne povijesti Prvo razdoblje predstavlja razdoblje stvaranja države. Taj period je poznat pod imenom doba "kraljevstva." Traje od pojave Rimljana (754. god. pr. n. e) do svrgavanja kraljeva (509. god. pr. n. e). Drugo razdoblje je doba republike. Dijeli se na period rane i period kasne republike. Period rane republike traje od 509. god. pr. n. e do 201.god. pr. n. e, a period kasne republike od 201. god pr. n. e do 27. god. n. e. U periodu republike Rim je dosegnuo svoj vrhunac. Trece razdoblje je period principata. Traje od stupanja Oktavijana Augusta na vlast (27. god. n. e) do Dioklecijana (284. god. n. e). Preživjeli robovlasnicki odnosi u ovom periodu izazivaju politicku i privrednu krizu koja ce eskalirati u cetvrtom razdoblju. cetvrto razdoblje je period dominata. U ovom periodu car postaje dominus, odnosno neograniceni vladar. Rezultira popašcu Zapadnog Rimskog Carstva (476. god.), a traje od 284. god. do smrti cara Justinijana (565. god.) zbog važnosti njegove kodifikacije za dalju sudbinu razvoja rimskog prava. Sa stajališta razvoja prava može se zakljuciti da se period "kraljevstva" i rane republike podudara sa civilnim pravom, period kasne republike sa pretorskim (honorarnim pravom), period principata sa klasicnom jurisprudencijom i period dominata s postklasicnim (carskim) pravom. 3. Zakonik XII ploca - "Lex duodecim tabularum" U prvim fazama razvoja cilivnog prava bila je karakteristicna cvrsta povezanost vjerskih pravila oznacenih terminom FAS sa pravnim pravilima terminom IUS.

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

Stvaranjem IUS i FAS, primjenom i tumacenjem prava u ovom periodu bavili su se sveštenici - pontifici, pa se pravo nazivalo pontifikalno pravo. Vremenom ce se pravom poceti baviti i svjetovna lica - laici i to uglavnom iz redova patricijskog društvenog sloja. Sadržaj pravnih propisa tada nije bio dostupan široj javnosti što je imalo za posljedicu vršenje znacajnih zloupotreba u primjeni prava. Zbog toga su plebejci kao primarni cilj svojih politickih borbi imali u objavljivanju prava. Taj cilj je postignut donošenjem Zakonika XII ploca - "Lex duodecim tabularum." Pod jakim pritiskom plebejaca u narodnim skupštinama formirana je komisija od deset patricija koji su nazvani decenvisi legibus scribundus /desetorica koji pišu zakone. Ova komisija je posjetila Grcku kako bi se upoznala sa tamo vec izvršenim slicnim zakonskim reformama, poznatim pod nazivom Solonovi zakoni. Nakon toga, kad su se vratili, desetorica su sacinili prvi tekst deset ploca zakonika da bi kasnije nakon što se vidjelo da je ostalo mnogo neriješenih pitanja bile donesene još dvije ploce zakona. Zakonik XII ploca predstavlja prvu jedinstvenu kodifikaciju tada važeceg prava u Rimskoj državi. Zakonik je regulirao sljedeci odnos: prve tri ploce su bile posvecene rimskom sudskom postupku, tako da je 1. ploca regulirala pitanje poziva na sud (in ius vocatio), 2. ploca je regulirala pitanje vođenja sudske rasprave, 3. je posvecena nacinu izvršenja sudske presude (manus iniectio), 4. obiteljsko pravo, 5. tutorstvo i nasljedno pravo, 6. vlasništvo i pravni poslovi, 7. susjedovni i međašni odnošaji, 8. delikti (uglavnom privatni), 9. javni delikti i pravni postupak (ius publicum), 10. ius sacrum 11. i 12. ploca nadopuna ostalim plocama cinjenica da su upravo prve tri ploce bile posvecene sudskom postupku, objašnjava se zahtjevima plebejaca, da se ova pitanja što detaljnije reguliraju kako bi se što više ogranicio prostor mogucih zloupotreba, a na štetu plebejaca. Tekst zakona je objavljen na bronzanim plocama koje su bile izložene na rimskom trgu Forum Romanum. 390. godine nakon upada Gala u Rim, te ploce su bile uništene. Nakon toga postavlja se pitanje kako je uopce sacuvan tekst Zakonika. O tome mnogo možemo saznati iz zapisa Cicerona koji tvrdi da je Zakonik imao veliki autoritet nad rimskim društvom, te da su ga đaci u školama ucili napamet. Tako je usmena tradicija predstavljala nacin prenošenja tog sadržaja. Sa pojavom prvih pisanih djela rimskih pravnika ta tradicija je fragmentarno zapisana u tim djelima, a na osnovu pismene ostavštine humanisti su uspjeli izvršiti veoma uspješne rekonstrukcije teksta zakona. Zakon u sebi sadrži određene nazadne principe, poput taliona u kažnjavanju ("oko za oko, zub za zub"), zatim vrlo mali broj odredbi se tice obveznog prava, što se objašnjava niskim stupnjem privrednog razvoja tog perioda. Na pitanje do kada je zakon bio na snazi, može se reci da je formalnopravno ovaj zakon važio tokom cjelokupne pravne rimske historije, sve do donošenja Justinijanove kodifikacije. S druge strane, rješenja tog zakona su od strane društvene prakse napuštena, jer nisu pružala odgovore na pitanja koja je postavljala novonastala praksa 451 god. pr. n. e. 4. IUS HONORARIUM - pretorsko pravo Sporovi cija rješenja nisu bila pružena civilnim pravom, nadomjestio je novi pravosudni magistrat - PRETOR. Rimljani su imali dva pretora: gradski pretor (praetor urbanus) - koji je bio nadležan za sporove između

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

rimskih građana i peregrinski pretor (praetor peregrinus) - koji je bio nadležan za sporove između rimskih građana i peregrina i peregrina međusobno. Prilikom stupanja na dužnost, pretori su bili dužni obznaniti program svoga rada u formi tzv. petorskog edikta (edictum). U tom programu oni su oznacavali odnose kojim ce pružati pravnu zaštitu, kao i pravna sredstva te zaštite (putem tužbi - actio i prigovora na tužbu - exteptio kao i drugih pravnih sredstava). Taj pretorski edikt (edictum) je u pocetku saopcavan u usmenoj formi, a kasnije i u pismenoj (album). Pretori su imali potpunu slobodu djelovanja, tako da edikt jednog pretora nije obvezivao njegovog sljedbenika, međutim s vremenom ce određena rješenja, prihvacena u praksi biti preuzeta i prenešena iz jednog u drugi edikt, tako da nastaje jedan prenosni dio edikta - edictum translatitium. Kriterij kojim se pretor rukovodio bilo je nacelo pravicnosti - aequitas. Sve se više uvažava dobra vjera - bona fides, koja u pravnim poslovima postaje pravni pojam. Pretor nije bio zakonodavac. Nije smio ukinuti stare, niti donositi nove zakone. Njegova funkcija je bila tumacenje prava. Pretor nije neposredno odlucivao u sporovima. Donošenje presude je prepušteno sucu. Pretor je utvrđivao postoje li pretpostavke za vođenje spora, te bi odobrio tužbu - actionem dare ili je uskratio - actionem denegare. 5. Klasicna rimska jurisprudencija U razdoblju principata pravnicka djelatnost doživljava veliki procvat. To je razdoblje kada su živjeli najpoznatiji rimski pravnici. Glavna je pažnja pravnika posvecena izgradnji privatnog, imovinskog prava, u centru s ustanovom privatnog vlasništva. Rimski pravnici su bili prakticari. Njihova responsa se odnosi na rješavnje pojedinih prakticnih slucajeva (casus), pa je njihova djelatnost pretežno kazuisticka. Djelatnost rimskih pravnika - responsa prudentium je bila izražena kroz tri djelatnosti: 1. RESPONDERE - davanje mišljenja ucenih pravnika na konkretna pravna pitanja 2. CAVERE - sastavljanje tužbi i žalbi - kantelalna jurisprudencija 3. AGERE - djelatnosti pravnika nižeg nivoa Pocevši od Augusta, princepsi su najuglednijim i njima odanim pravnicima dodjeljivali posebnu ovlast za davanje strucnih mišljenja tzv. ius publicae respondendi ex auctoritate principis, pa je sudac i pravno bio obvezan takvim mišljenjem, zbog careva autoriteta. Sudija je mogao presuditi pozivajuci se na mišljenje nekog pravnika. Problem je nastao kada su se sudovi zasitili mišljenjima raznih pravnika. Nakon donošenja Zakona o citiranju - Lex citationis, uvažavala su se citirana mišljenja samo pet pravnika: 1. Ulpinijan 2. Paul 3. Gaj 4. Papinijan 5. Modestin Ako su podijeljena mišljenja pravnik Papinijan je imao prednost. Pocetkom principata spominju se i dvije pravne škole: Prokulovci i Sabinovci. Osnivac Prokulovske škole je bio Anstitius Labeo, škola je dobila ime po njegovom sljedbeniku - Prokulu, a najistaknutiji pravnici su bili: Proculus, Nerva, Pegasus i Celsus. Osnivacem Sabinovske škole, smatra se Ateius Capito, ali je škola dobila ime po njegovom sljedbeniku - Masuriju Sabinu. Najznacajniji predstavnici su bili: Masurije Sabinus, Kasije Longinus i Salvius Iulianus. Pisana djela rimskih pravnika se prema sadržaju mogu svrstati u nekoliko kategorija: RESPONSA QUESTIONES ili EPISTOLAE DISPUTATIONES - djela koja su sadržavala mišljenja i odgovore o konkretnim slucajevima; LIBRI AD EDICTUM - komentari pretorskom ediktu i civilnom pravu;

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

DIGESTA - prema određenom redoslijedu obrada civilnog i pretorskog prava; INSTITUTIONES, REGULAE i DEFINITIONES - pisani sistematskim, a ne kazuistickim nacinom, obrađuju civilno i honorarno pravo itd... 6. Justinijanova kodifikacija - CORPUS IURIS CIVILIS Justinijan je bio posljednji car Rimskog Carstva koji je vec na pocetku vladavine odlucio kodificirati cjelokupno rimsko pravo: IUS i LEGES. Za kodifikatorski posao je formirana komisija od istaknutih pravnika i profesora sa Tribonijanom na celu. 529. godine stupa na snagu CODEX IUSTINIANUS - zbirka carskih konstitucija izdatih prije Justinijana i prilagođenih novim potrebama. Taj kodeks nije sacuvan. 533. godine proglašene su DIGESTA ili PANDACTAE - veliki zbornik pravnickog prava - IUS. Od 50 knjiga sve osim 30. 31. i 32. se dijele na titule, koje se sastoje od fragmenata, uzetih iz djela rimskih pravnika. Veci fragmenti su dalje podijeljeni na uvod - principum i paragrafe. Digeste imaju posebnu vrijednost jer su Justinijanovi kompilatori u naslovu svakog fragmenta oznacili ime pravnika i naziv djela uzetog teksta. Najveci broj tekstova je uzet od pravnika koji su sacinjavali "senat mrtvih" (Ulpijan, Paul, Papinijan, Scevola, Julijan, Gaj itd.) Najveci dio Digesta se odnosi na privatno pravo, pa su one važan izvor za recipirano (pandektno) pravo. INSTITUTIONES - predstavljaju prirucnik rimskog prava sa zakonskom snagom. Napisane su po uzoru na Gajeve Institucije sa podijelom na 4 knjige, koje se dijele na titule i paragrafe. Tu je obrađeno statusno, obiteljsko, stvarno, obvezno i nasljedno pravo, kao i pitanja građanskog i kaznenog postupka. Nakon objavljivanja Kodeksa Justinianusa, Justinijan je donio 50 novih konstitucija koje su 534. godine objavljene pod imenom CODEX REPETITAE PRAELECTIONIS. Nakon kodifikacije Justinijan je objavio i NOVELLAE koje se odnose na sva podrucja privatnog života. One su sacuvane u privatnim zbirkama. 7. RECEPCIJA RIMSKOG PRAVA Rimsko pravo tokom 15. i 16. st. pocelo se ponovo upotrebljavati kao pozitivno pravo u mnogim državama srednje i zapadne Evrope. Ova pojava se naziva recepcijom rimskog prava, a takvo rimsko pravo se naziva OPcE PRAVO. Nakon povratka sa školovanja na sveucilištima u sj. Italiji pravnici su u svojim gradovima sve više primjenjivali rješenja koja nudi Justinijanova kodifikacija. U Njemackoj, na temelju naredbe vladara, pocelo se primjenjivati rimsko pravo. Recipirano rimsko pravo je dopunjavano u svakoj zemlji obicajnim pravom i prilagođavano potrebama. Pravnici koji su proucavali rimsko pravo nazivaju se kameralisti ili pandektisti, a pravo koje je stvoreno pandektnim pravom. Savremena upotreba Pandekata je PANDEKTISTIKA. Veliki znacaj za izucavanje imaju pravne škole koje su nastale pod uticajem humanizma i renesanse. Tu spada Francuska historijska škola (škola elegantne jurisprudencije), koja je insistirala na originalnim tekstovima i cistim izvorima, odbacujuci tumacenja glosatora i postglosatora (objavili autenticno izdanje Justinijanove kodifikacije pod imenom CORPUS IURIS CIVILIS). Postojala je i škola prirodnog prava u Nizozemskoj, pod cijim su utjecajem nastali zakonici u Bavarskoj, Pruskoj, Austriji, Francuskoj i Njemackoj, a kao reakcija na ovu školu nastala je i njemacka historijska škola. Osnovna tri principa koja su omogucila recepciju: 1. privatno pravo vlasništva 2. ravnopravnost

