Rastokepoetska fotomonografija

2

Copyright © Maxi d.o.o. i Društvo prijatelja prirodnih ljepota Slunja i Rastoka

urednikNikola Živčić

nakladniciMaxi d.o.o., ZagrebDruštvo prijatelja prirodnih ljepota Slunja i Rastoka, Slunj

za nakladnikeNikola ŽivčićBranko Pejnović

fotografijeToni Hnojčik, Jovica Drobnjak, Marko Čolić, Boris Šimundić, Ivan Vinković

fotografija na naslovniciToni Hnojčik

grafičko oblikovanje i priprema za tisakEra 1938 d.o.o., Zagreb

oblikovanje naslovniceSlaven Junek (Era 1938 d.o.o.)

korekturaInes Brezovac

tisakStega tisakZavrtnica 17, Zagreb

ISBN xxx-xxx-xxxxx-x-xCIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem xxxxxx

Sva prava pridržana, ni jedan dio ove fotomonografije ne smije se ni u cijelosti ni djelomično reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drukčije bez prethodnog dopuštenja vlasnika autorskih prava

Rastokepoetska fotomonografija

4

5

6

Prostor grada Slunja bio je naseljen još u prapovijesti, a osjetniji razvoj počinje 1323. godine, kad je kralj Karlo Robert obitelji Frankopan kao nasljedni posjed darovao Drežničku županiju. U pisanim izvorima Slunj se prvi put spominje 1390. godine kao već utvrđeni grad, a 1409. zabilježeno je i naselje na suprotnoj obali Slunjčice. Tijekom 16. stoljeća, nakon pobjeda Turaka u Krbavskoj i Mohačkoj bici, dramatični događaji nizat će se na tom prostoru, a posljedica će biti okupacija i pustošenje Slunja i franjevačkog samostana 1582. godine.Nakon izbora Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja 1527. godine počinje uspostava vojne granice, a Slunj 1579. postaje sjedište kapetanije i sve otad do danas središnje je naselje šireg prostora. Više puta popravlja se utvrda i obnavlja naselje na dugoj strani rijeke, stvarajući jezgru urbanog naselja oblikovanu u srednjem vijeku. U to vrijeme u Rastokama se grade prvi mlinovi, a mlinarenje postaje najvažnijom djelatnošću.

slunj kroz povijest

Franjo Frankopan Slunjski (1536. - 1572.)

8

Početak 19. stoljeća obilježen je kratkotrajnom francuskom vladavinom, koja je bila važan poticaj razvitku gospodarstva, a puno je učinjeno i na infrastrukturi - ceste, mostovi, magazini i slični vojni objekti. Iz tog doba datiraju stari most na Korani i vojni magazin. Nakon povlačenja Francuza ponovno je uspostavljena austrijska vladavina, koja je stanovništvo slunjskog kraja opet koristila za potrebe službe u carskoj vojsci pa su Slunjani za interese Austrije ratovali diljem Europe. Pod austrijskom upravom građene su civilne ustanove i škole te obnavljana infrastruktura, prije svega ceste. Najvažniji novi pravac je krajiška cesta iz 1825. koja iz smjera Karlovca dolazi uz kanjon Korane, prolazi kroz Rastoke, preko brežuljka Svetice kroz Slunj i dalje prema jugu. Ta je cesta imala magistralni značaj, a zadržala ga je sve do danas i presudno utjecala na razvoj Slunja.Slunjski stari grad izgubio je značenje kao vojna utvrda, a od početka 19. stoljeća napušten je pa je sve donedavno propadao. Nakon ukidanja Vojne krajine 1873. i uvođenja civilne vlasti Slunj dobiva status grada, pa počinje njegova urbanizacija, ali i stagnacija broja stanovnika.

