SADRŽAJ

SADRŽAJ...................................................................................................................................0

O piscu........................................................................................................................................1

«PSIHOANALIZA LJUBAVI»..................................................................................................2

Kritika djela:...............................................................................................................................6

O piscu

Ignace Lepp bio je psihoterapeut francuskoga podrijetla. Rođen je 1909. godine.

Najpoznatije djelo mu je «Psihoanaliza ljubavi», a poznata su mu još i djela «Higijena duše»,

«Putevi prijateljstva», te «Smrt i njezine tajne». U ovom djelu on nam pruža rezultat svojih

istraživanja, pronicavog ispitivanja brojnih prepreka koje sprečavaju suvremene muškarce i

žene da nađu istinsku i uravnoteženu ljubav.

1

«PSIHOANALIZA LJUBAVI»

Dok sam pregledavala kućnu biblioteku, slučajno sam naletjela na knjigu «Psihoanaliza

ljubavi» od Ignaca Leppa. Sam njen naziv me zaintrigirao i nisam mogla ne pročitati je.

Knjigu sam pročitala u «jednom dahu».

Kad su nam rekli da moramo napisati seminarski rad u obliku prikaza knjige

psihološkog sadržaja, odmah sam znala o čemu ću rado i sa razumijevanjem pisati. Tema

knjige je ljubav, problemi koji se javljaju u ljubavi, kako ti problemi utječu na ljudsku ličnost

i kakve posljedice mogu imati.

Prema starom mitu kojeg je spominjao Platon, ljudi su u početku bili dvospolni i to tako

da je svaka jedinka bila istovremeno muško i žensko. Želeći kazniti čovjeka, zbog nekog

nepoznatog razloga, bogovi su ga razdijelili na dvoje i od tada te dvije polovice tragaju jedna

za drugom da bi se ponovno sjedinile u jedinstveno biće. To tjeskobno trajanje za izgubljenim

dvospolnim jedinstvom nazivamo ljubavlju. Naravno da taj mit nije istina i to bi znao svaki

inteligentan čovjek. Biblijska priča o Adamu i Evi, donosi u drukčijem obliku istinu koja se

nalazi u mitu o dvospolcu: muško i žensko ne mogu jedno bez drugog, traže se i nadopunjuju

kao dva dijela iste cjeline, što se može vidjeti i na biološkoj i na psihološkoj razini. Ovdje

pisac navodi kako postoje ipak značajne duševne razlike između žena i muškaraca. Muškarac

je ekstrovertiran, aktivan, usmjeren na osvajanje vanjskog svijeta, dok je žena introvertirana,

pasivna i kod nje prevladavaju osjećaji i intuicija.

Postavlja se pitanje što je to zapravo ljubav? Neki seksolozi smatraju da je to «prolazno

ili kronično, više ili manje akutno otrovanje organizma izlučinama spolnih žlijezda». Ovdje

navodi primjer Charlesa, 24-godišnjeg studenta medicine koji je zastupao teoriju da je ljubav

samo biološko-kemijska reakcija, tj. magnetska privlačnost između spolnih organa. On je

smatrao da je ljubav zapravo, samo prerušeni nagon. Zbog toga je izbjegavao sentimentalne

veze, odnose s drugim ljudima je zahladnio. Odbacivajući ljubav i prijateljstvo oko sebe je

vidio samo protivnike te je na kraju završio u psihijatrijskoj ordinaciji zbog depresivne

neuroze, «manije proganjanja».

Ljubav nije samo nagon, zato što je za ljubav potrebno i duhovno zajedništvo, a ne

samo fizičko. Jedno bez drugoga ne idu i nemoguće je ostvariti zrelu ljubav samo fizički bez

duhovnog zajedništva ili obrnuto. Navodi primjer 30-godišnje Elizabete koja je u braku osam

godina i kaže da veoma voli svog muža. No smatra da bi ga više voljela kad bi on pristao da

ljubav smatra samo duhovnim zajedništvom. Osjećala je da ranjava njeno «ljudsko

2

dostojanstvo» to što je on može tjelesno željeti «onako kako to čine životinje pri parenju».

Zbog toga ga je nekada i mrzila. Takvo mišljenje rezultat je toga što je Elizabeta bila

odgojena previše čistunski, te do udaje ništa nije znala o spolnom životu. Mislila je da se

oplodnja obavlja poljupcem, a da se dijete rađa na pupak. A s izvrsnim uspjehom je završila

srednju školu…Bila je potpuno frigidna, smatrala je da je spolni odnos nešto nečisto i zbog

toga nije mogla voljeti muža onako kako je željela. Ona je imala anđeosko poimanje ljubavi,

koje je mnogo raširenije nego što se to ustvari misli.

