Predromanika arhitektura u Dalmaciji U ovom radu emo raspravljati o ostacima predromanike arhitekture u Dalmaciji koju okvirno datiramo u razdoblje od 7. do 11. st. Graevine moemo podijeliti u tri osnovna razdoblja: postantike crkve 7. I 8. st. , crkve karrolinskog i ranijeg otonskog razdoblja 9. I 10. Stoljea te crkve kasne predromanike,koje se javljaju u 11. st. istodobno ili ak kasnije od prvih graevina rane romanike. Istraivanje ranosrednjovjekovno umjetnosti, koje u Dalmaciji ima relativno dugu tradiciju od preko stotinu godina, dalo je odgovore, vie ili manje prihvatljive, na mnoga vana pitanja kao to su podrijetlo i razvoj crkvene arhitekture i njezina tipologija, pojava skulpture i slikarstva, uloga naruilaca, sve enika, majstora i klesara kao i na neke druge probleme. Nasuprot tome, mnoga pitanja i dalje ostaju nedovoljno prou ena ili uope neprouena, kao to je npr. konstrukcija i njezin odnos prema formi (o emu se malo zna u prvom redu stoga to se to ni ne obrauje), metroloka i modularna istraivanja, odnos liturgije i oblika i jo mnogo pitanja, relevantnih za razumijevanje umjetnikih, tehnikih, obrednih i drugih dostignua tog razdoblja. Meu pitanjima koja se nisu izbjegavala u dosadanjoj historiografiji umjetnosti, ali koja oekuju daljnje odgovore, svakako je i datiranje arhitekture, odnosno crkvenih graevina kao kudikamo najbrojnije kategorije predromanikoga graditeljstva u Dalmaciji. Na samom poetku valja spomenuti na emu se sve mogu temeljiti zakljuci datiranju ranosrednjovjekovnih graevina na prostoru kojim se bavimo. Sagledaemo dvije osnovne skupine graevina, podijeljenih s obzirom na sigurnost podataka vremenu nastanka. To su: 1. crkve datirane na osnovi povijesnih izvora, 2. crkve datirane na osnovi komparacija. U razmatranju prve skupine s dokumentiranim datiranjem, susrest emo se takoer s nekoliko podskupina, odreenih s obzirom na sigurnost, odnosno potpunost, podataka postanku graevina. To se odnosi na crkve koje su datirane: 1.1. izravno, tako da je njihova gradnja vremenski jasno odreena nekim natpisom ili dokumentom ili pak nekom drugom metodom prirodnih znanosti (npr. radiokarbonskim ili dendrolokim analizama, ako je u pitanju drvena graa); 1.2. posredno, pri emu se datiranje vezuje uz odreenu li nost ili dogaaj, a to je obino ipak manje precizno jer dozvoljava vei vremenski razmak mogueg nastanka graevine. U okviru ove skupine potrebno je opet razlikovati dvije kategorije i to: 1.2.1. posredno datirane graevine sigurne povijesne identifikacije, datiranje kojih je osnovano na sigurnim povijesnim izvorima, 1.2.2. posredno datirane graevine nesigurne povijesne identifikacije, datiranje kojih je osnovano na izvorima kod kojih je izraena sumnja u autentinost (to meutim ne znai uvijek i da podaci koje pruaju takvi izvori moraju biti neprihvatljivi). 1.3. Posebnu skupinu graevina s dokumentiranim datiranjem ine oni objekti kojima je vrijeme gradnje nepotpuno utvreno nekim povijesnim izvorom koji odreuje donju ili gornju moguu godinu nastanka. Stoga se u okviru ove skupine opet razlikuju dvije kategorije: 1.3.1. graevine kojima je povijesno utvreno najkasnije mogue vrijeme nastanka (terminus ante quem), 1.3.2. graevine kojima je povijesno utvreno najranije mogue vrijeme nastanka (terminus post quem). S obzirom na moguu pojavu izmjena kamenog namjetaja u srednjovjekovnim crkvama, datiranje zasnovano na utvrenom vremenu nastanka tog namjetaja (u najveem broju sluajeva to se odnosi na oltarnu pregradu) - teorijski gledano - trebalo bi imati osnovu samo za nepotpuno datiranje s utvrenom gornjom vremenskom granicom. Ipak, ako nema tragova pregradnjama, datiranje namjetaja obino je prilino siguran nain za odreivanje nastanka same crkve. 