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

3. testament 8. Pravna i poslovna sposobnost - CAPUT i STATUS Pravo osoba u rimskom pravu obuhvata dvije osnovne skupine pravnih pravila: statusno i obiteljsko pravo. Statusno pravo regulira pitanja pravne i djelatne sposobnosti subjekata prava kao sudionika u javnom i privatnom životu Rima koji se odvija izvan kruga obitelji. Obiteljsko pravo uređuje pravni položaj pojedinih osoba unutar rimske obitelji. OSOBA - pojam koji oznacava sposobnost biti nositelj prava i obveza. PERSONA - oznacava se "covjek" bez obzira da li se radi o slobodnoj osobi ili robu. CAPUT - oznacava položaj pojedinca u pravu. CAPACITAS - ukazivao samo na sposobnost stjecanja prava iz nasljedstva. STATUS - položaj u društvu i obitelji. Pravna sposobnost - CAPACITAS IURIDICA je svojstvo biti nositeljem prava i obveza. SUBJEKT PRAVA - osoba koja ima pravnu sposobnost tj. fizicka osoba (persona physica). U rimsko doba je punu pravnu sposobnost imao samo pater familias (svojevlasna osoba personae sui iuris), koji je bio na celu rimske obitelji. Osobe koje su bile podložne njegovoj vlasti nisu imale pravnu sposobnost (personae alieni iuris). Pravna sposobnost je prestajala prirodnom i građanskom smrcu - gubitak slobode i gubitak rimskog prava građanstva. PRAVNE OSOBE (PERSONA IURIDICA, PERSONA MORALIS) ili UNIVERSITATES predstavlja kolektiv, skup fizickih osoba i imovine s posebnom namjenom kojima pravni poredak priznaje svojstvo subjekta prava. DJELATNA SPOSOBNOST (CAPACITAS AGENDI) - sposobnost preduzimati pravne poslove. DELIKTNA SPOSOBNOST - sposobnost odgovaranja za svoje protupravne radnje. Osoba ne mora imati i deliktnu i pravnu sposobnost. Rimljani su poistovjecivali spolnu zrelost (pubertas) sa djelatnom sposobnošcu. Djeca do 7. godina INFANTES su bila potpuno djelatno nesposobna. Osobe od 7. do 12. godina (za djevojcice) i 14. godina (za djecake) MAIORES su imale ogranicenu djelatnu sposobnost. Osobe starije od 12/14 godina su smatrane punodobnim PUBERES i potpuno djelatno sposobnim. NASCITURUS pravilo: nasciturus pro iam nato habetur, quotiens de commodis eius agitur. zaceto a još nerođeno dijete, smatrat ce se rođenim u casu ostaviteljeve smrti ukoliko se radi o zaštiti njegovih interesa o nasljeđivanju. COMMORIENTES: u slucaju smrti više osoba istodobno, koje su međusobno zakonski nasljednici, klasicno pravo je smatralo da su život izgubile istovremeno, dok se ne bi drugacije dokazalo. Pravni subjektivitet prestaje smrcu. 9. CAPITIS DEMINUTIO - promjena statusa Gubitak i neke oblike promjene statusa rimski pravnici nazivaju capitis deminutio. Najteži oblik je CAPITIS DEMINUTIO MAXIMA. To je gubitak slobode, odnosno statusa libertatis, ili građanska smrt tj. potpuni gubitak pravne sposobnosti - gubitak svojstva rimskog građanina i gubitak pripadnosti rimskoj obitelji. Ovo

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

je bila posljedica osude na najteže kazne gdje bi osuđenik postajao robom države, a državi bi pripala njegova imovina. Slobodu je mogao izgubiti i kada bi ga zarobio neprijatelj. CAPITIS DEMINUTIO MEDIA - gubitak rimskog prava građanstva. Nastupio bi kada se rimski građanin iselio u latinsku koloniju, te osudom na kaznu progonstva - interdictio, koja je kasnije ublažena deportacijom - deportatio i relegacijom - relegatio kojima je određivano prinudno mjesto boravišta. CAPITIS DEMINUTIO MINIMA - gubitak ili promjena obiteljskog statusa. Nastupala bi kao posljedica usvajanja - adoptio ili arrogatio, zakljucenjem manus braka i emancipacijom. Dovodila je do gašenja kontraktnih obveza i nekih osobnih prava - osobnih služnosti. Nakon podjele rimskog prava građanstva svim slobodnim stanovnicima Carstva i potiskivanjem agnatskog kognatskim srodstvom, capitis deminutio media, i minima, u Justinijanovom pravu gube znacaj. 10. STATUS LIBERTATIS Gaj je smatrao da su svi ljudi ili slobodni ili robovi, dok su ostali rimski pravnici isticali da se svi po prirodnom pravu rađaju slobodni, a da je ropstvo ustanova IUS GENTIUM-a da bi se neko podvrgnuo tuđoj vlasti. Rob - SERVUS nije pravni subjekt, vec objekt prava ili stvar, nema ni pravnu ni poslovnu sposobnost. Ako napravi delikt, ne obvezuje gospodara, jer ovaj može platiti štetu, a ako ne želi na temelju noksalne odgovornosti mogao je predati roba oštecenom. Ubojstvo ili povreda roba tretirana je kao i za životinje ili kao šteta na nekoj stvari. Rob nema imovinska, niti obiteljska prava, znaci nema imovine, a spolna zajednica roba i ropkinje nema znacaj braka, nego samo fakticnog zajednickog života - CONTUBERNIUM. Osnovni izvor ropstva su bili: rođenje od majke ropkinje, zarobljavanje u ratu, oduzimanje slobode radi kazne. Ropstvo je prestajalo puštanjem na slobodu - MANUMISSIO. (pobliže o tome u sljedecem pitanju) Nekada su gospodari davali robovima i podcinjenim osobama dio imovine na samostalno upravljanje i raspolaganje - PECULIUM. Da bi rob mogao upravljati peculiem, te sklapati ugovore s gospodarom ili trecim osobama, nastaje naravna obveza. OBLIGATIO NATURALIS je plativa, ali civilnopravno neutuživa obveza. Ipak u tacno određenim slucajevima pretorsko pravo je dopuštalo vjerovniku tužbe protiv gospodara. ACTIONES AEDICTCIAE QUALITATIS: * actio de peculio * actio tributoria * actio de in rem verso (*u ova tri slucaja pater familias je odgovarao do visine pekulija.) Odgovornost imatelja vlasti je bila neogranicena na temelju: * actio quod iussu * actio institoria * actio exercitoria 11. MANUMISSIO - manumisije MANUMISSIO - puštanje roba na slobodu. Imalo je sljedece oblike: MANUMISSIO VINDICTA (oblik lagisakcionog postupka), MANUMISSIO CENSU (upisom u listu građana) i MANUMISSIO TESTAMENTA (na

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

temelju oporuke). Pretorsko pravo je uvelo i manje formalne oblike puštanja robova na slobodu: MANUMISSIO INTER AMICOS (usmenim ocitavanjem pred svjedocima), MANUMISSIO PER EPISTOLAM (pismom) i MANUMISSIO PER MENSAM (pozivanjem roba za gospodarev stol). Robovi pušteni na slobodu nisu postajali rimski građani, vec su dobivali pravo latiniteta. Oslobođeni rob - LIBERTUS je ostajao u ovisnosti spram bivšeg gospodara - PATRONUS. Postojao je i kršcanski crkveni oblik puštanja roba na slobodu - MANUMISSIO IN ECCLESIA - tada je rob postajao rimskim građaninom. 12. PATRONAT Nakon oslobađanja roba, on bi postajao LIBERTINUS, u odnosu na bivšeg gospodara LIBERTUS. Libertini su bili zapostavljeni u javnom pravu, na podrucju privatnog prava su imali mnogo obaveza ekonomskog znacaja prema bivšem gospodaru koji sada postaje PATRONUS. Libertinova zavisnost od njegova bivšeg gospodara (patrona) regulirana je patronatsim pravom. Libertus je bio obvezan patronu na poslušnost i poštovanje i patron je imao pravo da ga kazni u suprotnom. U staro doba cak i smrcu, a kasnije samo lakšim kaznama, a u težim slucajevima mogao ga je vratiti ponovo u ropstvo. Libertus nije mogao tužiti patrona krivicno. Patronu je pripadalo tutorstvo nad oslobođenikovom imovinom, u slucaju da ovaj nije imao potomaka. Patron prema oslobođeniku nije imao pravnih obveza, osim po obicajima da mu pruža zaštitu (pogotovo na sudu) i mogucnost uzdržavanja. Patronatsko pravo je prelazilo i na patronovu djecu, ali su djeca od oslobođenika smatrana u slobodi rođena. 13. Stanja slicna ropstvu U rimskom pravu postoji niz slucajeva gdje fizicka osoba ne gubi status libertatis, ne gubi slobodu, ni građansko pravo, ali se nalazi u položaju slicnom ropstvu. OSOBE IN MANCIPIO - koje je njihov pater familias otuđio drugom starješini obitelji u obliku mancipacije. To je pater familias mogao uraditi u svrhu dobivanja novca, iznajmljivanja radne snage, ili ako nije htio preuzeti odgovornost za delikt. Mancipirana osoba zadržava rimsko građanstvo i slobodu ali je kupac može koristiti kao i roba. Za razliku od ropstva - MANCIPIUM je bilo samo privremeno stanje. ADDICTUS - je dužnik starog prava kojeg je u osobnom ovršnom postupku magistrat dodjelio vjerovniku. On ga je prije nego što ga ubije ili proda u ropstvo 60 dana morao držati u dugovinskom zatvoru, kako bi otplatio dug ili našao jamca. Zadržavao je građansko pravo, pravnu sposobnost, kao i svoju imovinu. NEXUS - obveznik koji je pod vlašcu vjerovnika, temeljem pravnog posla nazvanog NEXUM. On se nalazio u slicnom položaju kao i addictus dok ne otplati svoj dug. REDEMPTI AB HOSTIBUS - osobe koje su otkupljene iz ratnog zarobljeništva. AUCTORATUS - gladijator, osoba koja pristaje na gladijatorske igre i posljedice istih. To je bio poluropski odnos, a taj posao se smatrao necasnim. KOLONAT - nastaje u carsko doba. To je nasljedna zavisnost zemljoradnika vezanih za tuđu zemlju.

