PROJEKT MENTALNOG ZDRAVLJA U BIH - mentalnozdravlje.ba za intervencije... · za socijalnu inkluziju osoba s mentalnim poremećajem je pravo na život u zajednici. Inkluzijom se osoba

PRIRUČNIK ZA INTERVENCIJESOCIJALNE INKLUZIJE

KORISNIKA USLUGAMENTALNOG ZDRAVLJA

PROJEKT MENTALNOG ZDRAVLJA U BIH

SKRAĆENA VERZIJA

FINALNI IZVJEŠTAJ ZA PROJEKAT

Rad sa porodicamakorisnika uslugaCentara za mentalno zdravljeu Bosni i Hercegovini

Štampanje publikacije finansira Projekat mentalnog zdravlja u Bosni i Hercegovini koji podržava Vlada Švicarske, a sprovodi Asocijacija XY u partnerstvu sa Federalnim ministarstvom zdravstva i Ministarstvom zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske. Sadržaj publikacije ne predstavlja nužno stavove Vlade Švicarske i partnera u projektu.

Sarajevo, 2018.

FINALNI IZVJEŠTAJ ZA PROJEKAT

Rad sa porodicamakorisnika uslugaCentara za mentalno zdravljeu Bosni i Hercegovini

Štampanje publikacije finansira Projekat mentalnog zdravlja u Bosni i Hercegovini koji podržava Vlada Švicarske, a sprovodi Asocijacija XY u partnerstvu sa Federalnim ministarstvom zdravstva i Ministarstvom zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske. Sadržaj publikacije ne predstavlja nužno stavove Vlade Švicarske i partnera u projektu.

Priručnik za intervencije socijalne inkluzije korisnika usluga mentalnog zdravljaSkraćena verzija

4

SKRAĆENA VERZIJA PRIRUČNIKA ZA INTERVENCIJE SOCIJALNE INKLUZIJE KORISNIKA USLUGA MENTALNOG ZDRAVLJA

Autori/ce:1. Nina Bosankić Čmajčanin 2. Hajrudin Čajić 3. Amra Delić4. Behzad Hadžić5. Dženita Hrelja Hasečić6. Miroslav Jurešić7. Radojka Kela 8. Adisa Mehić9. Jelena Niškanović10. Andrea Subotić11. Željko Volaš 12. Nera Zivlak Radulović

Urednica: Lejla Hasandedić Đapo

Recenzenti: Prof.dr.med.sc. Norman SartoriusProf.dr.med.sc. Esmina Avdibegović

Ilustracija na naslovnoj strani: Mirna Ćesović

Izdavač: Asocijacija XY Danijela Ozme 12 71000 Sarajevo

Godina izdavanja i štampe:2018.

Dizajn i štampa: Arch Design d.o.o. Patriotske lige 28 71000 Sarajevo Tiraž: 500 kom.

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i

Hercegovine, Sarajevo

613.8:364.6(497.6)(035)

PRIRUČNIK za intervencije socijalne inkluzije korisnika usluga mentalnog zdravlja : skraćena verzija / [autori/ce Nina Bosankić Čmajčanin ... [et al.]. - Sarajevo : Asocijacija XY, 2018. - 66 str. : graf. prikazi ; 28 cm

Bibliografija i bilješke uz tekst.

ISBN 978-9926-8240-0-6 1. Bosankić Čmajčanin, Nina COBISS.BH-ID 25105926


5

SADRŽAJ

ODLOMCI IZ RECENZIJA .......................................................................................................................... 7

1. UVOD .............................................................................................................................................................................................8

2. SOCIJALNA INKLUZIJA ..............................................................................................................................................................92.1. Proces uspostavljanja i održavanja socijalne inkluzije ............................................................. 9

3. UČEŠĆE OSOBA S MENTALNIM POREMEĆAJIMA U ZAJEDNICI ...................................................................................113.1. Edukacija i trening ..................................................................................................................... 12

3.2. Program samostalnog življenja u zajednici ............................................................................. 12

3.3. Stanovanje u lokalnoj zajednici uz podršku ....................................................................13

4. DRUŠTVENE MREŽE ............................................................................................................................................................... 164.1. Grupe samopomoći .................................................................................................................... 16

5. EDUKACIJA I TRENING ........................................................................................................................................................... 18

6. FIZIČKO ZDRAVLJE ................................................................................................................................................................. 216.1. Rekreativna terapija .................................................................................................................. 21

6.2. Briga o tjelesnom zdravlju .............................................................................................226.2.1. Higijena spavanja................................................................................................................................................. 22

6.2.2. Ishrana osoba s mentalnim poremećajima ................................................................................................ 22

6.2.3. Metabolički sindrom ........................................................................................................................................... 23

7. MENTALNO BLAGOSTANJE ....................................................................................................................................................257.1. Šta su socijalne vještine ............................................................................................................. 25

7.2. Trening socijalnih vještina .............................................................................................26

8. ZADOVOLJSTVO KORISNIKA USLUGAMA SLUŽBI ZA MENTALNO ZDRAVLJE ......................................................... 27

9. UČEŠĆE KORISNIKA USLUGA U RADU SLUŽBI ZA MENTALNO ZDRAVLJE ..............................................................28

10. DOSTUPNOST USLUGA U MENTALNOM ZDRAVLJU ................................................................ 3010.1. Usluge kroz nevladine organizacije u Republici Srpskoj ...................................................... 30

10.2. Usluge kroz nevladine organizacije u Federaciji Bosne i Hercegovine ............................... 31


6

11. INTER I INTRASEKTORSKA SARADNJA ............................................................................................................................3311.1. Zdravstvena podrška ............................................................................................................... 33

11.2. Jačanje partnerstva ................................................................................................................. 34

11.3. Socijalna podrška .................................................................................................................... 35

11.4. Mediji ........................................................................................................................................ 35

11.4. Sektor civilnog društva ........................................................................................................... 36

12. UDRUŽENJA KORISNIKA – PREDNOSTI I RIZICI, OBLASTI DJELOVANJA I POVEZIVANJE .................................. 37

13. MONITORING I EVALUACIJA ..............................................................................................................................................3913.1. Definiranje indikatora za praćenje mjera socijalne inkluzije ............................................... 41

13.2. Način mjerenja i prikupljanja podataka u procesu MiE ........................................................ 43

14. LEGISLATIVA ..........................................................................................................................................................................46

15. PRILOG ....................................................................................................................................................................................5015.1. Upitnik aktivnosti i učestvovanja – Activity and Participation Questionnaire ................... 50

15.2. Upitnik za mjerenje kvaliteta života – skraćena verzija SZO (WHOQOL-Bref) ................... 51

15.3. Upitnik o zadovoljstvu korisnika (CSQ-8) .............................................................................. 55

15.4. Skala diskriminacije i stigmatizacije (DISC-12) ..................................................................... 57


7

ODLOMCI IZ RECENZIJA

Duševna bolest donosi stigmu, oznaku pripadanja grupi pogođenih od bolesti onima koji su oboljeli, njihovim porodicama, a i svemu što se dotiče duševne bolesti – ustanovama za liječenje takvih poremećaja, lijekovima koji se upotrebljavaju u terapiji, zdravstvenom osoblju koje brine za duševne bolesnike. Stigma je signal za diskriminaciju u svim aktivnostima i u svakom položaju. Ljudi koji su bolovali od duševne bolesti nerado se primaju na posao i često se traže svakojake izlike da ih se otpusti ako su zaposleni. To što je neko bolovao od duševne bolesti prepreka je u traženju stana, u stvaranju porodice, u napredovanju na poslu – bez obzira na to što su svi tragovi bolesti nestali. S vremenom, razočarani bezbroj puta, ljudi koji su imali duševnu bolest gube samopouzdanje i često prestaju tražiti ponovno uključivanje u aktivnosti normalnog života. Na upit bolesnici – i bivši bolesnici često će reći da im je teže snositi stigmatizaciju i njene posljedice negoli samu bolest. Te su činjenice navele i Projekt Mentalnog zdravlja u BiH da odabere kao jedan od svojih prioritetnih zadataka uključenje ljudi koji su oboljeli od duševnih bolesti – a i njihovih porodica – u zajednicu. Priručnik koji je sad pred javnošću jedno je od sredstava da se to postigne.

Prof.dr.med.sc. Norman Sartorius Ženeva, 26.12.2017.

Rukopis djela „Priručnik za intervencije socijalne inkluzije korisnika usluga mentalnog zdravlja“ predstavlja značajnu, korisnu i vrijednu stručnu literaturu u oblasti zaštite mentalnog zdravlja. Ovaj je rukopis značajan ne samo za sektor zdravstvene zaštite već i za sektor socijalne zaštite i nevladin sektor. Značaj rukopisa je u tome što se u njemu nude programske aktivnosti s fokusom na oporavak i psihosocijalnu rehabilitaciju s jedne strane, a s druge strane praktične smjernice za aktivnosti promjena u zajednici koje će doprinijeti boljem kvalitetu života osoba s mentalnim poremećajima.

Prof.dr.med.sc. Esmina Avdibegović Tuzla, 06.01.2018.


8

1. UVOD

Savremeni život karakteriziraju stereotipi, razne predrasude, negativni stavovi, stigma i socijalno isključenje u mnogim sferama života, kao i površno međusobno poznavanje i ishitrene reakcije prema različitima od nas.

Ovakav odnos dovodi do socijalnog isključenja pojedinaca, a pošto je čovjek biće grupe, svako njegovo socijalno isključenje prvo pogađa njegovo mentalno zdravlje, a zatim i somatsko (fizičko/tjelesno).

Osobe s mentalnim poremećajima1 najčešće su izložene različitim stereotipima i predrasudama te posljedično i socijalnim isključenjima.

Stigma mentalnog poremećaja ima negativne efekte na osobe s mentalnim poremećajem, njihove porodice i psihijatrijsku službu.

Kao posljedica stigmatizacije dolazi do diskriminacije, a stigma i diskriminacija dovode do socijalne isključenosti, koja predstavlja kompleksan i multidimenzionalan proces. Ona podrazumijeva uskraćivanje ili nedostatak resursa, prava, dobara i usluga, kao i nemogućnost učestvovanja u uobičajenim relacijama i aktivnostima koje su dostupne većini članova društva i to u ekonomskom, socijalnom, kulturološkom ili političkom aspektu. Negativno utječe na kvalitet života potlačenog pojedinca kao i na pravednost i kohezivnost društva u cjelini.2

S druge strane, socijalna inkluzija predstavlja: „Razvoj kapaciteta i mogućnosti za ponašanje u skladu s punom ulogom pojedinca i to ne samo u ekonomskom već i u socijalnom, psihološkom i političkom aspektu.“3

Priručnik za intervencije socijalne inkluzije korisnika usluga mentalnog zdravlja ima za cilj, barem u domenu zaštite prava osoba s mentalnim poremećajima, razjasniti šta pravo na nezavisno življenje i uključenost u zajednicu znači za ove osobe i koji su to modaliteti koje sistem u BiH može ponuditi kao alternative institucionalizaciji, odnosno koji su to modeli podrške putem kojih će zajednica istinski prihvatiti osobe s mentalnim poremećajima kao svoj integralni dio na ravnopravnoj osnovi s drugim građanima i bez ikakve diskriminacije.

Ova skraćena verzija Priručnika nastoji naglasiti najvažnije segmente navedenog Priručnika i na taj način pružiti primjere iz prakse, alate i osnovne informacije koje mogu biti od koristi udruženjima korisnika, kao i profesionalcima koji rade na programima socijalne inkluzije.

Ovo je samo skraćena verzija pogodna kao mala pomoć pri traženju brzih odgovora i praktičnih primjera za svakodnevni rad s korisnicima. Za sva složenija pitanja, više i detaljnije informacije, kao i za potrebe edukacije i razvijanje programa socijalne inkluzije neophodno je konsultirati Priručnik, koji sadrži mnogo više informacija i koji se referira na širok dijapazon literature i legislative iz ove oblasti te tako pruža sveobuhvatnije informacije vezane za temu socijalne inkluzije korisnika usluga mentalnog zdravlja.

1 U ovom Priručniku i skraćenoj verziji Priručnika koristit će se izraz „mentalni poremećaj“, a u skladu s Međunarodnom klasifikacijom psihijatrijskih poremećaja. Samo izuzetno, kada se govori o zakonskim rješenjima u Federaciji BiH, koristit će se izraz „duševna smetnja“, jer Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama upotrebljava taj izraz.

2 Levitas R., Pantazis C., Fahmy E., Gordon D., Lloyd E., Patsios D., The multidimensional analysis of social exclusion (2007). Department of Sociology and School for Social Policy Townsend Center for the International Study of Poverty and Bristol Institute for Public Affairs University of Bristol, Bristol (str. 9)

3 Levitas R., Pantazis C., Fahmy E., Gordon D., Lloyd E., Patsios D., The multidimensional analysis of social exclusion (2007). Department of Sociology and School for Social Policy Townsend Center for the International Study of Poverty and Bristol Institute for Public Affairs University of Bristol, Bristol (str. 21) prema: EU Employment and Social Affairs Directorate, s.d. Dostupno na web adresi: http://www.ileut.org.uk/files/l_social_exclusion_still_important_for_older_people_1.files (pristupljeno 26.02.2015.)


9

2. SOCIJALNA INKLUZIJA

Inkluzija je normalna razvojna i socijalna kategorija koja se odvija tokom cijelog života. Njom širimo svoje potrebe i svoje odnose i bez inkluzije nema procesa socijalizacije.

Inkluzija je uključivanje u ravnopravan odnos, u svijet jednakih mogućnosti izbora i svijet jednakih prava. To je filozofija života za koju trebaju empatija, povjerenje i u kojoj se svakome daju jednake šanse.

Socijalna inkluzija osoba s mentalnim poremećajem je kompleksan društveni proces i ne bi se trebao shvatiti jednostrano, odnosno kao nešto što se tiče samo osoba čiju inkluziju vršimo. Potrebno je proces inkluzije raditi sa svim relevantnim faktorima u zajednici i za ovaj proces trebaju se pripremiti i promijeniti svi.

Ciljevi inkluzije osoba s mentalnim poremećajem su:

• podizanje socijalnog funkcioniranja osoba na viši nivo;

• podizanje mentalnog zdravlja na viši nivo i

• podizanje kvaliteta života prema skali SZO (Svjetske zdravstvene organizacije) na viši nivo.

Socijalna inkluzija osoba s mentalnim poremećajima mora se raditi uporedo s procesom destigmatizacije, rušenjem stereotipa o neizlječivosti mentalnog poremećaja, kao i stereotipa o kriminogenosti osoba s mentalnim poremećajem.4

Stepen inkluzije direktno je proporcionalan stepenu rušenja predrasuda i negativnih stavova prema mentalnom poremećaju i stepenu uspješne destigmatizacije mentalnog poremećaja.

Međutim, postoje faktori koji sprečavaju inkluziju u BiH (stručni i moralni izazovi) i to su:

• postkonfliktno društvo;

• destrukcija svih mehanizama za pravnu zaštitu ljudskih prava i socijalne zaštite;

• velika ekonomska kriza;

• smanjen empatijski kapacitet građana usljed kolektivne traume;

• opće nepovjerenje i

• pokidane socijalne i emocionalne veze među ljudima.

2.1. PROCES USPOSTAVLJANJA I ODRŽAVANJA SOCIJALNE INKLUZIJE

Socijalna inkluzija osoba s mentalnim poremećajem treba se sprovoditi po istom modelu kako se vrši i socijalna inkluzija osoba s teškim somatskim oboljenjima i drugim formama invaliditeta. Pravna osnova za socijalnu inkluziju osoba s mentalnim poremećajem je pravo na život u zajednici. Inkluzijom se osoba s mentalnim poremećajima vraća tamo gdje pripada, a to je grupa (zajednica), jer je čovjek grupno biće.5

Za socijalnu inkluziju osoba s mentalnim poremećajima treba se mijenjati kulturna i moralna matrica čovječanstva, treba se kontinuirano raditi na promociji mentalnog zdravlja, prevenciji stigme i diskriminacije, kao i na pronalaženju najefikasnijih metoda destigmatizacije.

4 Jaspers K. (1990). Opšta psihopatologija, drugo izdanje, Beograd, Prosveta – Beograd, Prosveta – Niš

5 Kecmanović D. (2012). Psihijatrija protiv sebe, CLIO, Beograd


10

Metode destigmatizacije možemo svesti na sljedeće:

• obrazovanje;

• protest protiv stigme i stereotipa prema osobama s mentalnim poremećajem;

• lični kontakt s osobama s mentalnim poremećajem;

• simuliranje invalidnosti;

• persuazija namijenjena za mijenjanje emocionalne komponente stava.6

Socijalna inkluzija trebala bi se prvo odvijati u porodici, zdravstvenom sektoru, krugu prijatelja, na neki način u sredinama koje imaju prirodnu toleranciju prema osobi s mentalnim poremećajem (terapijske sredine). Zatim se ide na inkluziju cijelih ovih grupa u širu zajednicu. Iz ovoga proizlazi da socijalna inkluzija ima više nivoa: lični, porodični, lokalni, nacionalni i međunarodni. Ona podrazumijeva prevenciju institucionalizacije i treba je uvijek usmjeriti na individuu u njenom prirodnom, emocionalnom i socijalnom okruženju uzimajući u obzir realne mogućnosti svakog pojedinca čiju inkluziju vršimo.

Promociju socijalne inkluzije osobe s mentalnim poremećajem treba raditi uporedo s promocijom mentalnog zdravlja. Socijalna inkluzija treba imati svoju promociju, koja mora biti stručna sa psihološke i marketinške strane. Bitno je od samog početka u promociju socijalne inkluzije uključiti, pored profesionalaca iz oblasti mentalnog zdravlja i socijalne zaštite, i korisnike usluga mentalnog zdravlja, jer se njihovim uključenjem radi najbolja forma destigmatizacije. Pored njih, obavezno trebaju biti uključeni komunikolozi, zatim medijski radnici, ličnosti iz kulturnog, javnog i političkog života, volonteri i nevladine organizacije.

Socijalna inkluzija ne smije biti fakultativni problem; ona treba biti obaveza svih društvenih činilaca – ona je na neki način obavezujuća i treba biti kontinuirana.

Socijalna inkluzija osoba s mentalnim poremećajima najbolji je parametar za mjerenje uspjeha jedne zajednice.

6 Corbière M., Samson E., Villoti P., Pelletier J.F., (2012) „Strategies to Fight Stigma toward People with Mental Disorders: Perspectives from Different Stakeholders“. The Scientific World Journal


11

3. UČEŠĆE OSOBA S MENTALNIM POREMEĆAJIMA U ZAJEDNICI

Učešće korisnika u zajednici praćeno je stereotipima; često je upravo zajednica ta koja isključuje mogućnost učešća korisnika usluga mentalnog zdravlja u društvenom životu. U ovom procesu uključenost treba biti dvostruka. Uključenost zajednice u probleme korisnika i uključenost korisnika u život zajednice od ključnog je pitanja inkluzije i razvoja jedne zajednice. Zbog toga je potrebno razvijati zajedničke programe u zajednici (kurseve rada na računarima, časove stranih jezika, programe rada s djecom, kampove za mlade, sportske aktivnosti itd.). Ovakvi programi potiču pojavljivanje u javnosti i učestvovanje korisnika, što također treba biti u sklopu svih programa koji rade na potpunoj društvenoj integraciji.

U ovom procesu potrebno je motivirati i lokalne vlasti, druge nevladine organizacije i sportske klubove da u svojim aktivnostima uključe korisnike. A uz organizacije civilnog društva najčešće se povezuje i volonterski rad. Zato udruženja korisnika usluga mentalnog zdravlja trebaju volonterski rad da prepoznaju kao bitan aspekt uključivanja korisnika u zajednicu i njihovog doprinosa razvoju zajednice.