10

Konačnu preobrazbu Slunj doživljava u 20. stoljeću, kad postaje tranzitno naselje. Glavna gradska ulica dio je magistralne ceste koja spaja sjever i jug Hrvatske, što posebno do izražaja dolazi gradnjom novog mosta preko Korane i nove trase ceste 1955. godine. Zbog dugotrajne stagnacije i nedovoljne urbanizacije nakon prvog svjetskog rata i dalje opada broj stanovnika. Osamdesetih godina 20. stoljeća u Slunju se počinje razvijati obrtništvo i malo poduzetništvo. Nažalost, razvoj je naprasno je prekinut okupacijom 1991. godine. Slunj je bio velika barijera u pokušaju ostvarenja velikosrpske ideje i formiranja tzv. srpske krajine s granicom Virovitica-Karlovac-Karlobag, pa agresor postupno steže obruč oko grada, zatvara pristupne ceste, onemogućuje opskrbu i sve veze sa svijetom. U studenom 1991. srpski su teroristi prognali gotovo sve nesrpsko stanovništvo iz Slunja i privremeno preuzeli vlast.Progonstvo Slunjana okončano je 6. kolovoza 1995. godine, kad su hrvatske vojne snage oslobodile Slunj i omogućile povratak prognanih. Slijede godine obnove i liječenja ratnih rana te polagani razvoj, da bi se bogatstvo i ljepote Rastoka, Slunja i okolice očuvali za buduće naraštaje.

12

14

Zbog prirodnih i urbanih vrijednosti, povijesne, etnografske, graditeljske i narodne baštine Rastoke su od 1962. pod zaštitom Konzervatorskog zavoda Hrvatske u Zagrebu, a Slunjčica je 1964. kao “rezervat prirodnog predjela” upisana u Registar zaštićenih objekata prirode. Danas Zaštićeni krajobraz Slunjčica obuhvaća cijeli njezin tok i kilometar toka Korane, od mosta nizvodno do ruba kanjona s obiju strana, a na predjelu Rastoka granica ide oko stare tvrđave i magazina na most i desnu stranu Korane. Cijelo slapište Slunjčice, zajedno sa starim i arhitektonski karakterističnim mlinovima, jedinstvena je prirodna i kulturno-povijesna cjelina. Slunjčica je u povijesti nosila više imena: Sluinca Fluss, Sluinchiza, Szluinchitsa, Sluinschiza, Slujinčica, Slovinčica, Slovinštica... U govoru Slunjana udomaćena su oba imena: Slušnica, po selu u kojem izvire ili od glagola slušati, te Slunjčica, po gradu uz koji teče i koji je povijesno stariji od sela, a stariji pisci i znanstvenici nazivali su je uglavnom Slunjčicom. I Slunj je u povijesti bilježen na više načina: Slvn, Sluin, Slouin, Slovin, Slovingrad, Zlun, Zun, Sluni, a u okolnim selima do 70-ih godina prošlog stoljeća zvali su ga i Slonj.

za©ti∆eni krajobraz slunj»iCa

16

18

ratko zvrko

RastokeStani ovdje! Ne daj dalje da te vode,jer ovdje se život u rastočje toči,a u ovom buku pobješnjele vodečuči mir za dušu i slavlje za oči!

U kamen ovdje golubi se gnijezde,dok se bure noću s gudurama bore,u biserju slapa kupaju se zvijezde,pa čiste ko suze dočekuju zore.

A Slušnica hladna divljim hukom tečei lopate starih vodenica vrti kao rulet vječni zle kobi i sreće,ko beskrajnu igru života i smrti.

Priroda se ovdje razmahuje snagom.I kamen pod vodom ovdje iskrom frca.Ljudi ovog kraja prijatelju dragomotvaraju širom i vrata i srca.

Stani ovdje! Ne daj dalje da te vode,jer ovdje se život u rastočju toči,a u ovom huku pobješnjele vodečuči mir za dušu i slavlje za oči.

20

22

adolfo veber tkalčević, književnik i lingvist, u knjizi “Put na Plitvice” piše i o svom posjetu Rastokama 1860. godine:

“Ako nemožeš budi nećeš da spoznaš pravih krasotah svoje domovine, otisni se onda njekolikoh miljah u tuđe zemlje, pa ćeš po onom, što sviet drugdje u zviezde kuje, opaziti, da ti domovina pruža ili jednakih ili većih divotah, te ćeš planuti blagom vatrom domorodnoga ponosa…” U Rastokama se “Slunjčica… izvija između grebenah i tvori hiljadu predivnih prizorah. Ovdje razširila valovite svoje ruke i zagrlila otočić, na kojem se zeleni povrtje i voćnjaci, ondje se je dalje zamaknula ispod brda, da se nanjoj namjesti vodenica ili žaga.”

tisu∆u predivnih prizora

24

26

vesna parun

Moj mlinrastokama

Mlin na slapupotočnom,to jevodenica.Tu se melje, kažu,najslađapšenica.Ima mlinovana vjetar.To su vjetrenjačea mlin kojipjesme meljedugin mostpreskače.