2. Najvei broj predromanikih graevina u Dalmaciji dosad je samo priblino datiran na osnovi komparacija s drugim srodnim primjerima iz arhitekture u istonojadranskoj regiji ili pak ire, u Europi, odnosno irem mediteranskom podruju. U pomanjkanju pouzdanijih podataka takvo odreivanje vremena nastanka graevina ili njihovih dijelova moe takoer biti korisno ako je zasnovano na temeljitim analizama. U takvim analizama obino se uzimaju u obzir: 2.1. arhitektonski oblik (tlocrt i prostorni odnosi, proporcije, mjerni sistem i dr.), 2.2. konstrukcijski sistem, 2.3. nain gradnje, 2.4. arhitektonski detalji, 2.5. ukrasni elementi (prvenstveno na crkvenome kamenom namjetaju), 2.6. epigrafske osobine, 2.7. liturgike posebnosti ili pak neki drugi elementi relevantni za odreivanje vremena nastanka. Valja takoer napomenuti da je u klasifikaciji provedenoj primjenom navedene metode potrebno utvrditi da li se odreeno vrijeme odnosi na: a) izvornu fazu nastanka crkve ili pak na b) naknadnu dogradnju ili pregradnju, kakvih je vrlo esto bilo u irokom rasponu trajanja predromanike u Dalmaciji. Da bismo uope mogli pristupiti klasifikaciji crkava u odreene povijesne slojeve u vremenskom rasponu predromanike, potrebno je prije svega odrediti donju i gornju vremensku granicu razdoblja to ga prouavamo, oslanjajui se na povijesne, umjetnike, tehnike, liturgike i druge poznate odrednice. Glavne povijesne odrednice na poetku ranoga srednjeg vijeka u Dalmaciji su avarsko-slavenska najezda i ruenje (ili barem prekid, odnosno kraj urbanog kontinuiteta) nekih od znaajnijih antikih gradova (Salona, Epidaur) u prvoj polovici 7. stoljea, a s time u vezi i poetak promjene etnikog sastava u njihovu zaleu definitivnom slavenizacijom tog prostora. U primorskim gradovima, u kojima je proces slavenizacije tekao znatno sporije, gasi se antika kultura, koja je s Justinijanovom obnovom u 6. stoljeu doivjela svoj posljednji cvat, pa je od 7. stoljea nadalje i u Dalmaciji dolo do prvih pojava ranosrednjovjekovne umjetnosti. U Zapadnoj je Europi umjetnost tog razdoblja vezana uz pojavu barbarskih drava (najee poznata pod imenom merovinke umjetnosti, kao prva faza kulture Franaka, najznaajnije etnopolitike zajednice, koja e uskoro biti vojno-politiki prisutna i na istonojadranskom prostoru, ukljuujui i njegovo hrvatsko zalee). U Bizantskom Carstvu, koje u to doba upravlja i dalmatinskim gradovima, umjetnost 7. stoljea odraava neto vie kontinuitet prethodnog razdoblja, ali je svejedno ne moemo vie svrstati u antiku, nego u ranosrednjovjekovnu umjetnost. Prema tome, 7. stoljee u Dalmaciji u povijesnom i umjetni kom pogledu prilino jasno obiljeava donju granicu predromanikog doba, pa s tim stoljeem valja zapoeti i kronoloku klasifikaciju ranosrednjovjekovnog crkvenoga graditeljstva, bez obzira na okolnost to upravo iz tog doba gotovo da i nema sauvanih graevina ili povijesnih izvora koji bi pruili njima neke podatke. Problem gornje granice neto je sloeniji, jer se sasvim ne poklapaju povijesne i kulturno-umjetnike odrednice, koje definiraju kraj razdoblja ranoga, odnosno poetak razdoblja visokoga srednjeg vijeka. Tako su glavne povijesne odrednice novoga razdoblja: pojava autonomnih dalmatinskih gradova na poetku 12. stoljea, odnosno kraj hrvatske drave kao najznaajnije junoslavenske dravne zajednice ranoga srednjeg vijeka pri koncu 11. stoljea, te prikljuenje Hrvatske Ugarskom Kraljevstvu pod dinastijom Arpadovia. Predromanika umjetnost u Dalmaciji traje uglavnom do kraja 11. stoljea, premda prvu pojavu romanike susreemo ponegdje ve u drugoj polovici 11. stoljea, kako to pokazuju pojedine graevine ili skulpture to nose izrazita obiljeja novoga stila.U crkvenom graditeljstvu naime nekoliko je izrazitih distinkcija predromanike i romanike koje se mogu pratiti i na graevinama toga graninog razdoblja na