Udruženja bi trebala volonterski rad korisnika poboljšati kroz određena načela i to:

• omogućiti svim volonterima neki oblik priznanja, bilo formalnog ili neformalnog, kroz usmene, pismene ili javne zahvale, te zahvale unutar organizacije u kojoj se volonterski rad provodio,

• dati potvrdu o volonterskom radu, koja može biti putem volonterske knjižice kao jednog učinkovitog mehanizma,

• uvrstiti vrijednost volonterstva u izjavu o misiji organizacije, te ih uključiti i u druge dokumente organizacije,

• promovirati volonterski angažman korisnika u javnim događajima (sportskim, kulturnim i političkim), javnim preduzećima i u privatnom sektoru,

• javno promovirati ulogu volontera u medijma (internet portalima, društvenim mrežama itd.).

S druge strane, zapošljavanje korisnika zakonski je dobro uređeno, ali se teško provodi u praksi. Najbolji i najuspješniji oblik zapošljavanja korisnika je u udruženjima i preduzećima za zapošljavanje osoba s invaliditetom.

Da bi se unaprijedilo zapošljavanje korisnika u udruženja, potrebno je:

• angažirati korisnike za realizaciju projekata kroz ugovore o djelu,

• oformiti zaštitne radionice za korisnike i volontere,

• angažirati korisnike na sezonskim poslovima (povezanost s javnim i privatnim preduzećima),

• promovirati zapošljavanje korisnika na otvorenom tržištu rada.


12

3.1. EDUKACIJA I TRENING

Što se tiče edukacija u korisničkim udruženjima, one se trebaju odvijati u dva pravca. Prvi je pravac edukacija za menadžment udruženja, a drugi je edukacija za korisnike.

Menadžment bi trebao imati edukaciju iz sljedećih oblasti: strateškog planiranja, pisanja projekata, kreiranja usluga za korisnike, zagovaranja/lobiranja i korisničke podrške, kao i stvaranja partnerstva između donosioca odluka i udruženja.

S druge strane, korisnici bi se trebali educirati o svojim pravima, obavezama i odgovornostima, zatim o ulozi i odgovornostima zajednice, kako biti uključen u razvoj zajednice/udruženja i pružanje podrške drugima (tzv. korisnička podrška).

3.2. PROGRAM SAMOSTALNOG ŽIVLJENJA U ZAJEDNICI

Razvoj usluge življenja u lokalnoj zajednici uz podršku usmjeren je prema omogućavanju trajnog i dugoročnog pružanja kvalitetnih usluga socijalne zaštite, te podrške u lokalnoj zajednici za sve osobe s invaliditetom, s posebnim naglaskom na osobe s mentalnim poremećajima bez obzira na vrstu i stepen oštećenja.

Osnovna svrha razvoja usluge življenja u lokalnoj zajednici uz podršku je osiguranje prava osobama s invaliditetom na život u zajednici u uobičajenim uvjetima stanovanja, rada i slobodnog vremena, strogo poštujući individualne sposobnosti, želje, interese i potrebe za sigurnošću, pripadnošću, ljubavlju, učenjem, aktivnošću, nezavisnošću, samoostvarenjem.

Kroz razvoj usluge življenja u lokalnoj zajednici uz podršku potrebno je poštivati nekoliko temeljnih načela:

1. njegovati isključivo individualan pristup, poštujući načela normalizacije života, najmanje restriktivne okoline i nježnog podučavanja;

2. promovirati ravnopravnost u svim aspektima života;

3. prakticirati rad s korisnicima, a ne na korisnicima ili za korisnike;

4. poštivati korisnike (poštivanje pretpostavlja jednakost);

5. poticati razvoj samoodređenja korisnika kroz davanje izbora i donošenje odluka o vlastitom životu;

6. poštivati lični životni stil korisnika i njegovo dostojanstvo;

7. poštivati osobnost i privatnost korisnika.

Primjer:

Samostalno življenje (kuhanje, prijevoz, kupovina, upravljanje finansijama) –

kao program udruženja korisnika

Da bismo stvorili pretpostavku samostalnog življenja korisnika usluga zaštite mentalnog zdravlja, potrebno je prvo pristupiti edukaciji timova za samostalno življenje. Timovi podrazumijevaju korisničku (peer) podršku, koju čine:


13

• peer koordinator (muški i ženski trener),

• peer treneri i

• profesionalci iz oblasti mentalnog zdravlja.

Jedan od modela rada s korisnicima, naprimjer, jeste model osposobljavanja korisnika kroz edukaciju u kućama u kojima borave zajedno (jedan broj korisnika) određeni broj dana (zavisno od vještina koje su predmet edukacije). Korisnici borave u tim kućama zajedno s trenerima i profesionalcima. Korisnici, iz različitih krajeva BiH, osposobljavaju se za samostalan život. Osposobljavanje u okviru deset dana, naprimjer, podrazumijevalo bi: kuhanje, čišćenje, pranje, upravljanje finansijama, prijevoz u javnom saobraćaju, fizičke aktivnosti koje bi doprinijele poboljšanju njihove psihofizičke sposobnosti.

U okviru desetodnevne obuke korisnicima se pruža i obuka koja se odnosi na uključivanje u zajednicu kroz kulturne i sportske aktivnosti, kao i obuka u vezi s korištenjem računara, društvenih mreža i dr.

U okviru navedenog programa za samostalan život veoma je važan timski rad trenera peer podrške, koordinatora i profesionalaca kao i samih korisnika.

Korisnici koji se osposobe za povratak u zajednicu i samostalni život mogu biti treneri drugim korisnicima koji žele živjeti samostalno u zajednici kao i pružiti im podršku u vezi sa samostalnim životom.

Nakon završene obuke tim daje preporuku lokalnoj zajednici i centrima za mentalno zdravlje da su korisnici spremni za samostalan život uz podršku lokalne zajednice i centara za mentalno zdravlje.

3.3. STANOVANJE U LOKALNOJ ZAJEDNICI UZ PODRŠKU

Usluga stanovanja u lokalnoj zajednici uz podršku u stanu ili kući namijenjena je, između ostalog, osobama s mentalnim poremećajima, te manjoj grupi osoba s intelektualnim poteškoćama ili kombiniranim psihičkim poteškoćama, uz stručno praćenje, podršku i pomoć u njihovom svakodnevnom životu.

Podrška u stanovanju za ove osobe uključuje:

• stanovanje uz podršku u zajednici u stanovima u skladu sa željama i izborom korisnika (1–5 osoba stanuje zajedno u stanu) prema individualnim potrebama korisnika;

• procjenu sposobnosti za samostalan život osoba s mentalnim poremećajima, sprovođenje pojedinih programa (trening osnovnih životnih funkcija) i podršku samostalnom životu;

• pružanje podrške i poticanje u svakodnevnim aktivnostima i situacijama (odgovorno rukovanje novcem, briga o sebi i o stanu, priprema hrane, korištenje javnog prijevoza, razvijanje pozitivnih odnosa prema osobama s kojima žive);

• poticanje razvoja sposobnosti korisnika kroz aktivno uključivanje u život u zajednici (stvaranje kruga podrške, učestvovanje u kulturnim, rekreacijskim, sportskim i religioznim aktivnostima koje zajednica pruža, uključivanje u radne aktivnosti u redovnoj radnoj okolini);

• podršku u stanovanju pružaju stručni timovi, socijalni radnici, psiholozi, odgajatelji osnovnih životnih funkcija prema potrebama korisnika.

Prilikom odabira stanova, koliko je to god moguće, trebaju se pokušati zadovoljiti objektivni kriteriji kvaliteta integriranog stanovanja, što znači da stan mora biti u naselju, lako dostupan, u blizini sredstava javnog saobraćaja, zdravstvenih službi, trgovina ili pijace. Isto tako, svojim rasporedom i unutrašnjim


14

uređenjem stan mora omogućiti dobru komunikaciju među korisnicima, ali istovremeno i garantirati privatnost svake osobe koja živi u stanu. Uređenje stana prepušteno je korisnicima, a podrška se pruža na zahtjev korisnika ili se daje u onim slučajevima kada je to potrebno.

Život u ovakvim zajednicama za samostalno stanovanje pruža osobama s mentalnim poremećajima prirodnije i poticajnije uvjete života, učestalije i raznolikije svakodnevne aktivnosti, povećanu socijalnu interakciju i integraciju, te mogućnost ostvarivanja lične samostalnosti u znatno većoj mjeri nego što je to moguće u izdvojenoj institucionalnoj sredini.

Zbog potreba kvalitetnog praćenja i pružanja adekvatne podrške svakom korisniku nužno je osigurati redovno sastajanje timova ili službi stanovanja (asistenata, koordinatora, voditelja službe), na kojemu se posebno treba raspravljati o realizaciji individualnih programa podrške korisnicima i ostvarivanje njihovog individualnog kvaliteta življenja. Po potrebi se sastanci timova, službi stanovanja ili timova stručne službe centra mogu održavati i češće na zahtjev korisnika ili koordinatora, te ostalih članova tima.

Neposrednu podršku (na osnovu planova usmjerenih na osobu) u svakodnevnom životu korisnicima pružaju asistenti koji se prije početka rada s korisnicima educiraju od eksperata u ovoj oblasti.

Osnovna je uloga svakog asistenta pružanje individualizirane podrške korisnicima u svim aspektima njihova svakodnevnog života, uz poštivanje njihove osobnosti, dostojanstva i privatnosti, kao i u smislu kreiranja atmosfere porodičnog života i razvoja pozitivnih međuljudskih odnosa. Ta se podrška, koju osim domaćica mogu pružati i članovi stručnog tima, volonteri, rodbina i prijatelji, uopće uzevši, može svrstati u dva osnovna područja:

a) psihosocijalno:

• pomoć pri svladavanju konfliktnih situacija putem savjetodavnih individualnih i grupnih razgovora;

• stabilizacija socijalnih odnosa;

• intenzivna podrška u akutnim stanjima kako bi se izbjegla hospitalizacija;

• podrška pri savladavanju problema koji se javljaju na poslu;

• uključivanje rodbine ili staraoca;

• intenzivnija podrška u situacijama stresa (smrt člana porodice, preseljenje, raskid partnerske veze, gubitak posla);

• podrška u ostvarivanju partnerskih i spolnih odnosa;

b) životno praktično:

• motiviranje i podrška pri obavljanju lične higijene, higijene stana i veša;

• podrška u pripremi obroka;

• podrška/osposobljavanje za kupovinu ličnih potrepština i hrane;

• podrška/osposobljavanje u samostalnom korištenju javnog saobraćaja;

• podrška/osposobljavanje za korištenje javnih ustanova;

• podrška/osposobljavanje u rukovanju novcem;

• podrška pri uzimanju lijekova i brizi o vlastitom zdravlju i sigurnosti.

Pružanje usluge stanovanja uz podršku trebalo bi omogućiti kroz odgovarajuće službe koje bi trebale zadovoljavati sljedeće osnovne preduvjete:

• usluga stanovanja uz podršku pruža se kroz službe stanovanja;

• služba stanovanja pruža podršku osobi u oblasti stanovanja i slobodnog vremena;


15

• služba stanovanja pruža podršku za najviše 40 osoba;

• služba stanovanja stvara uvjete i osigurava podršku kako bi osoba ostvarila ciljeve određene individualnim planovima i planom usmjerenim na osobu, te vodila što je moguće samoodređeniji život.

Cilj podrške je omogućiti osobi da:

• izabere gdje će i s kim živjeti;

• ima privatnost, te da se u svom stanu/kući osjeća „kod kuće”;

• odrađuje svoj dnevni raspored;

• izabere smislene aktivnosti rada;

• koristi resurse zajednice kao i svi ljudi u zajednici;

• ima mogućnost cjeloživotnog učenja;

• razvija i njeguje bliske odnose s rodbinom i prijateljima, romantičnim partnerima, poznanicima;

• učestvuje u izboru osoblja koje pruža uslugu;

• prima podršku koja je u skladu s njegovom dobi;

• zastupa sebe i druge;

• određuje kako će se pružati podrška;

• vodi samoodređen život.

U kadrovskom smislu struktura službe stanovanja koja pruža uslugu podrške za do 40 osoba koje žive u stanovima/kućama u zajednici okvirno bi trebala izgledati na sjedeći način:

osoblje:

• voditelj službe,

• dva koordinatora službe,

• asistent/njegovatelj (broj se određuje prema nivou potrebne podrške).

Kada je u pitanju program samostalnog življenja u zajednici uz podršku, mora se imati u vidu da ono ima svoje značajno mjesto u kontekstu deinstitucionalizacije osoba s mentalnim poremećajima. U tom smislu onda posebno dolazi do izražaja potreba saradnje vladinih tijela, institucija i ustanova sa sektorom civilnog društva. Edukacije profesionalaca od izuzetnog su značaja da bi svaki sektor bio upoznat s novim ulogama koje deinstitucionalizacija neminovno nameće. Navedeno znači da i same postojeće formalne strukture zaštite i podrške osobama s mentalnim poremećajima moraju pretrpjeti odgovarajuće promjene.


16

4. DRUŠTVENE MREŽE

Cilj ljudskog života i svrha mentalnog funkcioniranja ne svodi se samo na biološko preživljavanje i funkcioniranje, naprotiv, povezan je sa značenjem i smislom života u jednom širem moralnom smislu. Razrješenje mentalnih problema i poremećaja zahtijeva poticanje moralnog razvoja i poboljšanje kvaliteta međuljudskih odnosa. Prema interpersonalnom modelu Sullivana7, nepovoljno psihosocijalno okruženje i poremećeni primarni međuljudski odnosi negativno se odražavaju na mentalno funkcioniranje i ponašanje. To se posebno odnosi na nedostatak interpersonalnih odnosa, poteškoće u interakcijama s drugim osobama, neslaganje sa značajnim osobama u svom okruženju i promjena socijalnih uloga. Zbog toga se u ovom slučaju liječenje usmjerava na poboljšanje komunikacijskih vještina i kvalitet značajnih interpersonalnih odnosa.

Socijalna kohezija ima određene preventivne potencijale, ali ne može spriječiti izbijanje mentalnog poremećaja. Međutim, u zajednicama gdje je briga za oboljelog člana naglašena procesi rehabilitacije i socijalne reintegracije mentalno oboljelih brži su i efikasniji.

4.1. GRUPE SAMOPOMOĆI

Grupe za samopomoć su različite, a zajedničko im je samo to da udružuju ljude sa sličnim problemima na istom nivou. Ove se grupe dijele u dvije podgrupe. U prvu podgrupu spadaju one čija je osnovna, i često jedina, namjena neposredna pomoć članova, dok je kod drugih glavni cilj praćenje odnosa društva i borba za prava grupe.

Ove grupe pored rehabilitacije i savjetovanja označavaju različite vrste psihosocijalne pomoći.

Vodeće pravilo grupa za samopomoć je pomaganje jednih drugima. Vođa je ravnopravan član, on samo brine za koordinaciju, dok je prisutna lična angažiranost i svaki je član odgovoran za svoj rad. To su male grupe, usmjerene na problem, članovi su ravnopravni, imaju zajednički cilj i djelovanje im je zajedničko.

Najznačajnije funkcije samopomoći o kojima izvještavaju članovi su: emocionalna podrška, prisustvo uzora, grupna ideologija, dostupnost određenih informacija, mogućnost pomoći drugima, osjećaj vlastitog nadzora i savladavanja problema.

Najbitnije je osnovati grupu samopomoći koju na početku može činiti manji broj ljudi. U početku grupe samopomoći nemaju finansijsku podršku i nisu formalno registrirane, ali je važno uspostaviti osnovna pravila rada grupe samopomoći. Sastanci moraju imati svoj cilj i namjenu, a na sastancima se treba voditi zapisnik. Također, potrebno je da se uspostave pravila rada grupe i načini sastanaka i bitno je znati i uspostaviti sistem primanja novih članova. Grupe mogu biti otvorene za prijem novih članova, ali mogu biti i zatvorene. Prijem novih članova moraju prihvatiti svi članovi grupe, a uvjeti za ostajanje u grupi su redovnost, tačnost, spremnost da se radi na sebi i pomaže drugima. U grupi je također bitna i podjela uloga, red i organiziranost. Grupa se mora redovno održavati i imati kontinuitet, a glavno načelo samopomoći je da su sve odluke dobrovoljne, članstvo odlučuje o svemu, svi su odnosi na ravnopravnoj osnovi.

7 Sullivan H. S. (ed). (1953). The Interpersonal Theory of Psychiatry, W. W.Norton, New York, USA


17

Mnoge grupe samopomoći osnovali su stručnjaci ili su u tome pomogli članovima. Zbog velikih zahtjeva zadataka, te spretnosti koje su potrebne za osnivanje i uspješno savladavanje grupe za samopomoć većina njih najbolje uspijeva s „rukom stručnjaka u zaleđu“, kao što je naveo Levine.8

Također, grupama u kojima cjelokupan rad vode samo članovi često nedostaje struktura i organiziranost, kao i povezanost s odgovarajućim službama. S druge strane, može se desiti da grupa samopomoći zbog uloge stručnjaka izgubi karakter samopomoći, a time i sve prednosti takve grupe.

Zbog toga zadaci stručnjaka u grupi za samopomoć su:9

1) potražiti osobe kojima će koristiti saradnja u grupi za samopomoć;

2) pomagati kod organizacijskih vidika i kod određivanja ciljeva grupe. Ciljevi moraju biti specifični i dostupni;

3) čuvati pojedine članove pred pritiskom grupe;

4) ohrabrivati članove da budu istrajni u grupi ako se pojave nesuglasice;

5) pomagati u razvijanju normi i pravila koja omogućuju da se postigne zadati cilj;

6) priznati svaki pozitivan pomak članova i tražiti načine za podizanje motivacije;

7) pospješivati pozitivnu predstavu članova o vlastitim sposobnostima i

8) već od samog početka planirati povlačenje i postepeno prenositi sve veća zaduženja na članove grupe. Na kraju stručnjak obavlja ulogu savjetnika, a sve ostale odluke prepušta grupi.

8 Levine M. (1988). An analysis of mutual assistance, American Journal of Community Psychology, broj 16, str. 167–188.

9 Lamovec T. (2005). Psihosocijalna pomoć u duševnoj krizi, Udruženje za pomoć u duševnoj nevolji „Feniks“, Tuzla


18

5. EDUKACIJA I TRENING

Socijalna inkluzija osoba s mentalnim poremećajima, kao kompleksan i dugoročan proces, bitno se oslanja na prava korisnika usluga. Često smo svjedoci da ove osobe nisu nikako ili pak u dovoljnoj mjeri upoznate sa svojim pravima, kako iz oblasti zdravstvene zaštite, tako i iz drugih oblasti (socijalne zaštite, rada, obrazovanja, zapošljavanja, profesionalne rehabilitacije i sl.).

Zbog toga je važno da korisnici znaju i razumiju svoja prava, obaveze i odgovornosti, prvenstveno u sistemu zdravstva, a što obuhvata poznavanje osnovnih načela, prava pacijenata, obaveza i odgovornosti pacijenata, osiguranja zaštite prava pacijenata, te sistem zdravstvenih savjeta u jedinici lokalne samouprave i ministarstvima zdravstva. Također, važno je naglasiti da se prava pacijenata ne mogu posmatrati odvojeno od njihovih obaveza i odgovornosti, te da se mora uspostaviti simetrija između korištenja prava pacijenta i ispunjavanja obaveza i odgovornosti pacijenta. S druge strane, važno je ukazati da je ovo nemoguće postići ukoliko zdravstveni profesionalci ne ukazuju pacijentima na njihova prava, obaveze i odgovornosti.

Dakle, važeći propisi u zdravstvu imaju za cilj da se pacijentu pomogne u razumijevanju svog zdravstvenog stanja i tretmana, te da zdravstveni radnici i saradnici poštuju potrebe svojih pacijenata, pruže im veću podršku u savladavanju bolesti na najbolji mogući način, upute ih kako da zaštite svoja prava i šta mogu očekivati od zdravstvenog sistema, a u svrhu povećanja zadovoljstva pacijenta.

