2

Prvo poglavlje Dunja jo jednom proita upute koje je ispisala na malom papiriu i izae iz stana. Iako se radovala prvom razgovoru za posao, osjeala je strah. Otac joj je dao niz savjeta, ali niti jedan joj nije bio prihvatljiv. Dobiti posao novinara prije vie od trideset godina i danas nije isto, zakljui. Dok je hodala prema velikoj zgradi u kojoj je bilo smjeteno urednitvo dnevnog lista, uzbuenje u njoj je raslo. Silno je eljela dobiti posao. Novinarstvo je zavoljela jo kao mala djevojica. Otac je bio u mirovini, ali je i sada govorio sve najljepe o svom novinarskom poslu. To je uvelike utjecalo na odabir fakulteta koji e upisati. Novinarstvo je u meni, zakljui bodrei se. Ljubazni djelatnik na glavnom ulazu kratko joj objasni gdje e se obaviti razgovor s kandidatima za novo radno mjesto. Dunja se uputi prema dizalu i ubrzo se nae pred vratima meu jo nekolicinom mladih ljudi. - Dobro jutro - pozdravi i obrati se djevojci koja je stajala sa strane. - Zar smo svi mi doli na razgovor? - Da - odgovori ona veselo. - Ima nas desetak, a samo je jedno radno mjesto. Zanimljivo, ali ve sam navikla na to. Vjerujem da nikada neu nai posao. Uvijek isto. Razgovor, nekoliko pitanja, a onda se neki nikada niti ne jave. Najgore od svega je to svaki put ujem gotovo identinu priu. Dobri ste, vidjet emo, ili javit emo se. Nakon toga, neki se ak i jave, ali s obeanjima da se nalazim u njihovoj arhivi pa ako se ukae potreba - zavri reenicu odmahujui rukom. - Ja sam Dunja. - Kristina - odgovori djevojka pruajui joj ruku. Dunja je odmjeri. Bila je odjevena po posljednjoj modi. Njena vitka linija i lijepo lice plijenili su pozornost. Nemam nikakve anse pored ovako lijepe ene, zakljui Dunja alosno. - Kada si diplomirala? - upita je Kristina znatieljno. - Prije tri mjeseca. - Zato se nismo sretale - nastavi Kristina. - Imam diplomu ve tri godine, ali nita od posla. - Ne mogu vjerovati - iskreno se zaudi Dunja: - Zato nisi probala na televiziji? Izgleda prekrasno i mislim da im strune, a tako lijepe osobe uvijek trebaju. - Pretjeruje - nasmije se tiho Kristina. - Nisam pokuala na televiziji jer mislim da to ne bih mogla. Umrla bih od straha pred kamerama. Ovo je neto drugo. ini mi se lake. - Meni je otac ponavljao da nema laganog posla - odvrati Dunja s osmijehom, osjeajui kako joj je ova djevojka uspjela razbiti tremu. U tom trenutku na vratima se pojavi starija gospoa. Namjesti naoale i progovori vedrim tonom, oito elei smanjiti napetost u zraku: - Nemojte stajati kao da idete na gubilite - nasmije se. - To je samo jedan razgovor, a vi ste svi tako mladi. Mladost sve moe izdrati. Zato, glavu gore! Moje ime je Zvjezdana i mislim da neu biti odve stroga kao ni moj kolega. Zajedno emo obaviti razgovor s vama. Nakon toga prozove jednog mladia za kojim odmah zatvori vrata. Nitko vie nije razgovarao. Gospoa Zvjezdana bila je u pravu. Osjeala se napetost u zraku. Nakon nekoliko kandidata prozvali su Dunju. Na sva pitanja glatko je odgovarala. inila su joj se uobiajena. Razgovor je vodio mukarac, a onda se u razgovor ukljui i gospoa Zvjezdana. - Znate li neto o najnovijim sportskim vijestima? Ili barem kako je naa nogometna reprezentacija prola u zadnjoj odigranoj utakmici. Znate li s kim su igrali? - Kako ne bih znala - odgovori Dunja spontano. - Moj otac je cijeli svoj ivot posvetio sportu. Bio je sportski novinar, ali na alost ne u vaoj kui. Radio je za konkurentski list.

3

Dunja je kao iz rukava sipala sve rezultate nogometne reprezentacije i ne ekajui sljedee pitanje poela govoriti o rezultatima domaih nogometnih klubova. Gospoa Zvjezdana djelovala je odsutno gledajui njezin ivotopis. Dunji se uini da je uzdahnula prije no to je podigla ruku. - To e biti dovoljno gospoice Dunja. Moete ii. Dunja zahvali i izae iz prostorije. Na brzinu se dogovori s Kristinom da e se nai u oblinjem kafiu, gdje je ve dogovorila sastanak s Kreom. Kad je izila iz zgrade ugledala ga je na ulaznim vratima kafia. Osmjehne se i mahne mu u znak pozdrava. - I kako je bilo? - upita je Kreo znatieljno proputajui je u lokal. - Kao i uvijek. Ispituju puno. Nakon razgovora, neki se jave kako bi rekli da pokua drugi put, a neki ak ni to. Bilo nas je puno i nemam osjeaj da u biti primljena. Kreo je nakon zavrenog pravnog fakulteta radio kao vjebenik u oevom odvjetnikom uredu. Od samog poetka protivio se Dunjinoj elji da radi kao sportski novinar. - Ako ba eli znati, drago mi je to misli da te nee primiti. - Drago ti je? - ponovi Dunja iznenaeno. - Kako to misli? - Zna i sama da nimalo ne cijenim taj posao. Mogla si raditi i togod drugo. Postane li sportski novinar, mislim da bi se naa veza ubrzo raspala. - Ne razumijem te. - Sama pomisao da to radi ena jednostavno nije dobra. Zna i sama da bi u tom sluaju morala odlaziti i na nogometne utakmice. To bi bilo krajnje glupo. Ne elim da to radi. Moda bi mogla predavati engleski koji si takoer diplomirala. - Ali ja elim raditi kao novinar. To je samo poetak. Ulaznica u svijet novinarstva. Razumije! Ne bih to radila cijeli ivot. Nemoj se uzrujavati jer sigurno neu biti primljena. Osim toga, moj otac je zapoeo raditi kao dopisnik iz Praga, a umirovljen je kao sportski novinar. Nekako se mora zapoeti. To ne znai da moram na tom radnom mjestu provesti ostatak ivota. U tom trenutku Kristina se pojavi na vratima kafia. Sve oi bile su uprte u nju. Praena pogledima prisutnih, graciozno se kretala prema njima. - Ja sam Kristina - rekla je odmah i pruila Krei ruku. - Kreo - odgovori on pomno je promatrajui. - I, kako je bilo? - nestrpljivo upita Dunja. - Nikako. Sva sam se spetljala. Nisam oekivala pitanja vezana uz sport. Ve razmiljam o onoj tvojoj ideji. Sport nije za mene, ali sve to se tie mode, minke i obinih enskih stvari je ve neto drugo. Tu bih mogla zadovoljiti. - Sigurno - potvrdi Dunja. - Ja sebe vidim kao korisnog lana u sportskim rubrikama, ali ipak svi oni mladii imaju prednost. Jednostavno su mukarci. Razumije? - Pa... ne ba - zamae Kristina glavom. - Mogu ti rei da su razgovori nakon to si ti otila bili vrlo kratki. Imam nekakav udan osjeaj da im se ba ti svia. - I nisi ljubomorna? - ukljui se Kreo u raspravu. - Ne. Zato bih? Meni nije tako hitno da naem posao. Moe to biti ove, a i slijedee godine. Moda u u meuvremenu upisati postdiplomski studij. Moji roditelji ne prave pitanje od toga. Nastavili su razgovarati. Kreo i Kristina imali su vrlo sline ivote. Njezini roditelji bili su vlasnici male dobro uhodane tvrtke. Ipak, Kristina se eljela osamostaliti i nije ni pomiljala da se zaposli u obiteljskom poslu. Kreo je pak bio zadovoljan radom u odvjetnikom uredu. - Ja u sa zadovoljstvom naslijediti oev posao. Nakon ugodnog razgovora, Kristina im ponudi prijevoz do centra grada. Kreo se nasmije.

4

- Zar misli da jedan cijenjeni vjebenik u istom takvom odvjetnikom uredu ide pjeice? Nikako! A to vozi? U tom trenutku Dunji zazvoni mobitel. Nije vie sluala razgovor izmeu Kree i Kristine. Izala je van jer u lokalu bilo buno. Prvotna nevjerica pretvorila se u veliku sreu. Dok su je Kreo i Kristina gledali kroz stakleni izlog, veselo im je mahala i odgovarala u isto vrijeme u telefonsku slualicu. - Puno vam hvala, gospoo Zvjezdana. Sigurno neu iznevjeriti vaa oekivanja. Mogu doi odmah. Tako sam sretna. Ulazei ponovno u lokal, Dunja povie: - Ne znam kojim udom, ali dobila sam posao! Zamislite! I to u takvoj kui! Ne mogu... Ne mogu vjerovati! Kristina je sretno zagrli i estita od srca, dok je Kreo samo promrmljao neto u znak odobravanja. - Mora se radovati zbog mene! - nasmijei se Dunja. - Dobro. to je, tu je! - odgovori Kreo pomirljivo. - Sada barem nee moi ii na onu glupu aerobiku. Uvijek sam bio protiv toga. Sada tek shvaam da od jednog zla, uvijek postoji jo vee. ena sportski novinar! Strano! Moda ak i prosto! - Prosto? - pogleda ga Dunja prijekorno. - Ne mogu vjerovati! to u tome moe biti prosto? - Ja samo razumijem da si ti pristala raditi posao koji ja ne cijenim. To me ne udi. Uvijek si radila po svom. Koliko sam veeri proveo sam dok si ti ila na aerobiku? - Jednostavno si nepopravljiv! - uzdahne Dunja. - Tatin i mamin jedinac. Kada e ve odrasti i shvatiti da ne moe biti sve po tvom? Nemam sad vremena za razgovor. Gospoa Zvjezdana pozvala me na jo jedan razgovor za pola sata. - Ma, da... znam... sve je vanije od mene. Osim toga, zar nisi i ti tatina jedinica. Zato si i krenula njegovim stopama - zakljui Kreo. Ignorirajui Kreine uzdahe, Dunja se okrene prema Kristini. - Ispriavam se to si morala sluati nau prepirku. Jo sam zbunjena injenicom da sam primljena. Imam tvoj broj telefona, pa u ti se javiti. Tvoja intuicija je bila nepogreiva. ujemo se! Dunja ubrzo napusti lokal i krene prema redakciji. Prije no to je ula u zgradu, nazove oca. - Tata! ini mi se da sam dobila posao! Idem tvojim stopama, kae Kreo. Poinjem kao sportski novinar! Moe li zamisliti? - estitam, Dunja! Ti si najbolja ki na svijetu. Gdje si dobila posao? Kakav? - govorio je uzbueno. - Isto kao i ti, tata! Neto u raditi u sportskoj rubrici. Zar nije to divno? - Ali ja nisam zapoeo na takvom radnom mjestu. To je odlino! Ja sam morao otii iz zemlje. - Koliko se sjeam iz tvojih pria, to i nije bilo tako loe. - Nikako. Bilo je to najljepe doba mog ivota. Ponekad mislim da je to zbog same injenice to sam bio mlad, ali nije. Prag je zasigurno najljepi grad u Europi, a imao sam ba tu sreu da boravim tamo kao stalni izvjestitelj. - Ha... ha... Samo grad! - zadirkivala ga je Dunja sretno. - Nekada su bila drugaija vremena - nastavi otac govoriti ignorirajui njeno zadirkivanje. - Bilo je i nemira i kojeta. Imao sam o emu izvjetavati iz Praga. Danas je sve drugaije, ali sretan sam da si dobila posao. I to je danas puno tee nego nekada. estitam, dijete moje! - Pozdravi mamu - odgovori Dunja sretno. Prije no to je ponovno ula u zgradu, iskljui mobitel.

