3

1.

Kad me ljudi pitaju čime se bavim — taksisti, zubni higije- ničari — kažem im da radim u uredu. U gotovo devet godina

nitko me nikada nije pitao u kakvom uredu radim niti kakvim se poslom ondje bavim. Ne mogu se odlučiti je li to zato što se savr-šeno uklapam u njihovu predodžbu o tome kako izgleda netko tko radi u uredu, ili je to zato što, čim čuju frazu radim u uredu, ljudi o tome automatski stvore vlastitu sliku — zamišljajući, na primjer, ženu koja nešto fotokopira ili muškarca koji lupka po tipkovnici. Ne žalim se. Drago mi je da s njima ne moram ulaziti u fascinantne zakučastosti koje sa sobom nosi knjiženje potraživanja od klijenata. Kad sam počela raditi ovdje, kad god bi me netko pitao, rekla bih mu da radim za tvrtku koja se bavi grafičkim dizajnom, ali onda bi pomislili da sam neka kreativka. Već mi je dosadilo promatrati njihova zbunjena lica kad bih im objasnila da je riječ tek o pozadin-skom uredu i da ne baratam onim nalivperima s tankim vrhovima ili profinjenim softverom.

Gotovo sam navršila tridesetu, a ovdje sam zaposlena od svo-je dvadeset prve. Bob, vlasnik, zaposlio me nedugo nakon što se ured otvorio. Pretpostavljam da se sažalio nada mnom. Imala sam diplomu iz klasične filologije, radno iskustvo nevrijedno spomena, a na razgovoru sam se pojavila s masnicom, bez nekoliko zuba i slomljene ruke. Možda je već tad naslutio da neću težiti ni za čim boljim od slabo plaćena uredskog posla, da ću biti zadovoljna u

Gail Honeyman

4

tvrtki i da ću ga poštedjeti muke traženja zamjene. Možda je isto tako naslutio da neću zatražiti slobodne dane za medeni mjesec ili otići na porodiljni, ne znam.

U uredu definitivno vlada dvoklasni sustav: kreativci su filmske zvi-jezde, a svi mi ostali tek smo sporedni glumci. Dovoljno je pogledati nas da bi bilo jasno u koju skupinu pripadamo. Da budemo iskreni, to djelomice ima veze s plaćom. Mi iz pozadinskog ureda plaćeni smo bijedno pa si ne možemo priuštiti moderne frizure i štreberske naočale. Iako se dizajneri očajnički žele prikazati kao slobodni mi-slioci jedinstvenih ideja, svi se ponašaju prilično jednoobrazno, bilo da je riječ o odjeći, glazbi, tehnološkim spravama. Grafički dizajn nimalo me ne zanima. Ja sam financijska službenica. Zapravo, mogla bih izdavati račune za bilo što: oružje, Rohypnol, kokose.

Od ponedjeljka do petka, dolazim na posao u osam i tride-set. Imam stanku od sat vremena za ručak. Nekad sam nosila svoje sendviče, ali hrani kod kuće često bi istekao rok trajanja pa sad skoknem po nešto u glavnu ulicu. Petkom na kraju uvijek završim u trgovini Marks & Spencer, što lijepo zaokruži tjedan. Potom sje-dim u sobi za osoblje, jedem sendvič, čitam novine od prve do po-sljednje stranice, a zatim krenem rješavati križaljke. Kupujem Daily Telegraph, ne zato što mi se osobito sviđa, već zato što ima najbolju kriptičnu križaljku. Ni s kim ne razgovaram — u sat vremena jedva stignem pojesti svoj ekonomični obrok, pročitati novine i riješiti obje križaljke. Zatim se vraćam za stol i radim do pet i trideset. Vožnja kući autobusom traje pola sata.

Spravljam večeru i objedujem slušajući Archerove. Večera mi se obično sastoji od tanjura tjestenine s pestom i zdjele salate. Dje-tinjstvo mi je bilo puno kulinarskih proturječja: tijekom godina znala sam večerati kako jakobove kapice tako i bakalar iz vrećice. Nakon mnogo promišljanja o političkim i sociološkim aspektima svojih obroka, došla sam do zaključka da sam potpuno nezaintere-sirana za hranu. Najviše volim onu koja je jeftina i koja se nabavlja i priprema brzo i jednostavno, a da pritom pruža sve hranjive tvari koje omogućuju čovjeku da preživi.

S ELEANOR OLIPHANT JE SVE U NA JBOLJEM REDU

5

Kad se istuširam, čitam neku knjigu ili ponekad gledam tele-viziju, ako se prikazuje nešto što je tog dana preporučio Telegraph. Srijedom navečer obično (ustvari, uvijek) petnaestak minuta razgo-varam s mamicom. Liježem oko deset, potom još pola sata čitam u krevetu i zatim gasim svjetlo. U pravilu odmah zaspim.

Petkom ne idem odmah na autobus nakon posla, već odlazim u trgovinu Tesco Metro iza ugla od ureda i kupujem pizzu mar-gheritu, bocu Chiantija i dvije velike boce votke Glen. Kad dođem kući, pojedem pizzu i popijem vino. Poslije pijem votku. Petkom mi ne treba mnogo, samo nekoliko puta dobro potegnem iz boce. Obično se probudim na kauču oko tri ujutro i zatim oteturam do kreveta. Ostatak votke popijem preko vikenda; raspodijelim je tako da ne budem ni pijana ni trijezna. Ponedjeljku uvijek treba dugo da dođe.

Telefon mi ne zvoni često — uvijek poskočim kad se to do-godi — i obično je riječ o nekom tko me pita jesu li mi nezakonito prodali osiguranje kredita. Tada samo prošapćem Znam gdje živite i vrlo polako spustim slušalicu. Ove godine nitko nije bio u mom stanu osim komunalnih radnika; nisam pozvala nijedno drugo ljud sko biće preko praga osim da očita brojilo. Pomislili biste da je to nemoguće, je li tako? Pa ipak, istina je. Ali ja postojim, zar ne? Često imam osjećaj kao da me nema, kao da sam plod vlastite mašte. Ponekih dana osjećam se tako labavo vezanom za Zemlju kao da su niti koje me vežu za nju tanke poput paučinastih vlakana šećerne vune. Snažan nalet vjetra mogao bi me od nje potpuno od-vojiti, podići u zrak i otpuhati poput sjemenke s maslačkove glavice.