Udruženja korisnika moraju biti podržana u aktivnostima izrade vodiča o pravima osoba s mentalnim poremećajima, kao i njihovim obavezama i odgovornostima u odnosu na lično zdravlje, druge korisnike zdravstvenih usluga, zdravstvene radnike i zdravstvene saradnike koji osiguravaju i omogućuju zdravstvene usluge, te širu društvenu zajednicu i sve subjekte s kojima dolaze u kontakt. Cilj ovakvih vodiča je sveobuhvatan pregled prava, obaveza i odgovornosti korisnika usluga, osoba s mentalnim poremećajima, te njihovo osnaživanje u svrhu ostvarivanja prava i uključenja u društvo na ravnopravnoj osnovi s drugima. U osnovi, vodiči se moraju zasnivati na sljedećim principima:

• reafirmaciji osnovnih ljudskih prava u zdravstvenoj zaštiti i drugim relevantnim resorima (socijalnoj zaštiti, radu, obrazovanju, zapošljavanju, profesionalnoj rehabilitaciji i sl.);

• humanizaciji pomoći osobama s mentalnim poremećajima;

• pomoći korisnicima da jasnije sagledaju svoja prava i izvuku maksimalne povlastice prilikom korištenja zdravstvene zaštite i drugih prava iz drugih resora (socijalne zaštite, rada, obrazovanja, zapošljavanja, profesionalne rehabilitacije i sl.);

• jačanju partnerskih odnosa između korisnika i profesionalaca (pružalaca različitih usluga) baziranih na uzajamnom povjerenju i poštovanju prava, uz njegovanje institucije aktivnog dijaloga;

• korištenju prava pacijenta vezano za ispunjenje obaveza i odgovornosti pacijenta (u vezi s uslugama iz oblasti zdravstvene zaštite);

• simetriji u zaštiti prava profesionalaca;

• aktivnijem učešću korisnika usluga u kreiranju politike i zakona, kao i svom liječenju, planu rehabilitacije, modelima socijalne integracije i sl.;

• nacionalnoj, regionalnoj i međunarodnoj pažnji usmjerenoj na narastajuće potrebe u oblasti prava osoba s mentalnim poremećajima.

Ovako osnažene osobe s mentalnim poremećajima imaju povećane kapacitete za vlastite izbore u


19

smislu uključivanja u različite oblike edukacija koje im mogu pomoći za život u zajednici. Upravo takve edukacije jesu jedno od prava osoba s mentalnim poremećajima. Ovo se, prije svega, odnosi na edukacije u vezi s razvijanjem i unapređenjem socijalnih vještina, koje su ključne za samostalan život u zajednici ili život uz podršku, kao i za privređivanje i utjecaj na zajednicu. Osim toga, edukacije su ključni faktor kod zapošljavanja osoba s mentalnim poremećajima, među kojima je izražena visoka stopa nezaposlenosti. Dodatne edukacije/doedukacije koje bi ponudile dokvalifikaciju, prekvalifikaciju i sl. treba posmatrati kao neophodan model rada s osobama s mentalnim poremećajima, a radi njihovog uključivanja u zajednicu i ostvarivanja prava na rad, kao jednog od osnovnih ljudskih prava. Navedeno se posmatra u funkciji razvijanja ličnog osjećaja vrijednosti korisnika i doprinosa zajednici. U saradnji s nadležnim službama moraju se ponuditi prilagođeni specijalizirani treninzi, odnosno edukativni programi kako bi se podigla stopa zaposlenosti osoba s mentalnim poremećajima. Važno je istaći da ovdje treba voditi računa i o potrebi njihovog osnaživanja u smislu razvijenih vještina da uopće sami aktivno traže posao.

Također, edukacije ne moraju uvijek biti vezane za formalne oblike obrazovanja ili kvalifikacije, nekad je dovoljno podržati osobe s mentalnim poremećajima da upišu određeni kurs, školu i dodatne časove iz nekih oblasti za koje dobijaju certifikate, odnosno uvjerenja da su pohađali te oblike nastave. Ovakvi dokazi mogu olakšati traženje posla i povećati šanse za pozitivnim ishodom te potrage. S druge strane, poznavanje rada na računaru, naprimjer, povećava i njihove sposobnosti i vještine komunikacije, ali i praćenja društvenih mreža i sl.

Primjer dobre prakse – „Tri koraka do sretne zajednice“, Udruženje za zaštitu mentalnog zdravlja „Tunel“, Ključ

U sklopu PMZ-a u BiH, Udruženje za zaštitu mentalnog zdravlja „Tunel“ iz Ključa u periodu od 01.01.2016. do 31.12.2016 implementiralo je projekt pod nazivom „Tri koraka do sretne zajednice“.

Glavni projektni cilj bio je doprinos poboljšanju psihofizičkog zdravlja osoba s mentalnim poremećajima na području općine Ključ.

A specifični cilj odnosio se na povećanje socijalne inkluzije prema osobama s mentalnim poremećajima na području općine Ključ kroz jačanje kapaciteta korisnika.

Programom je bio obuhvaćen veći broj osoba koje su imale priliku prisustvovati časovima u sklopu kursa engleskog jezika, zatim časovima kuhanja i kreativnim radionicama.

Časovi i radionice održavani su sedmično ili svako dvije sedmice, a broj osoba koje su učestvovale u navedenim aktivnostima varirao je od sedam do 24 osobe po susretu, a najveće zanimanje iskazano je za kreativne radionice.

O uspješnosti ovog projekta govore rezultati evaluacije, koji su pokazali da su tri korisnika bila angažirana na projektu i plaćena za svoj rad, pet korisinka angažirano je volonterski, a 23 korisnika iskazala su da su zahvaljujući projektu počeli učestvovati u aktivnostima izvan kuće i više se socijalizirati.

Također, korisnici su naveli da su im radionice pomogle u traženju zaposlenja, povećale motivaciju za rad i volonterski angažman. Korisnici su naveli i da osjećaju da imaju mnogo više energije i da su sada spremniji uključiti se u različite kreativne aktivnosti.

Ono što je posebno bitno naglasiti jeste da je u toku projekta primijećen porast učešća članova porodica korisnika usluga mentalnog zdravlja, što je izuzetno bitno u procesu socijalne inkluzije ove populacije.

Pored ovoga, provedena je anketa među korisnicima i u nastavku su prikazani neki od odgovora koje su korisnici dali na postavljena pitanja.


20

• Je li aktivnost na kojoj ste učestvovali bila korisna za vas i na koji način?

Za mene je sve bilo korisno, osim engleskog jezika, jer ne volim učenje i podsjeća me na školu. Imala sam društvo, neku obavezu, imala sam priliku da pokažem šta znam i da upoznam nove ljude.

Manja korist u smislu učenja novih riječi na engleskom.

Jesu, družila sam se više. Nisam samo s roditeljima u kući.

• Je li utjecala na Vašu svakodnevnicu?

Radila sam domaću zadaću, imala sam nekakvu obavezu i nije mi bilo dosadno.

Češće sam izlazila, čak sam ponekad i sama kuhala kod kuće. Jedan period sam ostala sama kod kuće na tri dana, bez mame, i preuzela sam brigu o kući. Davali su mi zadatke i tako mi je bilo manje dosadno.

Smanjena samostigma u smislu smanjenog osjećaja osuđivanja od drugih.

• Je li Vam pomogla da budete uspješniji u svom životu i na koji način?

Jeste, veoma. Napravila sam bojanku, s Elmom sam napravila strip. Sama sam radila čestitke. Neki su ljudi vidjeli radove, zvali me da i za njih nešto odradim, pa su mi i nešto platili.

Mogućnost da se drugome iskažu osjećanja, bez straha od osude.

Bolje slaganje s roditeljima, češća putovanja, povećana sigurnost u sebe, upoznavanje novih ljudi.

Kao što se može vidjeti iz prethodno prikazanih odgovora, i oni govore u prilog uspješnosti projekta i pokazuju kako se uz male promjene i ulaganja može promijeniti život korisnika, utjecati na pozitivne promjene u društvu i dati veliki doprinos u procesu socijalne inkluzije korisnika usluga mentalnog zdravlja.


21

6. FIZIČKO ZDRAVLJE

Ljudski je organizam psihosomatska cjelina. Poremećaj sklada u samoregulaciji psihosomatske cjeline izaziva razne tegobe i oboljenja. Na ovo svakako utječu brzi radni i životni tempo, sve veća mentalna opterećenja i sve slabije fizičke aktivnosti.

Pojedinac u mentalnoj krizi mora voditi borbu uporedo na nekoliko frontova; on se mora psihofizički angažirati na traženju izlaza iz krize, udovoljavati povećanim zahtjevima, što dodatno opterećuje organizam. Također, uporedno angažiranje odbrambenih psihofizičkih potencijala ličnosti na više frontova pogoduje slomu odbrambenih psihičkih i fizičkih potencijala ličnosti.

Dobro fizičko zdravlje, dobra opća kondicija jedna je od važnih pretpostavki za mogućnost uspješnog prevazilaženja krize, a stanje kao što je loše fizičko zdravlje može biti ozbiljna prepreka njegovom adekvatnom prevazilaženju.

6.1. REKREATIVNA TERAPIJA

Okupacijska i rekreativna terapija doskoro su se primjenjivale isključivo u bolničkim uvjetima, a sada se primjenjuju i u vanbolničkim uvjetima u sklopu centara za mentalno zdravlje, čije je nastajanje omogućeno reformom mentalnog zdravlja u BiH.

Ako bismo pokušali definirati terapiju radom i rekreacijom u psihijatriji možemo reći da ona obuhvata niz fizičkih, psihičkih i socijalnih aktivnosti koje predlaže psihijatar, a provode ih specijalno školovani terapeuti u cilju povoljnog djelovanja na pacijentovu ličnost, pojedine simptome njegove bolesti, kao i na uspostavljanje boljih interpersonalnih odnosa.10

Rekreativna terapija predstavlja organiziranu aktivnost pacijenta uz pomoć osoblja s ciljem da se ojačaju i stabiliziraju zdravi dijelovi njegove ličnosti. Ovaj oblik tretmana obuhvata sportske, kulturno-zabavne i druge aktivnosti koje imaju zabavno-relaksirajući karakter. Pacijent se preko sportske aktivnosti potiče na komunikaciju, druženje, osjećaj pripadnosti, odgovornosti u grupi. Povećanje aktivnosti, koordinacija pokreta i određeni stepen napetosti doprinose smanjenju psihičke i fizičke napetosti i pomažu boljoj integraciji ličnosti.

Tokom sportskih aktivnosti pacijent je u grupi, te često postoji situacija dinamike grupe, kao jedan poseban oblik psihoterapije grupe koja je interpersonalna i koncentrirana na sadašnjost.11

Pacijent u sportskoj grupi uviđa da i drugi imaju slične motive kao i on – pobjedu, osjeća da je prihvaćen i da dobija podršku, te prilagođava svoje stavove grupi, što mu omogućava bolju kontrolu agresivnosti.

Pored sportskih aktivnosti, muzikoterapija kao poseban vid rekreacije utječe blagotvorno melodijom i ritmom podsjećajući na emocionalne doživljaje, sublimira agresivno obojene impulse i stvara se osjećanje uzajamne pripadnosti u grupi.

Također, čitanje zadanih ili slobodno izabranih literarnih djela, referiranje i diskusija u grupi o, naprimjer, likovnim radovima pojedinaca pored terapeutskog efekta ponovo potiču na grupnu dinamiku.

10 Hochmann J. (1971). Pour une psychiatrie communautaire, Seuil, Paris

11 Marcuse H. (1969). Jednodimenzionalni čovjek, Sarajevo, V. Masleša


22

6.2. BRIGA O TJELESNOM ZDRAVLJU

6.2.1. Higijena spavanja

San i spavanje često su narušeni kod pacijenata s metalnim poremećajima. Pacijenti mogu patiti od nesanice, buditi se češće noću ili se buditi vrlo rano ujutro i ne mogu više zaspati.

U periodu rehabilitacije i resocijalizacije također je uputno kroz primarnu zdravstvenu zaštitu (centre za mentalno zdravlje) i kroz korisnička udruženja napraviti edukativne radionice o higijeni spavanja. Na edukativnim radionicama korisnicima treba pružiti sljedeće informacije:

• bitan je raspored sna: buditi se svaki put u isto vrijeme i lijegati u isto vrijeme;

• smanjiti aktivnosti u spavaćoj sobi (ne gledati TV, ne rješavati probleme pred spavanje, ne koristiti kompjuter);

• ako se dugo ne može zaspati, dići se iz kreveta (ne piti kafu ili čaj), napraviti mliječni napitak ili početi čitati neko štivo do uspavljivanja;

• regulirati tjelesnu toplinu jer to može utjecati na san;

• obaviti fizičku aktivnost dva do tri sata prije spavanja;

• izbjegavati kofein tj. konzumiranje dvije do tri šoljice kafe ili čaja u toku dana jer se može osjećati stimulirajući učinak i nakon osam sati;

• izbjegavati teške obroke prije spavanja jer mogu dovesti do noćnih mora. Najkasnije jesti dva do tri sata prije spavanja i to laganu hranu;

• izbjegavati alkohol kao pomoć za uspavljivanje jer može uvesti u zavisnost;

• zaštita od noćne buke može se ukloniti stavljanjem čepova za uši;

• ne spavati tokom dana;

• napraviti toplu kupku pred spavanje.

6.2.2. Ishrana osoba s mentalnim poremećajima

Uzimajući u obzir specifičnosti osoba s mentalnim poremećajima potrebno je povesti brigu o ishrani tokom hospitalnog tretmana, a također i u periodu resocijalizacije i rehabilitacije.

Kod većine psihijatrijskih pacijenata prisutan je poremećaj ishrane, koji se može manifestirati kao: odbijanje hrane, smanjen unos hrane, povećan unos hrane, nemogućnost uzimanja zbog psihomotorne uznemirenosti ili stupora, zatim kod poremećaja svijesti i kognitivnog deficita kada pacijent nije u stanju adekvatno opažati hranu koja mu se nudi. Medicinska sestra/tehničar treba voditi računa o tjelesnoj težini pacijenta i zapaziti poremećaje ishrane, te o tome obavijestiti ostalo osoblje.

Dovoljno unošenje bjelančevina, masti, ugljenih hidrata, minerala, vitamina i tečnosti sastavni je dio liječenja i njege. Mora se voditi računa o pacijentovim potrebama za dijetetskom ishranom, njegovim željama za uzimanjem hrane koliko je to moguće, o načinu ishrane vezanom za vjerske običaje i sl.

Kada pacijent izađe iz bolnice, potrebno je pružiti mu odgovorajuće informacije o zdravom načinu prehrane. Ovdje i korisnička udruženja mogu mnogo učiniti kroz programe edukacije o zdravoj ishrani, kao što je navedeno na kraju ovog poglavlja (Primjer dobre prakse – „Kaleidoskop“, Udruženje građana „Zvonik“, Zvornik).


23

6.2.3. Metabolički sindrom

Čak od daleke 1923. godine mnogi naučnici uočavaju povezanost hipertenzije, hiperglikemije, hiperlipidemije, debljine ili dijabetesa, što povećava rizik od kardiovaskularnih bolesti i posljedično povećana smrtnost osoba koja boluju od metaboličkog sindroma.

Metabolički je sindrom vjerovatno zbog životnog stila, prehrambenih navika, tjelesne neaktivnosti i stresa sve češće postavljana dijagnoza u općoj populaciji, a učestalost raste s godinama života i nešto je veća kod muškaraca. Isti kriteriji vrijede i za osobe koje boluju od shizofrenije, ali je učestalost metaboličkog sindroma shizofrenih osoba dvostruko veća. Očekivano trajanje života osoba koja boluju od shizofrenije je 10–20 godina kraće od neshizofrenih osoba, što je dva do tri puta veći rizik u usporedbi s općom populacijom. Ovdje svakako treba napomenuti da je do 30% smrtnih slučajeva osoba koje boluju od shizofrenije uzrokovano suicidima, dok su čak u oko 50% slučajeva uzrok kardiovaskularne bolesti.

Na sljedeće načine može se pomoći pacijentima s metaboličkim sindromom:

• redovnom kontrolom svih parametara metaboličkog sindroma; • aktivnu ulogu u monitoringu trebaju osim psihijatara imati svakako i ljekari porodične

medicine, kardiolozi, dijabetolozi, ali i sami pacijenti i njihove porodice preko korisničkih udruženja;

• kod izbora ili zamjene antipsihotika svakako treba imati na umu i utjecaj konkretnog antipsihotika na metabolički sindrom;

• intervencijama životnog stila (prehranom, rekreacijom, prestankom pušenja i dr.);• uvođenjem specifičnih lijekova za povišen krvni pritisak, šećer, lipide i dr.

Uz optimalnu psihijatrijsku brigu osoba s mentalnim poremećajem mora ostvariti pravo na kompletnu i pravovremenu zdravstvenu zaštitu kao i ostali građani. To se odnosi na redovno sprovođenje preventivnih i sistematskih pregleda.

Primjer dobre prakse – „Kaleidoskop“, Udruženje građana „Zvonik“, Zvornik

U sklopu PMZ-a u BiH, Udruženje građana „Zvonik“ iz Zvornika u periodu od 01.12.2015. do 01.12.2016 implementiralo je projekt pod nazivom „Kaleidoskop“.

Osnovni cilj projekta bio je osposobljavanje za samostalan život i podizanje kvaliteta života korisnika, dok su specifični ciljevi projekta bili osnaživanje zdravih kapaciteta ličnosti, podizanje svijesti o značaju zdravih stilova života kroz edukacije, stjecanje vještina kuhanja kroz praktične radionice uz konsultacije stručnjaka.

Aktivnosti su podijeljene na tri faze u trajanju od po četiri mjeseca. Prva faza podrazumijevala je edukacije o značaju zdrave ishrane, higijene i fizičkih aktivnosti. Druga faza zasnivala se na učenju praktičnih vještina kuhanja kroz radionice i sprovođenje fizičkih aktivnosti kroz različite vježbe i rekreaciju. Treća je faza monitoring i evaluacija i sprovedena je kroz kućne posjete i koktel-večer uz degustaciju.

U ovom projektu učestvovalo je 38 osoba, i to 15 korisnika, pet članova porodica, osam profesionalaca, pet volontera i pet članova zajednice.

O uspješnosti projekta govore rezultati sve tri projektne faze i šest potfaza.

Kod prvog direktnog rezultata (razvoj vještina samostalnog življenja) utvrđena je značajna razlika u količini znanja o važnosti zdrave ishrane prije i nakon predavanja. Rezultati su dobiveni usporedbom predtesta i posttesta znanja. Na predtestu 30% korisnika tačno je odgovorilo na postavljena pitanja, a na posttestu taj rezultat povećao se na 90% korisnika koji su tačno odgovorili na postavljena pitanja.


24

Kod druga dva direktna rezultata (unapređenje znanja o značaju fizičke aktivnosti i unapređenje znanja o značaju pravilnog održavanja higijene) također su rađeni predtest i posttest s ciljem da se utvrdi koliko su korisnici usvojili znanja i koliko su u stanju u praksi sprovesti zadate ciljeve. Na predtestu 70% ispitanika nije znalo u potpunosti odgovoriti na pitanja koja se odnose na povezanost fizičke aktivnosti i zdravstvenog stanja, kao i na značaj pravilnog održavanja higijene namirnica, kućnih uređaja koji se koriste pri kuhanju i lične higijene, dok su na posttestu svi korisnici, odnosno 100% ispitanika, dali tačne odgovore na postavljena pitanja.

Četvrti direktni rezultat odnosio se na stjecanje praktičnih vještina kuhanja. U sklopu ovog segmenta projekta održano je deset praktičnih radionica kuhanja, gdje su korisnici imali priliku steći znanja o pripremanju namirnica, održavanju higijene itd. Nakon završenih radionica s korisnicima je odrađen test, iz koga se željelo saznati koliko njih aktivno učestvuje u kuhanju, a koliko njih uz pomoć druge osobe. Rezultati su pokazali da 60% ispitanika aktivno učestvuje u kuhanju, dok 40% ispitanika učestvuje u kuhanju uz pomoć druge osobe.

