Uvod

U ovom eseju pokusat ću da iznesem osnovne činjenice o sekularnoj državi i njenim

karakteristikama. Sekularna država se pojavila u moderno doba kao odgovor na vjerske

sukobe koji su harali Evropom više od jednog stoljeća i koji su društveni život izveli na put

samodestrukcije. Sekularizam je pokret koji se zalaže za odvajanje i umanjivanje značaja

religije u javnom životu. Poznat je i pod nazivom svjetovnost. Zalaže se za odvajanje Crkve

od države, te slobodu mišljenja. Termin "sekularizam" skovao je 1846. godine engleski

filozof George Jacob Holyoake koji se protivio uspostavljanju državne religije ili

favoriziranju jedne nauštrb drugih religija. U suštini, sekularizam označava skup ideja i

vrijednosti čiji je cilj da osiguraju da država ne bude uključena ni u promoviranje određenih

vjerskih ubjeđenja i vrijednosti, a ni da svoju moć i institucije upotrijebi za progon religije. Da

bi spriječili državne službenike da upotrijebe svoju političku moć u svrhu nametanja uskog

skupa vjerskih vrijednosti i mišljenja širem društvu, i da bi preduprijedili mogućnost upotrebe

vjerskih simbola za huškanje jedne vjerske zajednice protiv druge, zapadni intelektualci su

započeli projekat čiji je cilj bio odvajanje političke vlasti od vjerske pripadnosti.

1

Sekularizam i sekularizacija

Sekularizam je ideja koja se formirala i rasla u renesansnom periodu u Europi. Riječ

sekularizam je latinskog porijekla a znači odvajanje vjere od društvenih poslova i odvajanje

vjere od politike. Svakom od navedenih značenja, posvećena je posebna pažnja, a pored toga

nalaze se i u bliskoj međusobnoj povezanosti tako da kritika i analiza bilo kojeg od njih

ujedno može biti analiza i kritika oba dva. Ukoliko se dokaže da vjerska učenja obuhvataju i

pitanja u vezi sa poslovima Ovoga svijeta, u tom slučaju treba prihvatiti i činjenicu da vjera

ima ulogu u politici i društvenom uređenju. S druge strane, ukoliko se dokaže da vjera

odbacuje politiku, u tom slučaju ispravno je mišljenje o odvojenosti vjere od politike.

Opće prihvaćeno mišljenje je da sekularizam znači odvajanje vjere od politike što na kraju

ipak rezultira stavom o prihvaćenosti vjere, međutim samo kao ličnog odnosa čovjeka s

Bogom, dok laicizam predstavlja oblik protivljenja vjeri što je svojstveno ateizmu. Međutim,

pažljivim analiziranjem temeljnih načela i stavova sekularizma, postaje jasna njegova

neutemeljenost, budući da su sekularizam i laicizam suštinski blizu te, sa aspekta značenja,

podrazumijevaju jedan gradirajući i relativni pojam, koji u sebi obuhvata široku grupu ljudi,

od nevjernika do onih koji prihvataju vjeru. Na osnovu gradirajućeg pojma i sinonima, postoji

mišljenje da se sekularizam dijeli na dvije vrste, i to ekstremni i umjereni. Pod ekstremnim

sekularizmom podrazumjeva se mišljenje koje uopće ne prihvata vjeru, a pod umjerenim

sekularizmom podrazumjeva se mišljenje koje vjeru prihvata, ali samo kao lični odnos između

čovjeka i Boga.

Svojom teorijom sekularizam se proteže na široko društveno i vjersko područje, međutim,

pažljivom analizom pojmova i značenja od kojih je ta teorija sadržana, uviđa se da

sekularizam iz temelja negira vjersku vlast. Na istoj osnovi teoretičari sekularizma pored svih

svojih nesuglasica koje postoje kada su u pitanju različita pitanja, ipak kada je u pitanju

negiranje vlasti na principima vjere i neophodnosti njenog neostvarenja u tom slučaju dijele

isto mišljenje. Ispravan prijevod rijeci sekularizam je nevjera (ateizam) ili svjetovna teorija

(laicizam). Sekularizam u terminologiji ne samo da je suprotan pojmu budućeg svijeta, nego

nosi specifičnije značenje nepovezanosti s vjerom ili potpunu proturječnost vjeri. Ovaj

prijevod se jasno očituje iz definicije koju navode rječnici i strani znanstveni instituti.

Britanski naučni zavod, pojašnjavajuči termin sekularizma, kaže: "To je socijalni pokret koji

2

ima za cilj odvratiti ljude od zaokupljanja budućim svijetom i usmjeriti ih ka posvečivanju

ovom svijetu." U srednjem vijeku postojala je nezainteresovanost za ovaj svijet. Ljudi su se

uveliko posvečivali razmišljanju o Bogu i budućem svijetu. Sekularizam se kroz borbu protiv

ove pojave počeo manifestirati putem razvitka humanističkog pravca. U doba renesanse ljudi

su počeli pokazivati duboku privrženost humanističko-kulturnim otkričima i ostvarenju

vlastitih ambicija na ovom svijetu.“ Zaokret ka sekularizmu postepeno se razvijao kroz čitavo

savremeno doba kao pokret suprotan vjeri i krščanstvu.