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

14. STATUS CIVITATIS Slobodni stanovnici Rima su mogli biti: rimski građani - CIVES, Latini i peregrini. U razdoblju republike Latinima je priznat civitet, a car Karakala je svim slobodnim stanovnicima Carsta podijelio pravo građanstva. Rimskim građaninom se postaje rođenjem od roditelja Rimljana, ili od oca Rimljane i majke Latinke s IUS CONUBII, manumisijom po civilnom pravu, dodjeljivanjem građanstva pojedinacnom odlukom ili zakonom. Gubi se: progonstvom, preseljenjem u provincije i dobivanjem prava građanstva u drugom gradu. Građanin koji ima punu pravnu sposobnost - CIVIS OPTIMO IURE jedino je pater familias. On je imao: rimsku obiteljsku vlas - PATRIA POTESTAS, aktivno biracko i pasivno biracko pravo (IUS HONORUM), pravo stjecanja imovinskog prava civilnog prava, pravo vlasništva, oporucnu sposobnost (da bude imenovan za nasljednika i napravi oporuku), sposobnost sklapanja imovinskopravnih poslova, biti stranka u civilnom pravu, sklopiti valjan brak - IUS CONUBII i tria nomena (pravo na vlastito ime, obiteljsko i nadimak). Ova prava su uživali samo patriciji, nobili i honestioresi. ŽENE NIKADA NISU BILE RAVNOPRAVNE S MUŠKARCIMA. Gubitak ili smanjenje građanskih prava bila je sankcija radi nedopuštenog i(li) necasnog ponašanja. 15. STATUS FAMILIAE STATUS FAMILIAE - položaj osobe u rimskoj obitelji. Građani su se dijelili na svojevlasne osobe - PERSONAE SUI IURIS i osobe pod ocinskom vlašcu - PERSONAE ALIENI IURIS. Pater familias je bio jedina osoba SUI IURIS u rimskoj obitelji. Podcinjene osobe su mogle sklapati brak, imati aktivno i pasivno biracko pravo, ali su bile onemogucene u sklapanju pravnih poslova. Podcinjene osobe nisu imale svoju imovinu i sve što bi stekle pripadalo je obiteljskoj starješini. Pater familias je mogao, ali nije morao, placati njihove dugove, jer su oni imali karakter naravnih obveza. 16. Ogranicenja pravne i poslovne sposobnosti Osoba koja posjeduje sva tri statusa, može ipak iz nekih razloga biti ogranicena u pravnoj sposobnosti. Tu se isticu: klasna i socijalna pripadnost, vjera, spol i umanjenje casti. U sferi klasne i socijalne pripadnosti u doba republike, najviše su trpili plebejci zbog svoje nejednakosti s patricijima na polju javnog i privatnog prava. Nakon izjednacavanja patricija i plebejaca, pojavljuje se novi stalež nobiliteta, odnosno senatora, ali su njihove ovlasti ipak ubrzo bile ogranicene, zatim razlike između honestioresa i humilioresa u carsko doba imalo je važnosti u javnom i krivicnom pravu. Na vjerskom polju nakon dolaska kršcanstva, heretici, Židovi i pagani su bili diskriminirani. Heretici nisu mogli praviti oporuku, ni naslijeđivati po oporuci, Židovi ne mogu sklapat brak s kršcanima ni držati kršcanske robove, a pagani nisu smjeli vršiti svoje kultove. Spolna diskriminacija se odnosila na žene u obitelji i položaju u društvu. Žena je iskljucena iz javnih prava, a njena privatna pravna sposobnost je bila ogranicena. Žena ne može imati patria potestas, ne može vršiti adopciju, niti biti tutorom, ali je doživotno pod tutorstvom. Preko NOTA CENSORIA se moglo desiti umanjenje casti od cenzora. Oni su nekog mogli obrisati s liste senatora ili vitezova, ili smjestiti u slabiji tribus.

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

Postojale su i pravno sposobne osobe koje nisu imale djelatnu sposobnost ili im je ona bila ogranicena. Razlozi za to su bili slijedeci: dob, spol, zdravstveno stanje i rasipništvo. Ovdje se samo misli na osobe SUI IURIS, jer osobe ALIENI IURIS nisu ni imale imovinsku sposobnost. 17. Pravne (juristicke) osobe Pravna osoba - PERSONA IURIDICA, PERSONA MORALIS predstavlja društvenu tvorevinu kojoj je pravni poredak priznao svojstvo subjekta prava. S obzirom na stvaranje i djelovanje pravne osobe se dijele na: * UNIVERSITATES PERSONARUM - organizirani kolektiv fizickih osoba koji je samostalni pravni subjekt razlicit od pojedinaca koji su clanovi korporacije. Rimljani su državu, opcine i mnoga udruženja tretirali kao osobe pod nazivom UNIVERSITATES. * UNIVERSITATES RERUM - zaklade i zavodi su imovinske mase namijenjene određenoj svrsi kojima je pravni poredak priznao svojstva subjekta prava. Imovinom zaklada upravljaju njihovi organi. To su bile bolnice, sirotišta, staracki domovi... 18. Pojam i povijesni razvoj rimske obitelji Obiteljsko pravo je skup pravnih normi koje reguliraju pravni položaj pojedinih osoba unutar rimske obitelji. Obitelj - FAMILIA u rimskom pravu je skupina osoba koje su po prirodi (rođenjem) ili po pravu (usvajanjem, MANUS brakom), podređene vlasti obiteljskog starješine - pater familias. Nakon raspada gentilnog uređenja smjenila su se tri oblika obitelji: * CONSORTIUM - cini više brace sa svojim užim obiteljima, ženama i potomstvom. Na celu je jedan odrasli muškarac. Vlasništvo je zajednicko, a konzorcij se raspada kada braca mogu opstati svaki za sebe. Diobom brace nastaju manje obiteljske skupine patrijarhalne obitelji agnata. * AGNATSKU OBITELJ (FAMILIA) - cine roditelji s potomcima. Temelji ove obitelji su agnatsko srodstvo i neogranicena i doživotna vlast obiteljskog starješine. AGNATIO je pravna veza koja je spajala sve osobe podređene istoj ocinskoj vlasti (PATRIA POTESTAS). Raskidom agnatske veze sa svojom obitelji (emancipacijom ili udajom u MANUS braku) gubilo se pravo prema obiteljskoj imovini. Smrcu obiteljskog starješine nastajalo je nekoliko zasebnih obitelji koliko je vec bilo muških potomaka. Oni su postajali osobe SUI IURIS i PATER FAMILIAS nove obitelji. * KOGNATSKA OBITELJ (FAMILIA) - nastaje uvažavanjem krvnog srodstva - COGNATIO i to je zajednica krvnih srodnika, koje sada cine bracni par i njihovi potomci. 19. Srodstvo i stupnjevi srodstva U starom rimskom pravu, srodstvo se racunalo po cinjenici zajednickog života unutar obitelji, a ne po krvi i podrijetlu. Srodnici su osobe koje su živjele i radile u istoj obitelji, a osobe koje su živjele izvan obitelji, makar bile u bliskoj krvnoj vezi, nisu smatrane srodnicima.

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

Blizina agnatskog srodstva u konzorciju je određivana po generacijama: najbliži srodnik - AGNATUS PROXIMUS je brat; djeca sve brace sacinjavaju sljedecu generaciju i međusobno su najbliži srodnici, bez obzira što potjecu od raznih roditelja. Raspadanjem konzorcija i osnivanjem agnatske obitelji pod vlašcu kucnog starješine, agnatskim srodnicima se pocinju smatrati osobe koje su podcinjene vlasti istog pater familiasa. Agnatsko srodstvo je prestajalo izlaskom iz ocinske vlasti. Zahvaljujuci djelatnosti pretora na nasljeđivanje se poziva emancipirani sin, koji to pravo, zbog raskida agnatske veze, ranije nije imao. Krug kognatskih srodnika je puno širi od agnatskog jer je majka tu izvor srodstva jednako kao i otac. Zato se tu krvni srodnici dijele na srodnike po ocevoj i po majcinoj lozi. Krvnim srodstvom - COGNATIO se naziva veza između osoba koje potjecu jedna od druge, ili imaju zajednickog pretka, a ne potjecu jedna od druge. Krvni srodnici se dijele na - srodnike u ravnoj i - srodnike u pobocnoj liniji Srodnici u ravnoj liniji - LINEA RECTA su osobe koje potjecu jedna od druge, izravno, ili neizravno. Linija je ushodna ako su u pitanju preci - ASCEDENTES, a nishodna ako se promatraju potomci - DESCEDENTES, iste osobe. Srodnici u pobocnoj liniji srodstva - LINEA TRANSVERSA su osobe koje potjecu od zajednickog pretka, ali ne jedna od druge (pr. braca, sestre itd.) Postklasicno i Justinijanovo pravo razlikuju krvne srodnike koji imaju: - zajednicka oba roditelja - GERMANI, - zajednickog oca - CONSANGUINEI, - zajednicku majku - UTERINI Polukrvni srodnici (polubraca i polusestre) su kognati drugog reda i na nasljedstvo se pozivaju tek poslije punokrvne brace i sestara. Znacajna podjela kognatskih srodnika je bila na: - bracne - LEGITIMI - izvanbracne - SPURII Veza jednog bracnog druga sa srodnicima drugog bracnog druga se naziva TAZBINA (AFFINITAS) i racuna se po blizini kognatskog srodstva. Bliskost srodnickog odnosa između dvije osobe se izražava stupnjevima srodstva. Stupanj srodstva kognatskih srodnika se racuna po broju poroda, po nacelu koliko poroda, toliko stupnjeva srodstva (tot gradus, quot generationes). (pr. majka, otac sa sinom, kcerkom - prvi stupanj srodstva ravne linije; u pobocnoj liniji srodstva braca i sestre su u drugom...) 20. Pojam i pretpostavke braka Rimski brak - MATRIMONIUM je pravnim propisima uređena monogamijska zajednica muškarca i žene. Za zakljucenje pravovaljanog rimskog braka, morali su biti ostvareni sljedeci elementi: IUS CONUBII, AFFECTIO MARITALIS i PUBERTAS bracnih drugova, kao i pravom predviđena forma. Pravo da zakljuce valjan zakonski brak imale su samo osobe s IUS CONUBII tj. rimski građani i stari Latini.

