Proizvodnja šećera iz sećerne repe:

Sjetva 

Odluku o sjetvi šećerne repe potrebno je donijeti godinu i pol do dvije godine prije same sjetve izborom prikladne pretkulture. Najbolje pretkulture za šećernu repu su pšenica, ječam, zob i soja, kulture koje rano napuštaju tlo da bi se ono moglo dobro tehnološki pripremiti za sjetvu šećerne repe.

Odmah nakon žetve pretkulture potrebno je napraviti analizu tla i prašenje strništa radi čuvanja vlage i poticanja korova na rast. Nakon 3 do 4 tjedna vrši se drugo oranje na 20 do 25 cm dubine radi zaoravanja izniklih korova i ravnanja površine.

Za dobar prinos šećerne repe iznimno je važno duboko jesensko oranje, na 35 do 40 cm dubine, koje se obavlja u listopadu. Gnojidba mineralnim gnojivima, i to 70-80 posto od ukupnih količina, vrši se u kolovozu i rujnu prije ili nakon drugog ljetnog oranja.

Zbog zatvaranja vlage i stvaranja kompaktnog površinskog sloja za sjetvu preporučljivo je tanjuračama zatvoriti brazdu i poravnati površinu. Zbog velike važnosti dušika za kvalitetu korijena šećerne repe u veljači bi, prije početka vegetacije, trebalo obaviti analizu sadržaja dušika u tlu (N-MIN). Rezultati analize pokazat će količinu dušika u tlu te treba li ga i koliko dodati u proljetnoj gnojidbi, u kojoj se u prosjeku dodaje 30 posto hraniva.

Šećernoj repi za normalan rast i prinos po hektaru trebaju sljedeće količine hraniva:

100 - 150 kg azota100 kg fosforaoko 300 kg kalijamanje količine bora, mangana, cinka i sumpora kao mikroelemenata

Sjetva šećerne repe na našem području obavlja se uglavnom u razdoblju 10. ožujka do 10. travnja, kada se tlo na dubini 5 cm zagrije na 6°C. Tada sjeme ima optimalne uvjete za rast i razvoj. 

Predsjetvenu pripremu najbolje je napraviti sjetvospremačem ili laganom drljačom na 2 do 3 cm, što je i pravilna dubina sjetve. Razmak između redova u sjetvi može biti

1

45 ili 50 cm što ovisi o tipu mehanizacije. Sjetva se vrši na razmak unutar reda od 17 do 20 cm. 

Nakon nicanja sklop bi trebao biti 90.000 do 100.000 biljaka po hektaru. Ovakav sklop osigurava količinu od 85.000 do 95.000 biljaka po hektaru ukoliko se tijekom vegetacije dogode gubici u vađenju.

 

Njega šećerne repe

Nakon obrade i sjetve vrši se kemijska i mehanička njega šećerne repe. Mehanički, njega se vrši kultivacijom, prvi puta kada je repa u fazi 2 do 3 para pravih listova, te 1 do 2 puta kasnije, prema potrebi. Svrha kultivacije jest da rahli, prozračuje tlo, sprječava stvaranje pokorice te uništava dio korova. Obavezna mehanička mjera je i okopavanje šećerne repe da bi se okopao korova. Šećernu repu štiti se od štetnika, korova i bolesti. 

Zaštita od štetnikaNajčešći štetnici šećerne repe su žičnjaci, buhači, repine i druge pipe, lisne uši i lisne sovice. Njihovo suzbijanje vrši se pravovremenim tretiranjem pripadajućim zaštitnim sredstvima. Vrlo je važno na vrijeme uočiti pojavu štetnika i izvršiti zaštitu.

Zaštita od korovaZaštitu od korova treba obavljati uz savjet stručnjaka jer je šećerna repa vrlo osjetljiva biljka. Zaštita se obavlja višekratno na dva načina:

poslije sjetve, a prije nicanja, te ponovo nakon nicanjasamo nakon nicanja šećerne repe, kombinacijama 2 do 6 vrsta herbicida u određenim omjerima u jednom tretiranju.