istonojadranskom podruju izmeu sredine i kraja 11. stoljea. Za razliku od rane romanike (protoromanike, prve romanike umjetnosti), predromanici je svojstvena: - nepodudarnost u organizaciji prostora i kompoziciji fasada; - postojanje skrivenih prostora to se ne pokazuju na vanj tini - prostorni diskontinuitet, prouzrokovan uskim prolazima - karakteristian pleterni dekorativni repertoar na unutarnjem namjetaju, vratima, prozorima, fasadama- pojava (ili nastavak jo od kasnoantikoga starokranskog doba) plitkih nia na fasadama, uokvirenih obinim ili dvostrukim lukom (rjee ravnim zavretkom); raspored tih nia, ponegdje i bez kompozicijskog reda, podsjea na strah od praznine (horror vacui), svojstven predromanikoj pleternoj skulpturi - kontinuitet starokranskog arhitrava, zasjeenog na krajevima neto povienim dovratnicima - oblikovanje lukova nad vratima i prozorima (katkada dvostrukim) upotrebom manjega priklesanog kamenja- karakteristina tehnika gradnje s upotrebom priklesanih lomljenaca, vezanih obilnom bukom. Primjenjujui navedene kriterije identifikacije, zapazit emo kroz cijelo 11, pa ak ponegdje i u 12. stoljeu, itav niz graevina koje treba svrstati u okvir predromanike, a ne romanike. S druge pak strane zapazit emo ve u drugoj polovici 11. stoljea neke graevine koje odgovaraju kriterijima za stilsku definiciju rane romanike.5 Stoga je dakle potreban oprez kako se ne bi povijesni pojam ranoga srednjeg vijeka do kraja 11. stoljea uvijek poistovjeivao sa stilskim pojmom predromanike. U okviru tog relativno dugoga vremenskog raspona, koji zahvaa pet stoljea razvitka predromanike u Dalmaciji, mogu se razluiti karakteristina razdoblja, koja uglavnom prate opu kronoloko-stilsku klasifikaciju evropske predromanike, naravno s nekim specifinostima ovoga tla. To su: a) Prvo postantiko razdoblje 7. i 8. stoljea koje bi odgovaralo merovinkoj umjetnosti Zapadne Evrope, ili - za nae podruje jo blioj - langobardskoj umjetnosti u Italiji. Sauvani primjeri crkvene arhitekture ili podaci koji bi nam govorili graevinama ili njihovim dijelovima iz tog razdoblja iznimno su rijetki. Antika je tradicija u tom razdoblju veoma prisutna. b) Drugo razdoblje odgovaralo bi, prema zapadnoevropskoj klasifikaciji ranosrednjovjekovne umjetnosti, tzv. karolinkom periodu, koji zahvaa kraj 8. stoljea, cijelo 9. stoljee i nastavlja se (ovisno kulturnopovijesnim prilikama pojedinih regija) i kroz 10. stoljee poetnom fazom tzv. otonske umjetnosti. Broj graevina koje se pouzdano mogu datirati u to razdoblje neto je vei, a osobito je povean broj poznatih dijelova crkvenog namjetaja i drugih komada datiranih imenima hrvatskih knezova i kraljeva, koji posredno datiraju i arhitekturu. Uz nastavak tradicije antikoga graditeljstva u tom se razdoblju javljaju elementi aktivne negacije antike, prvenstveno vezani uz prisutnost onih tipolokih, prostornih i konstrukcijskih inovacija vezanih uz franaki utjecaj (npr. westwerk). U skulpturi sasvim prevladava pleterna ornamentika geometrijskih motiva. c) Tree razdoblje, koje bi u zapadnoevropskoj klasifikaciji odgovaralo kraju otonske umjetnosti u prvoj etvrtini 11. stoljea, a na naem se podruju protee ponegdje i do kraja 11. i poetka 12. stoljea, ima najvei broj pouzdano datiranih crkava, odnosno njihovih ostataka i arhitektonsko-skulpturalnih dijelova. Prisustvo zapadnoevropskih i osobito bizantskih utjecaja na dalmatinsku predromaniku sada je jo izrazitije, a u arhitekturi, skulpturi i slikarstvu javljaju se ve odreeni elementi prijelaza na protoromaniku. U skulpturi to dolazi do izraaja u ponovnoj pojavi organskih motiva i ljudskog lika. Drei se iznesene osnovne klasifikacije, pokuat emo u nju uklopiti pojedine predromanike graevine u Dalmaciji, datirane na osnovi dokumenata ili komparativnom metodom, promatrajui problem nastanka i u relaciji s oblikom. 