Od ponedjeljka do petka te niti malo su zategnutije. Lju-di zovu u ured kako bi raspravili o kreditnim linijama, šalju mi e-mailove o ugovorima i procjenama. Službenici s kojima dijelim ured — Janey, Loretta, Bernadette i Billy — primijetili bi da se ne pojavim. Nakon nekoliko dana (često se pitam koliko) zabrinuli bi se da nisam javila da sam bolesna — tako netipično za mene — i iskopali bi moju adresu iz kadrovske evidencije. Pretpostavljam da bi naposljetku pozvali policiju, zar ne? Bi li policajci razvalili ulazna vrata? Bi li, zatekavši me, pokrili lica jer bi im bilo mučno

Gail Honeyman

6

od smrada? Barem bi imali o čemu razgovarati u uredu. Mrze me, ali ne žele baš da umrem. Barem mi se tako čini.

Jučer sam bila kod liječnika. Čini se kao da je otad prošla cijela vječnost. Ovaj put me dopao mladi liječnik, bljedunjavi, crvenokosi tip, zbog čega mi je bilo drago. Što su mlađi, to su nedavnije završili fakultet, a to može biti samo dobro. Ne volim kad me dopadne stara dr. Wilson koja ima šezdesetak godina i ne mogu zamisliti da zna mnogo o najnovijim lijekovima i medicinskim dostignućima. Jedva zna raditi na računalu.

Znate ono kad vam liječnik nešto govori, ali vas ne gleda? Tako je i ovaj, dok je čitao moj karton na zaslonu računala i sve žešće lupao po tipki Enter spuštajući se prema dnu stranice.

»Kako vam mogu pomoći ovaj put, gospođice Oliphant?«»Bole me leđa, doktore«, rekla sam. »Kao sam vrag.« Još

uvijek me nije pogledao.»Koliko vas dugo već bole?« upitao je.»Nekoliko tjedana.«Kimnuo je.»Mislim da znam zašto,« rekla sam, »ali sam htjela čuti vaše

mišljenje.«Prestao je čitati i napokon pogledao prema meni.»Zašto mislite da vas bole leđa, gospođice Oliphant?«»Mislim da je to zbog mojih grudi, doktore«, rekla sam.»Vaših grudi?«»Tako je«, rekla sam. »Vidite, izvagala sam ih i imaju tri

kilo grama — zajedno, ne svaka dojka zasebno!« nasmijala sam se. Zurio je u mene, ali se nije nasmijao. »Nije lako nositi tu težinu, zar ne?« rekla sam. »Hoću reći, da vam prilijepim tri kilograma dodatnog mesa na prsa i prisilim vas da cijeli dan hodate tako, i vas bi boljela leđa, ne mislite li?«

Zurio je u mene, a zatim pročistio grlo.»Kako… kako ste…?«

S ELEANOR OLIPHANT JE SVE U NA JBOLJEM REDU

7

»Na kuhinjskoj vagi«, rekla sam kimajući. »Jednostavno sam… položila jednu dojku na vagu. Nisam ih izvagala obje, pret-postavila sam da će biti otprilike iste težine. Nije potpuno znan-stveno, znam, ali…«

»Prepisat ću vam nešto protiv bolova, gospođice Oliphant«, prekinuo me i počeo tipkati.

»Ovaj put, molim vas, nešto jače«, rekla sam odlučno. »I veću dozu.« Već su me pokušali otpraviti sa sićušnim dozama as-pi rina. A meni je trebao učinkovit lijek da ga pridodam svojim zalihama.

»Možete li mi, molim vas, ponovno prepisati i lijek protiv osipa? Čini se kao da mi se uistinu pogorša u trenucima stresa ili uzbuđenja.«

Moju ljubaznu molbu nije udostojio odgovorom, već je samo kimnuo. Nijedno od nas nije reklo ni riječi dok je pisač bljuvao hrpu papira koju mi je doktor zatim uručio. Vladala je neugodna tišina. Imao je očajne socijalne vještine, osobito za zanimanje poput njegova u kojem se svakodnevno suočavaš s ljudima.

»Doviđenja, doktore«, rekla sam. »Hvala vam na vašem vre menu.« Moje socijalne vještine prošle su potpuno nezapaženo. Nije se ni pomakao, činilo se da je zadubljen u svoje bilješke. To je jedina mana ovih mlađih: užasno se ophode prema pacijentima.

To je bilo jučer ujutro, u drugom životu. Danas, poslije, autobus kojim sam se vozila u ured dobro je odmicao kroz promet. Kišilo je i svi su se doimali nesretno, stisnuti u svojim kaputima, opora jutarnjeg daha koji je zamagljivao prozore. Život je svjetlucao pre-ma meni kroz kišne kapi na staklu, treperio miomirisno zrakom zagušljivim od zadaha mokre odjeće i vlažnih nogu.

Uvijek sam bila iznimno ponosna na to što se sama probijam kroz život. Ja sam vučica samotnjakinja — ja sam Eleanor Olip-hant. Ne treba mi nitko drugi — u mom životu ne zjapi neka velika rupa, mojoj slagalici ne nedostaje nijedan dio. Ja sam samodostat-na jedinka. Barem sam uvijek tako sebi govorila. Ali prošle večeri

Gail Honeyman

8

pronašla sam ljubav svog života. Kad sam ga ugledala na pozornici, jednostavno sam znala. Nosio je vrlo elegantnu kapu, ali nije to ono što me privuklo. Ne — nisam toliko površna. Nosio je trodijel-no odijelo, a najdonje dugme prsluka ostavio je raskopčano. Pravi gospodin ostavlja najdonje dugme raskopčano, mamica je uvijek to govorila — bio je to znak, dokaz da je bila riječ o profinjenom, otmjenom muškarcu odgovarajuće klase i društvenog položaja. Nje-govo zgodno lice, njegov glas… napokon se pojavio muškarac kojeg se s određenom dozom sigurnosti moglo opisati kao »materijal za ženidbu«.