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

AFFECTIO MARITALIS je bila volja živjeti kao muž i žena. Ta je volja morala biti trajna kao i cinjenica zajednickog življenja. U brak su mogle stupiti samo djelatno sposobne osobe: žene s navršenih 12 i muškarci s 14 godina. Brak je bio zabranjen između krvnih srodnika u ravnoj liniji srodstva. 21. SPONSALIA - Zaruke Zaruke odnosno SPONSALIA su bile uzajamno obecanje buduceg zakljucenja braka. U starije vrijeme zaruke su sklapane u svecanom obliku zvanom SPONSIO, koje su zakljucivali obiteljske starješine buducih supružnika. Kasnije su zaruke sklapane prostim sporazumom iz kojeg je nastala obveza na naknadu štete od osobe koja je zaruke bezrazložno prekinula. U istocnom dijelu Carstva za slucaj bezrazložnog raskida postojalo je obeštecenje u vidu kapare - ARRHA SPONSALICIA. Osoba koja bi bez zakonskih razloga odbila stupiti u brak gubila je kaparu, a primljenu je vracala u cetverostrukom iznosu, odnosno dvostrukom po Justinijanovom pravu. 22. Oblici sklapanja, ucinak i prestanak braka Oblik sklapanja braka ovisio je o tome namjerava li se brakom zasnovati muževljeva vlast (ili njegovog obiteljskog starješine) nad ženom - matrimonium cum manu, ili te namjere nije bilo - matrimonium sine manu. Brak s manusom je zakljucivan u formama: confaraetio (bio je svecani oblik sklapanja braka, dostupan samo patricijima); coëmptio (prividna kupnja žene u formi mancipacije); usus (cinjenica zajednickog života) - žena provede godinu dana u muževljevoj kuci, zasnuje se manus muža ili njegovog kucnog starješine. Ako žena to nije željela trebala je izostati tri noci - usurpatio trinoctii i nakon toga proces je ponovo zapocinjao. Zakljucenje braka je izazivalo i određene posljedice i u osobnim i u imovinskim odnosima bracnih drugova. U braku cum manu žena je raskidala agnatsku vezu sa svojom obitelji i potpadala pod ocinsku vlast muža. Gubila je pravo na obiteljsku imovinu, ali je u novoj obitelji dobivala isti položaj kao i ostala ženska djeca - agnatske kceri i omoguceno joj je nasljedno pravo u muževljevoj obitelji. U manus braku, žena je bila imovinsko - pravno nesposobna. Imovina koju je imala prije braka i sve što je stekla tokom braka pripadalo je novom pater familiasu. Dok je bila pod njegovom vlašcu nije je mogao prodati u ropstvo, ali je mogao ubiti u slucaju preljube i pijanstva. Nakon principata se sve više upražnjava brak bez manusa - matrimonium sine manu. Tu je bila dovoljna fakticna zajednica bracnih drugova i njihova želja - affectio maritalis i zajednica se smatrala brakom. Brak bez manusa nije utjecao na pravnu i poslovnu sposobnost žene. U ovom braku je vrijedilo nacelo razlucene imovine. Ako je bila sui iuris, zadržavala je svoju imovinu, a ako je bila alieni iuris sticala je za svog imatelja vlasti. Samostalno je upravljala tom imovinom. I nakon braka je zadržavala agnatsku vezu sa ranijom obitelji. Ostajala je sui iuris ako je tako bilo u trenu zakljucenja braka. U slucaju spora o porijeklu imovine, vrijedilo je da je muževljeva dok se drugacije ne dokaže. Pravne posljedice braka bez manusa: uzajamno poštovanje, pomaganje i vjernost, žena je dobivala društveni položaj muža i pravo na uzdržavanje. Morali su izbjegavati svaki akt koji bi doveo u pitanje postojanje bracne zajednice, nisu se smjeli tužiti, svjedociti jedno protiv drugog. Muž je upravljao mirazom, ali prema ostaloj imovini žene nije imao pravo. Ovaj brak se razlikovao od konkubinata jer se smatralo da su bracni drugovi istog društvenog položaja pošto žive zajedno. Brak je prestajao smrcu, uslijed capitis deminutio maxima i media i razvodom - divortium. Ako je brak prestajao smrcu, žena je morala tugovati - tempus

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

lugendi 10 mjeseci. To je uvedeno kako bi se riješila dvojba moguceg ocinstva djeteta u novom braku. Kasnije je to vrijeme produženo na 12 mjeseci i vrijedilo je i u slucaju razvoda. Brak s manusom imali su pravo razvesti muž ili njegov pater familias. Confaraetio je razrješavan s diffaraetio, coëmptio - remancipatio, a usus stvarnim prekidanjem bracne zajednice. 23. DOS - Miraz Miraz (dos) je imovinski doprinos koji su žena, njezin pater familias ili srodnici davali mužu radi lakšeg uzdržavanja obitelji. U pocetku je ovo bila moralna obaveza, a od perioda Augusta je postala pravna obaveza žene, ako je bila sui iuris. Miraz koji je davao pater familias zvao se dos profecticia, a dos adventicia je bio miraz iz drugih izvora. Miraz se mogao ugovoriti na razne nacine: dos aut datur, aut dicitur, aut promittitur. Obveza davanja miraza je poticala iz promissio dotis: - dotis dictio - jednostrano obecanje miraza, verbalni kontrakt. - datio dotis - prenošenje miraznih dobara na muža. - pactum dotis - neformalnim ugovorom dato obecanje. Dok je preovladavao brak s manusom (matrimonium cum manu), miraz je postajao muževljevo vlasništvo, ali zbog cestih razvoda miraz je putem cautio rei uxoriae bio vracan. Kasnije je muž mogao biti tužen s actio rei uxoriae. U vrijeme Konstantina raširen je obicaj darovanja prije braka. Donatio ante nuptias, contrados je bio dar koji je zarucnik ili njegov pater familias davao zarucnici ocekujuci da ce namjeravani brak biti sklopljen. Ovaj je dar odgovarao vrijednosti miraza. Darovanom imovinom je upravljao muž, njegovom smrcu bi pripala djeci, ali je žena imala pravo uživanja. U Justinijanovom pravu u korist žene je bila ustanovljena prešutna hipoteka na cjelokupnoj muževljevoj imovini, radi osiguranja miraza, a ženi je pripadala i vlasnicka tužba rei vindicatio za potrazivanje miraznih stvari. 24. PATRIA POTESTAS - Pojam ocinske vlastiOcinska vlast - patria potestas je doživotna i u najstarije vrijeme neogranicena vlast kucnog starješine - pater familiasa nad osobama i obiteljskom imovinom. Vremenom je došlo do diferenciranja te vlasti na vlast nad robovima - dominica potestas, vlast nad slobodnima koje je pater familias ustupao drugima na određeno vrijeme - mancipium, vlast nad ženom - manus, vlast nad djecom rođenom i usvojenom i nad daljim potomcima - patria potestas. Pater familias je imao sljedeca prava: 1. IUS VITAE AC NECIS - pater familias je odlucivao o životu i smrti, bilo kroz kažnjavanje ili ubijanje svoje djece. Ovo pravo je pater familias u Justinijanovom periodu izgubio. 2. IUS VENDENDI - pravo prodaje djece i podcinjenih osoba. Nakon trece prodaje gubio je patriam potestatem. 3. IUS VINDICANDI - ocevo pravo da traži izrucenje svoje djece i podcinjenih osoba od trecih koji su ih izdržavali. Filii familias nisu mogli raspolagati imovinom, niti su mogli ugovorima obvezivati imatelja vlasti. Njihove su obveze imale karakter naravnih obveza. Kada su osobe alieni iuris ukljucene u ugovorne obveze pretor je uveo actiones aedicticae qualitatis, gdje je pater familias u određenim slucajevima odgovoran za obveze kucne djece. Na temelju actio de peculio imatelj vlasti je odgovarao za obveze iz poslovanja pekulijem. Imovina koju su podcinjeni dobivali od oca na samostalno upravljanje i raspolaganje zvala se peculio profecticium. Imovina koju bi stekli u vojnom pohodu i kojom su od principata mogli oporucno raspolagati -

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

peculium castrense. U postklasicnom pravu imovina stecena u državnoj službi - peculium quasi castrense. Bona materna je bila imovina naslijeđena od majke ili njenih predaka s karakterom pekulijarne imovine. Kasnije je ova imovina nazvana zajednickim imenom - bona adventicia i vlasnik ove tri imovine moglo je biti kucno dijete. Justinijanovo pravo je ocinsku vlast svelo na jako uske okvire, pa su osobe alieni iuris mogle slobodno raspolagati svojom imovinom. 25. Nacini nastanka i prestanka patriae potestas Pod patriam potestatem dolazi se rođenjem i pravnim poslovima nakon rođenja: arogacijom, adopcijom i legitimacijom. Rođenjem pod patriam potestatem dolazi dijete zaceto u zakonskom rimskom braku za vrijeme trajanja tog braka. Pater familias bi uz određeni religijski ceremonijal prihvatao to dijete, a ako to ne bi ucinio dijete je bilo odbaceno i osuđeno na smrt. Ogranicavanjem ocinske vlasti pater familias je izgubio ius vitae ac necis. Za osobe koje nisu rođene u obitelji, voljom obiteljskog starješine su mogle doci pod ocinsku vlast putem pravnih poslova, usvajanjem. Arrogatio je vršena uz vrhovnog svecenika pontifex maximus pred kurijatskom skupštinom. Arogirati se mogao samo odrasli muškarac sui iuris, koji bi pretrpio capitis deminutio minima. Tada bi on zajedno s ostalim clanovima obitelji i obiteljskom imovinom potpadao pod ocinsku vlast adroganta. Adoptio je posinjenje osobe alieni iuris, koja iz prijašnje patriae potestas prelazi pod ocinsku vlast novog pater familiasa. Osoba alieni iuris nije imala vlastite imovine, pa adopcija nije imala imovinskog ucinka. Adoptirani je najprije putem prividne prodaje (trostruke prividne mancipacije ako se radilo o muškoj osobi i jednostruke za ženske osobe), oslobađan ranije ocinske vlasti, a onda je pred magistratom u formi in iure cessio zasnivana nova ocinska vlast. Legitimatio je pozakonjenje vanbracne djece iz konkubinata. Uvedeno je u postklasicnom razdoblju za vladavine Konstantina. Vršilo se na tri nacina: naknadnim sklapanjem braka izvanbracnih roditelja, stupanjem izvanbracnog u službu kurijala i carevim reskriptom. Ocinska vlast je prestajala zbog prirodne ili građanske smrti imatelja vlasti ili podcinjenoga, emancipacije i zbog položaja u državnoj službi koji bi postigla osoba alieni iuris. Emancipatio je poseban, dragovoljan nacin prestanka ocinske vlasti u obliku pravnog posla. 26. TUTELA - Tutorstvo Nedorasli (impuberes) i žene koje su bile sui iuris (ni pod patriam potestam ni u manusu) nalazile su se pod tutorstvom - tutelom. Razlikujemo tutelu impuberum i tutelu mulierum. . Tutela impuberum (tutorstvo nad nedoraslim) je pripadala najbližim agnatima, ako njih nije bilo, gentilima. To je bilo zakonsko tutorstvo (tutela legitima). Tutor je bio zakonski nasljednik šticenika (pupillus), njegova obveza je bila upravljanje šticenikovom imovinom. Tutora je mogao odrediti pater familias u oporuci (tutela testamentaria) ili ga je mogao odrediti magistrat (tutela dativa). Tutorova odgovornost je na pocetku bila neogranicena, ali je vec Zakonik XII ploca omogucio tužbu protiv tutora koju je mogao podici svako osim pupilla, da se tutor ukloni. Kada pupil postane dorastao (puberes) tutorstvo je prestajalo. . Tutela mulierum - žena sui iuris, starija od 12 godina je stajala pod tutorstvom koje je ogranicavalo njezinu poslovnu sposobnost. Bez tutorova odobrenja žena nije mogla zakljuciti brak s manusom, otuđiti res mancipi, voditi sporove, primiti nasljedstvo, osloboditi robove, svecano oprostiti dug i dati miraz.

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

27. CURA - Skrbništvo Razlikujemo 4 vrste skrbništva: 1. CURA PRODIGI - starateljstvo nad rasipnicima (prodigus), odnosno osobom koja je pretjerano rasipala imovinu. 2. CURA FURIOSI - starateljstvo nad duševno oboljelim osobama. Duševno bolesne osobe (furiosi) su bile djelatno nesposobne samo u vrijeme rastrojenosti. Poslovi koje bi te osobe poduzele u svjetlim trenucima - lucida intervalla su bili valjani. 3. CURA DEBILIUM PERSONARUM - skrbništvo nad osobama s tjelesnim nedostacima (slijepi, gluhonijemi, paralizirani). 4. CURA MINORUM - skrbništvo nad minorom. Kurator upravlja njegovom imovinom. 28. Pojam i podjela stvari Pod pojmom stvari - res se podrazumjeva sve ono što može biti predmet pravnog prometa i pripadati necijoj imovini. Dijele se na: * RES IN COMMERCIO - predmet privatnog prava. * RES EXTRA COMMERCIUM - predmet javnog prava. Res in commercio - su stvari koje mogu biti predmetom pravnih poslova, pa time i privatnog vlasništva. Res extra commercium - su stvari koje zbog svojih pravnih ili fizickih svojstava ne mogu biti predmetom privatnog vlasništva i pravnih poslova. * RES EXTRA COMMERCIUM DIVINI IURIS - stvari izuzete iz pravnog prometa "božanskim zakonima." To su: . RES SACRAE - hramovi, oltari, odjeca svecenika . RES RELIGIOSAE - posvecene kultu pokojnika, grobovi . RES SANCTAE - svete stvari: gradski zidovi i vrata itd... * RES EXTRA COMMERCIUM HUMANI IURIS - stvari izuzete iz pravnog prometa "ljudskim zakonima." To su: . RES COMMUNES - zajednicke svim ljudima: voda, zrak, more, obala . RES PUBLICAE - pripadaju državi; namjenjene opcoj upotrebi: putevi, rijeke . RES UNIVERSITATIS - stvari gradskih opcina: javna kupatila, pozorišta, stadioni * RES IN PATRIMONIO - stvari koje se nalaze u imovini neke osobe. * RES EXTRA PATRIMONIUM - stvari koje u određenom momentu nisu ukljucene u neciju umovinu: . RES DERELICTAE - stvari koje je vlasnik napustio s namjerom da se odrekne prava vlasništva . RES NULLIUS - stvari koje još nisu bile ni u cijem vlasništvu: životinje, plodovi... * RES MANCIPI - posebna skupina stvari. To su sredstva za proizvodnju (italska zemljišta, zgrade, stoka, robovi). Pravo vlasništva nad ovim stvarima se moglo prenijeti putem mancipatio ili in iure cessio (vrlo formalan proces).

