Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Ekonomski fakultet u Osijeku

Diplomski studij financijski menadžment

REVIZIJSKI ODBOR KAO INTERNI MEHANIZAM

KORPORATIVNOG UPRAVLJANJA

Seminarski rad iz predmeta Revizija financijskih institucija

Student: Ivanka Mak

Broj indeksa autora:0015916

E-mail:ivanka.mak@eurodom.com.hr

Mentor:doc.dr.sc. Ivo Mijoč

Osijek, 2015.

SADRŽAJ

1. UVOD .................................................................................................................................... 4

2. KORPORATIVNO UPRAVLJANJE .................................................................................... 2

2.1. Definicija korporativnog upravljanja .............................................................................. 2

2.2. Relevantne značajke korporativnog upravljanja ............................................................. 3

2.3. Područja korporativnog upravljanja ................................................................................ 5

2.4. Mehanizmi korporativnog upravljanja ............................................................................ 9

2.4.1. Interni mehanizmi korporativnog upravljanja .......................................................... 9

2.4.2. Eksterni mehanizmi korporativnog upravljanja ..................................................... 10

2.5. Kodeks korporativnog upravljanja ................................................................................ 11

3. UVOD U REVIZIJU ............................................................................................................ 13

3.1. Pojam revizije ................................................................................................................ 13

3.2. Revizorsko društvo ........................................................................................................ 14

3.3. Vrste revizije ................................................................................................................. 15

3.3.1. Državna revizija ..................................................................................................... 15

3.3.2. Eksterna revizija ..................................................................................................... 16

3.3.3. Interna revizija ........................................................................................................ 17

4. REVIZIJSKI ODBOR .......................................................................................................... 19

4.1. Uloga i zadaće revizijskog odbora ................................................................................ 19

4.2. Prednosti i nedostaci djelovanja revizijskog odbora ..................................................... 22

4.3. Revizijski odbori u Europskoj uniji .............................................................................. 22

4.4. Članstvo i organizacija revizijskog odbora ................................................................... 24

4.5. Odgovornost i zadaci revizijskog odbora ...................................................................... 25

4.6. Suradnja revizorskog odbora s internim i eksternim revizorima .................................. 27

4.7. Komunikacija s menadžmentom i izvješćivanje ........................................................... 30

4.8. Osnivanje, članstvo i nadležnosti revizijskog odbora u Republici Hrvatskoj ............... 32

5. ZAKLJUČAK ...................................................................................................................... 36

LITERATURA ......................................................................................................................... 37

1. UVOD

Upravljanje korporacijom zahtijevan je zadatak koji menadžment mora izvršiti. Menadžeri

moraju uskladiti različite interese unutar korporacije kako bi što lakše mogli ostvariti

ekonomsku svrhu korporacije. Svakoj korporaciji potrebno je uspješno upravljanje kako bi

ona mogla efikasno i efektivno poslovati na tržištu. Kao interni mehanizam korporativnog

upravljanja moguće je koristiti revizijski odbor.

Predmet istraživanja ovog seminarskog rada je revizijski odbor kao interni mehanizam

korporativnog upravljanja. Cilj seminarskog rada je objasniti relevantne značajke

korporativnog upravljanja i revizijskog odbora kao internog mehanizma korporativnog

upravljanja. Primarne metode koje će se koristiti prilikom pisanja ovog rada su metoda

opisivanja te metoda klasifikacije. Podaci koji će se koristiti bit će prikupljeni iz stručne

literature i sekundarnih izvora.

Seminarski rad je podijeljen u tri dijela. U prvom dijelu seminarskog rada bit će definirano

korporativno upravljanje, njegove relevantne značajke, područje njegovog djelovanja, interni i

eksterni mehanizmi korporativnog upravljanja te kodeks korporativnog upravljanja. U

drugom dijelu definirat će se pojam revizije, zatim tko obavlja usluge revizije, koja je njezina

uloga i primjena pri sastavljanju financijskih izvještaja te sudionici u obavljanju revizije. Kao

sastavni dio revizije bit će još objašnjen pojam državne revizije, njena uloga u poslovanju te

navedene razlike državne revizije u odnosu na privatnu reviziju. Također će biti opisano na

koji način se dijeli revizija s obzirom na mjesto organa koji obavlja reviziju. U trećem dijelu

ovog seminarskog rada obradit će se pojam revizijskog odbora. Objasnit će se osnovne uloge i

zadaće revizijskog odbora, članstvo i organizacija revizijskog odbora, njegove odgovornosti,

način na koji se osnivaju i djeluju revizijski odbori u Europskoj uniji. Bit će riječ i o suradnji

revizijskih odbora sa internim i eksternim revizorima, njihovu komunikaciji s menadžmentom

i izvješćivanje, a objasnit će se također i osnivanje, članstvo i nadležnosti revizijskog odbora

u Republici Hrvatskoj.

2

2. KORPORATIVNO UPRAVLJANJE

Korporativno upravljanje je područje kojem su osnovni predmet proučavanja odnosi unutar

upravljačke strukture neke korporacije. Korporacije su postale neizostavni sudionik

suvremenih tržišta, a unutar samih korporacija nalaze se upravljačke strukture koje se

razlikuju od korporacije do korporacije. „Uspješna poduzeća u svom poslovanju imaju

efikasno korporativno upravljanje, jer prema Coaseu (1991) bez efikasnog sustava upravljanja

stvara se kaos u ljudskim odnosima“ (Tipurić, 2008:4). U ovom dijelu seminarskog rada za

početak će se definirati sam pojam korporativnog upravljanja te njegove glavne značajke.

Nakon toga navest će se područja djelovanja korporativnog upravljanja, mehanizmi i kodeks

korporativnog upravljanja.

2.1.Definicija korporativnog upravljanja

U suvremenom poslovnom svijetu korporacije moraju usklađivati različite interese kako bi

bile u mogućnosti na što lakši i jednostavniji način ostvariti svoju temeljnu ekonomsku svrhu.

Usklađivanje tih interesa nije jednostavan zadatak, stoga se korporativnom upravljanju pridaje

sve veći značaj. Tipurić (2008) korporativno upravljanje definira kao sustav nadzornih

mehanizama pomoću kojeg dobavljači najvažnijih inputa moraju osigurati povrate na ulaganja

u samu korporaciju.

Predmet korporativnog upravljanja su upravljačke strukture te procesi unutar poslovnog

sustava. “Korporativno upravljanje uključuje skup odnosa između menadžmenta, uprave,

dioničara i ostalih interesnih skupina, korporativno upravljanje također označuje strukturu

unutar koje se postavljaju ciljevi poduzeća i određuju sredstva za ostvarivanje tih ciljeva te za

praćenje uspiješnosti njegova poslovanja“(Tušek, 2008:542, prema Organisation for

Economic Cooperation and Development,1999).

U stručnoj literaturi može se pronaći više definicija samog pojma korporativnog upravljanja.

Prema Cadbury Report (1992), korporativno upravljanje je sustav kojim se poduzeće

usmjeruje i kontrolira. Potrebno je spomenuti da kvalitetno korporativno upravljanje zapravo

treba pružati poticaj za menadžment kako bi se ostvarivali ciljevi korporacije. „Proces

korporativnog upravljanja uključuje postupke kojima se služe oni koji zastupaju interesne

skupine organizacije, prije svega menadžment, u osiguravanju nadzora nad rizicima i u

3

procesu kontrole“ (Tušek, 2008:542 prema definiciji Instituta revizora,2003). Dinamika

korporativnog upravljanja prikazana je na slici 1.

Izvor: Tipurić, 2014:10

Može se uočiti sa prethodne slike da sama dinamika korporativnog upravljanja obuhvaća

četiri ključna aktera. Riječ je o odboru, menadžmentu, dioničarima i ostalim stakeholderima.

Analizom navedenih definicija korporativnog upravljanja može se zaključiti kako su ključni

elementi cjelokupnog njegovog okvira nadzor, upravljanje rizicima, menadžment,

osiguravanje jamstva, kontrola, ciljevi i odgovornost, prepoznavanje interesnih skupina

poduzeća i zadovoljavanje njihovih potreba.

2.2. Relevantne značajke korporativnog upravljanja

Ukoliko se žele razumjeti relevantne značajke korporativnog upravljanja, potrebno je navesti

ciljeve korporacije koji se nastoje ostvariti. Ti ciljevi zapravo podrazumijevaju zadovoljavanje

očekivanja koja imaju različite interesne skupine, od vlasnika i zaposlenika do kupaca, viših

razina vlasti, pa i šire javnosti.

Slika 1: Dinamika korporativnog upravljanja

4

Prema Hrvatskoj zajednici računovođa i financijskih djelatnika (2000), ulagači rizičnog

kapitala i njihovi savjetnici zabrinuti su zbog rizika koji mu je svojstven, unatoč njihovom

očekivanju prinosa od ulaganja. Sukladno Spilleru (1990), vlasnici su zainteresirani za

sadašnje stanje svog kapitala, s obzirom da novac danas vrijedi više nego u budućnosti, no

vlasnici su također zainteresirani i za različite informacije na temelju kojih mogu predviđati

poslovanje korporacije u bližoj ili daljoj budućnosti. To znači da ih zanima rentabilnost

ulaganja koja je povezana s rizikom ulaganja, bonitet poduzeća, visina dobiti, dobit po

dionici, visina dividendi i slično.

Također, prema Spilleru (1990), vlasnike korporacije zanimaju informacije na temelju kojih

se donose odgovarajuće odluke o zadržavanju, povećavanju ili pak smanjenju kapitala u nekoj

korporaciji.Prema tome, cilj vlasnika je uvećanje vrijednosti poduzeća iz razdoblja u razdoblje

preko povećanja njegove profitabilnosti. S druge strane, zadaću usmjeravanja poduzeća

ostvarivanju njegovih temeljnih ciljeva i svrhe postojanja te realizacije odluka vlasnika

preuzima menadžment.

Menadžment označava ukupnu aktivnost koja je usmjerena prema postavljanju dugoročnih

ciljeva, strategije poslovanja i razvoja, alociranja resursa te kontrole realizacije postavljenih

ciljevakorporacije. Temeljne menadžerske funkcije koje se provode na svim organizacijskim

razinama, bez obzira o veličini poduzeća (to su planiranje, organiziranje, vođenje, upravljanje

ljudskim potencijalima i kontrola), usmjerene su prema trajnom postizanju održive

konkurentske sposobnosti.Mnogobrojne aktivnosti menadžeri mogu ostvariti samo putem

proces poslovnog odlučivanja. „Odlučivanje stoga prožima i dominira cjelokupnm sustavom i

procesom menadžmenta, aštonadalje implicira i odgovarajuće informacijske potrebe

menadžera na svim razinama“ (Tušek, 2008:540).

Različiti sudionici poslovanja jedne korporacije zainteresirani su za različite vrste informacije.

Tako su kreditori zainteresirani za one informacije koje im omogućuju donošenje odluke o

tome trebaju li odobriti kredit korporaciji te pod kojim uvjetima trebaju ostvariti kreditiranje.

Iz toga razloga kreditore prvenstveno zanima solventnost korporacije, ali i sve ostale

informacije koje upućuju na sposobnost dužnika da vrati kredit. To znači da su kreditori

zainteresirani za informacije o sigurnosti povrata odobrenih kredita. Prema Hrvatskoj

zajednici računovođa i financijskih djelatnika (2000),dobavljači i ostali vjernici zainteresirani

su za informacije koje im govore hoće li iznosi koji im se duguju biti plaćeni u skladu s

dogovorenim vremenskim rokom. Dobavljače zanimaju informacije o likvidnosti i

5

solventnosti, odnosno informacije o sposobnosti poduzeća da u rokovima dospijeća izvrši sve

svoje obveze.

Za informacije o poslovanju korporacije zanimaju se također i kupci, ali i država. Tušek

(2008) navodi da će kupci biti zainteresirani za fer i istinite informacije o nastanku poslovanja

poduzeća, to jest o kontinuitetu ponude poduzeća na tržištu1. S druge strane za državu su

prvenstveno važne informacije koje se odnose na ostvarivanje porezne politike. Tu se

prvenstveno radi o podacima vezanim za visinu ostvarene dobiti. Državi su također potrebne

informacije vezane za alokaciju resursa na razini države, no i druge informacije koje ona

smatra relevantnim2.

