POKLADE U ETNOLOŠKOM ATLASU JUGOSLAVIJE

Narodna umjetnost 1986. Knjiga 23.

UZ KARTIRANJE PODATAKA O OBIČAJIMA UZ USKRŠNJE POKLADE koje sadrži građa prikupljena za Etnološki atlas Jugoslavije

Etnološki atlas Jugoslavije (EAJ) opsežan je znanstveni projekt općejugoslavenskog značenja, započet još 1959. godine u ondašnjem Etnološkom društvu Jugoslavije. Uz posao je prionuo velik broj etnologa iz cijele Jugoslavije, a izvedba je bila povjerena inicijatoru akcije Branimiru Brataniću koji je oko sebe počeo skupljati suradnike u „Centru za pripremu EAJ“. (119)

ETNOLOŠKA KARTOGRAFIJA

Karta je dobro vizualno pomagalo pri objašnjavanju razmještaja pojedinih kulturnih elemenata i njihovih oblika u prostoru.

Karta može uspješno dopuniti, sažeti ili čak nadomjestiti tekstualne dijelove nekoga rada.

Ona može upozoriti na međusobne odnose u razmještaju pojedinih elemenata odnosno njihovih oblika i geografskih područja (klimatskih, orografskih, hidrografskih, pedoloških i sl.).

Karta može razotkriti tragove starih kulturnih veza, migracija, utjecaja, granica, o kojima nema inače nikakvih, ili možda tek posve općih podataka u izvorima druge vrste. U tom smislu može se govoriti o karti kao o etnološkoj karti u pravom smislu, o karti kao o etnološkom istraživačkom sredstvu („Forschungsinstrument“).

Etnološka karta može istraživaču pokazati odnose između pojedinih pojava, koje on samim proučavanjem primarnih izvora nikako ne bi mogao uočiti.

Problemi koje karta može otkriti etnologu u prvom su redu historijski. Kulturna zbivanja, kontakti, veze koje karta razotkriva (i pri čijoj interpretaciji kasnije pomaže) zbila su se u razmjerno davna vremena, „prije povijesti“ (pisane). (120)

Za proučavanje kulturnih zbivanja u ona vremena etnolog nužno smije uzeti u obzir samo pojavne oblike stare, predindustrijske tradicijske kulture. To zahtijeva od etnologa, koje se posvećuje istraživanju kulturne povijesti pomoću etnološke kartografije, da svjesno eliminira one pojave koje može prepoznati kao noviji unos iz jednoga bitno drugačijeg svijeta, pojave koje su ušle u život „naroda“ putem drugim no što je tradicija. Drugi je zahtjev korištenje komparabilnoga gradiva. Etnološka karta zahvaljuje svoju upotrebljivost samo brojnim, relativno ravnomjerno i po mogućnosti što potpunije prostorno zastupljenim podacima koji se odnose na istu pojavu. Da bi se to postiglo, potrebno je prikupljati građu prema jedinstvenom nacrtu (to su Upitnice), a o umješnosti postavljanja pitanja uvelike ovisi stupanj izričajnosti karte.

Kartografija je dakle instrument u službi historijskog pristupa u etnologiji, i tu može ona pružiti vrlo korisne, često nezamjenjive usluge. (121)

TEME

1

Običaji uz poklade su u osnovi istoga podrijetla kao i veći dio božićno-novogodišnjih običaja. Oni izviru iz rituala vrlo stare velike (novo)godišnje svečanosti zemljoradnika Euroazije. Pod civilizacijskim i kršćanskim utjecajem došlo je do razmještanja tih običaja na više međusobno pomaknutih termina, a uslijed različitih povijesnih uzroka rezultati tih procesa u pojedinim su kulturama različiti. U konkretnom slučaju to znači da se u biti istovjetni ophodi maskiranih osoba u pojedinim područjima Jugoslavije odvijaju uglavnom u vrijeme Božića, a u drugim opet u pokladama (u kalendaru pravoslavne crkve to su Uskršnje poklade). (121)

UPITNICA. ZAPISIVAČI

Dobri su podaci dobiveni uglavnom na temelju usmjerenih pitanja, takvih gdje se na jasno pitanje može kratko odgovoriti.

Na ovom je mjestu dovoljno podsjetiti da na kvalitetu rezultata utječu osposobljenost zapisivanja pojedinih fonetski složenih dijalekatskih oblika naziva, upućenost u pojavu koja se ispituje, razne predrasude, nedovoljna ustrajnost i sl.