Mamica će biti oduševljena.

9

2.

U uredu se jednostavno moglo opipati veselje zbog toga što je bio petak, svi su kolektivno progutali laž da će vikend

pred njima iz nekog razloga biti čudesan, a posao idućeg tjedna drugačiji, bolji. Nikad neće naučiti. Kod mene se, međutim, nešto ipak promijenilo. Nisam dobro spavala, ali sam se bez obzira na to osjećala dobro, bolje, najbolje. Ljudi kažu da jednostavno znaš kad naiđeš na »onog pravog«. Sve je upućivalo na to, čak i to da ga je sudbina stavila na moj put u četvrtak navečer, tako da se sada preda mnom pružao primamljiv, dugačak vikend pun nade.

Jedan od dizajnera odlazio je iz tvrtke — kao i obično, obilje-žavali smo tu prigodu jeftinim vinom, skupim pivom i čipsom istre-senim u zdjelice za žitarice. Uz malo sreće sve će početi dovoljno rano da se stignem pokazati i otići dok još uvijek ne bude kasno. Jednostavno sam morala stići u trgovinu prije zatvaranja. Kad sam gurnula vrata, zadrhtala sam od hladnoće klima uređaja, iako sam na sebi imala prsluk. Svi su bili okupljeni oko Billyja. On mi je bio okrenut leđima, a ostali su bili previše usredotočeni na njega da bi me primijetili kad sam se ušuljala.

»Ona je munjena«, rekao je Billy.»Dobro, to znamo i mi,« rekla je Janey, »u to nikad nije bilo

sumnje. Pitanje je: što je ovaj put učinila?«Billy je frknuo. »Znate da je dobila one ulaznice i pozvala me

na onu glupu gažu?«

Gail Honeyman

10

Janey se osmjehnula. »Na Bobovoj godišnjoj tomboli bez-veznih besplatnih ulaznica koje dobiva od klijenata. Prva nagra-da, dvije besplatne ulaznice. Druga nagrada, četiri besplatne ulaz-nice…«

Billy je uzdahnuo. »Upravo tako. Potpuna katastrofa od ve-černjeg izlaska četvrtkom — dobrotvorna gaža u bircu na kojoj je zvijezda večeri bio marketinški tim našeg najvećeg klijenta plus svi njihovi prijatelji i rodbina od čijih nastupa si mogao u zemlju propasti od srama. I, što je najgore, s njom!«

Svi su prasnuli u smijeh. Nisam mogla ne složiti se njegovom procjenom: nije baš da se radilo o nekoj gatsbyjevskoj večeri punoj glamura i razuzdanosti.

»U prvom dijelu svirao je neki bend — Johnnie nešto i Hrabri Hodočasnici — koji zapravo i nije bio tako loš«, rekao je. »Uglav-nom su svirali svoje stvari i nešto obrada starih klasika.«

»Poznajem ga — Johnnie Lomond!« uzviknula je Bernadette. »Išao je u srednju s mojim starijim bratom. Jedne večeri kad su mama i tata bili na Tenerifeu, on i par drugih bratovih frendova iz razreda došli su k nama na tulum. Na kraju je, ako se dobro sjećam, začepio umivaonik u kupaonici…«

Okrenula sam se jer nisam željela slušati o njegovim mlade-načkim ludostima.

»Uglavnom,« nastavio je Billy koji, već sam to prije primi-jetila, nije volio da ga prekidaju, »njoj se uopće nije sviđao bend. Sjedila je ondje kao ukipljena, nije se ni pomakla, nije pljeskala, ništa. Jedva da su počeli svirati, a ona je rekla da mora ići kući. Nije izdržala ni do stanke i ja sam morao sjediti ondje ostatak svirke, doslovno, sâm kao popišan.«

»Prava šteta, Billy; znam da si je poslije htio odvesti na piće, možda i na ples«, rekla je Loretta gurkajući ga laktom.

»Jako duhovito, Loretta. Ne, izletjela je odande kao metak. Sigurno je već bila u krevetu sa šalicom kakaa i trač-časopisom prije nego što je bend uopće završio s prvim dijelom svirke.«

»Oh«, rekla je Janey. »Nekako je ne vidim kao nekoga tko

S ELEANOR OLIPHANT JE SVE U NA JBOLJEM REDU

11

čita trač-časopise. Sigurno je riječ o nečem mnogo čudnijem, nasu-mičnijem. Praktični ribolov, možda? Mjesečnik za kampere?«

»Magazin Konji«, rekao je odlučno Billy. »Na koji sigurno ima pretplatu«. Svi su zahihotali.

Zapravo, i ja sam se tome nasmijala.

Nisam očekivala da će se to dogoditi sinoć, uopće ne. Tim jače me udarilo. Ja volim sve dobro isplanirati, unaprijed pripremiti, biti organizirana. A ovo je došlo kao grom iz vedra neba; osjećala sam se kao da me netko pljusnuo, udario ispod pojasa, kao da gorim.

Pozvala sam Billyja na koncert ponajviše zato što je bio naj-mlađa osoba u uredu; mislila sam da će mu se svidjeti glazba. Čula sam kako ga ostali zadirkuju zbog toga dok su mislili da sam na pauzi za ručak. Nisam znala ništa o koncertu, nisam čula ni za jedan od bendova. Išla sam iz osjećaja dužnosti: dobila sam ulaznice na dobrotvornoj tomboli i znala sam da će me poslije ispitivati o tome u uredu.

Pila sam kiselo, bijelo vino koje je k tomu još bilo toplo i imalo okus po plastici jer su nam ga poslužili u plastičnim čašama. Kakvim li su nas divljacima morali smatrati! Billy je navaljivao da mi plati piće kako bi mi zahvalio što sam ga pozvala. Nije bilo ni govora o tome da se radi o spoju. I sama pomisao na to bila je smiješna.