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

* RES NEC MANCIPI - tu su spadale sve ostale stvari i mogle su se prenositi neformalnom predajom - traditio. * RES CORPORALES - tjelesne stvari; one koje se mogu dodirnuti. * RES INCORPORALES - netjelesne stvari; one koje se ne mogu dodirnuti. * RES MOBILES - pokretne stvari; koje mogu mjenjati položaj u prostoru, a da se pri tome ne uništi njihova bit. * RES IMMOBILES - nepokretne stvari; ne mogu se premjestiti bez da se ne uništi njihova bit, ili ne promjeni dotadašnja struktura. * RES FUNGIBILES - zamjenjive stvari; one koje se u prometu određuju vaganjem i mjerenjem; određena kolicina tih stvari se može zamjeniti istom kolicinom tih stvari. Nazivaju se još i genericne stvari - GENUS, jer su najcešce određene prema vrsti (vino, ulje, novac). * RES NON FUNGIBILES - nezamjenjive stvari; pojavljuju se u prometu kao strogo određena pojedinost; nazivaju se još i SPECIES jer su to stvari koje imaju svoju individualnost. * RES CONSUMPTIBILES - potrošne stvari; one stvari koje se uništavaju prvom redovitom upotrebom. * RES NON CONSUMPTIBILES - nepotrošne stvari; ne troše se prvom normalnom upotrebom. * RES DIVISIBILES - djeljive stvari; mogu se rastaviti na više dijelova, tako da im se ne uništi prvobitna bit. * RES NON DIVISIBILES - nedjeljive stvari; one stvari cija bi se bit uništila diobom. - Jednostavne (proste) - stvari koje predstavljaju posebnu prirodnu cjelinu. - Sastavljene (složene) - stvari koje nastaju spajanjem jednostavnih stvari u novu cjelinu s posebnom namjenom. - Skupina stvari (universitates rerum) - zbroj fizicki samostalnih i međusobno koordiniranih stvari koje su ujedinjene zajednickom funkcijom i u prometu se pojavljuju pod zajednicim imenom. - Pripadak (pertinencija) - samostalna pokretna sporedna stvar koja olakšava upotrebu glavne stvari i ispunjenje njenog ekonomskog cilja. - Plodonosna stvar (res fructifera) - stvar koja je po prirodi ili pravnim propisima sposobna stvarati nove ekonomske vrijednosti. - Plod - FRUCTUS je nova ekonomska vrijednost nastala iz plodonosne stvari. Razlikujemo: . FRUCTUS NATURALES - prirodni plodovi; nastali iz plodonosne stvari djelovanjem prirodnih zakona. . FRUCTUS CIVILES - prihodi koji se dobiju od neke stvari posredstvom pravnih poslova (najamnina, kamata...). . FRUCTUS PENDENTES - plodovi koji još nisu odvojeni od plodonosne stvari. Za njih vrijedi pravilo, fructus pendentes pars fundi videntur (neodvojeni se plodovi smatraju sastavnim dijelom zemlje). . FRUCTUS SEPARATI - odvojeni plodovi. Tek odvajanjem (separacijom) od glavne stvari plodovi postaju samostalne stvari i samostalni objekti prava. . FRUCTUS PERCEPTI - plodovi koje je ubrala ovlaštena osoba. . FRUCTUS PERCIPIENDI - plodovi koji su trebali biti prikupljeni, ali je držatelj stvari uslijed svoje nemarnosti to propustio uciniti. . FRUCTUS EXTANTES - odvojeni, ali još nepotrošeni plodovi.

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

. FRUCTUS CONSUMPTI - ubrani i potrošeni plodovi. 29. Pojam i vrste posjeda Posjed - possessio je fakticna vlast na tjelesnoj stvari - corpus, s voljom stvar držati za sebe - animus possidendi. Elementi posjeda u rimskom pravu su CORPUS i ANIMUS POSSIDENDI. Vlasnik je osoba koja je na pravom propisani nacin zasnovala pravnu vlast na stvari, dok je posjednik svaka osoba koja ima fakticnu vlast na stvari, tj. mogucnost njezina korištenja, bez obzira na nacin na koji je došla do stvari. Vlasništvo je najvažnije stvarno pravo, a posjed samo fakticno stanje koje postoji neovisno o bilo kakvom pravu. Najcešce je vlasnik ujedno i posjednik stvari jer se stvar u pravilu nalazi u njegovoj fakticnoj vlasti, mada postoje situacije u kojima vlasnik izgubi fakticnu vlast na stvari bilo svojom voljom, bilo protiv svoje volje, ali ipak vlasništvo je ostajalo neokrnjeno, jer kao stvarno pravo prati stvar ma u cije ruke ona došla. Fakticna ili materijalna vlast na stvari (corpus), predstavlja mogucnost da se stvar koristi i upotrebljava. Animus je akt volje koji se ogleda u određenom vanjskom ponašanju. Detentio je fakticna vlast bez volje imati stvar za sebe. Detentori su osobe koje drže stvar na temelju nekog obveznog odnosa, odnosno na temelju odobrenog stvarnog prava na tuđoj stvari. Oni ne drže stvar u svoje ime, nego u ime osobe koja im je dala stvar i kojoj ce je vratiti. Ta druga osoba, koja je detentoru ustupila fakticnu vlast na stvari i dalje je posjednik, uživa posjedovnu zaštitu jer ima animus, a corpus vrši posredstvom detentora. Vrste posjeda: * POSSESSIO AD INTERDICTA (juristicki, interdiktni posjed) je posjed koji sadrži oba konstitutivna elementa, corpus i animus, zbog cega je zašticen pretorskim interdiktima. * POSSESSIO CIVILIS; POSSESSIO EX IUSTA CAUSA; POSSESSIO AD USUCAPIONEM je juristicki posjed koji se temelji na nekom pravnom razlogu i koji na temelju predaje stvari - traditio, ili putem dosjelosti - usucapio dovodi do zasnivanja prava vlasništva. * POSSESSIO VITIOSA - POSSESSIO NON VITIOSA (s obzirom na nacin stjecanja posjeda). Posjed koji je stecen silom - vi; krađom - clam; zloupotrebom povjerenja - praecario, je viciozni posjed. Ako nije stecen na ove nacine radi se o nevicioznom posjedu. * POSSESSIO BONAE FIDEI - POSSESSIO MALAE FIDEI. Prvi je pošten posjed - posjednik u momentu zasnivanja posjeda nije znao i nije mogao znati da razlog - causa stjecanja sadrži mane zbog kojih ne može postati vlasnikom stvari. Rijec je o oprostivoj bludnji. Drugi je nepošten posjed - u momentu stjecanja posjeda, posjednik je znao ili je mogao znati za nedostatke koji ce mu onemoguciti da postane vlasnikom stvari. * QUASI POSSESSIO (posjed prava) - postoji kada neko fakticno vrši sadržaj nekog prava (corpus) s voljom da postupa kao da se radi o njegovom pravu (animus).

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

30. Sticanje i gubitak posjeda Za sticanje posjeda po rimskom pravu su bila nužna oba konstitutivna elementa, corpus i animus. Originarno se posjed sticao neovisno o volji dosadašnjeg posjednika. Ako se radilo o sticanju posjeda na nekretninama, trebalo je na ocit nacin pokazati da je stecena fakticna vlast, npr. ograđivanjem. Za sticanje posjeda pokretnih stvari originarnim putem se također tražilo vidljivo materijalno zahvacanje stvari. Derivativno, posjed se stice sporazumom s ranijim posjednikom koji predaje stvar novom posjedniku. Za derivativno sticanje posjeda nekretnina vrijedili su strogi zahtjevi za zasnivanje fakticne vlasti. Za sticanje posjeda pokretnih stvari derivativnim putem je bio dovoljan bilo koji akt kojim bi se nedvojbeno pokazalo da je izvršen prenos posjeda. Klasicno pravo je poznavalo dva nacina prenosa posjeda stvari vec samim sporazumom stranaka. To su: * Traditio brevi manu - postoji u slucaju kada se stranke dogovore da ce dosadašnji detentor stvar ubuduce držati kao posjednik. * Constitutum possessorium - suprotan slucaj od navedenog; dosadašnji posjednik ce na temelju sporazuma stranaka ubuduce držati stvar samo kao detentor. Kao fakticno stanje posjed je prestajao gubitkom konstitutivnih elemenata - corpore i animo (kada posjednik napusti stvar), ili samo corpore (kada posjednik mimo svoje volje izgubi fakticnu vlast na stvari). Gubitkom fakticne vlasti mimo svoje volje, posjednik stjece pravo zahtjevati posjedovnu zaštitu i sve dok ima to pravo smatra se posjednikom iako je izgubio corpus. 31. Zaštita posjeda Sredstva za zaštitu posjeda se nazivaju interdikti - interdicta. To su kratki i uvjetni nalozi koje je izdavao pretor na zahtjev zainteresiranih osoba bez prethodnog ispitivanja, kojima je određenoj osobi naređivano da nešto uradi ili ne. Postoje dvije vrste interdikta: * INTERDICTA RETINENDAE POSSESSIONIS - služili za zaštitu posjeda od smetanja. Klasicno pravo je poznavalo dva ovakva interdikta: . INTERDICTUM UTI POSSIDETIS - zaštita posjeda na nekretninama; štitilo se zadnje fakticno posjedovno stanje kada ono nije bilo postignuto na viciozan nacin. . INTERDICTUM UTRUBI - služio zaštiti posjeda pokretnih stvari od uznemiravanja; izdavao se u korist onog posjednika koji je u posljednjoj godini dana, racunajuci od dana izdavanja interdikta, duže posjedovao stvar, uz pretpostavku da to nije bio viciozan posjed. * INTERDICTA RECUPERANDAE POSSESSIONIS - služili za ponovnu uspostavu izgubljenog posjeda na nekretninama. . INTERDICTUM UNDE VI - koristili posjednici koji su iz posjeda nekretnine izbaceni silom. . INTERDICTUM DE VI PRIVATA - koristio posjednik koji je lišen posjeda putem obicne sile. . INTERDICTUM DE VI ARMATA - ako je izbacivanje iz posjeda izvršila skupina naoružanih ljudi.

