Anto Knežević, Predgovor knjizi Plandišće Zorana Dujaka str. 1 od 9

Mr. sc. Anto Knežević Predsjednik udruge »fra Grga Vilić«

Predgovor knjizi Plandišće Zorana Dujaka

U Bosanskoj su Posavini vođene brojne bitke, počev od bitaka kraj Dobora (1394. i 1408.) pa do onih 1992. godine. Ni odžačko područje nije ostajalo pošteđeno. Ono je bilo poprištem različitih sukoba: od osmanskih potjera za hajducima Kikom i Zelom početkom 19. stoljeća, preko bitke u Potočanima tijekom pop-Jovičine bune iz 1834. godine pa do napadaja četnika na potočansku školu u NDH. Ipak je u odžačkom kraju, a posebno u Vlaškoj Mali, najkrvavije bilo koncem svibnja 1945. godine. Bilo je krvavo i u poraću. Zoran Dujak je 1993. objavio knjigu o posljednjoj bitci drugoga svjetskog rata u Europi, vođenoj na općini Odžak.1 Javnom predstavljanju njegove knjige Berlin pa Odžak nazočili su članovi posavskih klubova i novinari listova Corriere del Ticino i La Regione.2 Ta je knjiga postala nezaobilazan izvor za autore koji istražuju posljednju bitku drugoga svjetskog rata u Europi.3 Drugu je knjigu, Povijest kroz istoriju, objavio 1994. godine. 4 Zoran Dujak je rođen u Srnavi kraj Odžaka. Osim što piše, on umije zasvirati na šargiji i zaigrati u posavskom kolu. Fra Grga Vilić je sve do svoje smrti (2009.) vjerovao da »još nije došlo vrijeme« da se objavi cijela istina o bitci vođenoj potkraj svibnja 1945. godine, kao i o događajima koji su uslijedili nakon te bitke. Dujakova treća knjiga, pod nazivom Plandišće, govori da je ipak došlo vrijeme za temeljito suočavanje s bolnim temama naše novije prošlosti. Novu Dujakovu knjigu treba smjestiti u zemljopisni prostor i u povijesno vrijeme, te odrediti položaj Plandišća prema drugim djelima istog autora. Plandišće je naziv za brdovito područje iznad potočanskoga groblja Lipa (općina Odžak). 5 Na Plandišću su se dvadesetak mjeseci skrivali vlaškomalski branitelji koji su i nakon 25. svibnja 1945. nastavili oružanu borbu u podvučijačkim selima. Živjeli su u podzemnim skloništima (tunelima ili zemunicama).

Danas je Plandišće zaraslo u šumu. (Snimljeno 21. listopada 2014.)

1 Zoran Dujak, Berlin pa Odžak. (Locarno, Švicarska: vlastita naklada, 1993.). 2 »Predstavljena knjiga« [u Švicarskoj], Posavski glasnik (Orašje), god. I., broj 15 (23. rujna 1993.), str. 18. 3 Mato Marčinko, U Odžaku se branila hrvatska država. (Zagreb: Hrvatski obranbeni red, 2004.); dr. fra Ivan

Tomislav Međugorac, Sjećanja jednog bosanskog fratra na ratne godine 1941.-1945. (Zagreb: vlastita naklada, 2008.), poglavlje »Borbe u odžačkom kraju od 21. do 27. svibnja 1945. godine«, str. 83-84; Stjepan Marčetić, »Odžačka Posavina - travanj, svibanj 1945. (rat poslije rata)«, mentor: prof. dr. sc. Ivan Balta (Zadar: Sveučilište u Zadru Odjel za povijest, 2008.), 34 str. [dostupno i na internetu]; Stipo Pilić i Blanka Matković, »Bitka za Odžak: Rat je završio dvadeset dana kasnije«, Bosna Franciscana, sv. 37 (2012.), str. 109-138.

4 Zoran Dujak, Povijest kroz istoriju. (Locarno, Švicarska: vlastita naklada, 1994.). 5 Plândīšće je mjesni naziv za plȁndīšte, a to znači »sjenovito mjesto gdje se stoka sklanja kad sunce pripeče,

obično stabla ili šumarak na planini«.

