Primorac, I., Preseljenje i ..., Polit. misao, Vol XXXVII, (2000.), br. 2, str. 1223 12

Izvorni znanstveni ~lanak 327(569.4:497.5)199

Preseljenje i etni~ko ~i{}enje Izrael i rat na Balkanu

IGOR PRIMORAC*

Sa`etak

Od poetka raspada Jugoslavije, sve su izraelske vlade zauzele dosljedno prosrpski stav. Izraelsko javno mnijenje nije na srpske zloine reagiralo onako kako je to uinila javnost u mnogim drugim zemljama. Autor nastoji pokazati kako se ova neobina reakcija, po kojoj se Izrael razlikuje od najveeg dijela za-padnog svijeta, kao i od idovske dijaspore, moe barem djelomino objasniti povijeu drave Izrael. Ta je drava uspostavljena po cijenu pretvaranja veeg dijela autohtonog palestinskog puanstva u prognanike ili izbjeglice. Opstanak Izraela u njegovom dananjem obliku, kao etnike, idovske drave, uvjetovan je sprjeavanjem povratka izgnanih Palestinaca. Kolektivna represija i nijekanje ovih injenica dio je objanjenja nespremnosti ili nesposobnosti izraelskog dru-tva i izraelskih politikih struktura da osude rat Srbije za teritorijalno proirenje i u tome ratu provedeno etniko ienje.

Od poetka raspada Jugoslavije, sve su izraelske vlade zauzele dosljedno prosrpski stav.

Od izbijanja neprijateljstava u bivoj Jugoslaviji, do ljeta 1995. godine, svjetska je zajednica uinila vrlo malo da bi zaustavila krvoprolie i osigurala mirno rjeenje su-koba. No ublaila je patnje civilnog stanovnitva slanjem znatne humanitarne pomoi. Takoer je nedvosmisleno poruila to misli o tom sukobu: osudila je srpsku agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, ratne zloine i zloine protiv ovjenosti (ukljuujui genocid) koje su Srbi poinili tijekom tog sukoba, utemeljila meunarodni sud na kojem e se suditi poiniteljima tih zloina, a Srbiji je uvela gospodarske, politike i kulturne sankcije, i kao izraz osude srpskih zloina, i kao sredstvo pritiska na Srbiju da prekine napade. I idovi iz cijelog svijeta izjasnili su se na ijoj su strani: na istoj s ostatkom svijeta.

No to ne ukljuuje i dravu Izrael. Od samog poetka, izraelsko se stajalite glede balkanskog sukoba posve razlikovalo od onoga veine svjetskih zemalja, ukljuujui i idovsku dijasporu: ono je bilo nedvojbeno i dosljedno pro-srpsko.

* Igor Primorac, izvanredni profesor filozofije, Hebrejsko sveuilite, Jeruzalem, Izrael.

Primorac, I., Preseljenje i ..., Polit. misao, Vol XXXVII, (2000.), br. 2, str. 1223 13 I ovom radu ukratko opisujem najvanije aspekte izraelske reakcije na rat na Bal-kanu te predlaem djelomino objanjenje.

Dranje Izraela Mediji

Za vrijeme sukoba u Sloveniji i Hrvatskoj, izraelski su mediji stali na srpsku stranu. To se jasno vidjelo ne samo u njihovim pokuajima da objasne i protumae to se do-gaalo nego i u nainu na koji se o tamonjim dogaajima izvjetavalo. No u ljeto 1992., kad se u svijetu proulo o logorima koje su Srbi otvorili u Bosni i Hercegovini, izraelske su novine objavile neke od tih jezivih pria, a dravna je televizija emitirala snimke iz logora koje su se prikazivale u cijelom svijetu. To je oznailo poetak pro-mjene u nainu na koji se izvjetavalo o dogaajima na Balkanu. Polako ali sigurno iz-vjea su postajala podrobnija i profesionalnija i izraelska je javnost doznavala sve vie o injenicama vezanim uz rat Srba protiv nesrpskih civila, o logorima, etnikom i-enju, i svemu ostalom.

S druge strane, glede komentara balkanskih dogaaja, njihova tumaenja javnosti koja ne zna gotovo nita o balkanskoj geografiji ili povijesti, i ocrtavanja njihovih irih implikacija, oni su do danas zadrali prosrpsku orijentaciju. Neformalni, ali vrlo dobro organiziran i agresivan srpski lobi u Izraelu aktivan je od samih poetaka raspada bive Jugoslavije. On ukljuuje nekoliko medijskih linosti, te Udrugu doseljenika iz Jugoslavije i Jugoslovensko veleposlanstvo (Srbija i Crna Gora) u Izraelu. Ovaj je lobi praktiki uivao monopol u analizi, objanjenju i tumaenju dogaaja u bivoj Ju-goslaviji. Urednici svih veih novina, radio i televizijskih vijesti, te politikih programa stavili su aktivistima tog lobija na raspolaganje svoje medije, a malokad omoguili da se uju i suprotna miljenja.

Srpski lobi ne slijedi linije podjele izraelske politike: meu njegovim lanovima moe se nai izrazite ljeviare, primjerice Raula Tajtelbauma, novinara iz dnevnog lista Yediot Ahronot, kao i ljude s polufaistikim pogledima, na primjer Yosefa Lapida, kolumnistu iz dnevnih novina Mariv, jednu od najpopularnijih i najutjecajnijih medijskih linosti u Izraelu. Izraelski promicatelji onoga to Srbi nazivaju srpskom istinom preuzeli su sve najvanije postavke i rabe sve standardne metode beogradske promidbe. Zapadnjaki mediji prozvali su Slobodana Miloevia beogradskim kasa-pinom i beogradskim Hitlerom, no njegovi izraelski pristae prikazuju ga izraelskoj javnosti kao jugoslavenskog Abrahama Lincolna.1 Uporno tvrde da zlodjela o kojima se govori zapravo nikad nisu poinjena.2 Lapidovim rijeima, sve je to bio rat kame-rama3. Kako je podrobnije objasnio kolumnist Yediot Ahronot-a Uri Elitzur, jezive prie o etnikom ienju, genocidu i silovanjima desetaka tisua ena uglavnom su bosanska ratna promidba, koju je slobodni tisak razglasio na sva zvona, djelomice jer

1 Npr., Teddy Preuss u dnevniku Davar, 14. svibnja 1992. 2 Npr., Yosef Lapid u Mariv, 9. kolovoza 1992. 3 Mariv, 29. lipnja 1992.

