INTERNACIONALNI UNIVERZITET TRAVNIKFAKULTET POLITEHNIČKIH NAUKA

PNP TRANZISTORISeminarski rad

1

Travnik, novembar 2014.Sadržaj

1. Uvod.............................................................................................................2

2. Načini vezivanja tranzistora.........................................................................3

3. Princip rada tranzistora................................................................................4

4. Karakteristike tranzistora.............................................................................8

5. Tehnike spajanja tranzistora........................................................................9

6. Radna tačka tranzistora i temperaturna stabilizacija....................................10

7. Komlementarni tranzistori...........................................................................11

8. Podjela tranzistora........................................................................................12

9. Upotreba tranzistora.....................................................................................14

11. Literatura....................................................................................................17

2

1. Uvod

Tranzistor je jedan od rijetkih izuma koji je odmah po izumu doživio svoju primjenu. Veliku primjenu u svim granama elektronike i elektrotehnike – pri izradi pojačala, oscilatora, emisionih urađaja i sklopova za ragulaciju. Osim u elektronici i elektrotehnici tranzistori se danas koriste u gotovo svim granama industrije. Svoj veliki uspjeh i brzi razvoj zahvaljuju malim dimenzijama, jednostavnoj i masovnoj proizvodnji i vrlo maloj potrošnji energije.

Njegov se rad zasniva na poluprovodnicima koji su već odavno poznati i s obzirom na istraživanja koja su ranije vršena, predpostavlja se da je do konstrukcije tranzistora trebalo doći mnogo ranije. Na tome da se s kristalima postignu pojačanja struja i napona radilo se desetinama godina i mnogi su bili već jako blizu rješenja, no kao stvarni datum rođenja poluprovodnog elementa za pojačavanje prihvaćen je juni 1948. Tada su naime učenici iz Bell Telephone Laboratories objavili u javnosti da je pronađen poluprovodni element nazvan tranzistor, koji obavlja sve funkcije normalne troelektrodne elektronke-triode.

Taj prvi tzv. tačkasti tranzistor ili tranzistor sa šiljkom nije se mnogo razlikovao od kristalnih dioda i umjesto jednog šiljka ubodenog u kristal imao je dva. Imao je više mana nego dobrih strana, a tek je tzv. slojni tranzistor, konstruisan godinu dana kasnije, pokazao niz prednosti koji i današnji tranzistori imaju nasuprot elekronki.

Neke mane tranzistora još ni danas nisu uklonjene, tako da još uvijek postoji razgraničenje između područja upotrebe tranzistora i područja upotrebe elekronki. Tranzistor je elektronke potisnuo sa mnogih područja, ali ipak ih sa nekih prema sadašnjoj situaciji neće tako brzo potisnuti. Danas npr. bez tranzistora ne možemo ni zamisliti neki prenosni radio prijemnik na baterije, a isto tako niti jaki radio-difuzni odašiljač opremljen tranzistorima, jer još nema tranzistora koji bi mogao zameniti odašiljačku elektronku snage nekoliko stotina kolivata.

3

2. Načini vezivanja tranzistora

Tranzistori se upotrebljavaju u pojačavačima i drugim elektronskim kolima koja imaju ulaz i izlaz. Ulaz nekog uređaja (na primer pojačavača) ima dva kraja za priključivanje ulaznog signala (na primjer iz mikrofona). Izlaz ima takođe dva kraja za priključivanje potrošača (na primjer zvučnika). Tranzistor ima tri kraja: bazu, emitor i kolektor. Ukoliko se tranzistor koristi kao pojačivač, i on mora da ima dva ulazna i dva izlazna kraja. To se postiže korištenjem nekog priključka (kao zajedničkog) za ulaz i izlaz.

Tranzistor može da ima zajednički emitor za ulaz i izlaz; zajednička može takođe da bude baza ili kolektor. Načini vezivanja tranzistora su prikazani na slici 4.3.1 a, b i c, sa napomenom da naponi napajanja nisu nacrtani. Ovdje se sada daju samo osnovni oblici i karakteristike, dok će detaljna obrada uslijediti kasnije.

Slika 1 Načini vezivanja tranzistora; a) sa zajedničkim emitorom; b) sa zajedničkom bazom; c) sa zajedničkim kolektorom

Na slici 1a je prikazano priključivanje tranzistora u spoju sa zajedničkim emitorom. Ulaz kola se nalazi između baze i emitora, a izlaz između kolektora i emitora. Kolo sa zajedničkim emitorom se najčešće upotrebljava. Proizvođači tranzistora najčešće daju karakteristike tranzistora za ovu vrstu priključivanja.