7. i 8. Stoljee Najoskudniji su podaci za 7. i 8. stoljee kao prvo razdoblje ivota dalmatinskih gradova i njihova zalea poslije antike. U tim prvim stoljeima ranoga srednjeg vijeka, neposredno poslije ruenja (ili prekida urbanog kontinuiteta) pojedinih znaajnijih antikih gradova i naseljenja slavenskih plemena u njihovu zaleu, iznimno su rijetki podaci izgradnji crkvenih i drugih graevina. Tome je uzrok ne samo pomanjkanje povijesnih podataka nego, bez sumnje, i smanjen intenzitet gradnje, vezan uz ekonomsku krizu u prvom redu gradova, koji predstavljaju osnovno tlo graditeljskih aktivnosti. Stoga je razumljivo da adaptacije postojeih graevina ine glavnu graditeljsku djelatnost u gradovima i naseljima, koji odravaju kontinuitet antike. U nekim od tih gradova stolne crkve i graevine koje pripadaju katedralnim sklopovima (krstionice, katekumeneumi, biskupske palae) sagraene su ve u starokranskom razdoblju od 4. do 6. stoljea, pa je u doba predromanike ostvaren samo kontinuitet upotrebe, uz veu ili manju promjenu unutarnjeg namjetaja. To je sluaj sa zadarskom katedralom sv. Stoije, kojoj je jo sauvan dio starokranske apside, ostaci krstionice i katekumeneuma, te tragovi episkopija.Njezina predromanika upotreba dokazana je tekstom Konstantina Porfirogeneta, koji je oko sredine 10. stoljea spominje kao longitudinalnu graevinu sa slikama te je usporeuje s carigradskom crkvom Halkopratejaca.Iz katedrale potjeu i brojni ulomci ukraenoga crkvenog namjetaja, meu kojima i neki iz prvoga predromanikog razdoblja prije 9. stoljea.U romanikoj rapskoj katedrali do danas je ostala sauvana apsida, koja se svojim poligonalnim oblikom vezuje uz adriobizantski graditeljski krug, to se moe datirati u kraj 5. stoljea.Bio bi to dakle jo jedan dokaz kontinuiteta starokranske katedrale u ranome srednjem vijeku. U traganju za prvim predromanikim adaptacijama dragocjen grad Split, koji za razliku od spomenutih gradova nema gradski, nego samo graevinski kontinuitet iz antike. Sve do ruenja Salone na poetku 7. stoljea, Dioklecijanova palaa samo je graevina na irem gradskom podruju stare Salone, velikoga antikog sredita. Tek s prestankom ivota antike metropole stvaraju se uvjeti, odnosno potrebe, za pojavu stolne crkve u Palai, pa je taj dogaaj ujedno terminus post quem za datiranje splitske katedrale. Ipak je u historiografiji ostalo kontroverzno tumaenje prve pojave splitske nadbiskupije i posebno sporno pitanje djelovanja njezina prvog nadbiskupa Ivana Ravenjanina. Hrvatska historiografija, a i s njom usporedna historiografija umjetnosti, ima naime svemu tome vrlo razliita tumaenja. Dok se preteno stariji autori oslanjaju na Kroniku Tome Arhidakona i prihvaaju sutinu njegovih podataka naseljenju Splita i djelovanju prvog nadbiskupa Ivana iz Ravenne, razlikujui se ipak u tumaenju vremena nastanka grada u Dioklecijanovoj palai u okviru ireg vremenskoga raspona izmeu 7. i 9. stoljea, dotle se u dijelu novije historiografije osporava vjerodostojnost Tomina svjedoenja Ivanu Ravenjaninu, a u dijelu historiografije umjetnosti osporava i atribucija sarkofaga u splitskoj krstionici toj linosti.1Ipak, najnovija istraivanja povijesnih vrela vraaju Tominim podacima vjerodostojnost, a sama okolnost postojanja jednog sarkofaga u splitskoj krstionici (izvornog podrijetla iz Mauzoleja splitskih nadbiskupa juno od katedrale) s natpisom nadbiskupa Ivana i s izrazitom ornamentikom prvih predromanikih stoljea nesumnjivo ide u prilog onom ranijem tumaenju po kojem je ve u 7. ili 8. stoljeu dolo do organizacije splitske nadbiskupije kao kontinuiteta salonitanske metropolije i do adaptacije Dioklecijanova mauzoleja u stolnu crkvu ranosrednjovjekovnog Splita. Ne ulazei ovom prilikom u raspravu Ivanu