Suvremeno doba

Cionizam, nacionalni pokret za oslobođenje Židova, vuče svoje ime iz riječi Cion, tradicionalnog sinonima za Jeruzalem i Izrael. Politički cionizam po-javio se kao odgovor na stalne progone Židova u istočnoj Europi i rastuće razočaranje u emancipaciju u zapadnoj Europi. To je pronašlo svoj izraz u stvaranju Cionističke organizacije 1897. na prvom cionističkom kongresu ko-jeg je sazvao Theodor Herzl.

Položaj Židova u Palestini se u 19. stoljeću polako poboljšava, a njihov broj znatno povećava. Od 1870. Židovi su većinsko stanovništvo u Jeruzalemu. Diljem zemlje se otkupljuju zemljišta; grade se nova ruralna naselja, a hebrejski

jezik, kojega se dugo koristilo samo u liturgiji i književnosti, oživljava. Postavljena je pozornica za utemeljenje Cionističkoga pokreta. Dolaze novi useljenici u dva velika vala. 1914. izbija prvi svjetski rat. U prosincu 1917. god. britanske snage pod zapovjedništvom generala Allenbyja ušle su u Jeruzalem i time okončale 400 godina otomanske vladavine. Židovska legija, sastavljena od židovskih dragovoljaca, bila je sastavni dio britanske vojske.

Povijest Izraela

Britanska uprava (1918. – 1948.)U mjesecu srpnju 1922. god. Liga naroda je Velikoj Britaniji povjerila Mandat nad Palestinom. Priznajući povijesnu povezanost židovskog naroda s Palesti-nom, Velikoj Britaniji je upućen poziv da olakša osnivanje doma židovskog naroda u Palestini – Erec Israelu (Državi Izrael). Dva mjeseca kasnije, u mjesecu rujnu 1922., Vijeće Lige naroda i Velika Britanija odlučili su da se odredbe o uspostavi doma židovskog naroda neće primjenjivati na područja istočno od rijeke Jordan, što je predstavljalo tri četvrtine teritorija uključenog u Mandat. To područje je na kraju postalo Hašemitska kraljevina Jordan.

HolokaustTijekom Drugoga svjetskog rata nacistički režim smišljeno provodi sustavni plan likvidacije europ-ske židovske zajednice, plan tijekom kojeg je šest milijuna Židova, uključujući 1,5 milijun djece, ubi-jeno. Dok je nacistička vojska gazila Europu, Židovi su bili divljački proganjani, podvrgavani mučenju i ponižavanju, uguravani u geta u kojima je svaki pokušaj oružanog otpora vodio do još oštrijih mjera. Iz geta su prevoženi u logore, gdje je samo nekolicina „sretnika“ bila određena za teški prisilni rad, dok je većina ili ubijena u masovnim strijeljanjima ili pogubljena u plinskim komorama.

Theodor Herzl

Sir Herbert Samuel, prvi britanski Visoki povjerenik za Palestinu

Holokaust nad europskim Židovima može se podijeliti na

4 razdoblja:

1. 1933. – 1939.: Razdoblje tijekom kojeg je cilj nacista bio „očistiti“ Njemačku od njezine židovske populacije (Judenrein). Diskriminacija se čvrsto usidrila u njemačkim antižidovskim zakonima kao što su Nürnberški zakoni iz 1935. Jedne noći krajem 1938. vlada je inicirala pogrom nad židovskim stanovništvom, što je postalo poznato kao Kristallnacht (Kristalna noć). Tim je činom ozakonjeno pro-lijevanje židovske krvi i otimanje židovske imovine. Pripajanjem Austrije 1938. (Anschluss) i u Austriji je židovsko stanovništvo doživjelo istu sudbinu kao i ono u Njemačkoj.