Na slici 1 b je prikazano priključivanje tranzistora u spoju sa zajedničkom bazom. Ulaz kola je između emitora i baze, a izlaz između kolektora i baze. Ovakva veza se često upotrebljava na visokim učestanostima.

Na slici 1 c je prikazano priključivanje tranzistora u spoju sa zajedničkim kolektorom. Ulaz kola je između baze i kolektora, a izlaz je između emitora i kolektora. Ovakva veza se uglavnom primjenjuje za prilagođenje otpornosti ili za pojačanje struje.

4

3. Princip rada tranzistora

Tranzistor nastaje tako da se uzmu dvije kocke P-poluprovodnika, a između njih stavi poluprovodnik N-tipa. Prema kombinaciji poluprovodnika tranzistor dobija bliži naziv, pa bi ovo bio PNP-tranzistor (slika 2). Tranzistor je dakle poluprovodni element sa tri elektrode, od kojih svaka ima svoj naziv. Prva se zove emiter, a označava se sa E, druga je baza, označava se sa B i treća ja kolektor, koji se označava sa C. Simbol koji se za takav PNP-tranzistor upotrebljava u shemama spojeva prikazan je na slici 2 desno.

Slika 2. Prikaz principijelne konstrukcije PNP-tranzistora (levo) i njegov simbol (desno)

Slika 3. Prikaz principijelne konstrukcije NPN-tranzistora (lijevo) i njegv simbol (desno)

5

Međutim tranzistor mozemo sastaviti i obrnuto, da između dva poluprovodnika N-tipa umetnemo poluprovodnik P-tipa, prema slici 3, pa tada simbol izgleda malo drugačije. Budući da u oba tranzistora vanjski poluprovodnici sa srednjim poluprovodnicima sačinjavaju poluprovodne diode, možemo ovakvu kombinaciju, gledano sa stanovišta poluprovodnih dioda koje čine pojedine delove, simbolički nacrtati onako kako je prikazano na slici 4 i to lijevo za PNP-tranzistor, a desno za NPN-tranzistor.

Slika 4. Diodni dijelovi PNP-tranzistora (lijevo) i NPN-tranzistora (desno)

Ako mjerimo otpore simboličkih dijelova tranzistora na slici 3 npr. ommetrom, ustanovićemo da između E i B, kao i između B i C zaista postoji veliki otpor ili mali otpor, što zavisi od polarnosti priključenog napona. Međutim, između C i E ćemo uvek izmjeriti veliki otpor, jer su tu dve suprotno spojene diode, bez obzira na polarnost priključenog napona i tipa tranzistora. Ovo saznanje daje doduše osnovu za provjeravanje ispravnosti tranzistora, ali o samom načinu njegovog rada ništa ne kazuje, pa ćemo to zbog toga razmotriti drugačije, u prvom redu eksperimentalno.

Uzmimo za primjer PNP-tranzistor prema slici 5a. Ako između njegovog emitera i baze spojimo izvor struje u propusnom smjeru, dobićemo relativno veliku struju koju će pokazivati instrument I1. Priključimo li prema slici 5b između baze i kolektora izvor napona većeg iznosa, ali u ne propusnom smjeru, instrument I2 neće pokazivati nikakvu, odnosno vrlo malu struju.

6

Slika 5. a) Propusna struja dijela emiter-baza je velika. b) Ne propusna struja dijela baza-kolektor je mala.

Isto je ako oba izvora napona spojimo između emitera i kolektora (slika 6), jer je to za deo baza-kolektor opet ne propusni smjer.

Slika 6. Struja između emitera i kolektora je mala ako baza nije spojena.

Rezultati sva tri pokušaja su logična, jer su u skladu sa svime što je rečeno o propusnom i ne propusnom smjeru. Kombinaciju sa slike 6 dopunićemo spojnim vodom od baze na izvor struje, u koji ćemo zbog kontrole uključiti instrument I3 (slika 7). Kada bismo zaista imali spoj od običnih dioda kao na slici 3 lijevo, tada bismo ovim spojnim vodom zatvorili krug leve diode pa bi instrumenti I1 i I3 pokazivali istu struju, tj. propustnu struju lijeve diode E-B, dok bi I2 pokazivao samo zanemarljivu malu ne propusnu struju diode B-C. Činjenica je međutim da kod tranzistora voda baze na izvor struje instrumenti I3 i I1 ne pokazuju iste iznose, već iste iznose pokazuju instrumenti I1 i I2, dok I3 pokazuje jednu vrlo malu struju. Takozvanim tranzistorskim efektom velika struja iz dela E-B prenijeta je u dio B-C; dakle iz kruga malog otpora u krug velikog otpora, pa je zbog toga poluprovodni element i dobio takav naziv. Tranzistor je naime skraćenica od transfer resistor, a znači prijenos otpora.