Nakon vidnog slabljenja muslimanske vlasti u svijetu otvorena su brojna vrata razdora,

zavade, dekadence i stranog utjecaja u muslimanskim umovima i sredinama. Jedno od

najvećih iskušenja za muslimanske narode danas, a vjerovatno i u skorijoj budućnosti, je

sekularizam koji se svim sredstvima nastoji nametnuti muslimanima zajedno sa ostalim

zapadnim vrijednostima. Interesantno je to da o ovom problemu s kojim se suočava cijeli

islamski i drugi religijski svijet ima veoma malo napisanih djela, članaka i naučnih radova.

Znači sekularizma je pravac u životu ili bilo kojem domenu koji počiva na osnovi da se vjera

ili vjerska tumačenja ne smiju miješati u vlast. Odnosno, namjerno udaljavanje tih tumačenja.

Ova riječ npr. označava: ''Vlast sa čistom ateističkom politikom". Orijentalista Arberi u knjizi

"Vjera Bliskoh istoka" kaže: "Naučni materijalizam, humanizam, prirodnjački pravac i

pozitivizam su ateistički pravci. Ateizam je posebno izražen u Europi i Americi. Iako su

pojave sekularizma prisutne na Biskom istoku, nisu dobile posebnu filozofsko-književnu

formulaciju. Glavni primjer za to je odvajanje vjere od države u Republici Turskoj. U

savremenoj islamskoj literaturi sekularizam je uveliko definisan kao "odvajanje vjere od

države". U stvarnosti, ovakva definicija ne daje potpuno značenje za pojedince i njihove

postupke koji nisu u uskoj vezi s državom.

Znači, ispravno značnje sekularizma je "izgradnja života bez uplita vjere", bez obzira na

društvo ili pojedinca. Države i pojedinci, sa ograničnim shvatanjem, imaju različite stavove o

vjeri. Neki sistemi dozvoljavaju vjeru, kao liberalno-demokratska društva, i njihov pravac je

"umjereni antireligiozni sekularizam", tj. ateistica društva koja se ne bore protiv vjere.

Suprotno njima stoji "ekstremni antireligiozni sekularizam" koji se oštro suprotstavlja vjeri

kao u komunističkim i njima sličnim totalitarnim društvima. Nema nikakve razlike između

ova dva naziva ako gledamo s stanovišta islama. Sve što nije vjersko, od principa do prakse,

ono je u suštini antireligiozno. Islam i ateizam su dva potpuno nespojiva pojma.

3

Stoga može se zaključiti iz svih spomenutih definicija da sekularizam oma svoje

karakteeristike i ideologiju:

- sekularizam je ideologija koja je u potpunosti okrenuta ovom svijetu

- sekularizam u suštini ne priznaje Boga, Njegove poslanike, Njegove objave, Sudnji dan,

budući svijet

- sekularizam kao svoj osnovni cilj ima borbu protiv religije ili vjere u bilo šta nadnaravno a

posebno u Boga

- sekularizam želi da bude sveobuhvatan i da uredi i čovjekovo «ja» kao i njegove težnje,

želje i očekivanja. On je dakle sveobuhvatni pogled na život koji želi da ljude upućuje u

pogledu njihove ovosvjetske sreće i blagostanja.

- sekularizam želi da obazvrijedi sve vjerske vrijednosti i da ih zamijeni sa svojim viđenjima

- sekularizam se posebno trudi da vjeru izbaci iz politike, ekonomije, umjetnosti, kulture,

odgoja, porodičnog života, društvenog života, sporta i drugih aspekata ljudskog života

Povlačenje sa sekularnog puta Islamska revolucija u Iranu raspršila je iluzije zagovornika

teorije modernizacije/sekularizacije. Pojava ajetullaha Ruhullaha Homeinija, koji predvodi

narodnu revoluciju iz svoga progonstva u malom francuskom selu i koji ruši vladu naftom

bogatog, modernizirajućeg šaha Irana, a koji je imao brojne saveznike na Zapadu i impresivnu

vojsku, bila je izvan domašaja imaginacije kako stručnjaka tako i vladara. Buđenje islama u

muslimanskoj politici u najmoderniziranijim muslimanskim zemljama Egiptu, Libanu, Alžiru,

Tunisu i Turskoj bila je rukavica bačena u lice onih koji su vjerovali da vjera treba biti na

margini, a ne u centru javnog života. Ako su neki u početku bili zadovoljni time da islamsko

buđenje opišu kao pokret siromašnih i marginaliziranih, otuđenih i neobrazovanih, kasne

osamdesete i devedesete raspršile su njihova vjerovanja i predviđanja otkrivši "tihu

revoluciju" koja se dotada odvijala neopaženo. Islam se pojavio kao snaga u matici društva

koja je utjecala na političke stranke i organizacije, društvene pokrete i institucije civilinog

društva. Štaviše, u većini slučajeva to je bila urbana, a ne ruralna pojava. Njeni lideri i

simpatizeri bili su obrazovani profesionalci. Uporedo sa vodstvom i institucijama sekularne

elite, u mnogim muslimanskim društvima pojavila se nova alternativa otkrivajući do koje

mjere je islamski aktivizam postao institucionaliziran. Danas je Turska jasan primijer poraza