Najveću poteškoću uzrokuju zapisivači koji su bili nedovoljno kritični pri razlučivanju tradicijskih pojava od novijih preuzetih iz gradskih karnevala ili naučenih u školi ili na televiziji.

Isto tako dio zapisivača je propustio utvrditi vrijeme na koje se zapisani podatak odnosi. (122)

INTERPRETACIJA OBJAVLJENIH KARATA

Karte još nisu podobne za interpretacija (u vrijeme pisanja članka). (123)

KOMENTAR

ULOGA OVIH KARATA

Iako su nedovršene, Centar ih ipak objavljuje jer smatra da će ipak pružiti određene informacije, te da i takve pružaju nekakvu sliku pa čak i upućuju na pokoji etnološki problem. (123) VITOMIR BELAJ

NAZIVI ZA MASKIRANE POKLADNE OPHODNIKE

Riječ je o većem broju raznovrsnih naziva s nerijetko brojnim lokalnim varijantama. Određenu teškoću pri sastavljanju karte pričinjavaju nedovoljno jasno (pa ni dovoljno čitljivo) zapisani nazivi, što je posljedica nedovoljnog lingvističkog obrazovanja zapisivača koji nisu mogli pribilježiti sve fonetske značajke pojedinih oblika. Da bi karta bila preglednija, nazivi su razvrstani u nekoliko skupina (koji se međusobno razlikuju oblikom znaka):

a) nazivi nastali prema činjenici da su ophodnici maskirani (znak trokuta);

b) nazivi izvedeni od imena dana, odnosno razdoblja kad se ophod izvodi (koso položeni kvadrat);

c) nazivi koji su na neki način povezani s likom koji predstavljaju (krug);

d) nazivi koji se javljaju pojedinačno označeni su svi istim znakom (heksagram) premda neki od njih pripadaju kojoj od prethodnih skupina. (124)

2

PRIMJEDBE UZ POJEDINE SKUPINE NAZIVA

1. Nazivi izvedeni od osnovice „MASKA“: mačkare, mačkari, mačaraši, maskare, maškare, maškari, maškarade, maškaraši, maškaratki, maškeri, maškore, maškori, maškure i maškuri. Te nazive u bilo kojoj varijanti nalazimo gotovo svugdje.

2. U veću skupinu naziva i njegovih lokalnih varijanata izvedenih od njem. „FASCHING“ (= uskršnje poklade) ulaze: fašenki, fašenkaši, fašenjkari, fasargare, fašingi, fašnici, fašnjaci, fašnjaki, fašingari, fajnščeki, fašjeki, fašenjaci, fašanke, fašinke, fašingari, šafanjgari, šefengari i vašange. (124)

3. Izvedenice od riječi „pust“ upotrebljavaju se kao nazivi za ophodnike u zapadnom dijelu Jugoslavije, i to: pusti, p'ste, puste, pust, pustari i pustarji.

4. Od riječi „KARNEVAL“ izvedeni su nazivi krnjevali i karnevali.

5. Nazivi kojima je zajednička osnova „BABA“. To su babani, babugeri, babučari, babušari te babari.

6. Nazivi izvedeni od riječi „DJED“ mnogo su rjeđi. To su djedi, dedice i mesopusni djedi.

7. Naziv mečke javlja se u tri navrata u Srbiji, a kod Makedonaca su zabilježene izvedenice mečkari.

8. Naziv čarojice koristi se u zapadnoj Bosni i ponegdje u Hrvatskoj. Tu spadaju i varijante čerjaci, čaraci i čorjaci.

9. Zajedničkim znakom pod „ostalo“ obuhvaćeni su ovi nazivi: balije, bogci fašenski, bubačiva, delovci, drdaci, maszekurah, ografeni, pepelnice, pesnike, prepravači, slepci ili siromasi. (125) BOŽICA SOMEK-MACHALA

MASKIRANI PAR STARACA U POKLADNIM OBIČAJIMA

Vrlo arhaična skupina maski u godišnjim običajima seljačkoga stanovništva Euroazije, par staraca, dobro je potvrđena i u gotovo svim krajevima Jugoslavije, dakako u različitom intenzitetu. Na kartu su unijete samo potvrde za pojavu tih likova u vrijeme Uskršnjih poklada, premda se ponegdje (osobito u istočnom dijelu Jugoslavije) oni mnogo češće pojavljuju u božićno-novogodišnje vrijeme.