Budući da u krugovima malog i velikog otpora teku jednake struje znači da će, ako uključimo prikladne radne otpore, promjene struje uz pomoć malih napona u krugu E-B davati u krugu B-C na većim radnim otporima veće promjene napona, dobija se dakle pojačanje napona, a time i snage.

7

Slika 7. Pojednostavljeni prikaz dešavanja u tranzistoru.

Međutim iz toga se ne vidi šta se zapravo događa u unutrašnjosti tranzistora i kako dolazi do tranzistorskog efekta. Komad P-germanijum koji sa N-germanijumom sačinjava popustnu diodu emituje u N-zonu šupljine, pa mu otuda i naziv emiter. Međutim za ubacivanje nosioca naboja u drugu poluprovodnu zonu osim naziva emitovanja, upotrebljava se i naziv iniciranje. Baza je u tranzistoru slabo dotirana, što znači da ima vrlo malo slobodnih elektrona, pa tako nastaje relativno slaba rekombinacija šupljine s elektronima. Budući da je rekombinacijom izgubljen izvjestan broj elektrona, oni se dopunjuju iz baterije B1 pa iz nje u baze teče mala struja elektrona. Sloj baze izvodi se vrlo tanak (svega desetak mikrona) i zato dolazi do difundiranja (prodiranja) šupljina koje nisu doživjele rekombinaciju u desnu P-zonu. To se događa zato što su šupljine gibanjem kroz lijevu P-zonu dobile neku brzinu, pa zbog inercije prodiru kroz tanku bazu u desnu P-zonu a tamo ih privlači i relativno visok negativni potencijal (šupljine su pozitivne). Na taj način desna elektroda u bukvalnom smislu skuplja šupljine, a kako se sakljuplja na engleskom naziva kolektor, ta je elektroda dobila isti naziv. Šupljine koje stižu na kolektor rekombinuju se s elektronima iz baterije B2, pa tako iz nje u kolektor teče struje koja je jednaka struji šupljina u unutrašnjusti tranzistora. Da nema tranzistorskog efekta, tj. kada bi u bazi nastala rekombinacija svih šupljina, struja baze bila bi jednaka struji emitera, a iz baterije B2 tekla bi u kolektor samo vrlo slaba ne propusna struja. Obično oko 92% do 99% šupljina prodire u drugu P-zonu, dok ih se 1% do 8% rekombinira, pa i struja baze iznosi toliki postotak struje emitera. Čim dođe do neutralizacie šupljine u području baze ili području kolektora, istovremeno se u blizini emitera stvori vezni par pa novonastali elektron putuje preko emitera u bateriju, a šupljina prema bazi, i na taj način između emitera i kolektora održava stalan dotok šupljina.

Slično se događa i u NPN-tranzistorima, samo pri razmatranju načina rada valja šupljine dopuniti elektronima i okrenuti polarnost baterija B1 i B2. Važno je upamtiti da su PNP-tranzistori nosioci naboja šupljine, a u NPN-tranzistorima elektroni.

Iz rečenoga, proizilazi da je struja emtera jednaka zbiru struje baze i kolektora. Proizilazi da je struje kolektora gotovo jednaka struji emitera, a od nje se razlikuje samo za malu struju baze.

8

4. Karakteristike tranzistora

Tranzistor je nelinearni elemenat, čije se karakteristike ne mogu vjerno izraziti jednačinama, mada se pomoću njih rješavaju mnoga tranzistorska kola. Osobine tranzistora se znatno vjernije mogu sagledati iz njegovih grafičkih karakteristika, koje se dobijaju mjerenjem.

Kod tranzistora je, u principu, potrebno poznavati ulazne, prijenosne i izlazne karakteristike. Ulazne karakteristike predstavljaju međusobnu zavisnost između ulaznih veličina (na primjer zavisnost ulazne struje od ulaznog napona) uz uticaj ostalih veličina tranzistora. Obično se za vrijeme snimanja ulazne karakteristike ostale veličine održavaju konstantnim.