Anto Knežević, Predgovor knjizi Plandišće Zorana Dujaka str. 2 od 9

Dujak je na skupljanju građe proveo tridesetak godina. Desetljećima je slušao iskaze mnogih preživjelih svjedoka. Poznavao je i neke od glavnih likova knjige. On u knjizi spominje i niz stvarnih ljudi. Po svemu sudeći, Plandišće je Dujakovo životno djelo. Plandišće je nastavak knjige Berlin pa Odžak. Nova knjiga nudi vrijedan prinos upoznavanju novije povijesti odžačkoga kraja. Autor u ovoj knjizi prikazuje djelovanje vlaškomalskih branitelja koji su i nakon 25. svibnja 1945. godine nastavili oružanu borbu. Dujak opisuje njihovo povlačenje u brdska podvučijačka sela (od Pećnika i Srnave preko Potočana, Jošave i Vrbovca do Svilaja i Brusnice), konačnu likvidaciju njihove skupine, kao i sudbinu mnogih hrvatskih udovica iz odžačkoga kraja. Plandišće je povijesni roman zasnovan na istinitim događajima. Tu Dujak opisuje kolektivno iskustvo stradanja tisuća ljudi (muškaraca, žena i djece) uhvaćenih u vrtlogu povijesnoga stradanja. Tako, primjerice, jedan ženski lik, koji se zove »Kata«, predstavlja tragičnu sudbinu mnogih hrvatskih udovi-ca nakon svibnja 1945. godine. Plandišće razmatra veoma osjetljivu građu. Ta je građa osjetljiva zbog barem tri razloga. Kao prvo, autor obrađuje uglavnom javno prešući-vane, a bolne teme, o kojima uglavnom nema pisane, dokumentirane građe. Međutim, Dujakovu knjigu podupire prikupljena bogata usmena građa.6 Kao drugo, još uvijek su živi potomci nekih ljudi spomenutih u knjizi. Kao treće, autor dotiče »vruću« temu ideološkog su-koba između »ustaša« i »partizana«. 7 Za razliku od raznih ideologa koji su zaljubljeni u ideje (primjerice, u ideju jugoslavenskoga komunizma, ili u ideju hrvat-

»Prteni put« prekriven lišćem na Plandišću (snimljen 21. listopada 2014.). Dujak počinje Plandišće ovim riječima:

»Jutro. Hladno, prosinačko. Od hladnoće se prtenim seoskim putom blato počelo mrznuti. Grane ogoljelih stabala nadvile su se prema putu pritisnute kapima kiše koja je noćas pada-la. Putom blatnim, razgaženim od kola volov-ske zaprege sa šinskim opkovom, promiče ljudska prilika. Visok, koščat, širokih pleća obo-renih naprijed kao u prosijaka, gazi taj čovjek blato seoskog puta i reklo bi se da ne pazi gdje će stati. Hlače su mu prljave od blata gotovo do koljena. Ne obraća pažnju. U glavi mu tisu-će misli koje pristižu jedna drugu. Diže obje ruke sa leđa, malo zastade, provuče prste kroz kosu i čvrsto povuče bujnu kiku sa svoje glave.

To nije moguće! Nije moguće! Koliko je puta pomislio to od jutros. Pa to nemere bit! Kak more bit da moj sin pribjegne onim divljacima [»ustašama«] u šumu?

6 Dujakovu knjigu podupire i građa prikupljena u digitaliziranom projektu »Usmena povijest Bosanske Posavi-

ne«, koji provodi udruga »fra Grga Vilić«. Na 7. međunarodnoj konferenciji antropologa jugoistočne Europe u Istanbulu (20. rujna 2014.) održao sam izlaganje pod nazivom »25. svibnja 1945. u Odžaku u Bosni: različiti pogledi na zadnju bitku drugoga svjetskog rata u Europi«. Izlaganje (na engleskom jeziku) bilo je zasnovano na rezultatima projekta »Usmena povijest Bosanske Posavine«. Na konferenciji je prikazan i kraći dokumen-tarni film sa svjedočanstvima troje očevidaca koji su preživjeli 25. svibanj 1945. godine. Iskazi preživjelih velikim dijelom podupiru tvrdnje koje su iznesene u Plandišću. Udruga »fra Grga Vilić« je realizirala dokumentarni film (s titlovima na engleskom) u suradnji s agencijom PARADZIK | VISUALS.

7 O vlaškomalskoj bitci postoji literatura objavljena i u socijalističkoj Jugoslaviji: Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije 1944-1945. (Beograd: Vojni istoriski institut, 1957.), str. 608-609; Oslobodilački rat naroda Jugoslavije 1941-1945. (Beograd: Vojnoistorijski institut, 1957.), sv. 2, str. 588; Ahmet Đonlagić, 27. istočnobosanska divizija. (Beograd: Vojnoizdavački zavod, 1983.), str. 517-518; Drago Karasijević, Peti korpus NOVJ. (Beograd: Vojnoizdavački zavod, 1985.), str. 320.