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

U Justinijanovom pravu oba navedena interdikta (glavna) su spojena u jedan - INTERDICTUM UNDER VI. Justinijanovo pravo je zabranilo svaku upotrebu sile u posjedovnim odnosima uz prijetnju gubitkom prava vlasništva, povratom otete stvari i novcanom kaznom u visini njezine vrijednosti. - INTERDICTUM DE PRECARIO - restitutorni interdikt koji je stajao na raspolaganju osobi kojoj prekarist nije htio vratiti stvar koju je dobio na besplatnu upotrebu do opoziva. 32. Pojam i vrste stvarnih prava Stvarno pravo, zajedno s obveznim i nasljednim pravom, spada u skupinu pravnih pravila kojima se uređuju imovinski odnosi među ljudima - ius qoud ad res partinet - imovinsko pravo. Za zaštitu stvarnih prava su predviđene actiones in rem, a za zaštitu obveznih prava actiones in personam. Osnovne karakteristike stvarnih prava su: * ucinak inter vivos * stvarnopravnost * apsolutnost * obveza na pasivnost * trajnost * vezanost za stvar * ogranicenost broja * Stvarna i obvezna prava služe za uređivanje imovinskih odnosa za vrijeme života subjekata prava, imaju ucinak inter vivos. * Stvarnopravni odnos je odnos između ljudi povodom stvari. Objekt stvarnopravnog odnosa je stvar, iz cega proistice stvarnopravnost kao bitna karakteristika stvarnog prava. * Osnovni smisao djelovanja tužbe in rem je u tome što titular stvarnog prava može podici tužbu protiv bilo koje osobe koja ga neovlašteno onemoguci ili ogranici u vršenju stvarnopravnih ovlasti. Stvarna prava su zato apsolutna, jer djeluju prema svakome - erga omnes. * Stvarna prava stvaraju obvezu na pasivnost kod svih drugih osoba naređujuci im da ne poduzimaju nikakve radnje kojima bi omeli ovlaštenika stvarnog prava. * Stvarno pravo je u pravilu trajno jer promatra subjekte kao uživatelje prava. * Stvarno pravo je vezano za stvar i prati stvar bez obzira kod koga se ona nalazi. * Broj stvarnih prava je u svakom pravnom sistemu ogranicen. U rimskom pravu je bilo pet stvarnih prava: . vlasništvo . služnosti . emfiteuza . superficies . založno pravo Vlasništvo je najvažniji institut ne samo stvarnog prava nego i cijelog pravnog sistema. Posebnu skupinu stvarnih prava cine stvarna prava na tuđim stvarima (iura in re aliena). 33. Pojam i vrste prava vlasništva

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

Vlasništvo (dominium, proprietas) je potpuna i iskljuciva pravna vlast na tjelesnoj stvari (plena in re potestas). Tipicne ovlasti u sadržaju prava vlasništva su: . posjedovanje . upotreba . korištenje . raspolaganje Tri osnovna elementa vlasništva su: 1. USUS (UTI) - pravo sticanja naravnih i građanskih plodova i stvari. 2. FRUCTUS ( FRUI) - pravo raspolaganja sa stvari u pravnim poslovima. 3. ABUSUS (ABUTI) - pravo da stvar može napustiti (titular), uništiti, prodati, darovati, ostaviti oporukom... Vlasništvo je po svojoj naravi trajno pravo. Moglo se prenijeti na drugoga pravnim poslovima inter vivos i mortis causa. U nekim se slucajevima moglo ugasiti ne prelazeci na novog titulara: propašcu stvari, proglašenjem stvari za res extra commercium i derelikcijom. Vlasništvo je prestajalo ako je titular izgubio svojstvo subjekta prava, do cega je dovodila smrt i capitis deminutio (u Justinijanovom pravu capitis deminutio maxima i media). Razvitkom robne proizvodnje i uvođenjem klasicnog ropstva razvija se klasicno robovlasnicko privatno vlasništvo koje je bilo osnova na kojoj je nastalo rimsko klasicno pravo. Klasicno pravo je poznavalo 4 oblika vlasništva: 1. KVIRITSKO VLASNIŠTVO - jedini tip vlasništva koje je priznavalo ius civile. Mogli su ga stjecati samo rimski građani na nacine predviđene civilnim pravom. Predmetom ovog vlasništva su bile samo pokretne stvari i italska zemljišta. 2. PRETORSKO (BONITARNO) VLASNIŠTVO - uveli i štitili pretori kako bi u drugoj polovini razdoblja republike olakšali pravni promet na res mancipi. Formalnosti koje predviđa civilno pravo otežavale su njihov promet. cesto bi stranke, oslanjajuci se na poznanstvo, savjesnost i poštenje prenosile res mancipi putem predaje (traditio), a ne formalistickim nacinima (mancipatio, in iure cessio). Takav prenos po civilnom pravu nije proizvodio nikakav ucinak (prodavatelj i dalje ostaje kviritski vlasnik, kupac stice samo pošteni posjed). Stjecatelj ni na koji nacin nije bio zašticen protiv moguce prevare. Zato pretor uvodi prigovor prodane i predane stvari (exceptio rei venditae ac traditae), kojim pruža kupcu zaštitu od kviritskog vlasnika, a protiv trecih osoba, koje bi stjecatelju oduzele posjed stvari, postojala je Publicijanska tužba (actio Publiciana) kojom je mogao tražiti posjed stvari natrag. 3. PROVINCIJSKO VLASNIŠTVO - vlasništvo nad zemljištem u provincijama. Smatrano je državnim vlasništvom, na kojem su pojedinci mogli samo steci posjed i plodouživanje, a po uzoru na rimsko vlasništvo zašticeni su s actio in rem. 4. PEREGRINSKO VLASNIŠTVO - vlasništvo slobodnih stanovnika provincija na zemlji, koju bi im Rimljani nakon osvajanja ostavili, i na ostalim dijelovima imovine. Vlasnicke odnose na ovoj imovini su regulisali ius gentium i lokalni obicaji provincije. Justinijan je izbrisao sve razlike i stvorio jedinstveni oblik vlasništva za cijelu državu, za koji je predviđena neformalna tradicija kao redoviti nacin prenošenja i vlasnicka tužba rei vindicatio kao sredstvo zaštite. 34. Suvlasništvo - CONDOMINIUM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

Suvlasništvo (condominium, comproprietas) je vlasništvo više osoba na istoj fizickoj nepodjeljenoj stvari, po dijelovima koji su alikvotno (idealno) određeni. Suvlasništvo može nastati pravnim poslovima inter vivos (ugovorom), ili mortis causa (oporukom); odlukom državnog organa; zakonom. Alikvotni dio je samostalna stvar u pravnom prometu, može biti predmet u pravnim poslovima. Svaki suvlasnik može samostalno raspolagati svojim alikvotnim dijelom ali ne može sklapati pravne poslove koji se ne odnose na stvar kao cjelinu, bez saglasnosti svih suvlasnika. Za raskid suvlasnicke zajednice, postoje sljedece tužbe: * ACTIO FAMILIAE ERCISCUNDAE - ako je suvlasništvo nastalo nasljedstvom; * ACTIO FINIUM REGUNDORUM - za uređenje međa između susjednih zemljišta; * ACTIO COMMUNI DIVIDUNDO - ako je nastalo na drugi nacin. 35. Ogranicenja prava vlasništva Vlasništvo može biti podložno ogranicenjima, kako s obzirom na druge vlasnike, tako i u javnom interesu. Ogranicenja vlasništva s obzirom na druge vlasnike se uglavnom vrše u interesu susjeda i pogađaju vlasnike zemljišta. SUSJEDOVNO PRAVO: ovlasti, dužnosti i zabrane u izvršavanju prava vlasništva na nekretninama koje međusobno granice, ili se nalaze u blizini. Od posebne je važnosti uvođenje zabrane štetnih imisija. Imisije (imissio) su utjecaji koje plinovite, krute ili tekuce stvari što dolaze s jedne nekretnine imaju na korištenje susjednih nekretnina. Postojalo je i ogranicenje vlasništva u javnom interesu, uglavnom na temelju građevno - redarstvenih propisa, te u svrhu održavanja javnih cesta i vodovoda. Rimsko pravo je poznavalo i ustanovu oduzimanja vlasništva, tj. eksproprijaciju. Eksproprijacija (publicatio bonorum) je prisilno oduzimanje vlasništva koje vrši država zbog opcih potreba. Pored navedenih ogranicenja vlasništva, vrijedilo je nacelo da se nijedan vlasnik ne smije služiti svojim pravom iskljucivo zato da bi štetio drugome. Aemulatio (šikana, šikaniranje) je korištenje vlastitim pravom tako da se drugome nanosi šteta i prave smetnje, bez ikakve koristi za titulara. 36. Okupacija - OCCUPATIO Okupacija je stjecanje vlasništva na stvari koja ne pripada nikome, uzimanjem stvari u posjed s voljom uciniti je svojom (res nullius cedit occupanti).

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

Okupacija je najstariji originarni nacin stjecanja vlasništva. Bila je moguca: * na stvarima koje nisu imale vlasnika (res nullius), kao što su divlje životinje (pravo lova)... * otok nastao u moru (insula in mari nata); * res derelictae - stvari koje vlasnici odbace s namjerom da se odreknu od prava vlasništva; * occupatio bellica - okupacija na stvarima neprijatelja ili same neprijatelje. 37. Nalaz blaga - THESAURUS Blago (thesaurus) predstavljaju pokretne stvari vece vrijednosti, ciji vlasnik nije više poznat. Rješenja: * blago pronađeno na svom zemljištu u cjelini pripada vlasniku zemljišta; * blago pronađeno na tuđem zemljištu djelilo se na jednake dijelove između nalaznika i vlasnika. 38. Priraštaj - ACCESSIO Priraštaj (accessio) je stjecanje vlasništva spajanjem stvari razlicitih vlasnika u novu cjelinu pri cemu sporedna stvar, sjedinjena s glavnom, prestaje biti samostalnim predmetom vlasništva. Vlasnik novonastale cjeline je vlasnik glavne stvari, a koja je glavna stvar i koja sporedna odlucivalo se od slucaja do slucaja. Glavnom stvari je najcešce smatran dio koji je održavao bit cjelokupne nove stvari. Slucajevi akcesije obuhvataju sjedinjenje pokretnih stvari s pokretnim, pokretnih s nepokretnim i spajanje između dijelova jedne nepokretne stvari i dijelova druge nepokretne stvari. 1. Priraštaj pokretnih stvari postoji kada se jednoj stvari, kao osnovnoj, doda druga, tako da obje stvari pripadnu vlasniku važnije od njih (primjer: tuđom bojom obojiti vlastitu tkaninu). 2. Spajanje pokretnih stvari s nepokretnim javlja se u sljedecim slucajevima: * satio - sijanje na tuđem zemljištu; * implantatio - sađenje na tuđem zemljištu; * inaedificatio - građenje na tuđem zemljištu, ili građenje tuđim materijalom na vlastitom zemljištu. Za navedene slucajeve vrijedi pravilo superficies solo cedit, odnosno, da sve što je posijano, posađeno i sagrađano na tuđem zemljištu, ili izgrađeno tuđim materijalom na svom zemljištu pripada vlasniku zemljišta jer se zemljište smatra glavnom stvari. 3. Priraštaj dijelova jedne nepokretne stvari s dijelovima druge nepokretne stvari, postoji u sljedecim slucajevima: * alluvio - kada rijeka naslaže nanos uz obalu i time uveca zemljišta uz obalu; * avulsio - kada rijeka odnese komad zemljišta zajedno s drvecem, pa ono pusti korijenje u zemljište na koje je donijeta;