Tretiranje protiv korova najčešće se vrši u 2 do 4 navrata. Vrlo je važno čitati i pridržavati se uputstva o načinu i uvjetima pripreme te količinama i načinu primjene zaštitnih sredstava.

Zaštita od bolestiZaštita od bolesti provodi se tretiranjem zaštitnim sredstvima pravilnim plodoredom te sjetvom tolerantnih sorti šećerne repe. Najčešća i najštetnija bolest šećerne repe je Cercospora koja napada list šećerne repe. Prepoznatljiva je po malim tamnosivim i smeđim pjegama koje se šire i uništavaju cijelu lisnu masu, a koju repa kasnije obnavlja na štetu gotovog šećera već uskladištenog u korijenu, čime smanjuje digestiju. Suzbijanje Cercospore obavlja se najčešće s dva tretiranja kombinacijama fungicida, a prilikom posljednjeg tretiranja valja paziti na karencu obzirom da mora

2

proći najmanje 40 dana od zadnjeg prskanja do vađenja šećerne repe.

Postoje još dvije vrlo opasne bolesti korijena šećerne repe - rizomanija i rizochtonia – koje se javljaju uslijed uskog plodoreda, tj. učestale sjetve šećerne repe na istoj njivi. Najbolje mjere borbe protiv tih bolesti su pravilan plodored, tj. sjetva šećerne repe na istoj površini nakon 4 do 5 godina i upotreba tolerantnih sorti.

U mjere njege šećerne repe pripada i folijarna prihrana. Ona se obavlja gnojivima koja sadrže bor i ostale važne mikroelemente u fazi od 4 do 5 pari pravih listova do zatvaranja redova, a služi poboljšanju kvalitete korijena šećerne repe.

 

Vađenje šećerne repe

Šećerna repa vadi se u tehnološkoj zriobi u periodu od sredine rujna do sredine studenoga. Prilikom vađenja treba obratiti pažnju na sljedeće elemente:

kombajn za vađenje ne smije ostavljati puno nepovađenog korijena šećerne repena korijenu ne smije biti puno zemljekombajn treba pravilno obrezivati lišće i glave šećerne repe

 

Prerada šećerne repe

Tehnološki postupak proizvodnje šećera je kontinuirani proces, a odvija se po međusobno povezanim fazama. Osnovni tehnološki postupak proizvodnje šećera može se podijeliti u 6 faza:

1.    repno dvorište 2.    ekstrakcija šećera difuzijom iz rezanaca 3.    čišćenje difuznog soka4.    uparavanje rijetkog soka5.    kristalizacija saharoze6.    dorada kristalnog šećera

Pomoćni pogoni neposredno vezani za proces proizvodnje šećera su:

1.    pogon za proizvodnju pare i električne energije - energana2.    pogon za proizvodnju vapnenog mlijeka i saturacijskog plina 3.    pogon za doradu izluženih rezanaca - sušara rezanca

 

3

Repno dvorište

Prijem repe

1.    Direktni prijem u tvornicuIzvađena repa se privremeno deponira na njivi te se tovari u vagone ili kamione i dovozi u tvornicu gdje se vrši vaganje, sondiranje i laboratorijska analiza, na osnovi čega se vrši obračun vrijednosti repe. Ovaj način prijema prakticira se uglavnom kod većih dobavljača.

2.    Prijem preko deponijaNakon vađenja repe, ona se dovozi na deponije koji se nalaze na cijelom sirovinskom području (izvan kruga tvornice). Na deponijima se repa važe, određuje se postotak nečistoća metodom vizualne procjene, radi se količinski obračun repe i vrši uzimanje uzoraka za digestiju. Uzorci za digestiju koji se nalaze u vrećama, šifrirani bar kodovima, dovoze se svaki drugi dan u repni laboratorij gdje se određuju digestija i količina kalija, natrija i dušika. Repa koja se nalazi na deponijima je repa od više malih proizvođača. Nakon utovara repa se dovozi u tvornicu, gdje se vrši kontrolno vaganje, sondiranje i laboratorijska analiza. Svi podaci se unose u bazu podataka koja se nalazi na glavnom serveru u tvornici. 