Primorac, I., Preseljenje i ..., Polit. misao, Vol XXXVII, (2000.), br. 2, str. 1223 14 je to sad u modi, a djelomice zbog utjecaja kranskog morala koji tvrdi da je u pravu onaj tko je slabiji4. Ili pak, uvjeravaju izraelsku javnost da su zlodjela koja su mediji priili Srbima zapravo poinile srpske rtve. Nakon svakoga veeg pokolja, voa bo-sanskih Srba Radovan Karadi izjavio bi da su zapravo bosanski Muslimani i Hrvati ubijali svoje ljude kako bi ocrnili obraz hrabrih srpskih boraca. Njegovi izraelski pris-tae, primjerice Pazit Ravina iz dnevnog lista Davar, ili Yohanan Ramati, iji se prilozi esto objavljuju u dnevniku The Jerusalem Post, koji se tiska na engleskom, spremno bi prenijeli to objanjenje izraelskim itateljima, i potkrijepili ga tvrdnjama neimenovanih izraelskih vojnih strunjaka.5

Mnogim komentatorima rata u bivoj Jugoslaviji upala je u oi srpska sklonost opravdavanju genocida i etnikog ienja koje oni vre tako to ih prikazuju kao osvetu za ono to je njihov narod pretrpio od strane ustaa prije pola stoljea, ili od strane Turaka prije pet stoljea. Oni koji u Izraelu promiu srpsku istinu usvojili su isti povijesni pristup, dali mu izrazit idovski tih i vrlo ga vjeto iskoristili. Uporno nam ponavljaju da sadanji rat valja gledati kao nastavak Drugog svjetskog rata. U tom ratu, kau oni, Srbi su se borili protiv nacista i pomagali i titili idove, dok su se Hr-vati i Muslimani borili na strani nacista i pomagali im u progonu i istrebljenju idova. Stoga mi idovi moramo danas stati na stranu Srba; to je pitanje povijesnog duga koji se sad mora vratiti. Kao to se tako upeatljivo izrazio Yosef Lapid, moramo Srbima pruiti nae suosjeanje i podrku, to god oni uinili6.

Naravno, ovo je gruba revizija povijesti Drugog svjetskog rata. Ona ne spominje srpske suradnike s faistima, kao ni hrvatske ili bonjake partizane koji su se borili protiv faista ili njihovih srpskih, hrvatskih i drugih saveznika. Ali to nije ono najva-nije. Najvanija je postavka o kolektivnoj biolokoj odgovornosti na kojoj se taj argu-ment temelji. Ona je sama po sebi vrlo znakovita. Zanimljivo da su ovaj pred-moderan odnos prema ljudskom rodu i ljudskoj odgovornosti, koji su u ovom stoljeu zastupali jedino nacisti (a poslije njih zagovornici velike i etniki homogene Srbije) usvojili ba idovi, i to k tome u idovskoj dravi! Jo je zanimljivije da tu postavku ne promi-u samo aktivisti srpskog lobija u Izraelu, nego i izraelski idovi, vjernici i svjetovnja-ci, razliitih zanimanja, obrazovanosti i podrijetla, ukljuujui i lanove izraelske in-telektualne elite, pa i neki od onih koji su preivjeli holokaust.

Izraelske vlade, 1991.-1998.

I konzervativne (Likud) i laburistike vlade koje su bile na vlasti u Izraelu nakon poetka balkanskog sukoba zauzele su prosrpska stajalita. Do sredine srpnja 1995. (tj. nakon vie od etiri godine genocida, etnikog ienja i ostalog) dosljedno su se od-bijale pridruiti globalnoj osudi Srba i njihovih ratnih zloina i zloina protiv ovje-nosti. Na ovaj, kao i na druge, izravnije naine, one su davale politiku i moralnu

4 Yediot Ahronot, 23. veljae 1994. 5 Npr. Pazit Ravina u Davaru, 18. veljae 1994,; Yohanan Ramati u The Jerusalem Post, 17. travnja 1995. 6 Citat u Yated Hashavua, 14. kolovoza 1992.

Primorac, I., Preseljenje i ..., Polit. misao, Vol XXXVII, (2000.), br. 2, str. 1223 15 podrku Srbima. A u nekoj su mjeri (teko je odrediti tono koliko) i odgovorne da su Srbi, ini se, nabavili znatne koliine oruja u Izraelu.

