12avaz/spor t/ Sarajevo, utorak,31. decembar/prosinac 2013.

EKSKLUZIVNO Aleksej Prudnjikov, bivi golman Velea, Sarajeva... pria svoju ivotnu priu

NNNeee mmmoooggguuu dddaaa ssshhhvvvaaatttiiimmm

VVVeeellleeeuuu zzzaaabbbrrraaannniiitttiii dddaaa iiigggNe razumijem. Valjda postoji zakon. Ako je neto oteto to treba i vratiti. teta za Mostar. teta za Vele Kada sam prvi

samo lijepe uspomene. Mostar je najljepi grad na svijetu. Iako sam proveo samo est mjeseci u gradu na Neretvi, mogao bih

Razgovarao:

Muhamed OMEROVI

Zdravstvuj tavari Pr-

udnjikov. Kak dela?

- Zdravstvuj gospo-

dine. Ja sam dobar, a kako si

ti? I da zna, ja sam sad gos-

podin a ne tavari.

Tim svojim rijeima pri-

dao je takav znaaj i onaj ko

ga ne poznaje mogao bi po-

misliti da zaista tako i misli.

Taksi i Mercedes

- Bit e gospodin kad se

bude vozio u Mercedesu, a

sve do tada oslovljavau te

sa tavari (tavari - drug -

op.a.) - uzvratio sam, tek da

mu ne ostanem duan.

- Gospodine, ja uvijek

kad biram taksi, gledam da

to budeMercedes - rekao je i

grohotom se nasmijao.

Toliko mi je nedostajao

taj njegov smisao za humor.

Humor koji nikoga ne osta-

vlja ravnodunim i koji dje-

luje tako razoruavajue. A

prole su decenije, otkako

smo se poslednji put vidjeli.

Aleksej Prudnjikov, ne-

kadanji golman moskov-

skih klubova Spartaka, Di-

nama i Torpeda, te lan

Olimpijske reprezentacije

SSSR-a koja je 1988. na

Olimpijskim igrama u Seu-

lu osvojila zlatnu medalju,

ima u Rusiji status legende.

Ta ruska legenda je stajala

na golu mostarskog Velea

(jednu polu- sezonu), a pred

sami rat branio je boje bor-

do tima sa Koeva.

Tih kasnih devedesetih

prolog vijeka, ne malo sam

se iznenadio kad sam ga vi-

dio na stadionu pod Bijelim

brijegom. Pokojni Ivan

ubela iz ''Sportskih novos-

ti'' predstavio nas je jednog

drugom, a mi smo sklopili

prijateljstvo koje i danas

traje. Opomenuo sam tad

nekoliko ''leinara'' u liku

menadera kojisu sevrzma-

li oko njega, a njemu na sla-

bom ruskom prenio o kak-

vim se ljudima radi. I to je

bilo vie negodovoljno.Tih

mojih par reenica ovaj rus-

ki gorostas nije nikad zabo-

ravio.

I nakon tih 20 i kusur go-

dina ponovo smo sjeli jedan

naspram drugogi potekaoje

razgovor o svemu... Upadali

smo jedan drugom u rije,

zbijali ale... i sa puno nos-

talgije, to moram priznati,

priali o Veleu, o Sarajevu,

o YU fudbalu...

Meni je zanimljivo, i

jo uvijek ne mogu da se

naudim, kako jemogue da

jedan golman sa tvojom re-

putacijom, koji je u to vrije-

me komotno mogao birati

klub ukojem ebraniti, oda-

bere jednu zemlju koja se

nalazila pred propau?

- U vrijeme dok je jo po-

stojao SSSR nismo imali

mogunost da znamo ta se

deava izvan granica. Mogli

smo da pretpostavimo. Na-

ravno, mnogo me je intere-

sovalo kako ive ljudi u dru-

gim dravama i matao sam

da odem i da to svojim

oima vidim. Kod nas je tad

bilo i pravilo da sa na-

vrenih 28 godina moemo

ii vani. Ispunjavao sam taj

uslov.A kodnasu SSSR-uje

bila i ekonomska kriza.

elio sam i neto zaraditi.

Bio sam oenjen, imao dvo-

je djece - poeo je svoju ispo-

vijest Prudnjikov.

Mostarske

peripetije

- Tada jedola firma ''Fe-

roelektro'', sa fudbalskom

ekipom satavljenomod svo-

jih radnika da igra prijatelj-

sku utakmicu sa navijaima

moskovskog Spartaka. Na-

vijai su zamolili mene i jo

jednog igraa da im pomo-

gnemo. Ljudi iz ''Feroelek-

tra'', ne znajui da smo pro-

fesionalci, bili su oduevlje-

ni i rekli su da bi mogli igra-

ti u Prvoj ligi u Jugoslaviji. I

tako je poelo. Napravljeni

su prvi kontakti. ''Feroelek-

trov'' predstavnik Osman

Potur me pitao da li bih

elio doi u Mostar. Pristao

sam. Biosam slobodanigra

i za mene nije bilo potrebno

neko veliko obeteenje.