Za kvalitetne informacije o poduzeću također su zainteresirani zaposlenici i njihovi sindikati.

Njih prvenstveno zanima ocjena stabilnosti i profitabilnosti poslodavca. Tušek (2008) ističe

da se za poslovanje nekog poduzeća također zanima i cjelokupno društvo, odnosno šira

javnost.Za uspješno poslovanje poduzeća zainteresirane su i različite interesne skupine

(stakeholders) koje imaju različite potrebe i interese. „One stoga donose i različite poslovne

odluke koje su u funkciji ostvarivanja njihovih različitih interesa i ciljeva“ (Tušek, 2008:541).

To će pak generirati različite potrebe i zahtjeve za informacijama o poslovanju korporacije jer

bez pravih informacija navedene skupine zapravo ne mogu ni donositi racionalne poslovne

odluke.

S obzirom da interesne skupine imaju različite pojedinačne interese, opravdano se postavljaju

zahtjevi za odgovarajućom koordinacijom. „U tom kontekstu, u posljednih nekoliko godina

sve se više uliteraturi obrađuje u praksi primjenjuje koncept korporativnog upravljanja

(corporate governance ili organizational governance)“ (Tušek, 2008:541).

2.3. Područja korporativnog upravljanja

Glavna područja korporativnog upravljanja vežu se uz pitanja moći, ovlasti, ali i uz pitanja

odgovornosti u obavljanju temeljne djelatnosti korporacije. Prema Kean-u (2003),

korporativno upravljanje treba dati odgovore na sljedeća pitanja:

• Tko nadzire korporaciju i zašto?

• Kako se korporacijom upravlja i u čijem je interesu?

1 Zainteresiranost za navedene informacije osobito je izražena u slučajevima dugogodišnje poslovne suradnje. 2 U ostale informacije koje država smatra relevantnim ubrajaju se statistika nacionalnog dohotka i slične statistike.

6

Sukladno Tipuriću (2006), korporativno upravljanje moguće je definirati kao svojevrsni

„menadžment menadžmenta“ ili pak „meta-menadžment“, budući da uključuje skup odnosa

između menadžmenta, odbora, dioničara i interesno – utjecajnih skupina poduzeća te definira

okvir za postavljanje ciljeva i određivanje sredstava za postizanje tih ciljeva.

Uspješne korporacije trebaju vrhunsko korporativno upravljanje. Ako se korporacijama dobro

upravlja, one imaju mogućnosti za napredovanje. Razvoj dobre prakse korporativnog

upravljanja jest sine gua non za poduzeća koja želeprosperirati na tržištima, pribaviti dodatni

kapital, ostvariti konkurentsku prednost te opstati u svijetu sve većih konkurentskih izazova u

brzo promjenjivoj okolini, kao i za zemlje koje žele stimulirati investiranje u privatni sektor,

privući inozemna ulaganja i stvarati kontekst gospodarskog rasta.

U OECD-ovim Načelima korporativnog upravljanja (2004) ističe se da postojanje

djelotvornog sustava korporativnog upravljanja uvelike pomaže pri osiguravanju razine

pouzdanosti koja je neophodna za funkcioniranje tržišne ekonomije. Na slici koja slijedi

prikazana su područja korporativnog upravljanja.

Slika 2: Područja korporativnog upravljanja

Izvor: Tipurić i dr., 2008:7

7

Vidljivo je sa slike 2 da korporativno upravljanje obuhvaća ukupno devet područja.

„Izgradnja sustava korporativnog upravljanja treba pomoći u odgovaranju na pitanja: koga

menadžeri predstavljaju i zašto; komu menadžeri odgovaraju; kakve su veze menadžera s

vlasnicima; kako se menadžeri nadziru i kako se trebaju nadzirati; kakvi su odnosi većinskih i

manjinskih dioničara; na koji način se štite prava manjinskih dioničara; kako se korporacija

odnosi prema javnosti i potencijalnim ulagačima; kako se u korporacijske poslove uključuju

druge interesno – utjecajne skupine, posebice radnici, te kako se štite njihova prava i

razmatraju zahtjevi; te kako se iskazuje društvena odgovornost poduzeća i drugo“ (Tipurić,

2008:7).

Potrebno je naglasiti da kvalitetno korporativno upravljanje treba također osigurati poticaje

nadzornom odboru, upravi ili pak upravnom odboru u ostvarivanju ciljeva koji su u interesu

same korporacije, ali i njezinih vlasnika. Putem korporativnog upravljanja treba se uspostaviti

učinkovit sustav vođenja i kontrole poslovanja.Dobar sustav korporativnog upravljanja za

rezultat će imati smanjenje troškova kapitala te efikasnu upotrebu resursa u poslovanju

korporacije.

Sukladno Tschoppu (2005), empirijska istraživanja pokazala su da postoji korelacija između

kvalitete korporativnog upravljanja i same izvedbe korporacije mjerene financijskim

pokazateljima, tržišnim udjelom, zadovoljstvom zaposlenika i drugim pokazateljima.

„Kvaliteta korporativnog upravljanja važan je, dakle, izvor konkurentske prednosti poduzeća“

(Tipurić, 2008:8).

S aspekta korporativnog upravljanja, pažnja se posvećuje problemima koji prirodno nastaju iz

različitosti vlasničke i menadžerske uloge u korporaciji. Posljedica razdvajanja vlasništva i

nadzora su određeni agencijski troškovi3 koji nastaju zbog razlike između vlasničkih i

menadžerski interesa.

Osim mogućeg sukoba vlasnika i menadžmenta, problemi korporativnog upravljanja mogu

također nastati i između dioničara koji nadziru poduzeće te manjinskih dioničara. „Model i

dobra praksa korporativnog upravljanja trebaju osigurati jednaka prava za sve dioničare,

posebno zaštititi manjinske dioničare i njihova investitorska prava ostvarivanja fer povrata na

svoja ulaganja“ (Tipurić, 2008:8).

Nadalje, moguće je identificirati dva temeljna sustava korporativnog upravljanja:

3 Agencijski troškovi nastaju kada menadžment nastoji ostvariti neke svoje ciljeve, a ne ciljeve dioničara.

8

• otvoreni (angloamerički) sustav,

• zatvoreni (europsko–kontinentalni) sustav (Tipurić, 2008:8).

Prema Schmidtu (2003), razlike između navedenih sustava su u različitim odgovorima na

pitanja koje su važnije interesno–utjecajne skupine koje utječu na odluke koje se donose u

korporacijama. Tu je prvenstveno riječ o instrumentima i mehanizmima koje interesno–

utjecajna grupa ima na dispoziciji, načinu na koji se njima koristi i na koji sudjeluje u

korporativnom upravljanju, zatim o ulozi pojedinih nositelja interesa te njihovom utjecaju na

osnovna pitanja korporativnog upravljanja. Sukladno Shleiferu (1997), u navedenim sustavim

rješava se različito sustav alokacije socioekonomske moći te problem efikasnosti odlučivanja i

problem odnosa između menadžera i vlasnika.

Zatvoreni sustav iliti europsko-kontinentalni sustav je utemeljen na djelovanju velikih

vlasnika i banaka (primjer za to su Njemačka i Japan). S druge strane, otvoreni ili

angloamerički sustav utemeljen je na djelovanju tržišnih mehanizama. To je karakteristično za

države anglosaksonskog poslovnog kruga.

U korporacijama kontinentalne Europe bit je na kontroli bez raspršivanja vlasništva na

zaradama. U korporacijama na području SAD-a i Velike Britanije investitori imaju vlasništvo

nad zaradama, međutim, oni nemaju kontrolu nad samom korporacijom. „Sustavi u SAD-u i

Velikoj Britaniji usredotočeni su na višu razinu pravne zaštite, dok europski (kontinentalni) i

japanski modeli počivaju na nešto slabijoj pravnoj zaštiti, ali u većoj mjeri na koncentriranom

vlasništvu“ (Tipurić, 2008:10).

Shleifer (1997) ističe da su istraživanja pokazala da četiri prethodno navedene države imaju

izrazito dobre sustave korporativnog upravljanja, ali u drugim državama diljem svijeta

problem se javlja u pravnom okviru za izgradnju zadovoljavajućeg sustava korporativnog

upravljanja koji još uvijek nije dovoljno razvijen. Može se zaključiti da sustavi korporativnog

upravljanja imaju više zajedničkog nego što se to čini na prvi pogled, osobito ako je riječ o

kombinaciji velikih investitora i pravnog sustava koji zapravo štiti prava ulagača u određenoj

državi.

Republika Hrvatska ima zatvoreni sustav korporativnog upravljanja, slično kao što je to i u

drugim zemljama kontinentalne Europe. „Obilježjasustava je znatna vlasnička koncentracija, s

posebnom ulogom vlasnika većine paketa dionica koji preuzimaju iznimno aktivnu ulogu u

nadzoru i upravljanju korporacije“ (Tipurić, 2008:10). Ovdje je potrebno spomenuti da je

9

uloga tržišta kapitala znatno manja, u usporedbi s otvorenim sustavom. U zatvorenom sustavu

burze ne funkcioniraju kao efikasna tržišta za korporativnu kontrolu. Sukladno Tipuriću

(2008), istraživanja provedena krajem 2005.godine pokazala su kako 38% poduzeća iz uzorka

hrvatskih društava imaformalno uspostavljen sustav korporativnog upravljanja. U tim

poduzećima definirana su ključna načela djelovanja i vođenja društva. Ostalih 62% poduzeća

iz uzorka nemaju formalno uspostavljen sustav korporativnog upravljanja.

2.4. Mehanizmi korporativnog upravljanja

Kada je riječ o mehanizmima korporativnog upravljanja, razlikuje se interni i eksterni

mehanizmi korporativnog upravljanja. Uravnotežen odnos između internih i eksternih

mehanizama donosi pravilno korporativno upravljanje. To osigurava efikasnost upravljanja te

pomaže u rješavanju problema koji se mogu pojaviti u korporativnim strukturama.

2.4.1. Interni mehanizmi korporativnog upravljanja

Interni mehanizmi korporativnog upravljanja prvi su mehanizmi koji će se objasniti u ovom

radu. Tipurić (2008) navodi da u interne upravljačke mehanizme pripadaju:

• odbori,

• naknade menadžmentu,

• koncentracija vlasništva,

• odnos s interesno-utjecajnim skupinama,

• korporativno izvještavanje4.

Odbori su organizacijski instrumenti putem kojih dioničari mogu utjecati na odluke

menadžmenta kako bi osigurali da se korporacijom upravlja u njihovom interesu. U modernoj

korporaciji mogu se razlikovati dva načina organizacije odbora:

• uspostava jedinstvenog odbora direktora ili upravnog odbora,

• uspostava dva odbora; nadzornog odbora i uprave (Tipurić, 2008:67).

Monistički model korporativnog upravljanja temelji se na jedinstvenom odboru direktora. U

upravnom odboru su izvršni i neizvršni direktori, a objedinjuje se nadzorna i upravljačka

funkcija. Unutarnji direktori imaju operativne poslovne ovlasti, dok neizvršni ili vanjski

direktori nisu uključeni u operativno funkcioniranje poduzeća. Vanjski članovi trebaju biti

4 Korporativno izvještavanje podrazumijeva financijsku transparentnost i adekvatno objavljivanje relevantnih informacija.

10

neovisni i objektivni, a unutarnji članovi trebaju pridonijeti radu korporacije svojom

stručnošću i dobrim poznavanjem korporacijskog poslovanja.

Nadalje, upravni odbor zadužen je za definiranje poslovne politike i postavljanje ciljeva

korporacije. Jedna od glavnih zadaća upravnog odbora je izbor kvalitetnog glavnog izvršnog

direktora zaduženog za provedbu strategije. Kako bi odbor lakše ispunjavao svoje dužnosti,

uspostavljaju se pododbori kao odbor vanjskih direktora, izvršni odbor, odbor za

nagrađivanje, revizijski odbor te odbor za imenovanje.