Neke izraelske graane i dva lana Knesseta (izraelskog parlamenta) zabrinula je injenica da izraelska vlada, za razliku od vlada zapadnih i drugih zemalja svijeta (kao i najvanijih idovskih organizacija u inozemstvu), uporno odbija slubeno osuditi srp-ske zloine. No njihova pitanja i apeli bili su uzaludni. Jednom osobito vanom prigo-dom, kad su ljeti 1992. izraelski Arapi i idovi nali zajedniki jezik (to se ne dogaa ba esto) i demonstrirali zajedno protiv srpskih logora u Bosni i Hercegovini, pred-sjednik Knesseta dr. Shevach Weiss naao se tamo kao predstavnik politikih struktura. Iskoristio je tu prigodu da velia ono to je on nazvao blistavom povijeu srpskog naroda. Kad su dva lana Knesseta, Dedi Zucker (iz socijal-liberalne stranke Meretz) i Rafael Ellul (laburist) pokuali potegnuti pitanje izraelskog odnosa prema balkanskom genocidu, doktor Weiss nije dopustio raspravu o tome. Ni on, a ni Ministarstvo vanjskih poslova, nisu raspolagali nikakvim informacijama o srpskim zloinima. A to je bilo u vrijeme kad su ti zloini punili stupce naslovnih stranica novina i u Izraelu i ostatku svijeta. Vladin sekretarijat je takoer izvrio pritisak kojim se eljelo sprijeiti raspravu o tom pitanju. Spomenuta dva lana Knesseta, kojima se pridruio Abd-al-Wahd Darawshe (iz Arapske demokratske stranke), uspjeli su poslije desetak dana uvrstiti to pitanje na dnevni red Knesseta, ali nisu postigli nijedan od svoja dva cilja. Ministar vanjskih poslova Peres priznao je da se zloini ine, ali je uporno odbijao identificirati njihove poinitelje i osuditi ih. Umjesto toga, objavio je posve neodreenu osudu. Zapisnici s tih sjednica pokazuju kako se doktor Weiss posluio svojim poloajem predsjednika parlamenta da bi manipulirao raspravom i omoguio ministru vanjskih poslova da izbjegne odgovoriti na opetovana pitanja o izraelskim diplomatskim vezama sa Srbijom.

Ovo je ostalo slubeno izraelsko stajalite. Vlada je odbijala uputiti makar i najblau osudu na raun Srba zbog njihovih zlodjela. Premijer Rabin i ministar vanjskih poslova Peres othrvali su se svim pokuajima novinara, u Izraelu i inozemstvu, da ih na to privole. Sve to je izraelska vlada pristala uiniti bilo je izraziti aljenje zbog tih dogaaja, kao da nisu bili posrijedi zloini nego elementarne nepogode ili, u najboljem sluaju, izrei potpuno apstraktne osude upuene ni na iju adresu posebno, ime se nije pravilo razliku izmeu zloinca i rtve. Evo jednog karakteristinog primjera: Izrael oekuje da e val nasilja na teritoriju bive Jugoslavije, koji je dosegnuo vrhu-nac uasnim masakrom na sarajevskoj trnici, uskoro jenjati. Izrael izraava aljenje zbog smrti nedunih civila i nada se da e napori koji se ulau u rjeenje tog sukoba na miran nain uskoro uroditi plodom7.

Upornim odbijanjem da uini neto vie od toga, vlada je zapravo jasno izrazila svoje miljenje. Svrha moralne osude nije da iskljuivo, pa ak ni prvenstveno, utjee na ponaanje onih koje osuujemo. Osuujemo da bismo izrazili nau odanost vrijed-nostima koje se gazi, nae vjerovanje u prava koja se kri, nae pristajanje uz naela koja se ne potuje. A inimo to i da bismo izrazili solidarnost sa rtvama: ne samo zbog njihova stradanja nego i nepravde koja im je nanijeta. Jer, tko smo i to smo s moralnog stajalita, ne odreuje se samo naim postupcima nego i nainom na koji reagiramo na

7 Haaretz, 7. veljae 1994.

Primorac, I., Preseljenje i ..., Polit. misao, Vol XXXVII, (2000.), br. 2, str. 1223 16 tue postupke. Pa premda su i osuda i aljenje reakcije na neto nepoeljno, njihova funkcija ni u kojem sluaju nije ista. aljenje je primjereno u odnosu prema nekom nesretnom dogaaju, primjerice elementarnoj nepogodi. Osuda se ne odnosi na neki prirodni dogaaj, ve na ljudski postupak. Osim toga, u njoj nije rije o nesretnim posljedicama tog postupka, ona se odnosi na namjere i motive aktera, tj. na moralni aspekt odreenog ina. Stoga aljenje nikad nema teinu osude, niti je moe zamijeniti. A kad umjesto da osudimo neki zloin, mi izrazimo puko aljenje, time praktiki kaemo da nije poinjen nikakav zloin. Kaemo da je ono to se dogodilo bio samo nesretan dogaaj, dogaaj koji je imalo za nekoga tetne posljedice. rtvi zloina nee biti teko razumjeti ovu poruku moralnog nijekanja i moralne ravnodunosti.

Ovakva politika kojom se odbija osuditi ili imenovati krivca priskrbila je izraelskoj vladi puno pohvala srpskog lobija. Upornim pristajanjem uz tu politiku, izraelska je vlada slubeno odobravala aktivnosti pripadnika tog lobija koji su poricali da se vri genocid. Oni nisu samo izraavali vlastita miljenja, nego i vladinu verziju balkanskih dogaaja.

Tek u kasnoj fazi balkanskog sukoba u ovoj se politici dogodio pomak. Sredinom srpnja 1995., kad su genocid i etniko ienje na Balkanu trajali ve petu godinu, ministar vanjskih poslova Peres i premijer Rabin najzad su priznali da su poinitelji tih zlodjela ljudi i da su ti ljudi Srbi. Iz nekog razloga, obojica su odabrali prilino neuobi-ajene prigode da to uine. Peres se sastao s ministrima vanjskih poslova Egipta i Tu-nisa u Beu, i pridruio im se u izjavi kojom se osuuje srpska agresija u Bosni8. A pokojnog gospodina Rabina praktiki je na to natjerao voditelj neke jordanske televizij-ske emisije o Bosni i Hercegovini koji je s njim razgovarao telefonom i zamolio ga da kae kakvo je njegovo stajalite o toj temi. Ispostavilo se da je i Rabin tad osuivao Srbe barem za potrebe jordanskih televizijskih gledatelja.