4

sekularizma. Dugo smatran jedinom potpuno sekularnom opcijom u muslimanskom svijetu i

jednim od rijetkih primjera demokratske vladavine turski se sekularizam činio neoborivim ali

na koncu sekularizam postepeno slabi pod uticajem tihe revolucije koja godinama bukti u

ovoj zemlji.

Vjera sa stajališta islama

Vjera ima veliki broj različitih definicija među kojima ne postoji određenje koje bi svojim

opsegom obuhvatilo sve metode vjerskih praksi Ovoga svijeta. Zato, s obzirom na to da se

naša glavna tema odnosi na Islam bolje je da vjeru definiramo upravo sa stajališta Islama.

Dakle, u nastavku, pod vjerom podrazumjevat ćemo njeno značenje koje će biti predočeno u

sljedećoj definiciji, i nećemo uzimati u obzir druga značenja. Moguće je također da ovo

značenje nije prihvatljivo za neke druge vjere.

Sa stajališta Islama i u skladu sa čvrstim i jasnim kur'anskim osnovama, vjera je skup

zakona i načela koja se tiču morala, društvenog i individualnog ponašanja kojima čovjek

obezbjeđuje ovosvjetsku i ahiretsku sreću. O argumentima ove tvrdnje bit će opširno riječi u

nastavku. Potpuno je jasno da, ako se ova definicija dokaže ispravnom, ona će odgovarati i

ostalim Božiji vjerama, jer sa stajališta Kur'ana Časnog, temelj svih Božijih vjera je isti i

nema prednosti jedne vjere u odnosu na drugu, osim razlike koja je sagledana u sažetijem ili

širem predočavanju vjerskih principa. Kur'an Časni kaže:

Zaista kod Allaha vjera je samo Islam.1

Ime Islam za vjeru odabrao je Ibrahim, a. s. Prednost Božijih vjera ogleda se u

pojedinačnim pitanjima i metodama, što je označeno riječju šerijat.

Svima vama zakon smo i pravac propisali.2

Usljed toga, kada se govori o stvarnoj vjeri u tom slučaju pluralu nije mjesto za upotrebu,

što nam govori daje izraz vjere pogrešan jer mnoštvo kada je vjera u pitanju u osnovi nije

ispravno. Najbolje svjedočanstvo daje vjera jedna kur'anske su riječi:

1 Ali - 'Imran: 19.2 Al - Ma'ida: 46.

5

A kada Isa, sin Merjemin, reče: "O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam

potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije

ime je Ahmed, koji će poslije mene doći" i kad im je on donio jasne dokaze, oni rekoše:

"Ovo je prava vradžbina“3

Jedna od dužnosti Božijih poslanika jeste da potvrđuju poslanike nakon kojih su došli i da

najavljuju one koji tek trebaju doći. Drugim riječima, prihvataju i potvrđuju i prijašnje i

buduće poslanike Božije, što nema nikakvo drugo značenje već najbolji je svjedok prisustva

jedne vjere kroz pokoljenja i vrijeme, na način da je svaki poslanik obznanjivao i objašnjavao

učenja vjere u mjeri koliko je bilo potrebno za njegovo vrijeme. Nakon što je došao Božiji

poslanik Muhamed, s. a. v. a., on je obznanio da je sve ono što su prijašnji poslanici, od Boga

donijeli Istina, i da će se nakon njega zauvijek prekinuti veza čovječanstva sa Objavom.

Prema tome, možemo u skladu sa gore rečenim zaključiti daje definicija vjere sa stajališta

islama ujedno definicija i svih Božijih vjera.

Kur'an je po ovom pitanju izričit i kaže da su sve razlike nastale, kako u okviru jedne

vjere, tako i između različitih vjera, od strane pojedinaca koji su to svjesno radili da bi na taj

način zadovoljili svoje nefsanske prohtjeve povodeći se za dunjalukom.

Zar se vi nadate da će vam se jedna skupina od njih (Jevreji) odazvati i vama za ljubav

vjernici postati, a neki medu njima su Allahove riječi slušali pa su ih, pošto su ih shvatili,

svjesno izvrnuli.4

Na drugom mjestu Kur'an Časni kaže:

A teško onima koji svojim rukama pišu Knjigu, a zatim govore: "Evo, ovo je od Allaha " -

da hi za to korist neznatnu izvukli. I teško njima zbog onoga što ruke njihove pišu i teško

njima što na taj način zarađuju!5

3 As – Saff: 6.4 Al – Baqara: 75.5 Al – Baqara: 79.

6

Uloga vlasti u vjeri

Sa stanovišta vjerskog svjetonazora, vlast ima izvanredno važan značaj, iz tog razloga što

ima utjecaj u širenju vjere i vjerskih stavova kao i u borbi protiv nje s druge strane, posebno

kada se ima u vidu činjenica da su svi propisi vjere prilagođeni kalupu društvenih pravila i

zakona, a vlast ima temeljnu ulogu u reguliranju društvenih odnosa.