2. 1939. – 1941.: Tijekom tog razdoblja, nacistička politika je poprimila novu dimenziju: iseljavanje je ukinuto. Što su više europskih zemalja nacisti osvojili, to se više židovskog stanovništva našlo pod njihovim nadzorom: Židovi Poljske, Ukrajine, Italije, Francuske, Belgije, Nizozemske, itd. odvođeni su u koncentracijske logore i primoravani na prisilni rad. Kako bi se odvojilo židovsko stanovništvo, uspostavljana su geta u Poljskoj, Ukrajini i baltičkim državama. Zbog nemogućih životnih uvjeta, teškog rada, gladi ili bolesti, u getima i logorima je stradao ogroman broj Židova.

3. Lipanj 1941. – jesen 1943.: To je razdoblje tijekom kojeg su nacisti počeli provodi-ti tzv. „konačno rješenje židovskog pitanja“. Sustavni genocid nad židovskim narodom postao je službena nacistička politika. To je bio rezultat Konferencije na Wannseeu (siječanj 1942.). Posebne jedinice, poznate kao Einsatzgruppen, slijedit će njemačku vojsku i uništavati židovsko stanovništvo u novoosvojenim državama. Na taj su način izbrisane čitave židovske zajednice. U tom trenutku su mnogi koncentracijski logori koji su bili ustanovljeni nedugo nakon dolaska nacista na vlast, postali logori smrti. Neki od najpoznatijih logora smrti su: Auschwitz, Chelmno, Bergen-Belsen, Sobibor, Tre-blinka, Majdanek i Belzec.

4. 1943. – svibanj 1945.: Početak 1943. godine bio je početak preokreta. Ovo je razdo-blje postupnog urušavanja Trećega Reicha, sve do njegove konačne predaje 7. svibnja 1945. Unatoč oslabljenom položaju, nacisti i dalje provode plan uništavanja židovskoga stanovništva u getima i logorima koji su još uvijek pod njihovom kontrolom. Dok sovjetska vojska napreduje prema zapadu, nacisti ubrzano uništavaju Židove, a zatim i postrojenja kako bi prikrili tragove zločina. U jesen 1944. su započeli s evakuacijom Auschwitza, a u siječnju 1945, Himmler je zapovjedio evakuaciju (pješice) svih logora prema kojima napreduju savezničke snage. U tom, takozvanom “maršu smrti” nestali su na deseci tisuća Židova.

U holokaustu je ubijeno približno 6 milijuna Židova – muškaraca, žena i djece.

Važno je napomenuti da uspjeh nacističkog stroja ne bi bio toliko velik, da nije bilo suradnje stanovništva na osvojenim područjima kao što su Poljska, Ukrajina, baltičke države, pa čak i u zapadnim zemljama, poput Francuske. S druge strane, bilo je slučajeva vlada i pojedinaca koji su činili sve, pa i ugrozili vlastite živote da spase Židove. Jedan takav primjer je organizirana evakuacija cjelokupne židovske populacije iz Danske u Švedsku.

Mnogi su se poslije rata pitali zašto su se Židovi pokorili nacistima i išli „kao ovce na klanje.“ Ne može se zanemariti da su mnogi Židovi pružili otpor sudbini koja im je bila namijenjena: Židovi partizani su se borili u šumama istočne Europe, mnogi su se priključili pokretima otpora, dizali pobune u getima i koncentracijskim logorima.

Nije ih mnogo uspjelo pobjeći. Neki su pobjegli u druge zemlje, nekolicina se priključila partizanima, ostale su sakrili nežidovi koji su tako ugrozili vlastite živote. Samo je jedna trećina od gotovo 9 milijuna onih koji su nekad činili najveću i najuspješniju židovsku zajednicu na svijetu, uključujući one koji su Europu napustili prije rata, preživjela.

Poslije rata je protivljenje Arapa nagnalo Britance da još više pojačaju ograničenja o broju Židova kojima se dopušta da uđu i nastane se u zemlji. Židovska je zajednica odgovorila tako što je uspostavila „ilegalnu imigraciju“ kako bi spasila one koji su preživjeli holokaust. Između 1945. i 1948. u zemlju je potajno dovedeno 85.000 Židova unatoč često opasnim rutama, britanskoj pomorskoj blokadi i graničnim ophodnjama postavljenim da presreću izbjeglice prije nego što stupe na tlo zemlje. Uhvaćene su sprovodili u logore na Cipru ili vraćali u Europu.