Ravenjaninu i njegovu splitskom sarkofagu, nije mogue u kronologiji dalmatinske predromanike ni sasvim zaobii to pitanje, pa se stoga kao vjerojatna datacija preure enja Dioklecijanova hrama-mauzoleja u splitsku katedralu moe uzeti 7. ili 8. stoljee, zasnovana na prilino uvjerljivoj povijesnoj predaji splitske crkve, s ime se poklapa i ukras na sarkofagu nadbiskupa Ivana, sve dok historiografska i povijesno-umjetnika istraivanja ne odbace takvu mogunost na uvjerljiviji nain nego to su to dosad uradila. Predromanika adaptacija splitske katedrale zahvatila je - sudei po Tominoj vijesti - otvaranje junog ulaza i izradu kamenog namjetaja, od kojeg su pronaeni brojni ulomci oltarne pregrade.Srodnost njihova ukrasa sa sarkofagom nadbiskupa Ivana dozvoljava pretpostavku da je i kameni namjetaj splitske stolne crkve, barem u jednoj svojoj fazi, izraen prije 9. stoljea. Potanko prouavanje splitske povijesne predaje, zabiljeene u mnogo mlaim vrelima, doputa ak da se taj iri vremenski raspon poblie odredi u drugu polovicu 7. stoljea. Uz djelovanje Ivana Ravenjanina posredno je vezana i nedavno istraena predromanika crkvica sv. Mihovila in ripa mari. Njezino datiranje u 7. ili 8. stoljee u okviru je spomenute kategorije nesigurne povijesne identifikacije, ali je tome u prilog morfoloka analiza, po kojoj tu crkvu, s obzirom na izrazito iroku apsidu, treba povezati sa starokranskim uzorima.Takvom zakljuku ide u prilog i nalaz kamenog namjetaja, koji se po ukrasnim elementima moe datirati u 9- 10. stoljee, a pripada, bez sumnje, drugoj fazi razvitka te crkve, jer se po svojim dimenzijama ne bi ni mogao smjestiti u skuen prostor prvobitne graevine. 9. i 10. Stoljee Podaci predromanikim crkvama u Dalmaciji 9. i 10. stoljea znatno su brojniji od onih iz prethodnih dvaju tamnih stoljea. Tome su uzrok vei broj sauvanih graevina ili njihovih ostataka, odnosno dijelova (koji uz ukrasne osobine esto sadre i vane epigrafske dokaze nastanku), neto vei broj sauvanih isprava u kojima se spominju predromanike crkve, te osobito okolnost da u tom razdoblju pokrteni Hrvati u okolici dalmatinskih gradova, odnosno u njihovu bliem ili dubljem zaleu u Zagori, grade svoje crkve, ukraavaju ih pleternim ukrasom na kamenom namjetaju, koji je katkad obiljeen i imenom kralja, kneza ili upana, pa je i sama graevina time posredno datirana. Na samom poetku tog razdoblja dvije vane graevine, koje oko sredine 10. stoljea spominje Konstantin Porfirogenet, prilino su tono datirane. Zadarsku crkvu sv. Trojstva, mnogo poznatiju pod imenom sv. Donata,uglavnom se smatra karolinkom rotondom, a datiranje oko 800. godine zasnivalo se, meu ostalim, i na poznatim vezama njezina naruioca biskupa Donata s karolinkim dvorom i moguim utjecajem dvorske crkve Karla Velikog u Aachenu. Otkriem drvenih greda s pleternim ukrasom, ugraenih u konstrukciju crkve, a datiranih metodom C-14 oko 710. godine , otvorila se mogunost datiranja crkve u drugu polovicu 8. stoljea. Time se otklanjaju i pretpostavke eventualnom ranijem (starokranskom) podrijetlu te crkve, jednako kao i miljenje kasnijoj (ranoromanikoj) gradnji.Drugu crkvu iz Porfirogenetova opisa, sv. Tripuna u Kotoru (koju ovdje vezujemo uz dalmatinsku predromaniku u smislu povijesne, a ne dananje Dalmacije, s kojom podruje Boke pokazuje nesumnjive srodnosti upravo u razdoblju ranoga srednjeg vijeka), podigao je kotorski graanin Andrija (Andreaci) Saraceni 809. Osim sarkofaga i ulomaka kamenog namjetaja, koji su i ranije bili poznati, nedavno su ispod sakristije romanike katedrale otkriveni i temeljni ostaci same crkve, veoma znaajni jer se time i na naem tlu datira jedan drugi centralni tip predromanike arhitekture. Najvei broj drugih centralnih graevina nastao je u tom razdoblju. U istraivanju geneze esterokonhnog