5

Drugo poglavlje Mjesec dana pripravnikog staa proao je brzo i Dunja je primila prvu plau. Odluila je odmah pozvati Kristinu i Kreu na veeru. To se mora pamtiti, zakljui sretno. Odmah potom nazove oca. - Halo, tata! - vikala je sretno u slualicu. - Dobila sam prvu plau! Sretna sam i uvjerena kako nikada ne bih radila ovaj posao da nisam upravo tvoja ki. Hvala ti to si mi tako puno govorio o svom pozivu. - estitam, Dunjice - prekine je otac. - Ponosan sam na tebe, ali zna i sama da je to vrlo naporan posao. Nikada ne moe rei da si gotov za danas, a ni za sutra. Sve vijesti, pa tako i sportske, moraju biti uvijek nove i precizne. Mora svesrdno raditi kako bi prva dola do odreene vijesti. Tada uloi trud da vijest oblikuje i napie, a ve sutra zaboravi to si pisao. Novinarski ivot ide brzo. Nema vremena za razmiljanje o jueranjem danu. Postoji samo sada i sada... - Trebao bi se malo vie radovati, a manje strepiti. Osjeam u tvom glasu da nisi ba sretan. Gdje je mama? Moda e nju vie radovati moj prvi samostalni prihod. - Zna da mama ne voli taj poziv. - Nikada nisam shvatila zato, ali znam. Sigurno se osjea dobro? - zabrinuto upita Dunja osjeajui u oevom glasu udan prizvuk. - Ne znam - odgovori joj otac. - Dobro sam. Ne brini se! - Hoe li pozvati mamu? - Ako ba moram. Zna da je ona... - Nije vano. Moram je uti - prekine ga Dunja. Umjesto pozdrava, majka odmah zapone govoriti: - To je lijepo, Dunja. Sretni smo zbog posla koji si dobila i prve plae, ali tata ne eli rei koliko je bolestan. - Molim? - Jutros je iao u kupaonicu i uope nije primijetio da hoda bez jedne papue na nozi. Zamisli! Nije osjetio da je nema. Odmah sam shvatila da neto ne valja, ali on tvrdi da je sasvim dobro. Osim toga, ponavlja reenice. Zaboravi u sekundi da je to ve rekao. Mene kao i obino ne eli sluati. Da si ti u kui, bilo bi drugaije. U tebe je oduvijek imao vie povjerenja nego u mene. - Ne razumijem, mama. to to znai? - Nisam te htjela optereivati, ali prije tjedan dana prvi put mu se zavrtjelo u glavi. Nije elio da ti bilo to kaem. To se ponovno dogodilo juer, a danas ovo. Dunja postavi majci jo nekoliko pitanja i pozdravi je. Brzo je razmiljala. Roditeljska kua bila je udaljena svega tridesetak kilometara od grada. Mogla je otii i vratiti se do veeri. Odluku je morala donijeti odmah. Iako je bio kraj radnog vremena pokuca na vrata gospoe Zvjezdane. - Oprostite to smetam... i znam da nije uobiajeno, ali moram vas zamoliti za uslugu - promuca tiho. Zvjezdana ustane od stola i uhvati je za nadlakticu pomno je promatrajui. - to je, Dunja? Neto se dogodilo? - Da - rasplae se ona i nastavi: - Oprostite jo jednom, ali ne mogu kontrolirati suze. Upravo sam zavrila razgovor s roditeljima. to vie razmiljam, ini mi se da je moj otac ozbiljno bolestan. - Otac? - gotovo preplaeno odgovori Zvjezdana. - to je u pitanju? Dunja joj na brzinu prepria razgovor koji je upravo zavrila s majkom i Zvjezdana energino odgovori:

6

- Odmah mora poi. Vjerujem u svaku rije koju je izgovorila tvoja majka, ali ti sada ne mogu objanjavati zato. Smjesta mora neto uiniti. Ne brini se za slobodan dan. Ja u to rijeiti. Bilo bi moda najbolje da ga odmah doveze u Zagreb. Ovdje e dobiti bolju lijeniku pomo. Sve to ti je rekla majka, moe imati strane posljedice za zdravlje tvog oca. To bi mogao biti modani udar! Hitno ga dovezi ovamo. Rei u ti u koju bolnicu ga treba odvesti. Izlazei iz redakcije Dunja nazove Kreu. - Moram hitno k roditeljima. Ne znam kako ti stoji s vremenom... - Zar danas kad smo trebali napokon provesti vrijeme negdje uz glazbu? - prekine je Kreo. - Ne budi dijete! Stariji je gospodin, i to e ve sutra proi. - Ne mogu ekati sutra! - povie Dunja nervozno. - Bojim se! Razumije? - Ne ba...- promuca Kreo zbunjeno i Dunja nastavi. - Nije vano. Snai u se, a veeru moramo odgoditi. Ako sve bude u redu, poastit u tebe i Kristinu sutra nakon posla. ao mi je. Nisam sve ovo izmislila - zavri Dunja ozbiljnim tonom i spusti slualicu. Umjesto u stan, pouri na autobusni kolodvor. Na prvom bankomatu uzela je neto novca, a potom nazvala Kristinu. - Oprosti, ali moramo odgoditi odlazak na veeru. Otac mi se razbolio. Jako sam vezana uz njega. Grize me savjest i pitam se nisam li ga ee mogla obii? Kristina joj odmah ponudi pomo. - Nisam ba spretan voza, ali ostani gdje jesi. Odmah u doi po tebe. Potpuno te razumijem. Neto slino proivjela sam s majkom. Na moju sreu, ona se oporavila. Ulazei u automobil Dunja odahne. - Puno ti hvala, Kristina. Ovo je dokaz da uvijek dobije pomo od ljudi od kojih to najmanje oekuje. Hvala ti! Promet je bio slab. Oputeno su razgovarale sve dok Kristina nije parkirala automobil ispred Dunjine obiteljske kue. Nikada do sada Dunji se udaljenost od tridesetak kilometara nije uinila tako beskrajnom, kao danas.

*** Nakon prvotnog iznenaenja, majka je posluila kavu i pokuala objasniti Dunji na koji nain otac prikriva kako se osjea. - Nije istina - ukljui se tata u razgovor. - Pogledaj moje nalaze. ine se sasvim u redu. - Kada si napravio ove pretrage krvi? - upita Dunja gledajui u papire ispred sebe. - Juer. Vidi da nema razloga za brigu. Sada se mora posvetiti poslu. Nije to kao nekada. Konkurencija je velika. Tek si poela raditi. Kristina mu potvrdi kimanjem glave. Ne ekajui Dunjin odgovor, znaajno je pogleda. - Bila bih sretna da mi pokae dvorite. Vidim da imate puno cvijea - govorila je bezbrinim tonom, dajui Dunji neprimjetno znak glavom da izau van. - Naravno - odgovori Dunja, shvaajui da joj prijateljica eli neto rei u etiri oka. - Moemo izai kroz balkonska vrata. S druge strane velikog vrta stanuje moj najbolji prijatelj. Odrasli smo zajedno. Radio je u mjesnoj veterinarskoj stanici, a odmah potom zapoeo je samostalan posao. Ponosni je vlasnik uvijek posjeene veterinarske ambulante. Nikada ne bih rekla da e zavriti fakultet, a o ovako uspjenom poslu da i ne govorim. - Ba - odgovori otac i nastavi: - Sto vragova je bilo u tom djeaku, a Dunja ga je pratila u stopu kada su nepodoptine u pitanju.

7

Majka je ve otvarala balkonska vrata pokazujui Kristini nekoliko lonanica s cvijeem. Nakon toga, Dunja i Kristina se udalje malom stazicom prema stranjem vrtu. Oprezno se osvrui oko sebe Kristina uhvati Dunju za nadlakticu: - Mora pod hitno neto poduzeti! - energino proape. - Ne smiju te zavarati dobri nalazi. Isto je bilo i s mojom mamom. Zar ne primjeuje da mu jedna strana usta malo visi? - Nisam primijetila - proape Dunja i nastavi: - Ne znam to trebam uiniti. On je tako ponosan. Ne eli priznati da je bolestan. - Pokuaj ga nagovoriti da krene odmah s nama - nastavi Kristina znaajno. - Kamo? - upita Dunja s nevjericom. - to kamo? U Zagreb! Odvest emo ga u bolnicu. - Ali to je problem. Nee ga nitko primiti bez valjane uputnice. - Ve emo neto smisliti usput. U tom trenutku zauje se muki glas: - Zar ja to dobro vidim? Stigla si i nisi se javila starom prijatelju! - govorio je Vedran otvarajui malu ogradicu koja je dijelila dvoja vrta. - Oprosti - povie Dunja trei mu u susret. - Imam ti toliko toga rei, ali.... - Nita ali - nasmije se Vedran i ne isputajui je iz zagrljaja isprui ruku prema Kristini. - Ja sam Vedran i nemoj mi rei da me nije spominjala. - Pa....ne znam.... - Sram te bilo - nasmije se i potapa Dunju po ramenu. - Tako sam sretna to te vidim. Dola sam iznenada. Mama ti je rekla da sam napokon dobila posao, zar ne? - Ti si mi to trebala rei, ali oproteno ti je. Kako da se nisi javila? - Mama me obavijestila da je ocu loe. - Loe? - zabrinuto je pogleda Vedran. - Nita ne znam iako je moja mama svako jutro kod tvojih na kavi. Dunja mu u nekoliko reenica objasni kako sumnja na vrlo teku bolest. - Onda nema to ekati. Tvoja lijepa prijateljica je u pravu. Nekako mu daj do znanja da nije nita strano, ali da bi te usreio kada bi poao s tobom. Slai neto! La moe biti tako opravdana i korisna. Reci kako bi htjela da posjeti tvoju redakciju ili neto slino. Moemo krenuti odmah. Dovest u automobil do tvoje kue. - Nema potrebe - Kristina se nasmijei. - Dole smo mojim automobilom. - Ve ima automobil - nasmije se Vedran. - Izgleda kao da nisi jo ni punoljetna. Moja prijateljica Dunja sve to je dobro, skriva od mene. - Nisam ja ba neto dobro - nasmije se Kristina. - Veina ljudi misli da sam silno razmaena, ali to sad nije vano. Moram uvjeriti Dunju da je zdravstveno stanje njenog oca vrlo ozbiljno. - Ne znam - promuca Dunja - ali istina je da se ponaa drugaije nego obino. eli pod svaku cijenu prikriti kako se osjea. - To je razumljivo - nastavi Vedran pomno promatrajui Kristinu. - Mukarci su iz tko zna kojih razloga uvijek takvi. Sve mogu priznati, ali svoju nemo vrlo teko. Ubrzo je Dunja bez veih potekoa objasnila ocu kako je sasvim u redu da krene s njom. Obeala mu je da e to biti samo jedna rutinska kontrola i nita vie. I sama je vjerovala u to dok nije vidjela kako otac teko hoda. Osim toga, Kristina je dobro vidjela da mu usta vise na jednu stranu. Majka ih je ispratila plaui, dok se Vedran srdano pozdravljao s Kristinom i bodrio Dunju. - Sve e biti u redu. Ako mislite da u biti od koristi, mogu poi za vama svojim automobilom.

8

- Nema potrebe - osmjehne se Dunja. - Otac e ostati u mom stanu nekoliko dana. - Tvom stanu - pokua se naaliti otac. - Koliko ja znam, to je jo uvijek moj stan. Sretan sam da smo ga kupili dok je kupnja stana na kredit bila mogua. Sada su potpuno drugaija vremena. - I ja sam zbog toga sretna - osmjehne se Dunja i jo jednom pozdravi majku i Vedrana prije no to je sjela u automobil.

*** Stigavi pred glavni ulaz bolnice koju je gospoa Zvjezdana spomenula, Dunja pomogne ocu da izae iz vozila. Teko je hodao do male ekaonice za hitne sluajeve. Medicinska sestra pojavi se na vratima i ljubazno upita: - ekate dugo? Neto nije u redu s gospodinom ili? Dunja glatko slae. - Da. To je moj otac. Jutros mi je stigao u posjet. Nije iz Zagreba. Poslije podne poeo se osjeati loe. Zapravo - promuca Dunja - ne osjea jednu stranu tijela. U proteklih sat vremena teko prati razgovor i osjea muninu. Medicinska sestra pomogne mu da ue u malu ambulantu, a potom se na vratima pojavi lijenik. - Gospodina! - obrati se Dunji gospodin je...? - Moj otac - zavri ona reenicu. - U redu. Priekajte ovdje. Ostala je sama u ekaonici u koju je upravo ulazila Kristina. Dunja joj krene u susret. - Otac je ve primljen. Mislim da ne bi trebala ekati. Bude li potrebno, pozvat u taksi. Svakako e tata noas ostati u Zagrebu. - Priekat u jo malo - odgovori Kristina. - Donijela sam ti mobitel. Ostavila si ga u automobilu. Upravo te zvala gospoa Zvjezdana. To je ona gospoa to nas je ispitivala u vezi s poslom, zar ne? Ja sam se javila na poziv i objasnila joj ukratko situaciju. - Hvala, Kristina. To je moja efica. Divna ena. Kako sam mogla ostaviti telefon? - Nije vano. Priekat u te jo neko vrijeme u automobilu. Kratko se pozdrave i Dunja ponovno ostane sama u ekaonici. Nakon pola sata na vratima se pojavi lijenik. - Zadrat emo vaeg oca na odjelu neurokirurgije. Moramo obaviti dopunska ispitivanja. Pozvao sam iskusnijeg lijenika jer je zdravstveno stanje vaeg oca vrlo ozbiljno. Bilo bi mi od velike pomoi kada biste se pokuali sjetiti je li moda u zadnje vrijeme imao snaniji udarac u glavu? - Koliko znam, nije. U mirovini je. Teko je podnio umirovljenje, ali nije doivio nikakvu nezgodu - odgovori apui Dunja. - Dobro. Moete doi sutra ujutro. Ja sam noas deuran i obavit u sve to je potrebno. - Trebam li mu to donijeti? Kako mislite ostati na odjelu... - Nemojte mu donositi osobne stvari - prekine je lijenik. - Moda emo ga premjestiti na drugi odjel. Sada je najvanije da miruje to je mogue vie. Moete li doi kroz sat vremena? Kad se obavi snimanje glave, moi u vam vie rei. Sumnjam da e ubrzo uslijediti inzult. - Inzult? - upita Dunja. - Modani udar. Nisam jo siguran, ali budui da su kod njega vidljivi gotovo kolski simptomi, nisam optimistian. Ukoliko vam je dugo ekati do jutra, doite kroz sat vremena. Tada u neto vie znati. Dunja pozdravi lijenika i treim korakom krene prema Kristini koja je ekala u automobilu.

9

Nije prestajala plakati. - Moe otii, Kristina, i puno ti hvala. Nema smisla da obje gubimo vrijeme. Moram kupiti neke sitnice za koje mislim da bi tati mogle trebati. - Ima dovoljno novca? - zabrinuto je upita Kristina. - Hvala ti! Imam! Sretna sam to smo se upoznale. - Nazvat u te kasnije. Moji su se ve zabrinuli. Ne vjeruju da sam se vratila u Zagreb, pa u krenuti kui. - Napravila si to si mogla - proape Dunja. - Nadam se da e sve zavriti lijepo kao s tvojom mamom.