Prva ljubav ima mnogo utjecaja na daljnju osjećajnost kod ljudi. Ako je prvo ljubavno

iskustvo bilo loše, osoba će kasnije mnogo teže uspostaviti normalan ljubavni odnos i s punim

povjerenjem se prepustiti novoj ljubavi. Zato je jako važno da prva ljubav bude afektivni

uspjeh. Jedan od razloga zašto mnogi ljudi ne vjeruju u ljubav je baš taj što su u prvoj ljubavi

doživjeli razočaranje i više nemaju vjere u ljubav.

Mnogi pjesnici ljubav opisuju kao osjećajno pijanstvo i nisu daleko od istine. Osoba kad

je zaljubljena idealizira predmet svoje zaljubljenosti i uopće ne vidi loše osobine osobe u koje

je zaljubljena. No, zaljubljenici zapravo vide osobu kakva bi ona mogla biti, pod utjecajem

ljubavi osoba ostvaruje svoju pravu osobnost.

Psihoterapeut zatim navodi da se muška i ženska ljubav ipak znatno razlikuju, zbog

čega često nastaju konflikti i razočarenja u ljubavi. Ženi ljubav zauzima najvažnije mjesto u

životu, dok je muškarcu ona samo jedan dio života. Muškarcu treba upravo ta ljubav kao

poticaj za životne borbe, a i kao naknada za te borbe.

U drugom poglavlju Lepp obrađuje temu izbora partnera. Kaže da postoji više uzroka

zašto se netko zaljubi baš u tu određenu osobu. Tako, slabo afektivne osobe ne izabiraju svog

partnera, uzimaju za životnog partnera neku osobu sasvim slučajno i ne razmišljaju odgovara

li im ta osoba svojim karakteristikama.

Zašto se ljubav rađa u određenom trenutku ne može se objasniti. Ali potrebno je da se

ispune određeni fizički i psihički preduvjeti, no poznato je da su u nekim životnim

razdobljima ljubavni porivi ipak snažniji. Tako je u mladosti dovoljna samo iskrica da se

osoba zaljubi, dok se pri kraju zrele dobi kod muškaraca koji su se cijeli život morali boriti i

raditi kako bi ostvarili svoje ambicije, libido usmjeruje na ono što je u mladosti bilo suviše

zapostavljeno.

Mnoge ljude začuđuju neki izbori partnera, npr. kad se lijepa žena zaljubi u

neprivlačnog muškarca. Ovdje psihoterapeut navodi primjer 26-godišnje Colette, profesorice

književnosti u jednoj gimnaziji, koja je odbijala od sebe udvaranja tako da su svi mislili da je

lezbijka, no jednog dana doznalo se za vezu te mlade intelektualke s nekim skromnim

3

činovnikom koji je bio boležljiv i neprivlačan. A ona ga je voljela. Nakon psihoterapije

pokazalo se da je živjela s starijom braćom i tiranskim ocem zbog čega je neprestano imala

potrebu da se afirmira. U podsvijesti je imala osjećala težnju da vlada muškarcem i da ga štiti

kako bi izbrisala poniženje koje su joj nanosili otac i braća. Zato je izbjegavala muškarce od

kojih je osjećala opasnost da bi se mogli prema njoj ponašati kao otac i braća, te se zaljubila u

muškarca koji nije ni briljantan ni jak. Lepp zaključuje da je u velikog broja žena ljubavni

izbor pod utjecajem podsvjesne pobune protiv njihovog ženskog osjećaja niže vrijednosti.

Istinski ljubiti može samo žena koja je prihvatila svoju ženstvenost tako da se njena podsvijest

nema zbog čega buniti.

Kad objašnjava parafiliju (neprirodna ljubav), Lepp navodi poznatu legendu o Narcisu,

lijepom mladiću koji je ugledao svoju sliku u vodi. Tako mu se svidjela da se zaljubio u nju i

više nitko nije postojao za njega. Jednog dana ju je pokušao zagrliti, upao je u vodu i utopio

se. Psiholozi narcizmom označavaju pojavu kada se osoba zaljubi u samu sebe, kada se njen

libido ne usmjeruje na drugu osobu već na vlastito ja. Takvi su mnogi neurotici i psihotici.

