SVEUČILIŠTE U ZADRU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODJEL ZA PEDAGOGIJU

KOLEGIJ: NACIONALNA POVIJEST PEDAGOGIJE

NOSITELJ: PROF. DR. SC. IGOR RADEKA

MENTORICA: ANA MARIJA ROGIĆ

PRIKAZ KNJIGE:

„POVIJEST HRVATSKOG ŠKOLSTVA I PEDAGOGIJE“

EMERIK MUNJIZA

OSIJEK,2009

STUDENTICA: MATEJA KANCIJAN

1

SADRŽAJ

1. UVOD------------------------------------------------------------------------------------------------str3.

2. POVIJEST HRVATSKOG ŠKOLSTVA

2.1.Školstvo u Hrvatskoj do prvih hrvatskih školskih zakona--------------------------str4.

2.2.Državno školstvo od zakonskog reguliranja do završetka II svjetskog rata-----str5.

2.3.Obavezno školstvo poslije II svjetskog rata------------------------------------------str6.

2.4.Razvoj srednjeg školstva----------------------------------------------------------------str7.

2.5. Razvoj visokog školstva----------------------------------------------------------------str8.

2.6.Privatno,alternativno i autonomno školstvo------------------------------------------str9.

2.7.Društveno okružje bitno za razvoj školstva-----------------------------------------str10.

3.RAZVOJ PEDAGOGIJSKE MISLI U HRVATSKOJ

3.1.Početne odgojne misli u hrvatskom školstvu---------------------------------------str11.

3.2. Utemeljenje pedagogijske autonomije----------------------------------------------str12.

3.3. Školski i pedagogijski pluralizam između dva svjetska rata---------------------str13.

3.4.Suvremena peadgogijska znanost----------------------------------------------------str14.

4.ZAKLJUČAK-------------------------------------------------------------------------------------str15.

2

1.UVOD

U ovom seminaru, prikazu knjige Emerika Munjize „Povijest hrvatskog školstva i

pedagogije“ napravit ćemo sažeti prikaz bitnih teza ove knjige, koga ujedno služi i kao

udžbenik budućim pedagozima. Autor objašnjava teme kako je zapravo počelo obrazovanje,

da je u početnom odgoju kao i školovanju veći dio vremena dominirala crkva. Crkva si je to

mogla dopustiti jer su oni u svojima samostanima posjedovali velik broj knjiga, a i bili su

daleko bolje obrazovaniji nego neki građanin. No s vremenom je i građanstvo počelo osnivate

škole za svoje potrebe, poput gradskih,i državnih škola, jer su imali potrebu za zanatima.

Hrvatsko školstvo je prolazilo kroz mnoge promjene, godine obaveznog školovanja su

se mijenjale eskonencijalno sa društvenim potrebama za znanjem, i radnom snagom. Tako je

počelo sa četiri godine, sedmogodišnje i niže gimnazije, osmerogodišnje i dvogodišnje

gimnazije, da bi došli do današnjeg modela od osmogodišnjeg osnovnoškolskog obrazovanja i

trogodišnje i četverogodišnje zanatske škole.

Visoko školsko u Hrvatskoj se može pratiti od XIV.stoljeća i bilo je vezano kao

osnovno školstvo uz crkvu i crkvene redove. Danas u Hrvatskoj imamo sedam sveučilišta

koje je svoj intenzivan razvoj započelo nakon II.svjetskog rata. Prije toga su mladi ljudi

studirali na Zagrebačkom sveučilištu ili su pak odlazili u Italiju, Austriju, Češku, ovisno o

svojim prioritetima i mogućnostima. Studente koji si nisu mogli priuštiti usavršavanje često je

podupirao HPKZ koji je osnovan 1871.godine.

Autor sve ove teme, kao i mnoge druge podteme veoma opširno opisuje i objašnjava,

a ja sam pokušala sažeti kako bi se njegove činjenice, teme koje on obrađuje, što lakše mogle

proći i razumjeti.

