Riječki mlinovi

5/14/2018 Riječki mlinovi - slidepdf.com

http://slidepdf.com/reader/full/rijecki-mlinovi 1/12

GraĊevinski fakultet Sveuĉilišta u Rijeci

Studij: Sveuĉilišni preddiplomski Kolegij: Povijest konstrukcija

Akademska godina: 2010./2011.

RIJEĈKI MLINOVI (seminarski rad)

Mentor: dr. sc. Nana Palinić

Student: Josip Rubeša

U Rijeci, prosinac 2010.



2

SADRŢAJ

1. SAŢETAK……………………………………………………………………………...3

2. UVOD………………………………………………………………………………….3

3. MLIN – REVOLUCIONARNI IZUM………………………………………………....3

3.1. RJEĈINA……………………………………………………………………….3

3.2. RAZVOJ MLINOVA…………………………………………………………..4

3.3. STATUTI I NAĈIN RADA………………………………………………..…..5

3.4. DANAŠNJE STANJE I ANALIZA KONSTRUKCIJE……………………….6

4. ZAKLJUĈAK………………………………………………………………………….7

5. LITERATURA………………………………………………………………………....7

6. PRILOZI………………………………………………………………………………..8



3

1. SAŢETAK

Sprave na vodeni pogon pojavljuju se u našim krajevima vrlo rano , a naslijeĊene su iz

antike. U srednjovjekovnoj Hrvatskoj podizanje mlinova, pila i stupa za sukno povezano je uz

gospodarsku aktivnost raznih feudalnih ustanova, ali i imućnijih pojedinaca jer je za gradnju

ovakvih postrojenja bilo potrebno uloţiti znatne koliĉine novaca. Paralelno s gradnjom tih

ureĊaja podiţu se i mostovi preko Rjeĉine, ali i grade i dograĊuju ceste koje još i danas

postoje.

Rjeĉina je jedna od rijetkih krških rijeka koja je zbog dovoljne koliĉine vode

omogućavala neprekidan rad mlinova, pila i stupova tijekom cijele godine, a uzduţ njenog

osamnaestak kilometara dugog toka bilo je mnogo povoljnih lokacija oko kojih se mogla

koncentrirati gradnja takvih ureĊaja. Sredinom 19. stoljeća uz Rjeĉinu postoji 27 mlinova – 6

u Lukeţima, 1 u Valićima, po 3 u Trnovici, Drastinu i Grohovu te 4 u donjem toku Rjeĉine,

Podbadnju, Ţaklju i Zidancu. Svi su tuţne ruševine prošlosti osim Gašparovog mlina u

Martinovom selu koji još uvijek funkcionira. Urbanizacijom Rijeke stanovništvo okolnih

mjesta seli u grad i napušta industriju mlinova, pilana i stupa što će dovesti do njihove

propasti.

2. UVOD

Izabrao sam temu o rijeĉkim mlinovima jer nije kao ostale usko vezana za samo

središte i urbanu sredinu grada već za okolicu stare Rijeke. Sasvim je jasno da u današnje

moderno doba oni nisu u središtu ljudskih interesa jer su principi na kojima oni rade zastarjeli.

U radu sam ţelio prikazati stanje i razvoj mlinova koji su dokaz kako neutilitarne i

nezaštićene zgrade propadaju i gube znaĉenje te predoĉiti ljudima koji budu ovo ĉitali, surovu

stvarnost našeg doba, ali i podariti im barem neke informacije o našoj skoro zaboravljenoj

prošlosti za koju mali postotak ljudi zna da uopće postoji.

3. MLIN – REVOLUCIONARNI IZUM

3.1. RJEĈINA

Rjeĉina je baza za sve mlinove koji se na njoj nalaze i, kao jedno od najvećih vrela u

Hrvatskoj, voda iz tog izvora koristi se za vodoopskrbu grada Rijeke od ne tako daleke 1915.

godine. Zvir je najizdašnije izvorište na podruĉju Rijeke i njegovom se vodom opskrbljuje



4

rijeĉki prsten od desne obale Rjeĉine do Opatije. Voda nadolazi iz ljevkaste udubine koja

ulazi u stjenovitu padinu brda Sv. Katarina i stvara jezero koje na juţnoj strani otjeĉe u korito

Rjeĉine. Duţina je Rjeĉine oko 18 km, a širina od 9 do 20 metara. Ljepote ove rijeke ĉine

brzaci i slapovi te vrelo duboko usjeĉeno u kanjon. Godine 1985. kanjon Rjeĉine proglašen je

zaštićenim objektom prirode.