Narcisti nisu nužno sebične osobe, tako ovdje psihoterapeut navodi primjer Mauricea, 24-

godišnjeg studenta povijesti koji je jako društven, rado posjećuje kolege, osobito kolegice, no

ni prema jednoj ne osjeća nikakvu nježnost. S njima komunicira isključivo estetski i

intelektualno, a spolni užitak pronalazi u sebi samom, erotski ga uzbuđuje samo promatranje

vlastitog tijela. On dakle nije egoist, jer je njegovo ponašanje prema drugim osobama

altruistično s dosta iskrenosti.

Kao parafiliju, navodi i homoseksualnost koja nipošto nije nešto što se nalazi u čovjeku,

što je utisnuto u njemu od začeća. Homoseksualnost nastaje ponajviše zbog uvjeta u kojem se

neka osoba nalazi. Spolni nagon od svog buđenja teži osobi drugog spola, no često tu

spontanu usmjerenost zakoče unutrašnji i vanjski uzroci, što za posljedicu ima homoseksualne

sklonosti.

Svaka osoba želi voljeti, ali i da bude voljena. Ali svima to ne uspijeva, što uzrokuje

veliku frustraciju kod ljudi i izaziva njihovu «emocionalnu osakaćenost». Neki ljudi ne

uspijevaju ostvariti ljubav zbog svog straha od ljubavi koji je uvijek posljedica nekih loših

iskustava.

Veliki problem u ljubavi je tzv. «iluzorna ljubav», tj. osoba se uvjeri da voli nekoga, a

zapravo samo sebe obmanjuje. Najčešće je iluzorna ljubav rezultat afektivnih konflikata s

roditeljima, tako se u knjizi navodi primjer Doroteje, djevojke aristokratskog podrijetla koja

se zaljubila u siromašnog činovnika. Njeni roditelji su se tome protivili, no ona je u prkosu

postala činovnikova ljubavnica i da bi natjerala roditelje da joj dopuste brak s njim, izjavila je

4

da je trudna. Roditelji su joj dopustili brak, no nakon šest mjeseci i sama je uvidjela da je njen

brak zapravo pogreška i da je ništa ne veže s tim muškarcem koji se od nje po svemu

razlikovao. Zbog svega toga zapala je u tešku neurotičnu depresiju. Nakon psihoterapije kojoj

se podvrgla, pokazalo se da se u mladenaštvu veoma divila ocu koji je prema njoj pokazivao

ravnodušnost i bila je ogorčena što je veću pozornost posvećivao njenim prijateljicama nego

njoj. Nakon nekog vremena više nije na to mislila, zaboravila je i svoju želju za osvetom, no

sva je ta ogorčenost ostala u njenoj podsvijesti. Znala je da bi ga najviše povrijedio njen brak

s nekim nižeg ranga i podsvijest joj je sugerirala iluzornu ljubav prema siromašnom

činovniku.

Na kraju, psihoterapeut pojašnjava smrt ljubavi. Kada se zaklinju na vječnu ljubav, ljudi

to uglavnom iskreno misle, no zbog nekih uzroka, ta ljubav jednog dana jednostavno nestane

ili se pretvori u mržnju. Teško je ponovno oživjeti ljubav koja je umrla, no nije nemoguće ako

se znaju pravi razlozi nestanka ljubavi. Da bi ljubav trajala potrebno je da se od samog

početka intenzivira psihička ljubav koja treba kompenzirati neizbježno slabljenje tjelesne

ljubavi. Supružnici moraju vjerovati da postoji nešto za što je vrijedno žrtvovati svoj život,

zato je potrebno da se posvete nečemu što će ih stalno obogaćivati. Tako će spriječiti gašenje

ljubavi i razočaranje koje nastaje kad se ljubav ugasi.

5

Kritika djela:

Knjiga se bavi ispitivanjem brojnih prepreka koje sprečavaju mnoge današnje muškarce

i žene da nađu istinsku i uravnoteženu ljubav. Ja sam ovdje pronašla proučene sve oblike

ljubavi, sve nijanse ljudske osjećajnosti. Našla sam razlog zbog čega se moj tata, a ne samo

on, čudno ponaša prema svom sinu, spoznala sam zašto su mnogi ljudi nesretni u braku,

osobito u mojoj okolini. Uvijek me zanimalo zašto su neki ljudi sretni u braku, a neki nisu,

mada su im uvjeti života isti. Ova knjiga mi je pomogla da to shvatim. Mislim da ovu knjigu

ne trebaju čitati samo studenti psihologije, psiholozi i stručni ljudi, već i sami roditelji,

odgajatelji, a može mnogo pomoći i običnim ljudima.

6