tipa svojedobno sam predloio zadarsku krstionicu kao svojevrsni prototip iz 6. stoljea. Datiranje trogirske crkve sv. Marije razdobljem bizantskog cara Teodozija III (715-717), jednako kao i mogue vrijeme nastanka splitske crkve sv. Trojice u 8. stoljeu, pribliilo je dvije spomenute crkvice uz taj prototip, dok se najvei broj ostalih moe na osnovi ukrasnih osobina svrstati u 9. stoljee. Osmerokonhna varijanta istoga tipa, sauvana u znatnim ostacima u selu Olju, moe se takoer posredno datirati u isto razdoblje, imajui u vidu da je samo naselje u 10. stoljeu (kao terminus post quem) spomenuto u djelu Konstantina Porfirogeneta.Drugi centralni tipovi datirani su takoer ante quem ili pak na temelju tipskih i ukrasnih osobina. Ninska crkva sv. Kria i dalje ostaje otvoren problem, za koji postoje razliiti prijedlozi, ukljuujui i mogui nastanak u 9. stoljeu. Od jednoapsidnih centralnih graevina etvrtaste osnove datirana je crkva sv. Viktora na Dugom otoku godinom 986-999. ante quem,a crkva sv. Jurja u Ravanjskoj slinog oblika takoer ante quem godinom 1071. Moe se pretpostaviti da su obje iz 9. stoljea kao i Sv. Pelegrin na Dugom otoku, koji pripada istoj tipskoj grupi. Neke longitudinalne graevine 9. i 10. stoljea uglavnom su vremenski odreene natpisima hrvatskih vladara, pa su prema tome izravno ili posredno tono datirane. Ovdje spada adaptacija starokranske samostanske jednobrodne i jednoapsidne crkve sv. Petra u Riinicama u starohrvatsku crkvu s oltarnom pregradom. Na ulomku zabata sauvan je natpis kneza Trpimira, ije je vrijeme povijesno odreeno u sredinu 9. stoljea. Neto kasnije, natpisom kneza Branimira s uklesanom godinom 888. vremenski je odreena i crkva sv. Petra u Muu Gornjem, za koju se ranije smatralo da predstavlja centralnu graevinu etverolisnog tlocrta, dok nije novija revizija arheolokih istraivanja pokazala da je rije adaptaciji jedne profane antike zgrade od koje su u starohrvatskoj crkvi koriteni longitudinalni zidovi i polukruna apsida. Trea u tom nizu vladarskih crkava, Sv. Luka u Uzdolju kraj Knina, datirana je godinom 895. na natpisu zabata oltarne pregrade, na kojem se spominje knez Muncimir. Po irokoj polukrunoj apsidi moe se pretpostaviti da je i ovdje rije koritenju starokr anske crkve, ali raspored lezena i nia u unutranjosti, jednako kao i dubokih vanjskih kontrafora, upuuje na zakljuak presvoenju crkvenog prostora u ranome srednjem vijeku. Dubrovaku crkvu sv. Stjepana, takoer jednobrodnu graevinu s polukrunom apsidom, spominje Konstantin Porfirogenet kao postojeu graevinu, za koju je sredina 10. stoljea prema tome terminus ante quem.Imajui to u vidu, kao i karakter pleterne ornamentike na fragmentu uzidanom na novijem zidu oko predromanike crkve, moe se i za Sv. Stjepana pretpostaviti vrijeme nastanka u 9. stoljeu. U 9. stoljee moe se datirati i crkva sv. Spasa na Vrelu Cetine, koja predstavlja posebnu varijantu uzdunoga jednobrodnog tipa, to ga ini produeni trolist. Vrijeme gradnje te crkve odreuje se prvenstveno analogijom pronaenog ukrasa i epigrafskih elemenata oltarne pregrade s ulomcima iz opota i drapnja, koji su prilino tono datirani imenom kneza Branimira (879-892). Time se dakle posredno datira i arhitektonski oblik, koji se svojom genezom vee na starokranske uzore (npr. Sv. Martin u Pridrazi), ali se u svojoj izrazito predromanikoj varijanti s westwerkom i zaobljenim kontraforima moe usporediti s karolinkim inovacijama 9. stoljea, to je dakle sasvim u skladu s komparativnim datiranjem oltarne pregrade.Mogunost makar i priblinog datiranja te crkve to je znaajnije jer se time odreuje i doba najstarijega sauvanog zvonika u Dalmaciji. Tipski je najblia graevina Sv. Spasu crkvica na Lopukoj glavici u Biskupiji, takoer karakteristina po produenom trolisnom tlocrtu i