Dualni model korporativnog upravljanja temelji se na uspostavi nadzornog odbora i uprave.

Tipurić (2008) naglašava da članovi nadzornog odbora koji nemaju izvršne pozicije

preuzimaju ulogu nadzora i praćenja poslovanja, dok uprava preuzima ulogu vođenja i

upravljanja korporacijom.

2.4.2.Eksterni mehanizmi korporativnog upravljanja

Eksterni mehanizmi korporativnog upravljanja obuhvaćaju sljedeće čimbenike:

a) tržište za korporativnu kontrolu,

b) zakonodavni i regulatorni okvir,

c) zaštitu manjinskih dioničara,

d) konkurentske uvjete (Tipurić, 2013:2).

Tržište za korporativnu kontrolu definira se kao vanjska sila koja zapravo navodi menadžere

da se ne ponašaju na način koji nije u interesu vlasnika korporacije i može se reći da

predstavlja prijetnju menadžerima jer stvara mogućnost gubljenja nadzora nad korporacijom.

Navedeno tržište također smanjuje vrijednost neefikasnih menadžera na tržištu menadžerskih

talenata (Tipurić, 2008:67).

Sljedeći čimbenik eksternih mehanizama korporativnog upravljanja je zakonodavni i

regulatorni okvir. „Postojanje dobrih pravnih standarda i legislative pretpostavka je za

kvalitetno korporativno upravljanje“(Tipurić, 2008:67). Zakonodavni okvir treba osigurati

određene pravne standarde koji će barem u nekom mjeri osigurati da menadžeri kvalitetno i

moralno upravljaju korporacijom.

Nadalje. manjinski dioničari su grupa dioničara koja nema dovoljno skupštinskih glasova za

ostvarenje vlastitih interesa u korporaciji.„Većinski dioničar je onaj koji ima više od 50%

dionica društva ili onaj koji ima i manji udjel od 50% temeljnog kapitala, ali je u stanju

11

ostvariti dominantan položaj u društvu zbog fragmentirane vlasničke strukture ostatka

temeljnog kapitala te nejedinstvenosti drugih dioničara“ (Tipurić, 2008:67). Ukoliko postoje

mogućnosti iskorištavanja položaja većinskih dioničara na trošak manjinskih, tada zaštita

manjinskih dioničara postaje bitan instrument korporativnog upravljanja.

Posljednje navedeni čimbenik eksternih mehanizama korporativnog upravljanja su tržišni

uvjeti. Oni omogućuju opstanak korporaciji ukoliko ona ima održivu konkurentsku prednost.

Veći tržišni udio mogu imati samo korporacije one koje su sposobne izgraditi konkurentsku

sposobnost, ali i korporacije koje imaju kvalitetnu upravljačku strukturu. „Postojanje

slobodnog tržišta i konkurencija utječu na praksu korporativnog upravljanja“ (Tipurić,

2008:67).

2.5. Kodeks korporativnog upravljanja

U prilog tome koliko je korporativno upravljanje značajno ide činjenica da postoji Kodeks

korporativnog upravljanja. Kodeks korporativnog upravljanja izradila je Hrvatska agencija za

nadzor financijskih usluga (HANFA) u suradnji sa Zagrebačkom burzom. Navedeni Kodeks

izrađen je s ciljem unapređenja kulture korporativnog upravljanja.

Kodeksom korporativnog upravljanja definirani su temelji za izgradnju sofisticiranih

korporativnih odnosa unutar same korporacije. „Kodeks korporativnog upravljanja, kao skup

pravila i načela, ima za cilj uspostaviti visoke standarde korporativnog upravljanja i

transparentnosti poslovanja dioničkih društava radi olakšavanja pristupa kapitalu uz niže

troškove, budući da jasno definirane procedure korporativnog upravljanja, koje se temelje na

prepoznatljivim međunarodnim standardima, jesu jedan od osnovnih kriterija za donošenje

odluke o ulaganju“ (Kodeks korporativnog upravljanja, HANFA, dio prvi5). HANFA je

donijela navedeni Kodeks kako bi potaknula odgovorno upravljanje i nadzor poslovnih i

upravljačkih funkcija dioničkih društava.

Kodeksom korporativnog upravljanja žele se zaštititi prvenstveno ulagači u dionička društva,

ali i drugi zainteresirani korisnici. U Uvodnim odredbama Kodeksa korporativnog upravljanja

istaknuta su njegova sljedeća temeljna načela:

• transparentnost poslovanja,

5 Raspoloživo na: http://www.hanfa.hr/getfile/6627/Kodeks%20korporativnog%20upravljanja.pdf (pristup 31.10.2014.)

12

• jasno razrađene procedure za rad nadzornog odbora, uprave i drugih organa koje

donose važne odluke,

• izbjegavanje sukoba interesa,

• učinkovita unutarnja kontrola,

• djelotvoran sustav odgovornosti.

HANFA je odredbe Kodeksa korporativnog upravljanja usmjerila na nadogradnju

korporativnih odnosa koji proizlaze iz važećih zakonskih propisa, ali također je odredbe

usmjerila i na međunarodno prihvaćena načela korporativnog upravljanja.

Navedenim Kodeksom propisano je da je poduzeće obvezno na propisanom obrascu6 navesti

pridržava li se preporuka Kodeksa korporativnog upravljanja ili ne. „U slučaju kada se

društvo ne pridržava preporuka Kodeksa, društvo je obvezno u godišnjem upitniku obrazložiti

zbog čega je došlo do neprimjene ili odstupanja od preporuka“ (Kodeks korporativnog

upravljanja, HANFA, dio prvi7). Prethodno navedeni godišnji upitnik predstavlja sastavni dio

godišnjeg izvješća poduzeća. Poduzeće treba ispunjeni upitnik objaviti na svojim internetskim

stranicama.

6 Riječ je o godišnjem upitniku koji je sastavni dio Kodeksa korporativnog upravljanja. 7 Raspoloživo na: http://www.hanfa.hr/getfile/6627/Kodeks%20korporativnog%20upravljanja.pdf (pristup 31.10.2014.)

13

3. UVOD U REVIZIJU

Revizija je neizostavan dio financijskog poslovanja gospodarskih subjekata. Ona

podrazumijeva provjeru točnosti i ispravnosti financijskih izvještaja, a regulirana je Zakonom

o reviziji (NN, br.144/12). U ovom dijelu rada obradit će se definicija revizije, njezina uloga i

primjena pri sastavljanju financijskih izvještaja te sudionici u obavljanju poslova revizije.

3.1. Pojam revizije

Revizija je u stručnoj literaturi definirana na više načina. Prema Zakonu o reviziji, „revizija je

postupak provjere i ocjene financijskih izvještaja i konsolidiranih financijskih izvještaja

obveznika revizije te podataka i metoda koje se primjenjuju pri sastavljanju financijskih

izvještaja (u daljnjem tekstu: financijski izvještaji), na temelju kojih se daje stručno i neovisno

mišljenje o istinitosti i objektivnosti financijskog stanja, rezultata poslovanja i novčanih

tokova“ (Zakon o reviziji, NN, br.144/12, čl.2).

Prema Međunarodnim revizijskim standardima, revizija se definira kao postupak ispitivanja i

ocjene financijskih izvješća poduzeća te ispitivanje i ocjena podataka i metoda koje su

korištene pri sastavljanju tih izvješća. Rezultat revizije je stručno mišljenje o realnosti i

objektivnosti financijskih izvještaja. „Pojam revizije dobiva svoje precizno značenje samo

kada se koristi uz određene pojmove, odnosno priložnu oznaku koja pobliže određuje i

opisuje smjer izvršenja procesa revizije kroz ograničavanje opsega djelovanja, kao što su

financijska revizija, porezna revizija, revizija financijskih izvješća i slično“ (Crnković, Mijoč,

Mahaček, 2010:13).

Kao značajne karakteristike samog pojma revizije mogu se istaknuti sljedeće:

• sustavni pregled,

• objektivnost,

• pribavljanje i vrjednovanje dokaza,

• navodi o ekonomskim događajima,

• stupanj usklađenosti,

• dostava rezultata (Crnković, Mijoč, Mahaček, 2010:13).

U Republici Hrvatskoj revizija je pravno regulirana Zakonom o reviziji (NN, br.144/12).

Sukladno navedenom Zakonu, usluge revizije može obavljati:

14

• „trgovačko društvo osnovano prema odredbama Zakona o trgovačkim društvima i

revizor iz države članice Europske unije, odnosno Europskoga gospodarskog prostora,

neovisno o pravnome obliku, koji su sukladno odredbama članka 4. ovoga Zakona za

obavljanje usluga revizije dobili dozvolu Hrvatske revizorske komore (u daljnjem

tekstu: revizorsko društvo),

• samostalni revizor, osnovan prema odredbama ovoga Zakona. Samostalni revizor koji

obavlja usluge revizije kao svoju djelatnost može biti isključivo ovlašteni revizor koji

je za obavljanje tih usluga dobio dozvolu Hrvatske revizorske komore (u daljnjem

tekstu: Komora)“ (Zakon o reviziji, NN, br.144/12, čl.3)8.

U navedenom Zakonu samostalni revizor definiran je kao ovlašteni revizor koji obavlja

reviziju kao samostalnu djelatnost. Samostalni revizor mora biti upisan u registar samostalnih

revizora. Navedeni registar vodi se u Komori.

Zakonom je također propisano da ovlašteni revizor može osnovati samo jedan revizorski ured

i u njemu mora biti zaposlen.Dopušteno je osnivanje zajedničkog revizorskog ureda radi

pružanja revizorskih usluga dva ili pak više ovlaštenih revizora. „Ovlašteni revizor, koji

osnivaju zajednički revizorski ured dužni su zahtjev o osnivanju zajedničkog revizorskog

ureda podnijeti Komori. Nakon odobrenja Komore, osnovni zajednički revizorski ured upisuje

se u registar zajedničkih revizorskih ureda“ (Crnković, Mijoč, Mahaček, 2010:45).

3.2. Revizorsko društvo

U Republici Hrvatskoj revizorsko se društvo osniva kao trgovačko društvo. Osnivanje

revizorskog društva regulirano je Zakonom o reviziji (NN, br.144/12) te Zakonom o

trgovačkim društvima (NN, br.68/13). „Uprava revizorskog društva može imati jednog člana

ili više članova“ (Zakon o reviziji, NN, br.144/12, čl.10, st.2). Zakonom je propisano i da se

većina članova uprave revizorskog društva mora aktivno služiti hrvatskim jezikom. „Za člana

uprave revizorskog društva ne može biti imenovana osoba koja je bila pravomoćno

bezuvjetno osuđena na kaznu zatvora više od tri mjeseca u posljednjih pet godina za kazneno

djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja“ (Zakon o reviziji, NN, br.144/12, čl.10,

st.4).

Revizorsko društvo može obavljati također i neke dodatne djelatnosti. Te djelatnosti također

su opisane u Zakonu o reviziji (NN, br.144/12). „Revizorsko društvo ili samostalni revizor

8 Raspoloživo na: http://www.zakon.hr/z/417/Zakon-o-reviziji (pristup 31.10.2014.)

15

može, pored usluga revizije, u okviru svoje registrirane djelatnosti obavljati i usluge s

područja financija i računovodstva, usluge financijskih analiza i kontrola, usluge poreznog i

ostaloga poslovnog savjetovanja, usluge procjenjivanja vrijednosti poduzeća, imovine i

obveza, usluge sudskog vještačenja, usluge izrade i ekonomske ocjene investicijskih

projekata“ (Zakon o reviziji, NN, br.144/12, čl.11, st.1).

Potrebno je također spomenuti i Hrvatsku revizorsku komoru. Riječ je o stručnoj organizaciji

revizorskih društava, samostalnih i ovlašteni revizora koji obavljaju djelatnost na području

Republike Hrvatske. „Komora ima svojstvo pravne osobe s javnim ovlastima te izdaje javne

isprave“ (Crnković, Mijoč, Mahaček, 2010:48). Hrvatska revizorska komora postala je

pridruženi član Međunarodne organizacije računovođa 5.studenog 2010.godine, dok je

16.prosinca iste godine postala pridruženi član Europske federacije računovođa9.