*** Nakon to se oprostila s Kristinom, Dunja u oblinjoj trgovini kupi nekoliko sitnica za koje je znala da su prijeko potrebne ocu. Nestrpljivo pouri natrag u bolnicu. Sjedila je jo neko vrijeme u ekaonici, a onda potrai deurnog lijenika. Glas mu je bio ozbiljan. - Va otac je upravo smjeten na odjel intenzivne njege. Na alost, bio sam u pravu. Inzult! Oduzeta mu je desna strana tijela. Oporavak e biti teak, ali je mogu. Moete dolaziti u posjet kada god hoete. Priajte mu to vie. U proteklih sat vremena, neprekidno je spominjao vae ime. Dunja, zar ne. - Da - odgovori ona i zabrinuto nastavi: - Ne znam to mi hoete rei. Sada se neto kritino dogodilo? Ba sada? Ne razumijem. - To se u blagom obliku dogodilo prije nekoliko dana. Niste primijetili kada je doao k vama danas da mu blago visi jedna strana lica. - Ne - promrmlja Dunja. - Ovaj, moda...da. - Bio je to blai oblik inzulta, ali sada se dogodio drugi. Iskreno se nadam da do treeg nee doi. Teko govori, ali neprekidno vas spominje. Vi ste mu jedino dijete? - Da.... - Spominje jo nekoga, ali nisam mogao razumjeti. Vjerojatno se radi o vaoj mami. Vera ili tako nekako. - Ne shvaam! Zar bunca? Majka je Marijana, a to nije ni slino - odgovori zbunjeno Dunja. - Nije vano. Krivo sam razumio. Neto mi se uinilo ba tako nekako, Vera, Valerija ili neko drugo ime s tim poetnim slovom. Sada to nije vano. Budite hrabri! - zavri lijenik pokazujui rukom na vrata intenzivne njege. - Ali, doktore? - proape izbezumljeno Dunja. - Zar je mogue da se neto strano dogodilo za ovo kratko vrijeme? - Pa.. Ja sam tek deurni lijenik i k tomu jo pripravnik. Ne mogu vam, na alost, nita lijepo rei. Teko je davati bilo kakve prognoze. Nadajmo se najboljem, ali glavni lijenik mi je rekao sve to vam sada govorim. Previe je iskusan da bi mogao rei neto krivo. Smirite se prije no to uete k ocu. Uavi u sobu intenzivne njege Dunja se gotovo skameni. - Tata! Tata! - proape iznenaeno, ali on se nije micao. Jedna strana lica bila je potpuno objeena. Ukoen pogled bio je prikovan na strop. Dunja ga ponovno pokua dozvati, ali uzalud. Suze joj poteku niz obraze. Nemono je pokuala proitati to pie na bolesnikoj listi. Nije nita mogla razumjeti. Nekoliko minuta hodala je oko kreveta ne prestajui ga dozivati. Napokon joj se uini da se pomakao i eli joj neto rei. Rijei koje je izgovarao nisu se mogle razumjeti. Sjela je pored njega, nadajui se da e je vidjeti, ali njegov pogled i dalje je bio uprt u strop.

10

- Ozdravit e brzo - govorila je kroz suze. - Ovdje e dobiti najbolju njegu. Sada radim. Kupit u automobil i sama u te odvesti gdje god poeli, kao to si ti neko vodio mene. Oporavit e se! Snaan si ti! - govorila je nepovezano, gotovo oajniki ne mogavi vjerovati da se zdravlje njenog oca moglo promijeniti u tako kratkom vremenu. Otac se naprezao pokuavajui izgovoriti neto. Nije mogla razumjeti. Sklopio je umorno oi, pa ih onda opet irom otvorio. - U... u... - mucao je ne mogavi izgovoriti rije. Gledajui ga kako se mui da bi neto rekao dovodilo ju je do oaja. Zdravom rukom mahao je po zraku, dok je druga oputeno stajala pored tijela. Nakon nekoliko pokuaja, ponovno je umorno sklopio oi. Dunja je razmiljala to joj je htio rei. Pokuavala se sjetiti o emu joj je uvijek najvie priao. Iako je bila uvjerena da grijei, ipak ga potapa po zdravoj ruci i nastavi govoriti: - Jedva ekam da ozdravi. Uvijek si mi elio pokazati Prag. Priao si da je to najljepi grad koji si ikada vidio. Sveano ti obeavam da emo im izie iz bolnice zajedno posjetiti taj lijepi grad. Idemo na dobro pivo u Prag! - puna nade proape Dunja. - Sada sam tek shvatila da nita u ivotu ne treba ostavljati za sutra. Sve treba uiniti danas, ba nekako poput vijesti u tisku. Ne znam zato smo nas dvoje to odlagali? Ii emo, tata! Ozdravit e! Jak si ti! Na trenutak joj se uini kako njegovo lice poprima blai izraz. Otvori oi i bez rijei poloi zdravu ruku na njenu. - O tata! Slae se, zar ne? Sjeam se koliko si mi priao o Karlovom mostu. Davno smo ve trebali zajedno otii tamo. Zamislit emo elju i paziti da svi prsti lijeve ruke budu tono gdje trebaju. - Prag... Prag... - mrmljao je otac, ne mogavi nita drugo rei. Sretna to je uspjela odgonetnuti njegove misli, nastavi pobjedonosno aptati: - Otii emo prvo na knedlike, kako si znao rei, i kola od sira. Ponovno e vidjeti mjesto gdje je osnovan na nogometni klub. A kako se ono zvala djevojka? Ne mogu se sjetiti! - Prag... Prag.... - ponovi on jo jednom. Dunja se nagne nad njega. Tata! proape. - Pogledaj me! Ja sam! Dunja! to mi eli rei? Gledala je izbezumljeno u njega. Ponovno se smirio na krevetu. Pogled mu je bio gotovo ukoen. Dunja oajno nastavi govoriti: - Samo se ne daj! Proi e to. A onda e mi pokazati ono mjesto gdje je Libua bacala mukarce u Vltavu. Kako si mi ono neko priao. Koliko ih je pobacala? Zna li se to? Ah, sjetila sam se! Na kraju je bila zadovoljna s jednim Oraem. I tako je Ora ostao s njom do kraja ivota - govorila je Dunja dok su joj se suze slijevale niz obraze. Lijenik se pojavi na vratima, dajui joj do znanja da treba izai. Otac je ponovno zaspao i ona izae na hodnik. Nije mogla kontrolirati suze. - to se dogaa? - upita lijenika i on slegne ramenima. - Nadam se da e biti bolje ujutro. Moete doi kad god zaelite. Sada je dobio terapiju i mislim da e spavati. Smirite se. Ne bi bilo dobro da vidi vae suze. Nakon to joj je rekao jo nekoliko ohrabrujuih rijei, Dunja ga kratko pozdravi i izae iz bolnice. Nije mogla kontrolirati suze. Slijevale su se niz njene obraze dok je hodala prema stanu. Nije se obazirala na znatieljne poglede. Uavi u stan odmah je nazvala majku. - Nemoj dolaziti - govorila joj je plaui. - I najmanje uzbuenje za njega moe biti kobno. Javit u ti se ujutro. Nakon razgovora, Dunja poalje kratku poruku Kristini i jo jednom joj zahvali. Nije imala volje nazvati Kreu iako joj je silno nedostajao. Sigurno ve spava, zakljui, nastavljajui razmiljati o oevim teko izgovorenim rijeima. Pokuavala se sjetiti pria koje joj je priao dok je bila mala.

11

Sve su bile vezane uz taj grad. Zlatni grad i moje zlatne godine, govorio je. Sjeala se da je mama bila silno ljuta kada bi priao o Pragu. Zato nije ni eljela da majka dolazi. Tko zna to bi tata sve mogao rei u bunilu? Iako je sve razgovore iz djetinjstva i roditeljske svae u vezi s tim zaboravila, sada se pokuavala prisjetiti svih detalja. Zato nisam ozbiljno shvaala to mi govori? Toliko puta je ponovio da eli otii sa mnom u Prag. Nisam ga shvaala ozbiljno, prekori se Dunja. S toliko ljubavi je govorio:.... - Tamo se toi odlino pivo, a jo bolje su knedlike. Nigdje ih tako ne znaju napraviti. Bilo je to moje omiljeno jelo, a ona je oboavala kola od sira. Neto posebno... - govorio je neko. Dobro se sjeala kako se pobunila zbog toga. - Ali i mama zna praviti umak s knedlama koje ja ba ne volim, a i kola od sira nije ba neto....- prisjeala se Dunja kako ga je prekidala jo kao estogodinja djevojica. Misli su navirale. Neko joj je bilo nejasno o emu tata pria. Zato ga je jednog popodneva dok joj je govorio o udesnom gradu upitala: - A to je to Prag? - To je miris proljea - govorio je ljubei je u obraz. - Miris ljubavi! Tamo su prve proljetne kapi kie tako udesne. A tek Karlov most! Spaja i nekako udno razdvaja dvije obale. Ne moe se to rijeima opisati. - A kako se zvala ta djevojica? Je li bila lijepa? - Jako lijepa - dobro se Dunja sjeala njegova odgovora. - Ima li njezinu sliku? - bila je uporna. - Imam - rekao je tata pobjedonosno, a onda se majka pojavila na vratima. Odmah je promijenio temu. - alim se. Nemam - rekao je i nastavio priati neku od poznatih bajki. Ne prestajui plakati Dunja se pokuavala sjetiti i ostalih detalja, pitajui se zato bi u ovako tekim trenucima spominjao ime tog grada. Nije mogla odgonetnuti, ali vraajui se u djetinjstvo, sve je jasnije shvaala da su najljepe prie bile vezane ba uz taj grad. Probudi je zvuk mobitela. - Osim to nisam veerao sino, zaboravila si da postojim - zaula je Krein glas. - Dogodilo se neto strano, Kreo - Dunja se rasplae, shvaajui da je zaspala odjevena. - Otac se jako razbolio. U bolnici je na intenzivnoj... - Onda nema zato plakati - prekine je Kreo smirenim glasom. - Ako je u bolnici, onda je u sigurnim rukama. Kada si ga smjestila u bolnicu? to me nisi nazvala? - Brzo zaboravlja. Nazvala sam te, ali se, za razliku od Kristine, nisi ponudio za pomo. - Mislio sam da je to neto prolazno. Nemoj me optuivati. Jako mi je ao to sam krivo procijenio... - Nemoj to shvaati kao optubu. Za sve to sam postigla u ivotu mogu zahvaliti ocu. Oduvijek mi je govorio da je bogatstvo samo ono to imam u svojoj glavi. Bodrio me za svaki ispit. Sada kada sam mu mogla na neki nain vratiti... - Nemoj tako razmiljati - nestrpljivo joj upadne u rije. - I nije tvoj tata ba tako bio u pravu kako ti misli. Idemo na fakultet da bismo bolje ivjeli, zar ne? Nije samo vano to ima u glavi, nego i to ima od ivota. Zar misli da je nevano posjedovati dobru kuu i automobil? To je jednako vano kao i znanje. - Nije - povie Dunja. - to mi vrijedi sto kua, ako se njemu neto dogodi? Sada to shvaam! - Ali to je prirodno. Neprirodno je kada je obrnuto. Valjda me razumije. Djeca moraju izgubiti roditelje.... - Prestani Kreo! - povie Dunja. - Ja mislim da on moe jo dugo ivjeti. Osim toga, sino sam mu na bolnikom krevetu neto obeala. Jo danas u uplatiti prvu ratu za polaganje vozakog ispita. Samo da on ozdravi! - jecala je u slualicu. - Oprosti, ali moram ii!

12

Ne ekajui njegov pozdrav Dunja prekine vezu. Za nekoliko trenutaka urila je prema bolnici. Lijenik ju je doekao u ordinaciji. Tek sada Dunja primijeti koliko je mlad. - Sjedite! ekao sam vas, iako mi je prije sat vremena isteklo vrijeme deurstva. Jesam li vam se juer uope predstavio? - Nije potrebno - odgovori Dunja. - Proitala sam - pokae rukom na ploicu koju je nosio zakaenu za gornji dep lijenike odore. - Jan! Zanimljivo i neobino ime. Mogu li vidjeti tatu? - izgovori Dunja nestrpljivo. - Moete, ali nemojte dugo ostati. Jutros je malo bolje. Razgovjetnije govori, ali to nita ne znai. Desna strana tijela oduzeta mu je. Nemojte ga puno optereivati. Pokuajte priati neto lijepo. Za pola sata je vizita. Mislim da e vam to biti dovoljno. Dunja se odmah uputi prema oevoj sobi. Imala je osjeaj da mu je pogled prikovan uz vrata. - Tata! Kako si? Sve e biti dobro. Danas izgleda puno bolje. Znala sam da si snaan - govorila je bez prestanka. - Dobro je - promrmlja on nerazgovijetno. - Koje je doba? Zar ne radi? - teko je izgovarao rijei. - Radim, ali sam dola prvo vidjeti tebe. I te kako radim! - pokua se Dunja nasmijati sjeajui se to joj je savjetovao lijenik. - Bit e dobro. Upravo idem uplatiti prvu ratu za vozaki ispit. Svaki novinar to mora imati, zar ne? - Da - proape otac i ona brzo nastavi govoriti: - Rei u ti neto to e te sigurno obradovati. Pokuat u dobiti jedan mali posao u Pragu. Tamo e biti veliki atletski miting, a ja bih mogla biti izvjestitelj. Poi e i ti! Tamo e mi biti od velike koristi. Moram dobiti taj posao, a efica e mi svesrdno pomoi u tome. Oeve oi zablistaju. Zdravom rukom stisne njenu dok je sjedila pored njega na krevetu. - Naravno, Dunjice! Idemo! Sve u ti pokazati! To je grad s tisuu tornjeva. Zlatni grad. Nisam dugo bio tamo, ali svega se sjeam - naglo uuti kako bi se odmorio, zato Dunja nastavi govoriti. - Sjeam se da si mi priao o Karlovom mostu i... - Da - promuca on. - Davno sam ti priao i sretan sam to se jo sjea naih razgovora. Zna li to se tamo jede? - Znam. Ti e jesti knedlike, a ja u naruiti kola od sira. Poslije toga emo popiti veliko pivo. - Jedva ekam - odgovori otac polako. - Moram ozdraviti! Ne mogu ii ovakav. Ako me ona vidi.... U tom trenutku medicinska sestra najavi vizitu. - Vratit u se odmah nakon lijenike vizite - proape Dunja ocu u uho. On joj odgovori stiskom ruke i zaklopi oi. Puna nade, Dunja izae na hodnik. Sie u prizemlje i odmah nazove mamu. - Mama! Sve e biti dobro. Tata se puno bolje osjea nego sino. Upravo je vizita. Za sat vremena javit u ti to kau lijenici. Nadam se da e sve biti u redu iako slijedi dug oporavak. Tata e svakako morati u toplice i to najmanje est tjedana, ali to sad nije vano. Bolje je - govorila je sretno. - Ne znam, dijete - proape mama u slualicu. - ekat u da mi se javi, a onda u s Vedranom doi k tebi. Bez obzira to ti misli, moram k njemu. Samo da se oporavi - zavri majka prije no to je spustila slualicu. Nakon toga nazove ju Vedran. Zabrinuto je pitao to se dogaa i Dunja mu puna nade odgovori kako je uvjerena da e sve biti dobro, iako otac izgleda vrlo loe.