28

baltazar Hacquet, kirurg i etnograf, uspoređuje 1789. rastočke slapove sa sličnim vodopadima koje je u životu vidio:

“Kad sam došao na kraj krivudajuće ceste, začujem jak šum tako, te sam mislio da sam blizu jakog slapa, čemu sam se slabo radovao, pošto sam jur vidio preko stotinu što manjih što većih slapova. Ali, kako mi je bilo ugodno vidjeti, čega još nigdje nisam vidio… Najedamput… ima čovjek pred očima prekrasnu sliku, kakove ne može umjetnost nikada stvoriti, a priroda ju tečajem vremena stvorila. Oni mlinovi, između kojih buja svježa zelen, čine taj prostor još divnijim, te mogu reći - pošto sam vidio i drugih još mnogo vodopada - da se u ovim ni jedan glede krasote natjecati ne može.”

umjetnost prirode

30

branko pejnović

BukGusta magla zalijeće se svuda,brzo guta nesklad nizina i brda- prkosi mu tek srebrnkast trakkoji smjelo hrli nesputan i jak, kida stijene, nadire, pjenušai čitav se u slap pretvoriti kuša.

32

34

radoslav lopašić, povjesničar, 1865. godine opisuje svoj susret sa slapovima Slunjčice:

“Kad ugledah tu riedku prirodnu ljepotu, obuze me neko tajanstveno udivljenje. Korana tu dolazi dubokim ponoritim jarkom usred klisure, a k njoj pritiče Slunjčica (Slušnica) po raztoki kroz više struga, kojih ima u suho ljetno doba, kad je najplića voda, najmanje petnaestak, te pada šumeć i pjeneći se preko stiena i klisura u 15 hvati duboku kotlinu… Rajsku prirodu uzveličava stara gradina slunjska, koja odtraga na lievo strši na goloj pećini upravo nad samim raztokom, dočim se desno pomalja mjesto Slunj sa crkvom i zvonikom. Osobito je čaroban pogled na vodopad kad se unj upru sunčani traci: tad se blišti o kršu pjeneća se voda kao kristal a razbacane kapljice čine ti se poput iskra, titrajnih po zraku.”

rijetka ljepota

36

38

enes kišević

Rastočki triptih (treći dio)Silazim k Rastokama.Silazim poljubiti ruku koja je ovo čudo rodila.Ta i pticama je grijeh preletjeti ovu ljepotu.Smiješim se leptirima,Njima i krila služe za igru.I ja, evo, isprežem korake iz čizamaI puštam nogama na volju.Neka dodiruju trave s kojima su ponikle.Uz jablane se, sasvim svjestan uzvišenosti krajolika, Malo više u hodu uspravim.Zastanem - nebo zastane.Silazim k Rastokama - nebo me prati.Svakim korakom sve sam manji i manji.Evo me teturam među bogoljubaznim cvijećem.Odlažem Adamov list i puzim u plodnu vodu,Gdje Tvoji prsti prebiru raskošnim slapovima Slušnice.