Ali su izraelske vlade otile puno dalje od puke podrke Srbima na ovaj poneto neizravan nain. Potkraj ljeta 1991., kad se srpski napad na Hrvatsku prilino zahuktao, a Srbija bila na dobrom putu da postane meunarodni izopenik, izraelska je vlada odluila uspostaviti sa Srbijom diplomatske odnose. Srbija je uskoro otvorila svoje ve-leposlanstvo u Tel Avivu. Imenovani veleposlanik bio je dr. Budimir Kouti, dotada-nji potpredsjednik vlade u Beogradu. Trebao je biti izabran za prvog predsjednika srp-ske republike osnovane na okupiranim i etniki oienim dijelovima Hrvatske, kad se zakljuilo da bi mogao biti jo korisniji za srpsku stvar kao srpski veleposlanik u Iz-raelu. No sankcije koje su Ujedinjeni narodi uveli Srbiji sprijeile su da dr. Kouti preda vjerodajnice te da se u Beogradu otvori izraelsko veleposlanstvo. Ali to nije sprijeilo srpsko veleposlanstvo, najprije pod vodstvom dr. Koutia, a potom otprav-nika poslova da normalno funkcionira i intenzivno lobira i radi na odnosima s javnou.

Kao rezultat izraelsko-arapskog sukoba te izraelskog neposluha u odnosu prema mnogim odlukama UN-a te regionalnoj i meunarodnoj javnosti, Izrael je duga raz-doblja svojeg postojanja znao biti drava-izopenik. To je samo dodatno produbljivalo izolaciju Izraela, te njegov prezir prema stavu svjetske zajednice, a osobito UN-a. Ta se injenica najee interpretirala kao jo jedan dokaz moralne superiornosti Izraela u

8 Moshe Zak, Bosnian Lessons for the Golan, The Jerusalem Post, 22. srpnja 1995.

Primorac, I., Preseljenje i ..., Polit. misao, Vol XXXVII, (2000.), br. 2, str. 1223 17 odnosu prema neutemeljeno nesklonom i neizljeivo antisemitskom svijetu. Na politi-koj razini, Izrael je esto uspostavljao bliske veze s drugim izopenim dravama, npr. Junoafrikom Republikom. Nositelji srpske promidbe brzo su to iskoristili, i isticali su temu poloaja meunarodnog izopenja u svojim obraanjima Izraelcima i idovi-ma. Nisu s time daleko dogurali to se tie idovske dijaspore, ali je ta poruka pala na plodno tlo u Izraelu. Tako je Ori Orr, predsjedatelj Parlamentarnog povjerenstva za vanjske poslove i sigurnost izjavio prigodom svojeg posjeta Beogradu u srpnju 1994: Mi imamo dobro pamenje. Znamo kako je to ivjeti pod sankcijama i bojkotom. (...) Svaka rezolucija Ujedinjenih naroda protiv nas bila je usvojena dvotreinskom vei-nom. (...) U nastavku je obeao da e Izrael i dalje pruati podrku Srbiji, ukljuujui i pomo u poboljanju njezina meunarodnog poloaja9.

Sve u svemu, odnosi izmeu dviju zemalja razvijali su se tako dobro da je sredinom ljeta 1994. ameriki potpredsjednik Al Gore pozvao izraelskog veleposlanika u Americi i upozorio Izrael da prekine s tom praksom10.

Nijedan prikaz izraelskog dranja ne bi bio potpun a da se ne spomene, barem na-kratko, pitanje opskrbljivanja Srbije orujem (to je predstavljalo krenje sankcija). In-dikacije o tome su se gomilale iz razliitih izvora na Balkanu, u Izraelu i drugdje, jo od 1991. Novine iz razliitih dijelova bive Jugoslavije pisale su o tome vie puta, a ni sami Srbi nisu nikad osjeali potrebu da to taje. Godine 1992., Dobrila Gaji-Glii, tajnica u uredu srpskog ministarstva obrane, objavila je knjigu o novijoj povijesti srpske vojske. U njoj je opisala ugovor o prodaji oruja koji je s Izraelom sklopio Jezdimir Vasiljevi, vodei srpski bankar, poznat po bliskim vezama s predsjednikom Sloboda-nom Miloeviem: Svakako jedan od najveih poslova Jezdimir Vasiljevi je zavrio u oktobru 1991. u Izraelu. U to vreme, iz razumljivih razloga, detalji o tom poslu s Jev-rejima nisu objavljeni. Bio je to komplikovan i teak posao. Ipak je obavljen uspeno11.

Ova se transakcija odigrala u vrijeme kad su Srbi ruili Vukovar i poeli bombardi-rati Dubrovnik. Vasiljevi je doputovao u Izrael u veljai 1993. i izjavio da e se dugo zadrati u toj zemlji. ini se da se zadrao najmanje godinu dana.

Prema lanku objavljenom u tjedniku The European 1993. godine, u kojem se na-vode zapadni obavjetajni izvori, sarajevskim je idovima 1992. iz potpuno okruenog grada bio doputen odlazak zrakoplovima i u konvojima, kao dio dogovora o isporuci izraelskog oruja Srbima.12

Joel Weinberg, izraelski aktivist jedne meuvjerske humanitarne organizacije koji se upravo bio vratio iz Sarajeva, dao je 2. prosinca 1994. intervju za Drugi program iz-raelske televizije, u sklopu emisije Sljedee pitanje? Ispriao je kako ga je jedan a-snik UN-a zamolio da pogleda u ostatke minobacake mine koja je eksplodirala na pisti

9 Politika, 18. srpnja 1994. David Sasson, izraelski veleposlanik u Srbiji, izraava slina prosrpska

stajalita; vidi NIN, 17. sijenja 1997.; Pogledi (kragujevaki tjednik), 25. lipnja 1997. 10 Yediot Ahronot, 19. srpnja 1994. 11 Dobrila Gaji-Glii, Iz kabineta ministra vojnog (aak: Marica i Tomo Spasojevi, izdavai, 1992.), 23. 12 Roger Faligot, Mossad Helped Jews to Flee from Serbia, The European, 3-6. lipnja 1993.