Svjetla su se ugasila. Billy nije želio slušati predgrupe, ali ja sam bila nepokolebljiva. Nikad ne znaš kad ćeš posvjedočiti rođe-nju nove zvijezde, nikad ne znaš tko u tom trenutku može stupiti na pozornicu i zapaliti je. A onda je on učinio upravo to. Zablenula sam se u njega. Zabljesnuo je, raspalio vatru. Sve je doveo do usija-nja. Ništa što dotakne neće ostati isto. Pomaknula sam se u stolcu, nagnula se prema naprijed. Napokon. Pronašla sam ga.

Sad kad je sudbina razmotala klupko moje budućnosti, jednostav-no sam morala doznati više o njemu: tko je on, tko je taj pjevač. Prije nego što sam se suočila s užasom koji predstavlja mjesečni

Gail Honeyman

12

obračun, pomislila sam kako bih mogla baciti pogled na inter-netske stranice nekih trgovina — Argos, John Lewis — da vidim koliko bi moglo stajati računalo. Pretpostavljam da bih vikendom mogla doći u ured i poslužiti se računalom ondje, ali postoji velika vjerojatnost da bih naletjela na nekoga tko bi me upitao što radim. Nije da bih time prekršila neko pravilo, ali to se nije ticalo nikoga i ne bih morala objašnjavati Bobu kako to da radim vikendom, a još uvijek nisam uspjela barem malo smanjiti veliku hrpu računa koji su čekali na red da budu obrađeni. Osim toga, kod kuće bih imala vremena i za druge stvari, mogla bih pripremiti probni jelovnik za našu prvu zajedničku večeru. Mamica mi je prije mnogo godina rekla da su muškarci ludi za rolicama s kobasicom. Put do muš-karčeva srca, rekla je, domaće su rolice s kobasicom: vruće lisnato tijesto i kvalitetno meso. Godinama ne spravljam ništa osim tjeste-nine. Nikad nisam pripremila rolicu s kobasicom. Pretpostavljam da nije osobito komplicirano. To je samo tijesto i strojno otkošteno meso.

Uključila sam računalo i unijela zaporku, ali se cijeli ekran zamrznuo. Isključila sam ga i ponovno uključila, ali ovaj put nije ni došlo do dijela na kojem me pita za zaporku. Kakva gnjavaža. Otišla sam do Lorette koja je voditeljica ureda. Ima prenapuhanu predodžbu o svojim upravljačkim sposobnostima, a u slobodno vri-jeme radi grozan nakit koji prodaje budalama. Rekla sam joj da mi računalo ne radi i da nisam uspjela dobiti Dannyja iz informatičke službe.

»Danny je otišao, Eleanor«, rekla je ne podižući pogled s ekrana. »Sad je neki novi. Raymond Gibbons? Došao je prošlog mjeseca?« Rekla je to kao da sam to morala znati. Još uvijek ne podižući pogled, napisala mi je na post-it ceduljicu njegovo ime i prezime i interni broj te mi ju je dodala.

»Hvala najljepša, Loretta, kao i obično, puno si mi pomo-gla«, rekla sam. Naravno, to joj je prošlo kroz jedno uho unutra, kroz drugo van.

Nazvala sam broj koji mi je dala, ali mi se javila njegova gla-sovna poruka: »Zdravo, Raymond ovdje, ali isto tako i nisam

S ELEANOR OLIPHANT JE SVE U NA JBOLJEM REDU

13

ovdje. Poput Schrödingerove mačke. Ostavite poruku nakon signa-la. Pozdrav.«

Odmahnula sam glavom sa zgražanjem i polako i jasno izgo-vorila u slušalicu:

»Dobro jutro, gospodine Gibbons. Moje ime je gospođica Oliphant i ja sam financijska službenica. Računalo mi se pokvarilo i bila bih vam zahvalna ako biste ga mogli danas popraviti. Za bilo kakve dodatne pojedinosti slobodno me nazovite na interni broj pet-tri-pet. Najljepše zahvaljujem.«

Nadala sam se da će mu moja jasna, jezgrovita poruka poslu-žiti kao uzor. Čekala sam deset minuta čisteći stol, ali nije uzvra-tio moj poziv. Nakon dva sata slaganja papira i u nedostatku bilo kakvih vijesti od gospodina Gibbonsa, odlučila sam otići na vrlo ranu pauzu za ručak. Palo mi je na pamet da bih se trebala malo dotjerati kako bih se pripremila za mogući susret s glazbenikom. Treba li moja preobrazba krenuti iznutra prema van ili obrnuto? Sastavila sam u glavi popis svega vezanog uz izgled što se treba-lo napraviti: kosa i dlačice, nokti (na nogama i rukama), obrve, celulit, zubi, ožiljci… sve to trebalo je obnoviti, popraviti, dotjerati. Na kraju sam odlučila krenuti izvana prema unutra — tako se to, naposljetku, često odvija i u prirodi. Odbacivanje kože, ponovno rođenje. Toliko toga korisnog možemo naučiti od životinja, ptica i kukaca. Kad god se oko čega dvoumim, zapitam se: »Što bi učinio tvor?« Ili: »Kako bi daždevnjak reagirao na to?« I uvijek prona-đem pravi odgovor.

Svakoga dana na putu do posla prolazim kraj kozmetičkog salona Julie’s Beauty Basket. Srećom, netko je otkazao u posljednji čas. Trajat će dvadesetak minuta, moja kozmetičarka zove se Kayla i sve će me stajati četrdeset pet funta. Četrdeset pet! Ali on je bio toga vrijedan, podsjetila sam samu sebe dok me Kayla vodila u prostoriju na katu niže. Poput ostalih zaposlenika, i Kayla je nosila bijelu odoru nalik kirurškoj i bijele klompe. Ta pseudo-medicinska odjeća izazvala je moje odobravanje. Ušle smo u neudobni sobičak, jedva dovoljno velik da u njega stanu stol za depilaciju, stolica i stolić.