Anto Knežević, Predgovor knjizi Plandišće Zorana Dujaka str. 3 od 9

ske države), Dujak opisuje stvarnost. Voleći neku ideju, ideolozi gube iz vida ono što je najvažnije, a to je sudbina čovjeka-pojedinca i njegove obitelji. Dujak opisuje upravo sudbinu običnih, »malih« ljudi, uhvaćenih u povijesni žrvanj koji ih melje kao što mlinski kamen melje kukuruzno zrnje u brašno. Tema koju Dujak prikazuje veoma je teška i prijeporna. Zato je ovdje potrebno dati jasan odgovor i na pitanje: kako ja, kao recenzent i pisac Predgovora, pristupam osjetljivim povijesnim temama? Na to sam već odgovorio u brošuri o Enciklopediji Bosanske Posavine:

»Pisac ove Enciklopedije osjetljivim povijesnim događajima ne prilazi kao sudac, branitelj, tužitelj ili političar. On postupa kao istraživač. Istražuje, a ne napada i ne brani. To ne znači da je neutralan: istraživač treba jasno razlikovati dobro od zla. On treba primjenjivati jednaka mjerila prema svima.«8 Ovdje treba naglasiti da Dujak osjeća naklonost prema vlaškomalskim braniteljima. Međutim, on branitelje ne idealizira i ne veliča. On ne uljepšava ono što su oni činili u podvučijačkim (odžačkim) selima nakon 25. svibnja 1945. Upravo obrnuto: autor opisuje stvarnost u kojoj su se oni surovo obračunavali ne samo s naoružanim protivnicima (partizanima), nego i s hrvatskim civilima za koje su sumnjali da surađuju s komunističkim vlastima. Ta je surovost dio posavske tradicije: sjetimo se seoskih igranki tijekom 1950-ih do 1970-ih godina, kada su »sijevale čakije«, i to među domaćim Hrvatima (od Zovika do Plehana)!9 Dujak žali zbog pada Odžaka i Vlaške Male 25. svibnja 1945. godine. On ističe da su dolaskom partizana mjesni Hrvati izgubili neke tradicionalne (vjerske i moralne) vrjednote. Dujak piše: »A oni [partizani] koje je mrzio do nebesa, slavili su konačnu pobjedu u Odžaku, njegovu rodnu gradu. Pobjedu ili prevaru, ali ovo je njihovo. Odžačkom čaršijom, seoskim putovima teče rijeka Morava, a na merajama se igra užičko kolo. I naši

Udruga »fra Grga Vilić« je snimila izjave rođaka obojice zapovjednika vlaškomalske obrane, uključujući i pok. Božu Rajkovačića, rođenog 1930. u Bijelim Barama kraj Odžaka (sina Ilije i Anice, djevojački Šimić, iz Vlaške Male) i Ivku udovicu Božić, kćerku Ivana Čalušića iz Potočana (na gornjoj slici).

ljudi, Hrvati, pristaju uz novu vlast. Kako to? Valjda zato što moraju. [...] Kompletnu životnu priču Odžaka krojit će i u djelo provoditi visoki partijski i općinski funkcionari koji će biti dovedeni u Odžak iz Srbije, Crne Gore ili istočne Hercegovine. Stari će ljudi govoriti tiho (da ne čuju oni drugi ili treći) da od njih ne ostade ništa. Sinovi i kćeri više ne idu u crkvu, ne mole se Bogu. Sada se slavi Dan borca i Dan republike, a ne Božić i Uskrs kao prije. Koliko god su [odžački Hrvati] dobivali, više su davali. Najprimitivnija sredstva izdaje i huškaštva bit

8 Uz Enciklopedijski rječnik Bosanske Posavine Ante Kneževića. Poseban otisak. (Jošava kraj Odžaka: autorova

naklada, 2013.), str. 10, bilješka 25. 9 Ivo Lubina u svojoj knjizi Škola u Vrbovcu (Odžak: Udruga »fra Grga Vilić«, 2014.), str. 67, navodi sjećanje

učitelja Lazara Gvozdena iz 1956. godine: »Najupečatljiviji doživljaj koji nosim iz Vrbovca je masovna tuča u kojoj je sudjelovalo više stotina Vrbovčana i Svilajaca [Hrvata]. Nema s čim se nisu udarali: tarabnjačama, kočevima! Srećom nije pala mrtva glava, ali mnogi su morali na ispitivanje u miliciju.«

Anto Knežević, Predgovor knjizi Plandišće Zorana Dujaka str. 4 od 9

će usađena u svaku kap krvi odžačkih Hrvata. Tako je Odžak platio borbu protiv kolonizatora i onih koje nije želio, a morao ih je dobiti. I dobio ih je.« O odžačkoj se bitci koncem svibnja 1945. ispredaju razne, pa i neutemeljene priče. Priče se šire i usmeno (u Bosanskoj Posavini), i u pjesmama, i po časopisima, i u knjigama, i na internetu. Neki pisci tvrde da se u proljeće 1945. »u odžački kraj slila Hrvatska vojska« iz bosansko-šamačke, modričke, derventske i gradačačke općine, »sa Plehana, Žepča, Sivše, te ustaški časnici iz Slavonije« i da je tu »na maloj površini bilo oko 10 000 hrvatskih bojovnika«.10 Da je to bila istina (da je Vlašku Malu doista branilo deset tisuća vojnika), ona bi pala znatno kasnije. Opkoljeno odžačko područje u svibnju 1945. zapravo je branilo oko dvije tisuće relativno dobro naoružanih i dobro utvrđenih vojnika.