3.2. RAZVOJ MLINOVA

Prvi mlinovi na Rjeĉini spominju se krajem 14. st. kada su postojala tek dva, a već su

do 15. st. oni vrlo rasprostranjeni. Do kraja 18. st. velike obitelji Lukeţići i Juretići ponosni su

vlasnici najpoznatijih mlinova u Lukeţima i Martinovom selu. Mlinovi su bili smješteni

sjeverno od izvora Zvir koji izbija u podnoţju brda Hlibac i Sv. Katarina i ulijeva se u

Rjeĉinu. Do tih se mlinova za kratko vrijeme moglo stići ĉamcem, ploveći iz luke koja je

onda bila smještena na prostoru današnjeg Mrtvog Kanala uz Rjeĉinu.

Najveći i najpoznatiji rijeĉki industrijski mlin za ţitarice bio je Veliki trgovaĉki mlin u

Ţaklju, podignut 1841. Brašno se odonud u baĉvama otpr emalo u Istru, Dalmaciju i Trst te u

Englesku, Njemaĉku, Francusku, Egipat i Brazil. Od uzvodne brane izgraĊen je kanal prema

novom mlinu s 10, a kasnije 18 mlinskih kamena s turbinama ukupne snage 300 konja.

Zapošljavao je 150 do 300 radnika i godišnje proizvodio 250 000 vagona brašna. Godine

1862. mlin je izgorio u poţaru nakon ĉega se gradi šest-etaţna kamena zgrada duga preko 90 i

visoka preko 25 m s unutarnjom skeletnom konstrukci jom od lijevanog ţeljeza i drva, no

drvena konstrukcija je sa godinama propala pa je sada vrlo teško uoĉiti njeno postojanje. Uz

glavnu zgradu je podignuta i zgrada uprave, stambena zgrada te još nekoliko zgrada za

skladišta i štale. Od 1882. godine posluje u okviru novoosnovanog Dioniĉkoga društva za

mlin. Mlin radi do 1894. godine, pada u steĉaj te ga na javnoj draţbi kupuje znaĉajna rijeĉka

liĉnost, vlasnik tvornice torpeda Whitehead. Godine 1907. mlin je darovan gradu Rijeci no

poglavarstvo nije bilo zainteresirano za obnovu proizvodnje pa ga daju u najam vojsci te

jednoj austrougarskoj kompaniji za smještaj stoke. Gradu je bilo sve teţe odrţavati ovo zdanje

pa je zgrada poĉela jako propadati.

S druge strane Rjeĉine, u Podbadnju, od poĉetka 19. stoljeća postojao je manji mlin

ĉiji je vlasnik bio Luka Matešić, a njegov ga je sin dogradio i uz njega sagradio još nekoliko

objekata. U njemu je bilo zaposleno izmeĊu 35 i 50 radnika, a imao je snagu 25 konjskih

snaga i imao 15 strojeva koji su mogli proizvoditi i do 300 vagona brašna na dan. Proizvodio je uglavnom za trţište Dalmacije, Istre i Trsta, ali i za Brazil i Aleksandriju. Godine 1858.



5

sagraĊen je tunel za dovod vode od izvora u stijeni do mlina koji se i danas tu nalazi. Više je

puta stradao od poplava, a 1863. u njemu je izbio i poţar. Od tada se više nije obnavljao.

Kao nekada nekadašnji relikt bogate manufakturne djelatnosti na Rjeĉini i danas radi

Gašparov mlin u Martinovom selu, kao turistiĉka atrakcija, ali i za potrebe ljudi koji dolaze

nabaviti svjeţe samljeveno brašno. I danas postoji priĉa o tome kako je nastalo Martinovo

selo. Prije 350 godina doselio se iz Dalmacije Martin Juretić. Radio je na pilani u Lukeţima, a

poslije toga podigao je mlin na Rjeĉini i zajedno sa svojih devet sinova podigao cijelo naselje

koje je po njemu dobilo ime Martinovo selo. Gašpar Juretić posljednji je grobniĉki mlinar.