Ono što je sigurno jeste činjenica da je vlast, sa stajališta vjere, sredstvo, a ne cilj. Znamo

da sredstvo nikada ne može imati vrijednost koju ima cilj. Drugim riječima, ukoliko bi vjera

mogla koristiti drugo sredstvo za ostvarenje svoga cilja, u tom slučaju ne bi davala nimalo

značaja vlasti. Zbod toga, ukoliko malo pažljivije i preciznije uzmemo u obzir ovu činjenicu

ne može se reći da vlast, sa stajališta vjere predstavlja bitnu stvar.

Činjenica je da je vlast sa stajališta vjere sredstvo, a ne cilj. Međutim, treba znati da jedino

vlast pomaže vjeru u ostvarenju njenih ciljeva i da je kao takva nezamjenjiva. Vlast, sa

ovakvim položajem i ulogom, ima svoju vrijednost koja se ne može osporiti ili umanjiti.

Ukoliko bismo htjeli navesti primjer za to, u tom slučaju najbolje |i reći da je uloga vlasti

naspram vjere poput uloge obožavanja 'ibadet naspram spoznaje Boga. Na isti način, kao što

'ibadet u Ulozi sredstva, ne gubi vrijednost razloga zbog kojeg je stvorena, tako ni vlast kao

sredstvo, zbog svoje jedinstvenosti, ne gubi svoju izvanrednu ulogu.

Dva temeljna načela

Kako bi smo shvatili princip odnosa koji je uspostavljen između vjere i vlasti, prije svega

trebamo razmotriti dva temeljna načela:

a) načelo apsolutne vlasti Božije, i

b) načelo prava izbora i slobode date stvaranjem.

Sa stanovišta vjere, apsolutna vlast je potpuno pravo Apsoluta Koji je sve stvorio. Sasvim

je logično da onaj koji nešto stvori ima pravo odlučivanja i ispoljavanja moći nad tim šta je

stvorio, kao svojim vlasništvom. Ovaj sud je potpuno razuman i utemeljen na racionalnoj

7

dedukciji, tj. dokazu. Riječi Božije u Kur'anu Sud pripada jedino Allahu6 predstavljaju ustvari

propis koji se direktno obraća ljudskom razumu, što znači da svaki razuman čovjek shvata

ovu zbilju. Saobrazno tome, Uzvišeni Allah prepušta vlast i provođenje moći jedino ljudima

koje je On direktno ili indirektno odabrao, koji se kreću na putu Božanske vlasti i Njegovog

ustrojstva.

U okrilju istog načela, ljudi koriste Božije zakone i propise uz pomoć kojih su

zagarantirani njihovi interesi i dobra. Žive pod okriljem vlasti u kojoj osnovu odlučivanja i

vođenja politike predstavlja Božija vjera.

S druge strane, Gospodar je čovjeka stvorio slobodnog i s posebnim ciljem podarivši mu

slobodu izbora. Upravo zbog toga On ne prisiljava čovjeka na prihvatanje vjerske ili

svjetovne vlasti. Tako da nema prisile ni u samoj vjeri kao što se u Kur'anu i kaže: nema

prisile u vjeri7, a ni u prihvatanju vjerske vlasti ti vlast nad njima nemaš?8

Vjera, u principu, negira primoravanje i nasilno prihvatanje kako vjere tako i bilo koje

vrste vlasti, bez obzira da li je ona vjerska ili materijalistička, ali s tim da se ne previđa

činjenica da, kada su u pitanju posljedice izbora i učinci prihvatanja, posljedice su stavljene

na odgovornost i teret izbora, bez obzira da li to bila vjera ili ateizam, vjerska vlast ili

materijalna. I Mi smo čovjeku pokazali puteve pa ako želi može biti zahvalan, a ako želi može

poreći, međutim uz napomenu Mi smo za nevjernike okove i sindžire i oganj razbuktali

pripremili i Čestiti će iz pehara piti komforom začinjeno piće.9

Svi rezultati i posljedice izbora stavljene su na teret izbora, i poznato je da između izbora

i djela, kao i između rezultata i tragova, postoji prirodna i zbiljna povezanost, tako da nije

moguće da dođe do raskida veze između njih.

Sastavljanjem dvaju temeljnih principa, tj. principa apsolutne vlasti Božije sa jedne, i

čovjekovog prirodnog prava na izbor sa druge strane, način vjerske vlasti i metod mudrog

vjerskog upravljanja prezentiran je do najsitnijih detalja, pri čemu su negirane druge vrste

vlasti.