Drugi pisci ističu važnu ulogu Pavelićeva viteza Ibrahima Pjanića u obrani Vlaške Male: »Uz Rajkovca odbranu su organizirali i vodili Pavelićevi vitezovi, ustaški pukovnik Avdaga Hasić, inače kotarski predstojnik NDH iz Kladnja, i ustaški pukovnik Ibrahim Pjanić iz Gračanice.«11 Takve tvrdnje nekritički preuzimaju mnogi hrvatski i bosanski portali, a napose NDH-nostalgičari koji još uvijek sanjaju o muslimanima kao »cvijeću hrvatskoga naroda«. Treći pisci ističu da se vojska »pod zapovjed-ništvom Ibrahima viteza Pjanića isto našla u Odžaku, nakon što je onemogućen odlazak na zapad.«12 Četvrti pisci tvrde da se vitez Pjanić prije bitke povukao prema Zapadu.13 Dujak u ovoj knjizi tvrdi da je vitez Pjanić sudjelovao u ubijanju vlaškomalskih branitelja koji su se bili predali komunističkim vlastima nakon 25. svibnja 1945. godine. Dujak piše:

»Dani sjećanja« na vlaškomalske žrtve: na spomenicima se kao godina smrti najčešće vidi 1945. (Sv. misa na Nuića groblju u Vlaškoj Mali, 25. 5. 2012.)

»Potom ih je [branitelje koji su se predali] Ilija Martinović [iz hrvatskoga sela Srnave] sprovodio u zatvor na Majni u Modriči. Prvih par dana bilo je uistinu samo ispitivanje: “Gdje si bio? Šta si radio? Kolko si ljudi ubio?” A onda su jedno jutro počela strijeljanja. Cijevi partizanskih mitraljeza su odnosile u smrt desetine, stotine nevinih hrvatskih duša, samo zato što su branili svoj dom, majku, oca, ženu i djecu. Jedno jutro strijeljanja su prestala, a dovedena je zloglasna četa Ibrahima Pjanića da nastavi posao. Veliki broj tih “handžarlija”14

10 Marijan Đordić, Bosanska Posavina (povijesno-zemljopisni pregled). (Zagreb: Polion, 1996.), str. 90-93. 11 »Šta nam nisu dali učiti iz historije? - “Berlin pao, Odžak nije!!!”« Postavljeno 28. 05. 2009, na

http://www.balkanforum.info/f16/sta-nam-nisu-dali-u-iti-iz-historije-berlin-pao-odzak-nije-55890/. 12 »Bitka za Odžak«. Postavljeno na http://slobodni.net/t118787/. 13 »Krajem travnja vitez Pjanić i Avdaga Hasić povukli su se sa svojom vojskom prema Zagrebu, a ostali su

odlučili braniti Odžak, do kraja.« Vidjeti »Zadnja bitka«. Konzultirana literatura: Božo Vukoja, fra Grga Vilić, Mato Marčinko, Zoran Dujak. Postavljeno 19. 04. 2009. na http://www.posavski-vremeplov.com/suzna-dolina/zadnja-bitka/.

14 Ovdje se riječ »handžarlija« odnosi na bivše ustaše islamske vjeroispovijesti koji su prešli na stranu partizana. Inače ta riječ na drugim mjestima označuje pripadnike 13. SS divizije »Handžar« sastavljene uglavnom od bosanskih muslimana.

Anto Knežević, Predgovor knjizi Plandišće Zorana Dujaka str. 5 od 9

bio je u ustašama do pred sami pad Vlaške Male. Potom su prešli u partizane i sada su se ulizivali partizanima. Od tada je ubijanjem komandovao Ibrahim Pjanić, kojega je svojevremeno poglavnik dr. Ante Pavelić bio odlikovao titulom hrvatskog “viteza”. Kada bi neki od njegovih momaka htio da ubije ustašu iz pištolja, Ibrahim se derao i govorio: “Ne iz pištolja! Metak je za ljude. Nožom marvu jer...”«

Tko su bili branitelji Odžaka i Vlaške Male u svibnju 1945. godine? Dujak je svjestan da su mnogi branitelji sebe nazivali ustašama. On zna i da gotovo svi izvori (i jugoslavenski, i srpski, i bošnjački, i hrvatski, kao i preživjele žrtve) nazivaju branitelje »ustašama«. Međutim, koliko je među braniteljima bilo ustaša?