Nema sumnje da je holokaust ubrzao osnivanje Države Izrael. Kao rezultat velike katastrofe koja se dogodila židovskom narodu, mnogi su narodi shvatili da je uspostava države nužan korak u zaštiti židovskoga naroda, kao i neka vrsta naknade za proživljeno.

Sa završetkom rata i bezuvjetnom predajom Njemačke, organizirani su međunarodni vojni sudovi za brza suđenja i izricanja kazne nacistima za ratne zločine protiv židovskog naroda i protiv cijelog čovječanstva. Godine 1960. izraelski Mosad je u Argentini uhvatio jednoga od najvećih ratnih zločinaca, Adolfa Eichmanna i doveo ga u Jeruzalem, gdje mu je suđeno. Osuđen je na smrt.

Godine 1959. Kneset je donio zakon o Danu Holokausta koji se obilježava 27. Nisana.

Svake godine, od 1989., Kneset (u suradnji s Jad Vašemom) vrši obred pod nazivom „Svatko ima ime“ tijekom kojeg se na glas čitaju imena svih žrtava holokausta.

Put do neovisnosti

Nemoć Britanaca da pomiri suprotstavljene zahtjeve židovske i arapske zajednice, dovela je do toga da britanska vlada zatraži da se “pitanje Palestine“ stavi na na dnevni red Opće skupštine Ujedinjenih naroda (travanj 1947.). Dana 29. studenog 1947., Skupština je usvojila preporuku odbora da se zemlja podijeli na dvije države, jednu židovsku i jednu arapsku. Židovska zajednica je prihvatila plan, Arapi su ga odbili.

Nakon glasanja u UN-u, lokalni arapski militanti, uz pomoć dobrovoljaca iz arapskih zemalja, pokrenuli su silovite napade na židovsku zajednicu u nastojanju da osujete rezoluciju o podjeli i spriječe osnutak židovske države. Nakon brojnih prepreka, židovske obrambene snage porazile su većinu snaga koje su napale i zauzele cijelo područje dodijeljeno židovskoj državi.

Nakon isteka Britanskog mandata, 14. svibnja 1948., u zemlji je bilo oko 650.000 Židova koji su predstavljali organiziranu zajednicu s do-bro razvijenim političkim, društvenim i gospodarskim institucijama - u stvari, narod i državu u svakom smislu.

Država Izrael je rođena

Izrael je proglasio neovisnost 14. svibnja 1948.. Za manje od 24 sata redovne vojske Egipta, Jordana, Sirije, Libanona i Iraka napale su i prisilile Izrael na obranu suvereniteta kojeg je ponovo stekao u domovini svojih predaka.

Spontano slavlje u Tel Avivu 29. studenog 1947.

U onome što je postalo poznato kao izraelski Rat za neovisnost, novostvorene, slabo opremljene izrael-ske obrambene snage (IDF) odbijaju neprijatelja u žestokoj i nepredvidivoj borbi koja je trajala 15-ak mjeseci i oduzela preko 6.000 izraelskih života (gotovo jedan posto židovske populacije u to vrijeme).

Tijekom prvih mjeseci 1949. vođeni su izravni pregovori pod pokroviteljstvom UN-a između Izraela i svake od napadačkih zemalja (osim Iraka, koji je odbio pregovarati s Izraelom), što je rezultiralo spora-zumom o primirju.

Prema tome, obalno područje, Galileja i cijeli Negev su potpali pod izraelski suverenitet, Judeja i Samarija (Zapadna obala) su došle pod jordansku up-ravu, pojas Gaze pod egipatsku, a grad Jeruzalem je podijeljen – pod jordan-skim nadzorom je ostao istočni dio, uključujući i Stari grad, a pod izraelskim zapadni dio grada.

Izgradnja države

David Ben-Gurion, čelnik Židovske agencije, izabran je za prvog premijera, a Kneset je iza-brao Chaima Weizmanna, predsjednika Svjetske cionističke organizacije, za prvoga predsjednika. 11. svibnja 1949., Izrael je postao 59. članicom Ujedinjenih naroda.