Slika 8 Kolo za snimanje karakteristika tranzistora

9

5. Tehnika spajanja tranzistora

Tranzistorima je većinom ulazna impedansa mala, pa su oni uglavnom elementi za strujno pojačanje. Prema tome spojna tehnika elektronki i tranzistora razlikovaće se najviše u odnosu na prilagođavanje otpora. Potrebno je istaći još jednu veliku razliku o kojoj u spojnoj tehnici valja voditi računa. Sve elektronke, bez obzira na tip i konstrukciju dobijaju istu polarnost napona; da se dobije anodna struja anoda mora biti pozitivna a katoda negativna, a smjer prolaza je uvijek od katode prema anodi. Kod tranzistora razlikujemo i dva tipa, PNP i NPN tip, pa od toga zavisi polarnost priključenog napona. Iako u unutrašnjost tih dvaju tipova tranzistora, dolazi do različitih dešavanja po svemu u njihovoj osnovi, spolja im se način rada ne razlikuje.

Što se tiče načina spajanja tranzistora s obzirom na elektrodu koja se spaja na nultu tačku sklopa (zajednička elektroda za ulazni i izlazni krug), vrijedi isto što i za elektronke. Elektronke možemo spojiti na tri razlišita načina, naime, da se na nultu tačku spoji katoda, rešetka ili anoda. Spoj sa uzemljenom katodom najčešći je način spajanja, a njemu odgovara spoj tranzistora sa zajedničkim (uzemljenjem) emiterom, poznat još kao i emiterski spoj. Taj se spoj u praktičnoj upotrebi tranzistora najčešće koristi.

Naročito dobra svojstva u radu na visokim frekvencijama pokazuju elektronke u spoju sa uzemljenom rešetkom, a isto važi i za analogni spoj sa tranzistorom koji se naziva spoj sa zajedničkom ili uzemljenom bazom. Ako želimo u sklopu sa elektronkom postići veliku ulaznu, a malu izlaznu impendansu, dobiti dakle sklop za transformacuju impendansa, upotrebićemo tzv. katodno pojačalo u kojem se radni otpor ne nalazi u anodnom, već u katodnom krugu. Naponska pojačanja takvog sklopa manje su od 1, a isto tako i analognog tranzistorskog spoja, koji se naziva spoj sa zajednjičkim (uzemljenim) kolektorom. I kod ovog tranzistorskog pojačala naponsko pojačanje je manje od 1.

S obzirom na tri moguća načina spajanja tranzistora, dobijaju se i različite dobre i loše osobine takvog sklopa. Pri prelazu iz jednog spoja na drugi mijenjaju ulazni i izlazni otpor, pojačanje struje, napona ili snage, faza izlaznog napona i struje na ulazu, te granične frekvencije. Sva ta svojstva obuhvaćena su u sledećoj tablici, pa se iz nje mogu vidjeti sve specifičnosti, odnosno dobre i loše strane pojedine vrste spojeva.

Granice numeričkih podataka o otporima i pojačanjima u tablici ne mogu se smatrati krajnjim, već su to samo rasponi za tranzistore normalnog tipa. Ima dakle tipova kojima pojedini podaci mogu izaći i izvan tih granica.

10

Tablica 1. Karateristike tranzistorskih spojeva

Različiti otpori pojedinih diodnih delova tranzistora, navedeni u gornjoj tablici, omogućuju provjeru ispravnosti tranzistora, a takođe za određivanje pripadnosti priključaka kod nepoznatih tipova.

6. Radna tačka tranzistora i temperaturna stabilizacija

Tranzistor je izvanredno osjetljiv već na male promjene temperature PN prelaza, a previsoke temperature ne samo da bi poremetile rad, već bi ga mogle u i potpunosti uništiti. Koliko je tranzistor osjetljiv na promne temperature najbolje vidimo iz podataka da se germanijevom tranzistoru, pri povećanju temperature za svakih 10ºC struja kolektora povećava za približno 100%. Povećanje te struje uzrokuje dalje povećavanje temperature tranzistora, i tako to ide dalje poput lavine dok se tranzistor ne uništi. Ta se pojava naziva termička reakcija.