3.3. Vrste revizije

Revizija se može podijeliti na nekoliko vrsta, ovisno o kriteriju podjele. Najčešće spominjani

kriteriji podjele revizije u stručnoj literaturi su sljedeći:

• s obzirom na subjekta koji provodi reviziju,

• s obzirom na što je revizija usmjerena,

• s obzirom na područje ispitivanja (Crnković, Mijoč, Mahaček, 2010:48).

S obzirom na subjekta koji provodi reviziju razlikuju se interna i eksterna revizija. S obzirom

na što je revizija usmjerena, razlikuju se revizija financijskog poslovanja te revizija

poslovanja. I naposljetku, s obzirom na područje ispitivanja, revizija se dijeli na komercijalnu

i državnu reviziju. U nastavku rada slijedi detaljnije objašnjenje državne, eksterne i interne

revizije.

3.3.1. Državna revizija

S obzirom na područje ispitivanja, kao što je prethodno rečeno, razlikuju se komercijalna i

državna revizija. Državna revizija podrazumijeva pregled i kontrolu financijskih izvješća

jedinica koje pripadaju državnom sektoru i jedinica koje pripadaju nižoj razini vlasti. U

okviru državne revizije također se treba ocijeniti koliko se djelotvorno i koliko ekonomično

obavlja djelatnosti prethodno navedenih državnih jedinica.

9 Više o Hrvatskoj revizorskoj komori raspoloživo je na: http://www.revizorska-komora.hr/ (pristup 20.2.2015.)

16

Državna revizija treba se provoditi sukladno standardima Međunarodne organizacije vrhovnih

revizijskih institucija te sukladno s Kodeksom profesionalne etike državnih revizora, a obavlja

se isključivo u ime i za račun države. Razlika između državne revizije i revizije privatnog

sektora je u načinu financiranja tj. državna revizija se financira iz državnog proračuna.„U

najširem smislu, može se govoriti o trima osnovnim vrstama državne revizije:

1. računski sud, sa sudbenim funkcijama

2. kolegijalno tijelo, bez sudbene funkcije, ali s funkcionalnim načinom odlučivanja

sličnim kao kod sudova

3. monokratski ured, na čijem čelu je jedna osoba - glavni državni revizor“ (Akrap i

drugi, 2009:66).

Subjekti revidiranja kod državne revizije su brojni. Razlog tome je što je za obavljanje javnih

funkcija unutar države uglavnom zadužen veći broj različitih tijela. „Uz tijela središnje,

regionalne i lokalne vlasti, to su i trgovačka potpuno ili djelomično u vlasništvu države, kao i

različite druge vrste javnih tijela. To su i tijela koja primaju državne potpore, financiraju se od

zakonom utvrđenih dadžbina ili imaju dugove prema državi“ (Akrap i drugi, 2009:68).

Provedbu državne revizije obavljaju vrhovne revizijske institucije. U Republici Hrvatskoj

vrhovna revizijska institucija je Državni ured za reviziju. Djelovanje Državnog ureda za

reviziju pravno je regulirano Zakonom o Državnom uredu za reviziju (NN, br.80/11). Prema

navedenom Zakonu, Državni ured za reviziju je najviša revizijska institucija u Republici

Hrvatska, a sredstva potrebna za njezin rad osiguravaju se iz državnog proračuna. Državni

ured za reviziju je samostalna institucija i neovisna u svojemu radu. Navedena institucija

također može ostvarivati i vlastite prihode na temelju obavljanja revizije nacionalnih i

međunarodnih sredstava. Vlastite prihode može ostvariti i sudjelovanjem u međunarodnim

projektima.

3.3.2.Eksterna revizija

S obzirom na subjekta koji provodi reviziju, što je već rečeno prethodno u radu, razlikuju se

eksterna i interna revizija. „Eksterna revizija je postupak ispitivanja i ocjenjivanja poslovanja

poduzeća koji provode stručni, neovisni i za taj posao ovlašteni revizori“ (Akrap i drugi,

2009:56). Ovlašteni revizori koji provode eksternu reviziju ne smiju imati nikakvu vezu s

gospodarskim subjektom u kojem se provodi revizija. „Eksternu (vanjsku) reviziju provode

neovisne i stručne osobe, ovlašteni revizori koji nisu zaposlenici subjekta u kojemu se revizija

obavlja“ (Crnković, Mijoč, Mahaček, 2010:18). U protivnom bi bilo narušeno načelo

17

neovisnosti revizije. Eksterna revizija namijenjena je prvenstveno eksternim korisnicima.

„Eksternom se revizijom prije svega ispituje objektivnost i realnost temeljnih financijskih

izvještaja“ (Akrap i drugi, 2009:56).

Eksterna revizija nastala je iz potrebe da se odvoji funkcija upravljanja od funkcije vlasništva.

Provedbom eksterne revizije prvenstveno se želi zaštititi interes vlasnika kapitala. Cilj ove

vrste revizije također je i osigurati vjerodostojne informacije za upravljanje. „Za ovu vrstu

revizije iznimno je važno postojanje instituta za reviziju ili računovodstvo, koje, između

ostalog, donosi i revizijske standarde i kodeks profesionalne etike revizora te izdaje certifikate

o revizijskim zvanjima“ (Akrap i drugi, 2009:56). Eksterni revizori najčešće provode reviziju

financijskih izvještaja, no mogu se baviti i drugim aktivnostimapoput pružanja savjetodavnih

usluga i poreznog savjetovanja.

3.3.3. Interna revizija

Za razliku od eksterne revizije, interna revizija prvenstveno je namijenjena internim

korisnicima. Akrap (2009) naglašava da je interna revizija je izuzetno značajan segment

revizijske profesije. „Najznačajniji poslovi interne revizije su ispitivanje organiziranosti te

razvoj i poboljšanje efikasnosti pojedinih poslovnih funkcija, ispitivanje načina donošenja

poslovnih odluka te funkcioniranja informacijskog sustava i drugi poslovi kojima se provodi

ispitivanje i ocjena poslovanja poduzeća“ (Akrap i drugi, 2009:56).

Potrebno je spomenuti da se ciljevi interne revizije razlikuju od ciljeva eksterne revizije.

Razlog tome je što ulogu interne revizije zapravo određuje menadžment poduzeća. „Osnovna

preokupacija vanjskog revizora je jesu li financijska izvješća bez značajnijih pogrješnih

prikazivanja, dok interni revizor usmjerava pažnju na učinkovitost poslovanja poduzeća“

(Crnković, Mijoč, Mahaček, 2010:20). Za internu reviziju nije tolikovažno izražavanje

mišljenja o objektivnosti financijskih izvješća.

Prema Meigs-u (1988), interna revizija treba ispitati i ocijeniti postojeći sustav internih

kontrola te ocijeniti efikasnost pojedinog poslovnog sustava. Interna revizija također treba

davati izvještaj o rezultatima ispitivanja i na temelju njega pružiti menadžment određene

prijedloge. Nadalje, interna revizija istražuje također i funkcioniranje internih kontrola

računovodstvenog sustava.

Fokus interne revizije je održavanje i razvoj organizacije poslovanja u cijelosti. Za razliku od

interne revizije, fokus eksterne revizije su financijski izvještaji.Internu reviziju provode

18

interni revizori i, za razliku od eksterne revizije koju iniciraju različiti zakonski propisi,

provodi se zbog potreba poduzeća. „Dakle, eksterna i interna revizija se međusobno

nadopunjuju predstavljajući cjeloviti skup radnji u postupku revidiranja financijskih izvješća s

ciljem postizanja realnijeg i objektivnijeg izvješćivanja“ (Crnković, Mijoč, Mahaček,

2010:20).

19

4. REVIZIJSKI ODBOR

Revizijski odbor može biti interni mehanizam korporativnog upravljanja. U Republici

Hrvatskoj osnivanje i nadležnosti revizijskog odbora regulirani su Zakonom o reviziji (NN,

br.144/12). U ovom dijelu rada obradit će se uloga i zadaće revizijskog odbora, njegove

prednosti i nedostaci, organizacija i odgovornosti revizijskog odbora te njegovo osnivanje,

članstvo i nadležnosti.

4.1. Uloga i zadaće revizijskog odbora

Kako bi postigli da se poslovanje poduzeća odvija u okviru planu kojeg su oni osmislili,

dioničari pokušavaju upravljati navikama i poslovnim odlukama menadžera. Veliku ulogu u

ostvarivanju tih ciljeva imaju upravo odbori. Tušek (2007) ističe da postoje dvije mogućnosti

organiziranja odbora u poduzeću. Prva mogućnost je uvođenje jedinstvenog odbora direktora,

dok je druga mogućnost uvođenje dva odbora, a riječ je o nadzornom odboru te upravi.

Na jedinstvenom odboru direktora utemeljen je angloamerički model10 korporativnog

upravljanja. U tom jedinstvenom odboru nalaze se izvršni te neizvršni direktori. Neizvršni ili

vanjski direktori nisu uključeni u operativno funkcioniranje korporacije, dok su izvršni ili

unutarnji uključeni. Nadalje, na temelju dva odbora uspostavljen je kontinentalni model11

korporativnog upravljanja. Riječ je o sljedeća dva odbora:

• nadzorni odbor koji obuhvaća članove koji nemaju izvršne pozicije,

• upravni odbor koji obuhvaća menadžere na najvišim razinama u korporaciji, koji

preuzima ulogu upravljanja i vođenja poduzeća (Tušek, 2007:88 prema Tipurić,

2006:57-60).

Nadzorni odbor u ovom modelu preuzima ulogu nadzora i praćenja poslovanja, dok upravni

odbor preuzima ulogu upravljanja i vođenja poduzeća. „U angloameričkom modelu

korporativnog upravljanja revizijski odbor je specijalizirani pododbor u okviru odbora

direktora i sastavljen od neovisnih članova odbora; u kontinentalnom pak modelu

korporativnog upravljanja s dvorazinskom upravljačkom strukturom, nadzorni odbor imenuje

revizijski odbor, koji obavlja određene zadaće nadziranja i praćenja poslovanja poduzeća“

(Tušek, 2007:88). Ovdje je bitno naglasiti da je ključni zahtjev postojanje odgovarajuće

uključenosti neizvršnih direktora u ispitivanje procesa financijskog izvještavanja, internih

10 Angloamerički model korporativnog upravljanja u stručnoj literaturi naziva se još i jednorazinski model. 11 Kontinentalni model korporativnog upravljanja naziva se još i dvorazinski model.

20

kontrola te procesa upravljanja rizicima, neovisno o tome je li riječ o angloameričkom ili pak

kontinentalnom modelu.

Sukladno Tušeku (2007), među krucijalne čimbenike kvalitete rada revizijskog odbora

pripada imenovanje kvalificiranih članova. U pravilniku navedenog odbora moraju biti

navedene minimalne kvalifikacije članova, a od svih članova odbora najčešće se očekuje

financijska pismenost12.

Tušek (2007) također navodi da je za rad revizijskog odbora dobro da barem jedan član ima

računovodstvena ili revizijska znanja, drugim riječima, da može postaviti pitanja o

financijskim rizicima, internim kontrolama, reviziji te sličnim temama. Navedena znanja

procjenjuju se na temelju radnog iskustva člana, stečenih certifikata i slično.

U Zakonu o reviziji (NN, br.144/12) u Republici Hrvatskoj navedeni su osnovni zadaci

revizijskog odbora. Neki od osnovnih zadataka revizijskog odbora prema navedenom Zakonu

su praćenje procesa financijskog izvješćivanja, praćenje unutarnje revizije, praćenje jesu li

samostalni revizori neovisni i tako dalje.