Poplave su tijekom 19. st. uništile najveći dio vodenih naprava uz Rjeĉinu, kako

mlinove, tako i stupe. Godine 1849. velika bujica je potpuno uništila jaz kod Matešićevog

mlina u Podbadnju. Tri godine kasnije Rjeĉina je uslijed velikih kiša jako nabujala te porušila

skoro sve mostove i jazove na Grobinštini, a 1883., nakon velike kiše, došlo je do najveće

dotad zabiljeţene nesreće kada su srušeni mostovi u Kukuljanima i u Martinovom selu,

uništene stupe u Trnovici i jazovi u Lukeţima te brana u Drastinu. Oni mlinovi koji su

preţivjeli, ostali su ruševine, a uz propadanje feudalnog sustava i razvitka urbanizacije,

poplave su bile dodatna izlika da se oni dodatno ne obnavljaju.

3.3. STATUTI I NAĈIN RADA

Srednjovjekovni graditelj mlinova morao je dobro poznavati djelovanje vode i vjetra,

kotaĉa i poluga, zubaca i kolotura te je morao znati za funkcije ruĉke i motke i svojstva drva i

kovina. Takav je bio graditelj Martin Ivić kojeg moţemo smatrati jednim od prvih domaćih

inţenjera.

Statut grada Rijeke uvodi rigorozne propise koji se odnose na nevaljalo mljevenje ţita.

Mlinari su duţni dobro saml jeti ţito i vlasniku vratiti istu koliĉinu u brašnu. Posebno pravilo

odnosilo se na strance. Onaj koji svojim ĉamcem prvi uĊe u rijeĉku luku ima pravo prvi

samljeti ţito. Svim je strancima dozvoljeno, z bog veće udaljenosti, mljevenje veće koliĉine

brašna nego ostalim graĊanima.

U starije su doba mlinovi sluţili uglavnom za mljevenje bijelog pšeniĉnog brašna,

cveta, a tek se od 19.st. u njima poĉinje intenzivnije mljeti i ţuto kukuruzno brašno, muka.

Mlinovi na Rjeĉini imali su nekoliko osnovnih dijelova: ureĊaj za dovoĊenje vode,

pogonski dio, prijenosni dio i radni stroj. Najveći problem bila je regulacija vodenog toka. Da

bi se pregradilo korito rijeke, kako bi se na tom mjestu usporio rijeĉni tok i kanaliziraoodvojkom prema budućoj napravi, trebalo je sagraditi 3-4 metra visoku zidnu branu. Glavni



6

kanal raĉvao bi se na nekoliko manjih kanala, rakvi, kojima bi se propuštala potrebna

koliĉina vode. Te rakve su dovodile vodu do naprave. UreĊaj za dovoĊenje vode sluţio bi

istovremeno za mlinove, pile, stupe i stupiće (sprave za ĉišćenje jeĉma) te su se zato sve

vodene naprave koncentrirale na jednom mjestu. Pogonski dio mlina bilo je kolo s lopaticama

koje je pokretao vodeni mlaz. Preko svoje vlastite osovine kolo je pokretalo zupĉanike i

osovinu na kojoj su bili ţrvnjevi, ĉime se ostvarivao prijenos. Posljednji dio bio je malin

(radni stroj) sa ţrvnjevima (gornji kamik - kamen koji je okrećući se oko vlastite osi mljeo

zrna, i dolnji kamik - nepomiĉni kamen). Iznad ţrvnjeva bila je drvena ĉetvrtasta posuda u

koju bi se usipalo ţito. Mjesto gdje se trusilo brašno poslije mljevenja zvalo se daska; s nje se

brašno posebnom krpicom, omelom, skupljalo u vreće. Zgrada u kojoj je bio smješten mlin

zvala se malinica, a zemljište na kojem je podignuta malinišće.

Osim mlinova, potrebno je spomenuti i stupe koje su imale široku primjenu u

grobniĉkim selima uz Rjeĉinu. One su bile glavno sredstvo za obradu vunenog sukna kojeg je

bilo u izobilju baš na Grobniku. Poĉetkom 19. st. Grobinština je, uz Liku i Slavoniju, jedan od

vodećih centara za proizvodnju sukna u Hrvatskoj. Najjaĉi centar za valjanje sukna bio je u

Grohovom selu na Grobniku. Tu je stajalo 27 stupa i nekoliko mlinova dok se obliţnji brijeg

nije odronio i razorio mnoge kuće i stupe koje se kasnije nisu obnavljale.

3.4. DANAŠNJE STANJE I ANALIZA KONSTRUKCIJE

Svi su mlinovi, osim Gašparovog koji je zaštićeni spomenik kulture, danas u

derutnom stanju. Propali su, kao što je u tekstu prije navedeno, u poţarima, poplavama ili

neodrţavanjem.