13

Nestrpljivo je gledala na sat. Prolo je gotovo sat vremena i ona krene stubama prema gornjem katu gdje je bila lijenika ambulanta. Pred vratima je sustigne lijenik. - Gospoice... Jako mi je ao ...- obrati se tiho. - Kako ste ono rekli...? - Dunja....- proape ona i nastavi apatom: - to? Zato vam je ao? Ne razumijem! - Dogodio se jo jedan udar! Na alost, va otac nije preivio! - izgovorio je u jednom dahu. - Ne! Nije istina! - povie Dunja. - elim ga vidjeti! On je jak i eljan ivota. Prije sat vremena razgovarala sam s njim. To je neka greka! Oporavio se i izgledao je bolje nego sino! O emu priate? - izbezumljeno nastavi vikati. - Molim vas, smirite se! Znam da vam je teko.... - govorio je lijenik pokuavajui je uhvatiti za ramena koja su se tresla. - Ne znate! Kako mi moete takvo to rei? Nitko ne zna kako se osjeam. Kaite mi da je to pogreka! Moj otac je iv! Upravo smo razgovarali o tako lijepim stvarima. To je neto to ga sigurno odrava na ivotu. Nije istina! - jecala je glasno jo uvijek ne vjerujui u ono to uje. Lijenik joj pokua smiriti ruke, a nakon toga blago je zagrli. - Shvatite, Dunja! On je bio sretan to vas ima. Vi ivite umjesto njega. Zvala me je Zvjezdana jutros. - Molim? - pogleda ga Dunja uplakanih oiju. - Ona je moja teta. Kae da vas je nazvala juer, ali ostavili ste mobitel u automobilu. Budui da se javila vaa prijateljica, doznala je da ste u ovoj bolnici. Raalostila se kada je ula istinu. Upravo sam razgovarao s njom i bio joj prisiljen rei isto to i vama. Jako joj je teko, ali moete raunati na njenu pomo. Samim tim i na moju, jer tetu Zvjezdanu volim poput roene majke. Trenutno ivim u njenoj kui, ali neu vas sada zamarati time. Morate biti hrabri. Va otac bi elio to. Dunji nita nije bilo jasno. Nije mogla pratiti to joj lijenik govori. Silno je eljela vidjeti oca, ali lijenik joj je rekao da to nije mogue. Nije znala to treba uiniti. Sve joj je odzvanjalo u glavi. to gospoa Zvjezdana ima s lijenikom? Kako je doznala? Nita joj nije bilo jasno. Lijenik je stajao i nijemo je promatrao. Dunja ponovi kroz suze: - elim vidjeti tatu. alite se, zar ne? - Na alost! Ne alim se. Va otac je umro prije neto vie od pola sata. Pokuali smo sve, ali uzalud. elite li da nekoga pozovem? Vozite li? Ne smijete voziti u ovom stanju. Dunja izbezumljeno otri niza stube. Izala je na ulicu. Sve je djelovalo isto kao i kada je dolazila, a sve je bilo tako drugaije. Osjeala je kako je boli sunce koje je zasjalo iza oblaka i svaki djeli tijela. Nazvala je majku. Ne osvrui se na zauene poglede prolaznika, jecala je na glas. Automatski je koraala. Majka je zateeno plakala i Dunja spusti slualicu pa nazove Kristinu. Zajedno su plakale ne vjerujui u sve to se dogodilo. - ivot je mjehuri od sapunice ponavljala je Dunja oajno, dok je Kristina traila najbolje rijei utjehe za prijateljicu.

14

Tree poglavlje Prvotni ok zamijenila je praznina i bol. Vedran i njegova obitelj dokazali su po tko zna koji put svoju nesebinost, ulaui maksimalan trud oko organizacije posljednjeg ispraaja. Dunjina majka nije prestajala plakati, postavljajui kroz suze bezbroj pitanja: - Zato nisam? Zato? Morala sam otii, ali emu? Nije me elio vidjeti! Nije! Znala sam... Morala sam znati... Ponavljala je iste reenice unedogled. Na posljednji oev ispraaj stiglo je iznenaujue puno poznatih novinara, kao i Dunjinih radnih kolega. Gospoa Zvjezdana prila joj je prva. - Jako mi je ao, Dunja. Nikada vam nisam rekla, ali dobro sam poznavala vaeg oca. Koliko su ga ljudi cijenili, vidite i po mnotvu koji su ga doli ispratiti. Budite hrabri... Tuna spoznaja da nema vie oca bila je jaa od svih lijepih rijei koje su joj upuene toga dana. Sve se odvijalo kao u snu. Ljudi su joj prilazili i izraavali suut. Automatski je izgovarala rijei zahvale. Bila je umorna i jedva je mogla pratiti to se dogaa. Vrijeme je sporo odmicalo. Nakon tihog objeda i najblia rodbina napustila je kuu. Dunja se iznenadi vidjevi Kreu kako stoji na vratima drei kaput u ruci. - Moram krenuti! Ne elim te dodatno optereivati - govorio je tiho. - Mislila sam da e ostati barem do sutra. ao mi je to nisi upoznao mog oca. Bio je tako.... - zaguena jecajima nije uspjela zavriti reenicu. Kreo je zagrli. - Mora se smiriti, jer ivot ide dalje. U isto vrijeme, Vedran je pomogao Kristini pokrenuti automobil u uskoj ulici. Dunja joj samo mahne u znak pozdrava. Ostala je stajati s Vedranom na terasi dok su se automobili sporo kretali kroz usku ulicu. On je njeno zagrli. - Morala bi se malo odmoriti. Nekoliko noi nisi spavala. Moja e majka zajedno sa ostalim susjedama ostati uz tvoju cijelu no. Ne mora se brinuti. - to bih ja bez tebe? - proape Dunja ulazei u kuu. - Moralo je tako biti. Svima nam nedostaje njegov optimizam i osmijeh.

*** Probudi je miris kave koji je dopirao iz kuhinje. Ustajui iz kreveta, gotovo se uplai odraza svog lica u ogledalu. Ni topli tu nije joj bitno pomogao. Oi su joj bile oteene od suza, a podonjake nije mogla prikriti nikakva minka. Moram biti jaka, ponavljala je odijevajui se. ene iz susjedstva sjedile su u kuhinji s majkom i tiho razgovarale. alosno su pogledale Dunju kada se pojavila na vratima. Majka joj odmah ponudi kavu. Nije joj prijala, zato se odmah ponovno vrati u svoju sobu. Razmiljala je o tatinim posljednjim reenicama. to bi to trebalo znaiti, pitala se oajno. Zato je spomenuo ba taj grad i to li je pokuavao rei lijeniku? Leei na krevetu, odjednom joj kroz sjeanje prostruji ensko ime. Lijenik je ipak dobro uo - pobjedonosno proape - Veronika! Da! Tako se zvala djevojica o kojoj je neko govorio. Jesam li u pravu, pitala se trei prema spavaoj sobi u kojoj je bio oev pisai stol. Sjeanja su se nepovezano smjenjivala. Pregledavala je razliite sitnice, dok nije pronala staru oevu fotografiju. Sjeala se te neobine fotografije i tatinih objanjenja vezanih uz nju. Pomno ju je promatrala. Mogao je biti istih godina kao ona sada. Ponovno prijee prstima preko sitnih rupica na fotografiji. Njegov lik bio je uokviren sitnim rupicama. Vjerojatno je koritena igla, zakljui Dunja. Na obrazima je takoer bilo nekoliko rupica, a iste rupice uokvirivale su njegove oi i

15

usta. Zanimljivo! Lik je ostao jasan, a ipak izbodene rupice govorile su mnogo i nita. Na poleini je njegov potpis bio jo uvijek vidljiv, a tekst posvete potpuno nejasan. Namjerno uniten, zakljui Dunja po nervozno izvuenim kosim crtama preko slova. Dok se pitala to li je trebala znaiti na zanimljiv nain unitena fotografija, primijeti tanki papir na dnu ladice. Ispod papira stajala je jo jedna fotografija. Bila je loe kvalitete i poutjelih rubova. Tekst na poleini izblijedio je. Pokuala je proitati datum, ali bezuspjeno. Ipak, u dnu je mogla vidjeti veliko poetno slovo V. - Veronika! - proape Dunja. - U pravu sam! Tata je neprekidno priao o djevojici koja je voljela kolae od sira, dok je on uivao u neponovljivim knedlikama u prekrasnom gradu. - Prag! Tako je! - usklikne Dunja na glas. Ne isputajui fotografiju nepoznate ene, pouri u kuhinju. Nije obraala panju na mamine prijateljice koje su sjedei s njom razgovarale o proteklim danima dok je tata jo bio ovdje. - Mama! Moe li doi na trenutak? - upita majku pokazujui joj da izae iz kuhinje. Majka je nijemo poslua i zatvarajui vrata, uplakano upita: - to je Dunja? Jesi dobro? - Jesi li poznavala ovu enu, mama? - odgovori Dunja pitanjem pokazujui joj fotografiju nepoznate ene. Majci vidno pocrvene obrazi. Ljutito proape: - Otkud ti sada to? - govorila je provjeravajui jesu li vrata kuhinje dobro zatvorena. vrsto drei fotografiju u ruci, Dunja propusti majku u spavau sobu. - Poznavala si je, zar ne? - govorila je drei fotografiju na udaljenosti s koje je majka nije mogla uzeti. - Nisam - odgovori mama ljutito i nastavi: - To je jedna obina... Ne... Ne znam to bih rekla! Ni sada mu ne da mira! Nije joj bilo dosta to je zagorala njegov ivot, pa sada eli uzeti i tvoj. To je jedna... ma... jedna... - Hoe li mi objasniti, mama? - prekine je Dunja. - Sjeam se samo nekih dijelova tatine prie. Ne mogu odgonetnuti datum koji skriva poleina ove fotografije, ali ini mi se da sam roena poslije toga. - Da - rasplae se mama. Nemono sjedne na rub kreveta, dajui joj do znanja kako se nema snage boriti. Dunja odloi fotografiju i sjedne pored nje. Zagrli je i zapone govoriti mirnim i tihim glasom: - Nema ga vie, mama, i to je nepobitna istina. Molim te! Reci mi barem neto o toj eni. ini mi se da je upravo o njoj govorio kao o maloj djevojici dok sam bila i sama malo dijete. - Da... da... - mucala je majka nastavljajui kroz suze: - Nemoj me sada i ti prozivati. Ve sam se dosta puta u ivotu i sama ukorila zbog svega. Bila su takva vremena. Ti zna da smo se doselili ovamo iz Dalmatinske zagore. Tamo je bio teak ivot. krta zemlja. Sirotinja. On je otiao studirati u Zagreb, ali se zbog mene uvijek rado vraao u selo. Voljela sam ga. I on mene. Vjerojatno je za sve kriv nain na koji smo odgajani. Ne mogu ti sada objanjavati to je nekada znailo postati njegovom prije braka. Nije bilo jednostavno. - Mislim da znam to hoe rei. Bili ste intimni prije braka. Shvatila sam, ali ne razumijem to hoe rei. - Da. Upravo tako. Nije mi bilo ao, jer sam ga silno voljela, kao i on mene. Sve je krenulo naopako kada je diplomirao i dobio prvi posao. Prokleti posao! Izvjestitelj iz Praga! Ispoetka smo se radovali. Znailo je to pristojan novac. A onda je sve poelo. Dugo nije dolazio, a kada je