3

2. POVIJEST HRVATSKOG ŠKOLSTVA

2.1.Školstvo u Hrvatskoj do prvih hrvatskih školskih zakona

Školstvo u Hrvatskoj razvijalo se u različitim uvjetima i po nekim obilježjima je bilo

specifično. Tako je početno obrazovanje bilo vaninstitucionalno, poput opismenjavanja i

kršćanskog vjerskog odgoja. Početno školsko obrazovanje je bilo vezano uz vladare iz

narodne dinastije,crkvu i crkvene redove. Crkva će zadržati dominantnu ulogu u školskom

obrazovanju sve do početka otvaranja državnih škola. Crkvene škole će imati interni i eksterni

karakter, međusobno će biti veoma različite prema načinu organizacije, dužini trajanja,

nastavnim planovima i programima. Moguće je razlikovati tri dominantne vrste crkvenih

škola : župne, katedralne i samostanske.

Župne škole su najelementarnije, svaka župa ima svoju školu a predavalo se na

župnom dvoru ili u stanu svećenika. Obrazovanje se sastojalo od čitanja, pisanja, pjevanja

crkvenih pjesama, molitve i pomaganja kod crkvenih obreda.

Katedralne škole su se nalazile u sjedištima biskupija,nastava je bila na latinskom i

isključivo je služila za pripremanjenovog svećeničkog kadra. Bile su, što se obrazovanja tiče

nadmočne nad župnim i samostanskim školama.

Samostanske škole su bile najbrojnije i imale su interni i eksterni kadar. Interni kadar

je služio za pripremanje novih svećenika,a eksterni je odgajao mladež u vjerskom duhu i

pripremao ga za potrebe državne administracije.

Uvođenjem novog načina manufakturne proizvodnje i jačanjem građanske klase,

postojeće crkvene škole nisu više ispunjavale te nove potrebe, te će se uz njih otvarati i

gradske škole za potrebe gradske administracije, obrtnika i trgovaca. Te škole se razlikuju po

bitnim elementima, ovisno o osnivačima te namjeni. Osnivaju se javne i privatne gradske

školekoje su se dijelile na na gradske, gradske ili općinske, gramatičke te gramatičko-

retoričke. Školsko obrazovanje jei dalje bilo privilegija bogatih te sejoš uvijek zadržao i

privatni oblik obrazovanja u obitelji. Tako da tko nije mogao poslati sina u javnu školu često

je uzimao privatnog učitelja koji je bio vješt u pisanju i čitanju.

4

Jačanjem centralne državne vlasti otvaraju se i državne škole, koje cvjetaju u doba

prosvjetiteljstva, jer je temeljna odrednica gospodarskog i društvenog napretka pismenost

naroda. To uvođenje počinjesa vlaš ću carice Marije Terezije, koja tu školsku reformu

povjerava Johannu Ignazu Felbigeru koji ju je obznanio u „Općem školskom redu“

1774.godine. „Opći školski red“ predviđa trivijalne, glavne i normalne škole. Normalne i

glavne škole imale su u pravilo do 4 razreda koji se dijelio na 2 godišta,pa su mogle trajati i

do 5 godina. U njima se učilo elementarno gradivoiz vjeronauka,biblijske povijesti, čitanja i

pisanja na njemačkom jeziku, računanje te nauka o poštenju i gospodarstvu. Za djevojčise se

po „Općem školskom redu“ otvaraju zasebne škole, u posebnim zgradama, one su uz

navedene predmete slušale i ženski ručni rad i upute u racionalno kućanstvo. Djeca koja nisu

polazila te škole morala su polaziti nedjeljnu školu ili opetovnicu. Gdje se pripremalo mladež

za uspješno gospodarenje svojim domaćinstvom.

2.2.Državno školstvo od zakonskog reguliranja do završetka II svjetskog rata

Padom Bachovog apsolutizma 1859.godine Hrvatskoj biva vraćen Ustav, obnavlja se

Sabor te hrvatsko jezik postaje službeni. Prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi iz 1868.godine

Hrvatska je dobila samostalnost na području školstva, sudstva i uprave, a rasprave oko

samostalnog uređenja školstva započele su još 1860.godine. tako je 1965.osnovano prvo

učiteljsko društvo Zadruga te ono pokreće novu inicijativu u izradi školskog zakona. Poslije

sklapanja nagodbe na vlast dolazi ban pučanin Ivan Mažuranić koji donosi povoljnije uvjete

za osamostaljivanje školstva. Tako da je 1874.godine dovršena rasprava oko prvog hrvatskog

školskog zakona, koji jeiste godine stupio na snagu. Tim zakonom je i formalno uvedena

školska obveza. Prema njemu se uvodi niža četverogodišnja pučka škola,uz koju djeluje i

opetovnica. Nakon završetka niže pučke škole postoji građanska škola koja traje 3 godine.