Davanjem čovjeku prava na izbor, negirana je superiornost i strahovlada vjere i vjerske vlasti

a također spriječeno je zatvaranje očiju kada je u pitanju uloga ljudi u vrsti svojeg izbora,

čime se otklonio sukob između vlasti Božije sa jedne i slobode ljudi sa druge strane. Dakle,

realno gledano, stanje nije takvo da ljudi moraju zaboraviti na sebe kada se spomene ime

6 Jusuf: 40.7 Al - Baqara: 256.8 Al - Gašiya: 22.9 Ad - Dahr: 4. i 5.

8

vlasti Božije kao što neke primjere takvog rezo-novanja i postavljanja prema ovom pitanju

zatičemo kod teokratskog modela shavatanja odnosa čovjek - Božija vlast. Drugim riječima,

negirana je podjela ili ograničenje na izbor samo za Boga i vjersku vlast, ili samo za ljude i

materijalističku vlast. Rečeno je da se ljudi ne nalaze na takvom raskršću. Objašnjenjem zbilje

da j e apsolutna vlast samo u Božijoj ruci, daje se do znanja da vjerski upravitelji nemaju

prava uzeti za mjerilo samo ljudsko mišljenje i sebe smatrati izvršiteljima i pro voditelj ima

njihovih želja i interesa, jer u tom bi slučaju teren za smutnju bio pripravan. Dobar primjer

ovakvog postupanja jeste demokratski model upravljanja državom, gdje se zastupaju upravo

takvi standardi. Međutim, ono što treba prakticirati i provoditi u djelo, i ono što predstavlja

mjerilo za takvo šta jeste Istina koju je Uzvišeni objelodanio. Dakle, ukazivanjem na

okolnosti u vezi sa kojima govori ajet, I koji se o poslovima svojim dogovaraju, tj. oni koji

djeluju na osnovu međusobnog sporazumjevanja i poštovanja prava svih ljudi, precizira se

njihova uloga. Međutim, ajetom Zaista apsolutna vlast pripada samo Allahu, dolazimo do

zaključka da su Nebeska poučavanja osnova i mjerilo izvršavanja ljudskih želja.

Pregled sekularističkih argumenata

Na temelju naučnog pravila svaka ideja da bi bila dokazana mora biti argumentirana. Na

taj način osim što nudi razlog da bude prihvaćena, vrši i organizirano širenje svoje misli.

Prirodno da ni ideja se-kularizma nije izuzeta iz ovoga pravila.

Za spomenutu ideju ponuđen je veliki broj argumenata, koji su, bez obzira na privlačan

izgled, lišeni zadovoljavajuće čvrstine. Nekada bi argument bio ponuđen na takav način daje

ustvari riječ o pukom ponavljanju ili je pak sami izvor argumenta neprihvatljiv i sporan zato

što nema u sebi oficijelnog racionalnog elementa.

Argumenti koje sekularisti nude mogu biti podjeljeni na dvije grupe:10

a) Ono što predstavlja skicu i osnovne crte ideje sekularizma, i ustvari nije riječ o

argumentu. U svakom slučaju i to je veoma korisno radi upoznavanja sa idejnom linijom, koju

10 Akbar Eydi – Sekularizam ili vjera; prevod sa perziskog; Sarajevo, 2004.

9

osnivači sekularizma prate, što je veoma bitno za upoznavanje sa sekularizmom za one koji ga

nikako ili dovoljno ne poznaju.

b) Argumenti koji manje-više imaju boju dokaza. Sto neka ideja ima jače argumente,

lakše je postaviti se prema njoj, zbog toga što je logičke argumente veoma lahko potvrditi ili

odbiti. U ovom drugom dijelu pokušalo se dati pažnje čak i sumnjama, koje su promakle

kovačima argumenata i da se na sve ponudi zadovoljavajući odgovor, zato što je cilj

rasvjetljavanje Istine, a ne uvjeravanje sagovornika. Dešava se da u iznijetom prigovoru ili

sumnji, koje pojedinci iznose, svjesno ili nesvjesno, hotimično ili nehotično, bez obzira što je

nekada riječ o muslimanima koji i namaz obavljaju i prihvataju islamske šarte, tj. principe,

nakon pažljivog posmatranja i analize, bude uočena neophodnost stizanja do rezultata koji

nisu ništa drugo doli potvrda sekularističke ideje. Usljed toga neophodno je obratiti veliku

pažnju samo na misli i ono čime one rezultiraju, a ne na ličnosti i vlasnike tih misli. Činjenica

da je mislilac musliman ili skeptik nije razlog da određena sumnja ili prigovor ne bude

razmotrena i podvrgnuta kritici, upravo u sekularističkim aktima. Kao što razmatranje tih

ideja na ovako rigorozan način ne znači da obavezno pripadaju sekularistima.