Ponegdje se ti likovi pojavljuju pojedinačno, bilo samo starac ili samo starica, no u pravilu nastupaju uvijek u paru (dva muškarca od kojih je jedan prerušen u staru ženu) i imaju tradicijom točno utvrđene uloge.

Znakovi na karti ujedno označuju i osnovni oblik naziva: djed i baba, u različitim dijalektalnim inačicama. Postoje i drugačiji nazivi.

Ponegdje se u pokladno vrijeme javlja više parova staraca, pa im se i ime javlja u množini: djedovi i babe, drugdje pak samo više likova muških staraca djedovi, didi. Negdje ih zovu adžija i adžinica.

3

Ima mjesta gdje ih jednostavno zovu starcima ili samo stari mož z ženo, ta stara dva, ta stara, ta stari. Kada se pojavljuje samo jedan muški lik, onda je on jednostavno starac. Staraca može biti i više pa ih onda zovu starci. VLASTA DOMAĆINOVIĆ (126)

ZOOMORFNE MASKE

Odgovori u upitnicama nisu uvijek bili dovoljno jasni pa je bilo teško povući granicu između predajom očuvanih maskiranih likova i novih tipova maski preuzetih iz gradskih karnevalskih zabava. Zato je ovdje pažnja usmjerena samo na neke likove i to one koji svojim značajkama ili barem imenom upućuju na svoje podrijetlo iz predajne kulture seljačkoga stanovništva. Obuhvaćeni su likovi konja, deva, koze i jarca, vuka, ribe, peradi, kao i uopće upotreba perja pri opremanju maskiranoga.

Lik konja prikazivao se na dva načina. U prvom slučaju konja prikazuje jedan čovjek koji hoda uspravno, a u drugom ga predstavljaju dvojica od kojih jedan hoda uspravno, a drugi ga drži u pojasu rukama i hoda pognuto. Ta podjela na kartama nije naznačena. Označuje ga zamumuljenost cijelih izvođača u plahtu, prekrivač ili veliku krpu, uvijek ima drvenu glavu ili konjsku lubanju, s pomičnom čeljusti. Negdje su zubi načinjeni od luka. Kretanje konja oponaša se skakanjem. (126-127)

Lik deve gotovo je jednak konju (dvojica), no poznat je pod raznim nazivima: deva, kamela, gambela, gambula i gomila, te rusa ili ruša.

Jarac i koza u upitnicama se najčešće spminju samo pri nabrajanju pojedinih likova koji se pojavljuju u pokladama. Negdje lik nosi masku od krpe, kartona ili drveta, negdje ima pokretnu čeljust, a negdje jarac nosi bradu od vune.

Vučjim krznom ili dijelovima vučje kože prikazuje se lik vuka (vuk). Negdje ga je karakterizirala prava vučja glava, ili drvena maska na licu, rep od krzna, uši načinjene od dvije kape, obučen u dronjke.

Neobičan je lik šćuke. Iako predstavlja ribu (štuku), prikazuje ga čovjek pokriven plahtom i s kljunom na glavi.

Od pernatih životinja zastupljena je domaća perad i ptica roda. Zapisivači ih najčešće spominju samo u nabrajanjima. (127)

Rašireno je i kićenje perjem. Perje pijetla, krila velikih ptica, orla, perje različite veličine i boje. Perjem se kitilo šešir, odnosno stavilo se „perje okrog klobuka“. Negdje se i cijeli sudionik, a ne samo maska, povaljao u perje. (128) VLASTA DOMAĆINOVIĆ

LIK KARNEVALA - LUTKE

Ime lutke i što se s tom lutkom radi prikazano je na jednoj karti pomoću kombiniranih znakova.

Sama lutka najčešće je izrađena od slame ili starih krpa, odjevena u neko staro, dotrajalo odijelo (najčešće muško, uz nekoliko izuzetaka), sa starim cipelama ili poderanim čizmama na nogama i slamnatim ili pustenim šeširom na glavi. U najvećem broju slučajeva radi se o muškom liku, iako postoje iznimke (dijete, starac, stara baba, slamnati vrag, istovremeno i baba i pust tj. pokladnja baba i ded ili pustna baba i kuret).