Peti direktni rezultat odnosio se na poboljšanje zdravstvenog stanja korisnika i u sklopu prve faze projektnih aktivnosti urađene su laboratorijske analize, gdje je fokus stavljen na vrijednost lipida (holesterola) i na vrijednost glukoze u krvi. Na kraju realizacije projekta laboratorijske su analize ponovljene kako bi se rezultati uporedili te napravio zaključak da li stagniraju, da li je došlo do poboljšanja ili čak pogoršanja gore spomenutih vrijednosti.

Laboratorijski nalazi pokazali su da je pod utjecajem adekvatne terapije, higijensko-dijetetskog režima te odgovarajuće fizičke aktivnosti kod svih korisnika s hiperglikemijom došlo do stabilizacije i smanjivanja vrijednosti ŠUK. Također, promjena stila života dovela je i do smanjenja vrijednosti holesterola u krvi.

Ovaj je projekt veoma dobar primjer koji pokazuje kako uz pomoć stručnih, dobro isplaniranih edukacija i programa u relativno kratkom vremenskom periodu može doći do velikih pozitivnih promjena u informiranosti, životnom stilu i zdravstvenom stanju korisnika.


25

7. MENTALNO BLAGOSTANJEVještine komuniciranja vrlo su značajne za opće blagostanje svakog pojedinca jer leže u osnovi pozitivne međuljudske komunikacije i rješavanja interpersonalnih problema. Kvalitetni međuljudski odnosi zahtijevaju razvijanje složenih vještina, uključujući razumijevanje, poštovanje tuđeg mišljenja, stvaranje kompromisa, spremnost da se govori o ličnim emocijama, sposobnost da se uspostave granice i ograničenja u nekim situacijama, sposobnost da se iskaže ljutnja i da se riješi problem na konstruktivan način. Osobe koje pate od psihičkih bolesti često imaju umanjene socijalne vještine ili dugoročno pate od nedostatka tih socijalnih vještina.12

Razvoj mentalnog blagostanja osoba s mentalnim poremećajima zavisi od unapređenja njihovih vještina komunikacije, razvijanja boljih međusobnih odnosa, te rješavanja svakodnevnih životnih zahtjeva počevši od brige za vlastito zdravlje, obavljanje aktivnosti bitnih za samostalno življenje, kao i rješavanje socijalnih problema i uspostavljanje funkcionalnih i svrsishodnih odnosa s drugim ljudima. Razvijanje socijalnih vještina kroz specifično definirane treninge socijalnih vještina omogućava obavljanje važnih socijalnih funkcija i uloga koje su bitne za ostvarivanje kvalitetnog života u zajednici i povećanje mentalnog blagostanja osoba.

7.1. ŠTA SU SOCIJALNE VJEŠTINESocijalne vještine neprekidno se ispoljavaju u različitim društvenim kontaktima, te podrazumijevaju koordiniranu primjenu verbalnih i neverbalnih reakcija. Socijalne vještine obuhvataju sposobnost komuniciranja u afektivnoj i kognitivnoj dimenziji, vještinu obrade socijalnih informacija u cilju odabira najprikladnije reakcije kao i vještinu slanja, tj. komuniciranja izabrane reakcije na prikladan način.13 Socijalna kompetencija obuhvata tri ključne socijalne vještine:14

1. socijalnu percepciju ili vještinu razumijevanja,

2. socijalnu kogniciju ili vještinu obrade,

3. ponašajnu komponentu ili vještinu izražavanja.

Optimalno socijalno ponašanje podrazumijeva integraciju sve tri komponente socijalne kompetencije, ali također obuhvata i specifične vještine reagiranja u direktnim socijalnim situacijama, kao što je vještina prekidanja razgovora ili pružanje socijalne podrške. Također, socijalne vještine najvećim su dijelom stečene, te mogu biti modificirane učenjem.

Nedostatak adekvatnih socijalnih vještina komunikacije može doprinijeti doživljavanju stresnih životnih okolnosti, kao i udaljavanju od porodice i drugih izvora socijalne podrške koji mogu djelovati podržavajuće, te umanjiti utjecaj stresnih životnih okolnosti tokom procesa razvoja bolesti i tokom oporavka. Razvijanje socijalnih vještina osoba s mentalnim poremećajima značajno je sa stanovišta razvoja njihovog samopouzdanja, samopoštovanja, kao i poboljšanja zdravstvenog stanja reduciranjem simptoma psihičkog oboljenja.

12 Vyskocilova J. and Prasko J. (2012). Social skills training in psychiatry, Activitas Nervosa Superior Rediviva 54 (4), str. 159–170.

13 Štrkalj-Ivezić S. i sar. (2010). Rehabilitacija u psihijatriji – psihobiosocijalni pristup, Hrvatski liječnički zbor, Psihijatrijska bolnica Vrapče, Udruga „Svitanje“, Zagreb

14 Vyskocilova J. and Prasko J. (2012). Social skills training in psychiatry, Activitas Nervosa Superior Rediviva 54 (4), str. 159–170.


26

Socijalne vještine povezane su s održavanjem zdravlja s obzirom na to da socijalno vješta osoba može nesmetano komunicirati s okolinom tako da ostvari svoja prava i potrebe, te da na ličnom planu pridonese uspostavljanju uspješnijih odnosa, koji će ishodovati većim ličnim zadovoljstvom i samoaktualizacijom.15

7.2. TRENING SOCIJALNIh VJEŠTINA

Trening socijalnih vještina zasniva se na strukturiranom i organiziranom pristupu u učenju, te je prilagođen potrebama osoba s mentalnim poremećajima koje su disfunkcionalne i imaju niz poteškoća u ostvarivanju samostalnog života. Najvećim dijelom trening se usmjerava na razvoj ponašajnih (bihevioralnih) vještina, čiji je cilj da osoba nauči i stekne sposobnosti koje su joj potrebne za samostalni život u zajednici. Trening socijalnih vještina tj. njegove osnovne komponente izvedene su iz teorije socijalnog učenja, te se zasnivaju na učenju po modelu i učenju putem posmatranja. Osnovni mehanizmi koji se koriste u procesu treninga socijalnih vještina jesu identifikacija problema, postavljanje ciljeva, igranje uloga, pozitivna i negativna povratna informacija, učenje po modelu, uvježbavanje, domaća zadaća itd.16

Neke od najčešćih socijalnih vještina koje se poučavaju tokom treninga socijalnih vještina u grupi su: samopredstavljanje, aktivno slušanje, empatija, asertivni trening, stvaranje prijateljstva, rješavanje problema, samokontrola, izražavanje osjećanja, zahvaljivanje, primanje i davanje komplimenta, donošenje odluka, postavljanje ciljeva, postavljanje zahtjeva i razumijevanje razgovora.

S obzirom na to da se trening socijalnih vještina zasniva na principima socijalnog učenja, organizacija treninga podrazumijeva ponavljanje i uvježbavanje vještina i ponašanja. Kompleksne socijalne vještine kao što su upoznavanje prijatelja i potencijalnih partnera razbijaju se na niz malih dijelova tj. koraka, koji se postepeno vježbaju i usvajaju da bi se na kraju kombinirali u jednu cjelinu.

Trening socijalnih vještina planira se i izvodi u skladu s potrebama oboljelih osoba koje su obuhvaćene procesom usvajanja i razvoja socijalnih vještina. Planiranje i organizacija treninga socijalnih vještina zasniva se na nekoliko ključnih koraka, a oni su:17

1) procjena socijalnih vještina,

2) izrada plana treninga socijalnih vještina,

3) evaluacija treninga socijalnih vještina.

15 Štrkalj-Ivezić S. i sar. (2010). Rehabilitacija u psihijatriji – psihobiosocijalni pristup, Hrvatski liječnički zbor, Psihijatrijska bolnica Vrapče, Udruga „Svitanje“, Zagreb

16 Kopelowitcz A., Liberman P.R., Zarate R. (2006). Recent Advances in Social Skills Training for Schizophrenia. Schizophrenia Bulletin (32), str. 12–23.

17 Vyskocilova J. and Prasko J. (2012). Social skills training in psychiatry, Activitas Nervosa Superior Rediviva 54 (4), str. 159–170.; Štrkalj-Ivezić S. i sar. (2010). Rehabilitacija u psihijatriji – psihobiosocijalni pristup, Hrvatski liječnički zbor, Psihijatrijska bolnica Vrapče, Udruga „Svitanje“, Zagreb


27

8. ZADOVOLJSTVO KORISNIKA USLUGAMA SLUŽBI ZA MENTALNO ZDRAVLJEZadovoljstvo uslugom korisnika službi za mentalno zdravlje sve češće se smatra indikatorom kvaliteta njege,18 iako je to zapravo vrlo subjektivna mjera kvaliteta. Vrlo se često percepcija korisnika o prioritetima i tretmanu razlikuje od one koju imaju profesionalci.19 Iako rezultati istraživanja nisu dosljedni po pitanju ličnih karakteristika korisnika i zadovoljstva uslugama, zadovoljstvo korisnika je bar donekle određeno njegovim karakteristikama i očekivanjima, odnosno predstavlja kompleksnu kombinaciju prethodnog iskustva, percipiranih potreba i očekivanja.20 Dakle, zadovoljstvo uslugom ne zavisi samo od profesionalaca, jer organizacijske karakteristike i karakteristike profesionalaca također mogu utjecati na zadovoljstvo korisnika. Upravo zbog toga bolje razumijevanje percepcije korisnika može dovesti do poboljšanja rada i kvaliteta pružene zaštite, te bolje iskorištenosti kapaciteta službi.21 Zbog toga u cilju unapređenja kvaliteta zaštite pružaoci usluga moraju identificirati na koji su način i u kojem stepenu različiti aspekti pružanja zaštite povezani sa zadovoljstvom korisnika budući da je zadovoljstvo povezano s pridržavanjem propisanog tretmana,22 odustajanjem od tretmana23 i ponovnog traženja podrške u slučaju potrebe.

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji24, službe koje odgovaraju potrebama korisnika su one koje upravo rade na uspostavi odnosa i usluga koje odgovaraju legitimnim očekivanjima korisnika. Odnosno, pored zadovoljstva samim tretmanom, nužno je da i nemedicinske usluge uopće odgovaraju potrebama korisnika, te da se procjenjuju na osnovu nekih objektivnih standarda. Tako De Silva25 identificira sedam kategorija na osnovu kojih korisnici procjenjuju odgovara li zdravstveni sistem na njihove potrebe.

Kategorije su sljedeće:

• dostojanstvo – pravo korisnika da bude tretiran kao osoba, ne samo kao pacijent;• sloboda izbora – pravo korisnika da bude informiran i da odlučuje o svom tretmanu;• povjerljivost – pravo korisnika na zaštitu ličnih podataka;• blagovremena intervencija – pravo korisnika da bude primljen u zakazanom terminu za

tretman ili konsultacije ili pravo prednosti u slučaju krizne intervencije;• kvalitet infrastrukture i pratećih usluga u službama za mentalno zdravlje – pravo korisnika

na adekvatnu infrastrukturu i prateće usluge;• pristup mrežama društvene podrške tokom tretmana – pravo korisnika na društvenu

podršku izvan službi mentalnog zdravlja;• izbor pružaoca usluga – pravo korisnika na odabir službe mentalnog zdravlja i profesionalaca.

18 Rea C. and Rea D. (2002). Managing performance and performance management: information strategy and service user involvement,Journal of Management in Medicine, vol. 16, str. 78–79.

19 Cleary P. et al. (1991). Patients evaluate their hospital care: a national survey, Health Affairs, No. 4, str. 254–267.

20 Smith C. (1992). Validation of a patient satisfaction system in the United Kingdom, Quality Assurance in Health Care, vol. 4, No. 3, str. 171–177.

21 Murray C. and Frenk J. (2002). A framework for assessing the performance of health systems, Bull World Health Organanization, vol. 78, str. 717–731.

22 Bjørngaard J. et al. (2008). Patients’ experiences and clinicians’ ratings of the quality of outpatient teams in psychiatric care units in Norway, Psychiatrice Service, vol. 58, str. 1102–1107.

23 Swift J. and Callahan J. (2009). The impact of client treatment preferences on outcome: A meta-analysis, Journal of Clinical Psychology, vol. 65, no. 4, str. 368–381.

24 World Health Organization (2000). The World Health Report 2000. Health Systems: Improving performance. Geneva, World Health Organization

25 A. de Silva (2000). A framework for measuring responsiveness, EIP Discussion Paper No. 32. Geneva, World Health Organization.


28

9. UČEŠĆE KORISNIKA USLUGA U RADU SLUŽBI ZA MENTALNO ZDRAVLJE

Tip angažmana korisnika varira od zemlje do zemlje, pa čak i na nivou lokalne zajednice. Tako korisnici imaju ulogu u planiranju rada službi, edukaciji/obuci osoblja i drugih korisnika (peer to peer edukacija), grupama pomoći i samopomoći, planiranju i sprovođenju istraživanja, čak i u odabiru stručnog osoblja. Saradnja s korisnicima i učešće korisnika usluga su sada na listi prioriteta u strategijama mentalnog zdravlja u mnogim zemljama, a finansijska tijela, naročito donatori, često učešće korisnika stavljaju kao preduvjet za davanje finansijske podrške.26

Prema Taitu i Lesteru,27 prednosti uključivanja korisnika usluga su sljedeće:

• korisnici su stručnjaci po pitanju svoje bolesti i potrebe za njegom;

• korisnici mogu imati različit pogled na svoju bolesti i potrebnu njegu, ali to ne umanjuje njihov doprinos;

• učešće korisnika može povećati postojeće ograničeno razumijevanje duševne nevolje;

• korisnici mogu razviti alternativne pristupe mentalnom zdravlju i bolesti;

• učešće korisnika može biti terapeutsko samo po sebi;

• učešće korisnika može potaknuti veću socijalnu uključenost.

Uključivanje korisnika moguće je na sljedeće načine:

• učešće u istraživanju – prednosti uključivanja korisnika u istraživanje reflektiraju se u sljedećem: određivanje prioriteta prema važnosti problema; mjerenje i drugih ishoda povrh onih profesionalno definiranih; pomaganje u regrutiranju korisnika u istraživanju; omogućavanje pristupa marginaliziranim zajednicama; pomaganje u osnaživanju osoba koje koriste usluge službi mentalnog zdravlja;

• učešće u edukaciji/treningu – uključivanje korisnika usluga u programe obrazovanja zdravstvenih radnika ključno je ako profesionalci žele razumjeti iskustvo bolesti i osigurati korisnicima odgovarajuću skrb. S druge strane, angažman korisnika u edukaciji drugih korisnika, najčešće kroz peer to peer grupe, odnosno vršnjačke grupe podrške (grupe pomoći i samopomoći) odavno je prepoznat kao dobar, kako za korisnike tako i za vršnjačke edukatore, prvenstveno kad su u pitanju lično osnaživanje, bolja društvena podrška i lični oporavak;

• učešće korisnika u planiranju rada službi – uključivanje korisnika usluga u procese donošenja odluka vezano za osmišljavanje i sprovođenje usluga koje su im namijenjene vjerovatnije će dovesti do razvijanja usluga, koje adekvatno odgovaraju potrebama ljudi koji ih koriste, te do većeg zadovoljstva korisnika. Prema Weinsteinu28 službe bi se trebale voditi sljedećim praktičnim smjernicama za uključivanje korisnika u planiranje i rad službi: omogućiti da su vrijeme, dužina i lokacija sastanka s korisnicima u skladu s njihovim potrebama; osigurati prijevoz korisnicima

26 Moltu C., Stefanson J. and Svisdahl M. (2013). How to Enhance the Quality of Mental Health Research: Service Users Experiences of Their Potential Contributions Through Collaborative Methods, American Journal of Psychiatric Rehabilitation, no. 16, str. 1–21.

27 Tait L. and Lesler H. (2005). Encouraging user involvement in mental health services, Advances in Psychiatric Treatment, no. 11, str. 170.

28 Weinstein J. (ed.) (2010). Mental health service users involvement and recovery, London, Jessica Kingsley, str. 152.


29

kojima je potreban; pružiti osvježenje vodeći računa o dijetetskim i kulturološkim potrebama korisnika; informirati korisnike na početku i tokom sastanka o procesu i temi sastanka; omogućiti dokumente koji su napisani jednostavnim i razumljivim jezikom bez upotrebe stručnih izraza; uključiti korisnike u proces od samog početka; ne čekati da se prvo odredi plan, strategija ili okvir rada;

• volontiranje i mogućnost zaposlenja korisnika u ustanove mentalnog zdravlja;

• učešće korisnika u definiranju standarda praćenja i evaluaciji rada ustanova mentalnog zdravlja.

Bez obzira na isticanje prednosti aktivnog uključivanja korisnika u rad ustanova mentalnog zdravlja i dalje su prisutne brojne poteškoće koje otežavaju i onemogućavaju razvijanje aktivnije uloge korisnika u pružanju usluga mentalnog zdravlja, među kojima se ističu:

• nedostatak znanja među samim korisnicima,

• finansijska i vremenska ograničenja,

• otpor prema ideji da korisnici mogu biti eksperti,

• ograničenja vezana za reprezentativnost.


30

10. DOSTUPNOST USLUGA U MENTALNOM ZDRAVLJU

Reforma zaštite mentalnog zdravlja u BiH počela je 1996. godine, kada su doneseni brojni strateški dokumenti, koji su usklađeni s ciljevima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO). Razvojem mreže centara za mentalno zdravlje koji se nalaze na primarnom nivou zdravstvene zaštite reforma je približila psihijatrijskog pacijenta tj. brigu o njemu prema zajednici, a usluge učinila dostupnijim što većem broju tih pacijenata.

Kao podrška implementaciji reformskih opredjeljenja, usvojeni su za zdravstvo značajni zakoni i strateški dokumenti, a zakonima utvrđena prava građana najvećim dijelom finansiraju se iz obaveznog zdravstvenog osiguranja.

Pitanje zdravstvene zaštite u BiH, saglasno ustavnoj podjeli nadležnosti, regulira se entitetskim propisima (a u Federaciji BiH i kantonalnim propisima). Zdravstvena zaštita obuhvata sistem društvenih, grupnih i individualnih mjera, usluga i aktivnosti za očuvanje i unapređenje zdravlja, sprečavanje bolesti, rano otkrivanje bolesti, blagovremeno liječenje, te zdravstvenu njegu i rehabilitaciju, kao i primjenu zdravstvenih tehnologija. U skladu sa sistemskim zakonima u zdravstvu svaka osoba ima pravo na zdravstvenu zaštitu i na mogućnost ostvarivanja najvišeg mogućeg nivoa zdravlja, u skladu s odredbama entitetskih Zakona o zdravstvenoj zaštiti i Zakona o zdravstvenom osiguranju, kao i propisa donesenih na osnovu ovih zakona.

Važno je istaći da je sistemskim zakonima u oblasti zdravstva ustanovljen niz značajnih načela, koja su osnova za daljnju regulaciju sistema, i to:

• Načelo pristupačnosti zdravstvene zaštite;

• Načelo pravičnosti zdravstvene zaštite;

• Načelo solidarnosti u zdravstvenoj zaštiti;

• Načelo sveobuhvatnosti zdravstvene zaštite;

• Načelo kontinuiranosti zdravstvene zaštite;

• Načelo specijaliziranog pristupa;

• Načelo stalnog unapređenja kvaliteta zdravstvene zaštite;

• Načelo efikasnosti zdravstvene zaštite.

10.1. USLUGE KROZ NEVLADINE ORGANIZACIJE U REPUBLICI SRPSKOJ

Uporedo s razvojem zaštite mentalnog zdravlja u Republici Srpskoj došlo je i do osnivanja udruženja građana tj. nevladinih organizacija koje organiziraju različite oblike aktivnosti u zavisnosti od psihopatologije mentalnih poremećaja. Pacijentima koji boluju od najtežih oblika psihijatrijskih oboljenja, kao što su shizofreni pacijenti data je mogućnost da se organiziraju različiti oblici dnevnih aktivnosti kroz Udruženje „Zajedno“, koje se nalazi u Banjoj Luci. Udruženje je organiziralo veliki broj aktivnosti i pružilo brojne usluge za ovu vrstu pacijentata. Uglavnom se ovo Udruženje finansira putem pomoći Administrativne službe grada Banje Luke, putem donacija i Projekta mentalnog zdravlja u BiH, što im je pružilo mogućnost za senzibilizaciju šire javnosti i mogućnost potenciranja osnivanja sličnih udruženja u drugim općinama u Republici Srpskoj.