Vaganje i laboratorijska analiza uzoraka repe U repnom laboratoriju određuju se digestija, količine kalija, natrija i dušika te nečistoća u postocima. Uzorci repe za analizu uzimaju se iz svakog kamiona, vagona i vreća od privatnih proizvođača repe.

Priprema za preraduDa bi se repa pripremila za preradu nakon vaganja i laboratorijske analize vrši se:

kamionski i vagonski istovar, vodeni transport, odvajanje kamena i trave te pretpranjeskladištenje na depo za repu, odvajanje kamena i trave, pranje repeodvajanje korjenčića iz repe, separacija korjenčića - voda i korjenčići šalju se na sita, odakle se korjenčići pužnim transporterima odvode na separaciju. Tamo se krupnija frakcija odvaja i šalje u bunker za repurezanje repe na rezance noževima krovastog profila koji osiguravaju tehnološki najpovoljnije uvjete za ekstrakciju šećera

Slijedi sema dovoza i vaganja secerne repe:

4

 

Ekstrakcija šećera iz rezanaca difuzijom

Kontinuirana ekstrakcija rezanaca se odvija pomoću difuznog tornja i majške za plazmolizu. Kod difuznog tornja princip difuzije se ostvaruje tako da se omogući kretanje repnih rezanaca u jednom smjeru, a kretanje vode za ekstrakciju u drugom smjeru. Toranj se puni vodom odozgo prema dolje, voda se obogaćuje šećerom i kao difuzni sok se odvodi kroz sito na dnu tornja. Rezanac pomiješan sa sokom dodaje se u donji dio tornja i kreće prema gore. Na vrhu tornja se izvlači u obliku izluženog rezanca. Kod majške za plazmolizu razlikuje se dio sa suprotnim strujanjem, gdje se vrši razmjena toplina i hlađenje cirkulacijskog soka, te dio za denaturaciju rezanaca u kome se smjesa soka i rezanca mora dobro homogenizirati da bi se mogla lako upumpavati u toranj. 

Najpovoljniji tehnološki uvjeti difuzije su: temperatura od 68 do 72şC, pH svježe vode od 5,8 do 6,2 što se postiže zakiseljavanjem sa sumpornom kiselinom, te vrijeme ekstrakcije oko 60 min. Alkalna voda ima nepovoljan učinak jer se izlužuju

5

nešećeri i pektini koji se teško odvajaju filterima na stanici čišćenja. Ekstrahirani sok s 15 posto suhe tvari i kvocijentom čistoće od 88 do 92 usmjerava se na stanicu čišćenja.

Slijedi sema:

 

Čišćenje difuznog soka

Faza čišćenja soka obuhvaća sve operacije i procese kojima se iz difuznog soka uklanjaju nešećeri. Čišćenje soka provodi se mehaničkim putem, odvajanjem nečistoća na filterima te kemijskim putem. Za čišćenje difuznog soka koriste se kalcijev hidroksid (gašeno vapno) i ugljični dioksid. Zbog potreba povećanja kapaciteta tvornice šećera Viro napravljena je rekonstrukcija stanice čišćenja. U najvažnije kvalitativne pokazatelje čišćenja soka ubraja se kvocijent čistoće očišćenog soka, učinak čišćenja, stupanj razlaganja reducirajućih tvari, sadržaj Ca-iona i termostabilnost soka.

Za uspješno čišćenje difuznog soka značajni su: temperatura, vrijeme reakcije,

6

količina i raspodjela dodanog vapna u različitim fazama postupka čišćenja, aktivnost Ca-iona, količina soka i ugušćenost mulja, sastav saturacijskog plina, način i kvaliteta filtracije. Sok nakon stanice čišćenja ide na ionske izmjenjivače, sulfitaciju te na stanicu uparavanja soka.

Slijedi sema:

 

Uparavanje rijetkog soka

Rijetki sok se uparava u pet otparnih tijela do 65 posto suhe tvari. Zadržavanjem soka u otparnim tijelima raste obojenost soka koja je izazvana razlaganjem i karamelizacijom saharoze. Iz tog razloga je uvedena sulfitacija rijetkog soka koja direktno utječe na smanjenje obojenosti gustog soka.