Socijalni status učitelja znatno je poboljšan uvođenjem stalne mjesečne/godišnje plaće

i mirovine, koje su mogle naslijediti udovice i djeca. Uz to je zakon potaknuo i izdavanje

literature, udžbenika na hrvatskom jeziku, i sve se veća pažnja pridavala stručnom

usavršavanju i napredovanju učitelja.

5

2.3.Obavezno školstvo poslije II svjetskog rata

Nakon II svjetskog rata školstvo je u kratkom roku transformirano u jedinstveno,

obavezno osmogodišnje školovanje. Početna ideja o sedmogodišnjem obrazovanju je

napuštena vrlo brzo. Produžavanje četverogodišnjih i šestogodišnjih škola, te odvajanjem niže

gimnazije, stvorena je jedinstvena osmogodišnja škola. Prilike u poslijeratnom razdoblju bile

su izrazito nepovoljne jer je veći dio školskih zgrada uništen, također je i učiteljski kadar bio

deficitaren te loš. Postojale su velike razlike u dosegnutom stupnju prema religijama, spolu,

gradu i selu. U tim nepovoljnim uvjetima ipak su postojali planovi za poboljšanje na področju

školstva: a) ukinuti (smanjiti) nepismenost, b) produžiti obavezno obrazovanje i stvoriti

jedinstvenu školu, c) razviti različite oblike obrazovanja uz rad.

Proces prelaska na osmogodišnje školovanje nije bio jednak na svim područjima,jer su

se mjesta veoma razlikovala, kako po uvjetima takoipo stručnosti učitelja kako sam već

navela. Zbog toga su jedno vrijeme postojala dva tipa osmogodišnjih škola : narodna

osmogodišnja škola (Tip A) te narodna osnovna osmogodišnja škola (Tip B). Zbog

nestručnosti učitelja u školama Tipa B nije bio realiziran sav predviđen program, pa učenici iz

tih škola nisu mogli upisivati gimnazije. Ovaj proces biva završen do kraja pedesetih godina

20og stoljeća, a organizacija školstva se nije bitno mijenjala ostala je na principu četiri

razreda razredne nastave i četiri razreda predmetne nastave. Oko standardne nastave se uvode

i nove aktivnosti poput profesionalno informiranje, društveno-korisni rad, socijalna skrb itd.

U suvremenije doba tražio se i novi model te organizacija obavenog školovanja,

napušteni su modeli 3+3+3+1 ili 6+3+1. Osnovna škola je ostala osmogodišnja na kojubi se

vezala obavezna dvogodišnja srednja škola, u kojoj bi se moglo steći i profesionalno

osposobljavanje.

6

2.4.Razvoj srednjeg školstva

Početno srednje školstvo je bilo u rukama crkvenih redova, između 1503. I 1773

pretežito su dominirali pavlini te isusovci, njihove srednje škole su bile pretežito

humanističkog tipa,a zbog latinskog jezika i klasičnog obrazovanja nazivaju se i latinskim

školama. Latinske škole sve više poprimaju otvoreni karakter sve do potpunog uvođenja u

javno školstvo. Te škole, a kasnije i gimnzije imale su široko pojmovno obrazovanje, koje

tražilo nastavak školovanja. Upravo prvu gimnaziju u Hrvatskoj su osnovali pavlini

1503.godine u Lepoglavi. Sveopći razvoj gimnazija se veže uz isusovce, koji su osnovali i

gimnaziju u Zagrebu, Varaždinu, Osijeku, Rijeci i Požegi.

Ukidanjem crkvenih redova, država je morala preuzeti organizaciju srednjeg školstva,

te uz gimnazije otvara i škole profesionalno-praktičnog karaktera. Od tada se srednje školstvo

razvija paralelno,opće obrazovne škole (gimnazije) i škole praktičnog karaktera koje

osposobljavaju mlade za rad. Tu se javljaju i srednje stručne škole koje se razlikuju po dva

podsustava produžne i redovne. U produžnim je ponavlja gradivo, proširuje znanje koje su

stekli ranije, naglasak je bio na praktičnom osposobljavanju, nastava je imala tečajni

karakter.najrašireniji oblik produžnih škola su bile šegrtske škole. Redovite stručne škole bile

su slične produžnima po stručnom obrazovanju, no u njoj se učilo kontinuirano cijele školske

godine i njihovo je obrazovanje bilo trogodišnje ili četverogodišnje. Često su osposobljavala

ista zanimanja kao i produžne ali znatno kvalitetnije.