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

* alveus derelictus - kada rijeka napusti svoje korito; * insula in flumine nata - kada se pojavi otok u rijeci; vlasnici priobalnih zemljišta dijele korito, odnosno otok, po liniji povucenoj sredinom rijeke. 39. Prerada stvari - SPECIFICATIO Prerada stvari (specificatio) - poseban slucaj akcesije. Kod prerade stvari dolazi do sjedinjavanja tuđeg materijala i rada samog prerađivaca. Na pitanje treba li nova stvar pripasti vlasniku materijala ili prerađivacu, Sabinovci su odgovarali da treba pripasti vlasniku materijala, ali je vremenom prevladalo mišljenje Prokulovaca koji su davali prednost radu. Prerađivac je uvijek bio dužan nadoknaditi vlasniku vrijednost materijala. Rješenje Justinijanovog prava glasi: ako nova stvar može biti vracena u prvobitno stanje, pripada vlasniku materijala, a ako to nije moguce, pripada prerađivacu, ako je bio bona fide. 40. COMMIXTIO, CONFUSIO, FRUCTUS Mješanje pokretnih tvrdih stvari (žita - COMMIXTIO) ili tekucine (vina - CONFUSIO) je poseban slucaj originarnog stjecanja vlasništva. Mješanjem ne nastaje nova stvar, nego dolazi do suvlasništva, ako je do mješanja došlo voljom vlasnika, ili ako je do mješanja došlo bez njihove volje. Svaki od vlasnika zadržava svoje pravo vlasništva na pomješanom dijelu. Ako je razdvajanje bilo moguce, stajala im je na raspolaganju tužba za izlucenje - actio ad exhibendum i vlasnicka tužba - rei vindicatio, a ako razdvajanje nije bilo moguce, svaki je vlasnik mogao zahtjevati samo odgovarajuci dio stvari. Stjecanje plodova Odvajanjem od plodonosne stvari plodovi postaju samostalne stvari i predmet samostalnog prava vlasništva. Ako se plodonosna stvar nalazila u posjedu vlasnika, vlasnik ce vec odvajanjem/separacijom steci pravo vlasništva na plodovima. Ako je vlasnik određenim pravnim poslovima prenio pravo ubiranja plodova na druge osobe (dugorocni, kratkorocni ugovori o zakupu zemljišta, ugovor o antihrezi ili na temelju plodouživanja), ili ako je bez svog pristanka bio lišen posjeda stvari i nije bio u mogucnosti koristiti se plodovima. Ukoliko je zemljište bilo dato u dugorocni zakup sa stvarnopravnim ucinkom, vektigalist, odnosno emfiteuta su stjecali vlasništvo na plodovima vec separacijom ili odvajanjem od plodonosne stvari i pri tome su imali prednost pred vlasnikom.

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

Slicno vrijedi i za poštenog posjednika (possessor bonae fidei) koji je sticao vlasništvo na plodovima u momentu separacije kao nagradu za obradu i brigu o zemljištu. Nepošteni posjednik (possessor malae fidei) nije imao pravo sticati plodove i vlasniku je odgovarao ne samo za ubrane (fructus percepti) i potrošene (fructus consumpti), vec i za one koje je propustio ubrati (fructus percipiendi). Kratkorocni zakupnici zemljišta, plodouživatelji i ovlaštenici na temelju ugovora o antihrezi su sticali vlasništvo na plodovima tek percepcijom (uzimanjem plodova u svoju fakticnu vlast). 41. Dosjelost - USUCAPIO Dosjelost (usucapio) je originarni nacin sticanja vlasništva, posjedovanjem određene stvari kroz određeno vrijeme uz pravno priznati naslov i dobru vjeru. Vrijeme je jako bitan elemenat za dosjelost. Uzukapija je služila pretvaranju fakticnog u pravno stanje, odnosno pretvaranjem posjeda u pravo vlasništvo. Uzukapija je u svom razvoju prošla kroz dvije faze: * uzukapija po civilnom pravu * uzukapija po klasicnom pravu Pravni režim uzukapije po civilnom pravu je bio dosta liberalno postavljen i ona je tada poslužila legaliziranju posjeda pripadnika vladajucih slojeva nad novoosvojenim teritorijama. Zakon je za uzukapiju određivao samo rokove posjedovanja i to za pokretne stvari godinu dana, a za nepokretne dvije godine. Još je bilo određeno da su od uzukapije bile izuzete ukradene stvari - res furtivae i silom oduzete stvari - res vi possessae. Kada je završen proces legaliziranja posjeda vladajucih slojeva, pravni režim uzukapije po klasicnom pravu je znatno pooštren, tako se utvrđuje citav niz pretpostavki koje su morale biti ispunjene (pet pretpostavki): 1. RES HABILIS - predmet dosjelosti su mogle biti stvari sposobne za privatno vlasništvo, ukoliko se nije radilo o stvarima na kojima je uzukapija bila zabranjena. Dosjelost nije bila moguca na stvarima koje su bile van pravnog prometa - res extra commercium, na ukradenim stvarima - res furtivae, silom otetim stvarima - res vi possessae, na res mancipi koje je žena otuđila bez tutorova odobrenja, zatim na stvarima pupila i minora... 2. TITULUS (IUSTA CAUSA) - posjed je morao biti zasnovan na valjanoj pravnoj osnovi, a to je najcešce pravni posao ciji je cilj prenos vlasništva. 3. BONA FIDES - posjednik mora biti u uvjerenju da je stekao vlasništvo, tj. mora se nalaziti u oprostivoj bludnji o valjanosti pravne osnove sticanja stvari. Bona fides - dobra vjera, poštenje; u pravnom prometu predstavlja uvjerenje posjednika o ispravnosti i zakonitosti njegovog posjedovanja. Bona fides se uvijek pretpostavljala i bila je oboriva pravna pretpostavka - PRAESUMPTIO IURIS, protiv koje je bilo dozvoljeno isticanje suprotnih dokaza. Bona fides je morala postojati u casu uzimanja stvari u posjed. Ukoliko bi posjednik naknadno saznao o nekim manjkavostima njegovog posjeda, to nece utjecati na daljnji tok uzukapije, jer je vrijedio princip mala fides superveniens non nocet (kasnije pridošla zla vjera/nesavjesnost ne škodi).

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

4. USUS POSSESSIO - uzukapijens je morao imati fakticnu vlast na stvari i volju zadržati je za sebe (CORPUS ET ANIMUS REM) sve vrijeme trajanja roka potrebnog za dosjelost. Ukoliko bi došlo do prekida posjeda i njegovog ponovnog uspostavljanja, rok uzukapije bi pocinjao nanovo teci. Pokretanje vlasnicke tužbe - rei vindicatio, nije dovodio do prekida dosjelosti; to je mogla uciniti samo presuda. 5. TEMPUS - vrijeme posjedovanja, odnosno određeni rok za dosjelost. Taj rok je ostao isti i u klasicnom pravu, kao i u civilnom - za pokretne stvari jedna godina, a za nepokretne dvije godine. 42. LONGI TEMPORIS PRAESCRIPTIO ID LONGISSIMI TEMPORIS PRAESCRIPTIO - dosjelost po Justinijanovom pravu Uzukapija je kao pravni posao civilnog prava bila pristupacna samo rimskim građanima, a u pogledu nepokretnosti mogla se primjenjivati samo na italska zemljišta, zato je pravni poredak za provincijska zemljišta uveo institute LONGI TEMPORIS PRAESCRIPTIO i LONGISSIMI TEMPORIS PRAESCRIPTIO. Longi temporis praescriptio - LTP Do Justinijana, kviritsko vlasništvo se moglo sticati samo na italskim zemljištima; uzukapijom se nisu mogli služiti peregrini. U pocetku je LTP imala samo ucinak prigovora protiv vlasnikove tužbe. Kasnije je postala sredstvo i za pokretne stvari, ali je tu vrijedila samo za peregrine. Takav prigovor mogao se uspješno suprotstaviti od strane provincijalnog posjednika protiv provincijskog vlasnika sa zahtjevom za povrat stvari i to nakon 10 godina (ako su boravili u istoj pokrajini/opcini/provinciji), tj. nakon 20 godina (ako ne borave u navedenim podrucjima). Longissimi temporis praescriptio - LSTP Od vremena Konstantina, onaj koji je posjedovao stvar vec 40 godina, mogao je odbiti vlasnikovu tužbu, bez obzira na TITULUS i BONA FIDES. Tu se radi o zastari vlasnicke tužbe, a ne o sticanju vlasništva. Kasnije se vremenski rok pomjera na 30 godina i time se štiti dugorocni posjednik bez obzira na koji je nacin došao do posjeda stvari. On time ne postaje vlasnik i ne može tražiti stvar stvarnopravnom tužbom od dosadašnjeg vlasnika ili od treceg ako izgubi posjed. On samo odbija tužbu, ukoliko je prošao navedeni rok, a on stvar još uvijek posjeduje. Dosjelost po Justinijanu REDOVNA DOSJELOST - usucapio i LTP su je cinile. Usucapio postaje dosjelost na pokretnim stvarima koja traje 3 godine, a LTP je dosjelost na nepokretnim stvarima koja traje 10 godina (ako su boravili u istoj pokrajini/opcini/provinciji) i 20 (ako ne borave u navedenim podrucjima). Vrijede i dalje iste pretpostavke (5 pretpostavki obrađenih u uzukapiji). IZVANREDNA DOSJELOST - cini je LSTP. Posjednik koji je posjedovao stvar 30 godina stice ne samo pravo da odbije vlasnikovu tužbu, nego i zaista STIcE vlasništvo. S actio in rem može tražiti povrat povrat stvari, ako bi izgubio njen posjed. Potrebne pretpostavke su bile protek roka od 30 godina i bona fides. 43. MANCIPATIO

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

Mancipacija je najvažniji derivativni nacin sticanja vlasništva po propisima civilnog prava. Mancipacija je svecani formalisticki pravni cin kojim se prenosilo kviritsko vlasništvo na res mancipi. U aktu mancipacije morali su sudjelovati mancipant - otuđivatelj, mancipatar - stjecatelj, osoba koja je držala vagu na kojoj su vagani komadi bakra ili bakarne šipke i petorica svjedoka, rimskih građana. Na mjestu gdje se vršila mancipacija morao je biti i predmet na kojem se htjelo prenijeti pravo vlasništva ili njegov simbol. Mancipatar je, držeci rukom predmet, morao izgovoriti svecanu formulu kojom je tvrdio da je stvar postala njegova - nuncupatio i predao bi komad bakra mancipantu kao simbolicnu cijenu. Otuđivatelj - mancipant bi šutnjom priznao kupcevu tvrdnju. Kada je uveden kovani novac određene vrijednosti, nije više bilo potrebno vagati bakrene šipke. Mancipacija je od tada postala simbolicni akt - imaginaria venditio, za koji je civilno pravo odobravalo prenos kviritskog vlasništva. Nakon što je postala apstraktan pravni cin, mancipacijom se prenosilo vlasništvo bilo kojeg naslova (kupoprodaje, miraza, zajma, darovanja); za zasnivanje osobnopravne vlasti (muževljeve vlasti nad ženom - coemptio, zasnivanje ocinske vlasti - adoptio i oslobađanje od ocinske vlasti - emancipatio; za oslobađanje od obveze - solutio per aes et libram; za oporucivanje - testamentum per aes et libram. Mancipant je morao jamciti mancipataru za evikciju. Ako bi treca osoba podigla vlasnicku tužbu tvrdeci da je mancipirana stvar njezino vlasništvo, mancipatar je imao pravo pozvati mancipanta da se upusti u spor sa navodnim kviritskim vlasnikom. Ukoliko bi to mancipant odbio, ili ako bi spor izgubio, mancipatar je mogao podici actio auctoritatis na temelju koje bi dobio dvostruku vrijednost evinciranog predmeta. Ako je bilo mancipirano zemljište, pa se kasnije pokazalo da je zemljište manje velicine nego što je mancipant tvrdio, mancipatar je mogao uz actio de modo agri dobiti dvostruku vrijednost nedostajuce površine. U Justinijanovom pravu mancipacija je bila formalno ukinuti i zamjenjena tradicijom. 44. IN IURE CESSIO In iure cessio je derivativni nacin sticanja vlasništva po civilnom pravu koji se sastojao u prividnoj parnici (lis imaginaria) radi priznanja vlasništva. Odvijala se uz sudjelovanje pretora, dotadašnjeg vlasnika (in iure cedens) i stjecatelja (vincidans). Stjecatelj bi izgovorio svecanu formulu prisvajanja - vindicatio, kojom je tužitelj u postupku legisakcije in rem otvorio postupak. Ako dotadašnji vlasnik ne bi izgovorio formulu protutvrdnje (contravindicatio), pretor bi dosudio stvar stjecatelju (addictio). Tako bi fiktivna parnica završila. Zbog svoje apstraktnosti, in iure cessio se koristila u razlicite svrhe: * za prijenos vlasništva na res mancipi i res nec mancipi * za osnivanje, prijenos i ukidanje prava * za osnivanje i ukidanje služnosti * za ustupanje nasljedstva * za oslobadanje robova (manumissio vindicta).