Sukladno Tušeku (2007), sve više se upućuje na nove uloge i zadatke revizijskog odbora u

angloameričkom modelu korporativnog upravljanja. Nove uloge i zadaci u sklopu su sa

zakonskim propisima koji se odnose na cjelokupnu računovodstvenu reformu u korporacijama

od javnog interesa, uključujući također i zaštitu investitora. Riječ je o Sarbanes-Oxleyev

zakonu (eng. Sarbanas-Oxley Act) u sklopu kojeg je revizijski odbor (kao specijalizirani

pododbor u unutar odbora direktora)odgovoran za imenovanje eksternog revizora, ugovaranje

naknade s eksternim revizorom te odgovoran za provjere neovisnosti i praćenja rada

eksternog revizora. Ukoliko dođe do eventualnog razilaženja i nesuglasica između

menadžmenta i eksternog revizora na području financijskog izvještavanja, revizijski odbor

ima aktivnu ulogu u razrješavanju problema. Naime, izravno izvještavanje revizora

revizijskom odboru predviđa se prema tom zakonskom propisu.

Istim zakonom zahtjeva i odobrenje za sve nerevizijske usluge koje će obaviti revizijska

tvrtka poduzeću koje u svojoj organizacijskoj strukturi ima revizijski odbor. U zakonu je

također navedena zabrana pružanja usluga revizije financijskih izvještaja u tekućoj godini u

slučaju ako je eksterni revizor klijentu pružio nerevizijske, uglavnom savjetničke usluge.

12 Financijska pismenost podrazumijeva čitanje i razumijevanje financijskih izvješća.

21

Tušek (2007) također naglašava da, uz Sarbanes-Oxleyev zakon, u SAD-u postaje i dodatni

zakoni koji se odnose na novu ulogu i zadatke revizijskih odbora. Naprimjer, pravila New

York Stock Exchange (skraćeno NYSE) i NASDAQ standardi listanja na burzi sadrže mnoge

odrednice koje su dio Sarbanes-Oxleyeva zakona, ali također sadrže i neke dodatne zahtjeve i

odgovornosti revizijskih odbora koje se uvrštavaju u pravilnik o radu revizijskih odbora (engl.

Audit Committee Charter) u pojedinim korporacijama. „Revizijski odbor prema tim

zahtjevima treba pružiti podršku i pomoć odboru direktora u nadziranju:

- sveobuhvatnosti financijskih izvještaja poduzeća,

- usklađenost poslovanja poduzeća sa zakonskim propisima i ostalom regulativom,

- stručnost i neovisnost eksternog revizora,

- provođenje interne revizije i

- pripreme sažetka izvješća revizijskih odbora koji se uključuju u godišnje izvješće“

(Tušek, 2007:4 prema Brodsky, 2003:1).

Nadalje, prema pravilima NYSE u odgovornosti revizijskih odbora pripadaju i sljedeće

aktivnosti:

- revizorski odbor zadužen je za izbor neovisnog revizora,

- navedeni odbor dužan je minimalno jedanput u godini prekontrolirati revizorsko

izvješće koje sadrži potrebne informacije za procjenu revizora te procjenu razine

kvalitete provedene revizije,

- revizorski odbor također je obvezan raspraviti s eksternim revizorom te s

menadžmentom korporacije o godišnjim financijskim izvješćima,

- dužan je također odraditi i raspravu o svim informacijama vezanim za financije

korporacije koje u obzir uzimaju analitičari te agencije za procjenu kreditnog rejtinga,

- revizorski odbor mora raspraviti i o politikama (pri tome treba svakako uzeti u obzir

procjenu rizika u okviru menadžmenta rizika korporacije),

- povremeno revizorski odbor mora održati sastanak s menadžmentom korporacije i sa

internim te eksternim revizorima,

- navedeni odbor zadužen je i za izvještavanje odbora direktora i tako dalje (Tušek,

2007:4 prema Brodsky, 2003:1).

Tušek (2007) sistematizira uloge revizijskih odbora na sljedeći način:

- revizijski odbor treba razmatrati financijske aktivnosti korporacije (posebno troškove

korporacije),

22

- revizijski odbor treba istraživati proces revizija financijskih izvještaja te proces interne

revizije,

- navedeni odbor treba također i razmotriti godišnje izvješće i revizorovo izvješće o

financijskim izvještajima te adekvatnost sustava internih kontrola,

- revizijski odbor treba biti uključen u sastanke eksternog i internog revizora (Tušek,

2007:5 prema Pickett,1997:105-106).

Iako je u SAD-u pažnja posvećena odnosu revizijskih odbora s eksternom revizijom, s

vremenom je došlo i do veće usmjerenosti aktivnosti revizijskih odbora prema internoj

reviziji.

4.2. Prednosti i nedostaci djelovanja revizijskog odbora

Osnivanje revizijskog odbora korporaciji može donijeti veći broj prednosti. Kao prednosti

osnivanja i djelovanja revizijskog odbora ističu se sljedeće:

- pomoć direktorima pri izvršavanju njihovih zadatka,

- poboljšavanje komunikaciju unutar korporacije,

- promoviranje objektivnost,

- promoviranje revizijske profesije,

- ojačavanje uloge neizvršnih direktora (Tušek,2007:5-6 prema Pickett,1997:105-106).

Iako osnivanje revizijskog odbora donosi prednosti, ono također korporaciji može donijeti i

određen broj nedostataka. Riječ je o sljedećim nedostacima:

- može doći do situacije da revizijski odbor podijeli odbor direktora,

- manjak neizvršnih direktora,

- potrebni su dodatni vremenski, ali i ostali resursi za rad revizorskog odbora,

- revizijski odbor može biti najmanje efikasan u osjetljivim područjima koja su

korporaciji prioritetna (Tušek, 2007:5-6 prema Pickett, 1997:105-106).

4.3. Revizijski odbori u Europskoj uniji

Unutar brojnih korporacija na području Europske unije u zadnjih nekoliko godina osnivaju se

i djeluju nekoliko revizijskih odbora. Cadbury Report u Velikoj Britaniji, kao i Vienot Report

u Francuskoj, dokumenti su u kojima se nalaze preporuke vezane uz formiranje i aktivnosti

revizijskih odbora. Preporuke vezano uz aktivnosti revizijskih odbora također je donijela i

Europska komisija u dokumentu Zeleni papir (eng. Green Paper) koji nosi naziv „Uloga,

23

položaj i odgovornost statutarnog revizora u Europskoj uniji“ 13. Tamo se ističe da su

revizijski odbori zapravo potencijalno moćno sredstvo pomoću kojeg se može ojačati

neovisnost eksternih revizora te autoritet revizora u raspravama s operativnim

menadžmentom.

U rujnu 1997.godine provedeno je opsežno istraživanje revizijskih odbora u osam europskih

zemalja14 na uzorku od 65 poduzeća15. Istraživanje je provodilo Udruženje europskih

menadžmentskih fakulteta i poslovnih škola (CEMS – TheCommunityofEuropean

Management Schools) u suradnji sa Pricewaterhouse. Rezultati istraživanja pokazali su da

postoji vrlo visok postotak dobrovoljnog usvajanja prijedloga za osnivanjem revizijskih

odbora u korporacijama. Naime, čak 60% ispitanika u korporaciji ima revizijski odbor (Tušek,

2007:92).

Kada se promatra udio prisutnosti revizijskih odbora u promatranim zemljama, na prvom

mjestu se nalazi Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske koje, prema

rezultatima istraživanja, ima stopostotnu zastupljenost revizijskih odbora. Potom slijede

Francuska i Švicarska. Suprotno prethodno navedenim zemljama, Švedska i Italija bilježe

najmanji broj revizorskih odbora. Međutim, usprkos maloj zastupljenosti revizijskih odbora,

većina tvrtki u Italiji smatra korisnim njihovo osnivanje i djelovanje.

U 2002.godini provedeno je istraživanje u 15 europskih zemalja16 s uzorkom od ukupno 105

poduzeća prema kojemu je utvrđeno djelovanje revizijskog odbora ili sličnih odbora u dvije

trećine istraživanih tvrtki. Većina revizorskih odbora koji su istraživani sastoje se od dva do

četiri član, a sastaju se četiri puta godišnje.

Kad je riječ o potrebi osnivanja i aktivnostima revizijskog odbora navodi se da korporacije

čije je djelovanje od javnog interesa svakako trebaju imati revizijski odbor. Revizijski odbor

mora provoditi također i ove aktivnosti:

- praćenje procesa financijskog izvještavanja,

- praćenje efikasnosti internih kontrola i interne revizije,

- nadzor zakonske revizije svih godišnjih te konsolidiranih financijskih izvješća,

13The role, the position and the liability of the statutory auditor in the European Union, Green Paper, 1996. 14 Riječ je o sljedećim zemljama: Belgija, Francuska, Njemačka, Italija, Španjolska, Švedska, Švicarska i Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske. 15 Uzorak tvrtki izabran je iz Euro 500Index Financial Timesa gdje su tvrtke rangirane prema tržišnoj kapitalizaciji. 16 To su sljedeće zemlje: Danska, Njemačka, Finska, Francuska, Irska, Italija, Luksemburg, Austrija, Portugal, Španjolska, Velika Britanija, Grčka, Nizozemska, Belgija i Švedska.

24

- nadziranje neovisnosti ovlaštenih revizora (Tušek, 2007:92 prema Osma direktiva

Europske unije, čl.39).

4.4. Članstvo i organizacija revizijskog odbora

Kao što je već navedeno prethodno u ovom radu, imenovanje kvalificiranih članova odbora

značajan je i važan čimbenik za kvalitetan rad revizijskog odbora.Tušek (2007) navodi da se

najčešće od svih članova revizijskih odbora očekuje da mogu pročitati i razumjeti financijske

izvještaje. Od članova revizijskog odbora očekuje se da imaju integritet te da su spremni

posvetiti korporaciji svoje vrijeme i energiju kako bi kvalitetno obavljati svoje dužnosti.

Nadalje, članovi revizorskog odbora moraju biti upućeni u samo poslovanje poduzeća. To

znači da moraju imati određena znanja o proizvodima te uslugama koje su djelatnosti

korporacije. Za kvalitetno obavljanje funkcije člana revizijskog odbora potrebno je također

određeno znanje o rizicima kojima je korporacija izložena u svome poslovanje. Članovi

navedenog odbora moraju isto tako biti u stanju neovisno prosuđivati.

Predsjednik revizijskog odbora trebao bi biti osoba koja posjeduje osobine vođe i koja

promiče učinkovite radne odnose. Predsjednik revizijskog odbora trebao bi također imati

sposobnost komunikacije sa članovima odbora i menadžmentom, ali i s eksternim i internim

revizorima.

Revizorski odbor, kad je u pitanju njegova veličina, trebao bi biti dovoljno velik kako bi

mogao osigurati ravnotežu u različitim gledištima i iskustvima, ali bi opet trebao biti dovoljno

malen kako bi mogao biti učinkovit. Prema nekim provedenim istraživanjima17 uočeno je da

70% europskih korporacija koje pripadaju među vodeće na području Europe ima revizorski

odbor koji se sastoji od 3 ili 4 člana. Iako se broj članova revizijskog odbora treba odrediti

ovisno o potrebama određenog poduzeća, navedena istraživanja pokazala su da je optimalan

broj članova revizorskog odbora od 3 do 6 članova. Navedeni broj članova revizijskog

odbora, uz uvjet da budu neovisni direktori, sve više uvodi u SAD-u te Ujedinjenom

Kraljevstvu Velike Britanije i Sjeverne Irske.

Za razvoj i kvalitetu rada revizijskog odbora, prema raznoj stručnoj literaturi i istraživanjima,

vrlo je bitna zastupljenost neovisnih direktora koja bi trebala biti zadovoljavajuća. Važno je

da direktori budu neovisni od upravljanja poduzeća i njegovog operativnog poslovanja. Kako

17Dostupno na:www.pwc.com

25

je pojam neovisnosti veoma teško točno precizirati, postavljene su određene smjernice koje

određuju granice njegovog neovisnog djelovanja.

Tušek (2007) ističe da ne postoje određena pravila kad se određuje vremensko razdoblje

djelovanja članova revizijskog odbora. Ipak, pravilo kontinuiranog rada odbora i osiguravanja

novih ideja je praksa koje se drže poduzeća prilikom određivanja vremenskog razdoblja

djelovanja članova navedenog odbora. Kako bi se mogao osigurati fleksibilnije mandat za

članove odbore, potrebno je udovoljiti pravilima kontinuiranog rada odbora i osiguravanja

novih ideja. Mandati u praksi obično traju od jedne pa do tri godine (Tušek, 2007:94).