Koliko puta, prvenstveno u izlaznim stepenima tranzistorskih prijemnika i pojačala, koristi se temperaturna stabilizacija pomoću NTC termistora (termistor sa negativnim temperaturnim koeficijentom). Ako bi došlo do porasta temperature, a time i do naglog porasta kolektorske struje, otpor termistora će se smanjiti, što će uzrokovati manji napon baze prema emiteru. Posljedica bi bila smanjenje struje kolektora, tj. ona bi ostala ista kao što je i bila.

Ponekada se za stabilizovanje kolektorske struje na varijacije temperature i pogonskih napona u krugu podjele napona za bazu umesto NTK otpornika uzima slojna dioda. Upotrebom pravilno odabrane diode postiže se bolja stabilizacija nego sa otpornicima ili termistorima.

11

U prilozima se nalazi dokumentacija proizvođača za tranzistor 2N3055

Slika 9. Temperaturna stabilizacija tranzistorskog stepena uz pomoć slojne diode.

7. Komplementarni tranzistori

Pod komplementarnim tranzistorima mislimo na tranzistorski par (dva tranzistora) različite polarnosti, dakle jedan PNP, a drugi NPN. Simetričnim komplementarnim tranzistorima karakteristike su jednake, samo su smjerovi struje kroz njih različiti. Kao pojam komplementarnosti pri elektronkama ne postoji, tako se sa tranzistorima dobijaju nove mogućnosti spajanja koje se sa elekronkama ne mogu postići. Najčešće se komplementarni tranzistorski parovi upotrebljavaju u izlaznim stupnjevima NF pojačala bez izlaznog transformatora. Baze tranzistora se spoje zajedno, pa ulazni signal s pozitivnim poluperiodama pobuđuje tranzistor NPN, a s negativnim PNP. Za komplementarni izlazni stepena ne samo da nije potreban izlazni transformator već nije potreban niti ulazni, a niti neki drugi sklop za okretanje faze. U vezi s time treba napomenuti da postoji izlazni stepen bez izlaznog transformatora koji se naziva kvazikomplementarni spoj.

Umjesto relativno skupog komplementarnog tranzistorskog para u izlaznom stepenu katkada se odabira drugo rješenje, tako da se kvazikomplementarni izlazni stepen kombinuje sa drajverskim komplementarnim stepenom, koji je zbog manje snage znatno jeftiniji.

Za obje vrste izlaznih stepena bez izlaznog transformatora može se priključivanje zvučnika i napajanja izvesti na dva načina: ili s jednim izvorom i priključivanjem zvučnika preko kondenzatora, ili s dva izvora napajanja i ravnim priključenjem zvučnika. Taj se poslednji način ponekad upotrebljava u prijenosnim tranzistorskim prijemnicima pri napajanju s dve baterije od 4,5V.

12

Slika 10. a) Principijelna shema spoje izlaznog stepena s komplementarnim tranzistorima bez izlaznog transformatora. b) I principijelna shema kvazikomplamentarnog spoja izlaznog stupnja bez transformatora.

8. Podjela tranzistora

Kako je već spomenuto, prvi tranzistori su bili tačkasti. Njime su doduše postavljeni temelji današnje tranzistorske tehnike, zbog velikih mana za mnoge upotrebe nisu bili osobito prikladni. Te su mane kod slojnij tranzistora, koji su se pojavili nakon njih, u priličnoj mjeri uklonjene, tako da su se oni, nasuprot novim konstrukcijama koje i dandanas proizilaze održali pa se još uvek proizvode u velikim količinama. S obzirom na način dobijanja kristala i poluprovodnog spoja kao i na postupak pri izradi tranzistora, dakle s obzirom na njegovu proizvodnu tehnologiju i konstrukciju, poznajemo čitavo mnoštvo raznih vrsta tranzistora, što je od velikog značaja prvenstveno pri upotrebi na visokim frekvencijama i za specifične svrhe.

Pri upotrebi u niskofrekventnoj tehnici preovladavaju slojni tranzistori. Među visokofrekvantnim tranzistorima, s obzirom na konstrukciju preovladavaju sledeći glavni tipovi: drift, mesa, planarni, epitaksijalni, planarno-epitaksijalni itd. Iako spomenute nazive upotrebljavaju svi proizvođači tranzistora, neki međutim neki put daju posebne, komercijalne nazive koji označavaju njihovu specifičnu konstrukciju. Tako je npr. tranzistoru Overlay firme RCA emiter podeljen na više paralelno spojenih emiterskih traka. Tranzistoru Hometaxial-base naziv je kombinovan od reči homogen i axial, jer mu zona baze u aksijalnom smjeru ima homogeni specifični otpor.