kontraforima.Njezina oltarna pregrada usporeuje se s ulomkom iz Riinica, datiranim imenom kneza Trpimira (sredina 9. stoljea,) to je opet veoma blisko vremenu nastanka crkve Sv. Spasa.Jedina sauvana dvobrodna predromanika crkva u Dalmaciji - Sv. Petar Stari u Zadru - datirana je ante quem falsificiranom oporukom priora Andrije iz 908. Ako bismo, bez obzira to je rije krivotvorenom dokumentu, prihvatili njegove podatke, svjedoenje postojanju te crkve u 10. stoljeu moglo bi se odnositi samo na njezinu prvu predromaniku fazu, koja je konstatirana 1959. godine temeljitim istraivanjem te graevine, dakle prije oblikovanja njezina konanoga dvobrodnog prostora.Meu brojnim ostacima trobrodnih predromanikih bazilika u Dalmaciji za kronoloku klasifikaciju posebno su vane crkve sv. Marte u Bijaima i sv. Stjepana na Sustipanu u Splitu, obje podignute na mjestu ranijih, starokranskih graevina. Poloaj crkve sv. Marte (Bijai) spominje se u Trpimirovoj ispravi iz 852,a sama crkva u Muncimirovoj ispravi iz 892, to je, dakako, terminus ante quem. Pleterni ukras i morfoloke osobine (trobrodni tip s pravokutnom apsidom) sasvim su u skladu s takvim datiranjem. Benediktinski samostan sv. Stjepana u Splitu spominje se 1020, pa je logino pretpostaviti da je to terminus ante quem i za trobrodnu baziliku, kojoj su ostaci otkriveni 1960, kad je pronaen i ulomak kamenog namjetaja, koji se moe datirati oko 10. stoljea. Crkva se kao trobrodna, jednoapsidna bazilika nesumnjivo tipoloki vee uz starokranske uzore, ali pretpostavka njezinoj gradnji u starokransko doba nije prihvatljiva. Moda ovom istom razdoblju pripadaju i neke trobrodne troapsidne graevine, poput bazilike Crkvine u Biskupiji. U prilog datiranju te crkve u 9. stoljee bili bi, osim tragova westwerka na zapadu (vjerojatno sa dva zvonika),jo i pleterna dekoracija ranije predromanike faze te novac Bazilija I (867- 886) u sarkofagu jednog plemia, pronaenom u zapadnom dijelu crkve.Novija komparativna razmatranja pribliila su tom razdoblju druge polovice 9. stoljea i trobrodnu baziliku sv. Cecilije (tzv. Stupovi) u Biskupiji, za koju se smatra da je bila mjesto pogibije kralja Zvonimira, pa bi joj, prema tome, terminus ante quem bila 1089. Analizom skulpture ustanovljene su analogije s ulomcima iz Nina i Mua, koji nose natpise kneza Branimira, pa bi se tako i crkva sv. Cecilije nala u krugu gra evina iz zadnje etvrtine 9. stoljea. Tragom istih analogija s pravom se u isti krug stavlja i stara katedrala u Biogradu na Moru, kojoj su ostaci, naalost, sasvim nestali, ali su njezin tlocrt i fotografije ostali u sauvanoj dokumentaciji. Time se, zapravo, cijela tipska grupa graevina s oblim kontraforima (tzv. kraljevska predromanika) datira u isto vremensko razdoblje. Natpis na sarkofagu kraljice Jelene, osim to je dragocjen za genealogiju hrvatskih vladara, prua vaan oslonac za datiranje trobrodnih bazilika s kupolom. Sarkofag je pronaen u narteksu crkve sv. Stjepana na solinskom Otoku, a datiran godinom 976. prua vaan podatak da je tada ve postojala crkva koja - sudei po otkrivenom tlocrtnom obliku - pokazuje da pripada trobrodnom tipu s kupolom, odraavajui u odreenom smislu i bizantski utjecaj.

11. stoljee Premda je najvei broj predromanikih crkava u Dalmaciji spomenut u ispravama 11. stoljea, a i znatan broj ulomaka kamenog namjetaja moe se datirati u to doba, u tom razdoblju to ga u Zapadnoj Evropi oznaava zadnja faza tzv. otonske umjetnosti, odnosno poetak protoromanike, na na em se tlu datiraju tim stoljeem samo graevine odreenih tipova. Razlog tome treba traiti prije svega u injenici to su mnoge crkve u dokumentima spomenute tada kao postojee graevine, te to se u nekim sluajevima kameni namjetaj odnosi na kasniju fazu ureenja crkvene unutranjosti. Osim toga u okviru razdoblja 