Ljudi koji vjeruju u nepomirljivost i u trajni sukob između vjere i dunjaluka, kao i u

suprotnost između vjerskog nauka i slobode misli, prilikom preciziranja svojih stavova i

deklarisanja usmjerenja koja slijede dijele se na veliki broj grupacija. Jedni, kada su u pitanju

lična vjerovanja spadaju među vjernike oni čak i prilikom argumentiranja koriste vjerske

činjenice, drugi pak ovom pitanju pristupaju od počekta nevjernički. Bez obzira što

raznolikost utječe na zrelost ili nestabilnost iznijetih stavova, kao i na različitost rezultata do

kojih se stiže prilikom svođenja računa, ipak se u jednoj tački svi slažu. Naime, svi su

jednoglasni u presudi da vjeri nema mjesta na društvenoj, političkoj ili državnoj sceni. Svi se

slažu u stavu kako vjera ne treba da se miješa u državna pitanja i kako ne bi smjela davati

mišljenja u vezi sa ovosvjetskim društvenim pitanjima. Ukoliko ovu zajedničku tačku

ostavimo po strani, možemo reći da skoro i ne postoji stav ili mišljenje po kojem se svi slažu.

Zagovornici odvajanja vjere od politike i države, dijele se na četiri skupine11 od kojih

ćemo svaku posebno predstaviti u kratkim crtama.

11 Akbar Eydi – Sekularizam ili vjera; prevod sa perziskog; Sarajevo, 2004.

10

Prva skupina

Oni u vezi sa vjerom kažu da je bezvrijedna i ništavna. Vjerska naučavanja za njih imaju

vrijednost koliko je imaju i bajke. Na temelju toga kažu sljedeće:

a) vjera se ne treba pojavljivati na društvenoj sceni,

b) vjera nema pravo mješati se u politiku,

c) vjerska su poučavanja izmješana sa društvenim pitanjima i sastavljena su poput

dokaza od ispravnih i neispravnih činjenica, što dovodi do neispravnih zaključaka.

Druga skupina

U vezi sa vjerom i vjerskim naučavanjem kažu:

a) vjera je u osnovi istinita i čovjek treba biti vjernik,

b) područje vjere ograničeno je i nije široko,

c) područje vjere tiče se individualnih pitanja u vezi sa moralnim vrlinama i kvalitetima

duše,

d) Upravljanje državom, ekonomija, menadžment i planiranje jesu segmenti koji nisu

zastupljeni vjerskim programima.

Prema mišljenju spomenute skupine vjera je lični odnos sa Bogom svakog pojedinca, a

poslanici su dolazili da urede Onaj svijet a ljudi i sami mogu obavljati poslove Ovoga svijeta,

jer znaju šta će na njemu raditi.

Treća skupina

Riječ je o ljudima koji vjeruju, muslimani su, ali u vezi s vjerom kažu sljedeće:

a) vjera je istinita i treba vjerovati,

b) područje vjere šireg je opsega od lično individualnih pitanja,

c) vjera ima pravo mješati se u društvena pitanja, upravljanje države i si.,

11

d) uvjet aktivnog prisustva vjere u društvu jeste da na čelu ljudi bude bezgrješan čovjek.

e) Spomenuta skupina vjeruje da kada je bezgriješan čovjek kao što je poslanik

Muhammed, s. a. v. a., na čelu muslimana, u tom slučaju vjera ima pravo zalaziti u sve

pore ljudskog života, međutim, obični ljudi bez obzira koliko dobri i čestiti bili, nemaju

pravo u ime vjere mješati se u državna pitanja jer Bog nije dao dozvolu za takvo šta.

Četvrta skupina

Ova skupina u suštini priznaje vjeru međutim zagovara slijedeće mišljenje:

a) vjera je nešto sveto, nešto što pripada Bogu

b) prisustvo vjere na dunjalučkoj sceni umanjuje i šteti njenoj sevbtosti

c) zaprljanost vjere biva uzrokom da ljudi postanu sumnjičavi u odnosu na nju

d) zaprljanja u vjeri u suprotnosti su sa svrhom dzbog koje je Bog slao poslanike i Knjige

Zaključak, koji se može izvesti iz spomenutih stavki, sljedeći je: Dunjaluk prepustite

dunjalučarima, a Ahiret vjernicima! Miješanje vjere u dunjaluk jedino može dovesti do

gubitka Božijih vrijednosti, a kada se to desi, dolazi do sukoba između poziva zaprljane i

izmaterijalizirane vjere i onoga čemu u skladu sa svojim programom poziva, tj. čisto ti

ljudskoj.

Sekularna država u liberalnoj demokratskoj tradiciji

Historijski posmatrano sekularne ili svjetovne države pojavile suse u moderno doba u dvije

različite geografske i kulturne cjeline tj. u katoličkoj Francuskoj i u zemljama protestanske

kulture kao što su SAD. U ovim zemljama razvijene su različite varijante sekularne države,

između ostalog, i zbog toga što je religija u njima igralarazličitu ulogu u pojavi modernosti.

12

U Francuskoj, od revolucije 1789.god., modernost je stvarana nasuprot religiji, a u

protestanskim zemljama religija je bila sastavni dio modernosti.