Odgovor nudi najdetaljnija studija o izginulim braniteljima. Fra Grga Vilić u svojoj knjizi Vrijeme stradanja (2005.) donosi detaljan popis svih izginulih branitelja i civila, kao i svjedočanstva preživjelih. Ta knjiga pokazuje da je od 1941. do 1945. (osim 672 ubijenih hrvatskih civila te 148 pripadnika raznih oružanih postrojaba) izginulo ukupno 106 mjesnih ustaša i 2449 mjesnih domobrana. Ukupan broj hrvatskih žrtava s odžačkoga područja iznosi 3375 ljudi.15

Fra Grgina knjiga je opovrgnula priču o sukobu između ustaša i partizana u zadnjoj bitci drugoga svjetskog rata u Europi. Jasno je da skupina od stotinjak ili dvije stotine ustaša ne bi mogla pet tjedana pružati otpor partizanskoj armiji od 20 tisuća vojnika. Dokumenti pokazuju da je odnos između izginulih mjesnih domobrana i ustaša bio 23 prema 1.

Postoje i drugi istraživači koji pitanju branitelja pristupaju objektivno. Tako i balegovački župnik vlč. Matija Šimić (rodom iz Vlaške Male) zaključuje da se u odžačkom kraju nalazi »najveće grobište hrvatskih domobrana na prostorima Hrvatske i prostorima Bosne i Hercegovine«.16 Većina branitelja okupljenih oko Petra Rajkovačića i Ivana Čaluši-

Grob domobrana Mije Zekića na potočanskom groblju Lipa. Mijo je rođen 17. 4. 1915. u Potočanima. Bio je neoženjen. Ubijen je 25. 5. 1945. u Balegovcu.17

ća nastala je od onih domobrana koji su (s oružjem ili bez oružja) došli na dopust s raznih bojišta diljem NDH i odlučili ostati u zavičaju.18 Sudionik vlaškomalske obrane, Ivo Zečević iz Gornje Dubice, svjedoči: »Svi koji su dolazili na odsustvo iz domobrana ostajali su kod kuće i priključili se Petru Rajkovači ili Ivanu Čalušiću«.19 Povijesna je činjenica da je ogromna većina vlaškomalskih branitelja potjecala iz domo-branskih redova. I Dujak je svjestan da je, u usporedbi s domobranima, ustaša bilo malo. O tome u knjizi govori ustaša Juro Sebešić: 15 Fra Grga Vilić, Vrijeme stradanja. (Tuzla: Bosanska riječ; Odžak: HKD Napredak, 2005.). Udruga »fra Grga

Vilić« planira izdati drugo, dopunjeno, kritičko izdanje knjige Vrijeme stradanja. 16 Vidjeti tvrdnju balegovačkoga župnika vlč. Matije Šimića u tekstu »Sjećanje na žrtve hrvatskih domobrana«,

objavljenom prvo na http://www.zupa-novoselo-balegovac.com, a zatim i na portalu http://www.posavina.org. 17 Fra Grga Vilić, Vrijeme stradanja. (Tuzla: Bosanska riječ; Odžak: HKD Napredak, 2005.), str. 339. 18 Vidjeti svjedočanstva Marka Karlovića iz Dubice, Joze Mihalja iz Vojskove i drugih, u knjizi fra Grge Vilića,

Vrijeme stradanja. (Tuzla: Bosanska riječ; Odžak: HKD Napredak, 2005.), str. 388-390. 19 Vidjeti svjedočanstvo u knjizi fra Grge Vilića, Vrijeme stradanja. (Tuzla: Bosanska riječ; Odžak: HKD

Napredak, 2005.), str. 393.

Anto Knežević, Predgovor knjizi Plandišće Zorana Dujaka str. 6 od 9

»Ma nismo mi o Paveliću pjevali zato što ga volimo, već što ga ne mrzimo. Mi nismo ni slični njegovoj vojsci. Nikada niti jednog trena nismo ratovali na teritoriju druge općine, nego samo u odžačkom kraju. […] A oni što ubijaju Srbe u Jasenovcu, to je njima na čast! Znate i sami da smo skoro svi u civilnim odijelima i da je od sviju nas koji smo branili Vlašku Malu bilo njija pedesetak koji su na kapama imali slovo “U”. Ostalo su sve obični ljudi koji brane svoj dom, oca, majku, ženu i djecu.« Nakon pada Vlaške Male branitelji su nazivani raznim imenima. Najčešće su ih zvali »ustaše«, »šumnjaci« i »banda«.20 (U odžač-kom ih kraju nisu zvali »križari«, kao što su naoružane protuko-muniste nazivali oko Dervente.) Dujak piše da je poslijeratno uništenje vlaškomalskih branitelja rezultat unutarhrvatskih sukoba: »Iz centralne Srbije je doveden kapetan Mato Belić rodom iz sela Garevca iz Modriče. Od tog trenutka počinje borba i rat Hrvata protiv Hrvata.21 Kompletno djelovanje protiv bande osmislit će i u djelo provesti Hrvati, pokazujući na taj način da su odlični kao sluge, a goropadni kao gospodari.« Takav zaključak možda zvuči oporo. Ipak ne treba zaboraviti da su o Hrvatima na sličan način razmišljali i najučeniji hrvatski intelektualci, od Miroslava Krleže do Brune Bušića. Ljudi iz Dujakove knjige govore onako kako pričaju Posavci iz odžačkoga kraja. Zato sam autoru predložio da Plandišće bude opremljeno bilješkama, koje će pojasniti značenje mjesnih riječi i druge pojmove. Autor je prihvatio taj prijedlog. Ja sam napisao bilješke uz tekst Plandišća. Uradio sam to onako kao