31

Kada je u pitanju tretman osoba ovisnih o psihoaktivnim supstancama (opijata), rehabilitacija i resocijalizacija kroz komunu obavlja se preko udruženja kao što je Savjetovalište za tretman i prevenciju „Viktorija“, koje se nalazi u Banjoj Luci. Ovo Udruženje uradilo je i brojne preventivne aktivnosti i rad na destigmatizaciji osoba oboljelih od HIV-a i hepatitisa C. Usluge rehabilitacije i resocijalizacije ovisnika o opijatima pružaju i komuna „Marjanovac“ u Aleksandrovcu i Kruh „Svetog Ante“ u Derventi. Primjer uvezanosti usluga i dobre koordinacije jeste da je Klinika za psihijatriju potpisala memorandume o sporazumijevanju i saradnji s ovim komunama radi boljeg pružanja usluga. Kada su u pitanju ovisnici o alkoholu, rehabilitacija i resocijalizacija obavlja se kroz nevladinu organizaciju “Klub liječenih alkoholičara grada Banjaluka“, koji je kroz Projekt mentalnog zdravlja u BiH radio na senzibilizaciji profesionalca za tretman bolesti zavisnosti, pa su u tri grada – Doboju, Prijedoru i Prnjavoru otvoreni klubovi liječenih alkoholičara, što je povećalo dostupnost ovakve vrste usluga.

10.2. USLUGE KROZ NEVLADINE ORGANIZACIJE U FEDERACIJI BOSNE I hERCEGOVINE

Kao što je to bio slučaj u Republici Srpskoj, i u Federaciji BiH, uporedo sa sprovođenjem reforme zaštite mentalnog zdravlja dolazi i do pojave novih udruženja građana tj. nevladinih organizacija s različitim ciljevima i idejama. Ove su organizacije organizirale različite oblike aktivnosti u zavisnosti od psihopatologije mentalnih poremećaja. Neka od tih udruženja čije su aktivnosti bile podržane i putem Projekta mentalnog zdravlja u BiH jesu „Fenix“ iz Tuzle, „Tunel“ iz Ključa, IPM iz Tuzle, PROI iz Sarajeva.

U okviru Projekta mentalnog zdravlja u BiH proveden je program jačanja kapaciteta za borbu protiv stigmatizacije i diskriminacije vezane za mentalne poremećaje. Vođen principima inkluzije korisnika usluga mentalnog zdravlja i dugoročne održivosti, ovaj se program bazirao na tri osnovna cilja:

1) jačati kapacitete udruženja korisnika i vještine zagovaranja;

2) identificirati efektivne pristupe koji će unaprijediti znanje stanovništva o mentalnim poremećajima i smanjiti stigmatizaciju;

3) senzibilizirati medijske radnike o odgovornom i primjerenom izvještavanju i prikazivanju mentalno zdravstvenih problema i osoba s mentalnim poremećajima u medijima.

Usluge koje su zastupljene u udruženjima i time dostupne korisnicima jesu:

• socioterapija, okupacijska terapija, psihoedukacija, grupe za samopomoć, terapijske grupe, savjetovanje, kućne posjete, art terapija;

• psihološke radionice, muzičke radionice, kreativne radionice, crtanje, izrada nakita, radionice za ručni rad (pletenje, heklanje, slikanje), pisanje poezije, literarno izražavanje, dramska sekcija, likovni radovi, slikanje na staklu, rad sa školjkama, decoupage, čitanje časopisa i knjiga;

• druženje, izleti, posjete drugim udruženjima, društvene igre, ples, odlazak u kino i pozorište;

• strani jezici, informatička obuka za rad na računaru;

• sportsko-rekreativne radionice, pripremanje obroka i čišćenje prostorija.29

Usluge koje su dostupne korisnicima putem udruženja doprinose međusobnom zbližavanju korisnika i razmjeni iskustava, ali su bitne i s aspekta razvijanja socijalnih vještina.

29 Situaciona analiza „Procjena potreba za specifičnim programima socijalne inkluzije korisnika usluga mentalnog zdravlja“, Projekt mentalnog zdravlja u BiH, 2014. god., str. 10.


32

Korisnici udruženja kroz različite aktivnosti koje udruženja sprovode ostvaruju dobrobit za svoje zdravlje i održanje i/ili unapređenje mentalnih kapaciteta koje imaju, posebno kada je u pitanju život u zajednici i smanjenje mogućnosti novih hospitalizacija.

Uprkos jasnim pozitivnim indikatorima u smislu ishoda angažmana udruženja evidentno je da ona i dalje nemaju adekvatnu podršku nadležnih nivoa vlasti ni lokalne zajednice. I sama udruženja moraju se snažnije nametnuti široj javnosti u smislu senzibilizacije prema pravima i potrebama osoba s mentalnim poremećajima, ali i potencijala koji imaju za pomoć i podršku ovim osobama u sredini u kojoj im i jeste potrebna podrška, a to je njihova lokalna zajednica. U tom kontekstu, neminovno je da se službe sistema zdravstvene zaštite više povežu s udruženjima korisnika usluga, kako bi osobe s mentalnim poremećajima bile uključene i u aktivnosti udruženja. To podrazumijeva članstvo u udruženju. Međutim, trenutno postoji veliki jaz između statističkih podataka u smislu broja korisnika usluga u sistemu i članova u pojedinim udruženjima. To indicira da se veliki broj korisnika usluga nakon napuštanja sistema zdravstva ne uključuje u udruženja korisnika, te tako i ostaje van dometa programa i modela podrške koje udruženja mogu pružati tim osobama, a nakon završenog ljekarskog tretmana. Ovo je primarno pitanje na kojem dodatno treba raditi kako bi modeli socijalne podrške ovim osobama stvarno zaživjeli u praksi. Drugo važno pitanje je daljnji rad na diseminaciji informacija o pravima osoba s mentalnim poremećajima, i to ne samo iz oblasti zdravstva već šire, i iz oblasti socijalne zaštite, rada, zapošljavanja, obrazovanja i sl. kako bi ove osobe mogle tačno znati gdje i kada mogu dobiti podršku i pomoć zajednice, a shodno svojim potrebama.


33

11. INTER I INTRASEKTORSKA SARADNJA

Intersektorska saradnja predstavlja saradnju između različitih društvenih sektora, organizacija i profesija, odnosno saradnju između predstavnika različitih sektora unutar državnog aparata (zdravstvo, obrazovanje, kultura, finansije, zakonodavstvo itd.). Kako bi saradnja postojala u pravom smislu riječi, te organizacije/udruženja/sektori moraju imati isti cilj (zdravlje), filozofiju (unapređenje zdravlja), te poštenu podjelu područja rada, odnosno djelovanja.30 Intersektorska saradnja pridonosi većoj jednakosti u postizanju zdravlja, posebno u onim aspektima u kojima napredak ovisi o odlukama i aktivnostima drugih područja.31

Intrasektorska saradnja predstavlja saradnju između predstavnika javnog, privatnog i civilnog sektora u cilju ostvarenja ciljeva od zajedničkog tj. općeg interesa. Ovakav vid saradnje dovodi do jačanja partnerstva između organizacijskih struktura unutar ne samo jedne ustanove već i do poboljšavanja međusobne saradnje svih aktera u procesu pružanja zdravstvene zaštite stanovništva. Na ovaj način uspostavio bi se proaktivni pristup zdravstvenim potrebama, koji se treba razvijati i implementirati unutar svih zdravstvenih servisa.

Ako je mentalno zdravlje definirano kao stanje dobrobiti, gdje svaka individua postaje svjesna svojih sposobnosti, može se nositi s normalnim stresom u životu, u stanju je raditi produktivno i sposobna je ostvariti lični doprinos za svoju zajednicu, onda se slobodno može reći da mentalno zdravlje predstavlja temelje za blagostanje i efikasno funkcioniranje kako za pojedinca, tako i za zajednicu. Načela na kojima počiva koncept mentalnog zdravlja zahtijevaju multisektorski pristup. Stoga je društvena klima koja poštuje i štiti osnovna ljudska, politička, socio-ekonomska i kulturna prava fundamentalna za promociju i održanje kvaliteta mentalnog zdravlja.32

11.1. ZDRAVSTVENA PODRŠKA

Kada je riječ o saradnji unutar sektora zdravstva u Federaciji BiH, važno je istaći da je odredbom člana 109. Zakona o zdravstvenoj zaštiti uvedena obaveza za zdravstvene ustanove svih nivoa da uspostave jedinstven sistem upućivanja pacijenata s jednog na druge nivoe zdravstvene zaštite, a s ciljem osiguranja načela kontinuiranosti zdravstvene zaštite, što ranije nije bilo jasno definirano.33 Odnos između različitih

30 Vidjeti: http://www.zzjzpgz.hr/nzl/50/promicanje.htm (pristupljeno 25.02.2015.)

31 Strateški plan razvoja javnog zdravstva 2013–2015, Ministarstvo zdravlja Republike Hrvatske, Zagreb, maj, 2013., str. 6.

32 Mehić A. i Bodnaruk S. (2014). Usklađenost propisa o zaštiti lica sa duševnim smetnjama Federacije BiH sa međunarodnim dokumentima, Fondacija Centar za javno pravo Sarajevo, str. 49.

33 S ciljem osiguranja kontinuiranosti zdravstvene zaštite iz člana 22. ovog Zakona, zdravstvene ustanove primarne, sekundarne i tercijarne zdravstvene zaštite uspostavljaju jedinstven sistem upućivanja pacijenata s jednog na druge nivoe zdravstvene zaštite. Sistem iz stava 1. ovog člana obuhvata razmjenu informacija, i to s nivoa primarne zdravstvene zaštite, o zdravstvenom stanju pacijenta s podacima o prirodi bolesti ili zdravstvenog problema zbog kojeg se obratio izabranom zdravstvenom timu ili izabranom doktoru medicine i preduzetim mjerama, a sa sekundarnog, odnosno tercijarnog nivoa zdravstvene zaštite o izvršenim pregledima, nalazima i preduzetim mjerama liječenja, uključujući i detaljna uputstva za dalje liječenje. U slučaju da se pacijentu na nivou primarne zdravstvene zaštite ne može pružiti adekvatna i blagovremena zdravstvena zaštita, zdravstvena ustanova, odnosno izabrani zdravstveni tim ili izabrani doktor medicine upućuje tog pacijenta u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu, odnosno odgovarajućem specijalisti u zdravstvenu ustanovu na sekundarnom nivou zdravstvene zaštite, ili, izuzetno, u zdravstvenu ustanovu na tercijarnom nivou zdravstvene zaštite, radi pregleda, liječenja i davanja odgovarajućeg mišljenja i uputstva za dalje liječenje na nivou primarne zdravstvene zaštite. Bolnice i druge zdravstvene ustanove sekundarnog nivoa zdravstvene zaštite ili ljekar specijalist kome je građanin upućen s nivoa primarne zdravstvene zaštite mogu tog građanina uputiti na tercijarni nivo zdravstvene zaštite, gdje se pružaju najsloženiji oblici zdravstvene zaštite iz određenih specijalističkih djelatnosti. (Član 109. Zakona o zdravstvenoj zaštiti)


34

nivoa zdravstvene zaštite direktno se odražava na kvalitet i sveobuhvatnost zdravstvene zaštite koja se pruža osobama s mentalnim poremećajima. U slučaju nedostatka komunikacije između tih nivoa, odnosno ustanova, narušava se načelo kontinuiteta, a time je dovedena u pitanje i adekvatnost pružene zdravstvene zaštite. Osim toga, ovdje treba skrenuti pažnju i na član 41. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, koji regulira premještanje iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po posebnim propisima.34

Također treba napomenuti da se član 109. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ima posmatrati i u vezi s čl. 8. i 9. Pravilnika o organizaciji i bližim uvjetima prostora, medicinsko-tehničke opreme i stručnog kadra, koje trebaju ispunjavati centri za mentalno zdravlje u zajednici, kao i edukaciji iz oblasti zloupotrebe psihoaktivnih supstanci. Naime, saglasno ovom Pravilniku, centar održava kontinuiranu vezu sa zdravstvenim ustanovama na svim nivoima zdravstvene zaštite, razmjenom informacija i uspostavljanjem jedinstvenog sistema upućivanja pacijenata s primarnog na druge nivoe zdravstvene zaštite.35 Bitno je istaći da se nakon usvajanja navedenog Pravilnika pristupilo izradi akreditacijskih standarda za centre za mentalno zdravlje u zajednici, a potom i njihovom procesu akreditacije. Ovakav način standardizacije rada centara bitna je podloga za mjerenje kvaliteta usluga koje se pružaju u ovim službama i zadovoljstva pacijenata tim uslugama.

Također, u Republici Srpskoj procesom akreditacije centara za mentalno zdravlje pristupilo se standardizaciji njihovog rada, te uspostavljanju osnova za mjerenja kvaliteta usluga koje se pružaju u centrima, što je u skladu sa strateškim opredjeljenjima Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske. Akreditacijski standardi za centre za mentalno zdravlje u Republici Srpskoj zasnovani su na principima pružanja usluga iz oblasti zaštite mentalnog zdravlja, rehabilitacije i resocijalizacije u vanbolničkim uvjetima.36

Iz navedenog se jasno uočava da zakonske i podzakonske norme utvrđuju obaveze intra i intersektorske saradnje relevantnih subjekata. Međutim, primjena propisanih normi u praksi često ne odgovara duhu i cilju legislative.

11.2. JAČANJE PARTNERSTVAKako bi se razvio, uspostavio, ali i implementirao što proaktivniji pristup mentalno-zdravstvenim potrebama unutar svih službi, potrebno je kontinuirano jačanje partnerstva između organizacijskih struktura unutar jedne ustanove i različitih zdravstvenih ustanova. Faktori neophodni za jačanje navedenog partnerstva uključuju infrastrukturu, posvećenost i prihvatanje od osoblja, profesionalni razvoj i edukaciju, te sistem koji identificira i širi dobru praksu. Međutim, pored ovih faktora postoje i neki potencijalno ometajući faktori, kao što su negativni stavovi profesionalaca, njihovo nerazumijevanje korisnika, nedovoljno znanje i negativni stavovi korisničke populacije o mentalnim poremećajima, a koji mogu imati negativan utjecaj na jačanje partnerstva.

U cilju poboljšanja mentalnog zdravlja, pored zdravstvenog sektora, trebaju biti uključeni i drugi društveni sektori, kao što su: obrazovanje, socijalna zaštita, rad, zakonodavni i pravni sektor, te sektor civilnog društva. Posebnu pažnju treba posvetiti uključenju i uvezivanju nevladinog sektora, te davanju uloge tim

34 Kada u slučajevima propisanim ovim zakonom osobu s duševnim smetnjama treba otpustiti iz zdravstvene ustanove, a ona zbog svog psihofizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom propisima o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom. O premještanju iz stava 1. ovog člana zdravstvena ustanova izvijestit će odmah sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili o otpustu. (član 41. Zakona o zaštiti lica sa duševnim smetnjama)

35 U skladu s članom 109. Zakona o zdravstvenoj zaštiti.

36 Agencija za akreditaciju i unapređenje kvaliteta zdravstvene zaštite Republike Srpske (2008). Vodič kroz akreditaciju za Centre za mentalno zdravlje, Banja Luka, Predgovor.


35

organizacijama u smislu lobiranja, volonterskog rada i formiranja fondova pomoći i sličnim aktivnostima iz oblasti mentalnog zdravlja. Nevladine organizacije trebaju biti aktivnije s bolje definiranim ulogama, a kroz njih se treba dati veća podrška lokalnim inicijativama.

11.3. SOCIJALNA PODRŠKAPropisima o socijalnoj zaštiti definirano je da su osobe s mentalnim poremećajima potencijalni korisnici usluga socijalne zaštite. Konceptom o proširenim pravima i uslugama socijalne zaštite centri za socijalni rad imaju mogućnosti uvođenja dodatnih usluga namijenjenih osobama s poremećajima mentalnog zdravlja.37 Posebna uloga djelovanja socijalne zaštite usmjerena je prema destigmatizaciji osoba s problemima mentalnog zdravlja.38

Sistem socijalne zaštite trebao bi biti podrška zdravstvenom sistemu u cilju prevencije, tretmana i rehabilitacije osoba s mentalnim poremećajima. Sve ustanove socijalne zaštite morale bi adekvatno reagirati, često i preventivno kako bi se izbjeglo dalje pogoršavanje situacije, a u skladu sa svojim nadležnostima i ovlaštenjima. U vezi s tim, značajan je rad s porodicom osoba s mentalnim poremećajem, budući da porodica često dolazi u stanje socijalne potrebe koja je prouzrokovana radnjama njihovog člana, pa kao takva postaje novi korisnik sistema socijalne zaštite. Stoga bi osnovni zadatak sistema socijalne zaštite trebao biti osiguranje adekvatnog zbrinjavanja i sprovođenje što uspješnijeg procesa resocijalizacije osoba s mentalnim poremećajima.

11.4. MEDIJIVeoma važan segment društva koji mnogo može doprinijeti u intersektorskoj saradnji jesu mediji. Njihov je značaj u tome što mogu utjecati na formiranje stavova i percepciju socijalnih normi u zajednici, a samim tim i na formiranje stavova prema mentalnom zdravlju, mentalnim poremećajima i ljudima koji od njih pate. Tako, naprimjer, saradnja između predstavnika medija i profesionalaca u mentalnom zdravlju može pomoći da se identificiraju načini na koji mediji mogu obeshrabriti suicidalno ili bilo koje drugo rizično ponašanje, bez kreiranja negativnih stavova prema mentalnim problemima i poremećajima.

Također, prikazivanje različitih društvenih grupa, poput mladih ljudi, starih osoba, manjina i drugih utječe na stavove zajednice vezane za predrasude i diskriminaciju.39 Mediji mogu imati veliku ulogu u promociji prihvatanja i vrednovanja različitosti u društvu i ohrabrivanju takve socijalne klime koja uključuje i podržava socijalnu uključenost i mentalno zdravlje za sve ljude.40

Poruke koje šalju mediji mogu imati velik utjecaj na stavove i ponašanje stanovništva. Iz toga razloga bilo bi poželjno sprovesti medijske kampanje koje bi bile usmjerene ka pozitivnim promjenama stavova zajednice u vezi s mentalnim zdravljem i mentalnim poremećajima. Međutim, prije nego bi se pristupilo sprovođenju navedenih kampanja, trebalo bi prethodno povećati osnovna znanja samih medija o mentalnom zdravlju. U svakom slučaju, mediji se trebaju koristiti kao jedna od komponenti multistrateškog pristupa da bi se postigle promjene u stavovima i ponašanju stanovništva.41

37 Što je, naprimjer, jasno naznačeno i u Strategiji razvoja mentalnog zdravlja u Republici Srpskoj (2009–2015. godine), Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, Banja Luka, 2010, str. 18.

38 Ibid. str. 18.

39 Strategija razvoja mentalnog zdravlja u Republici Srpskoj (2009–2015. godine), Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, Banja Luka, 2010, str. 29.

40 Ibid.

41 Ibid. str. 31.


36

11.4. SEKTOR CIVILNOG DRUŠTVA

Kada je riječ o intersektorskoj saradnji, poseban značaj ima saradnja vladinog sektora sa sektorom civilnog društva, tj. nevladinim organizacijama. Naime, donošenjem zakona o udruženjima i fondacijama (na nivou BiH, Republike Srpske i Federacije BiH), dolazi do osnivanja velikog broja udruženja i organizacija osoba s invaliditetom, od kojih je i određen broj udruženja korisnika usluga mentalnog zdravlja.

Stvaranje korisničkih udruženja ima izuzetan i višestruki značaj za korisnike usluga mentalnog zdravlja, jer na više načina zadovoljava neke od esencijalnih potreba korisnika koje oni teško zadovoljavaju izvan okvira ovakvog udruženja.