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

In iure cessio je fiktivna parnica o vlasništvu, tako da otudivatelj nije odgovarao za evikciju. Na osnovu in iure cessio nisu nastajale actio auctoritatis i actio de modo agri. 45. TRADITIO - predaja stvari Traditio (predaja stvari) je neformalan, kauzalan i derivativan nacin sticanja vlasništva po ius gentiumu, koji se vrši predajom posjeda stvari. Tradicijom se prenosilo kviritsko vlasništvo na res mancipi i pretorsko (bonitarno) vlasništvo na res mancipi. Kada je u Justinijanovom pravu ukinuta razlika izmedu res mancipi i res nec mancipi, tradicija je postala jedini derivativni nacin sticanja jedinstvenog vlasništva. Da bi putem tradicije došlo do sticanja vlasništva, moraju se ispuniti odredeni uvjeti: 1. sposobni subjekti tradicije 2. volja subjekata da se izvrši prenos (zasnivanje prava vlasništva) 3. pravna osnova tradicije (iusta causa traditionis) i 4. predaja stvari Kod svake tradicije moraju postajati dva subjekta: otudivatelj stvari (tradens) i stjecatelj (accipiens). Tradens mora biti vlasnik stvari da bi mogao prenijeti vlasništvo na stjecatelja. Za tradiciju, kao i za druge derivativne nacine sticanja vlasništva, vrijedi pravilo da niko na drugog ne može prenijeti više prava nego što i sam ima. Tradiciju su mogli upražnjavati svi slobodni stanovnici rimske države kojima je ius gentium priznavalo imovinsku sposobnost. Subjekti tradicije su morali ocitovati volju da žele otuditi stvar, tj. steci vlasništvo na njoj. Kod otudivatelja je morala postojati volja da prenese vlasništvo na stvari (animus dominii transferendi), a kod stjecatelja volja da primi stvar u vlasništvo (animus dominii adquirendi). Da bi tradicija bila valjana, volja subjekata je morala biti zasnovana na pravnom razlogu (iusta causa traditionis), a to je mogao biti svaki pravni akt koji je bio usmjeren na sticanje vlasništva. Na kraju bio je potreban i sam akt predaje stvari. 46. REI VINDICATIO U vršenju svojih ovlasti, vlasnik može biti ometan na dva nacina: * oduzimanjem posjeda stvari (kada ce podici vlasnicku - petitornu tužbu i preko nje zatražiti natrag posjed stvari - rei vindicatio) * uzurpiranjem nekih prava na korištenje stvari (koja zapravo uopce ne postoje, kao npr. prava služnosti i u tom slucaju vlasniku na raspolaganju stoji actio negatoria). REI VINDICATIO

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

Rei vindicatio je tužba kojom vlasnik, koji nije bio u posjedu stvari, tuži posjednika svoje stvari i traži priznanje vlasništva kao i vracanje posjeda. U reivindikacionoj parnici tužitelj je vlasnik koji je izgubio posjed stvari, dok je tuženik posjednik koji vlasniku porice njegovo pravo na stvar. Cilj parnice je utvrditi ko je od njih vlasnik. U legisakcionom postupku obje stranke su morale utvrditi svoje pravo vlasništva da bi došlo do parnice. Stranka koja bi izgubila spor, gubila bi i okladu (sacramentum), a obavezu vracanja stvari imali su jamci koje je tuženi posjednik imenovao na pocetku parnice. U formularnom postupku presuda je glasila na novcanu protuvrijednost stvari (condemnatio pecuniaria), koja je ustanovljena na temelju procjene tužitelja, ucinjene pod prisegom. Formula je sadržavala tzv. arbitrarnu klauzulu, kojom je tuženi pozivan da vrati stvar. Tako je na posredan nacin tužitelj mogao doci do stvari. U ekstraordinarnom postupku presuda je glasila na vracanje stvari i izvršavali su je državni organi prinudnim oduzimanjem stvari i predajom tužitelju. U vlasnickoj parnici tužitelj mora dokazati: 1. svoje vlasništvo; 2. tuženikovu fakticnu vlast na stvari; 3. identitet stvari; Tužitelj dokazuje svoje pravo vlasništva dokazivanjem postojanja pravnih cinjenica i pretpostavki potrebnih za sticanje prava vlasništva. Ako tvrdi da je vlasništvo stekao originarnim putem, tada mora dokazati postojanje cinjenica potrebnih za takav nacin sticanja stvari (recimo ako tvrdi da je vlasništvo stekao dosjelošcu, mora dokazati postojanje pet pretpostavki za dosjelost). U slucaju da se tužitelj poziva na neki od derivativnih nacina sticanja vlasništva, mora dokazati: * naslov sticanja - titulus * nacin sticanja - modus * vlasništvo prethodnika - što je i najteže dokazati, posebice ako je ono steceno derivativnim putem (vlasništvo se tada dokazuje sve dok se ne pronade prethodni vlasnik koji je vlasništvo stekao originarnim putem). U formularnom i ekstraordinarnom postupku tuženik ne mora ništa dokazivati jer je teret dokazivanja na tužitelju. U skladu sa pravilom in pari causa melior est condicio possidentis (ako se dvojica pozivaju na istu osnovu, bolje prolazi onaj kod kojeg se stvar nalazi), u korist posjednika djeluje pretpostavka da je vlasnik, dok se suprotno ne dokaže. Ako tužitelj ne uspije dokazati svoje pravo vlasništva, stvar ce ostati kod tuženog posjednika. Slucaj pasivne legitimacije: ako bi detentori i pošteni posjednici imenovali osobu u cije su ime držali stvar/od koje su je stekli, te bi osobe onda imale pasivnu legitimaciju, iako u datom momentu nisu bile u posjedu spornog predmeta, a detentori i pošteni posjednici bi izbjegli položaj tuženika. Predmetom reivindikacije mogli su biti svi predmeti na kojima se može zasnovati kviritsko vlasništvo. Kako je identitet generickih stvari teško dokazati, reivindikacijom se mogao tražiti samo povrat individualno odredenih stvari.

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

Presudom nije odlucivano samo o spornom predmetu, nego i o svim potraživanjima (causa rei), koja su se mogla odnositi na: 1. povrat i nadoknadu plodova (ako je rijec o plodonosnoj stvari); 2. nadoknadu štete (ako je stvar bila potrošena, oštecena ili uništena); 3. nadoknadu troškova koje je posjednik imao na stvari; Ako je predmet spora bila plodonosna stvar, trebalo je riješiti pitanje naknade plodova kojih je vlasnik bio lišen jer je stvar bila kod posjednika. Pošteni posjednik odgovara za plodove koji još uvijek postoje (fructus extantes) u casu litiskontestacije, a nakon litiskontestacije obavezan je nadoknaditi vrijednost svih plodova koje je ubrao (fructus percepti) ili propustio ubrati (fructus percipiendi). Nepošteni posjednik mora nadoknaditi vrijednost svih ubranih plodova (fructus percepti), kao i onih koje je propustio ubrati (fructus percipiendi) i onih koje je potrošio (fructus consumpti) i to za sve vrijeme trajanja posjeda, prije i poslije litiskontestacije, a nakon litiskontestacije odgovara i za plodove koje bi mogao poluciti (imati?) samo vlasnik - tužitelj. Nadoknada štete do koje je moglo doci na spornom predmetu je rješavana u ovisnosti o cinjenici je li stvar bila kod poštenog ili kod nepoštenog posjednika. Pošteni posjednik je morao odgovarati za štetu koju bi stvar pretrpila tek nakon litiskontestacije. Nepošteni posjednik je morao odgovarati za propast i oštecenje stvari za sve vrijeme trajanja posjeda, a nakon litiskontestacije je odgovarao i za slucajnu propast stvari. Posjednik je mogao istaknuti protuzahtjeve za nadoknadu troškova i izdataka koje je imao na stvari. Posjednik je mogao napraviti troškove: * koji su bili nužni za održavanje stvari (impensae necessariae); * koji su bili korisni i kojima je objektivno povecana vrijednost stvari (impensae utiles); * radi uljepšavanja stvari i u luksuzne svrhe (impensae voluptuariae); Pitanje nadoknade troškova je takoder ovisilo o tome da li se radi o poštenom ili nepoštenom posjedniku. Pošteni posjednik je mogao zahtjevati nadoknadu nužnih i korisnih troškova i imao je pravo zadržati stvar (ius retentionis) sve dok mu ih vlasnik ne nadoknadi. Nepošteni posjednik je dobio u Justinijanovom pravu pravo na nadoknadu nužnih troškova i pravo da ono što je uložio kao impensae utiles može odnijeti (ius tollendi) ako se time nece nanijeti šteta samoj stvari. Vlasnik je s druge strane obojici i poštenom i nepoštenom posjedniku morao samo priznati ius tollendi. 47. ACTIO PUBLICIANA Actio Publiciana je služila za zaštitu bonitarnog vlasništva, a od razdoblja Justinijanovog prava upotrebljavana je za zaštitu poštenih posjednika, nositelja prava osobnih služnosti i ovlaštenika iz dugorocnih ugovora o zakupu zemljišta. Uvedena je krajem razdoblja republike kako bi se omogucila pravna zaštita bonitarnom vlasniku u slucaju da izgubi posjed stvari. Ona spada u fikticijske tužbe (actio fikticia), jer je pretor u njezinoj formuli nalagao sucu da sudi kao da je rok dosjelosti vec protekao. Stjecatelj, koji je na osnovu toga, imao položaj uzukapijenta, bi postao kviritskim vlasnikom. Zahvaljujuci ovoj fikciji bonitarni vlasnik je mogao zahtjevati stvar od bilo koje osobe, ukljucujuci i kviritskog vlasnika ako je ovaj njegovu stvar prodao. Actio Publiciana se koristila i za zaštitu posjednika koji je stvar stekao u dobroj vjeri i na temelju valjanog pravnog naslova od nevlasnika.

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

Kada bi pošteni posjednik izgubio posjed stvari, mogao ju je zahtjevati natrag od svakog treceg slabijeg posjednika, ali ne i od kviritskog vlasnika. U slucaju spora izmedu dva poštena posjednika koji su stvar stekli od istog otudivatelja, vrijedilo je nacelo prior tempore, potior iure (jaci je onaj kojem je stvar bila prije predana), ali ako su stvar stekli od razlicitih otudivatelja, jacim je smatran onaj koji je stvar posjedovao u vrijeme podizanja tužbe. 48. ACTIO NEGATORIA Actio negatoria je služila za zaštitu kviritskog vlasništva, a podizana je u slucajevima kada kviritski vlasnik nije bio lišen posjeda stvari, niti mu je osporavano njegovo pravo vlasništva, vec kada je neka osoba tvrdila da ima neko stvarno pravo na stvari (primjer, pravo služnosti ili založno pravo). Cilj tužbe je utvrdivanje da tuženikovo pravo ne postoji i da se ostvari prestanak uznemiravanja. Tužitelj je morao dokazati cinjenicu uznemiravanja i svoje pravo vlasništva, što mu je puno lakše nego u reivindikacionoj parnici jer je kod negatorne tužbe tužitelj i vlasnik i posjednik. S druge strane, tuženik je morao dokazati da mu pripada pravo koje zahtjeva. Ako ne bi uspio dokazati postojanje prava koje je tvrdio da ima, ili koje je vec vršio (primjer, zapoceo gradnju kuce na tudem zemljištu), osudivan je na temelju negatorne tužbe na uspostavljanje prijašnjeg stanja (restitutio), na nadoknadu izgubljenih koristi (commoda) i pocinjene štete, kao i na polaganje kaucije da više nece ometati vlasnika (cautio de amplius non turbando).