40

Đuro deželić, književnik i publicist, 1865. žali što mnogi njegovi suvremenici ne (pre)poznaju ljepote svoje domovine:

“Krasna naša domovina obilato je nadarena naravnimi divotami s kojih su druge inijezične pokrajine stekle veliku slavu. Učeni ljudi izobraženih narodah putuju daleko i preko mora, da vide i opišu čudesa naravi, a mi svojih ni kod kuće nepoznamo; drugdje su ta naravna čudesa tako mila…, a mi za svoja nismo ni toliko marili, da ih opišemo i učeći o njih mladež našu probudimo u njoj ponos domovine, koja ima svega, što drugud tolikom željom traže… Ako u nas i neima glasovitog vodopada Niagare, imamo ih ipak više…, a jedan od tih znamenitijih je slunjski, što ga čini nad Slunjem izviruća Slunjčica, koja se kod Rastoka… baca duboko u Koranu.”

ponos domovine

42

44

branko pejnović

Na SlušniciStalno naviru vode i teku.One žure, obilaze otoke,napajaju ljude,okreću mlinsko kamenje.Rastu i bivaju plićena svom putu,protječu van vremenai sata i stoljeća. Stalno naviru vodei teku od izvorado svoga izboraobale ljubeći i vrbe,stalno naviru vode.Maslačci u vodi. Proljeće sve se kreće.Ispred moje lađe patke domaće trizrakom divlje lete.Vrbe u kanjonu.S obale na drugumaslačci vodom plove.

K’o da se rijeka s vjetromu maslačke zaljubilapa ih sve s poljau njedra svoja natopila.Stalan šumor.Stalan žubor.Tko zna koju pričuiz dubine Zemljepod svjetlo Sunca,ta čudesna rijeka stoljećima zbori.Kome priča, tko je sluša, s kim govori?Jeste li ikada bili na rijecikad se oblaci utapaju u njoj?Koliko kapi se naglavce sjuri,kadikad poskoči,s rijekom skroji životni krug,pa maticom hrli u nove tokove.Svi ti hirovi nebašto zemaljske vodotoke činesamo su neuvjerljive etapeutrke s vremenomi obrisi puta do Istine.

46

48

stjepan širola, književnik i pedagog, u knjizi “Na Plitvička jezera - Putopis” pišući o svome putovanju na Plitvice 1892. opisuje i kako su ga se dojmili Slunj, Rastoke, Slunjčica i Korana:

“Umolih kočijaša, da vozi laganije, jer sam čuo šum i za kratko vrijeme ugledao divne slapove rijeke Slunjčice. O, ne mogoh, da se dosta nagledam toga… Bijasmo u Slunju, ili skoro bolje reći u predgrađu Slunja, gdje se je bistra Slunjčica razlila kao jezero, da se na sto mjesta ruši u veličajnim slapovima izpod kuća i mlinova, izpod grmlja i kamenja, drveća i cvijeća u duboko korito Korane. Sada se je kočija uzpinjala, prošav preko drugoga novoga mosta nad Slunjčicom i mi bijasmo u trobojnicama okićenu dičnom Slunju, a već se prije čudom čudismo ponosnim razvalinama staroga Slovina, koji se na ulazu na lievo koči visoko nad koritom Slunjčice kao svjedok slavnih prošlih dneva junačkoga naroda hrvatskoga!”

slavna pro©lost

50

Ima jedna brza rijekašto žubori od davnina- nevelika, ali bistra,dopadljiva i umilna.

Na izvoru tiha, blaga,teče pokraj Slunja grada,a na ušću razlijeva sei stvara niz vodopada.

Kad pohita u Koranu,rasuta i zapjenjena,čini nam se da vijorivilin-kosa raspletena.

Malo selo kraj slapovaprozvano je Rastokama,a u njemu vrijedni ljudikoriste se mlinicama.

Voda njima daje snagui ljepote koje stvarapa su razne blagodatitek dijelovi njenog dara.

Oj, Slunjčice, vodo hladna,ja te gledam svakog danakako bljeskaš i prolazišpod prozorom moga stana.

Promatram te ja sa stijena,iz šumice i sa mosta- takvog čara i ugodeoku nikad nije dosta.

Blizu tebe ja sam rođen,tu provodim život cijeli- svakog trena mi se okokrasnoj rijeci razveseli.

Vrijeme ide neprimjetno,a ti hrliš razigranai tako ćeš, mila rijeko,protjecat do sudnjeg dana.

Nastalo je novo doba,znanost razna čuda stvara:s prirodom se poigrava,sakati je i razara.

Zato, vrlo Rastočani,sačuvajte svoje mline,jer oni su čvrsti temeljobičaja iz davnine.