Primorac, I., Preseljenje i ..., Polit. misao, Vol XXXVII, (2000.), br. 2, str. 1223 18 sarajevskog aerodroma; asnik nije mogao proitati neobina slova. Ispostavilo se da su bila hebrejska. Weinberg, koji je sluio vojni rok u izraelskoj vojsci, lako je iden-tificirao ostatke kao dio mine od 120 mm kojom se slui izraelsko topnitvo. Posvjedoio je da je u rukama Srba vidio i izraelske strojnice Uzi.

Takoer 2. kolovoza 1995. izraelska je dravna televizija u veernjem dnevniku ja-vila da su privatni izraelski trgovci orujem sklopili ugovor o prodaji amerikih projektila Srbima. (U Izraelu, kao i drugdje, privatni trgovci orujem moraju dobiti vladino doputenje. Izrael ima povijest vojne suradnje s rasistikim junoafrikim re-imom i vojnim diktaturama u Centralnoj i Junoj Americi. U nju su ponekad bili ukljueni privatni ili privatni trgovci orujem.)

S druge strane, takoer se mora spomenuti da je u dva navrata uz puno publiciteta, Izrael u Sarajevo poslao neto lijekova i zavoja. Takoer se puno publiciteta dalo i do-lasku u Izrael 83 bosanske izbjeglice u veljai 1993.. Yossi Sarid, u to vrijeme ministar za okoli, koji je tu skupinu doekao u ime vlade, upozorio ih je da se ta gesta ne smije shvatiti kao izraelsko priznanje Bosne i Hercegovine.

Pokuaj objanjenja izraelskog dranja Godinama su Izraelci, kao i svi ostali, bili svjedoci provoenja velikosrpske ideolo-gije, ideologije etnike superiornosti, iskljuivosti i mrnje. Dobivali su informacije o tijeku srpskog rata teritorijalne ekspanzije iji je cilj bio osigurati da svi Srbi ive u jednoj dravi, te o zloinima poinjenim tijekom toga rata. Bili su svjedoci toga kako se velika i istodobno etniki homogena Srbija raa u etniki izrazito mijeanoj europskoj regiji, na jedini nain na koji se takav projekt moe ostvariti u takvom okruju: pomou etnikog ienja nesrpskog stanovnitva. Saznali su to je to etniko ienje kroz jezive detalje, djelomice provoeno genocidom, a djelomice masovnim progonom. Vidjeli su mnoge reportae o metodama koritenim u tom masovnom protjerivanju nesrpskog ivlja: diskriminaciju, poniavanje, otimanje imovine, terorizam i, naravno, direktno i brzo, organizirane transporte, te koncentracijske logore.13 Naravno, srpski lobi u Izraelu dao je sve od sebe da bi to sve zanijekao ili nekako objasnio. No izvjea su bila tako brojna, tako detaljna, tako dojmljiva i nastavila stizati tako dugo, da su bili rijetki oni koji su ista obraza mogli rei da nisu znali za njih.

Zato u Izraelu nita od ovoga nije uspjelo izazvati asocijacije koje je izazvalo goto-vo svugdje drugdje: asocijacije na jednu drugu ideologiju rasne superiornosti, iskljui-vosti i mrnje, na jedan drugi rat kojemu je cilj bio osigurati da svi pripadnici jedne nacije ive u istoj dravi, takoer velikoj i homogenoj, na neke druge transporte i

13 O Hrvatskoj, vidi Igor Primorac, The War against Croatia: Salient Traits, Journal of Croatian

Studies, 32/33 (1991./2.): 91-110; o Bosni i Hercegovini, vidi Norman Cigar, Genocide in Bosnia; The Policy of Ethnic Cleansing (College Station, TX: Texas A&M University Press, 1995.); o masovnim silovanjima, vidi Beverly Allen, Rape Warfare: The Hidden Genocide in Bosnia-Herzegovina and Croatia (Minneapolis: University of Minnesota Press, 1996.); o logorima, vidi npr. Rezak Hukanovi, The Tenth Circle of Hell: A Memoir of Life in the Death Camps of Bosnia, prijevod C. Londona i M. Ridjanovia (London: Little, Brown & Co., 1997.).

Primorac, I., Preseljenje i ..., Polit. misao, Vol XXXVII, (2000.), br. 2, str. 1223 19 logore? Ili, ako i jest izazvalo takve asocijacije, zato one nisu javno izraene na pri-mjeren nain? Zato javnost nije izvrila pritisak na izraelske politiare da promijene svoju prosrpsku politiku?14 Zato izraelska vlada nije priznala i osudila nita od svega toga? to je jo udnije, zato su se ba Izraelci (i izraelski politiari i obini graani) odluili pokazati razumijevanje i suosjeanje za poinitelje tih zloina i pruiti im po-litiku podrku? Kako to da su neka srpska zlodjela ini se poinjena orujem nabav-ljenim u Izraelu?

Ovo su teka pitanja i na njih nema kratkih i jednostavnih odgovora. Ali elim po-nuditi barem djelomino objanjenje ove neobine injenice.