U skladu s konceptom „okupljanja prognanih,“ koji se nalazi u središtu izraelskog razloga postojanja, širom otvorena vrata zemlje potvrđuju pravo svakom Židovu da dođe i po ulasku u zemlju stekne državljanstvo. U prva četiri mjeseca, oko 50.000 useljenika, uglavnom preživjelih iz holokausta, stiglo je na izraelske obale. Do kraja 1951. uselilo je ukupno 687.000 ljudi. Preko 300.000 njih bile su izbjeglice iz arapskih zemalja, čime se udvostručio broj židovskog stanovništva.

Ekonomske teškoće, do kojih je doveo Rat za neovisnost i potreba za opskrbom brzo rastućeg stanovništva, zahtijevali su štednju u zemlji i financijsku pomoć iz inozemstva.

Krajem prvog desetljeća industrijska proizvodnja se udvostručila, kao i broj zaposlenih, dok se izvoz učetverostručio. Golemo širenje obrađenih površina dovelo je do toga da je Izrael samostalno proizvodio i opskrbljivao svoje stanovništvo svim osnovnim prehrambenim proizvodima, osim mesom i žitaricama. Pošumljeno je oko 50.000 hektara, uglavnom ogoljenog krajo-lika, a drveće je posađeno duž gotovo 800 km cesta.

Uvelike je proširen obrazovni sustav u koji je sada uključeno i arapsko stanovništvo. Danas je pohađanje škole besplatno do 18. godine i obvezno za svu djecu do 16. godine.

Godine konsolidacije

Tijekom drugog desetljeća (1958. – 1968.) u Izraelu se udvostručio izvoz, a BDP je rastao za oko 10% godišnje. Najbrži rast zabilježile su novonastale grane metalurgije, strojarstva, kemijske i elektroničke industrije. Kako bi se udovoljilo povećanom obujmu trgovanja, osim postojeće luke u Haifi, na mediteranskoj obali je izgrađena luka u Ašdodu.

1949.-1967. crta primirjaBen Gurion, čovjek s vizijom

Useljenica i njezina djeca sjede na prtljazi na glavnom

U Jeruzalemu je izgrađena zgrada Kneseta, zgrade Hebrejskog sveučilišta, te novi Medicinski centar Hadasa. U istom tom razdoblju osnovan je Muzej Izraela.

Neprekidno su se proširivali odnosi Izraela s drugim državama, kao i bliske veze s SAD-om, zemljama Commonwealtha, glavninom zapadnoeuropskih zemalja, gotovo svim državama Latinske Amerike i Afrike i nekim azijskim državama. Godine 1965. razmijenjeni su veleposlanici sa Saveznom Repub-likom Njemačkom, što je potez koji je bio do tada odgađan zbog gorkih uspomena židovskog naroda na zločine počinjene u ratu.

1967. – Šestodnevni rat

Nade u još jedno desetljeće relativnog mira, prekinula je eskalacija terorističkih napada duž granice s Egiptom i Jordanom, uporno bombardiranje poljo-privrednih naselja u sjevernoj Galileji od sirijskoga topništva i veliki pokreti trupa u susjednim arapskim zemljama. Kad je Egipat opet premjestio velik broj svojih postrojbi na Sinajski poluotok (u svibnju 1967.), naredio mirovnim snagama UN-a (raspoređenim od 1957.) da napuste to područje, blokirao Ti-ranski tjesnac i ušao u vojni savez s Jordanom, Izrael se suočio s neprijateljskim arapskim vojskama na svim bojišnicama.

Dok su se izraelski susjedi spremali uništiti židovsku državu, Izrael se pozvao na neotuđivo pravo na samoobranu i pokrenuo pre-ventivni napad (5. lipnja 1967.) protiv Egipta na jugu, nakon čega je uslijedio protunapad protiv Jordana na istoku i protjerivanje sirijskih snaga utvrđenih na Golanskoj visoravni na sjeveru.