Francuski termin za odnos religije i države u toj zemlji je laicite što znači da je država laička

(svjetovna), a ne konfesionalna ali da se poštuje sloboda religije ili uvjerenja. U Francuskoj

ovaj koncept je dobio pravni izraz u Zakonu od 9. decembra 1905. koji se tiče odvajanja crkve

od države, drugim zakonima koji su slijedili i sudskoj praksi. Glavni principi ovog Zakona su:

1. Republika garantuje slobodu savjesti i slobodupraktikovanja religije

2. Republika ne priznaje niti podržava nijednu religiju, osimtroškova za kapelansku

službu (u bolnicama, zatvorima, vojsci i lisejima)

3. Crkve, odnosno religijske zajednice, mogu se organizovati kao ustanove privatnog

prava.

Prema ovim principima u laičkoj državi nema ni zvanične religije ni zvaničnog ateizma.

Religijski lideri se izjašnjavaju o javnimstvarima, ali je francuska javnost prema tome više

kritički opredijeljenanego u drugim evropskim državama.

 U engleskom jeziku koristi se termin  secular state (svjetovna država), gdje je termin  secular 

izveden iz latinskog  saeculum što znači “ovdje i sada“. U SAD-u ovaj koncept je dobio svoj

pravni izvor u Prvom amandmanu na Ustav SAD-a, koji je dodat temeljnom pravnom aktu

ove zemlje 1791. godine. Taj amandman glasi: “Kongres neće donijeti nikakav zakon koji bi

neku religiju proglasio za zvaničnu ilizabranio njeno slobodno vršenje“. Prema stavovima

američkih stručnjaka za ova pitanja, iz ovog amandmana mogu se izvesti slijedeći principi:

1. odvajanje crkve od države, što znači da se radi o različitim ustanovama koje se jedna

drugoj ne miješaju u unutrašnju upravu

2.  jednako postupanje, odnosno nepostojanje diskriminacije prema građanima bez obzira

na njihovu religiju ili uvjerenje

3. neprisiljavanje i sloboda religijskog izbora, odnosno, državane može nikoga

prisiljavati da praktikuje ili ne praktikuje neku religiju ili uvjerenje.

Prema ovim  principima, sadržanim kako u francuskoj tako i uameričkoj varijanti sekularne

države, sekularnim državama se ne mogusmatrati države koje favorizuju ateizam, kao vrstu

uvjerenja, ili vrše progone ili diskriminaciju na osnovu religije ili uvjerenja. Brojni autori su

pokušali da izrade jedan opći koncept sekularne države koji bi se naslanjao na liberalnu

13

demokratsku tradiciju i nadilazio geografsku ili kulturnu određenost. Jedan od takvih autora je

Donald Eugene Smith, koji je to učinio u svojoj studiji o Indiji kao sekularnoj državi.

Smith definiše sekularnu državu kao “državu koja garantuje pojedinačnu i kolektivnu slobodu

religije, odnosi se prema pojedinc ima kao prema građanima bez obzira na njihovu religiju,

nije ustavno povezana ni s kakvom religijom niti nastoji da promoviše ili se miješa u religiju. 

Prema ovom autoru, koncept sekularne države u liberalnoj demokratskoj tradiciji sadrži tri

različite vrste odnosa između pojedinca,države i religije. Te vrste odnosa su:

1. religija i pojedinac, gdje važi princip slobode religije;

2. država i pojedinac, gdje važi princip građanstva;

3. država i religija, gdje važi princip odvajanja.

 U pogledu prvog odnosa religija i pojedinac idealno je kada  je iz njega isključen treći faktor,

odnosno država. U ovom odnosu važi princip slobode religije što znači da je pojedinac

slobodan da odabereda li da vjeruje ili ne i u koje vjersko učenje da vjeruje. Ako odabere da

slijed i određenu religiju, slobodan je da slijedi njeno učenje, praktikuje ga, propagira,

zauzima mjesto u religijskoj organizaciji i da, na kraju, ako odluči, napusti dotadašnju religiju.

Država je u načelu isključena izovog odnosa. Država, međutim, ima pravo da reguliše

iskazivanje religije i da ga dovede u vezu s očuvanjem javnog zdravlja, sigurnosti i morala.

Pojedinci imaju pravo da se udružuju u skupine i tada nastaju iodređena kolektivna prava. Ta

prava uključuju pravo udruživanja radi ostvarenja religijskih ciljeva; upravljanja svojim

poslovima,posjedovanja imovine, ustanovljavanja obrazovnih i dobrotvornih ustanova i

slično.

 U drugom odnosu – država i pojedinac suštinsko je isključenjetrećeg faktora, religije. U

sekularnom modelu religija postaje potpuno irelevantna za definisanje građanskog statusa.

 Građanski status je skup prava i obaveza koje proizlaze iz odnosa pojedinca i države. Taj

status je egalitarni i sveobuhvatni. Njime se pojedinac uključuje u puno političko članstvo u

državi i integriše u politički sistem. Jednakostgrađana je moguća, jer proizlazi iz okolnosti da

su građani faktor  suvereniteta, da njihova volja oblikuje pravo i da se lojalnost dugujepravu.