Između 1974. i 1990.godine pokušalo se sa uvođenjem jedinstvene srednje škole, u

kojoj su prve dvije godine bile jednake za sve učenike, a kasnije su se preusmjeravali u

odjeljenja/zanimanja koja su smatrali adekvatnima za njih. Time se želio podići nivo

obrazovanja, no to nije bilo tako, znatno se spustio, uz to se na tržištu rada pojavio velik broj

zanimanja koja nisu bila potrebna. Osamdesetih godina se taj sustav polako napušta,da bi se

devedesetih ponovno reformirao srednjškolski sustav. Otvara se sve veći broj klasićnih

gimnazija, vjersko obrazovanje je opet bilo otvoreno javnosti, i vraćaju se privatne i

alternativne škole. Stručne škole se dijele na trogodišnje za osposobljavanje obrtnika i

četverogodišnje za osposobljavanje tehničkog kadra.

7

2.5. Razvoj visokog školstva

Kao i srednjoškolsko obrazovanje tako je i visokoškolsko vezano uz rad crkvenih

redova, od dominikanaca u Zadru, isusovaca u Dubrovniku, Rijeci i Zagrebu, franjevaca u

Osijeku. Prvo moderno sveučilište je bilo otvoreno u Zagrebu u drugoj polovici XIX.stoljeća,

ono je u svom sastavu imalo Filozofski, Pravni i Bogoslovni fakultet.

Visoko školstvo nakon II svjetskog rata razvija se prema raznim modelima:

diferencijacijom postojećih fakulteta na posebne fakultete, dislociranjem i otvaranjem

ispostava u drugim gradovima, pretvaranjem viših i visokih škola u fakultete i otvaranje novih

fakulteta. Danas u Hrvatskoj djeluje sedam sveučilišta u Rijeci, Zagrebu, Splitu, Osijeku,

Zadru, Puli i Dubrovniku. 1960.godine započinje reforma u obrazovanju, i te godine zatvaraju

se učiteljske škole i više pedagoške škole, obrazovanje nastavnika se podiže na visokoškolsku

razinu. Kako bi pripremili novi kadar za rad u razrednoj i predmetnoj nastavi uvode se

dvogodišnje pedagoške akademije. Ubrzo se dvogodišnje akademije transformiraju u

četverogodišnje pedagoške fakultete, dok za potrebe obrazovanja učitelja razredne nastave

školovanje traje dvije godine na istom fakultetu.

Devedesetih godina XX.stoljeća i obrazovanje učitelja za razrednu nastavu podiže se

na četverogodišnju razinu, takvo obrazovanje se izdvaja iz pedagoških fakulteta, i osnivaju se

visoke učiteljske škole.

8

2.6. Privatno,alternativno i autonomno školstvo

Privatne škole određuju se kao one kojenisu javne, koje nisu državne, njih često

osnivaju pojedinci, korporacije, dobrotvorna društva itd. u tim školama se često plaća

školarina i često su internatskog tipa. Smisao njih je nadopunjavanje praznina koje ima

državno školstvo, one su autonomne u programu, organizaciji i orijentaciji. Država im mora i

ne mora dati pravo javnosti, a škole s pravom javnosti su uglavnom one koje slijede programe

državnih škola. Dok škole koje nemaju pravo javnosti njihovi učenici nemogu nastaviti

školovanje u državnim školama, osim ako ne polažu ispite razlike.

U školskom zakonu iz 1929.godine više nema privatnih škola, a s radom su mogle

nastaviti samo postojeće škole, ali pod uvjetom da ne mijenjaju sjedište. Iza II.svjetskog rata

privatne škole su bile zabranjene i nema ih u školskom sustavu sve do 1990.godine.

Alternativne škole se razlikuju od državnih po nastavnim planovima i programima,

orijentaciji, organizaciji, odgojnom okruženju i vrijednostima.