Samo teci i žuboridobrotvorko naša milai uvijek nam bistra budi kao što si dosad bila.

Iskažimo svoju ljubavbistroj vodi snažne struješto ljepotu svima nudii duše nam nadahnjuje.

Ja joj ovo moram reći:“Za čar što si nama dala, razigrana rijeko naša,od svega ti srca hvala”.

miHovil mile magdić

Slunjčica je voda ladna(prva pjesma tada 70-godišnjeg umirovljenika)

52

54

dr. Hinko Hranilović, geograf i profesor na Sveučilištu, u Glasniku Hrvatskog naravoslovnog društva 1901. godine piše o Rastokama:

“Stojim pred slapovima Slunjčice, gdje je priroda stvorila ne samo krasnu sliku već i pojavu tako čudnovatu, da bi na glasu bila po svem svijetu, kada bi se negdje u Njemačkoj nalazila. Uvjereni smo, da bi sa svih strana dolazili turisti i stručnjaci, da vide i prouče ovaj romantični kraj, koji kao šareni okvir obuhvaća jedan biser ljepote i čudotvorne snage prirode: divni Slunj, kada bi dovoljno poznat bio. I izvor Slunjčice nije toliko poznat, koliko zavređuje.”

»udotvorna snaGa

56

branko pejnović

RastokeRastoke su snaga sna,ljubav pitoma i kaplja iskrenašto u huku i bjelini sja, u paduvječni milijuni česticašto traju k’o oči vremena.

58

60

dr. lujo Harazim, liječnik, opisao je svoj doživljaj Slunja i Rastoka 1905. godine u listu Prosvjeta:

“Bila je to prava zima. Studen potisnula živu do 25 stupnjeva ispod zere. Snijeg vijao dan i noć, zameo drage, ponikve i pokrio strane i goru povrh njih. A bura uji i brije oko kuća pa neda živu stvoru da izađe. Pa ipak bijaše vani lijepo, ljepše moguće ni u ljetu nije… Bjelina, čista kano u proljetnom cvatu, a sinjava naša krš metnula na sebe bielu haljinu. Slušnica samo ne treba novog uresa. Kano prava ponornica ona ne smrzava nikada. Bistra, ko oči onih ribica, što se po njoj vrcaju, teče podno starodrevnog Slunja i ovija mu se oko temelja poput sjajnoga, zelenoga pasa. Tanana biela magla uzvila se iznad nje ko fina, prozirna koprena.”

bistra k’o o»i ribiCa

62

64

dragan lendić

IgraSlušnica ludaspretno vrluda,progriza tvrdakordunska brda, kida čvrstinukamenih grudai stalno hitaneznano kuda;gonjena snagomiskonskog zova,voda uvijek istai svakodnevno novabrzake zelenenagoni na stijenepa im grudi kitičipkama od pjene.Izmorena trkommeđu mlinicama,rijeka se za Bukompokriva boramapa klizeći daljezadnji pozdrav šaljesnenim Rastokama.

66

dr. milan šenoa, geograf i književnik, sin još poznatijeg književnika Augusta Šenoe, piše u Pobratimu 1904. godine:

“Slunjčica se ruši na više od 50 većih i manjih slapova u Koranu, skače s litice na liticu, previja se posred gusta zelenila, gubi se među vapnene stijene, a onda, složivši se u veći trak, udara svom silom o jaku stijenu i voda se rasprši u sitnu maglicu, u kojoj se na suncu stvara sjajna duga… Dokazano je da je ona već jednom vidjela sunca kao Jasenica, koja nešto 14 km k jugozapadu od izvora Slunjčice ponire kod starog grada Jasenice.”

duGa u maGliCi

68

70

Na slapovima SlunjčiceRuši se voda s kuka na kuk,S klisura srće silan uz buk,Bezdani bezdno zastrte sjene,Srebrne iz njih sukljaju pjeneS klisa dok tufa strmi uz jaz,Surva se novi srebra mlaz.Zamota pjene vodeni virRibice pod njim svetkuju pir.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Više pak gore rastočki sinDiše nad slapom vodeni mlin,Brzo se vrti hitro vretance, Kreće ga struja naprestanceKamen po kamu težak se kreće,Vjerno klepetač bez umora klepeće,Klopot uz mlin i vode uz šumSjede tu mlinar i Kordunaš kum.