13

S obzirom na opterećenje, tranzistore dijelimo na one za naponska pojačanja i na učinske tranzistore, tj. one za pojačanje snage. I jedni i drugi proizvode se za upotrebu na niskim i visokim frekvencijama. Posebna su vrsta tzv. sklopni tranzistori, kojih su karakteristike naročito pogodne za sklopni pogon, dakle u pretvaračima, impulsnim generatorima i sl.

Za okidače (triggere) mnogo se upotrebljavaju tzv. UJ tranzistori (Unijuction tranzistori). Široku i sve češću primjenu imaju FE tranzistori, često nazvani i skraćeno FET. I ta je skraćenica zapravo skraćena jer u punom obliku glasi JFET (Junction Field Effect Transistor – tranzistor s efektom polja) za razliku od, u poslednje vreme, sve češće upotrebljavanog MOSFET-a (takođe poznatog kao skraćenica IGFET, MOST ili IGT). Za njega je karakteristično da su mu vrata (upravljačka elektroda) izolirana, što mu daje nevjerovatno visoke ulazne otpore, reda veličine 10^14 Ω. FET i MOSFET uspjeli su da dovedu elektronke tamo gdje to prije nije bilo moguće, prvenstveno tamo gde su visoki ulazni (ili izlazni) otpori karakteristični i neophodni za neki spoj.

Fototranzistor je posebna vrsta tranzistora kojima se može upravljati i svjetlom, a takođe se vrlo često upotrebljava npr. kao optički senzor.

Slika 11. Nekoliko tipičnih izgleda tranzistora za naponsko pojačavanje.

Slika 12. Nekoliko tipičnih izgleda tranzistora snage.

14

Slika 13. Nekoliko tipičnih izgleda VF tranzistora.

9. Upotreba tranzistora

Tranzistor se kao element upotrebljava u gotovo svim električnim uređajima. Izuzeci su jedino VF i NF filteri koji se pretežno sastoje od kondenzatora i ponekog otpornika.

Iako se u današnjim uređajima sve više upotrebljavaju integrisani krugovi, zbog brojnih prednosti: manje dimenzije, jednostavnija ugradnja i servisiranje, tranzistori nisu izbačeni iz upotrebe. Iako nisu vidljivi kao samostalni elementi, oni su integrisani sa drugim elementima i čine integrisane krugove.

Tranzistori su zamjenili elektronke sa mnogih područja. Kao prednost tranzistora nasuprot elektronkama izdvojili bismo: male dimenzije, robusnost, jednostavna konstrukcija, mali vlastiti šumovi, velika otpornost na mehaničke uticaje, nije ga potrebno žariti prije upotrebe (što nije slučaj sa elektronkama), visoka trajnost, male smetnje zbog uticaja magnetnih polja, mali pogonski napon, nema mikrofonije i konačno, velika korisnost zato što ga nije potrebno grijati.

Oni imaju i mane, među koje spadaju: veoma zavisi od temperature, velika tolerancija između primjeraka istog tipa, nizak pogonski napon što pri tranzistorima velike snage smeta, osim nekih rijetkih specijalnih tipova, nema mogućnosti višestrukog upravljanja, na nosioce naboja ne može se kod normalnih tranzistora uticati električnim ili magnetnim poljima. Danas su mnoge njihove mane uklonjene ili dovedene do minimuma, te im je tako još više povećana funkcionalnost.

Jedno od rijetkih mjesta sa kojih tranzistori nece još istisnuti elektronke su katodne cevi ekrana televizijskih prijemnika i monitora računara.

Kao ni mnogi drugi elektronski elementi, tako ni sami tranzistori ne čine elektronske uređaje, već se kombinuju sa drugim, a najviše sa otpornicima, kondenzatorima, diodama, zavojnicima i na kraju i sa samim tranzistorima i integrisanim krugovima.

15

Tranzistori se danas ipak najviše upotrebljavaju u tranzistorskim audio pojačalima i pretpojačalima (slika 12), te kao pojačalo snage u sklopovima sa integrisanim krugovima.

Slika 14. Shema spoja jednostavnog tranzistorskog pretpojačala sa dva ulaza.

11. Literatura

1. „Elektronički energetski pretvarači“ prof.dr.sc. Ivan Flegar 2. „Elektronički sklopovi“ Petar Biljanović 3. „Elektronički elementi i osnovni sklopovi“ Tomislav Brodić

16