Posebne mogućnosti imale su veće nacionalne i etničke zajednice u otvaranju

autonomnih škola, u broju su prednjačile srpske autonomne škole. Srpske autonomne škole u

pravilu su izdržavale srpske pravoslavne općine, a svaka općina koja je imala najmanje

trideset djece školskih obveznika, morala je otvoriti školu i osigurati učitelja. Autonomija

srpskih škola se ogledala u samostalnom donošenju nastavnih planova i programa,

propisivanju i izdavanju obaveznih udžbenika, izboru učitelja i nadzoru škola.

U današnjem hrvatskom školskom sustavu djeluju privatne škole na svim razinama:

osnovne, srednje, više i visoke škole.

9

2.7.Društveno okružje bitno za razvoj školstva

Temeljni uvijet i pretpostavka za osnivanje škola je postojanje nacionalnog jezika i

pisma, u Hrvatskoj je zatečena rimska kultura i školstvo ali na latinskom jeziku, kako bi se

školstvo približilo narodu i dobilo masovniji karakter trebalo je postojeće knjige prilagoditi i

prevestina narodni jezik. Knjige su bile rijetke i skupocjene te teško dostupne jer su bile ručno

prepisivane, jedna od ključnih zadaća crkvenih školaje bilo upravo prepisivanje knjiga

uglavnom vjerskih. Veliki preokret sedogodio kada je J.Guttenberg izumio tiskarski stol, te

time knjigu približio običnom čovjeku. U istom XV.stoljeću je i u Hrvatskoj tiskana prva

knjiga, te će to pomoći u omasovljavanju i poboljšavanju školstva.

Stručna i strateška društva u velikoj su mjeri unaprijedila školstvo,a stručne udruge su

na različite načine nastojale poboljšati kompetentnost učitelja. Jedno od takvih društava je i

Hrvatski pedagoško-književni zbor (HPKZ) koji je osnovan 1871.godine. Temeljni zadatak

HPKZa bio je, i danas je, izdavanje pedagogijske literature domaćih autora, ali i prijevode

stranih autora. Iste godine kad je osnovan HPKZ izdaje „Didaktiku“ J.A.Komenskog, pored

stručne literature izdavao je djela odgojnog sadržaja za mladež, školske udžbenike i

priručnike. HPKZ je dugo (i sada izdaje) izdavao časopis „Napredak“ koji je počeo izlaziti

1859.godine i kontinuirano izlazi i danas. Uz izdavanje HPKZ je organizirao, i još danas

organizira stručna predavanja za učitelje, teorijskog i praktičnog karaktera, uz to je novčano

pomagao istaknutije učitelje i slao ih na stručna usavršavanja.

10

3.RAZVOJ PEDAGOGIJSKE MISLI U HRVATSKOJ

3.1.Početne odgojne misli u hrvatskom školstvu

Početne pedagogijske ideje proizlaze iz iskustvenog odgoja u obitelji i društvene

tradicije, koju kasnije pokušavaju objektivizirati, traže se društveno odgojne vrijednosti, dok

se istovremeno pokušava osmisliti njihova realizacija. Početne odgojne strategije proizlaze iz

želje za općim vrijednostima. A to su bile dobrota, pravda i ljepota ,u odgoju se reagiralo

preventivno na sve što je bilo potencijano štetno. Odgoj je formiran prema praktičnim

odgojnim situacijama, tim činom one dobivaju novi kvalitetu, izdvajaju se iz prakse i

poprimaju teorijske zakonitosti. Pedagogijske ideje i dalje se izlažu nesustavno, povremeno i

prigodno. Nepedagozi raspravljaju o problematiciu društvu, društvenim problemima i o

odgoju, no ne odgovaraju cjelovito na fenomen odgoja, ali pišu posebna monografska djela iz

pojedinih područja.

U pedagoške mjere odgoja spadale su i represivne mjere odgoja,jer je u to vrijeme

discipliniranje bio sinonim za odgoj. Prijestupe mladih su kažnjavili opomenama, prijekorima,

ponižavanjem, uskraćivanjem slobode, dragih im stvari, ali i u krajnjem slučaju tjelesnim

kažnjavanjem. Uza sve te mjere uvedena je i takozvana sramotna ili magareća klupa.