Mato Belić (1916.-1982.) bio je zamjenik komandanta 18. hrvatske partizanske brigade (komandant je bio general Franjo Herljević). Nakon rata Belić je »postavljen za šefa Odjeljenja za zaštitu naroda – OZN-e u Odžaku«. Belić je rukovodio operacijom unište-nja odžačkih »šumnjaka« (»ustaša«) na Plandišću.22

što sam ranije napisao bilješke uz hrvatski prijevod povijesne knjige Serbiaʼs Secret War američkog autora Philipa J. Cohena.23 20 Zanimljivo je da su ranije, tijekom rata, dužnosnici NDH nazivali partizane »šumnjaci« i »banditi« (a i

»komunisti«). 21 Dujak u knjizi piše kako se su partizani, pri uništavanju svojih neprijatelja, služili pripadnicima istoga naroda

iz kojega potječe neprijatelj: »Koristeći se pripadnicima jednog naroda, oni će taj isti narod [Hrvate] dotjerati do sloma i do propasti. Ali će oni isto tako zaigrati i u hapšenju Draže Mihajlovića, kada će Čiču izdati čistokrvni Srbin Nikola Kalabić, porijeklom iz Dugog Polja kod Modriče. Čiču [Dražu] su uhapsili na leglu, ali zato niti jedan od trideset šest momaka sa prostora Odžaka neće živ pasti partizanima u ruke.« Ovdje su potrebne dvije dopune. Prvo, Nikola Kalabić (1906.-1946.) je rođen u Podnovlju, a ne u Dugom Polju. Drugo, neki srpski autori tvrde da Dražu nije izdao komandant Gorske kraljeve garde Kalabić (to su, navodno, »izmislili komunisti«), nego je »Draža, kao teški bolesnik od pegavog tifusa, zarobljen uz pomoć engleske obaveštajne službe«. [Милослав Самарџић, Истина о Калабићу. (Београд: Una Press, 2011.), str. 196.] Međutim, srpski povjesničari, koji su istraživali slučaj Kalabića i u srbijanskim arhivima, potvrđuju da Kalabić jest izdao Dražu i pomogao da ga OZN-a uhiti: »Proučavajući dokumentaciju BIA ustanovili smo da je verzija po kojoj je generala Mihailovića zarobila grupa pripadnika Ozne za Srbiju uz "pomoć" Nikole Kalabića verodostojna.« [Коста Николић, Бојан Б. Димитријевић, Генерал Драгољуб Михаиловић 1893-1946.: Биографија. (Београд: Завод за уџбенике, 2011.), str. 465-466.]

22 Živko Tadić i Milan Lj. Borojević, Knjiga drugova: otrgnuti od zaborava. (Šamac: Opštinski odbor SUBNOR-a; Modriča: Srpski kulturni centar, 2008.), slika na str. 37.

23 Philip J. Cohen, Tajni rat Srbije: propaganda i manipuliranje poviješću. Prevela s engleskog Ana Rudelić. Bilješkama popratio Anto Knežević. (Zagreb: Ceres, 1997.). Nekoliko svojih bilježaka iz Cohenove knjige, koje se odnose na drugi svjetski rat, preradio sam i prenio u Plandišće.