16

napokon doao, bio je odsutan i nije me ljubio s onim istim arom. Znala sam da se neto dogaa. To vie nije bio on! - Jesi li razgovarala s njim o tome? - Ni sluajno. Dobro odgojena djevojka nije si to mogla dopustiti. Osim toga, zbog nae prisnosti morala sam uiniti sve da postanem njegova ena. Nekada su ene morale biti poslune i tihe. Nisu mogle postavljati pitanja. Osjeala sam da me ne voli, ali mislila sam da e to proi. Mukarci znaju biti jako prevrtljivi. Zaljube se, ali kada dobiju djevojku, brzo ih proe ljubav. Tako je meni nekada govorila moja mama i baka. Iako sam znala da vie nije onaj isti, morala sam uiniti neto. Shvaa? Bila bi to velika sramota za moju kuu. - Znala si da te ne voli, a opet si ga eljela? - upita Dunja ne skidajui ruku s njenog ramena. - Ne moe to shvatiti, Dunja. Nisu vie takva vremena, ali nekada je bilo tako - nastavila je mama govoriti kroz suze. - Dobro - odgovori Dunja pomirljivo i nastavi: - Ali kako si znala da je njegova ljubav slabija? Kako? Osjetila si to ili ti je rekao? - Svaka ena zna. Nitko joj ne mora rei. Osjea se to. Jednostavno imamo intuiciju. Kratko bi boravio u roditeljskom domu i vraao se prije no to je morao u Prag. Neko dok je studirao u Zagrebu, koristio je svako mogue vrijeme da doe u selo. Tada me volio. Koja ena ne bi shvatila? - I to si uinila? - Znala sam da e mi cijela obitelj biti osramoena ako nita ne uinim. Sto puta sam molila Boga da mi oprosti, ali morala sam. Nepisana pravila nekada su bila vanija od svih onih napisanih. Odluila sam razgovarati s njegovim roditeljima. Slagala sam. Rekla sam da u dobiti dijete s njim, a nije bilo tako. - To si rekla njegovim roditeljima? - proape Dunja zaueno. - Nisam imala izbora. Morala sam lagati, jer sam imala osjeaj da se on vie nee vratiti. Ostala bih u selu i izloila bih cijelu svoju obitelj sramoti. Znam da je runo i da to ne moe shvatiti, ali nisam mogla drugaije - rasplae se majka. - I? - zbunjeno upita Dunja briui mami suze. - Nakon toga, tvoj otac je jo samo mjesec dana radio u Pragu i onda se zauvijek vratio. Nije vie odlazio tamo, ali ini mi se da je njegovo srce zauvijek ostalo na nekom mostu. esto ga je spominjao. Znala sam da ne misli na most, nego na nju. - Sjeam se - uzdahne Dunja. - Bio je to Karlov most. to li mi je jo priao? - upita se Dunja, a onda se opet okrene prema majci. - Moe mi sigurno pomoi. Neto sam mu obeala i nedostaju mi dijelovi njegove prie. Bila sam mala i ne sjeam se dobro. - Govorio ti je da Prag znai miris ljubavi i prve proljetne kie. - Znai, moja su sjeanja vjerna - usklikne Dunja. - Rekao je da se to ne moe rijeima opisati, nego se mora osjetiti. A ova fotografija? Pogledaj! Njegova slika je izbodena iglom, a ini mi se da je na poleini njegov rukopis, dok je njezina sauvana - govorila je Dunja uzbueno pokazujui majci obje fotografije. Majka kroz suze odmahne rukom. - Mislila sam da je to prolost, ali vidim da ti moram rei. Zvala se Veronika. Kada joj je rekao da se vie nee vratiti u Prag, vratila mu je fotografiju koju joj je on neko dao. Prije toga prekriila je njegovu posvetu na poleini i izbola je iglom obrise njegova lika. Moram priznati da je to vjeto napravila. Priao ti je o tome dok si bila mala. Jednom sam prilikom ula u sobu dok

17

ti je govorio o njihovom posljednjem susretu. Kada si bila starija, zabranila sam mu da ti pria o toj eni i gradu. Zato su ti sjeanja slaba. - Malo se sjeam, ali da....- zamiljeno odgovori Dunja. - Znam da si se ti jednom pojavila na vratima i on je poeo priati neku poznatu bajku, a ja sam navaljivala da nastavi priati o maloj djevojici na velikom mostu. - Da. Uvijek je za nju govorio da je mala djevojica - uzdahne majka. - Ne mogu vratiti vrijeme, a i nisam sigurna da bih drugaije postupila. - I provela si ivot s tatom, a znala si.... - Ma, ne... - prekine je mama. - Na neki nain i on je volio mene. U jednom trenutku sve je izgledalo lijepo. Vjenali smo se i odselili iz naeg malog sela u ovu kuu. Iako je radio u Zagrebu, elio je kuu negdje u mirnom mjestu. Ova je bila puno manja tada, ali smo je obnovili i zavoljeli. Onda si se rodila ti. Svu svoju ljubav podario je tebi. Htio je da ti dam ime Veronika. Tu mu elju nisam eljela ispuniti. Nikako! Ionako je to ime neprekidno stajalo izmeu nas. Poput sjene, pratila me ta ena kroz ivot. Mislila sam da e to proi, ali na alost nisam bila u pravu. Silno sam ga voljela, ali on je samo s njom osjetio miris ljubavi... - Ne mama! Nisi u pravu - glatko je slagala Dunja. - Ove fotografije su uspomene na dane mladosti, a i grad mu se inio velianstvenim. Vjeruj mi! Zadnje trenutke provela sam uz njega. Nije spominjao nikoga, osim grad koji mu se silno sviao. A nije jedini. Puno ljudi dijeli njegovo miljenje. To je odista poseban grad - govorila je Dunja svjesna koliko je lai izgovorila posljednjih dana. Uistinu la moe biti korisna zakljui. Moram potedjeti majku. Ona mi je sve to imam. Majka ustane, obrie suze i pogleda se u ogledalu. - Ne mora lagati. Posljednjih mjeseci esto ju je spominjao u snu. U zadnjih nekoliko dana znao me osloviti njenim imenom. Nije se mogao kontrolirati, jer je vjerojatno ve prije nekoliko tjedana pretrpio manji modani udar. Osjeao je kraj. Zato se i prepustio svojim najljepim uspomenama. Mene nije bilo u njima. No, bila si ti! Jako te volio, a kada si odluila studirati isto to i on, njegovoj srei nije bilo kraja. Od juer neprekidno mislim kako je silno elio da ti dobije posao. Na neki nain, doivio je sve to je iekivao. Ostao mu je samo jo Prag. Ne znam. Moda mi je i drago to tamo nije stigao. Iako je to moda i grijeh, ali na neki nain se osjeam lake to niste otili tamo. Opet, znam koliko je to elio. Da ste otili, moda bi shvatio da je cijeli ivot elio nekakvu sreu, a ona mu je bila ovdje, na dohvat ruke...Bile smo to mi, a ne ona. Neko vrijeme zavlada tiina. Onda majka ustane, upravi se, jo jednom namjesti kosu i izae na neki poseban nain ponosno iz sobe. Za nekoliko trenutaka, iz kuhinje je dopirao njezin potpuno smireni glas. - Ah! Djeca ko djeca! Uvijek nekakva pitanja - opravdavala je svoju odsutnost, kao da se nita nije dogodilo. - Da - odgovori susjeda. - Najvea su briga, ali i srea. Ti moe biti zadovoljna. Doekala si Dunjinu diplomu, a sada i posao. To je divno. Otac se ponosio njenom diplomom. To mu je bilo najvanije u ivotu. - Da... I on je bio ponosan na to... - odgovori majka odsutno i tiho. Dunja zatvori vrata kako ne bi sluala razgovor. Koliko su ene u stanju skrivati svoju tugu i istinu pred svima, upita se. Moda sam slina majci i ne mogu priznati samoj sebi da se Kreo nije ponio kako sam oekivala. Ipak sam svu svoju tugu morala isplakati bez njegove podrke. Ponovno uzme obje fotografije u ruku. Pokuala je odgonetnuti tekst napisan na poleini. Iako joj to nije polo za rukom, uspjela se sjetiti jo nekih detalja davnih tatinih pria. Majka joj je

18

pomogla. Sada je bila sigurna da je postojala ena koja ga je voljela jednako kao i on nju. to bi se dogodilo da majka nije lagala o svojoj trudnoi. Ali, onda se nikada ne bih rodila ja, zakljui Dunja. Znai, vjerovao je da je majka trudna i iao se pozdraviti s Veronikom. Bio je poten. I onda mu je ona vratila fotografiju. Dunja se nasmije pitajui se koliko je vremena trebalo Veroniki da ovako precizno obrubi sitnim ubodima iglice njegov lik. Sigurno je bila silno razoarana i isto toliko ljutita na njega. Drala je fotografiju u ruci i smijeila se. Ljubavno razoaranje vjerojatno se stoljeima nije mijenjalo kao ni sama ljubav, zakljui Dunja. Pokuavala je odgonetnuti kako sada izgleda Veronika gledajui u njene oi na blijedoj crnobijeloj fotografiji. Smijeila se sretno, a iako je fotografija bila stara, njene oi odavale su iskricu optimizma.

19

etvrto poglavlje I nakon mjesec dana, Dunja nije pronalazila mir. Svakodnevno je gledala u fotografije koje je ponijela iz roditeljske kue, osjeajui da neto mora uiniti. Obeala je tati da e zajedno s njim otii u Prag. Sada to vie nije imalo smisla. Nema ga, a svoju tajnu ponio je sa sobom. Neprekidno su joj navirale njegove zadnje rijei u sjeanje. Gospoa Zvjezdana bila joj je velika potpora. - Odlino, Dunja - govorila je i kada nije napravila neto osobito i na taj nain ju bodrila. Nakon nekoliko dana, donijela je kavu i sjela nasuprot njoj. - Nisam te do sada htjela zamarati, ali razumijem te, Dunja. Svata ti se dogodilo u kratkom vremenu. Veliku sreu to si dobila posao zamijenila je neizmjerna bol i tuga zbog gubitka oca. Mora biti jaka zbog njega. Bio je odlian novinar, divan ovjek i prijatelj. - Ugodno ste me iznenadili oko njegovog posljednjeg ispraaja. Bilo je divno vidjeti sve te ljude na jednom mjestu. I to samo zbog njega. Nikada nijednoj osobi koja je dola ispratiti mog oca ne mogu to zaboraviti. Nekada nisam mogla ni priblino shvatiti koliko to znai. Dok vas ne napusti netko uistinu drag, ne moete nita razumjeti. - Tako je. Tek onda moemo shvatiti druge ljude. Zato se esto uje ona izreka: Ne mogu dopustiti da me savjetuje netko tko nije nita proao. Tek kad ovjek sam neto iskusi, moe u potpunosti razumjeti. Tvoj otac je dugo godina bio poznati novinar. Nakon sportskih izvjetavanja, pisao je odline kolumne. Bile su pune neeg ivotnog i osjeao se trag neega neopipljivog, a tako stvarnog. - Da....Upravo tako je meni govorio. Sada mi je jasno i elim proitati svaki njegov tekst. Bila sam mlada i nisam tome pridavala vanost, a sada mislim da to to prije moram uiniti. Puno toga e mi biti jasnije. - Moda hoe, a moda i nee - odgovori Zvjezdana. - Mislim da je lijepo to to eli sve proitati. Mogu ti pomoi oko toga jer imam prijatelje koji to sve mogu pronai. - Bila bih vam neopisivo zahvalna - odgovori Dunja. U tom trenutku pojavi se na vratima djeak s velikim buketom rua. - Traim Dunju - povie piskutavim glasom. - Ovdje je - odgovori Zvjezdana, shvaajui da je Dunja odve zbunjena da bi bilo to odgovorila. Umjesto Dunje prui djeaku napojnicu i stavi rue na stol. - Moram pouriti, Dunja. Nadam se da e te ove rue raspoloiti i da ih alje prava osoba. Dunja je mucala u znak zahvalnosti, ali djeak je ve nestao iz redakcije. Uzalud je traila bilo kakav papiri. Buket rua stigao je bez popratnog sadraja. Kreo se eli iskupiti, zakljui Dunja. Shvatio je koliko grijei kada je tako malo bio uz mene u vrijeme kada mi je bio najpotrebniji. Iza velikog stakla gospoa Zvjezdana odgovori joj osmijehom prije no to se nagnula nad ekran s tekstom koji je upravo ureivala. *** - Kava e mi prijati - odgovori Dunja odgovarajui na Krein poljubac. - Napokon ne kasni. Umorna sam, a da ni sama ne znam zbog ega. efica mi je posao svela na minimum. Nikada joj to neu zaboraviti, a ti si mi zaista uljepao dan - govorila je nosei buket rua u jednoj ruci.