Kristalizacija saharoze + slika sheme kristalizacije ili same kristalizacijeProcesom kristalizacije saharoze iz prezasićenih otopina se izdvaja kristal, a u zasićenoj otopini, matičnom sirupu zaostaju nešećeri. Proces kristalizacije vrši se pod vakuumom. U tvornici šećera Viro koristi se tro-produktna shema kristalizacije. Pri

7

ovakvom postupku, konzumni kristal se izdvaja nakon prve A-kristalizacije, dok je matični sirup nakon treće C-kristalizacije melasa. Šećer izdvojen nakon druge B-kristalizacije otapa se u gustom soku. Dobivena standardna otopina (klera) služi za kuhanje A-šećerovine. Šećer izdvojen nakon treće C-kristalizacije se majšuje s odgovarajućim sirupom, te služi za kuhanje B-šećerovine ili se afinira i zajedno s B-šećerom koristi za pripremu standardne otopine i kuhanje A-šećerovine. Princip rada na sva tri stupnja je da se šećerovina nakon kristalizacije ukuhavanjem i hlađenjem odvodi na centrifuge gdje se odvaja šećer od matičnog sirupa. U toku centrifugiranja, dodavanjem vode i pare, s površine kristala odstranjuje se sloj sirupa. Taj postupak se naziva afinacija.

 

Dorada kristalnog šećera

Kristal nakon prve A-kristalizacije, izdvojen iz matičnog sirupa u centrifugama, sadrži još 0,5 do 1,5 posto vode te se zato suši u sušari šećera do 0,025 posto vlage. Osušeni šećer se prosijava, važe i transportira u silos, gdje se čuva pod određenim uvjetima temperature i vlažnosti. 

8

Iz silosa se šećer transportira u pakirnicu gdje se prosijava i pakira u određena pakiranja. Na transportnom putu šećera kroz pakirnicu postavljeni su magneti za uklanjanje metalnih čestica iz šećera. Spakirani šećer se skladišti u skladištu šećera, odakle se otprema u kamione.

Nusproizvodi dobiveni u tehnološkom postupku prerade repe su:

briketirani rezanacmelasa

Izluženi se rezanac sa stanice ekstrakcije preša i suši u bubnju za sušenje rezanca. Osušeni rezanac se briketira i transportira u skladište briketa u rasutom stanju ili se puni u vreće.

Melasa se čuva u tanku melase i pumpom transportira u cisterne za otpremu.

Povrce:

Paradajz:

Karakteristike paradajza:

Paradajz je loza puzavica, koja naraste oko 1,5 m ili više, ako je pronađe oslonac. Nekultivirani paradajz naraste tek 80-90 cm. U područjima sa umjereno kontinentalnom klimom je jednogodišnja biljka, međutim u krajevima odakle potiče (Južna i Srednja Amerika) on je višegodišnja biljka. Ima dva kotiledona. Raste iz sistema podzemnih korjenja, te ako glavna stabljika prestane rasti, bilo zbog cvjetanja ili uginuća, pomoćne (lateralne) stabljike počinju rasti iz istog korjenskog sistema i razvijaju se u potpuno funkcionalne biljke. Stabljika paradajza je pokrivena sičušnim dlačicama. Ove dlačice potpomažu proces puzanja, tako što se mogu razviti u pomoćne korjenove kad god su u kontaktu sa tlom ili vlagom, naročito ako loza ima poteškoća sa prvobitnim korjenom. Paradajz ima složene listove, tako da spada u biljke sa regularnim listovima. Međutim, neke sorte imaju jednostavno lišće, slično krompiru. Cvjetovi se formiraju u grupi, sa prašnicima poredanim po rubovima, potpuno okružuju tučak u pravilnoj formaciji. Imaju svojstvo samooprašivanja. To je iz razloga što im je prirodnostanište Novi Svijet, a sve biljke

9

Novog Svijeta su se razvijale bez pčela te imaju potpuno specifične i drugačije forme oprašivanja. Plod paradajza je klasificiran u grupu bobica. Stvarni plod koji se razvije iz ovarija biljke nakon oplodnje, sadrži prazan prostor u kojem se nalaze sjemenke i plodni sokovi. Ova forma varira od sorte do sorte. Neke manje vrste paradajza imaju dvije ovalne praznine, druge pak 3 do 5, a treće vrlo mnogo manjih. Sjemenke paradajza se dobijaju iz zrelih plodova, i da bi se sijale moraju prethodno biti osušene i fermentirane.