Kako bi se osigurala kvaliteta obavljanja poslova i racionalnost, revizijski odbor bi trebao

održavati sastanke redovito na kojima bi se organizirao dnevni red, planirala satnica te

navodili sudionici sastanka revizijskog odbora. Koliko će se često sastajati revizijski odbor

ovisi o ciljevima i opsegu aktivnosti unutar korporacije.

Važno je da sastanci budu redoviti kako bi se moglo osigurati pravovremeno ispitivanje

relevantnih financijskih informacija. Svaki sastanak revizijskog odbora mora biti održan u

skladu s važnim fazama financijskog izvještavanja. Također treba biti održan i u skladu s

važnim fazama revizije financijskih izvještaja i interne revizije.

Nadalje, na sastancima revizijskog odbora trebaju biti prisutni članovi revizijskog odbora, no

tom sastanku također mogu prisustvovati i drugi sudionici kao što su viši menadžment,

direktor financija direktor interne revizije i eksterni revizor. Hoće li navedeni sudionici biti

prisutni na sastanku ovisit će o dnevnom redu pojedine sjednice i temi koja je na dnevnom

redu.

4.5. Odgovornost i zadaci revizijskog odbora

Revizijski odbori imaju određene odgovornosti i zadatke koje moraju obavljati. Od svakog člana

navedenog odbora očekuje se da je informiran o tome što se događa unutar korporacije. Također

se od njih očekuju i da budu predani svome poslu. Tušek (2007) ističe da revizorski odbor mora

ispunjavati svoje dužnosti koje obuhvaćaju sljedeća područja:

− interna kontrola,

− upravljanje rizicima,

− financijsko izvještavanje,

− primjena zakonske regulative,

26

− proces interne i eksterne revizije.

Odgovornost nadziranja adekvatnosti i učinkovitosti internih kontrolnih postupaka koju imaju

revizijski odbori čine zapravo instrumente upravljanja rizicima. Ta odgovornost ispunjava se

putem analiziranja odgovarajućih izvještaja, održavanjem sastanaka i razgovora s

menadžmentom, odjelom interne i eksterne revizije.

Testovi kontrole koji provode njihovi interni i eksterni revizor te njihov opseg i vremenski

raspored, a zatim i izvješća o rezultatima koja se dostavljaju menadžmentu (što može uključivati

i njegovu reakciju na navedene rezultate) poslovi su s kojima bi revizijski odbor trebao biti

upoznat.

Kako bi se osigurala ispravnost, sveobuhvatnost i valjanost računovodstvenih izvješća i

evidencija te fizička zaštita imovine poduzeća, revizijski se odbor mora dobro upoznati sa radom

sustava kontrole nad financijskim izvještavanjem, odnosno internim računovodstvenim

kontrolama. Na postojano provođenje usvojenih računovodstvenih politika utječu kontrole u

računovodstvenom informacijskom sustavu, a samim time se osigurava i vjerodostojnost

objavljenih financijskih informacija o poslovanju korporacije.

Financijske informacije koje se obavljaju u financijskim izvještajima revizijski odbor treba

nadgledati i pregledati prije njihovog prezentiranja i publiciranja u javnost. Još jedna od

odgovornosti revizijskog odbora je ispitivanje godišnjih financijskih izvještaja i ocjenjivanje jesu

li potpuni i jesu li u skladu s informacijama i saznanjima članova odbora. Na taj način odbor

zapravo provjerava primjenu usvojenih računovodstvenih politika pri sastavljanju financijskih

izvještaja (posebno u procijeni, odnosno vrednovanju bilančnih stavki). „Članovi revizijskog

odbora moraju razmotriti rizike financijskog izvještavanja koji su posebno prisutni u uvjetima

čestih promjena zakonskih propisa i usvajanja novih, posebice računovodstvenih, zatim ceste

fluktuacije zaposlenih, uvođenja novih proizvodnih i informacijskih tehnologija i slično“ (Tušek,

2007:95). Važno je spomenuti da se posebno trebaju objasniti, ali i razumjeti, značajnije

promjene u ostvarenim rezultatima iz godine u godinu.

Kada je riječ o složenim ili neuobičajenim transakcijama tijekom obračunskog razdoblja

(primjerice vrijednosna usklađivanja, dugoročna rezerviranja, potencijalne obveze, ugovorene

obveze, sudski sporovi, akvizicije, financijski instrument i slično) koje mogu dovesti do različitih

pretpostavki ili pak odluka te imati veliki utjecaj na financijske izvještaje, revizijski odbor

također mora posvetiti posebnu pažnju.

27

U posljednje vrijeme granice odgovornosti revizijskih odbora sve se više proširuju i na područje

periodičkog financijskog izvještavanja (polugodišnje, kvartalno) te na prognoze poslovanja koji

se sve češće javno objavljuju i koje investitorima služe kao podloga u donošenju poslovnih

odluka. Razlog tomu je što se navedene aktivnosti i odgovornosti revizijskih odbora obavljaju sa

ciljem zaštite investitora i drugih interesnih skupina koji, kao što je navedeno, na temelju

objavljenih podataka donose poslovne odluke.

Sukladno Tušeku (2007), još jedan od zadataka i odgovornosti revizijskog odbora je

nadgledanje uspostavljenih internih procesa i proces praćenja poštivanja i zadovoljavanja

relevantnih zakona i regulativa. Kako bi se razumjele procedure kojima se osigurava primjena

zakona te poštivali mogući utjecaji na financijske izvještaje, revizijski odbor prikuplja

informacije od pravnika u poduzeću, menadžmenta, vanjskog pravnog i poreznog savjetnika.

To također podrazumijeva i razmatranje rizika prijevare.

Među zadnjima od odgovornosti revizijskog odbora koje će se spomenuti u ovom

seminarskom radu ubraja se i pregledavanje aktivnosti poduzetih od menadžmenta u području

u kojem se uspostavljaju procedure i postupci za upozoravanje na netočno ponašanje. „Jasno

određeni standardi i pismeno navedene smjernice za prihvatljivo poslovno i etično ponašanje

u obliku vlastitog etičkog kodeksa, pomažu u uspostavljanju klime koja potiče točno i

objektivno financijsko izvještavanje te osjećaj odgovornosti medu zaposlenima“

(Tušek,2007:95 prema Audit Committeess,1999:33).

Kako bi revizijski odbor mogao ispuniti svoje zadatke i odgovornosti, mora ostvarivati

komunikaciju s eksternim revizorima i odjelom interne revizije. U nastavku seminarskog rada

bit će navedeni neki od najznačajnijih aspekata suradnje i komunikacije revizijskog odbora s

eksternim i internim revizorima.

4.6. Suradnja revizorskog odbora s internim i eksternim revizorima

Prema Tušeku (2007), vrlo je bitna suradnja i komunikacija revizijskog odbora i eksternih

revizora jer je revizijski odbor primarno zainteresiran za pouzdanost financijskog

izvještavanja, a ciljeve revizije financijskih izvještaja uobičajeno provodi eksterni revizor.

Kroz tu suradnju i komunikaciju članovima revizijskog odbora omogućava se dobivanje

ažurnih informacija o događajima koji utječu na financijska izvještavanja. Zahtjevi za takvim

tipom komunikacije između revizijskog odbora i eksternog revizora navedeni su i u

28

odgovarajućim revizijskim standardima i smjernicama. „Suradnja revizijskih odbora i

eksternog revizora uobičajeno obuhvaća slijedeća četiri područja:

- značajke usluge revizije,

- rizik i kontrole,

- financijsko izvješćivanje,

- ostala pitanja u svezi upravljanja“(Tušek, 2007:96 prema Audit Committeess, 2003:35).

Prema Tušeku (2007), kada je riječ o uslugama koje eksterni revizor pruža poduzeću, neophodno

je odrediti formalne kvalifikacije, kao i referentne revizijske projekte eksternog revizora.

Potrebno je odrediti i resurse te kapacitete (na primjer lokacija i tehnička opremljenost)

eksternog revizora. Također je potrebno i poznavanje osnovnih djelatnosti poduzeća, kao i

pregled plana revizije te pristup realizaciji revizije financijskih izvještaja.

Uz nadzorni odbor, revizijski odbor bi trebao sudjelovati u područjima koja se tiču imenovanja

revizora, ugovaranja naknade za poslove pružanja usluge revizije financijskih izvještaja i ostalih

naknada za eventualne nerevizijske usluge koja obavlja revizor i za koje prima naknadu te u

slučaju raskida ugovora i otpuštanja revizora. Prihvatljiva razina neovisnosti i objektivnosti

eksternog revizora posebna je tema unutar ovog područja. Potrebno je naglasiti da je, primarno,

pažnja revizorskog odbora posvećena i usmjerena na učinkovitosti revizije financijskih izvješća.

Međutim, Tušek (2007) ističe da bi se treba istražiti i potencijalni utjecaji na objektivnost te

neovisnost revizora.

Nadalje, Tušek (2007) također ističe da su poslovni rizici s kojima se poduzeće suočava, kao i

interni kontrolni postupci i procedure koji mogu djelovati preventivno, teme posebnih sastanaka

koje se trebaju raspravljati između revizijskog odbora i eksternih revizora. Naglasak bi trebao

biti na ključnim rizicima koji su povezani s eventualnim materijalno značajnim pogreškama

iskazanim u financijskim izvještajima. Svrha tih rasprava je osiguranje dovoljno informacija

revizijskom odboru za razumijevanje rizika koji zahtijevaju posebnu pozornost, razumijevanje

reakcije i ponašanja menadžmenta u odnosu na te rizike, te sam pristup identificiranim rizicima

od strane eksternog revizora.

Zbog pregledavanja, ispitivanja financijskih izvještaja i nalaza revizije financijskih izvještaja

običaj je da se sastaju revizijski odbor, menadžment i eksterni revizor, gdje kritički mogu

članovi revizijskih odbora i eksterni revizor raspravljati o prihvatljivosti i kvaliteti

računovodstvenih politika koje je usvojio menadžment, o njihovoj agresivnosti ili suprotnoj

konzervativnosti u slučaju cjelokupne poslovne politike poduzeća.

29

Eksterni revizor, u svezi ukupne usluge revizije financijskih izvještaja, nakon prikupljenih

podataka stvara određene zaključke te na temelju njih daje preporuke menadžmentu u sklopu

poboljšanja poslovnih aktivnosti, posebno u dijelu internih kontrolnih postupaka i procedura u

izvršnom podsustavu poduzeća (nabava, proizvodnja, prodaja) i u računovodstvenom

informacijskom sustavu.

Tušek (2007) naglašava da revizorski odbor mora proučiti ocjene i prijedloge koje je dao

eksterni revizor. Navedeni odbor također mora od menadžmenta korporacije zatražiti

izvještaje o zahtjevima koje je uputio eksterni revizor te zatražiti i očitovanje hoće li se

navedeni zahtjevi uzeti u obzir te implementirati. Revizijski odbor mora biti upoznat i

razumijevati aktivnosti interne revizije i njezinu organizacijsku strukturu jer, od interne

revizije prikuplja informacije koje su mu neophodne za obavljanje brojnih zadataka i

odgovornosti.

Revizijski odbor, kako bi bio što bolje upoznat sa funkcijom interne revizije, prikuplja

informacije o internoj reviziji iz različitih izvora, kao što su na primjer pravilnik odjela interne

revizije, sve vrste izvješća koje sastavlja odjel interne revizije, dokument o ciljevima,

ovlastima i odgovornostima interne revizije, godišnje izvješće o rezultatima revizijskih

ispitivanja, izvješća o praćenju ostvarenih rezultata i slično. Pri upoznavanju i razumijevanju

uloga interne revizije, revizijski odbor mora uzeti u obzir i sagledati planove i programe rada

odjela interne revizije, procijeniti rizik te razmotriti informacije o postojećim i budućim

resursima odjela interne revizije.