Po okončanju šestodnevnih borbi, prethodne linije prekida vatre zamijenjene su novima, s Judejom, Samarijom, Gazom i Sinajskim poluotokom, i Golan-skom visoravni pod nadzorom Izraela. Rezultat toga je bio da su sjeverna sela oslobođena stalnih sirijskih granatiranja koja su trajala 19 godina; osiguran je prolaz izraelskim brodovima kroz Tiranski tjesnac, a Jeruzalem, koji je bio podijeljen između izraelske i jordanske uprave od 1949., ujedinjen je i potpao je pod izraelsku vlast.

Iz rata u mir

Izbori za Kneset 1977. godine doveli su na vlast Likud (koaliciju desnih stranaka). Tako se okončala gotovo 30-godišnja dominacija laburista. Novi premijer, Menahem Begin, ponovio je opredjeljenje svih dotadašnjih premijera za trajni mir u regiji, te pozvao arapske čelnike za pregovarački stol.

Razdoblje arapskih odbijanja izraelskih poziva na mir prekinuto je posjetom egipatskoga predsjed-nika Anvara Sadata Jeruzalemu (u studenom 1977.). Zatim su pod američkim pokroviteljstvom usli-jedili pregovori između Egipta i Izraela. Rezultat je bio sporazum u Camp Davidu u rujnu 1978. koji sadrži okvir za sveobuhvatni mir na Bliskom istoku, uključujući detaljan prijedlog vezan uz Palestinsku samoupravu.

26. ožujka 1979. Izrael i Egipat su potpisali mirovni sporazum u Washingtonu, čime je okončano 30-godišnje ratno stanje između dviju zemalja. U skladu s uvjetima sporazuma, Izrael se povukao sa

Padobranci kraj Zapadnog zidanakon Šestodnevnog rata 1967.

Linija primirja

Sinajskog poluotoka, a nekadašnje linije primirja i spo-razumi o primirju zamijenjeni su međusobno priznatim međunarodnim granicama.

Poslije trogodišnjih pregovora između Jordana i Izraela, 1991. godine je uslijedila Mirovna konferencija u Madridu. Ona je svoj vrhunac postigla u deklaraciji iz srpnja 1994. godine koju su potpisali kralj Hašemitske kraljevine Jordan, Husein, i premijer Izraela, Jichak Rabin. Time je završilo 46-godišnje ratno stanje između dviju zemalja. Jordansko-izraelski mirovni sporazum je potpisan na graničnom prijelazu Arava (blizu Eilata u Izraelu i Akabe u Jordanu) 26. listopada 1994. godine u prisutnosti američkog predsjednika Billa Clintona.

Domaći izazovi

Tijekom 1980-ih i 1990-ih godina Izrael prihvaća više od milijun novih useljenika uglavnom iz bivšeg Sovjetskog Saveza, istočne Europe i Etiopije. Priljev tolikog broja novih potrošača, kao i velik broj radnika, gurnuo je gospo-darstvo u razdoblje ubrzanog širenja.

Premijer Jichak Rabin, dobitnik Nobelove nagrade za mir 1994. godine (zajedno sa Šimonom Perezom i Jaserom Arafatom), ubijen je 1995. Na izravnim izborima za premijera nakon njegove smrti pobijedio je Benjamin Netanjahu.

Ehud Barak, čelnik stranke lijevog centra, izabran za prem-ijera 1999. godine , a ostavku je podnio 2000. godine. Ariel Šaron, predsjednik Likuda, bio je premijer od početka 2001. do početka 2006. kad je pretrpio moždani udar. Ehud Olmert, predsjednik stranke Kadima, naslijedio ga je na položaju premijera.

Nakon što je Ehud Olmert podnio ostavku, na prijevremenim izborima održanim u veljači 2009., za premijera je izabran Benjamin Netanjahu. Svaka je vlada, prema vlastitim političkim uvjerenjima, radila u pravcu postizanja mira, gospodarskog razvitka i prihvaćanja izbjeglica.

Premijer Jichak Rabin i jordanski kralj Husein

Egipatski predsjednik Sadat, američki predsjednik Carter i izraelski premijer Begin