Gail Honeyman

14

»U redu,« rekla je, »a sada svucite vaše…« Zastala je i od-mjerila me ispod struka. »…  Mhm, hlače, zatim donje rublje, a onda skočite na stol. Možete biti goli od struka naniže ili, ako vam je draže, možete se presvući u ove.« Položila je neki paketić na stol. »Pokrijte se ručnikom, a ja se vraćam za nekoliko minuta. U redu?«

Kimnula sam. Nisam očekivala toliko svlačenja i presvlačenja.Čim su se za njom zatvorila vrata, skinula sam cipele i svukla

hlače. Da ostanem u čarapama? Odlučila sam da hoću, zbog rav-noteže. Svukla sam gaćice, a onda nisam znala kamo bih s njima. Nije mi se činilo prikladnim prebaciti ih preko stolice, onako na vidjelo, kao što sam to učinila s hlačama, pa sam ih pažljivo presa-vinula i stavila u svoju torbu za kupovinu. Osjetivši se razgolićeno, posegnula sam za paketićem koji je ostavila na stolu i otvorila ga. Istresla sam sadržaj iz njega i podigla ga: bile su to vrlo male, crne gaćice u kojima sam prepoznala ono što se prema nomenklaturi trgovine Marks & Spencer naziva »tanga« i koje su bile sačinjene od iste one tkanine nalik papiru kao i vrećice za čaj. Ušla sam u njih i navukla ih. Bile su daleko premalene, meso mi je stršalo van sa svih strana.

Stol je bio vrlo visok pa sam se na njega uspela zahvaljujući plastičnom postolju koje sam našla ispod njega. Legla sam. Preko stola bili su postavljeni ručnici na kojima je bio isti onakav hrapavi, plavi papir kakav se može naći na ležaju kod liječnika. Uzela sam crni ručnik koji je ležao presavinut kod mojih stopala i pokrila se do struka. Zabrinulo me to što su ručnici bili crni. Kakve je to prljave mrlje trebao prikriti taj odabir boje? Zagledala sam se u strop i prebrojala reflektore, a zatim sam sve dobro odmjerila slijeva nadesno. Unatoč slabom osvjetljenju, uočila sam mrlje na blijedim zidovima. Kayla je pokucala i ušla, sva vesela i prpošna.

»Dakle,« rekla je, »što ćemo danas?«»Kao što sam rekla, depilaciju bikini zone,molim vas.«Nasmijala se. »Da, oprostite. Mislila sam: kakvu biste vrstu

depilacije željeli?«

S ELEANOR OLIPHANT JE SVE U NA JBOLJEM REDU

15

Zamislila sam se. »Uobičajenu… voskom?« rekla sam.»Koji oblik?« upitala je odrješito, a onda primijetila moj

izraz lica. »Znači,« počela je strpljivo nabrajati pomažući si prsti-ma ruke, »imate francusku, brazilsku ili holivudsku.«

Razmislila sam. Prevrtala sam riječi po umu kao svaki put kad pokušavam riješiti premetaljku u križaljci čekajući da se slova slože u neki obrazac. Francuska, Brazil, Hollywood… Francuska, Brazil, Hollywood…

»Hollywood«, rekla sam naposljetku. »Hollywood… po-svud.«

Podigla je ručnik zanemarivši moju dosjetku. »Oh…« rekla je. »Dooobro…«

Otišla je do stola i uzela nešto iz ladice. »To će biti još dodat-ne dvije funte za nastavak za mašinicu«, rekla je ozbiljno i navukla jednokratne rukavice.

Aparat je zazujao i ja sam se zagledala u strop. Uopće me nije boljelo! Kad je završila, pomela je velikom, gustom četkom obrija-ne dlačice na pod. Osjetila sam kako u meni raste panika. Nisam obraćala pozornost na pod kad sam ušla. Što ako je isto učinila i s drugim mušterijama — jesu li njihove stidne dlačice sada prianjale uz moje čarape na točkice? Od te pomisli postalo mi je pomalo mučno.

»Tako je već bolje«, rekla je. »Dakle, bit ću kratka. Ne nano-site nikakve parfimirane losione na to područje barem dvanaest sati, u redu?« Promiješala je vosak koji se grijao u zdjelici sa strane na stolu.

»Oh, ne brinite, nisam vam ja neki ljubitelj mazanja, Kayla«, rekla sam.

Zabuljila se u mene. Čovjek bi pomislio da netko u tom poslu ima razvijenije vještine ophođenja s ljudima. Bila je u tome gotovo jednako loša kao i moji kolege iz ureda.

Gurnula je papirnate gaćice u stranu i zamolila me da nate-gnem kožu. Zatim mi je drvenom lopaticom nanijela potez to-plog voska na prepone i pritisnula traku na njega. Nakon toga ju

Gail Honeyman

16

je prihvatila za kraj i povukla brzim potezom nanoseći mi oštar, rezak bol.

»Morituri te salutant«, prošaptala sam dok su mi suze navrle na oči. To je ono što kažem u takvim situacijama i to me uvijek veoma oraspoloži. Pokušala sam se pridići, ali me ona nježno gur-nula natrag.

»Bojim se da imamo još dosta posla«, rekla je prilično vedro.Bol nije problem; bol je moj stari prijatelj. Ušla sam u bijelu

sobicu u svojoj glavi, iste boje kao i oblaci. Ondje miriše na svježe oprani pamuk i male kuniće. Zrak u toj sobi blijedo je rumen, po-put ušećerenih badema, i u njoj svira najdivnija glazba. Danas je to Top of the World od The Carpentersa. Taj prekrasni glas… toliko radostan, toliko pun ljubavi. Čarobna, sretna Karen Carpenter.