Proizvođači:

Vodeći proizvođači u Evropi danas su: Italija sa 7 mil. tona godišnje, slijedi Španija sa 4 mil. tona, Grčka (2 mil. t.), te Holandija sa 0,6 mil t. Ukupna proizvodnja Evropske Unije iznosi oko 17 miliona tona godišnje, što je oko 13% svjetske proizvodnje paradajza. Sa 31 milion tona godišnje, najveći svjetski proizvođač je Kina.

Slika paradajza:

Krastavac:

Krastavac (Cucumis sativus) je biljna vrsta iz porodice Cucurbitaceae. Krastavac je

10

povrće. Pod pojmom krastavac se u svakodnevnom govoru misli na zeleni, čvrsti, jestivi plod biljke krastavac. Ima mnoštvo sorti koje se uzgajaju širom svijeta. Porijeklo krastavaca nije potpuno poznato. Po nekim izvorima, on potiče iz sjeverne Indije gdje se uzgajao prije 4000 godina na južnim obroncima Himalaja, drugi izvori navode da potiče iz tropske Afrike.

Slika krastavca:

Krompir:

Krompir (lat. Solanum tuberosum) je višegodišnja zeljasta biljka iz porodice Solanaceae, u koju spadaju također i paradajz, paprika iduhan.

Uspijeva gotovo u cijelom svijetu. Porijeklom je iz Južne Amerike sa Anda. Španci su ga donijeli U Evropu 1536. godine.

11

Raste u podzemnom stablu, a plod je okrugao cvijet različitih boja: crvenkast, ljubičast, plavičast. Kad cvijet uvehne to je dokaz da se može početi s vađenjem krompira. Upotrebljava se za ljudsku i stočnu ishranu. U Bosni i Hercegovini najpogodnije područje za uzgoj krompira visoke kvalitete jeste područje velikih kraških polja. To su: livanjsko, glamočko i duvanjsko polje.

Paprika:

Paprika je jednogodišnja povrtna kultura uspravne razgranate stabljike, visine 50-80 cm. Listovi su jednostavne građe, sastavljeni od peteljke i desetak centimetara dugačke uske, jajaste i pri krajevima ušiljene plojke. Pojavljuju se naizmjenično na granama.

Korjenov sistem, u odnosu na dobro razvijenu nadzemnu masu, relativno je slabo razvijen. Sastoji se od primarnog korijena, koji se najčešće tokom presađivanja ošteti, te se horizontalno značajnije razvija bočno korijenje. Većina korijena se razvija plitko u tlu, horizontalno se šireći 30-50 cm od primarnog korijena, te prodirući u dubinu 30-60 cm.

Cvjetovi se formiraju nasuprot listovima, najčešće pojedinačno ili rjeđe po nekoliko zajedno. Potpune su građe. Sastoje se od zvonaste čaške svijetlozelene boje koju čini najčešće 5, a ponekad i više lapova i vjenčića sastavljenog od 5-8 u donjem dijelu međusobno sraslih latica, najčešće blijede, žućkasto sivkaste ili tamnoljubičaste boje. Prašnika također ima 5, rjeđe do 8, a tučak ima nadraslu peterogradnu plodnicu

12

s puno sjemenih zametaka.

Plod je po botaničkoj klasifikaciji višesjemena boba različitog oblika, veličine i boje, koja može biti od blijedožućkaste, svijetlo i tamnozelene, do narandžaste, crvene ili smeđe boje.Slika ploda paprike:

13

Konzervisanje namirnica hemijskim putem:

Opste:

U hemijske metode spadaju svi oni nacini konzerviranja kojima namirnici dodajemo sredstva za konzerviranje.To su secer (marmelade, dzemovi, slatko, vocni sirupi, zelei).Ponekad zbog posebnog okusa dodajemo malo alkohola ili octa ( voce u slatkom alkoholu, slatko-kisele tresnje).Vrlo ukusne su namirnice konzervirane u octu.Rijedje se konzervira vecom kolicinom soli jer su poznate druge, bolje metode.Manju kolicinu soli dodajemo mnogim konzervansima.