Osim toga, Tušek (2007) naglašava da revizijski odbor pažnju treba usmjeriti i na

razmatranje kvalifikacija, kao i na razmatranje sposobnosti odjela interne revizije u cjelini,

odnosno treba utvrdili jesu li članovi odjela interne revizije educirani za obavljanje toga posla,

educiraju li se kontinuirano profesionalno, prate li promjene u području informacijske

tehnologije i tome slično. Osim članova odjela interne revizije i njihovih kvalifikacija,

revizijski odbor treba razmotriti i kvalifikacije i sposobnosti rukovoditelja odjela ili glavnog

revizora te njihove sposobnosti ka ostvarivanju ciljeva i zadataka interne revizije.

U pogledu veličine i unutarnje strukture odjela interne revizije revizijski odbori kritički

raspravljaju i donose određene zaključke i preporuke. Za sljedeći, vrlo značajan, zadatak

revizijskog odbora ključna stavka je upoznavanje i razumijevanje funkcije interne revizije. Od

revizijskih odbora očekuje se da znaju vrednovati i procijeniti koriste li menadžment i

poduzeće potencijal interne revizije u cijelosti, omogućavaju li svu potrebnu podršku tom

30

odjelu, te postotak učinkovitosti odjela interne revizije. U nastavku su navedena neka od

pitanja koja revizijski odbor u tom smislu treba postaviti:

• „Je li angažman interne revizije prikladan? Održava li korak s aktivnostima poduzeća,

informacijskim sustavom i sustavom kontrole?

• Ima li interna revizija primjerene resurse, u smislu stručnih sposobnosti i financiranja?

• Bi li se ciljevi i zadaci interne revizije bolje ostvarivali ako bi se proveo outsourcing

interne revizije?

• Kako je definiran program interne revizije?

• Istražuje li interna revizija područja značajnih financijskih i operativnih rizika u

poslovanju poduzeća?

• Djeluje li poduzeće prema preporukama interne revizije i prati li promjene?

• Imaju li interni revizori prihvatljiv odnos s eksternim revizorima i osobama u

poduzeću koje su uključene u proces upravljanja rizicima?“ (Tušek,2007:97-98 prema

Audit Committess, 2003:43)

Sukladno Tušeku (2007), revizijski odbor može, u kontekstu odnosa revizijskog odbora i

odjela interne revizije, zahtijevati da se provodi benchmarking. To se odnosi na to da se

neovisno izvješće o aktivnostima odjela interne revizije koristi kao podloga za benchmarking

aktivnosti interne revizije u usporedbi na najbolje odjele interne revizije iste ili slične

strukture. Uz pomoć toga može se unaprijediti učinkovitost odjela interne revizije jer se na

takav način uz dobivene informacija mogu poduzeti radnje za poboljšanje ili osiguranje radnji

koje zadovoljavaju buduće potrebe.

4.7. Komunikacija s menadžmentom i izvješćivanje

Tušek (2007) ističe da je suradnja između revizijskog odbora i menadžmenta neizostavna, s

obzirom na prethodno navedene zadatke i odgovornosti revizijskog odbora i njihovo ostvarenje.

Menadžment treba surađivati s revizijskim odborom te osigurati mu informacije koje će mu

poslužiti kao podloga za razumijevanje poslovanja i aktivnosti poduzeća. Moguće je izdvojiti

nekoliko važnih pitanja o kojima navedeni odbor redovno mora imati informacije:

• revizorski odbor mora imati informacije o procjeni poslovnih rizika kojima je

korporacija izložena

• također mora znati i koje su metode upravljanja rizicima, odnosno na koji će način

korporacija odgovoriti prijetnjama poslovnih rizika,

31

• treba imati informacije o trenutačnim problemima koji su vezani za djelatnost

poduzeća, ali o i trenutačnoj situaciji te djelatnosti, revizorski odbor trebao bi znati i

je li došlo do promjene određenih zakonskih regulativa vezanih uz djelatnost

poduzeća,

• revizorski odbor mora imati informacije o učinku novih poreznih propisa na

poslovanje korporacije,

• informacije o pravnom okruženju (to također uključuje informacije o neriješenim

tužbama ili pak o administrativnim postupcima),

• revizorski odbor mora imati također i informacije o aktivnosti riznica, što uključuje i

upravljanje gotovim novce, načine svladavanja rizika, informacije o transakcijama u

stranoj valuti, informacije o korištenju novih i neuobičajenih financijskih

instrumenata18

• informacije o poslovanju s inozemstvom,

• revizorski odbor mora biti upućen i u informacije o ljudskim resursima te mora biti

upoznat sa kompenzacijskom politikom korporacije politika,

• informacije o osiguranju direktora (Tušek, 2007:98 prema Audit Committess,

2003:44).

Dalje, Tušek (2007) također ističe da je, s obzirom na odgovornosti i zadatke revizijskog

odbora u sustavu nadgledanja unutar određenih područja, njihova obveza da odboru direktora,

odnosno nadzornom odboru podnose odgovarajuća izvješća. Neke zemlje imaju praksu da u

cjelovito godišnje izvješće uključuju sažetak o aktivnostima revizijskog odbora ili njihovo

formalno izvješće dostavljeno dioničarima. U različitim okolnostima sadržaj, oblik i

učestalost izvještavanja mogu biti različiti.

Na zahtjev nadzornog odbora ili odbora direktora, izvješća revizijskog odbora mogu biti

opsežnija te tako uključivati i rezultate njihovog rada iz više područja djelovanja revizijskog

odbora, uz smanjenu učestalost distribuiranja. Isto tako to može vrijediti i u suprotnom slučaju

kada je potrebno dostavljati sažetija izvješća uz veću učestalost distribucije.

18 U tu skupinu instrumenata pripadaju na primjer financijske izvedenice koje su se pokazale kao efikasno, ali i izrazito opasno sredstvo zarade jer su bile jedan od glavnih uzroka svjetske financijske krize koja se sredinom 2007.godine iz SAD-a proširila na ostatak svijeta.

32

4.8. Osnivanje, članstvo i nadležnosti revizijskog odbora u Republici Hrvatskoj

Sukladno Tušeku (2007), formalno je inaugurirana revizijska profesija u gospodarski sustav

Republike Hrvatske pomoću Zakona o reviziji (NN, br.90/92) koji se primjenjivao od

1993.godine do kraja 2005. godine. Razvoj revizijske profesije je do danas nailazio na mnoge

probleme i ograničavajuće čimbenike koji su s jedne strane rezultat eksternog okruženja

poduzeća, a s druge strane rezultat organizacije i djelovanja same revizijske profesije u Hrvatskoj

Kao najznačajniji problemi i kamen spoticanja razvoju revizijske profesije u Hrvatskoj mogu

se navesti neriješena pitanja nadzora nad radom revizijskih tvrtki, relativno lako stjecanje

zvanja ovlaštenog revizora, pitanje neovisnosti revizora, nepostojanje revizora pojedinca –

samostalnog revizora, pojava nelojalne konkurencije između revizijskih tvrtki, nepostojanje

instituta za reviziju s ovlastima koje takve stručne organizacije imaju u zemljama razvijene

revizijske profesije i ostali brojni problemi (Tušek, 2007:99). Već nekoliko godina raspravlja

se o potrebi izmjene Zakona o reviziji, najviše iz razloga što je navedeni Zakon potrebno

uskladiti sa zakonskom regulativom Europske unije.

Novi Zakon o reviziji (NN, br.146/05) donio je Hrvatski sabor 2005.godine, te se s tim

Zakonom uređuju relevantna pitanja revizijske profesije na drugi način nego što je do tada

bilo. Kao važna novina uvodi se obveza osnivanja revizijskog odbora i to za trgovačka

društva od javnog interesa (čl.27). Trgovačka društva od javnog interesa su:

− društva čiji vrijednosni papiri kotiraju na burzi (u prvoj kotaciji ili kotaciji

javnih dioničkih društava),

− osiguravajuća društva, investicijski te mirovinski fondovi, mirovinska osiguravajuća

društva i ostala po posebnim propisima,

− društva koja su od posebnog državnog interesa, a čiji temeljni kapital iznosi više od

300.000.000,00 kuna19 (Zakon o reviziji, NN, br. 146/05,čl.27).

Prema Tipuriću (2007), za osnivanje revizijskog odbora nije potrebno definirati posebne

rokove, već za osnivanje istoga treba primjenjivati Zakon o reviziji (NN, br.146/05). U

Zakonu o reviziji (NN, br.146/05, čl.27) predviđene su i novčane kazne za one obveznike koji

nisu osnovali revizijski odbor, što uključuje i novčanu kaznu za taj prekršaj koji se odnosi na

odgovornu osobu.

19 Sukladno Odluci Vlade Republike Hrvatske o popisu trgovačkih društava od posebnog državnog interesa.

33

Također, prema odredbama već navedenog članka Zakona o reviziji (NN, br.146/05), članovi

nadzornog odbora i članovi imenovani od istih čine revizijski odbor. Područje računovodstva

ili revizije treba poznavati barem jedan član revizijskog odbora.

Sve je češće pitanje trebali li član revizijskog odbora biti osoba koja ima radni odnos u

društvu ili osoba izvan društva, s obzirom da Zakonom o reviziji (NN, br.146/05) nije uređen

uvjet. Međutim, kako su ključni kriteriji i načela rada revizijskog odbora neovisnost i

objektivnost, preporuča se da članovi revizijskog odbora budu neizvršni direktori koji su

odvojeni od operativnog poslovanja, te koji neće, u takvom odnosu s društvom, dovesti u

pitanje njihovu neovisnost s upravom. To se odnosi na to da bi se trebale izbjegavati

rodbinske veze i bilo kakvi partnerski odnosi.

Ako se ipak dogodi da je član revizijskog odbora zaposlen u tom društvu, treba voditi računa

da ta osoba ne radi na poslovima iz nadležnosti revizijskog odbora, tj. da nije odgovorna za te

poslove. Razlog tomu je što se treba stvoriti pretpostavka za objektivan i neovisan rad članova

revizijskog odbora, jer bi potpuno nelogično bilo da, primjerice, vanjski član revizijskog

odbora bude osoba koja istodobno obavlja računovodstvene ili revizijske usluge za društvo.

Zakon o reviziji dopunjen je 2012.godine. U Zakonu o reviziji (NN, br.144/12) ističe se da je

revizijski odbor zadužen za sljedeće aktivnosti:

• praćenje postupka financijskog izvješćivanja,

• praćenje učinkovitosti sustava unutarnje kontrole,

• praćenje učinkovitosti unutarnje revizije,

• praćenje učinkovitosti sustava upravljanja rizikom,

• nadzor nad provođenjem revizije godišnjih financijskih izvješća,

• praćenje neovisnosti samostalnih revizora ili pak revizijskog društva koje provodi

reviziju,

• davanje preporuka o izboru samostalnog revizora ili revizijskog društva,

• raspravljanje o planovima te godišnjem izvještaju unutarnje revizije,

• ostala aktivnosti vezane uz relevantna pitanja koja se odnose na ovo područje revizije

(Zakon o reviziji, NN, br.144/12, čl.28).

U članku 28 Zakona o reviziji (NN, br.144/12) definirane su ključne odgovornosti i

nadležnosti revizijskog odbora. Kada revizijski odbor prati postupak financijskog

izvještavanja, mora utvrditi jesu li financijski izvještaji napisani sukladno zakonskim

34

propisima i relevantnim računovodstvenim standardima te sastavlja li društvo sve propisane

financijske izvještaje. Kako bi sve to ostvario, revizijski odbor mora imati uvid u odluke

organa društva i relevantnu dokumentaciju. Revizijski odbor također bi trebao imati

komunikaciju s upravom društva koja snosi odgovornost za usvajanje računovodstvenih

politika društva i za financijske izvještaje.

Kada je riječ o pouzdanosti financijskog izvještavanja, ono je u suodnosu s internom

revizijom te s učinkovitošću sustava interne kontrole i sustava upravljanja rizicima. Zbog

navedenog, revizijski odbor ima brojne zadatke u okviru ove nadležnosti.