Sama ideja masovnog protjerivanja civila s podruja koja je neija vojska osvojila u ratu ini se moralno neoprostiva i zloinaka. I zaista je zloinaka: Povelja Meuna-rodnog vojnog suda u Nrnbergu navodi deportaciju civilnog puanstva i kao ratni zlo-in i kao zloin protiv ovjenosti. U civiliziranom svijetu, ratovi bi se trebali voditi na civiliziran nain. Kad je rije o stanovnitvu osvojenih podruja, to znai da okupator-ska vojska ne bi smjela napadati ili protjerivati civile, ve ih mora zatititi koliko je to u danim okolnostima mogue. Poetna sveopa reakcija zgraanja i nevjerice nad onim to su JNA i etnici radili u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bili su posljedica spoz-naje da se oni ne bore iskljuivo i jedino protiv oruanih snaga svojih neprijatelja. Zap-ravo, oni su se primarno, namjerno i sustavno, okomili na civilno stanovnitvo te bi, nakon to bi osvojili njihove gradove i sela, ubijali i protjerivali nesrpsko stanovnitvo, a njihove domove i imovinu davali srpskim doseljenicima ili ih sravnili sa zemljom, uklanjajui sve tragove stoljea hrvatske i muslimanske povijesti i kulture, te ak i mi-jenjajui nazive gradova i sela kako bi bili sigurni da se u budunosti nitko nee sjeati njihovih bivih stanovnika. Ovo je izazvalo silno zgraanje jer se openito pretpostav-ljalo da je takvo to nezamislivo nakon Nrnberga.

Ova reakcija zgraanja i nevjerice nije bila tipina za Izrael. Vjerujem da se to, ba-rem djelomice, moe objasniti povijeu samog Izraela.

Jedan od rezultata izraelsko-arapskog rata 1948./49. bilo je stvaranje problema pa-lestinskih izbjeglica koji tu regiju odonda mui, i ije se rjeenje jo ne nazire. Ta je tema uvijek bila krajnje prijeporna, ali se danas vie ne moe bezuvjetno prihvatiti us-taljenu izraelsku verziju prema kojoj je Izrael u toj stvari bio bez mrlje na savjesti dok sva odgovornost za ono to se dogodilo lei na samim Palestincima i/ili drugim Ara-pima. Kako je pokazao izraelski povjesniar Benny Morris, ideja selenja najveeg dijela Palestinaca, milom ili silom, bila je iroko prihvaena meu idovima koji su ivjeli u Palestini tridesetih i etrdesetih godina 20. stoljea; selenje se smatralo naj-vanijom metodom osiguranja stabilnosti i idovskog karaktera budue idovske dr-ave15. Moramo protjerati Arape i zauzeti njihovo mjesto, pisao je Ben-Gurion svome

14 Ovdje treba spomenuti dvije iznimke. Lapid (Lu) mala nevladina organizacija za obrazovanje javnosti o holokaustu organizirala je male demonstracije ispred srpskog veleposlanstva u Tel Avivu, zajedno s mladei stranke Mapam (socijalisti). A jeruzalemska Udruga graana za Bosnu mala grupa studenata Hebrejskog sveuilita organizirala je nekoliko javnih rasprava. Nita od ovoga nije se posebno dojmilo ni vlade ni javnosti.

15 Benny Morris, The Birth of the Palestinian Refugee Problem, 1947-1949 (Cambridge: Cambridge University Press, 1987.), 25.

Primorac, I., Preseljenje i ..., Polit. misao, Vol XXXVII, (2000.), br. 2, str. 1223 20 sinu Amosu 5. listopada 1937. Podravam prisilno selenje. Ne vidim u njemu nita nemoralno, rekao je on na sastanku Izvrnog odbora idovske agencije 12. lipnja 1938.16 Nema druge nego premjestiti Arape odavde u susjedne zemlje, sve ih preseliti, osim moda (Arapa) iz Betlehema, Nazareta i starog Jeruzalema. Ne smije se ostaviti nijedno selo, nijedno (beduinsko) pleme, zapisao je u svoj dnevnik 30. prosinca 1940. Yosef Weitz, visoki dunosnik idovskog nacionalnog fonda.17

Glavna je teza uvrijeene izraelske verzije kako je Arapsko visoko povjerenstvo preko radija naloilo Palestincima da napuste svoje gradova i sela. Glavna teza uvrije-ene arapske verzije pak jest kako je palestinski eksodus bio rezultat sustavne provedbe idovskog plana protjerivanja Palestinaca. Nijedna tvrdnja nikad nije dokazana. Kako Morris vrlo temeljito pokazuje, eksodus je bio posljedica nekoliko initelja: protjeriva-nja od strane idovske vojske, straha od idovskog napada ili od toga da e ih zahvatiti ratni vihor, psiholokog rata koji je vodila idovska vojska s ciljem da se Palestince natjera u bijeg, nareenja da napuste svoje domove koje su izdavali lokalni arapski voe, te dojava o padu susjednih palestinskih gradova i sela u idovske ruke ili eksodu-sa iz njih. Relativna ukupna vanost tih uzroka ne moe se tono odrediti. No ono to se moe odrediti jest da je u prvoj polovici rata ako je idovski napad izravno ili neiz-ravno najveim dijelom potaknuo arapski eksodus ... mali, ali vaan dio toga bijega bio prouzroen izravnim idovskim nareenjima o izgonu izdanima nakon osvajanja nekog mjesta, te trikovima idovskog psiholokog ratovanja ... usmjerenim na to da strahom natjeraju stanovnike na odlazak. (...) Takoer, bila je standardna praksa idovskih oruanih snaga da skupe i protjeraju preostale itelje iz mjesta koja su njihovi stanov-nici ve uglavnom napustili...18

O toj se temi nikad nije raspravljalo u najviim politikim i vojnim tijelima, ali se podrazumijevalo da, i zbog vojnih i zbog politikih razloga, to manje Arapa ostane u idovskoj dravi to bolje19. U drugoj fazi rata, unutar izraelske vojske jaala je spremnost za protjerivanje i to je razdoblje zaista i obiljeeno puno veim brojem protjeranih i ... veom brutalnou prema arapskim civilima nego u prvoj polovici rata20.