Konzerviranje pravim konzervansima kao npr. benzojevom, sorbinskom i sumpornom kiselinom NIJE PREPORUCLJIVO. Razni sokovi su konzervirani svinskom i limunskom kiselinom, koje NISU STETNE.

Za konzerviranje je osjetljivije povrce jer sadrzi manje kiselina, pa se u uporedbi sa vocem teze sacuva.Zbog okolnosti u kojima povrce raste, u prirodi je zagadjenije raznim mikroorganizmima od voca.Zbog toga zahtijeva vrlo pazljivo ciscenje i pranje.Svjeze povrce treba sto brze preraditi.Svaki sat nepotrebnog skladistenja smanjuje vitaminsku vrijednost.Od voca izabiremo najkvalitetnije plodove.Do prerade voce treba cuvati na hladnom i tamnom mjestu.Svaki put treba pripremiti toliko voca koliko se moze preraditi u jednom danu.Nista ne utjece losije na kvalitetu i postojanost konzerviranih namirnica kao preduga prerada, bez obzira da li se pripremaju marmelade, dzemovi ili razne salate u octu. Vrlo je vazna i cistoca.Kuhinju ili drugi prostor gdje se konzervira, treba temeljito pospremiti.Ne

14

preporucuje se da se taj dan kuhaju jela s brasnom, kvascem ili octom

Prehrambeni aditivi:

Prehrambeni aditivi su međunarodnim pravilima utvrđene tvari koje se dodaju hrani pri tehnološkoj proizvodnji kako bi konačan proizvod mogao duže sačuvati osnovna svojstva okusa, mirisa i konzistencije. To je i preduvjet da se današnjim načinom nuđenja hrane na tržištu postigne visoka sigurnost proizvoda i zdravlje potrošača zaštiti u najvećoj mogućoj mjeri. I prije masovne industrijske proizvodnje ljudi su prerađivali hranu i pritom koristili neke tvari koje danas ubrajamo u aditive: naše bake su koristile npr. pektin nezrelih jabuka za želiranje pekmez ili prašak za pecivo ( natrijev bikarbonat i natrijev kiseli fosfat) . U domaćinstvima hranu i danas konzerviramo solju, octom, medom, šećerom, a limunovim sokom koji sadrži limunsku kiselinu ali i askorbinsku kiselinu ( vitamin C ) priječimo da svježe oguljeno voće ili povrće posmeđi.

"Aditivi koji se koriste u industrijskoj proizvodnji hrane su tvari koje se uobičajeno ne konzumiraju, niti su tipičan sastojak hrane, nego su to tvari određenog hemijskog sastava koje se dodaju namirnicama tijekom proizvodnje, pripreme, obrade, prerade, oblikovanja, pakiranja, transporta i čuvanja hrane."

Konzervisanje dodatkom secera:Konzervisanje dodatkom šećera najčešće se primenjuje u preradi voća, pri čemu količina dodatog šećera zavisi od vrste voća a i namene proizvoda. Takođe treba imati u vidu da beli industrijski šećer ima samo prazne kalorije i visok glikemijski indeks i da je zdravije zameniti ga sa fruktozom, koja izaziva manje podizanje nivoa šećera u  krvi , a pri tome treba upotrebiti 3 puta manju količinu.

Konzervisanje namirnica sircetom:Za konzerviranje  namirnica sirćetom preporučuje se voćno sirće  koje sadrži 2,5-3,5% sirćetne kiseline. Preporučuje se da se sirće prethodno  zagreje do 60°C, čime se potpuno zaustavlja delovanje fermenata.

Konzervisanje namirnica pomocu soli:So deluje tako sto oduzima vodu namirnicama i mikroorganizama, delujući naročito

15

na bakterije truljenja.

16