Kayla je nastavila uranjati lopaticu u vosak i čupati. Rekla mi je da savijem noge i, držeći skupljena stopala, raširim koljena. Poput žabljih krakova, rekla sam, ali ona je bila toliko usredotočena na rad da nije obraćala pozornost na mene. Počupala je i sve dlačice odozdo. Nisam ni znala da je takvo što moguće. Kad je završila, zatražila je od mene da ponovno legnem normalno i povukla s mene papirnate gaćice. Razmazala je vosak po preostalim dlačicama i zatim ih slavodobitno iščupala.

»Evo,« rekla je skidajući rukavice i otirući obrvu nadlanicom, »ne izgleda li ovako puno bolje!« Dodala mi je zrcalo da se mogu pogledati.

»Pa ja sam skroz očerupana!« rekla sam užasnuto.»Tako je, to je holivudska depilacija«, rekla je. »To ste tražili.«Osjetila sam kako mi se šake stišću i odmahnula glavom u

nevjerici. Došla sam ovamo da počnem izgledati kao normalna žena, a ona me pretvorila u dijete.

»Kayla,« rekla sam još uvijek ne vjerujući što me zadesilo, »muškarac koji me zanima normalan je, odrastao muškarac. On će htjeti imati spolne odnose s normalnom, odraslom ženom. Poku-šavate li vi to reći da je on nekakav pedofil? Kako se usuđujete!«

Zurila je u mene užasnuto. Prekipjelo mi je.

S ELEANOR OLIPHANT JE SVE U NA JBOLJEM REDU

17

»Molim vas, sada me ostavite da se odjenem«, rekla sam okrenuvši lice prema zidu.

Otišla je i ja sam sišla sa stola. Navukla sam hlače tješeći se pomisli da će dlačice zasigurno ponovno narasti prije našeg prvog intimnog susreta. Na izlasku nisam ostavila Kayli napojnicu.

Kad sam se vratila u ured, moje računalo još uvijek nije radilo. Nevoljko sam sjela i ponovno nazvala Raymonda iz informatičke službe, ali dobila sam samo njegovu smiješnu poruku. Odlučila sam otići gore i pronaći ga jer je njegova glasovna poruka odavala osobu koja bi mogla pustiti da telefon zvoni dok on sjedi za stolom i ne radi ništa. Baš kad sam odmaknula stolicu, mom stolu prišao je muškarac. Bio je tek nešto viši od mene i nosio je zelene tenisice, traperice koje su mu loše pristajale i majicu s kratkim rukavima s crtežom psa kako leži na svojoj kućici. Sva mu se napela oko trbuš čića. Imao je blijedo riđu kosu, podšišanu kratko kako bi se prikrila činjenica da mu postaje sve prorjeđenija, te neravnomjernu, plavu, čekinjavu bradu. Sva njegova vidljiva koža, bilo na licu bilo na tijelu, bila je vrlo ružičasta. Prvo što mi je palo na pamet bilo je: poput svinje.

»Ehm, Oliphant?« upitao je.»Da, Eleanor Oliphant, to sam ja«, rekla sam.Nagnuo se prema mom stolu. »Ja sam Raymond iz informa-

tičke službe«, rekao je. Pružila sam mu ruku i on ju je, iako neod-lučno, naposljetku i prihvatio. Još jedan žalosni dokaz kako u današnje vrijeme sve manje ljudi mari za pravila lijepog ophođenja. Odmaknula sam se da može sjesti za stol.

»Što vas muči?« upitao je zureći u ekran. Rekla sam mu. »Nema frke«, rekao je glasno tipkajući. Uzela sam svoj Telegraph i rekla mu da ću biti u sobi za osoblje; nije imalo smisla da stojim ondje dok popravlja računalo.

Današnju križaljku sastavio je »Elgar«, a njegove zagonetke uvijek su elegantne i poštene. Lupkala sam olovkom po zubima razmišljajući o tome što bi se moglo nalaziti pod dvanaest okomito

Gail Honeyman

18

kad je Raymond dokasao u prostoriju prekinuvši moj tijek misli. Povirio je preko mog ramena.

»Križaljke, ha?« rekao je. »Ne znam što ljudi vide u njima. Daj mi dobru kompjutersku igricu kao što je Call of Duty i…«

Ignorirala sam njegovo besmisleno trabunjanje. »Jeste li ga popravili?« upitala sam.

»Jesam«, zadovoljno je odvratio. »Imali ste prilično gadan virus. Očistio sam vam tvrdi disk i ponovno postavio vatrozid. Bilo bi dobro da barem jednom tjedno pokrenete skeniranje cijeloga sustava.« Tada je vjerojatno primijetio zbunjen izraz na mom licu. »Dođite, pokazat ću vam.« Zaputili smo se hodnikom. Pod je škripao pod njegovim groznim tenisicama. Potom se nakašljao.

»Ovaj… radite li ovdje već dugo, Eleanor?« upitao je.»Da«, odvratila sam ubrzavši korak. Uspio je održati korak

sa mnom, ali se malo zapuhao.»Aha«, rekao je. Potom je pročistio grlo. »Počeo sam radi-

ti ovdje prije nekoliko tjedana. Prije sam radio za Sandersons. U centru. Čuli ste za njih?«

»Nisam«, odgovorila sam.Stigli smo i ja sam sjela za svoj stol. On se nadvio nada mnom,

preblizu. Mirisao je po kuhanju, a osjetila sam i slabašni vonj ciga-reta. Neugodno. Rekao mi je što trebam raditi i ja sam pratila nje-gove upute trudeći se upamtiti ih. Kad je završio, moje zanimanje za tehnologiju doseglo je svoju granicu za taj dan.

»Hvala vam na pomoći, Raymonde«, rekla sam odrješito. Raymond mi je salutirao i uspravio se. Teško je bilo zamisliti neko-ga s manje vojničkog držanja od njega.

»Nema na čemu, Eleanor. Vidimo se!«Čisto sumnjam, pomislila sam otvarajući proračunske tablice

sa zaostalim računima iz toga mjeseca. Otkasao je svojim čudnim hodom poskakujući previše na stopalima. Primijetila sam da mno-gi neprivlačni muškarci tako hodaju. Sigurna sam da im tenisice pritom ne pomažu.