U takvoj situaciji, religijska uvjerenja pojedinca ne smiju da utiču na njegov a prava i

obaveze.

Zakoni u sekularnoj državi treba da budu neutralni. “Neutralnostzakona“ se obično shvata kao

njihova usklađenost sa vrijednostima kojesu dominantne u datom društvu. Pri tome se mogu

javiti različiteteškoće. Naprimjer, šta ako sekularna država donese zakone koji nisu u skladu

14

sa dominantnim vrijednostima u društvu? Ili, ako se donesezakon koji je u suprotnosti sa

vrijednostima manjinskih grupa, da li se omogućavaju izuzeci od općih pravila? Na ova

pitanja teorija i praksa ne daju zadov oljavajući odgovor. Međutim, očigledno je da

sekularnadržava, koja se javila kao nastojanje da se izbjegne religijskanetolerancija,

definisana kao pretvaranje religijske dogme u zakondržave, može da upadne u zamku

sekularne netolerancije kada sedržavni zakon pretvara u religijsku dogmu.

 

U trećem odnosu između države i religije temeljna postavka je da su to dvije različite funkcije

ljudskih djelatnosti sa vlastitimciljevima i metodama. Demokratska država izvodi svoju

legitimnost iz svjetovnog izvora (“saglasnost vladanih’’), a ne iz vjerskih izvora. Razdvajanje

države i religije jeste funkcionalna diferencijacija. Svereligije su odvojene od države ali su, u

neku ruku, i subordiniranedržavi. Naprimjer, na religijske grupe se primjenjuju opći državn

ipropisi. Religijske grupe su autonomni entiteti: same se organizuju, same formulišu svoja

vjerovanja, disciplinu, osnivaju svoje ustanove,finansiraju svoje aktivnosti itd. Država nije

obavezna da finansira religijske zajednice.

Vrlo često se cijeli koncept sekularne države svodi na “odvajanje religije od držve’’, uz

zanemarivanje druge dvije dimenzijevaže za liberalnu demokratsku tradiciju slobode religije i

građanskog statusa nevezanog za religiju i uvjerenje.12

12 dr. Fikret Karčić - Šerijatsko pravo – Reformizam i izazovi modernosti; Sarajevo, 2009

15

Zaključak

Sekularna država bazirana na principima slobode religije,građanskog statusa nevezanog za

religiju i odvajanja državnog ireligijskog autoriteta, utiče bitno na obim i modalitete

iskazivanja i institucionalizacije religije u njenim okvirima. Ovdje se prvenstveno ima na umu

da se velike monoteističke religije, islam posebno, obraćajučovjeku u njegovom totalitetu, te

utiču na njegov cjelokupni život.Sekularna država, s druge strane, zahtijeva funkcionalnu

diferencijacijureligijske i političke sfere, posmatra pojedince kao građane za čiji status je

irelevantna religijska pripadnost, te zahtijeva lojalnost građana pravu koje je rezultat

konsenzusa ili većinske odluke građana. O pitanjima religije, sekularizma, sekularizacije vode

se brojne rasprave i debate već dugi niz godina. Na jednoj strani su mislioci pripadnici tri

velike svjetske religije koji pokušavaju da ukažu na nedostatke sekularne države i pokusavaju

da vrse utjecaj na povratak religije u državu i politiku predlažući nove ideje. Sa druge strane

su mislioci, ateisti koji svoja učenja zasnivaju na učenjima Dekarta, Hobsa, Loka i Rusoa a

kasnije Kanta i Marxa zalažu se za iste ideje koje su prvi put u 15. stoljeću iznjeli navedeni

reformatori. Ispostavlja se da je sekularizacija kao i religija komplekan fenomen te da je

veoma teško dati odgovore na brojna pitanja koja bivaju postavljena.

16

Literatura:

dr. Fikret Karčić - Šerijatsko pravo – Reformizam i izazovi modernosti; Sarajevo, 2009.

Akbar Eydi – Sekularizam ili vjera; prevod sa perziskog; Sarajevo, 2004.

Seyed Muhammed Naguib al-Attas – Islam i sekularizam; prevod; Sarajevo, 2003.

dr. Salih Fočo – Socijlogija; Zenica, 2000.

dr. Hilmo Neimarlja – Sociološke teme i perspektive; Fakultet islamskih nauka u Sarajevu,

2005.

17

Sadržaj:

Uvod 1

Sekularizam i sekularizacija 2

Vjera sa stanovišta islama 5

Uloga vlasti u vjeri 7

Dva temeljna načela 7

Pregled sekularističkih argumenata 9

Prva skupina 11

Druga skupina 11

Treća skupina 11

Četvrta skupina 12

Sekularna država u liberalno demokratskoj tradiciji 12

Zaključak 16

Literatura 17

Sadržaj 18

18