Trenutno stanje mlina u Ţaklju i njegove okolice teško se moţe nazvati bilo kakvom

šetnicom ili odmorištem ugodnim za ljude. Put do mlina pun je krupnog i komunalnog otpada,

a u samom mlinu nalaze se ostaci koje su ekološki neosviješteni izletnici ostavili za sobom.

Veći dio konstrukcije mlina je obrastao vegetacijom ili urušen, ali vegetacija većim

dijelom odrţava cijelo zdanje stabilnim. Konstrukcija je kamena, a kao vezivo se koristi slabi

mort. Na nekim je dijelovima moguće uoĉiti ţeljezne šipk e koje vire iz raspadnute

konstrukcije te su zbog toga ti dijelovi jedini ostali donekle saĉuvani. Zidovi su djelomiĉno

sagraĊeni i od opeke, što moţe ukazivati na to da su zgradu pokušavali obnavljati i spašavati

nakon poţara. Svi su prolazi u drugu prostoriju i okna ograĊeni opekom te nadsvoĊeni pravim

lukovima u klasicistiĉkom stilu, a vidljivo je i nekoliko samostojećih stupova.



7

Zaista je ovo ogromno zdanje jedna mistiĉna konstrukcija naše baštine i trebali bismo

biti ponosni da ovako nešto postoji u našem gradu, pa skoro i u samom centru. Vrijednost je

nemjerljiva, a mi je nismo svjesni, kao ni toga što se nalazi u voljenom nam Gradu.

Bilo bi šteta da zgrada propadne do temelja u narednim godinama, ali mislim da bi se

potpunom rekonstrukcijom izgubio štih i atmosfera koju ona drţi. Moţda se djelomiĉnim

obnavljanjem produţi vijek za neko vrijeme, a ne izgubi se smisao i duh koliko bi se izgubio

da se u potpunosti rekonstruira.

No drago mi je da se odrţao barem jedan spomenik kulture i danas u potpunosti radi.

Drveni Gašparov mlin u Martinovom selu moţda jest mali, ali se osjeća veliki duh starine

koja u njemu vlada, a posebno mi je drago da je netko zbilja prepoznao vrijednost ove zgrade

u našem Gradu. Ovako kultura mlinova još nije posve zamrla. To bi trebalo biti pravilo, a ne

iznimka.

4. ZAKLJUĈAK

Pronalazak sprava koje pomoću kola iskorištavaju energetski potencijal vode

revolucionirao je mnoge ĉovjekove djelatnosti, ne samo mljevenje ţita i proizvodnju brašna.

Mlinovi, zajedno sa pilama, stupama i stupićima afirmirati će postupno 3 sistema industrijske

organizacije rada: kućnu radinost, obrtniĉki rad i industrijsku proizvodnju. U Europi se takvi

sustavi uvode usporedno s uvoĊenjem feudalizma te se usavršava njihova tehnologija sve dok

nisu zamijenjeni novom revolucionarnom tehnologijom. Jasno mi je da se ovakvi mlinovi više

ne koriste, ali zato ne moraju propadati i sluţiti kao smetlište. Trebali smo se već u samim

poĉecima pitati što će dalje biti sa njima i osigurati njihovu izglednu budućnost, a ne se

zgraţati nad njima i promatrati ih kao da su uklete kuće. Preporuĉam svakomu da odvoji malo

vremena za šetnju uz Rjeĉinu i posjet starim mlinovima kako bi osjetili barem mali djelić

nekadašnje prošlosti i divotu našeg kraja. Zasluţuju da im se divimo.

5. LITERATURA

a) LUKEŢIĆ, Irvin: Malinari, Vjesnik PAR, 32/1990

b) PALINIĆ, Nana: Rjeĉina i Zvir, Rjeĉina kroz povijest, DAR, Hrvatske vode i Grad

Rijeka, Rijeka 1999.

c) Rjeĉina i njezini mlinovi, nepoznati autor, http://www.blog.hr

http://www.blog.hr/

http://www.blog.hr/



8

6. PRILOZI

Slika 1: Mlin Ţakalj iza mosta na Rjeĉini

Slika 2: Kanjon Rjeĉine



9

Slika 3: Konstrukcija mlina Ţakalj

Slika 4: Unutrašnjost mlina Ţakalj



10

Slika 5: Zidovi od kamena i opeke

Slika 6: Zidovi ojaĉani ţeljeznim šipkama



11

Slika 7: Kameni svod

Slika 8: Ruševina mlina Ţakalj



12

Slika 9: Gašparov mlin u Martinovom selu

Slika 10: Vodeni kotaĉ s lopaticama

Documents

Riječki mlinovi