Nasuprot represivnom odgoju su poticajne odgojne mjere koje su služile za poticanje

marljivih i pristojnih učenika. Nagrađivalo ih se nekim predmetima, poput odjeće, ali i

novčanim nagradama, uvedene su i počasne klupe ,pohvalnice, medalje. Sva navedena

odgojna sredstva bila su u području vanjske motivacije i njima se željelo trenutačno djelovati,

disciplinirati, no nije se razmišljalo o dugotrajnim učincima tih metoda.

Akumulacija pojedinih spoznaja, stvorenih ideja i vrijednosti bit će dovoljan uvjet,da

bi u drugoj polovici XIX.stoljeća pedagogija postala autonomna znanost.

11

3.2. Utemeljenje pedagogijske autonomije

Kako se u drugoj polovici XIX.stoljeća osnivaju učiteljske škole, tako se i za njihove

potrebe pišu i prvi domaći udžbenici. U njima se analizira pedagogija kao teorijska znanost i

praktično primjenjivo umijeće. Učitelji osnivaju zborove poput HPKZa , i izdaju stručne

časopise poput „Napretka“.

Iskustveni odgoj dobiva na sve većem teorijskom karakteru, pa se teorija više ne

temelji samo na empirijskoj indukciji već i poprima obilježja racionalne dedukcije.

Pedagogija se u ovom periodu transformira od empirijsko-induktivne u racionalno-deduktivnu

znanost. Pedagogija se u svim analiziranim udžbenicima dijeli na teorijsku i praktičnu, dok

praktična pedagogija zadržava elemente empirijsko induktivne orijentacije.

Teorijsko-znanstvena teorija se bavi odgojnim aktom, ciljem odgoja, metodama,

načelima, odgojnim sredstvima, granicama odgoja.

Praktična pedagogija se bavi se bavi tjelesnim i duhovnim odgojnim područjima.

Duhovno područje se obično sastoji voljnog, intelektualnog i emocionalnog područja,

analizira odgoj prema mjestu događanja,a poseban predmet analize je učitelj i osobine učitelja

s pozicije odgojnog primjera.

Teorijska pedagogija se većinu vremena razvijala unutar filozofije i tek pred kraj ovog

razdoblja će se izdvojiti u samostalnu akademsku i znanstvenu znanost. Pedagogija se

transformirala od emprijisko induktivne u racionalno deduktivnu znanost. No, pedagogija se

još uvijek oslanja na svoje pomoćne znanosti etiku i psihologiju.

U drugoj polovici XIX.stoljeća poklopio se niz povoljnih čimbenika za

osamostaljivanje i znanstveno utemeljenje pedagogije. Hrvatska je prvi puta mogla

autonomno urediti svoje školstvo, i 1874.godine se donosi prvi samostalni školski kojim se

uvodi opća školska oveznost.

12

3.3. Školski i pedagogijski pluralizam između dva svjetska rata

Između dva svjetska rata u vanjskoj organizaciji na području školstva i pedagogije

traži se novi školski sustav koji će zadovoljiti novoostvarene potrebe nove države, društva i

gospodarstva. U unutrašnju organizaciju škole uvodi se niz didaktičko-metodičkih inovacija

pod nazivom pokret nove škole. Stara škola se temeljila na pretjeranom intelektualizmu

mehaničkog karaktera ina slijepoj poslušnosti učenika, ovako utemeljena nastava i škola nije

mogla više zadovoljiti nove društvene i gospodarske promjene. Novo društvo tražilo je

slobodne, poduzetne i inicijativne pojedince. U staroj školi je dominantno aktivniji bio učitelj,

dok je u novoj bio učenik.

U pedagogijskoj teoriji i školskoj praksi pojmom starog označava se Herbartova

pedagogija i pedagogija njegovih sljedbenika, u Hrvatskoj najdosljedniji zagovornik njegove

teorije je bio Stjepan Basariček. Basariček je bio veliki autoritet više od pola stoljeća na

području pedagogije, pa i time Herbartova sad već stara pedagogija.

Između dva svjetska rata u Europi se pojavio pokret radne škole, koji je brzo proširio.

Pojam radai njegovo teorijsko obrazloženje shvaćalo se različito, što je rezultiralo raznim

pedagogijskim teorijama radne škole. Često su autori pisali i prikazivali različite varijante pa

je bilo teško napraviti čistu personalnu orijentaciju po varijantama radne škole. Neki od njih

su : pokret umjetničkog odgoja, pedagogija radne škole manualnog karaktera, pedagogija

radne škole duhovnog smjera, pokreti socijalne pedagogije, idividualna pedagogija.