20

- ekaj, pa tek smo se sreli, Ja ti upravo elim uljepati dan. Vidim da ve ima oboavatelje na poslu - nasmije se on pokazujui na rue i odmah nastavi: - Napokon si se nasmijeila nakon jako dugo vremena. Tko god da ti je poklonio rue, znao je to e postii. - Zar nisi to bio ti? ali se, zar ne? - zagrli ga Dunja. - A kako ti ne zna tko je bio? - upita je Kreo nervoznim tonom. - Pa valjda se moe sjetiti tko ti je donio cvijee? To sigurno nisam bio ja, jer sam cijeli dan proveo u oevom uredu. On je imao rasprave od ranog jutra. - Ne. Donio mi ih je djeak. Mislila sam da si ih ti poslao. - Ja! Zato? Ne bih slao cvijee! Donio bih ga! - odgovori Kreo zaueno je gledajui. - Nisi? Ne razumijem! Tada je moda krivo isporueno. Zamiljeno je gledala u cvijee. Ne elei novu prepirku pokua ga smiriti: - Nije vano. Sada ionako samo elim kavu. Neka greka je po srijedi, jer bila sam uvjerena da si ti poslao cvijee. Nije bilo poruke, a djeak je odmah izaao. Nisam ga stigla pitati pojedinosti. Idemo na kavu, jer neemo se dugo zadravati. Moram se jo veeras vidjeti s Kristinom. - to bi sad to trebalo znaiti? U zadnje vrijeme ima jako malo vremena za mene. - Oprosti, ali proivljavam jo uvijek teko razdoblje. Danas se prvi put nakon smrti oca osjeam malo bolje - odgovori Dunja osjeajui krivnju. Odista je malo viala Kreu posljednjih dana. Uavi u restoran, sjeli su za prvi slobodan stol. Dunja je gledala rue, pitajui se tko joj je to mogao poslati. U razmiljanju je prekine Krein glas: - Halo! Kamo si odlutala? Dunja blago poloi ruku na njegovu. - Tuna sam. Nisam ti govorila, ali pronala sam oevu staru fotografiju. Vrlo je zanimljiva. Moda ti se ini udno, ali neprekidno razmiljam o njoj. Majka mi je pomogla da se sjetim nekih davno zaboravljenih detalja. - Detalja? - pogleda je Kreo znaajno. - S tobom se neto udno dogaa. Oeva fotografija ne predstavlja nita drugo nego oev lik, zar ne? Od toga ne treba izmiljati nauku. - Ne shvaa! Priao mi je puno o danima svoje rane mladosti, kada je tek poeo raditi kao novinar. U cijeloj toj prii ima tako puno ljepote, ali i nejasnoa. Ne bih se sada muila s tim razmiljanjima da nisam provela posljednje trenutke s njim. Ostalo je puno toga neizreenog. Ljudi kau da se ne brinem, jer da je to gotovo pravilo. Nikada ne stignemo rei voljenim osobama koliko ih volimo. Samo ih najednom vie nema. To je tako strano. I njegov ivot mi se na trenutke uini stranim. Silno je elio ponovno posjetiti grad u kojem je proveo neko vrijeme kao mladi novinar. Sve se dogaalo prije mog roenja. Majku jako uzrujavaju takvi razgovori, pa vie ne elim nita pitati vezano uz to. Postoje dvije fotografije koje su u uskoj vezi. Ne mogu pomoi sama sebi i neprekidno razmiljam o tome. Jo uvijek ne mogu vjerovati da tate vie nema. - Uope te ne razumijem! To te vie ne treba muiti, jer koliko god ti je teko, mora prihvatiti istinu. - Znam... ali obeala sam mu da emo zajedno otii u Prag. - Ne znam to bih ti rekao. Sve mi je to udno. Nakon nekoliko trenutaka utnje, Dunja se njeno nasmijei. - U pravu si! Rijetko se viamo posljednjih dana. Moramo to ispraviti. Umjesto odgovora, Kreo je njeno poljubi. Zadovoljno je priao kako se sve bolje snalazi u oevom odvjetnikom uredu. - Obeala sam Kristini da u joj pomoi danas poslijepodne. Dobila je napokon nekakav honorarni posao. Bilo bi joj lake ako ja pregledam tekst. Nemam puno radnog staa, ali mi vjeruje.

21

- Ne znam to bih ti rekao. Zar nije krajnje vrijeme da provedemo veer i no zajedno. Nisi me ve mjesec dana pozvala u svoj stan. Dosta mi je ekanja. - Ali... - poela je mucati Dunja. - Razumijem te. - Ne razumije! - povie Kreo. - Nema pojma kako se osjeam. Sama si sebi vana u posljednje vrijeme. to misli, da nitko nikada nije izgubio oca? Kamo bi dospio ovaj svijet kada bi svi bili tako sebini kao ti? - Nemoj vikati - proape Dunja. - I neu - odvrati Kreo ljutito. - Ispratit u te do tramvajskog stajalita. Za nekoliko trenutaka nali su se na ulici. - Dovienja i pazi na rue - podrugljivo izgovori Kreo i nestane u mnotvu. Dunja je zateeno stajala, dok se bezbroj pitanja bez odgovora nizalo u njezinoj glavi. Suze joj poteku niz obraze. Nije se obazirala na znatieljne prolaznike. Hodala je sve bre, bez ikakva cilja. Nije ni primijetila da je stigla pjeice u centar grada. Iz razmiljanja je trgne poznati glas. - Dunja! Dijete! Ve je krajnje vrijeme da prestane plakati - govorila je gospoa Zvjezdana drei je za nadlakticu. - Izgleda jako loe - okrene se prema mladiu koji je bio u njenoj pratnji. - Zar nije tako, Jan? - Oh! Oprostite! - proape Dunja i zaueno nastavi: - Ispriavam se, doktore - nastavi se obraati mladiu kojeg je Zvjezdana oslovila po imenu Jan. - Trebala sam doi i zahvaliti za sve to ste uinili, ali nisam imala snage. Moda i ne postoje prave rijei isprike, ali... - Sve je u redu - prekine je on. - Mislio sam da ste bolje. Nekoliko tjedana obino bude dovoljno, ne da se zaboravi, ali barem ljudi prestanu plakati. Jako mi je ao zbog vaeg oca. To sam vam ve rekao, ali vi ste jo uvijek utueni i jako alosni. Bilo mi je teko priopiti vam takvu vijest. Osobno sam mislio da e se izvui, ali nisam bio u pravu. Naalost! Dunji poteku suze jo jae. Bol zbog gubitka oca bila je velika, ali sada je osjeala tjeskobu i zbog nerazumijevanja jedinog mukarca u njenom ivotu. Moj tata, iako nije iv, sada mi pomae, zakljui gledajui oboje. Barem nitko ne zna to je razlog mojih suza u ovom trenutku. - Sve je u redu. Dobro mi je i vidimo se ujutro.... - promrmlja Dunja. - Neemo vas ostaviti samu u ovom stanju - prekine je gospoa Zvjezdana i nastavi obraajui se mladiu: - Ima li u blizini nekakav lokal? Mora neto popiti. Njezin otac mi ne bi oprostio kada bi znao da ju putam samu u ovakvom stanju. Za nekoliko trenutaka sjedili su u oblinjem restoranu. Oboje su bili uporni, uvjeravajui Dunju da mora neto pojesti. Kako se nije mogla odluiti, Jan pozove konobara i narui lagani obrok po svom izbora. - Ti mi vjeruje teta, zar ne? - Svakako - odgovori Zvjezdana. Dunja oboje zaueno pogleda i zbunjeno promuca: - Tek sada sam se sjetila. Doktor mi je rekao.... - To je moj neak - prekine je Zvjezdana. - U kakvom si stanju bila, nije udo da se ne sjea. Priopio ti je to nakon to mi se na tvoj mobitel javila prijateljica. Sjea se sada? - upita je Zvjezdana i Dunja samo lagano potvrdi glavom. - Bila si tada u oku, ali Jan mi je rekao kako ti je objasnio, pa se vie nisam vraala na tu temu. On je moj neak. Zar nije predivan? ao mi je to je u takvim okolnostima upoznao tvoga oca. - Dobro ste ga poznavali? - Dunja prestane plakati, elei jo poneto uti o svom ocu. - Jako dobro. Bio je moj prvi ef i uvijek sam ga posebno cijenila. Osim toga, prepustio mi je posao koji me u onim godinama silno privlaio. Na taj nain omoguio mi je da radim neto to uistinu volim. Zbog tog posla danas imam ovako divnog neaka.

22

Jan se nasmije. - Nije valjda samo zbog toga? - Moda je, a moda i nije. Nikada mi nije bilo jasno postoji li sudbina? Krojimo li je mi ili joj samo idemo u susret. U svakom sluaju, da nisam zamijenila tvog oca na mjestu izvjestitelja u prekrasnom gradu, moj brat moda ne bi imao priliku boraviti tamo. Oduevio se mojim priama o Pragu. Doao mi je u posjet i zaljubio se u grad. Naravno, ne samo u grad, nego i u Janovu majku. Nedugo poslije ta je veza okrunjena brakom, a onda je ubrzo stigao i Jan. Tko zna to bi bilo da se tvoj otac nije povukao s tog posla? On je otiao iz Praga i prepustio upravo meni taj posao. Nikada nisam imala boljeg radnog kolegu ni efa. Nikada! - Uh! Tako puno informacija u malo vremena - pokua se Dunja osmjehnuti. - Neprekidno me proganjaju tatine posljednje rijei. Zadnje to je izgovorio bilo je ime tog prelijepog grada. Ako sam dobro shvatila, vi ste nakon njega nastavili obavljati posao u Pragu. - Jesam, i taj je posao zauvijek obiljeio moj ivot - nasmije se Zvjezdana. - Dodue, vie mom pokojnom bratu.... - Pokojnom? - upita Dunja. - Da - nastavi Jan. - Izgubio sam oca jo kao srednjokolac. Zato dobro razumijem kako se osjea... - To je strano! U srednjoj koli! - ponovi Dunja iskreno suosjeajui s njim. - Ako dobro razumijem, tvoj otac je brat.... - U pravu si Dunja. Njegov otac je moj roeni brat. Ostao je ivjeti u Pragu. Jan je nakon njegove smrti doao k meni na kolovanje. Tu je zavrio medicinski fakultet. - A mama? Ima mamu? - upita Dunja. - Imam. Ne moe ona bez Vltave i prelijepih mostova. Jako je vezana uz svoj rodni grad i ne bi mogla ivjeti u nekom drugom gradu. I ja sam roen u Pragu, ali volim Zagreb. Ovdje sam proveo najljepe studentske dane, a teta Zvjezdana mi je poput majke. - I ti si meni poput sina - odgovori Zvjezdana stavljajui ruku na njegovo rame. - Zato mi je teko prihvatiti da e se vratiti u Prag. Vie bih voljela da ne uspije u tome... - Ali, teta...? - nasmije se Jan. - Ja se ipak nadam da u uspjeti. Ne znai da se ne elim vratiti ovdje, ali silno elim da budem primljen na specijalizaciju u Prag. - Mislim da je dobro odluio - ukljui se Dunja u razgovor. - Sveuilita u Pragu su jako poznata i priznata. To je sigurno dobar izbor. Svatko se vee uz mjesto roenja. To je tako prirodno. - Hvala, Dunja - odgovori Jan smijeei se. - Moda e mi biti teko zbog tete koja e ostati sama, a i ne samo zbog tete. - O, da! - pogleda ga Zvjezdana i nastavi: - To bi trebalo znaiti da je ljubav na pomolu, ili? - Sretan sam jer tebi nikada ne moram puno objanjavati - izbjegne Jan odgovor. Dunja se pokua nasmijati i u tom trenutku shvati da je netko snima. Za tren oka pred njihovim stolom stvori se Kreo. - Lijepo! Meni se ovako nisi dugo nasmijeila. Zato sam morao zabiljeiti tvoj blaeni izraz lica. Posljednjih mjesec dana samo plae, ali vjerojatno je to predstava za mene. I sva ta farsa koliko si tuna i nesretna je vjerojatno zbog mladog gospodina.... - Kreo! - proape Dunja otro. - Molim te prestani! Ovo je lijenik koji je pokuavao spasiti ivot mom ocu. - I nije uspio, zar ne? Tako isto ja nisam uspio, ali vidim da ti jesi. Zgrabila si, dakle, doktora! Gospoa Zvjezdana se namrti: - Tko je mladi gospodin? Trebamo li pozvati konobara da vas udalji - obrati se izravno Krei. - Nitko mene nee udaljavati. Otii u sam i to bre no to mislite. Dobro mi je rekao otac da je moja djevojka odluila ostati u Zagrebu kako bi ulovila bogatog mua. Sada tek vidim da je u

23

pravu. Morao sam to zabiljeiti, jer mi niti njena prijateljica ne bi vjerovala. A tko i bi? Djeluje tako naivno. Navodno je sada trebala biti s njom. Kakva laljivica! Jedva ekam da Kristini pokaem snimku. - Molim vas da se udaljite - govorio je Jan ustajui sa stolca. - Ili ete imati problema. - A vi ste taj zagonetni to alje rue, ha? A ona se pravi naivna da ne zna tko ste i da uope postojite. uvajte se, mladiu! Ja sam upravo shvatio, ali vama e trebati vremena. To lice... - Prestanite inae u zaboraviti na pristojnost - povie Jan i privue poglede nekolicine ljudi. Glas mu je bio otar i Kreo se trgne. - Dobro! Idem ja, ali vi se uvajte - govorio je odlazei iz lokala. Dunja je zbunjeno gledala za njim, a onda se ponovno rasplae. - Jako mi je neugodno. Oprostite! Ne znam zato se sve ovo dogaa ba meni? to li sam ja skrivila? Zvjezdana pozove konobara i na brzinu plati raun. - Bit e bolje da odemo. Privukli smo previe pozornosti. Trebali bismo promijeniti lokal. - Oprostite - aptala je Dunja ustajui. - Nije to nita - pokua je Jan smiriti. - ovjek se ui dok je iv. To je tvoj deko, zar ne? Onaj to se nije micao od tvoje prijateljice i neprekidno joj neto govorio dok je trajala ceremonija posljednjeg ispraaja tvog oca. - Ne znam to - odgovori Dunja iskreno. - Tada sam malo vidjela i ula. To je tako kada si tuan. Nikada ne bih ni pomislila da je Kreo u stanju ovo uiniti. Zapravo, ne znam to mi je on... Ne opravdavam se, ali.... Zvjezdana je zagonetno gledala neaka. Uinilo joj se ve nakon prvog susreta s Dunjom da mu se djevojka jako svidjela. Sada je bila sigurna. Nema sumnje, zakljui. Rue je on poslao i zaljubljen je u Dunju do uiju. - Ja u vas napustiti, djeco - progovori kada su izali na ulicu. - A ti, Jan, svakako odvezi Dunju do stana. - Nema potrebe - odgovori Dunja zbunjeno, a Zvjezdana nastavi: - Moe sutra uzeti slobodan dan. Mislim da si pod stresom i da se mora jo jednom oporaviti. Budi sigurna da e sve to proi. Vrijeme uini svoje. Zato se dobro odmori i vidimo se nakon toga u redakciji. - Ali sutra moram urediti rubriku.... - To u ja uiniti umjesto tebe. Budi bez brige - odgovori Zvjezdana i pouri preko pjeakog prijelaza na kojem se upravo upalilo zeleno svjetlo. Dunja i Jan ostali su stajati na ulici. - Odista me ne mora pratiti, Jan. Nisam ni primijetila kad sam te poela ovako oslovljavati. Nije u redu... - U redu je. Mi smo gotovo istih godina. Zato to ne bi bilo u redu? Idemo nai neko ugodno mjesto gdje emo popiti kavu. Ne mora nita govoriti. Vidim da osjea nelagodu, ali to se svima moe dogoditi. Ve od prvog dana imam svoje miljenje o tebi i nita ga ne moe promijeniti. - Ali mi se ne poznajemo! - To ti samo misli. Upoznali smo se u udnim okolnostima, ali to ne znai da se ne poznajemo. Idemo! Dunja prihvati poziv. Bila je preumorna da bi se raspravljala. Osjeala je strah. to ako se Kreo vrati ili je doeka ispred stana? Nikada ne bi povjerovala da moe biti ovako drzak i nekulturan.