11. stoljea i neke su graevine koje po svojim stilskim osobinama pripadaju ranoj romanici, pa ih treba izostaviti iz kronolokog pregleda predromanike, npr. Sv. Petar u Drazi na Rabu (1060),Sv. Ivan u Biogradu na Moru (1060), Sv. Toma u Biogradu na Moru (1060-1062, term. a. q.), Sv. Petar i Mojsije u Solinu (1075, term. a. q.).11. stoljee uvodi u predromaniku arhitekturu Dalmacije snaniji utjecaj Bizanta. Pokazuju to u prvom redu dvije splitske crkve u kojima se odraava tip upisanog transepta s kupolom, koji se razvija u doba makedonske dinastije. Najizrazitiji je primjer utjecaja tog tipa crkva sv. Mikule u Splitu, koju se poistovjeuje s crkvom to ju je poslije 1068. podigla Nemira Mesagalina.Poslije istraivanja 1948/49. osporena je takva identifikacija, i zbog izrazito romanikih dijelova ta je crkva datirana u 12. stoljee, ali se pritom nisu uoile dvije razliite faze u konstrukciji i dekoraciji crkve, od kojih je ona kasnija zaista romanika, ali je ona ranija, bez sumnje, predromanika. Stoga se treba vratiti identifikaciji s Nemirinom crkvom i datirati gradnju oko sredine 11. stoljea. Priblino u isto doba mogla je nastati i druga crkva slinih tipskih oznaka - Sv. Eufemija u Splitu, kojoj je vrijeme postojanja odreeno ispravom utemeljenu enskoga benediktinskog samostana 1068. Od crkve su ostali samo donji slojevi zida, ali sauvani nacrti prije njezina ruenja u poaru 1888. pokazuju da je rije dvoranskoj bazilici s upisanim transeptom i s kupolom uokvirenom krunim tamburom. Pleterni ulomci iz crkve u skladu su s datiranjem oko sredine 11. stoljea. Bizantska komponenta prisutna je i kod najrasprostranjenijeg predromanikog tipa, koji je razvijen na podruju june Dalmacije izmeu Boke Kotorske i Omia. Od ukupno petnaestak vie ili manje sauvanih crkvica koje pripadaju tom jednobrodnomu kupolnom tipu, dvije su posebno vane zbog odreivanja vremena nastanka. Crkva sv. Mihajla u Stonu sauvala je freske na kojima je, meu ostalim, prikazan kralj Mihajlo kao ktitor s modelom crkvice u ruci. Identifikacija tog lika s kraljem Mihajlom, koji je preuzeo zetsko prijestolje 1077, odreuje i gradnju crkve u to doba. Druga graevina istoga tipa - Sv. Petar u Omiu - tipoloki jo znaajnija zbog trokutastih zabata na fasadama etvrtaste kupole, spominje se kao postojea crkva priblino u isto doba (1080), pa bi se cijelu tipsku grupu moglo datirati oko sredine druge polovice 11. stoljea. Na osnovi arhitektonskih i posebno skulpturalnih karakteristika datira se u 11. stoljee i zadarska crkva sv. Lovre, unato tome to se spominje u problematinoj ispravi priora Andrije iz 809. Konano, nedavnim nalazom oltarne pregrade u crkvi sv. Teodora (Gospe od Zvonika) u Splitu, vezana je i ta crkva zajedno sa svojim zvonikom uz jednu poznatu povijesnu osobu, tj. uz Iznoenjem dosadanjih saznanja nastanku predromanikih crkava u Dalmaciji, uz koritenje nekih novih podataka i korekcija ranijih pretpostavki, doli smo do prijedloga kronoloke klasifikacije koja se prikazuje na preglednoj tabli: splitskog priora Firmina, pa je time gradnja datirana oko godine 1089. Taj se zvonik ponegdje smatra ranoromani- kom gradnjom, iako na njemu prevladavaju predromanike osobine (nain gradnje, plitka nia, pleter na stupiu bifore i dr.), pa ga valja izdvojiti iz tipine ranoromanike arhitekture. Ovakvi i drugi primjeri koji nisu zahvaeni ovom kronolokom klasifikacijom (poput predromanikih crkvica na Brau) pokazuju da se predromanika arhitektura u Dalmaciji javlja istodobno s prvim crkvama rane romanike, pa ak ponegdje i kasnije od njih. Izneseni pregled, u kome su izostavljene i neke znaajne graevine za koje je datiranje jo uvijek otvoreno, kroz usporedno promatranje njihova vremena nastanka i oblika, omoguava odreene zakljuke pojavi predromanikog crkvenoga graditeljstva.