Tvojprvi susretsa Mo-

starom i nije izgledao bajno.

Bilo je bezbroj peripetija...

- Jeste, ali se, na kraju,

sve sretno zavrilo. Doao

sam avionom do Splita ili do

Dubrovnika. Ne sjeam se

vie tano... Kupio sam au-

tobusku kartu do Mostara.

Rekao sam vozau da mi

kae kad stignemo u Mostar

jer prvi put idem tamo i sve

mi je nepoznato. Zaspao

sam u autobusu i probudio

se u Sarajevu. Tu no sam

prespavao na klupi na elje-

znikoj stanici, jer se na au-

tobusku stanicu nije moglo

ui.

Bila je zakljuana. Uju-

tro sam prvim autobusom

krenuo za Mostar. Kad sam

stigao niko me nije

doekao. Jer, oekivali su

me dan ranije. Pitao sam

ljude gdje je stadion i kre-

nuo pjeke.

Usput sam jo par puta

pitao i tako sam naiao na

Zdravka Kordia, sada mog

dragog prijatelja. On je naz-

vao Envera Maria. Otili

smo kod njega kui. Mari

je nazvao nekoga iz kluba,

razgovarali su kratko i na-

kon toga me odveo u hotel

''Rua''. Kasnije je doao i

Osman Potur i ve je bilo

lake.

Odmah sam podvrgnut

ljekarskim pretragama.

Krv, mokraa i ostalo. Eki-

pa se uveliko pripremala za

drugu polusezonu. Jo ni-

sam bio potpisao ugovor.

Igrali smo na dva gola, prvi i

drugi tim. Branio sam za

drugi tim. Meni nije bio ni-

kakav problem loptu ru-

kom ispred svog gola preba-

citi preko centra.

Zahvaljujui mojim od-

branama i degairanju pobi-

jedili smo sa 2-1. Poslije toga

zove me Vahid Halilhodi,

koji je tad bio tehniki di-

rektor i ja potpiem ugovor.

Nije to bilo neto puno to

sam tada dobio od Velea, ali

sam bio prezadovoljan onim

to su mi ponudili.

Iskreno govorei, i ni-

si se ba naigrao u Veleu.

Dvije utakmice za polu-se-

zonu...

- Kad sam potpisao ugo-

vor vratio sam se u Moskvu

po papire. I tad se neto is-

komplikovalo. Zna i sam

kako su te zemlje u to doba

bile birokratske... Papir za

ovo, papir za ono... Kad sam

se vratioprvenstvo jeve bi-

lo poelo. Petali je poeo

braniti, a meni je preostalo

samo da treniram i da

ekam svoju ansu sa klupe.

A sve ostalo je bilo vie

nego korektno. U poetku

sam sa suprugomi sinovima

ivio na stadionu. Najvie

vremena sam provodio sa

Zijom Repkom, Vladimi-

rom Gudeljom, Nenadom

Maslovarom. Bili su to div-

ni ljudi i divna vremena.

Mene za Mostar veu samo

lijepe uspomene. Mostar je

najljepi grad na svijetu. Ia-

ko sam proveo samo est

mjeseci u gradu na Neretvi,

mogao bih roman napisati o

svemu.

Hadiabdi mi je

puno pomogao

Negdje nedavno ree

kako je Veletvoj klub...

- Jeste, Vele je i moj

klub. Bio sam ja u Mostaru

poslije rata. Ali nije to to

vie... Nema Velea na sta-

dionu pod Bijelim brije-

gom. Ja ne mogu da shva-

tim kako neko moe tako

da Veleu zabrani da igra

na tom stadionu. Ne razu-

mijem. Valjda postoji za-

kon. Ako je neto oteto to

treba i vratiti. teta za Mo-

Mostarke su najljepe

ene na svijetuSupruga Tanja Prudnjikov je sve ove godine pratila

mua u stopu. Obila je s njim pola svijeta, a o Mostaru

ima samo rijei hvale.

- U poetku smo ivjeli na stadionu. Imali smo

jednu sobu. Nas dvoje i dvoje djece. A igrai koji su

takoe ivjeli na stadionu dali su nam najveu sobu.

Zamijenili su sa nama, bez da je to neko od njih traio.

Tamo smo ivjeli kao jedna velika familija. Zajedno

smo jeli, pili aj, druili se.... A Mostarom sam bila

oduevljena i htjela sam ostati tamo da ivim zauvijek.

Toliko su mi se svidjeli ljudi i sam grad. Mostar je, za

ruske prilike, mali grad ali veoma lijep. Prvo to mi je

palo u oi bile su prekrasne djevojke. Kad bi izala sa

Aleksejem u grad uvijek sam ga kriom posmatrala da

li se osvre za Mostarkama. Jer, njih je morao svako

primijetiti. To su najljepe ene na svijetu.

Na saradnik sa Prudnjikovom

Nogomet