Anto Knežević, Predgovor knjizi Plandišće Zorana Dujaka str. 7 od 9

U bilješkama sam protumačio stare riječi ili manje poznate izraze, kao što su: baja Petar, ćukesina, dec, drajer, gibira, iskučit se, krpač, paskovalj, pendžer, sȉlōvan (osion, bahat), svađe (svagdje), šakator, šćipit, Trumanova jaja, u suru (u red) itd. Objašnjene su i koračnice, državni praznici, kratice i izrazi korišteni u Trećem Reichu, NDH i socijalističkoj Jugoslaviji (Sonderkommando, UDB-a, NKOJ...). Objašnjeno je što znače riječi ustaša, četnik i partizan, koje su postojale i prije 1941. godine. Dodana je i opaska o odžačkim Hrvatima uvojačenim u njemačke trupe koje su stigle do Staljingrada. Bilješke sadrže i obavijesti o važnijim ratnim događajima na odžačkom području (naprimjer, o četničkom napadaju na potočansku školu). Dodani su i osnovni podatci o povijesnim osobama (kao što su Petar Rajkovačić, Ivan Čalušić, Mato Belić i drugi) i nazivima mjesnih šuma (naprimjer, Jezera). Opisana je i razlika između dvaju sela, hrvatskog i srpskog, koja imaju isto ime: Jošava. Čitajući Dujakovu knjigu vraćamo se na davno zarasle staze iz djetinjstva. Po tim su stazama nekoć hodali naši ljudi s različitim stvarima u ruci: dječaci s praćkama, nesretni djedovi naši s oružjem, a udovice s krunicama. Kako je izgledao život u ratom opustošenim pod-vučijačkim selima nakon 1945. godine? Kada bi se taj život mogao pogledati odozgo, iz visine, izgledao bi otprilike ovako u kasno jesenje popodne 1946. godine. Poput nanizanih bobaka krunice na krilu posavske bake, rasula se podvučijačka sela: od Pruda, Dubice, Balegovca i Mrke Ade u ravnici, preko brdskih sela Pećnika, Srnave, Potočana, Jošave, Drenovca, Dugih Njiva, Vrbovca i Brusnice do prisavskih sela Svilaja i Novoga Grada, pa sve do u samo srce općine: do Vlaške Male. Nad drvenim križem na pećničkom groblju nagnule se dvije žene u crnini. Pećničke udovice tuguju za izginulim muževima. Možda najdublji plač dolazi od Garevljanki, čiji su najmiliji iz Burića štale odvedeni u nasilnu smrt koncem svibnja 1945. godine.

Žene iz odžačke Posavine, koje su izgubile svoje najmilije prije, na i nakon 25. svibnja 1945. godine, imale su dvije utjehe: molitvu i ručni rad (naprimjer, kitice koje su se nosile iza pojasa, od 1900-ih do 1960-ih godina). Gornja krunica i kitice, uz pisano pojašnjenje, pripadali su pok. Jeli Knežević (djevojački Ti-pura, rodom iz Vlaške Male). Jelin otac Anto, naoružani civil (domobran), ubijen je iz novo-gradskog pištolja 25. 5. 1945. u selu Dubica.24

U potočanskom zaseoku zvanom Jakići oru njivu dva brata dječaka. Trinaestogodišnji Božo i devetogodišnji Ivan Knežević upregli mršavu Peravu. Božina i Ivanova mama umrla je 1941. godine. Njihov brat Marko poginuo je kao domobran u lipnju 1942. u Gradišci, a drugi brat Andrija (domobran) i otac Marijan (civil) ubijeni su 25. svibnja 1945. u Balegovcu. Blizu kućišća siročića Bože i Ivana, dvije njihove rodice mole krunicu zajedno. Prva, starija žena je njihova »strina« Ruža Petrovca. Nju zovu i »Nána«. Njezin muž, domobran Petar

24 Fra Grga Vilić, Vrijeme stradanja. (Tuzla: Bosanska riječ; Odžak: HKD Napredak, 2005.), str. 314.

Anto Knežević, Predgovor knjizi Plandišće Zorana Dujaka str. 8 od 9

Knežević, ubijen je 9. lipnja 1945. u Vlaškoj Mali. Ova se udovica nakon rata nikada više nije udala. Nana je trećoredica: zarekla se živjeti na kršćanski način. Druga, mlađa žena je Janja Knežević. Janja je u ratu izgubila oca i trojicu braće. Otac Mato i braća Jozo i Bariša bili su civili, a brat Anto njemački vojnik. Pobijeni su u Balegovcu (25. svibnja 1945.) i na rijeci Bosni (28. svibnja 1945.). Nana i Janja mole za sve pokojne, a i »za duše kojima je najpotrebnije Božje milosrđe«. Moleći krunicu, njih dvije dodaju svaki puta i »šesti Očenaš, šestu Zdravomariju i šesto Slava Ocu nàkāst svetog Oca pape. Sedmi Očenaš, sedmu Zdravomariju i sedmo Slava Ocu za Isusovu sakrivenu rȁnu nà ramenu«, koju je Isus dobio noseći svoj teški križ.25 Dok posavskim brdima i dolinama odjekuju riječi molitve: »Zdravo Marijo, milosti puna...«, iz dva pravca (od potočanske škole i od Drenovca) dopiru zvukovi rafala. Ljudi se samo zgledaju i zadrhte od straha. Onda se brže-bolje povlače u svoje bijedne kuće zidane od blata pletenog ljeskovim prućem. Znaju da pucnjevi znače jednu od dvije stvari: ili je OZN-a naišla na »ustašku bandu« ili su »šumnjaci« likvidirali još jednog Hrvata osumnjičenog za »suradnju s komunistima«. Kako to sve protumačiti, razumjeti i sagledati?