Al’ gledaj tamo kroz jošića grm,Što smjestilo samo pod onu se strm?Ne vidiš ništa, već čuješ bum,Vodenih sila gromorni šum,Ne vidiš to, da vodena stupaBatima sukno nemilo lupa,Ak’ snaha prati imade još,Pod stupom vodeni eno joj koš.

Tako se ruši s dana na dan,Slunjčica hitra u svoj bezdan,Led li je bije, sunce li slijeva,Stoljetnu pjesmu gromornu pjeva,U ponoru dolje, dok se ne ‘zgubi,S Koranom sekom svojom se ljubi.

srebrne pjene

nikola turkalj, inženjer rodom iz Cvitovića kod Slunja, projektant i graditelj pruga, pa i nedovršene Koranske pruge Karlovac - Slunj - Bihać, rodni je kraj opisivao u više listova i časopisa, a i poetski je oblikovao svoj doživljaj zavičaja.

72

dr. josip poljak, prirodoslovac i geolog, u Hrvatskom planinaru 1930. piše o ljepotama Slunja i okolice:

“S ceste Karlovac - Slunj iskrsne cjelokupan pregled Rastoka sa kaskadama, slapovima, terasama, mlinicama i otocima, a osobito padajući u Koranu razbiju u oblake vodene prašine, koja na sunčanom svjetlu irizira u svim duginim bojama, dok sami slapovi poprimaju izrazito kovinsko-srebrnastu boju, a zelenilo između slapova dobiva neku svjetliju modrikasto-zelenu boju. Ljepote, romantika i čar Rastoka ne zaostaju ni najmanje za ljepotom slapova i kaskada oko Novakovićeva Broda na Plitvičkim jezerima i onih Une kod Martin-Broda. Štoviše, držim da su Rastoke slikovitije od jednih i drugih, a tu slikovitost uvećava prisutnost brojnih mlinica i kuća i pozadina samog Slunja.”

vodena pra©ina

74

76

branko pejnović

Rastočka baladaNigdje tako lijepihgolubovanigdje nema tolikoi tako čudnih voda.Nigdje i nikada takvoga brašnai toliko starih mlinovašto traju vječni.I mlinovii golubovii kruh rastočkii prirodasve je ovdjestvoreno za čovjekai čovjek trajea mlin melje.Golub i dalje kružisamo vode odnose stoljećaprolaze i dolaze nova proljećaa vode vječne tekuprekrivene najljepšim nebom i golubovim letom.

U stijeni u vodi,slapovi i ljudisklad činesudbine i ćudi.U Rastokamateku dvije rijekejedna iznad drugepa se spoje u mlin od starine.U vodu zaleti se golubi ljubi ribui prirodu.U Rastokamanajljepše nebo sjaa pod njim golub i čovjek,čovjek i golubjedinstvo svjetova.

78

80

Stoljetne pričeTopli lahor daškom piriNiz Koranu tihe vale,Tek se načas uznemiriCjeljujući trošne žale.

Na površju valjuška seKao grimiz pjena sjajna,Od sunčanih zraka sva seSja ko duga veličajna.

Vjetrić blagi ljupko daneA roj brzih, sinjih valaŽurbom nekom hrlit staneSve do onog strmog žala.

Jedan rosi korijen grma,Drugi vrbu što se svila, A svi skupa, žala strmaMrmljajući lomna krila.

Milujuć se šapću vali,A kroz slatke romoglaseNegdje tuži slavuj maliI ribica vrcnula se…

roj slapova

josip nikšić objavio je 1906. godine u listu Pobratim, pod pseudonimom Niko Udbinski, nekoliko pjesama o slunjskom kraju. Jedna od njih su i “Stoljetne priče”.