One večeri pjevač je nosio prekrasne kožne cipele. Bio je

S ELEANOR OLIPHANT JE SVE U NA JBOLJEM REDU

19

visok, elegantan i otmjen. Bilo je teško povjerovati da su pjevač i Raymond pripadnici istoga roda. Promeškoljila sam se u stolici. Osjetila sam pulsirajući bol i nagovještaj svraba ondje dolje. Možda sam trebala ponovno odjenuti gaćice.

Oproštajna zabava započela je oko četiri i pol i ja sam se pobrinula da svi primijete da sam ondje, napadno zapljeskavši na kraju Bobo-va govora i uskliknuvši: »Tako je, bravo!« Izašla sam u 16:59 i otišla do trgovačkog centra najbrže što mi je to dopuštalo draženje na mojoj odnedavna ogoljeloj epidermi. Hvala Bogu, došla sam onamo za petnaestak minuta. Bolje vrabac u ruci, pomislila sam razmišljajući o važnosti zadaće preda mnom i smjesta ušla u prvu veliku robnu kuću koju sam ugledala te se dizalom odvezla do odjela s električnim aparatima.

Mladić u sivoj košulji i izlizanoj kravati zurio je u redove te-levizijskih ekrana. Prišla sam mu i obavijestila ga da želim kupiti računalo. Izgledao je uplašeno.

»Stolno, prijenosno, tablet«, izrecitirao je. Nisam imala poj-ma o čemu govori.

»Nikada dosad nisam kupila računalo, Liame«, objasnila sam pročitavši mu ime s pločice. »Vrlo sam neiskusan konzument teh-nologije.«

Povukao je ovratnik košulje kao da pokušava osloboditi spu-tanosti svoju golemu Adamovu jabučicu. Imao je pogled gazele ili impale, jedne od onih dosadnih bež životinja, s velikim, okruglim očima, svakim na svojoj strani lica. Jedne od onih životinja koje naposljetku uvijek pojede pantera. Počeli smo klimavo.

»Za što ćete ga koristiti?« upitao je izbjegavajući moj po gled.»To vas se nimalo ne tiče«, rekla sam vrlo uvrijeđeno. Izgle-

dao je kao da će zaplakati pa mi ga je bilo žao. Bio je to tek mladić. Dodirnula sam mu ruku, iako mrzim dodire.

»Bojim se da sam malo uzrujana zato što je prijeko potrebno da se ovog vikenda spojim na internet«, objasnila sam. Izraz lica još uvijek mu je bio nervozan.

Gail Honeyman

20

»Liame,« rekla sam polako, »jednostavno moram kupiti računalnu opremu koja će mi omogućiti pretraživanje interneta iz udobnosti moga doma. S vremenom ću možda slati elektroničku poštu. To je sve. Imate li nešto prikladno na zalihama?«

Mladić je uperio pogled prema nebesima i duboko se zamislio. »Prijenosno računalo s mobilnim internetskim pristupom?« Zašto to mene pita, zaboga? Kimnula sam i pružila mu svoju debitnu karticu.

Stigavši kući, još uvijek omamljena spoznajom o tome koliko sam novca potrošila, shvatila sam da nemam ništa za jelo. Petkom, naravno, uvijek jedem pizzu margheritu, ali moj dnevni raspored prvi put je izašao iz kolotečine. Sjetila sam se da u ladici s kuhinj-skim krpama imam letak koji mi je davno netko ubacio u sandučić. Pronašla sam ga i otvorila. Pri dnu letka nalazili su se kuponi za popust koji su istekli. Pretpostavila sam da su povisili cijene, ali telefonski broj vjerojatno je ostao isti i vjerojatno i dalje prodaju pizzu. Makar su i one stare cijene bile apsurdne, pomislila sam i glasno se nasmijala. U trgovini Tesco Metro pizza je stajala četvr-tinu njihove.

Odlučila sam se počastiti. Da, bilo je to rasipno ugađanje vlastitom hiru, ali zašto ne? U životu treba probati nove stvari, pomicati granice, podsjetila sam se. Muškarac s druge strane slu-šalice rekao mi je da će pizza stići za petnaest minuta. Očetkala sam kosu, svukla papuče i ponovno navukla cipele u kojima idem na posao. Pitala sam se što će s crnim paprom. Hoće li dostavljač sa sobom donijeti mlinac? Neće ga valjda posipati po pizzi dok stoji pred vratima? Stavila sam vodu da vrije u slučaju da čovjek poželi šalicu čaja. Preko telefona su mi rekli koliko će stajati pa sam otišla po novac i stavila ga u omotnicu na koju sam napisala Pizza Pronto. Nisam se zamarala adresom. Zapitala sam se oče-kuje li se da ostavim napojnicu i poželjela da mogu nekoga pitati. Mamica me ne bi mogla posavjetovati. Ona ne odlučuje o tome što jede.

Jedina mana plana s pizzom bilo je vino. Muškarac s druge strane slušalice rekao mi je da ga ne dostavljaju, i to tonom koji je

S ELEANOR OLIPHANT JE SVE U NA JBOLJEM REDU

21

davao naslutiti da ga zabavlja to što uopće pitam. Čudno — ima li nešto normalnije od pizze i vina? Nisam znala kako da nabavim nešto za piće dok ne stigne pizza. A doista mi je trebalo nešto za piće. To me mučilo dok sam čekala dostavu.

Cijelo to iskustvo naposljetku se pokazalo iznimno razočara-vajućim. Muškarac mi je jednostavno gurnuo veliku kutiju u ruke i uzeo omotnicu koju je potom neuljudno rastrgnuo preda mnom. Čula sam ga kako je sebi u bradu promrmljao Za Boga miloga! dok je brojio kovanice. Skupljala sam kovanice od pedeset penija u maloj keramičkoj posudi i ovo se činilo savršenom prigodom da ih iskoristim. Čak sam ubacila i jednu dodatnu za njega, ali mi nije zahvalio. Neotesanac.