24

Tko zna to jo moe uiniti? Sada e Kristini pokazati snimku. to li e pomisliti, upita se prije no to je Jan pronaao malu kavanu. Sjeli su u stranji dio i Dunja odmah nazove Kristinu. - Oprosti, prijateljice, ali danas se neemo vidjeti. Dogodilo mi se opet neto nepredvieno. Nadam se da me razumije. - Nema problema. Upravo zavravam ovaj tekst. Uvjerena sam da sam dobro napisala, a ti mi dri fige. - Dogovoreno - odgovori Dunja i odloi mobitel. Jan ju je pronicljivo promatrao. - Zna li to je najudnije u svemu? - Sve mi je udno i nestvarno od oeve smrti. Voljela bih vratiti vrijeme i otii s njim u Prag. To je bila njegova posljednja elja. Silno je volio taj grad. Sada mi je, naravno, jo udnije da ba ti dolazi iz tog grada. Da je barem znao. Moda se ne bi prepustio. ao mi je to tada to nisam znala. Vjerujem da bi ga to ohrabrilo. - Ne udim se to je volio Prag. Predivan je. Mora ga vidjeti. - I ne zna koliko moram - odgovori Dunja tuno. - Obeala sam ocu da emo otii zajedno. To, na alost, nee biti mogue - jedva suzdravajui suze nastavi: - No, moram to uiniti za nas oboje. Jo dok sam bila djevojica priao mi je o Karlovom mostu i sada nakon puno godina sjetila sam se pojedinosti. Mora prisloniti sve prste lijeve ruke na odreenom mjestu. - I onda ti se elje ispune - zavri Jan smijeei se. - Tako nekako, ali njegove se vjerojatno nisu ostvarile. - Moda, ali tko zna? - Ja znam - uzdahne Dunja. - Morali bismo krenuti. Bez obzira na susretljivost gospoe Zvjezdane, moram otii na posao. Otkada sam poela raditi, kao da se nekakva kletva spustila na mene. Nita, ali ba nita mi ne ide. Naprotiv! - Utjecati na ivot ne moemo - odgovori Jan njeno. - A ovo to se upravo dogodilo, nije nikakav peh. To je neto to si prije ili poslije morala shvatiti. Ponekad ljudi provedu cijeli ivot zajedno, a ne otkriju kakva je osoba pored njih. Nita nije odgovorila i Jan je utke otprati do stana. - Nadam se da e biti dobro. Mogu li dobiti tvoj broj mobitela? - Da - bojaljivo odgovori Dunja ponovno se osvrui kako bi se uvjerila da Kree nema u blizini. - ini mi se da ujem telefon u stanu. Moram pouriti. Hvala na svemu. Jednom rukom zatvarala je ulazna vrata, a drugu ispruila prema telefonu. Majka je govorila zabrinutim glasom. - Ne javlja se, dijete! Kako si? Danima te nisam ula. Ne volim ti smetati dok radi. Ipak si pripravnik. - Dobro sam, mama. Sve je u redu. - Mora doi za vikend. Kua je tako prazna bez njega, ali ne elim je nikada napustiti. Tu su sve moje uspomene. Idem svaki dan na njegov grob i, sramota me je rei, ali razgovaram s njim vie nego ikada ranije. Ako nema nekakvih obaveza, svakako doi. Ja bih ve dola k tebi, ali ne mogu jo uvijek dopustiti da na njegovom grobu ne gori svaki dan svijea. Moram ga obilaziti. - Ne znam, mama. Moda u doi, ali nisam sigurna.... - Ne prihvaam - prekine je majka. - Glas ti je odve tuan. Sigurno e se osjeati bolje. Pregledala sam njegove stvari i vidim da nema fotografija. - Jesi li cijeli ivot znala za te fotografije? - upita Dunja. - Jesam, ali pravila sam se da ne znam. Tako je bilo bolje za sve nas. Premlada si! Shvatit e s vremenom da je ponekad bolje jednostavno zatvoriti oi. - Ne znam, mama! Nisam sigurna da je tako bolje. Koga to moe usreiti?

25

- Tebe Dunja! Imala si oca, a da nisam zatvarala oi, pitanje je koliko bi ga uspjela zadrati za tebe. - Za mene ili za sebe? - upita Dunja tiho i nastavi: - Molim te, nemoj sad opet plakati. Dosta smo se isplakale. - To vrijedi i za tebe. Osjeam u tvom glasu tugu. Moda jo i veu. Dunji ponovno poteku suze. Kako majka ne bi nita primijetila, brzo se pozdravi. - Imala sam naporan dan. Pokuat u doi za vikend. Laku no - jedva izgovori Dunja i spusti slualicu.

*** Probudi je zvuk mobitela. Pogleda na sat i ostane zaueno sjediti na krevetu. Bilo je skoro podne. Automatski se javi na telefon: - Halo - jedva izgovori. - Nadam se da je sve u redu - s druge strane odzvanjao je Janov glas. - Gospodin koji se sino naao u lokalu... ne znam kako bih rekao... nije ti smetao? - Ne. Nije. Hvala na pozivu. Osjeam se strano. Nisam smjela zaspati. Jednostavno sam zaboravila postaviti alarm na mobitelu. Neugodno mi je zbog gospoe Zvjezdane. - Ne treba ti biti. uo sam da ti je sino ponudila slobodan dan. - To je tono, ali nisam smjela takvo to prihvatiti. - Moram ti se ispriati. Nesvjesno sam ti prouzroio neugodnosti, a nije mi to bila namjera. Ja sam ti poslao cvijee. - Ti? Zato? - upita Dunja zbunjeno. - Mislim, zato meni cvijee? Pa, ja sam duna zahvalu.... - Nita nisi duna, Dunja. Ja sam samo radio svoj posao. Nemam pravo ulaziti u tvoj ivot, ali to je jae od mene. Dunja je iznenaeno sluala. Jedva je pratila to govori. Sve joj se uini nestvarno i neprihvatljivo. Jan je i dalje govorio: - Neu vie smetati, ali moe raunati na mene u svakom trenutku. - Ne znam kako bih rekla, ali otac mi je oduvijek govorio da se uvam ljudi koji me zavole na brzinu i bez ikakva razloga. - Roditelji nisu uvijek u pravu. Ja mislim da godine ne znae nuno i mudrost. Ponekad one samo potiskuju istinu, jer ljudi ne ele priznati to su propustili. Osim toga, ne bih bio sretan da me netko zavoli s osobitim razlogom. Za to nije potreban razlog. To se jednostavno dogodi. - Moda - promuca Dunja. Nakon kratkog pozdrava i obeanja da e se uskoro ponovno vidjeti, ona odloi slualicu i pouri u kupaonicu. Nemono je gledala podonjake na svom licu, a onda pouri uzeti nekoliko kockica leda. Leei na krevetu s kockicama leda na oima razmiljala je o ocu. Jan je donekle u pravu, zakljui. Zar nije i moj tata zavolio nekakvu Veroniku bez osobitog razloga? Vjerojatno se bojao da njegovo dijete ne doivi slian poraz u ljubavi. Ponovno joj se ni ta pria nije uklapala u sva njena sjeanja. Koliko je mogla shvatiti iz mamine prie, otac je ostavio Veroniku, a ona mu je nakon toga vratila fotografiju. Prije toga, uredno ju je izbola iglicom i prekriila posvetu na poleini. To je za nju znaio kraj. Ostavio ju je zbog toga to je njegov otac izvrio pritisak na njega. Tko li je tu kriv, upita se Dunja. Majka, koja je lagala i ila se aliti njegovom ocu ili moj otac koji je sve to zbog naina na koji je odgojen i nekih nepisanih drutvenih normi prihvatio? Kako je mogao? Volio ju je i ona njega, a ipak se vjenao s mojom mamom. Zar ga je mama toliko voljela da joj je bilo svejedno koliko on voli nju?

26

Skidajui led s oiju, odlui ne razmiljati vie o ocu i Veroniki. Morala se suoiti s injenicom da je prekasno za bilo to, jer oca vie nema. Do sada je alila to se otac i Kreo nisu nikada upoznali, a sada joj je bilo drago zbog toga. Zato je postao takav, upita se Dunja. to li mu sve to znai? Moda je samo ljubomoran, zakljui ne mogavi nai nikakav drugi razlog. Iz razmiljanja je ponovno trgne zvuk telefona. Dunja se nevoljko javi, ali se odmah razvedri kad je ula poznati glas. - Draga moja prijateljice - govorio je Vedran. - Poelio sam te uti. Neprekidno mislim na tebe. Mama ti puno bolje izgleda. Viam je svakodnevno. Prolazi pored moje ordinacije. Ide na groblje, ponekad i dva puta dnevno. - Da - osmjehne se Dunja sretna to ga uje. - Rekla mi je da svakodnevno obilazi oev grob. Teko joj je. - Razumljivo, a kako si ti? - Pa... ne znam... - Ne zna! To sam i mislio. Zna i sama koliko mi tvoj otac nedostaje. Bio je to najbolji susjed svih vremena. Sjea se koliko mi je pomogao kada sam otvorio veterinarsku ordinaciju. Njegovom zaslugom postao sam poznat. Napravio je divnu reportau o mojoj ambulanti. Nikada mu to neu zaboraviti. No, sada imam jedan straan plan. - Plan - nasmije se Dunja. - Pa oduvijek si imao jake planove. Jo kad smo bili mala djeca tako bi esto zapoinjao reenice. - Moda, ali sada se elim preseliti u Zagreb. - Molim? Rekao si da to nikada nee uiniti. Ionako ti klijenti stiu svakodnevno iz Zagreba. - E, to sam rekao, vie ne vrijedi. Mogla bi mi pomoi. Ne elim o tome nikome govoriti. Bavit u se malo drugaijim poslom, no opet vezanim uz ivotinje. Zna koliko silno volim pse? Otvorit u frizerski salon upravo za njih - izgovorio je gotovo u dahu. - to ti je? Pa ti si veterinar! - Zar se ne sjea da sam jo u osnovnoj koli iao pse i poloio taj ispit. Osim toga, u dvoritu sam imao i mali psei hotel, pa su ljudi iz Zagreba rado dolazili i povjeravali mi svoje ljubimce na uvanje. - Da. To znam. Zahvaljujui tome, esto smo ili na sladoled i u kino. Nisam to tada doivljavala ozbiljno i mislila sam da ti majka pomae u tome. - Naravno da mi je pomagala. Sada elim ponovno raditi ba taj posao. - Ne razumijem. Ostavit e tako dobro uhodan posao i poeti neto drugo? Zar si zbog toga zavrio Veterinarski fakultet? - Ne moe mi smetati, zar ne? - I kako ti ja mogu pomoi - zaueno upita Dunja. - I te kako! Moram pronai dobar lokal. Uskladiti mjesto, parkiralini prostor i sve ostalo, vrlo je teko u Zagrebu. - U pravu si. - Zato emo zajedno traiti - sretno je Vedran vikao u slualicu. - Znam da je sve jako skupo, zato sam odluio da u za prvu ruku unajmiti prostor. - Naravno, ali ni to nije jednostavno. - Znam. Imam neto uteevine, a raspitao sam se o kreditima za mlade poduzetnike. U tom sluaju mogao bih kupiti vlastiti prostor. - A ako ti ne bude ilo? - upita Dunja zabrinuto. - Neu tako razmiljati. Mora ii i gotovo. Ako budem mislio na taj nain, onda u i uspjeti. Mora mi vjerovati. Zar mi nisi oduvijek vjerovala?