Prednosti korisničkog udruživanja su uzajamna podrška, razvoj samopouzdanja, učenje novih vješ tina, razmjena iskustava, druženje, više kontrole nad svojim životom, potpunija informiranost, mogućnost jačeg utjecaja na usluge izvana, uključivanje korisnika u planiranje usluga za mentalno zdravlje u zajednici i dr.

Od velikog je značaja da se korisnički klubovi i udruženja aktivno uključe u kreiranje politika i programa na svim nivoima vlasti, jer je teško očekivati da neko drugi jasno sagleda njihove potrebe i da se u većoj mjeri založi za njihova prava od njih samih. Tako organizirana, snažna udruženja daju priliku korisnicima da se samoaktualiziraju i dožive, odnosno povećaju svoje samopouzdanje, samopoštovanje i priznanje. Ovo je način da se reduciraju rizični faktori koji doprinose pojavi mentalnih problema i poremećaja, posebno nezaposlenosti, beskućništva, stigme i diskriminacije.


37

12. UDRUŽENJA KORISNIKA – PREDNOSTI I RIZICI, OBLASTI DJELOVANJA I POVEZIVANJE

Trenutno stanje i položaj organizacija osoba s invaliditetom generalno gledano u vrlo je složenoj i teškoj situaciji. Mnoge od njih jedva egzistiraju i pronalaze sredstva za osnovno djelovanje. Mnoge organizacije prilično su neorganizirane, ne prate savremene metode rada i djelovanja, nemaju uspostavljenu adekvatnu mrežu podrške, počev od lokalne zajednice pa do najviših nivoa vlasti u BiH. Zbog toga je potrebno stvoriti mrežu udruženja na entitetskom i državnom nivou iz oblasti mentalnog zdravlja koja će koordinirati rad i saradnju udruženja s lokalnim, entitetskim i državnim vlastima. Mreže su se pokazale kao jedan dobar vid organiziranja naročito što se efikasnije i brže transformiraju prema potrebama korisnika i neformalno su organizirane. Formalni način organiziranja dosta je spor i neefikasan, što usporava djelovanje prema donosiocima odluka.

Udruženja iz oblasti mentalnog zdravlja trebaju educirati lidere kako bi lokalna zajednica prepoznala ova udruženja kao jedan resurs zajednice koji pomaže razvoju.

Zbog toga udruženja u svoj rad trebaju uključiti različite stručnjake koji će pružiti podršku razvoju udruženja. U radu treba uključiti, pored korisnika, studente, osobe u penziji s određenim profesionalnim iskustvom i znanjem. Udruženja trebaju prepoznati rad na individualnom nivou (s korisnicima), na organizacijskom nivou (rad s drugim nevladinim organizacijama, međunarodnim organizacijama, centrima za mentalno zdravlje) i rad na sistemskom nivou (saradnja s institucijama vlasti).

Udruženja prema lokalnom planu trebaju stvarati različite usluge podrške prema potrebama korisnika. Svako udruženje treba imati identificirane pružaoce usluga u svojoj lokalnoj zajednici, entitetu i državi. Povezivanje korisnika s pružaocima usluga neophodno je iz razloga što korisnik nema određena saznanja o pružaocima usluga. Da bi se uradilo povezivanje, udruženja trebaju ostvariti dobar odnos s pružaocima usluga i partnersku saradnju.

Povezivanje je uspješno ako pružalac usluge da povratnu informaciju o korisniku koji je povezan s pružaocem usluga.

Upućivanje korisnika na određene usluge podrazumijeva dovoljnu samostalnost i educiranost korisnika da može samostalno koristiti usluge zajednice. Uspješno je upućivanje kada korisnik obavijesti udruženje da je koristio uslugu lokalne zajednice.

Također, neophodno je da udruženje razvija individualni plan oporavka za svakog korisnika. U individualni plan oporavka potrebno je uključiti profesionalce, korisnika, a veoma često i porodicu korisnika. Individualni plan oporavka podrazumijeva vektor oporavka i uključivanje korisnika u zajednicu. Udruženja u svom radu trebaju za svakog korisnika imati bazu podataka, kao i peer pomagače, koji će biti obučeni da prepoznaju problem kod korisnika i povežu ga s profesionalnim uslugama kako bi riješili navedeni problem.

Ključni prioritet u radu udruženja korisnika treba biti upoznavanje korisnika s njihovim pravima. Da bi se savladali rizici pod kojima djeluju udruženja, neminovno je jačati ih znanjem kako na individualnom nivou, tako i na organizacijskom. Pozitivnih ishoda nema ukoliko udruženja nisu dovoljno razvijena da imaju snagu boriti se za prava korisnika i nametnuti se zajednici kao adekvatan partner u zaštiti mentalnog zdravlja. S tim u vezi, ponovo valja naglasiti koliko je bitno da se udruženja podrže u aktivnostima izrade vodiča o pravima osoba s mentalnim poremećajima, kao i njihovim obavezama i odgovornostima u odnosu na lično zdravlje, druge korisnike zdravstvenih usluga, zdravstvene radnike i zdravstvene


38

saradnike koji osiguravaju i omogućuju zdravstvene usluge, te širu društvenu zajednicu i sve subjekte s kojima dolaze u kontakt.

Naime, sve što je naprijed navedeno postaje nedostižan cilj ukoliko udruženja nemaju kapacitet donošenja autonomnih odluka, da bi učestvovali u planiranju na strateškom nivou i nivou zajednica. Također, ne mogu biti od pomoći svojim korisnicima ukoliko nisu u prilici odgovoriti na zahtjeve korisnika, uputiti ih dalje na ostvarivanje pojedinih prava i sl. Nadalje, ne mogu se razvijati individualni planovi rada s korisnicima i udruženjima ako članovi udruženja nisu upoznati s pravima konkretnog korisnika i njegovim potrebama. Ukratko, korisnik ne može ostvariti svoj interes ako nije upućen u svoja prava, te ako ne poznaje put ostvarivanja tih prava. U tom je smislu uloga udruženja korisnika nemjerljiva. Osnažena udruženja prva su karika ka uključenju korisnika u zajednicu.

Udruženja se trebaju fokusirati prvenstveno na izradu i distribuciju vodiča o pravima, obavezama i odgovornostima korisnika usluga, osoba s mentalnim poremećajima, te njihovo osnaživanje radi uključenja u društvo na ravnopravnoj osnovi s drugima. Također, udruženja moraju dobiti podršku u tim procesima od nadležnih tijela vlasti i drugih relevantnih subjekata u zajednici. Ovo je posebno važno ako se zna da ostvarivanje određenih prava upravo zavisi od angažmana pojedinih službi u lokalnoj sredini. Kroz različite forme edukacije i partnerskih odnosa s tim službama, prvenstveno centara za mentalno zdravlje, potrebno je osnažiti korisnike na način da se upoznaju s pravilima vođenja grupa, sastanaka i drugih aktivnosti udruženja, kako bi u svakom momentu mogli preuzeti uloge koje im udruženje dodijeli, te kako bi svi pokazali svoje kapacitete u tom smislu. Također, kroz partnerske odnose korisnika s pružaocima usluga važno je stvoriti takvu klimu u kojoj korisnici aktivno učestvuju u procesima planiranja rada službi u lokalnoj zajednici, upravljaju i usmjeravaju određene aktivnosti, te imaju uvid u kvalitet usluga i cjelokupni razvoj službi. Cijeli je niz specifičnih aktivnosti putem kojih se ovakav oblik partnerstva može jačati, te je potrebno podržati udruženja korisnika da u skladu sa svojim potrebama, a shodno organizaciji lokalnih službi podrške, sprovode projekte koji će imati za cilj unapređenje partnerstva profesionalaca i korisnika. To je posebno važno omogućiti s nadležnim centrima za mentalno zdravlje.

Jasno je da ukupno kretanje i život u zajednici osoba s mentalnim poremećajima zavisi od poznavanja njegovih prava i načina na koji će ih ostvariti. Udruženja tu igraju važnu ulogu u ostvarenju konačnog cilja za ove osobe, a to je poboljšan kvalitet života korisnika. Imajući to u vidu, broj korisnika uključenih u partnerske aktivnosti mora biti povećan jer to ukazuje na kvalitet saradnje s profesionalcima i vodi prema pružanju sigurnosnih i kvalitetnih usluga prilagođenih stvarnim potrebama tih korisnika.

Udruženja korisnika kroz promicanje prava osoba s mentalnim poremećajima grade svoje mjesto nezaobilaznog partnera u zajednici, putem kojega će korisnici ojačati svoje mentalne kapacitete, ali i ostvariti prava koja im pripadaju. Iz navedenog proizlazi da uspjeh procesa socijalne inkluzije bitno zavisi upravo od kapaciteta i snage korisničkih udruženja i njihove partnerske uloge u zajednici.


39

13. MONITORING I EVALUACIJA

Proces monitoringa i evaluacije neizostavan je dio svih sprovedenih programskih aktivnosti. Značaj monitoringa i evaluacije (MiE) programskih aktivnosti u oblasti socijalne inkluzije ogleda se u prikupljanju podataka koji trebaju omogućiti unapređenje i prilagođavanje programskih aktivnosti potrebama korisnika i korisničkih udruženja. Kako bi se unaprijedile sprovedene aktivnosti, bitno je razumjeti potrebe obuhvaćene populacije, utvrditi jesu li aktivnosti bile adekvatno sprovedene, te jesu li dovele do promjena u kvalitetu života korisnika i njihovih porodica, ali i šire lokalne zajednice. Pored toga što MiE pruža informacije o procesu implementacije aktivnosti u oblasti socijalne inkluzije, ona pruža informacije o utjecaju programa u pogledu poboljšanja kvaliteta života osoba s mentalnim poremećajima i njihovog aktivnog uključivanja u lokalnu zajednicu.

Monitoring je proces nadzora i praćenja sprovedenih aktivnosti u cilju utvrđivanja planiranih rezultata, dok je evaluacija retrospektivna procjena ishoda realiziranih aktivnosti u definiranom vremenskom periodu (npr. prije i nakon sprovedene intervencije, praćenje promjena – follow up i sl.). Monitoring i evaluacija predstavljaju bitan dio svih provedenih aktivnosti kako bi se utvrdilo jesu li postignuti željeni ciljevi i ishodi, jesu li zadovoljene potrebe korisnika, te kako bi se aktivnosti mogle blagovremeno korigirati i prilagoditi potrebama ciljne populacije, tj. korisnika usluga mentalnog zdravlja.

U tabeli koja slijedi prikazani su osnovni pojmovi od značaja u procesu planiranja programskih aktivnosti i koji predstavljaju osnovu za monitoring i evaluaciju, te su najčešće prezentirani u vidu logičke matrice projektnog prijedloga.42 Navedeni pojmovi jako su važni jer detaljno opisuju dugoročni cilj programske aktivnosti i rezultate, odnosno ishode koji se žele postići, aktivnosti koje se planiraju realizirati u cilju postizanju rezultata, kao i indikatore procesa i ishoda, te načine njihovog kvalitativnog i kvantitativnog mjerenja. Također, navedeni su pojmovi usko vezani za monitoring aktivnosti i evaluaciju postizanja rezultata koji se odnose na cilj programske aktivnosti.43

42 Enhancing Program Preformance with Logic Model, Board of Regents of the University of Wisconsin System. Dostupno na web adresi: http://www.uwex.edu/ces/lmcourse/interface/coop_M1_Overview.htm (pristupljeno 25.02.2015.)

43 Preuzeto iz dokumenta: Outcome Indicators Framework for Mental Health Day Services, Care Services Improvement Partnership, National Social Inclusion Programme, str. 15.


40

Komponente programskih aktivnosti

Definicija

Ciljevi Opisuju promjene koje se žele postići programskom aktivnošću.Kvantitativne mjere Prikupljanje numeričkih vrijednosti sprovedenih aktivnosti (npr.

broj ljudi koji je pronašao posao nakon pohađanja obuke za rad na računaru).

Kvalitativne mjere Procjena stavova i iskustava ciljne populacije (npr. koliko se korisnici osjećaju prihvaćeno u zajednici).

Ishodi/rezultati Promjene, dobiti i efekti koji su se javili nakon sprovođenja aktivnosti.

Indikatori ishoda Pokazatelji koji se koriste za procjenu postignuća željenog ishoda, a putem kojih se procjenjuje napredak u ostvarenju ciljeva predviđenih programom. Indikatori se mogu prikupljati putem kvantitativnih ili kvalitativnih mjerenja.

Aktivnosti Programske aktivnosti, usluge i intervencije putem kojih će se ostvariti postavljeni ciljevi/ishodi.

Indikatori aktivnosti/procesa Pokazatelji koji se koriste za procjenu realiziranja planiranih aktivnosti, a služe za procjenu napredovanja u procesu postizanja rezultata.

Pored toga što MiE pruža detaljan uvid u postizanje dugoročnih i kratkoročnih ciljeva i ishoda definiranih programom, s osvrtom na zadovoljenje potreba korisnika usluga mentalnog zdravlja i prijedloga za korigiranje i unapređenje aktivnosti u području socijalne inkluzije, generalno gledajući, koristi od mjerenja i izvještavanja o aktivnostima sprovedenim u oblasti socijalne inkluzije su:44

• bolje razumijevanje barijera i poteškoća koje se javljaju prilikom uključivanja osoba s mentalnim poremećajima u zajednicu (posebno poteškoća koje se češće javljaju kod korisnika nego u općoj populaciji);

• utvrđivanje zastupljenosti diskriminacije prema osobama s mentalnim poremećajima u zajednici, ali i u institucijama sistema;

• isticanje značaja promocije prava osoba s mentalnim poremećajima u toku procesa socijalne inkluzije;

• pružanje informacija profesionalcima i ustanovama van sistema zdravstvene zaštite o tome kako mogu pomoći u oporavku osoba s mentalnim poremećajima;

• utvrđivanje utjecaja koji ustanove imaju u procesu socijalnog isključivanja korisnika usluga mentalnog zdravlja i predlaganje smjernica za strukturalne promjene s ciljem prevazilaženja isključenosti;

• davanje smjernica za dalji rad u oblasti promocije socijalne inkluzije osoba s mentalnim poremećajima.

44 Mental Health Commission (2009), Mental Health Social Inclusion-Concepts and MeasurementDostupno na web adresi: http://www.hdc.org.nz/media/199083/mental%20health%20and%20social%20inclusion%20

concepts%20and%20measurements,%20june%202009.pdf (pristupljeno 25.02.2015.)


41

13.1. DEFINIRANJE INDIKATORA ZA PRAĆENJE MJERA SOCIJALNE INKLUZIJE

Socijalna inkluzija može obuhvatiti različite životne domene osoba oboljelih od mentalnih poremećaja, te je kod razvoja okvira indikatora koji će poslužiti za mjerenje promjena tokom i nakon realizacije programa socijalne inkluzije jako važno identificirati oblasti života koje predstavljaju prioritet programa usmjerenih na razvoj socijalne inkluzije i koji se tokom vremena mogu pratiti i pružiti uvid u nivo socijalne uključenosti.

Set indikatora socijalne inkluzije treba se fokusirati na prioritetna područja za socijalnu inkluziju, naglasiti probleme s kojima se susreću isključene grupe – korisnici, tako da se članovi zajednice angažiraju i adresiraju problem socijalne isključenosti u BiH. Otuda se monitoring i evaluacija oslanjaju na praćenje i mjerenje indikatora (pokazatelja) socijalne inkluzije i poboljšanja kvaliteta života korisnika. Indikatori mogu obuhvatati različite oblasti aktivnosti koje se odnose na socijalnu inkluziju, među kojima se ističu oblasti inkluzije usmjerene na:

• aktivno uključivanje u zajednicu,

• kvalitet i obim društvene mreže,

• edukaciju i trening,

• brigu za vlastito tjelesno zdravlje,

• samostalno življenje i privređivanje,

• nivo samopouzdanja i samopoštovanja (mentalno blagostanje),

• nivo samostalnosti u svakodnevnom življenju,

• zadovoljstvo uslugama u oblasti mentalnog zdravlja i participacija u tretmanu,

• učešće korisnika u radu ustanova mentalnog zdravlja kroz partnerstvo profesionalaca i korisnika,

• veću pristupačnost i dostupnost usluga za isključene i vulnerabilne grupe.

Monitoring i evaluacija aktivnosti koje su usmjerene na razvijanje socijalne inkluzije prvenstveno polaze od procjena potreba na nivou lokalne zajednice (needs assessment). Prvobitna procjena stanja kroz fokus-grupe i procjena potreba korisnika služe kao osnova za razvoj programskih intervencija i mjerenje učinkovitosti sprovedenih intervencija na dva nivoa očekivanih promjena: individualnom – na nivou korisnika i na nivou lokalne zajednice.

U cilju smanjenja diskriminacije usmjerene prema osobama s mentalnim poremećajima potrebno je raditi na jačanju kapaciteta korisničkih udruženja za uspostavljanje partnerstva u zajednici, te pružiti podršku u procesu socijalne inkluzije osoba s mentalnim poremećajima.

Da bi se na adekvatan način potakao proces socijalne inkluzije usklađen s potrebama u zajednici, veoma je važno raditi na ličnom osnaživanju korisnika, podizanju nivoa samopouzdanja i spremnosti da ostvare svoje potrebe i životne uloge, te da aktivno učestvuju u sprovođenju intervencija na nivou svoje lokalne zajednice. Aktivna saradnja s ustanovama, službama i drugim organizacijama civilnog društva na lokalnom nivou, jačanje partnerstva i prilike za zapošljavanje, edukaciju i društvenu aktivaciju osnovni su aspekti povećanja nivoa socijalne uključenosti osoba s mentalnim poremećajima.

Kako bi se odredilo specifično praćenje procesa socijalne inkluzije, potrebno je definirati indikatore koji se odnose na ključne ishode planiranih programa i intervencija u navedenoj oblasti, kao što su: nivo socijalne inkluzije, kvalitet života, samopercepcija stigme i diskriminacije.


42

Za svaki od domena tj. željenih rezultata u oblasti socijalne inkluzije definirani su indikatori putem kojih će se mjeriti učinkovitost sprovedenih intervencija i programa. Indikatori su definirani tako da prate promjene na individualnom nivou, ali je moguće definirati i indikatore koji će obuhvatiti promjene na širem socijalnom planu, te osim korisnika obuhvatiti i aktere u lokalnoj zajednici. U tabeli koja slijedi prikazani su indikatori koji se odnose na iskustvo stigme i diskriminacije, kvalitet života i pojedine domene socijalne inkluzije, te način i učestalost njihovog mjerenja i praćenja.

Rezultat: Povećani kapaciteti korisničkih udruženja za partnerstva u zajednici i podršku socijalnoj inkluziji osoba s mentalnim poremećajem

Rezultat Indikator Alati Frekvencija

Smanjena

samostigma

Broj korisnika koji su imali iskustvo nekorektnog postupanja zbog problema mentalnog zdravlja (u krugu porodice, prijatelja, radnoj sredini i široj zajednici)

Skala diskriminacije i stigmatizacije – DISC-12 Predtest

Broj korisnika koji su samoinicijativno prestali tražiti posao, prekinuli edukaciju, izbjegavali emocionalne veze i koji su krili svoju bolest od drugih zbog bojazni kako će drugi reagirati ako saznaju za njihov mentalni poremećaj

Broj korisnika koji su prevazišli stigmu i diskriminaciju zbog psihičke bolesti

Broj korisnika koji su imali iskustvo pozitivne diskriminacije u različitim sferama života

Poboljšan kvalitet života

Broj korisnika s povećanim zadovoljstvom u domeni tjelesnog zdravlja

Opći sociodemografski upitnik vlastite konstrukcije

WHOQOL – Bref

(PANSS, BSI, GAF ili SOFAS)

Mjerenje učinkovitosti intervencija: baseline, post-test i follow-up

Broj korisnika s povećanim zadovoljstvom u domeni psihičkog zdravlja

Broj korisnika s povećanim zadovoljstvom u socijalnim interakcijama

Broj korisnika s povećanim zadovoljstvom u domeni šireg okruženja


43

Rezultat: Povećani kapaciteti korisničkih udruženja za partnerstva u zajednici i podršku socijalnoj inkluziji osoba s mentalnim poremećajem

Rezultat Indikator Alati Frekvencija

Povećan nivo socijalne inkluzije

Promjene u domeni zapošljavanja, budućih aspiracija prema zapošljavanju i poslovnih mogućnosti Upitnik aktivnosti i

participacije – APQ

Upitnik o zadovoljstvu korisnika – SCQ-8

Mjerenje učinkovitosti intervencija: baseline, post-test (13–26 sedmica), follow-up

Promjene u domeni edukacije i obrazovanja (pohađanje tečaja, kreativnih radionica, nastavak studija i sl.)