4

Najrašireniji naziv za pokladnu lutku svakako je pust (varijante: pus, mesopust). Naziv fašnik također se javlja u nekoliko oblika (fašenjak, fašenjka, fašnjak, fašajnik ili fašenk). (128)

Za jadransko područje karakterističan je naziv karneval sa svojim varijantama: karnevo, krnjeval, krneval, krnevaj. Izvedenice su krnjo ili krne. Na otocima je zabilježen naziv Jura, Jure ili Jura Pokladović.

Ostali nazivi: korle, Gabro, Jevtić, lila, keko, keka, Baldo, Marko, pijani pajdaš, stari ili vekijo itd.

Pokladna povorka kreće se noseći ili vozeći lutku kroz selo. Negdje se navode podaci o posebnim ljudima izabranima da nose lutku. Lutku kroz selo prati čitava povorka, koja se sastoji od nekih određenih lica, a gotovo uvijek su prisutni: pop, liječnik, krvnik, žena, djeca, te na kraju ostali mještani. Općenito se može reći da se pokladna povorka kreće kroz selo noseći lutku uz pjesmu i šalu do nekog određenog mjesta na kojem počinje suđenje liku za sve zlo koje su mještani pretrpjeli u protekloj godini. (129)

Vrsta pogubljenja varira od kraja do kraja, no spaljivanje je najčešće. Zabilježeno je i pokapanje, ili oboj (babu pokopaju, pusta spaljuju), bacanje lutke u vodu, spaljuju pa pepeo bace u vodu, vješanje, ubijanje tj. strijeljanje, ostavljanje za ruglo, ostavljanje lutke dok ne nestane. Također: „Lutku objese o vrata kuće kako bi se obranili od uroka“ (Venčane). (130) JADRANKA PUNTAROVIĆ-VLAHINIĆ

OBREDNO LJULJANJE

Na kartu su unijeti podaci o datumu ljuljanja i o učinku koji su sudionici od njega očekivali.

Najčešći tradicijom utvrđeni dani za ljuljanje su Poklade i Jurjevo, Božić i Letnik (1.3.). (130)

Ponegdje se običaj javlja i na druge dane, i to na prvi svibnja, na Uskrs ili na Bajram. Ljuljaju se ili uoči određenog blagdana ili tog dana ujutro, a ponegdje tijekom cijelog dana. Među najčešće zabilježenim razlozima su: zdravlje onih koji se ljuljaju, da bi konoplja narasla visoka, plodnost, i da bi repa bila debela (samo na području Hrvatske).

Javljaju se sljedeći nazivi za ljuljačku ili ljuljanje: zibelka, zibaljka ili guncaljka, zibalo, zibalka, gegaljka, gigaljka, gugalnica, žužaljka, njihaljka, njiača, nijača, cokodalka, cokalka, lilajka, hajšovka, vička, kolumbura, bencer, cjenzelca, nišalka, lulaška, lelajka, lulka; limbanje, voganje, cecanje.

Najčešće se ljuljačke prave od konopca i daske na kojoj se sjedi, a ponekad i stoji. Također se mogu praviti od lanaca i daske, ili od lanaca i konjskog hama u koji se sjedne. Negdje se prave od bršljana i divlje loze, a sjedalo se isplete od vrbovog šiblja ili se stavi daska. Konopac se može privezati na drvo u voćnjaku, šumi ili raskršću. Ponekad se traži određena vrsta drveta: hrast, drijen, murva, orah, javor, kruška, šljiva, jabuka. (131)

Ponekad je važno da to bude zdravo, zeleno ili rodno drvo. U rijetkim slučajevima to mora biti nerodno drvo. Najčešće se vješaju na hrast. Ponekad se uz ljuljanje pjevaju i pjesme, za vrijeme ljuljanja na Jurjevo to su jurjevske pjesme.

U Srbiji, Makedoniji i Sloveniji uz ljuljačke prave i vitlove ili vrteške. Prave se tako da se na okomiti stup postavi jedna ili dvije unakrsne daske kroz koje prolazi klin, tako da se dvoje ili četvero mogu kružno okretati ili ljuljati gore, dolje. Vitlovi se najčešće prave na raskršćima. U

5

nekim slučajevima se ljuljačku se stavi pas ili mačka te ih ljuljaju. U Makedoniji je u dva sela zabilježen običaj da se na Poklade, za tavansku gredu priveže uzica na koju se objesi jaje, komadić alve i sira, te se to sve zajedno ljulja. U tim se selima inače ljuljanje ljudi obavlja na Jurjevo. Ljuljanjem hrane vjerojatno se želi postići da sljedeća godina bude rodna i da se osigura blagostanje. (132) TOMO VINŠĆAK

RAZMIŠLJANJA I DILEME NA MARGINAMA ETNOLOŠKIH KARATA – KRIZA ETNOLOGIJE?