Pizza je bila previše masna,a tijesto mlohavo i bezukusno. Smjesta sam odlučila da nikad više neću jesti pizzu iz dostave, a sasvim sigurno ne s glazbenikom. Ako se ikad zaželimo pizze, a trgovina Tesco Metro nam bude predaleko, dogodit će se jedno od sljedećeg. Odvest ćemo se taksijem u grad i večerati u nekom lijepom talijanskom restoranu. Ili: on će je ispeći za nas, i to od tijesta koje je sam pripravio. Zamijesit će ga, razvući i oblikova-ti svojim dugačkim, šiljastim prstima, milujući ga sve dok se ne podčini njegovoj volji. Stajat će za štednjakom i kuhati na laganoj vatri rajčice sa svježim začinskim biljem koje će potom reducirati u bogati umak, gladak i blistav, svjetlucav od maslinovog ulja. Nosit će svoj najstariji, najudobniji par traperica koje savršeno prianjaju uz njegove vitke bokove i lagano tapkati bosim nogama pjevušeći i miješajući rajčice. Kad prekrije tijesto artičokama i naribanim komoračem, stavit će pizzu u pećnicu, otići po mene i dovesti me za ruku u kuhinju u kojoj je već postavio stol na kojem će biti vaza s gardenijama i svijeće čiji će plamen svjetlucati kroz šareno staklo čaša. Polako će izvlačiti čep iz boce Barola sve dok se ne začuje onaj zvonki, umirujući prasak, a potom će odložiti bocu na stol i izvući stolicu da sjednem. No prije toga uzet će me u naručje i poljubiti, obujmivši me oko struka i privivši me toliko čvrsto uza se da ću moći osjetiti njegovo bilo, slatko-pikantni miris njegove kože i topao šećer u njegovu dahu.

Gail Honeyman

22

Pojela sam svoju lošu pizzu i skakala po kutiji da je uspijem zgnječiti tako da stane u kantu za smeće, a onda sam se sjetila konjaka. Mamica je uvijek govorila kako je konjak dobar za šokove i ja sam ga prije nekoliko godina kupila, za svaki slučaj. Odložila sam ga u ormarić u kupaonici sa svim ostalim što ondje držim za hitne slučajeve. Otišla sam provjeriti — i doista, iza smotuljaka zavoja i steznika za ručne zglobove nalazila se neotvorena, puna boca od pola litre Rémy Martina. Odvrnula sam čep i potegnula gutljaj. Nije bio dobar poput votke, ali nije bio ni toliko loš.

Pribojavala sam se hoću li se snaći s prijenosnim računalom budući da nikad dotad nisam sama instalirala novo računalo, ali se zapravo pokazalo prilično jednostavnim. Ni prijenosni internet nije bio osobito zahtjevan. Odnijela sam računalo i konjak na kuhinjski stol, utipkala njegovo ime u tražilicu, pritisnula Enter i prekrila oči rukama. Nekoliko sekundi poslije, provirila sam kroz prste. Bilo je na stotine rezultata! Doimalo se kako će sve teći glatko pa sam odlučila rasporediti stranice po danima: naposljetku, pred sobom sam imala cijeli vikend i nije imalo smisla žuriti.

Prva poveznica odvela me na njegovu internetsku stranicu koju su gotovo u potpunosti zauzimale fotografije njega i benda. Pribli-žila sam glavu zaslonu toliko da sam ga gotovo dodirivala nosom. Nije bio plod moje mašte niti sam u bilo kojoj mjeri precijenila njegovu ljepotu. Iduća poveznica odvela me na njegovu stranicu na Twitteru. Priuštila sam si to zadovoljstvo da pročitam njegove tri posljednje poruke, od kojih su dvije bile duhovite i ironične, dok je treća bila iznimno šarmantna. U njoj je izražavao svoje profesio-nalno divljenje prema drugom glazbeniku. Kako ljubazno od njega.

Potom, njegova stranica na Instagramu. Postavio je ondje gotovo pedeset fotografija. Kliknula sam nasumično na jednu i pojavila se glava u krupnom planu, iskrena i opuštena izraza lica. Imao je savršeno ravan rimski nos klasičnih proporcija. Uši su mu također bile savršene, točno onolike kolike trebaju biti, a krivulje mesa i hrskavice besprijekorno simetrične. Oči su mu bile svijetlo-smeđe. Bile su to isto onako kao što su ruže crvene, a nebo plavo. Te oči definirale su što to znači kad je nešto svijetlosmeđe.

S ELEANOR OLIPHANT JE SVE U NA JBOLJEM REDU

23

Na stranici su se nizali redovi i redovi fotografija i moj mozak prisilio je moj prst da pritisne dugme i vrati se na tražilicu. Prešla sam pogledom po ostalim rezultatima koje je pronašao Google. Bilo je tu video snimaka s nastupa na YouTubeu. Zatim članci i osvrti. Bila je to tek prva stranica s pronađenim rezultatima. Pro-čitat ću svaku informaciju koju uspijem pronaći o njemu, dobro ga upoznati — naposljetku, istraživanje i rješavanje problema uvijek mi je dobro išlo. Nije da se hvalim; jednostavno utvrđujem činjenice. Bilo je ispravno pokušati doznati više o njemu, bio je to razuman pristup ako se ispostavi da je on ljubav moga života. Uzela sam konjak, novu bilježnicu i nalivpero s tankim vrhom koje sam posu-dila iz ureda i otišla na kauč, spremna razraditi plan akcije. Konjak me grijao i tješio i nastavila sam ga pijuckati.

Kad sam se probudila nešto poslije tri ujutro, nalivpero i bilježnica ležali su na podu. Polako sam se sjetila kako sam odlu-tala i počela sanjariti pod utjecajem konjaka. Nadlanice su mi bile išarane crnom tintom: jedna za drugim srca unutar kojih je bilo upisano njegovo ime prekrivala su ih tako da se ispod njih jedva vidio milimetar kože. U boci je ostao gutljaj konjaka. Iskapila sam ga i otišla u krevet.