Rat je zavrio tako da se izmeu 600.000 i 760.000 Palestinaca nalo u izbjeglikim logorima s druge strane izraelskih granica. Njihova je sudbina bila zapeaena ve 1948. i 1949., kad se Izrael pobrinuo da se oni nikad ne vrate postupnim unitavanjem naputenih arapskih sela, obraivanjem i/ili unitavanjem arapskih oranica te dodjelom arapske zemlje idovskim naseljima, izgradnjom novih naselja na naputenom zemljitu i u naputenim naseljima, te naseljavanjem idovskih kolonista u prazne arapske kue u

16 Ibid., 25, 27. 17 Ibid., 27. 18 Ibid., 287-288. 19 Ibid., 289. 20 Ibid., 293.

Primorac, I., Preseljenje i ..., Polit. misao, Vol XXXVII, (2000.), br. 2, str. 1223 21 unutranjosti zemlje i gradskim etvrtima. Sve skupa (takvom politikom) osiguralo se da se izbjeglice nee imati kamo ili u to vratiti21.

Za vrijeme rata i neposredno poslije njega, nekih 350 arapskih sela i gradova oi-eno je od stanovnika i nakon toga uniteno. Veina tog razaranja bila je posljedica vandalizma i pljake, te njihova namjernog ruenja, eksplozivom, buldoerima, a pov-remeno i runim alatom, od strane pripadnika idovskih oruanih snaga ili susjednih idovskih naselja u danima, tjednima i mjesecima nakon njihovih osvajanja22.

Posljednjih godina, ideju selenja zagovara ultradesniarska stranka Moledet (Domovina) kao rjeenje za podruja osvojena 1967. Druge je stranke nisu prigrlile, a neke su je proglasile neprihvatljivom. No zanimljivo je da je jedan umjereni politiki komentator nedavno objavio nekoliko lanaka u kojima zagovara tu ideju kao puno pametniju i humaniju od bilo koje alternative. U jednom od njih, on prikazuje tu pos-tavku kao pouku jugoslavenskog primjera23.

S druge strane, nijedan istaknuti izraelski politiar ili iole znaajnija politika stranka nikad nije ozbiljnije razmiljala o mogunosti ponitenja, djelominog ili pot-punog, rezultata selenja iz 1948./49. Izraelska se vlada uporno ogluuje na sve re-zolucije UN-a u kojima se govori o pravu povratka izbjeglih i prognanih.24

Ne elim povui blisku povijesnu paralelu ili staviti znak jednakosti izmeu pretva-ranja veine Palestinaca koji su ivjeli unutar granica Izraela 1949. godine u izbjeglice i prognanike i srpskog etnikog ienja velikih dijelova Hrvatske i Bosne i Herce-govine. Razlike su oite, ponajprije u injenici da je etniko ienje djelomice pro-voeno pomou genocida, dok se potkraj etrdesetih godina 20. stoljea u Palestini/Iz-

21 Ibid., 155. 22 Ibid., 156. 23 Yosef Goell, u The Jerusalem Post, 10. studenoga 1994.; 21. studenoga 1994.; 11. kolovoza 1995. 24 Na ovo bi pristae uobiajenog izraelskog stajalita o problemu palestinskih izbjeglica vjerojatno imale

dvije primjedbe. (1) Godine 1948./49. novostvorenu izraelsku dravu napali su njezini arapski susjedi i palestinske

milicije, i ona je morala voditi obrambeni rat. Ono to se dogodilo Palestincima mora se promatrati u tom kontekstu. Ovo je tono, ali irelevantno. I zapadna moralna tradicija i meunarodno pravo prave razliku izmeu moralnosti i zakonitosti odluke da se povede rat (jus ad bellum) i moralnosti i zakonitosti postupaka tijekom rata (jus in bello). Neka drava moe voditi rat iji je cilj pravedan, ali to joj ne daje pravo da se bori bilo kako. Jo uvijek je vezana ogranienjima glede metoda borbe, ciljeva koje smije napadati, imuniteta civila, itd. koji ine jus in bello. Napadi na civilno puanstvo, otimanje njihove imovine ili protjerivanje, nisu nimalo manje moralno neprihvatljivi i nita manje ratni zloini kad ih vri strana iji je ratni cilj pravedan nego kad ih vri strana iji ratni cilj nije pravedan.

(2) Tijekom rata 1948./49. i u godinama poslije njega, Izrael je prihvatio i apsorbirao idovske doseljenike iz mnogih arapskih zemalja. Njihov se broj moe usporediti s onim palestinskih izbjeglica i prognanika. tovie, mnogi od njih bjeali su od diskriminacije i progona od strane veinskog arapskog stanovnitva u zemljama u kojima su ivjeli. I neki od njih smjeteni su u kuama koje su odbjegli Palestinci napustili. I ovo je tono, ali irelevantno. Dvije nepravde ne ine pravdu. A Palestince se moe smatrati odgovornima za nepravde kojima su Iraani ili Marokanci izloili svoje idovske manjine jedino ako ih se najprije podvede pod opi naziv Arapa, a onda se primijeni shvaanje kolektivne bioloke odgovornosti opisano u Prvom odjeljku, koje su u ovom stoljeu prihvatili jedino nacisti i zagovornici Velike Srbije.