Promjene u domeni participacije u zajednici (pristup društvenim, kulturno-umjetničkim, sportsko-rekreativnim aktivnostima i dr.)

Pozitivne promjene u socijalno-inkluzivnom pristupu službi za zaštitu mentalnog zdravlja, službi socijalne zaštite, zavoda za zapošljavanje, te drugih za tu oblast relevantnih ustanova i organizacija civilnog društva mogu se pratiti primjenom upitnika o zadovoljstvu pacijenta ili korisnika usluga, procjenom potreba metodom fokus-grupe, te u izvještajnim obrascima nadležnih službi za kontrolu kvaliteta i/ili pomoću upitnika za procjenu socijalno-inkluzivnog pristupa konstruiranog za potrebe programa.

Mjerenje učinkovitosti intervencija na individualnom nivou, tj. na nivou korisnika mogu se provesti putem kvazieksperimentalnog pristupa,45 koji podrazumijeva mjerenje prije sprovedene intervencije (baseline), mjerenje po završenoj intervenciji (post-test) i praćenje (follow-up) održivosti nastalih promjena u određenom vremenu nakon sprovedene intervencije. Navedeni pristup omogućava praćenje indikatora na individualnom nivou, odnosno na nivou korisnika i obuhvata procjenu promjena, odnosno očekivanih poboljšanja zadovoljstva uslugama, kvalitetom života i uključenosti u aktivnosti lokalne zajednice, što je u skladu s postavljenim rezultatima programskih aktivnosti čiji se cilj ogleda u većoj socijalnoj integraciji korisnika i korisničkih udruženja.

13.2. NAČIN MJERENJA I PRIKUPLJANJA PODATAKA U PROCESU MIE

Postoje različiti pristupi koji se mogu koristiti za mjerenje ishoda definiranih programskim aktivnostima predstavljenih kroz indikatore. Najčešće metode i tehnike koje se primjenjuju u mjerenju indikatora su:

1) istraživanja anketnog tipa,

2) primjena intervjua,

3) opservacije i

4) vođenje rutinskih-tekućih evidencija.

Prikupljanje podataka, tj. mjerenje postignutih rezultata putem definiranih indikatora usmjereno je na

45 Shadish W., Cook T., Campbell D.T. (2001). Experimental and Quasi-Experimental Designs for Generalized Causal Inference, Boston - New York: Houghton Mifflin Company


44

ciljne grupe programskih aktivnosti kod kojih se žele postići ciljevi i ishodi definirani programom. U programima socijalne inkluzije, a dijelom i u tabeli koja opisuje proces monitoringa i evaluacije prikazane su ciljne grupe u kojima se može mjeriti nivo postignutih ciljeva, npr. korisnici usluga mentalnog zdravlja, članovi njihovih porodica, profesionalci za mentalno zdravlje, tj. ustanove/službe za zaštitu mentalnog zdravlja, službe za socijalnu zaštitu i druge potencijalne partnerske ustanove i organizacije.

U skladu s postavljenim indikatorima za mjerenje ishoda vrši se primjena odgovarajućih mjernih tehnika i metoda s ciljem prikupljanja podataka predviđenih matricom monitoringa i evaluacije.

Među mjernim instrumentima korištenim za mjerenje promjena, tj. indikatora na individualnom ili socijalnom nivou ističu se pojedini mjerni instrumenti koji se koriste u praksi za evaluaciju promjena među korisnicima usluga i programa u oblasti mentalnog zdravlja. Navedeni mjerni instrumenti omogućavaju evaluaciju učinka sprovedenih programskih intervencija definiranih u sklopu domena socijalne inkluzije matrice MiE.

Upitnik aktivnosti i učestvovanja (APQ – Activity and Participation Questionnaire)46 namijenjen je mjerenju uključenosti i učestvovanja korisnika usluga mentalnog zdravlja u radnim, obrazovnim i socijalnim aktivnostima. Konstruiran je za mjerenje socijalne uključenosti za korisnike dobi od 18 do 65 godina, a mogu ga ispuniti korisnici ili se ispunjava putem intervjua.

Upitnik za mjerenje kvaliteta života – skraćena verzija SZO (WHOQOL-Bref)47 sastoji se od 26 pitanja, koja su izdvojena iz duže verzije upitnika za mjerenje kvaliteta života SZO, koja se sastoji od 100 stavki (WHOQOL-100). Prva dva pitanja mjere generalno zadovoljstvo kvalitetom života i zdravlja, dok su ostala pitanja podijeljena u četiri domene putem kojih se procjenjuju zadovoljstvo i kvalitet fizičkog zdravlja, psihološkog stanja, socijalnih odnosa i okruženja.

Na svakoj tvrdnji vrši se procjena putem petostepene skale. Sumiranjem odgovora za svaki domen (subskalu) dobija se sirovi rezultat čijom se transformacijom dobijaju finalni rezultati s rasponom vrijednosti od 0 do 100. Veća vrijednost upućuje na veći kvalitet života u navedenom domenu i obrnuto.

Upitnik o zadovoljstvu korisnika (CSQ-8)48 upitnik je procjene zadovoljstva korisnika usluga (programa) mentalnog zdravlja. Sastoji se od osam tvrdnji na kojima se procjenjuje stepen zadovoljstva pruženim uslugama, te stepen u kojem su ispunjene potrebe i očekivanja korisnika. Na svakoj tvrdnji ispitanik vrši procjenu na četverostepenoj skali, a sumiranjem odgovora dobija se ukupni rezultat zadovoljstva pruženim uslugama. Veći rezultat upućuje na veće zadovoljstvo i obratno. Upitnik se može koristiti za procjenu zadovoljstva pruženim uslugama, programima i aktivnostima u oblasti mentalnog zdravlja.

Skala diskriminacije i stigmatizacije (DISC-12)49 skala je Likertovog tipa i sadrži 34 stavke, koje se odnose na iskustvo diskriminacije i stigme u određenim aspektima života. DISC-12 sastoji se iz četiri podskale:

1) prva sadrži 22 stavke, koje se odnose na doživljenu diskriminaciju;

46 Za verziju upitnika na lokalnim jezicima vidjeti Prilog ovog Priručnika.

47 World Health Organization (1996), WHOQOL-BREF, Introduction, Administration, Scoring and Generic Version of The Assessment. Dostupno na web adresi:

http://www.google.ba/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&ved=0CCMQFjAA&url=http%3A%2F%2Fwww.who.int%2Fmental_health%2Fmedia%2Fen%2F76.pdf&ei=KQO5VIv-Dsn5ywPGvIAQ&usg=AFQjCNGTHV7Rq97BCIu0ma53pBOVVAQjsQ&sig2=eoOx7iBwPNKNZWxh4ghdSQ&bvm=bv.83829542,d.bGQ (pristupljeno 21.01.2015.)

48 C. Attkinsson, Client Satisfaction Questionnaire, Administering and Scoring the CSQ Scales, 2012. Dostup-no na web adresi: http://www.google.ba/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=4&sqi=2&ved=0CD-c Q F j A D & u r l = h t t p % 3 A % 2 F % 2 Fc s q s c a l e s . b u s i n e s s c a t a l y s t . c o m % 2 Fp d f s % 2 F B r i e f % 2 5 2 0 S u m m a -ry%2520of%2520the%2520Client%2520Satisfaction%2520Questionnaire%2520%2528CSQ%2520Scales%2529.pdf&ei=VAG5VNnyMIbJPYfIgYAP&usg=AFQjCNHJLEiKrztnp_iYPnobNhahbj8LyQ&sig2=ulO4YpK_lh_ronigs-S1mA (pristupljeno 21.01.2015.)

Za verziju upitnika na lokalnim jezicima vidjeti Prilog ovog Priručnika.

49 Za verziju upitnika na lokalnim jezicima vidjeti Prilog ovog Priručnika.


45

2) drugu podskalu anticipirane diskriminacije čine četiri stavke, koje ispituju koliko ispitanik ograničava sam sebe u uključivanju u važne aspekte svakodnevnog života (uključujući zaposlenje i oblast intimnih odnosa);

3) treća podskala sadrži dvije stavke, koje se odnose na načine suočavanja i prevazilaženja stigme;

4) četvrtu podskalu čini šest stavki, koje se odnose na iskustvo pozitivne diskriminacije („pozitivnog tretmana“). Ispitanik bira odgovor na petostepenoj skali (s ponuđenim odgovorima: nimalo, malo, umjereno, mnogo i nije primjenljivo). Kategorija „nije primjenljivo“ predviđena je npr. za ispitanike koji nisu u braku, tako da stavka koja se odnosi na bračne relacije nije primjenjiva i potrebno je to naznačiti. Za svaku podskalu preporučuje se izračunavanje prosječnog i ukupnog broja bodova, što omogućava prezentaciju kako stepena stigme u svakom primjenjivom području života, tako i njene raširenosti u različitim područjima.


46

14. LEGISLATIVA

Međunarodni dokumenti:

• Akcijski plan Vijeća Evrope za promoviranje prava i punog sudjelovanja osoba s invaliditetom u društvu: unapređenje kvalitete života osoba s invaliditetom u Europi 2006–2015

• Deklaracija o pravima osoba s invaliditetom, 09.12.1975., G.A. res. 3447 (XXX), 30 U.N. GAOR Supp. (No. 34) at 88, U.N. Doc. A/10034 (1975)

• Deklaracija Karakas [Panamerička zdravstvena organizacija (PAHO)] (1990), dostupna na web adresi: http://www.xceleratemedia.com/clients/TATC/clients/PAHO_7_23_2010/assets/_pdf/Module1/Lesson1/M1_L1_3.pdf

• Deset osnovnih načela Svjetske zdravstvene organizacije (1996), dostupno na web adresi: http://www.who.int/mental_health/media/en/75.pdf

• Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (1950), dostupna na web adresi: http://www.echr.coe.int/Documents/Convention_BOS.pdf

• Evropska socijalna povelja, dostupna na web adresi:

http://www.mhrr.gov.ba/PDF/LjudskaPrava/Odluka%20o%20ratifik.ESP-revidirane-sl.glasnik%208-08%20od%2015.09.08.pdf

• Evropski sporazum o partnerstvu

• Evropska strategija zapošljavanja (1997)

• Jedinstvene smjernice za alternativno zbrinjavanje djece prihvaćene od Opće skupštine Ujedinjenih naroda 2009. god. na 20. godišnjicu Konvencije o pravima djeteta. Smjernice dostupne na web adresi:

http://www.zavodsz.gov.rs/PDF/porodicnisaradnik/biblioteka/smernice%20eu%20deinstitucionalizacija.pdf

• Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom (UN, 2006) – Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom na bosanskom jeziku dostupna je na web adresi: http://www.mhrr.gov.ba/PDF/Konvencija_bos.pdf

• Konvencija o pravima djeteta (UN, 1989), dostupna na web adresi: http://www.unicef.org/bih/ba/Konvencija_o_pravima_djeteta.pdf

• Konvencija za zaštitu ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u odnosu na primjenu biologije i medicine (1997), dostupna na web adresi: http://conventions.coe.int/Treaty/en/Treaties/html/164.htm Konvenciju je ratificiralo Predsjedništvo BiH 11.04.2007. („Službeni glasnik BiH“, broj 11/07).

• Konvencija Ujedinjenih naroda za sprečavanje mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (1987), dostupna na web adresi: http://www.cpt.coe.int/croatian.htm

• Madridska deklaracija (1996), dostupna na web adresi: http://www.wpanet.org/detail.php?section_id=5&content_id=48

• Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (International Covenant on Civil and Political Rights – ICCPR), usvojen 16.12.1966., G.A. Res. 2200A (XXI), 21 U.N. GAOR Supp. (No. 16) at 52, U.N. Doc. A/6316 (1966.), 999 U.N.T.S. 171 – objavljen u “Službenom listu R BiH”, broj 25/93

• Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR), Bosna i Hercegovina preuzela sukcesijom 01.09.1993. godine – objavljen u „Službenom listu R BiH 25/93


47

• Načela zaštite osoba sa mentalnim oboljenjima i unaprjeđenja zaštite mentalnog zdravlja (UN, 1991)

• Povelja o osnovnim pravima Evropske unije

• Preporuka 1235 o psihijatriji i ljudskim pravima (1994), dostupna na web adresi:

http://www.hraction.org/wp-content/uploads/Parlamentarna-skupstina-Preporuka-br.-1235-1994.pdf

• Preporuka R(90)22 (Vijeće Evrope, 1990), dostupna na web adresi: https://wcd.coe.int/wcd/com.instranet.InstraServlet?command=com.instranet.CmdBlobGet&InstranetImage=570832&SecMode=1&DocId=593426&Usage=2

• Preporuka R(2004)10 (Vijeće Evrope, 2004), dostupna na web adresi:

http://www.coe.int/t/dg3/healthbioethic/Activities/08_Psychiatry_and_human_rights_en/Rec%282004%2910%20EM%20E.pdf

• Rezolucija 1642 (2009) o pristupu pravima ljudi sa invaliditetom i o njihovom punom i aktivnom učešću u društvu (Vijeće Evrope, 2009)

• Smjernice za alternativno zbrinjavanje djece (UN, 2009)

• Smjernice za politike zapošljavanja Evropske unije

• Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju

• Smjernice i načela zaštite osoba sa mentalnim oboljenjima i unapređenja zaštite mentalnog zdravlja (UN, 1991), dostupna na web adresi: http://www.un.org/documents/ga/res/46/a46r119.htm

• Standardna pravila Ujedinjenih nacija za izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom (UN, 1993), dostupna na web adresi: http://www.un.org/documents/ga/res/48/a48r096.htm -

• SZO smjernice za promociju ljudskih prava osoba sa mentalnim poremećajima, dostupne na web adresi: http://www.who.int/mental_health/media/en/74.pdf

• Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima (Universal Declaration of Human Rights (UDHR), usvojena 10.12.1948., G.A. Res. 217A(III), U.N. Doc. A/810 at 71 (1948)http://www.sostelefon.org.rs/zakoni/12.%20Univerzalna%20deklaracija%20o%20ljudskim%20pravima.pdf

Propisi u BiH:

• Državna strategija nadzora nad opojnim drogama, sprečavanja i suzbijanja zloupotrebe opjnih droga u BiH

• Sporazum o smještaju i naknadi troškova za izvršenje mjera sigurnosti izrečenih u krivičnom postupku i u drugom postupku kojem se izriče mjera liječenja, „Službene novine Federacije BiH“, broj 89/09

• Ustav Bosne i Hercegovine

• Zakon o ravnopravnosti polova u Bosni i Hercegovini, „Službeni glasnik BiH“, broj 16/03 i 102/09, 32/10 – Prečišćeni tekst

• Zakon o udruženjima i fondacijama Bosne i Hercegovine, „Službeni glasnik BiH“, broj 32/01, 42/03, 63/08 i 76/11

• Zakon o zabrani diskriminacije, „Službeni glasnik BiH“, broj 59/09 i 66/16


48

Federacija BiH:

• Krivični zakon, „Službene novine Federacije BiH“, broj 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16

• Naredba o standardima i normativima zdravstvene zaštite iz obaveznog zdravstvenog osiguranja u Federaciji Bosne i Hercegovine, „Službene novine Federacije BiH“, broj 82/14 i 107/15.

• Odluka o listi lijekova obaveznog zdravstvenog osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine, „Službene novine Federacije BiH“, broj 56/13, Isp. 58/13, 74/14, 94/15, 12/16 i 25/17.

• Odluka o maksimalnim iznosima neposrednog sudjelovanja osiguranih osoba u troškovima korištenja pojedinih vidova zdravstvene zaštite u osnovnom paketu zdravstvenih prava, „Službene novine Federacije BiH“, broj 21/09

• Odluka o utvrđivanju osnovnog paketa zdravstvenih prava, „Službene novine Federacije BiH“, broj 21/09

• Politika i strategija za zaštitu i unapređenje mentalnog zdravlja u Federaciji Bosne i Hercegovine (2012–2020), Vlada Federacije BiH, 2008

• Porodični zakon Federacije BiH, „Službene novine Federacije BiH“, broj 36/05, 41/05 i 31/14• Pravilnik o izboru, organizaciji i radu Komisije za praćenje zaštite prava osoba sa duševnim

smetnjama Federacije Bosne i Hercegovine, „Službene novine Federacije BiH“, broj 44/13• Pravilnik o organizaciji i bližim uslovima prostora, medicinsko-tehničke opreme i stručnog

kadra, koje trebaju ispunjavati centri za mentalno zdravlje u zajednici, kao i edukaciji iz oblasti zloupotrebe psihoaktivnih supstanci, „Službene novine Federacije BiH“, broj 73/11

• Pravilnik o standardima za rad i pružanje usluga u ustanovama socijalne zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine, „Službene novine Federacije BiH”, broj 15/13

• Strategija deinstitucionalizacije i transformacije ustanova socijalne zaštite u Federaciji BiH (2014–2020)

• Strategija za izjednačavanje mogućnosti za osobe sa invaliditetom u Federaciji Bosne i Hercegovine 2011–2015

• Strateški plan razvoja zdravstva u Federaciji Bosne i Hercegovine u periodu od 2008. do 2018. godine (Parlament Federacije BiH, 2008)

• Strategija razvoja primarne zdravstvene zaštite• Ustav Federacije Bosne i Hercegovine• Zakon o apotekarskoj djelatnosti, “Službene novine Federacije BiH”, broj 40/10• Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji BiH, „Službene novine Federacije BiH“, broj 44/98,

42/99 i 12/09• Zakon o krivičnom postupku, „Službene novine Federacije BiH“, broj 35/03, 37/03, 56/03, 78/04,

28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 09/09, 12/10, 8/13 i 59/14.• Zakon o liječništvu, „Službene novine Federacije BiH“, broj 56/13• Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom,

„Službene novine Federacije BiH“, broj 36/99, 54/04, 39/06 i 14/09• Zakon o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba ,„Službene

novine Federacije BiH”, broj 55/00, 41/01, 22/05 i 9/08• Zakon o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata, „Službene novine Federacije BiH“,

broj 40/10• Zakon o preuzimanju prava i obaveza osnivača nad ustanovama socijalne zaštite u Federaciji

Bosne i Hercegovine, „Službene novine Federacije BiH“, broj 31/08 i 27/12• Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba s invaliditetom,

„Službene novine Federacije BiH”, broj 9/10• Zakon o radu Federacije BiH, „Službene novine Federacije BiH”, broj 26/16• Zakon o sestrinstvu i akušerstvu, „Službene novine Federacije BiH“, broj 43/13• Zakon o stomatološkoj djelatnosti, „Službene novine Federacije BiH“, broj 37/12


49

• Zakon o vanparničnom postupku, „Službene novine Federacije BiH“, broj 2/98 i 39/04• Zakon o udruženjima i fondacijama Federacije Bosne i Hercegovine, „Službene novine Federacije

BiH, broj 45/02• Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama, „Službene novine Federacije BiH“, broj 37/01,

40/02, 52/11 i 14/13• Zakon o zdravstvenoj zaštiti, „Službene novine Federacije BiH“, broj 46/10 i 75/13• Zakon o zdravstvenom osiguranju, „Službene novine Federacije BiH“, broj 30/97, 7/02, 70/08 i

48/11

Republika Srpska:

• Dokument „Stanje i perspektive razvoja socijalne zaštite u Republici Srpskoj“• Politika mentalnog zdravlja u Republici Srpskoj, “Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 112/05• Porodični zakon Republike Srpske, „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 54/02, 41/08 i 63/14• Program zdravstvene politike i strategije za zdravlje u Republici Srpskoj do 2010. godine, „Službeni

glasnik Republike Srpske“, broj 56/02• Strategija nadzora nad opojnim drogama i suzbijanja zloupotrebe opojnih droga u Republici

Srpskoj za period od 2008. do 2012. godine, Banja Luka, 2008• Strategija razvoja mentalnog zdravlja u Republici Srpskoj (2009–2015), Banja Luka, 2010• Strategija unapređenja društvenog položaja osoba sa invaliditetom u Republici Srpskoj 2017–

2026. „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 44/17• Ustav Republike Srpske• Vodič kroz akreditaciju za Centre za mentalno zdravlje, Agencija za akreditaciju i unapređenje

kvaliteta zdravstvene zaštite Republike Srpske, Banja Luka, 2008.• Zakon o dječijoj zaštiti Republike Srpske, „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 4/02, 17/08 i

1/09• Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske, „Službeni glasnik Republike

Srpske“, broj 134/11 i 82/13• Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno-otadžbinskog

rata Republike Srpske, „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 134/11, 9/12 i 40/12• Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida Republike Srpske,

„Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 37/12 i 82/15• Zakon o radu, „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 1/16• Zakon o socijalnoj zaštiti, „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 37/12 i 90/16• Zakon o udruženjima i fondacijama u Republici Srpskoj, „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj

52/01 i 42/05• Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata, „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 24/10 – Prečišćeni

tekst• Zakon o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima, “Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 46/04• Zakon o zdravstvenoj zaštiti, „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 106/09 i 44/15• Zakon o zdravstvenom osiguranju, „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 18/99, 51/01, 70/01,

51/03, 57/03, 17/08, 01/09,01/09, 106/09 i 39/16


50

15. PRILOG

Upitnici i skale koji se koriste kao alati pri procesu monitoringa i evaluacije

1. Upitnik aktivnosti i učestvovanja – Activity and Participation Questionnaire

2. Upitnik za mjerenje kvaliteta života – skraćena verzija SZO (WHOQOL-Bref )

3. Upitnik o zadovoljstvu korisnika (CSQ-8)

4. Skala diskriminacije i stigmatizacije (DISC-12)

15.1. UPITNIK AKTIVNOSTI I UČESTVOVANJA – ACTIVITy AND PARTICIPATION QUESTIONNAIRE

UPITNIK AKTIVNOSTI I UČESTVOVANJA

Istraživač postavlja dolje navedena pitanja ispitaniku/korisniku i bilježi njegove odgovore.