Revizijski odbor u postizanju tih ciljeva treba zahtijevati i pregledavati izvješća interne

revizije, a ta izvješća se odnose na određena područja poslovanja društva koja se tiču

poslovanja interne kontrole. Također to se odnosi i na izvješća uprave u društvu o

aktivnostima sustava ukupnog upravljanja rizicima s ciljem da se stekne uvjerenje da su

uvedene pravilne i prigodne strategije i procedure u upravljanju rizicima, posebno onima koji

dovode u pitanje postizanje ciljeva društva. Tušek (2007) naglašava da revizijski odbor, u

ovom dijelu odgovornosti i nadležnosti, treba veliku pozornost posvetiti mjerama i

aktivnostima koje se odnose na poboljšanje upravljanja rizicima sustava internih kontrola, te

utvrđivanju načina kako te mjere prevesti u praksi.

Još jedna od aktivnosti revizijskog odbora koja je utvrđena Zakonom o reviziji (NN,

br.144/12) je nadziranje provođena revizije financijskih izvještaja. Kada je riječ o navedenim

aktivnostima to se odnosi na objektivnost, neovisnost i samostalnost u radu revizijskog

društva. Tu je riječ o obvezi nadgledanja, odnosno stvaranju suradnje revizijskog odbora i

revizorskog društva. Kao primjer takve suradnje navedeno je obavještavanje revizijskog

odbora o problemima u obavljaju poslova revizije financijskih izvještaja. U slučaju

navedenog problema, nakon detaljnog analiziranja problema i dobivenih informacija,

revizijski odbor bi trebao od uprave tražiti očitovanje, te poduzimanje određenih popravnih

mjera od ostalih službi poduzeća.

Kako bi revizijski odbor trebao pratiti i osigurati neovisnost i nepristranost revizora, Zakonom

o reviziji (NN, br.144/12, čl.21-22) utvrđene su zabrane obavljanja revizije kod pojedinih

pravnih osoba. Tako je člankom 22 Zakona o reviziji (NN, br.144/12) utvrđeno da samostalni

revizor i revizijsko društvo ne smiju obavljati reviziju kod pravne osobe koja je vlasnik

dionica ili udjela revizijskog društva, ili koja je za poslovnu godinu za koju se obavlja revizija

sudjelovala u izradi financijskih izvještaja ili vođenju poslovnih knjiga, te kod pravnih osoba

35

sa kojima su povezani na način gdje bi postojala dvojba ili sumnja o nepristranosti i

neovisnosti revizije.

Nadalje, na temelju Zakona o reviziji (NN, br.144/12) utvrđeno je da pod odgovornost i

nadležnost revizijskog odbora pripada također i davanje preporuke za imenovanje revizora

skupštini, dok je istovremeno davanje preporuka za imenovanje revizora skupštini utvrđeno

za nadzorni odbor. Na koncu, među zadnjim zadaćama revizijskog odbora je i rasprava o

godišnjem izvješću i planovima interne revizije te o ostalim važnim pitanjima.

36

5. ZAKLJU ČAK

Kako bi se moglo podrobnije objasniti uloga i značaj revizijskog odbora, u radu je

prvenstveno obrađena tema korporativnog upravljanja. Korporativno upravljanje je sustav

upravljanja i nadziranja poslovnih procesa. Dobro korporativno upravljanje u poduzeću,

postavlja buduće ciljeve za poduzeće, te prati i nadzire realizaciju postavljenih ciljeva.

Također korporativno upravljanje pomaže poduzeću u zadovoljavanju potreba svih interesnih

skupina, kao što su: dobavljači, kupci, vlasnici, kreditori i stakeholderi. Korporativno

upravljanje moguće je podijeliti na dva sustava, a tu otvoreni (angloamerički) i zatvoreni

(europsko–kontinentalni) sustav korporativnog upravljanja. Kao i druge zemlje kontinentalne

Europe, Hrvatska primjenjuje zatvoreni sustav korporativnog upravljanja.

U seminaru su objašnjeni mehanizmi korporativnog upravljanja koji se dijele na interne i

eksterne mehanizme korporativnog upravljanja, te je također objašnjen kodeks korporativnog

upravljanja, koji označava skupa načela i pravila, kako bi se poboljšao standard poslovanja i

njegova transparentnost. Pod pojmom revizije podrazumijeva se postupak provjere

financijskih izvještaja i konsolidiranih financijskih izvještaja obveznika revizije i njihovu

ocijene, te provjeru i ocjenu podataka i metoda kod sastavljanja financijskih izvještaja. Na

temelju provedenih aktivnosti provjere i ocijene može se donijeti neovisno i stručno mišljenje

o objektivnosti i istinitosti poslovanja poduzeća. Reviziju mogu obavljati trgovačko društvo

koje poštujući Zakon o trgovačkom društvu obavlja usluge revizije, te samostalni ovlašteni

revizor. S obzirom na mjesto obavljanja uloge revizije razlikuje se interna i eksterna revizija.

Revizijski odbor kao jedan od ključnih internih mehanizama korporativnog upravljanja

objašnjen je u zadnjoj cjelini seminarskog rada. Uloga i zadaće revizijskog odbora je

postizanje ciljeva poduzeća koji su postavljeni i zacrtani uz metode nadziranja i upravljanja

poslovnih odluka menadžera. Na temelju provedenih istraživanja na kojima se analizirala

djelovanje i zastupljenost revizijskog odbora u Europskoj uniji, utvrđeno je da su zemlje sa

najvećim udjelom revizijskih odbora Velika Britanija, Francuska, Švicarska. Suprotne od

navednenih zemalja, Italija i Švedska bilježe najmanji udio revizorskih odbora. U pogledu

članova revizijskog odbora veoma bitno je da posjeduju integritet, sposobnost posvećivanja

puno vremena poduzeću, te spremnost preuzimanja rizika. Kako bi uspješno upravljali

rizicima, revizijski odbori moraju nadgledati učinkovitost internih kontrolnih postupaka, te

analizom financijskih izvještaja i održavanjem redovite komunikacije sa menadžmentom.

37

LITERATURA

Knjige:

• Akrap, V. i drugi. (2009). Državna revizija. Zagreb: Masmedia.

• Belak, V.. (1995). Menadžersko računovodstvo. Zagreb: RRiF Plus.

• Brodsky, D., Grochowski, R.B., Baker, W.R., Huber, J.. (2003). The New Role od

Audit Committes – Executive Action No.63. New York: Trend sin

CorporateGovernance.

• Cadbury Report. (1992). The financial Aspects of Corporate Governance. Great

Britain

• Crnković, L., Mijoč, I., Mahaček., D.. (2010).Osnove revizije. Osijek: Ekonomski

fakultet u Osijeku.

• Hrvatska udruga revizora. (2003). Međunarodni revizijski standardi. Zagreb: Hrvatska

udruga revizora.

• Hrvatska zajednica računovođa i financijskih djelatnika. (2000). Međunarodni

računovodstveni standardi. Zagreb: Hrvatska zajednica računovođa i financijskih

djelatnika.

• Kean,F.R.. (2003). A Blueprint for Governance: Strategy, Accountabillity;

andPreservationShareholderValue. New York: American ManagmentAssociation.

• Meigs, W. B., Whittington, O. R., Pany, K. J., Meigs, R. F..

(1988).PrinciplesofAuditing.Illinois: Irwin, Homewood.

• Moeller, R.R., Sarbanes. (2004). Oxelyandthe New International AuditingRules. New

Jersey: John Wiley&Sons.

• Paape,L.,Snoep,P.,Scheffe,J..(2002). Survey in the Relation Between Corporate

Governance and the Internacional Audit Function Acroosthe European Union, The

Netherlands, EuracBv, Rotterdam

• Ramons, M.J..( 2003). The Role ofthe Audit Committee. New York: AICPA.

• Ridely, J.. (2000). How effectiveisyour audit committee?London: The Institute

ofInternalAuditors UK and Ireland.

• Ritenberg, L.E., Schwieger, B.K.. (2000). AuditingConcepts for a

ChangingEnviroment.Florida: Harcourt College Publicher.

38

• Sawyer, L.B. i drugi. (2003). Sawyer`s International Auditing – The Practice of

Modern International Auditing. Florida: Florida Institute ofInternalAuditors,

AltamonteSprings.

• Spencer Pickett, K. H.. (1997). The International AuditingHandbook. New York: John

Wiley&Sons, Chichester.

• Spiller, E. A. Jr., May P.T.. (1990). Financial Acuunting: BasicConcepts. Illionis:

Irvin.

• Tipurić, D.. (2006). Nadzorni odbor i korporativno upravljanje. Zagreb: Sinergija.

• Tipurić, D.. (2008). Korporativno upravljanje. Zagreb: Sinergija.

• Tipurić, D.. (2006). Nadzorni odbor i korporativno upravljanje. Zagreb: Sinergija.

• Tušek, B., Žager, L.. (2006). Revizija. Zagreb: HZRFD.

Zbornici i članci:

• Turk, M.. (1999) .Suvremeni pravci razvoja interne revizije. Zbornik radova

Računovodstvo revizija i financije u suvremenim gospodarskim uvjetima, XXXIV.

Zagreb –Pula, Simpozij HZRFD.

• Tušek, B.. (2007). Revizijski odbor u sustavu korporativnog upravljanja.

Zagreb:Ekonomska istraživanja, vol.20 (2). Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/21467

(pristup 2.11.2014.)

• Tušek,B.. (1997). Uloga interne revizije u povećanju kvalitete poslovanja poduzeća u

Republici Hrvatskoj – empirijsko istraživanje. Zagreb: Zbornik Ekonomskog fakulteta

u Zagrebu.

Zakoni:

• Narodne novine. (2002). Zakon o bankama. Zagreb: Narodne novine, br.84/2002.

Raspoloživo na: http://www.hnb.hr/propisi/zakoni-htm-pdf/h-zakon-o-bankama.htm

(pristup 2.11.2014.)

• Narodne novine. (2011). Zakon o Državnom uredu za reviziju. Zagreb: Narodne

novine, br.80/11. Raspoloživo na: http://www.revizija.hr/hr/o-nama/zakoni-i-akti

(pristup 2.11.2014.)

• Narodne novine. (2005). Zakon o reviziji.Zagreb: Narodne novine, br.146/2005.

Raspoloživo na: http://www.rif.hr/uploads/downloads/ZakonOReviziji2005.pdf

(pristup 2.11.2014.)

39

• Narodne novine. (2013). Zakon o trgovačkim društvima. Zagreb: Narodne novine,

br.68/13. Raspoloživo na: http://www.zakon.hr/z/546/Zakon-o-trgova%C4%8Dkim-

dru%C5%A1tvima (pristup 2.11.2014.)

Internetske stranice:

• Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga, Zagrebačka burza. Kodeks

korporativnog upravljanja. Zagreb: Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga,

Zagrebačka burza. Raspoloživo na:

http://www.hanfa.hr/getfile/6627/Kodeks%20korporativnog%20upravljanja.pdf

(pristup 31.10.2014.)

• Tipurić, D.. (2014). Korporativno upravljanje. Zagreb: Ekonomski fakultet u Zagrebu.

Raspoloživo na: http://web.efzg.hr/dok/OIM/dtipuric/1-korporativno%20upravljanje-

diplomski-2014.pdf (pristup 20.2.2015.)

• Tipurić, D.. (2013). Mehanizmi korporativnog upravljanja. Zagreb: Ekonomski

fakultet u Zagrebu. Raspoloživo na: http://web.efzg.hr/dok/OIM/dtipuric/3%20-

Mehanizmi%20korporativnog%20upravljanja-%202013.pdf (pristup 2.11.2014.)

• www.cems.org(pristup 31.10.2014.)

• www.europa.eu.int(pristup 31.10.2014.)

• www.ey.com(pristup 31.10.2014.)

• http://www.hanfa.hr/index.php?ID=0&AKCIJA=230&LANG=HR&vijestid=763(prist

up 31.10.2014.)

• www.kpmg.com (pristup 1.11.2014.)

• www.oecd.org(pristup 1.11.2014.)

• www.pwc.com (pristup 2.11.2014.)

• http://www.revizorska-komora.hr/ (pristup 20.2.2015.)

• www.theiia.org(pristup 2.11.2014.)

• PricewaterhouseCoopers. (2003). Audit Committees – Good practices for meeting

market expectations. PricewaterhouseCoopers. Dostupno na:

http://regents.universityofcalifornia.edu/regmeet/mat05/904attach5.pdf (pristup

2.11.2014.)