27

- Koliko vidim, odluan si u tome. Kao i uvijek. Nepopravljivi optimist! - odgovori Dunja shvaajui da Vedran nee odustati od svojih namjera. - Jesi se ti oporavila? Znam da ti je teko, ali mora ivjeti zbog njega i za njega. On bi jedino elio da ti bude sretna i ivi kao da se nita nije dogodilo. - Zna da je to nemogue. - Naravno, ali poznavao sam dobro tvog oca. I susjedi govore kako je ivio samo za tebe. Doekao je da ti dobije prvi posao. Na neki nain znao je da si zbrinuta i onda se prepustio. Nije elio vie ivjeti. - Nemoj mi to govoriti, Vedrane. Strano! - Govorim ti kao prijatelj. Ti zna da ja to jesam. Sluam susjede to priaju dok ekaju u mojoj ekaonici. Upravo to govore. Poeo sam vjerovati. Ti si mu bila vana i zato se ne smije prepustiti. Mora ivjeti! Kako je Kreo? - Kreo? Ne znam to bih ti rekla. Uope se vie ne razumijemo. Od smrti mog oca, cijeli ivot mi se okrenuo naopako. Nikome vie nita ne vjerujem. ivot je potpuno drugaiji no to sam mislila do sada. Kad pomislim na tatu, onda mogu rei i bezvrijedan. I on je elio tako puno. Mrzim ivot! - Daaaa - zamuca Vedran. - Nekada nisi tako napreac donosila zakljuke. to ti je? - Ne znam. Jako sam uznemirena. Tebi mogu rei! Nije to samo zbog oca! Jednostavno sam u nekakvom zaaranom krugu. Od sino ak gubim i povjerenje u ljude. Nikome ne vjerujem. - Nikome! - ponovi Vedran zaueno. - Naravno da tebi vjerujem, Vedrane! to ti je? - Nadam se, jer ti si moja najbolja prijateljica. S tobom sam napravio niz nestaluka, bjeao iz kole u kino, na utakmice i to sve nismo radili. Mora mi vjerovati! - I vjerujem ti! Jedino tebi. Malo sam alosna i sve e me to proi. Juer sam opet imala naporan dan. Srela sam svoju eficu u gradu. Ona je neko naslijedila posao mog oca u Pragu. Toliko ti toga imam ispriati. Kada e doi? - Brzo. Ne znam sumnja li na tu tvoju eficu da je bila u vezi s tvojim ocem. Ne razumijem. - Ne. Nikako. Samo sam ti htjela rei da sam zbog njegovih posljednjih reenica toliko opsjednuta tim gradom. Pokuavam povezati sve to ujem i sada razmiljam kako moda i ona neto zna. Obeala sam mu i moram otii u Prag. - Razmisli ima li to smisla. Obeala si mu to, ali trebali ste ii zajedno. to e sama raditi u Pragu? - Ne znam. Otii u barem na taj most o kojemu je uvijek priao. - Svi priaju o Karlovom mostu, a ne samo tvoj tata. Prag je poznata metropola. - U jednom trenutku shvaam, a u drugom nita ne razumijem. - Imam ti i ja puno za rei. Bojim se da nee razumjeti, ali ti si mi najbolja prijateljica, pa mislim da ipak hoe. Zaista nam treba vremena. Nismo dugo razgovarali, a toliko se toga dogodilo u naim ivotima. - Zato misli da te neu razumjeti? - Zato to sam silno zaljubljen u Kristinu - ispali Vedran kao iz topa. - esto se ujemo, a i bila je prije dva dana u mojoj ordinaciji. Mislim da me voli, ali joj je nezgodno... Moe li razumjeti? Nisam ti stigao rei! - to...? Ti? Kristina? Zato mi niste rekli? - Nemoj se, molim te, toliko uditi. Bila si odve tuna da bi bilo to primijetila. Jednostavno se dogodilo. Za ljubav ne treba nikakav razlog. Sve sam ovo odluio zbog nje. elim je iznenaditi.

28

Iako je Zagreb blizu ipak je daleko kada bih morao svakodnevno putovati na posao. elim biti blie njoj. - To je lijepo. Ljubav je divna... - Nemoj biti tuna. Moramo se vidjeti, jer imam ti jo kojeta za rei. - Mislim da mi je sve to mogla rei i Kristina. - Mogla je, ali joj bilo silno neugodno. - Neugodno! to ti je Vedrane? Zar misli da smo nas dvoje neto vie od prijatelja? - Ne misli, ali ima jedan drugi problem. Zbog toga te teko moe pogledati u oi. Rekao sam joj da u ti to rei kada se vidimo u Zagrebu. Previe si mi draga i ne bih to mogao preutjeti. Reci mi kada bi ti odgovaralo da se naemo. - Kakav problem? Reci mi odmah! Prijatelji smo! - Ne mogu. - Kako to misli, Vedrane? Zar nismo vie prijatelji, ili? - To je jako nezgodno. I meni je neugodno to izgovoriti. - Neugodno ti je neto rei! Meni! Zar se znamo od juer? A Kristina je moja prijateljica. Ne razumijem vas. - Dobro - prekine je Vedran. - Rei u ti odmah iako sam htio priekati da se vidimo. U Kristinu sam se zaljubio jo onog dana kada je dola s tobom po oca. - Kako je divan bio taj dan - uzdahne Dunja. - Jo sam imala tatu, a sad sam tako jadna... - Nisam te htio rastuiti. Neugodno mi je rei, ali Kreo neprekidno dosauje Kristini - tekom mukom izgovori Vedran. Budui da je Dunja i dalje utjela, on nastavi: - Mislim da u biti primoran i sam ga nazvati. Postao je neugodan. I sino joj je dosaivao. elio je pokazati nekakve tvoje snimke. Rekao je da si loa osoba i da se via s drugim mukarcima, a da to nisi rekla ni njoj ni njemu. - Ili sam ja poludjela ili su svi oko mene ludi - prekine ga Dunja. - Nita mi vie nije jasno. Koliko sam te mogla shvatiti, istina je da moj Kreo naziva Kristinu? - Na alost! Mislim da je istina. Meni ne bi lagala. - Hoe rei da trebam vjerovati Kristini koja je moja prijateljica, zato to tebi nikako ne bi lagala. - Nemoj krivo shvaati, Dunja. Ne bi ni tebi. Iskrena je, ali za takvo to meni doista ne treba lagati. Nisam mislio nita loe. - A ja vie uope ne znam to da mislim. Oprosti, htjela sam te...Ni ne znam to sam zapravo htjela, ali sada se moram javiti u redakciju. Nisam se pojavila na poslu. Zapravo trebam lupiti glavom o zid, stresti se, snimiti situaciju na terenu kako bi rekao moj otac i djelovati. I to odmah! - Sluaj, Dunja... - pokua je Vedran smiriti, ali neuspjeno. - Oprosti! Moram ii i ujemo se drugi put. Spustila je slualicu i nemono sjela na krevet. Ne smijem plakati, zakljui dok je pokuavala povezati sve to je ula.

29

Peto poglavlje Dunja je urila na posao. eljela je doi prije svih i donijeti gospoi Zvjezdani kavu na stol. Ona je ionako jedina osoba kojoj mogu vjerovati, zakljui ulazei u zgradu. Nakon to su se vrata dizala otvorila, Dunja se osmjehne. - Dobro jutro! Tako sam vas silno eljela iznenaditi i donijeti vam kavu. Ispriavam se zbog jueranjeg dana. To se vie nikada nee dogoditi. Molim vas... - Nema se to ispriavati, dijete - govorila je Zvjezdana stavljajui joj ruku na rame. - Ja sam ti rekla da ne mora doi na posao. I nije bila velika guva. Danas e biti drugaije i sretna sam to te vidim. Kavu mi jo uvijek moe donijeti - nasmije se dok su izlazile iz dizala. Dunja odmah ode u mali restoran i narui duplu kavu s mlijekom. Zvjezdana je pregledavala elektroniku potu kada je Dunja pokucala na vrata. - Ui. Nema jo nikoga pa moemo malo porazgovarati. U emu je problem? Imala sam osjeaj da tvoje jueranje suze nisu samo zbog tate, ili grijeim? Dunja je zbunjeno gledala u nju, pitajui se to moe odgovoriti i koliko je pametno efici priati o privatnom ivotu. Ve se nala u takvim okolnostima da nije puno mogla skrivati. Pronicljivi pogled gospoe Zvjezdane jedva je mogla izdrati. Zato spusti pogled i odlui biti iskrena. - Da. Moda nije samo zbog toga iako mislim da sve prihvaam previe teko jer sam jo uvijek ranjiva. - Meni se ini da trai isprike za nekoga. Nemoj se bojati naeg razgovora. Ja sam svata doivjela i sve mogu razumjeti. Jedno je sigurno! Ne smije se podcjenjivati i traiti opravdanje za ljude oko sebe. S druge strane, ako misli da si ti negdje pogrijeila, mora nai snage i oprostiti sebi. Svaki ovjek mora znati i moi oprostiti prvo sebi. Svi grijeimo. I to je ljudski. Problem je to se greke razlikuju po svojoj teini. Poneke se daju ispraviti, a neke ne moemo ispraviti nikada. ak i kada bi nam netko podario jo jedan ivot, te bi greke ostale nepopravljive. - Da - odgovori Dunja i dalje uvjerena kako nee zaplakati - znam da svi grijeimo pa je onda moda i on sluajno juer pogrijeio. Zaboljelo ga je to to sam dobila rue i napravio je ispad. Tako sam barem juer mislila. On nikada nije bio takav, ali i on se promijenio. Tu se poklopilo jo neto, u pravu ste. Dobro ste vidjeli da moja tuga nije samo zbog gubitka oca. Sve mi se nekako skupilo. Jako sam tuna jer sam ula jo neto vrlo runo sino. Imam osjeaj da mi je oevom smrti ivot otiao u nepovrat. U krivom smjeru i nita mi ne ide. Nita. Dogaaju se samo loe stvari. - Neu se upletati u tvoj ivot, ali mi je vano da bude dobro. Tvoj otac, kojeg sam jako cijenila, nesebino mi je pomogao na poetku karijere. Nisam te primila u radni odnos samo zbog toga. Vidjela sam da ima sve kvalifikacije koje su potrebne, a onda sam po prezimenu i ostalim tvojim dokumentima zakljuila da si njegova ki. Trebao me je nazvati. Ne znam zato nije, ali sretna sam da sam na vrijeme shvatila da si ti njegova ki. Sada si ovdje i jako sam sretna zbog toga. Uvjerena sam da si stvorena za ovaj posao. Isto tako znam da nita nije crno tako kako nam se ini u odreenom trenutku. Svaki dan bit e ti sve lake. Lijepe uspomene na tatu ivjet e i dalje u tebi i on e na neki nain ivjeti s njima. Ja, eto, alim to se nismo uli posljednjih nekoliko godina. Glupo. - Tata nije znao gdje sam se sve javljala za posao, a i ne vjerujem da bi traio uslugu. - Da - proape Zvjezdana. - Drugima je uvijek nesebino pomagao, ali usluge nije traio nikada. Znam da bi mu bilo najvanije kako se ti osjea i koliko si sretna. Zato e danas napisati neto to nema veze sa sportom. Sigurna sam da to moe. Kolegica je na bolovanju i za nau rubriku

30

Slobodno treba obraditi temu emocionalne inteligencije. Poalji mi tekst kada bude gotova - zavrila je poslovnim tonom, jer su ostali djelatnici pristizali na posao. Dunja napusti njezin ured. Sretno je sjela za svoj radni stol. Znala je da e napisati dobar tekst jer je upravo tu temu obraivala u studentskom asopisu. Prionula je na posao, shvaajui kako je ovjek manje nesretan kada radi. Upravo tako neto i njezin otac je esto govorio. Zato se i udila to nije nastavio raditi honorarno nakon mirovine. Moda bi ga to odralo, ali majka to nikako ne bi prihvatila, zakljui Dunja.

*** Gospoa Zvjezdana je bila zadovoljna napisanim tekstom. - Odlino, Dunja! Bila sam uvjerena da e ovo dobro napisati. Pripremila sam ti nekoliko starih tekstova koje je pisao tvoj otac, a pronala sam i nekoliko zajednikih. Nas dvoje smo zajedno napravili zanimljiv putopis. Moe li pogoditi temu? - Ne - nasmijei se Dunja. - Moram priznati da sam nakon dugo vremena prestala razmiljati o tati. Pisati ovako zanimljiv tekst je na neki nain i terapija. Jednostavno ue u neki novi svijet i zaboravi na probleme. - Tako je - uzdahne Zvjezdana: - Mislim da se to dogaa i meni, kao to sam uvjerena da se tako osjeao i tvoj tata dok je pisao. - Vi ste ga poznavali puno bolje nego to sam mislila. Znate li da je spomenuo Prag neposredno prije svoje smrti. - Znam - odgovori Zvjezdana sjetno. - Bilo mu je teko ostaviti ga, ali ivot nas nekada ne pita. Mislio je da e se vratiti, ali nije. - Znate li moda zato se nikada nije vratio? - Moda i znam, a moda ni on sam to nije znao. Posljednjih godina rijetko smo se viali. Radio je za druge novine. Mislila sam da ima vremena i da emo se vidjeti, ali dani su se samo smjenjivali. Zato vi mladi budite pametniji. Ne ostavljajte nita za sutra to se moe uiniti danas. I nemojte robovati jednoj ljubavi. I ja sam ostala zarobljena izmeu jedne ljubavi. Zbog toga nikada nisam imala obitelj niti djecu. Sva srea, imam Jana. On mi je poput sina. Bila sam jako tuna kada sam izgubila brata, ali iza njega je ostao Jan. Jako sam tuna to e otii. Bio je odlian student i znam da e dobiti specijalizaciju u svom rodnom gradu. Jesi li ikada bila u Pragu? - Zvjezdana je vjeto izbjegla odgovor na Dunjino pitanje. - Na alost, nisam. Tata mi je dok sam bila mala puno priao o njegovim mostovima, ali kasnije ga vie nije spominjao. - Da - odgovori Zvjezdana sjetno. - Pretvorila si se iz djevojice u djevojku. Nije vie mogao priati na isti nain. Moda nije elio previe rei. - Bila bih sretna da mi je rekao vie. ivot je tako nepravedan. Dala bih sve na svijetu da smo mogli zajedno otii na to putovanje. - Nakon toga, dolo bi neto drugo - pokua ju smiriti Zvjezdana. - Rastanci s voljenim osobama uvijek su teki. Ostajemo u uvjerenju da smo mogli jo neto i da smo mogli vie. U svakom sluaju, ti si ocu bila jako vana. Sretna sam da sam upravo ja bila u komisiji kada si ti konkurirala na radno mjesto. Znala sam da ne mogu pogrijeiti kada sam proitala tvoje prezime. eli