1. Jeste li učestvovali u radnim aktivnostima prošle sedmice?

2. Jeste li aktivno tražili posao?

3. Jeste li radili neplaćeno, tj. jeste li volontirali prošle sedmice?

4. Jeste li studirali/učili ili pohađali treninge/kurseve prošle sedmice?

5. Jeste li učestvovali u društvenim ili rekreativnim aktivnostima prošle sedmice?

6. Jeste li i koliko spremni na promjenu?


51

15.2. UPITNIK ZA MJERENJE KVALITETA ŽIVOTA – SKRAĆENA VERZIJA SZO (WhOQOL-BREF)

WHOQOL – BREF

PROGRAM ZA MENTALNO ZDRAVLJE

SVJETSKA ZDRAVSTVENA ORGANIZACIJA, ŽENEVA

Jeste li sada bolesni? Da Ne

Ako nešto nije u redu s Vašim zdravljem, navedite Vaš zdravstveni problem.

Molim Vas, pročitajte svako pitanje, procijenite svoje osjećaje, te na skali za svako pitanje zaokružite broj koji Vam najbolje odgovara.

1 (G1) Vrlo Prilično Ni dobrim Prilično Vrlo

lošim lošim ni lošim dobrim dobrim

Kakvim biste procijenili 1 2 3 4 5

kvalitet svog življenja?

2 (G4) Vrlo neza- Prilično ne- Ni zadovoljan Prilično Vrlo

dovoljan zadovoljan ni zadovoljan zadovo-

nezadovoljan ljan

Koliko ste zadovoljni 1 2 3 4 5

svojim zdravljem?


52

Sljedeća se pitanja odnose na to KOLIKO ste doživljavali određene stvari u protekle dvije sedmice.

Uopće ne Pomalo Umjereno U U

znatnoj najvećoj

mjeri mjeri

3 (F1.4) Koliko Vas bolovi 1 2 3 4 5sprečavaju u izvršavanju

Vaših obaveza?

4 (F11.3) Koliko Vam je u 1 2 3 4 5svakidašnjem životunužan neki medicinski

tretman?

5 (F4.1)Koliko uživate u životu? 1 2 3 4 5

6 (F22.1)

Koliko osjećate da Vaš život ima smisla? 1 2 3 4 5

7 (F5.3)Koliko se dobro možete 1 2 3 4 5

koncentrirati?

8 (F16.1)Koliko se osjećate fizički 1 2 3 4 5

sigurnima usvakidašnjem životu?

9 (F22.1) Koliko je zdrav Vaš 1 2 3 4 5

okoliš?


53

Sljedeća se pitanja odnose na to KOLIKO STE POTPUNO doživljavali ili bili sposobni obavljati neke stvari u protekle dvije sedmice.

Uopće ne Pomalo Umjereno U U

znatnoj najvećoj

mjeri mjeri

10 (F2.1)Imate li dovoljno energije 1 2 3 4 5

za svakidašnji život?

11 (F7.1)Možete li prihvatiti svoj 1 2 3 4 5

tjelesni izgled?

12 (F18.1)Imate li dovoljno novca 1 2 3 4 5za zadovoljavanje svojih

potreba?

13 (F20.1)Koliko su Vam dostupne 1 2 3 4 5informacije koje su Vampotrebne u svakidašnjem

životu?

14 (F21.1) Imate li prilike za 1 2 3 4 5

rekreaciju?

Vrlo Slabo Ni slabo Dobro Vrlo

slabo ni dobro dobro

15 (F9.1)Koliko se možete kretati 1 2 3 4 5

uokolo?


54

Sljedeća se pitanja odnose na to koliko ste bili ZADOVOLJNI različitim dijelovima Vašeg života u protekle dvije sedmice.

Vrlo Prilično Ni zadovo- Prilično Vrlo

nezado- nezado- ljan ni nezado- zado-

voljan voljan zadovoljan voljan voljan

(F3.3) Koliko ste zadovoljni svojim 1 2 3 4 5

spavanjem?


sposobnostima obavljanja

svakidašnjih aktivnosti?


radnim sposobnostima?

(F6.3) Koliko ste zadovoljni 1 2 3 4 5

sobom?


odnosima s bliskim

osobama?


seksualnim životom?


podrškom koju Vam daju

Vaši prijatelji?


uvjetima svog stambenog

prostora?


dostupnošću medicinskih

usluga?


prijevoznim sredstvima?


55

Sljedeće se pitanje odnosi na to KOLIKO STE ČESTO osjećali ili doživljavali neke stvari u protekle dvije sedmice.

26 (F8.1) Nikada Katkada Uobičajeno Prilično Uvijek

često

Koliko često doživljavate negativne 1 2 3 4 5

osjećaje kao što su loše raspolože-

nje, očaj, tjeskoba, potištenost?

15.3. UPITNIK O ZADOVOLJSTVU KORISNIKA (CSQ-8)

UPITNIK O ZADOVOLJSTVU KORISNIKA

Molimo Vas da nam pomognete poboljšati naš program odgovorom na nekoliko pitanja o uslugama koje ste primili. Zanima nas Vaše iskreno mišljenje, bilo ono pozitivno ili negativno. Molimo Vas da odgovorite na sva pitanja. Vaše primjedbe i prijedlozi također su dobro došli. Mnogo Vam hvala.

Zaokružite svoj odgovor:

1. Kako biste ocijenili kvalitet usluge koju ste primili?

4 3 2 1

Izvrsna Dobra Prosječna Loša

2. Jeste li dobili uslugu kakvu ste željeli?

1 2 3 4

Ne, definitivno ne. Ne, zapravo ne. Da, uglavnom. Da, definitivno.

3. Do koje je mjere naš program zadovoljio Vaše potrebe?

4 3 2 1

Zadovoljio je skoro sve potrebe.

Zadovoljio je većinu potreba.

Zadovoljio je samo neke potrebe.

Niti jedna od mojih potreba nije bila

zadovoljena.


56

4. Kada bi Vaš prijatelj trebao sličnu pomoć, biste li mu preporučili naš program?

1 2 3 4

Ne, definitivno ne. Ne, mislim da ne bih. Da, mislim da bih. Da, definitivno.

5. Koliko ste zadovoljni količinom pomoći koju ste primili?

1 2 3 4

Prilično nezadovoljan Indiferentan ili blago nezadovoljan Uglavnom zadovoljan Vrlo zadovoljan

6. Jesu li Vam usluge koje ste primili pomogle da učinkovitije rješavate svoje probleme?

4 3 2 1

Da, uveliko su pomogle. Da, pomogle su. Ne, zapravo nisu

pomogle.Ne, izgledalo je da

odmažu.

7. U sveukupnom, općem smislu, koliko ste zadovoljni uslugom koju ste primili?

4 3 2 1

Vrlo zadovoljan Uglavnom zadovoljan Indiferentan ili blago nezadovoljan Prilično nezadovoljan

8. Kada biste opet tražili pomoć, biste li se vratili našem programu?

1 2 3 4

Ne, definitivno ne. Ne, mislim da ne bih. Da, mislim da bih. Da, definitivno.


57

15.4. SKALA DISKRIMINACIJE I STIGMATIZACIJE (DISC-12)

SKALA DISKRIMINACIJE I STIGMATIZACIJE (DISC-12)

Skala diskriminacije koristi se s ciljem uvida u područja života u kojima ste bili izloženi diskriminaciji i stigmatizaciji. Ovaj je upitnik anoniman i koristit će se u naučne svrhe te za proučavanje učinka stigme. U ovom dijelu ankete pitanja su orijentirana prema događajima kada su se prema Vama ponašali NEPRAVEDNO zbog poteškoća vezanih za psihičku bolest. Ispod je navedena lista pitanja. Molimo Vas da pročitate svako pitanje pažljivo i procijenite koliko se pojedino pitanje odnosi na Vas.

Spol:o Muškio Ženski

Dob (upišite godine brojkom):

Dijagnoza (upišite riječima):

Oblik tretmana:o Bolničkio Vanbolnički

1. Jesu li se prema Vama odnosili nepravedno u sklapanju i održavanju prijateljstava? o Uopće neo Većinom neo Ponekado Uvijek

2. Jesu li se prema Vama odnosili nepravedno ljudi u Vašem susjedstvu? o Uopće neo Većinom neo Ponekado Uvijek

3. Jesu li se prema Vama odnosili nepravedno na spojevima te u intimnim (emocionalnim) vezama?

o Uopće neo Većinom neo Ponekado Uvijek


58

4. Jesu li se prema Vama odnosili nepravedno u smještaju izvan porodice (domovi socijalne skrbi, udomiteljstvo, stambene zajednice, zajednički stanovi)?

o Uopće neo Većinom neo Ponekado Uvijek o Nije primjenjivo za mene

5. Jesu li se prema Vama odnosili nepravedno u toku Vašeg školovanja (osnovna i srednja škola, fakultet, stručno osposobljavanje i osposobljavanje za posao)?


6. Jesu li se prema Vama odnosili nepravedno u toku braka ili u procesu razvoda (uključujući vanbračnu zajednicu)?


7. Jesu li se prema Vama odnosili nepravedno drugi članovi Vaše uže i šire porodice? o Uopće neo Većinom neo Ponekado Uvijek

8. Jesu li se prema Vama odnosili nepravedno pri traženju zaposlenja? o Uopće neo Većinom neo Ponekado Uvijek o Nije primjenjivo za mene

9. Jesu li se prema Vama odnosili nepravedno kod zadržavanja zaposlenja? o Uopće neo Većinom neo Ponekado Uvijek o Nije primjenjivo za mene

10. Jesu li se prema Vama odnosili nepravedno dok ste koristili javni prijevoz (drugi putnici, pri kupovanju karte, vozači itd.)?



59

11. Jesu li se prema Vama odnosili nepravedno u procesu dobivanja socijalne podrške ili invalidskih penzija?


12. Jesu li se prema Vama odnosili nepravedno unutar Vaše vjerske zajednice (za vrijeme vjerskih obreda, vjerski dužnosnici i drugi članovi te vjerske zajednice)?


13. Jesu li se prema Vama odnosili nepravedno u nekim društvenim aktivnostima u kojima učestvujete (poput Vaših hobija, druženja, odlazaka na izlete itd.)?


14. Je li se prema Vama ikada nepravedno odnosila policija (da su se prema Vama ophodili s manje poštovanja) zbog poteškoća vezanih uz psihičku bolest?


15. Jesu li se prema Vama odnosili nepravedno ljekari i zdravstveno osoblje (doktori opće prakse, stomatolozi, itd.)?


16. Je li se prema Vama odnosilo nepravedno osoblje u psihijatrijskim ustanovama (nije Vam odgovaralo ponašanje osoblja, osjećali ste nedovoljno poštovanja od osoblja, osjećali ste se poniženo od osoblja)?



60

17. Je li se prema Vama odnosilo nepravedno u poštivanju Vašeg prava na privatnost zdravstveno osoblje zaduženo za Vaše mentalno zdravlje (npr. za vrijeme privatnih poziva, čitanje privatnih pisama, postupanje s podacima iz medicinske dokumentacije itd.)?


18. Jesu li se prema Vama ponašali nepravedno na način da ste se osjetili ugroženo (npr. verbalni i fizički napadi, zlostavljanja itd.)?


19. Jesu li se prema Vama ponašali nepravedno pri donošenju odluka o zasnivanju porodice (članovi Vaše porodice, supružnici, prijatelji, stručnjaci)?


20. Jesu li se prema Vama ponašali nepravedno u odgoju djece i obavljanju Vaše uloge kao roditelja? (npr. ponašanje roditelja druge djece, učitelja i profesora u školi koju pohađa Vaše dijete, članova Vaše porodice).


21. Jesu li Vas ikada izbjegavali ili udaljavali se od Vas ljudi koji znaju da bolujete od psihičke bolesti?


22. Jesu li se prema Vama ponašali nepravedno u bilo kojem drugom području Vašeg života zbog psihičke bolesti?



61

U ovom dijelu ankete pitanja su orijentirana prema događajima kada ste ODUSTALI od nekih postupaka koji su Vam važni zbog straha kako će drugi reagirati na Vaše poteškoće vezane uz psihičku bolest. Ispod je navedena lista pitanja. Molimo Vas da pročitate svako pitanje pažljivo i procijenite koliko se pojedino pitanje odnosi na Vas.

1. Jeste li ikada odustali od traženja posla? o Uopće neo Većinom neo Ponekado Uvijek o Nije primjenjivo za mene

2. Jeste li ikada odustali od nekog oblika obrazovanja ili osposobljavanja? o Uopće neo Većinom neo Ponekado Uvijek o Nije primjenjivo za mene

3. Jeste li ikada odustali od stupanja u bliske odnose s drugima? o Uopće neo Većinom neo Ponekado Uvijek

4. Jeste li ikada skrivali da bolujete od psihičke bolesti od drugih? o Uopće neo Većinom neo Ponekado Uvijek


62

U ovom dijelu ankete pitanja su orijentirana prema primjerima i situacijama u životu kad ste USPJELI PREBRODITI stigmu i diskriminaciju zbog poteškoća vezanih za psihičku bolest. Molimo Vas da pročitate svako pitanje pažljivo i procijenite koliko se pojedino pitanje odnosi na Vas.

1. Jeste li ikada stupili u prijateljstvo s osobama koje nisu korisnici psihijatrijskih službi? o Uopće neo Većinom neo Ponekado Uvijek

2. Jeste li ikada uspješno koristili svoje socijalne vještine kako biste se lakše nosili sa stigmom i diskriminacijom?


U ovom dijelu ankete pitanja su orijentirana prema primjerima i situacijama u životu kada su se prema Vama ponašali POZITIVNIJE zbog poteškoća vezanih za psihičku bolest. POZITIVNIJE podrazumijeva bilo kakav oblik povoljnijeg postupanja i ponašanja prema Vama u usporedbi s postupanjem i ponašanjem drugih u odnosu na Vas prije nastanka poteškoća vezanih za psihičku bolest te u usporedbi s postupanjem i ponašanjem prema osobama koje nemaju poteškoća vezanih za psihičku bolest. Molimo Vas da pročitate svako pitanje pažljivo i procijenite koliko se pojedino pitanje odnosi na Vas.

1. Jesu li se ikada prema Vama ponašali pozitivnije članovi Vaše porodice (uključujući i supružnike, djecu, širu porodicu)?


2. Jesu li se ikada prema Vama ponašali pozitivnije pri dobivanju socijalne podrške ili invalidske penzije?


3. Jesu li se ikada prema Vama ponašali pozitivnije u uvjetima smještaja izvan porodice?o Uopće neo Većinom neo Ponekado Uvijek o Nije primjenjivo za mene


63

4. Jesu li se ikada prema Vama ponašali pozitivnije unutar Vaše vjerske zajednice (za vrijeme vjerskih obreda, vjerski dužnosnici i drugi članovi te vjerske zajednice)?


5. Jesu li se ikada prema Vama ponašali pozitivnije pri traženju posla/zapošljavanja, zadržavanja zaposlenja, prilagodbe na posao ili na radnom mjestu?


6. Jesu li se ikada prema Vama ponašali pozitivnije u nekim drugim područjima života? (npr. bilo kakav oblik podrške nedostupan drugim ljudima)


ODLOMCI IZ RECENZIJA

Duševna bolest donosi stigmu, oznaku pripadanja grupi pogođenih od bolesti onima koji su oboljeli, njihovim porodicama, a i svemu što se dotiče duševne bolesti – ustanovama za liječenje takvih poremećaja, lijekovima koji se upotrebljavaju u terapiji, zdravstvenom osoblju koje brine za duševne bolesnike. Stigma je signal za diskriminaciju u svim aktivnostima i u svakom položaju. Ljudi koji su bolovali od duševne bolesti nerado se primaju na posao i često se traže svakojake izlike da ih se otpusti ako su zaposleni. To što je neko bolovao od duševne bolesti prepreka je u traženju stana, u stvaranju porodice, u napredovanju na poslu – bez obzira na to što su svi tragovi bolesti nestali. S vremenom, razočarani bezbroj puta, ljudi koji su imali duševnu bolest gube samopouzdanje i često prestaju tražiti ponovno uključivanje u aktivnosti normalnog života. Na upit bolesnici – i bivši bolesnici često će reći da im je teže snositi stigmatizaciju i njene posljedice negoli samu bolest. Te su činjenice navele i Projekt Mentalnog zdravlja u BiH da odabere kao jedan od svojih prioritetnih zadataka uključenje ljudi koji su oboljeli od duševnih bolesti – a i njihovih porodica – u zajednicu. Priručnik koji je sad pred javnošću jedno je od sredstava da se to postigne.

Prof.dr.med.sc. Norman Sartorius Ženeva, 26.12.2017.

Rukopis djela „Priručnik za intervencije socijalne inkluzije korisnika usluga mentalnog zdravlja“ predstavlja značajnu, korisnu i vrijednu stručnu literaturu u oblasti zaštite mentalnog zdravlja. Ovaj je rukopis značajan ne samo za sektor zdravstvene zaštite već i za sektor socijalne zaštite i nevladin sektor. Značaj rukopisa je u tome što se u njemu nude programske aktivnosti s fokusom na oporavak i psihosocijalnu rehabilitaciju s jedne strane, a s druge strane praktične smjernice za aktivnosti promjena u zajednici koje će doprinijeti boljem kvalitetu života osoba s mentalnim poremećajima.

Prof.dr.med.sc. Esmina Avdibegović Tuzla, 06.01.2018.

ISBN 978-9926-8240-0-6