Jelka Vince-Pallua

TRI KARIKE – ŠTO, TKO I KAKO?

(10)

(11)

KARTOGRAFIČNOST PREMA INTEGRALNOSTI DRUŠTVENE KULTURE

(11)

6

UVOD U RASPRAVU O ETNOLOŠKOJ KARTOGRAFIJI

POTICAJ ZA ISTRAŽIVANJE NA PRIMJERU TEME O GODIŠNJIM VATRAMA

Milana Černelić

(9)

(10)

(10)

7

(11)

ETNOLOŠKA KARTOGRAFIJA

Branko Đaković

Počeci planskog i znanstveno utemeljenog rada na prikupljanju etnoloških podataka sa svrhom kartografskog prikaza njihove rasprostranjenosti u prostoru i kronološki (dijakronijski i sinkronijski) uređenih zbirki koje bi osvijetlile procese što su oblikovali etnografsku "sliku" nekog područja, datiraju u XIX. stoljeću.

pionirom etnološke kartografije smatra se Wilhelma Pesslera. (65)

To je vrijeme intenzivnog rada na prikupljanju podataka i pripremi etnoloških atlasa većine zemalja srednje i zapadne Europe, Pribaltika i Skandinavije. Osnivanjem Internacionalne komisije za atlase (SIAC) 1953. godine, institucionalno se koordiniraju radovi na pripremi Etnološkog atlasa Evrope (i susjednih zemalja), a od sredine pedesetih godina prošloga stoljeća počeli su izlaziti etnološki atlasi u većini europskih zemalja.

Čini se kako je za južnoslavenske prostore, kod kartografski orijentiranog pristupa u metodologiji etnoloških istraživanja, bio presudan utjecaj Moszyńskoga na M. Gavazzija koji je već sredinom tridesetih godina organizirao prikupljanje podataka izradom manjih kvestionara-upitnica za terenski rad. Najbližega, a dugo godina i jedinog suradnika Gavazzi nalazi u B. Brataniću koji se profilira kao eminentan znanstvenik i postaje jedan od najistaknutijih zagovornika etnološke kartografije u međunarodnim okvirima. (66)

Zagovarajući planski i seriozan pristup koji će davati pravu perspektivu cijelome radu, ali biti i dovoljno elastičan za eventualne potrebne izmjene, inzistirao je na tri vrste izvora: etnološko-etnografska literatura, muzeji i arhivi, a prije svega terensko snimanje. Davao je prednost kombiniranju dvaju načina prikupljanja terenskih podataka. Prvi je od njih sistem koordiniranja rada lokalnih nestručnih korespondenata uz odgovarajuće upitnice, a drugi, sistem etnološki obrazovanih istraživača (eksploratora), također uz pripremljeni kvestionar. (67)

Osnovna je djelatnost organizirana pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu osnivanjem Centra za pripremu etnološkog atlasa Jugoslavije 1961. godine, koji je od 1984. do konca 1999. godine s više ili manje financijskih, organizacijskih, "produkcijskih" i drugih problema funkcionirao kao Centar za etnološku kartografiju na istom fakultetu u suradnji s Odsjekom za etnologiju.4

Bogata, izuzetno vrijedna i unikatna građa, prikupljena i katalogizirana u proteklom periodu, zadržana je na Odsjeku gdje se kontinuirano nastavlja njezina obrada, ovaj put pri Katedri za etnološke metode i kartografiju osnovanoj 2000. godine. (68)

8

Jer, kako je to već Bratanić rekao... sličnosti i razlike između kulturnih i etničkih grupa, koje se nužno i nesumnjivo utvrđuju u etnološkom atlasu, specifičnosti nekoga naroda i zajedničke crte s drugim narodima, koje na taj način (užom ili širom komparacijom) postaju očigledne, mogu pomoći, da dobijemo jasniju i ispravniju sliku o vezama, koje vežu narode i kulture, da spoznamo mjesto, koje zauzima naš vlastiti narod uz druge narode, i da se otresemo, inače psihološki razumljivog etnocentrizma, koji je u životu među narodima isto tako opasan kao što je i rasizam (Bratanić 1959:12). (69-70)

9