82

84

ivan kukuljević sakcinski, političar, književnik i povjesničar, poetski je opisao stari grad Slunj 1870. godine:

“Preko Korane i Slunjčice vode dva puta u miesto, a iznad mosta gore visoko na skalini stoji grad Slunjski, kao ozbiljni i vierni čuvar svega predjela, kao tihi motritelj viečna titranja vodenih slapovah i silna bienja biesnih valovah uz golu vrlet i krš. Iz ruševinah njegovih možeš lahko razabrati staru negdašnju sliku grada, jer je on još koncem XVII. vieka čitav i tvrd stajao.”

vjerni »uvar

86

petra belković

Dvije rijeke(pjesmu je u prognaništvu u poreču ratne 1992. napisala tada 12-godišnja djevojčica)

Dvije rijekepoput suza,poput smijeha,jedna se rastačes drugom se sastajeu slapu srebrai dugina vijenca,a s brda njihovih obalaponosan Slunj ih gleda,i stara tvrđava ogrnutaogrtačem stoljeća.

Visibabe, tratinčice,ljubice i pčelicesa suncem se bude,s njim u san tonu.U kućama gase se svjetla,a u blistavoj vodimjesec se ogleda.

88

ico slovinski, pod naslovom “Romantika i karakteristike Slunja”, u listu Naša sloga 1929. godine opisuje magičnu ljepotu Slunjčice, Korane i Rastoka u zvjezdanoj noći:

“Divan prozor: vječita buka neumornog Buka i Viline kose i mnogih drugih slapova pravila je ovu tajanstvenu noć još čarobnijom. Idući tako došao sam do Rastoka, tog ubavog predgrađa Slunja. Pred drevnim kućama i na ulici stajali su u grupama ljudi, mladići i djeca i zabavljali se na svoj uobičajeni način. Ljudi visoki i gordi pričaju o gospodarstvu, o politici itd., a veseli mladići dogovaraju se kamo bi išli na prelo. Idući tako došao sam do mosta sv. Ivana, koji vodi preko rijeke Slunjčice. Na lijevoj strani koče se zidine drevnog magazina iz doba Napoleona, a dalje, kao spomenik heroja iz hrvatske prošlosti strše ponosno ruševine starog Frankopanskog grada. Nekad branik kršćanstva i naprednog zapada, a danas ova ruševina stoji nijemo i koči se gorda na svoju slavnu prošlost.”

Gorde ru©evine

90

ivo krški iznio je 1929. godine u Jutarnjem listu svoje dojmove o Slunju i Rastokama u tekstu pod naslovom “Šetnja kroz Slunj”:

“Zadnji je trak sunca na smiraju… Cakle se pjenušavi vali Slunjčice i Korane obučeni u svileno ruho, isprotkano zlatnim tracima sunčevim. Muklo šumi Buk, bijesno se pjani Hrvoje, a Vilina kosa svojim uvojima zagrlila mrklu hrid i čini je mekšom, toplijom, čini je opojnom pjesmom… Naslonih se na grudobran kod Mostaca i bacih pogled u dubinu kojih pedesetak metara, pa preko ljeskajuće se razine Slunjčice i šumskog slapa Moćanovih mlinova sve do tamnih i ukočenih klisura starog Slovin-grada. Čuda je stvorila majčica priroda, pomagana slabom rukom čovjekovom. Kao isklesani mramor stoji ovaj spomenik prošlih vjekova, ukrašujući svojom pojavom ovaj predio divne nam domovine, pune slave, ponosa i ljepote.”

spomenik vjekova

92

94

branko pejnović

Rastočeni zavičajprijatelju tomi žalcu

Kad poklonik ljepote čeznutljivo zaroni do samoga dna tvojih opojnih dubinasaznat će otkud struje čari životai kako se kroz naš bitak provlači davnina i ljepota.

Vješti tvorče daljinama sklonih brzakatko pozna glazbu tvoga vodopadatomu je šum bučnog rastakanjanedostižna radost, opojnost i nada.

Zastanem li shrvan na svom putudaj mi zaklona pod svojom klisuromtu sam kadar sačuvati snagus olujnom burom hrvati se znajuć:da voda sve odnosi…

96

Toni Hnojčik

Taj san o slapu da bi mogo sjati, i moja kaplja pomaže ga tkati...

Jovica Drobnjak Marko Čolić Boris Šimundić Ivan Vinković