Treba gledat s Potočanskog brda pad Odžaka u danima ratnim,

dok crveni potočić krivuda i sve nosi tokom nepovratnim.26

Dujakova je knjiga pisana s ljubavlju. Čak i jedan od glavnih likova, koji je počinio mnogo nedjela i grijeha, nakon duljega izbivanja i zatvora, vraća se na poprište davnih sukoba. Zašto? Zbog ljubavi prema rodnoj grudi. Dujak knjigu završava riječima:

Mara Benić iz Dugih Njiva (kći Ante i Ljubice Marić) rođena je 5. 3. 1915. Nju su nakon rata ubili »šumnjaci« (»ustaše«) 20. 6. 1946. u Drenovcu. Njezinoga mu-ža Ivu Benića, domobrana, ubili su četnici u Dugim Njivama 16. 8. 1944. godine.27

»Po dolasku u rodnu Srnavu saznao je da mu je otac umro, ali ga je čekala stara majka. Nakon pozdrava i suza, kazao je da je poželio brda rodnog kraja i kukuruze sa polja rodnog sela. I umalo da zaboravim. Kazao je još: “Nikad više u partizane. Nikada.”« Plandišće se čita, od prve do posljednje stranice, kao uzbudljiv i napet kriminalistički roman.

25 Izjava Janje Majstorović (djevojački Knežević, rođ. 1926.), snimljena digitalnom kamerom 5. 2. 2014. godine,

kao dio projekta »Usmena povijest Bosanske Posavine« koji provodi Udruga »fra Grga Vilić«. Riječ nàkāst znači »u nakanu za«. Janja Majstorović živi u Vlaškoj Mali.

26 »Dok crveni potočić krivuda«: prema mjesnim pričama, na Plandišću su se nalazili stari, davno napušteni podrumi u kojima su još Mađari držali bačve vina. Nakon što su skloništa branitelja otkrivena, a branitelji likvidirani koncem 1946. i početkom 1947. godine, radni strojevi su prekopali, a eksploziv je uništio Plandišće. Priča se da je nakon toga potokom pokraj potočanske škole protekla crvena voda, možda od vina iz razvaljenih bačava. Inače, gornji stihovi su nastali prema tekstu izvorne seljačke pjesme braće Begić o padu Dervente 1992. godine: »Treba gledat sa Babina brda / pad Dervente u danima ratnim, / kako rijeka Ukrina krivuda / i sve nosi tokom nepovratnim.« Poslušati pjesmu »Pad Dervente« na audiokazeti Pad Dervente. Pjevaju Ilija i Marko Begić; violina Marijan Tokić; šargija Marinko Lepan; tekst Jure Rašić. (Slavonski Brod: Bosna Records, bez oznake godine).

27 Fra Grga Vilić, Vrijeme stradanja. (Tuzla: Bosanska riječ; Odžak: HKD Napredak, 2005.), str. 48, 352.

Anto Knežević, Predgovor knjizi Plandišće Zorana Dujaka str. 9 od 9

U knjizi likove nose teške terete svojih životnih odluka. Plandišće ima dobar zaplet zasnovan na stvarnim događajima. Na koncu se može reći da je knjiga važna zbog barem triju razloga. Prvo, važno je da krvava povijest odžačkoga kraja nakon 1945. ostane zabilježena onakva kakva je i bila. Drugo, uz pomoć knjige čitatelj bolje upoznaje prošlost svih triju naroda koji žive u našem užem zavičaju, u Bosanskoj Posavini. Treće, knjiga pomaže da bolje shvatimo i našu sadašnjost. Mnogi ljudi, i u zavičaju i u rasijanju (dijaspori), govore o sadašnjosti kao »vremenu duboke krize«, od gospodarske do moralne. U usporedbi sa uistinu paklenim vremenom opisanim u Plandišću (od 1945. do 1947. godine), naša »krizna sadašnjost« može izgledati kao raj na zemlji. Dujakova treća knjiga, Plandišće, treba biti tis-kana za nekoliko mjeseci.

22. listopada 2014.

Potočani kraj Odžaka, Bosanska Posavina

Ivan Čalušić, jedan od zapovjednika vlaškomal-ske obrane, skrivao se jedno vrijeme nakon 25. svibnja 1945. i na imanju potočanske crkve. Slika je preuzeta s portala »Župe Potočani«: http://www.zupapotocani.ch/crkva-sv-marka/.