Primorac, I., Preseljenje i ..., Polit. misao, Vol XXXVII, (2000.), br. 2, str. 1223 22 raelu nije dogodilo nita slino. elim rei sljedee. Prvo, drava Izrael osnovana je po cijeni, izmeu ostalog, razvlaivanja veine njezinih palestinskih starosjedilaca i nji-hova pretvaranja u izbjeglice i prognanike. Drugo, njezino trajno postojanje u sada-njem obliku, kao idovske drave temelji se na sprjeavanju povratka tih izbjeglica i prognanika i njihovih potomaka u svoju domovinu. Ove dvije injenice, dobro poznate svakom Izraelcu, mogu barem djelomino objasniti izostanak zgraanja i protesta u Iz-raelu prema uspostavi Velike i istodobno etniki homogene Srbije, pa ak i izraelskog razumijevanja, suosjeanja i podrke za Srbe: naravno, ne za sve metode kojima su se Srbi sluili u ostvarivanju svoga, ali barem za sam cilj.

No ovdje je nuna jedna napomena. Moda nije tono rei kako su ove dvije inje-nice vezane uz palestinske izbjeglice dobro poznate svakom Izraelcu, premda se meni one ine bjelodanima, a mislim da bi trebale biti oite svakome tko ivi u toj zemlji. T u Izraelu se jo moe vidjeti dovoljno ruevina palestinskih sela, damija i groblja, a dovoljan broj urbanih Izraelaca i dan danas ivi u velikim obiteljskim kuama koje oni sami zovu arapskim vilama. No ne smije se podcijeniti ljudske sposobnosti ignorira-nja, potiskivanja ili nijekanja neugodnih injenica. A izraelski povjesniari, prosvjetni radnici, politiari i mediji desetljeima ignoriraju razvlaivanje i iskorjenjivanje au-tohtonog palestinskog stanovnitva, tako da su oni gotovo izbrisani iz kolektivnog na-cionalnog sjeanja i javnog diskursa.25 Kao to je napisao izraelski novinar Gideon Levy, narataji Izraelaca odgojeni su da vjeruju u pravinost cionizma a potpuno ig-noriraju pravinost druge strane. (...) Veina Izraelaca odgojena je na mitskoj lai da je narod bez zemlje doao u zemlju bez naroda.26

Stoga je veza izmeu problema palestinskih izbjeglica i izraelske reakcije na rat na Balkanu vjerojatno sloenija. Ona moda nije posljedica poznavanja odreenih injeni-ca o povijesti vlastite zemlje, njihova bezuvjetnog prihvaanja i izvlaenja primjerenih zakljuaka vezanih uz sadanje dogaaje u drugom dijelu svijeta. U mnogim sluaje-vima, zapravo u veini njih, vjerojatno je rije o kolektivnom potiskivanju i nijekanju dijela izraelske prolosti i nespremnosti ili nemogunosti da se reagira na stanovite sa-danje dogaaje jer bi to najvjerojatnije oivjelo duhove potisnute i zanijekane prolosti.

U zakljuku bih htio istaknuti da preselenje Palestinaca iz 1948./49. i njegove reperkusije na povijest i Izraela i Palestine spominjem samo kao vaan dio objanjenja izraelske reakcije na rat na Balkanu. Obuhvatnije bi objanjenje naravno moralo ukljuiti i druge initelje. Jedan je duboka sumnjiavost, zapravo i doza netrpeljivosti, prema islamu i muslimanima openito, koja obiljeava i izraelsku politiku elitu i velike dijelove izraelskog drutva. Ovo je razlog da je Izrael tako lako povjerovao beogradskoj propagandi koja tvrdi da bonjaki Muslimani ele stvoriti fundamentalistiku islamsku dravu, da su povezani s raznim islamskim zemljama, i slino. (Ovo, naravno, ne moe objasniti prosrpsku politiku Izraela glede rata u Hrvatskoj.) Na drugoj razini, trebalo bi se uzeti u obzir karakteristino izraelsko shvaanje prirode i moralnih, politikih i

25 Vana iznimka su izraelski novi povjesniari. Ali oni su posve nova pojava i dosad su slabo utjecali

na nain na koji izraelsko drutvo doivljava sebe i svoju povijest. 26 Gideon Levy, Higia hazman lesaper [Vrijeme je da se kae], Haaretz, 25. svibnja 1997. Vidi i

njegov lanak Eimat hashiva [Strah od povratka], Haaretz, 17. kolovoza 1997.

Primorac, I., Preseljenje i ..., Polit. misao, Vol XXXVII, (2000.), br. 2, str. 1223 23 odgojnih implikacija holokausta. U inozemstvu a to obuhvaa i idovsku dijasporu pouke holokausta shvaaju se ponajprije s univerzalnog, ljudskog aspekta. U Izraelu nasuprot tome, dominantno je tumaenje izrazito etnocentrino, pravi se otra razlika izmeu holokausta i pukog genocida. Ali te teme ostavljam za drugu priliku.

Prevela Boica Jakovlev

Igor Primorac

TRANSFER AND ETHNIC CLEANSING: ISRAEL AND THE WAR IN THE BALKANS

Summary

All Israeli governments since the beginning of the break-up of Yugoslavia have adopted a consistently pro-Serbian stand. Israeli public opinion has failed to respond to Serbian atrocities in a way comparable to the response in many other countries. The author argues that an important part of the explanation of this re-markable state of affairs, which puts Israel at odds with most of the western world and the Jewish diaspora, is to be found in Israels history. Israel was set up at the price of turning the larger part of native Palestinian population into expellees or refugees. Its continued existence as an ethnic, Jewish state is predicated on not admitting the exiled Palestinians back. Collective repression and denial of these facts help explain the unwillingness or inability of Israeli society and its political establishment to condemn the Serbs war of expansion and ethnic cleansing. (An English version of the paper is to be published in Mediterranean Politics).

Summary translated by the author