13

3.4.Suvremena peadgogijska znanost

U današnje vrijeme sve je veća diferencijacija pedagogije i posebnih pedagogijskih

disciplina, jer kako se ukaženovi društveni problem, često bez jasnih i preciznih kriterija

otvaramo nova pedagogijska disciplina. Pedagogija nije u stanju sama odgovoriti na sve

složeniju odgojnu problematiku i zbog toga često izlaz traži u prebacivanju odgovornosti na

druge znanosti. Kada surađuje sa srodnim znanostima kvalitetnije može odgovoriti na

složeniju problematiku. Pedagogija izlaz traži u sve većoj diferencijaciji, jer nije u stanju

samostalno odgovoriti na nove odgoje izazove. Za svaki problem stvara strategiju koju diže

na razinu samostalne pedagogijske discipline.

Velika diferencijacija dodatno zamagljuje problem, te vodi u anarhiju. Diferencirane

strategije uspješno rješavaju specifične odgojne probleme. Ove teze trebalo bi shvatiti kao

početne koje sa suvremenih pozicija treba kritički ispitivati, da bi stvorili bistriju buduću

pedagogijsku perspektivu.

Važna oznaka građanskog društva je njegova pluralističnost na svim područjima, a

pluralistička otvorenost je posebno potrebna na području znanosti, tako i u pedagogiji. U

javnim i znanstvenim krugovima slažu se da je problematika odgoja sve složenija, no nema

jedinstvenog stava kako dalje, jer sve analize upozoravaju da je kompetentnost učitelja sve

upitnija. Udio pedagogijsko-psihologijskog obrazovanja učitelja se stalno smanjuje, time se

stvara paradoks koji upučuje na to da odgojne situacije postaju složenije, a pedagogijska

kompetentnos sve više zaostaje.

14

4. ZAKLJUČAK

Knjiga veoma opširno obrađuje neke teme, i sadrži mnogo važnih godina, koje autor

nije mogao izostaviti jer bi time izgubio važnost neke periode koju objašnjava. Knjiga je

strukturirana kao pomoćni udžbenik pedagozima pa tako ima i pitanja na kraju cjelina kojima

želi poticati na samostalno istraživanje kako bi što bolje shvatili svaki dio koji on obrađuje.

Obrađuje trenutke iz strane povijesti,no uvodi i taj trenutak na prostor Hrvatske te njih

proučava, kako se pojedina metoda odgoja shvatila i kako se primjenjuje. Obrađuje početne

ideje pedagoškog odgoja, njihove mjere ali i posljedice pojedine metode, jer nisu sve metode

bile korektne, no u tom trenutku su se činile dobrima i korisnima. Obrađuju se postupci

kojima je pedagogija postala autonomna znanstvena disciplina, na koja pitanja odgovara, koja

je svrha proučavanja, koja su načela. Jednako tako važno je i određivanje znanstvene

autonomije na sveučilištima, odvajanje od krila filozofije i samostalno djelovanje. No

pedagogija se kao mlada znanost još uvijek oslanja na etiku i psihologiju i ne može sama

riješiti neku težu problematiku, što je po meni i u redu da surađuje sa drugim znanostima, jer

će se tako postići kvalitetniji rezultati.

Autor nam na kraju knjige nudi popis značajnijih hrvatskih pedagoga i njihove kratke

životopise, što nam dodatno olakšava shvaćanje nekog perioda u pedagogiji i školstvu,ali i

učimo nešto više o samim autorima nekih značajnih djela. Isto tako da bi što bolje olakšao

budućim pedagozima, na sam kraj je stavio popis pojmova za koje smatra da bi mogli praviti

nejasnoće u tekstovima.

Ova knjiga je primjer odličnog priručnika mladim ljudima, budućim pedagozima, ali i

onima koji žele znati više o nekom periodu, nekom zboru i njegovoj važnosti. Knjiga je laka

za čitanje, jer doista se na svakoj stranici pazi da čitatelj shvati i zapamti važne trenutke u

Hrvatskoj ali i stranoj pedagogiji i osnutku školstva.

15