IMENA PLANETA

Kao što većina sigurno zna, imena planeta koje danas koristimo izvedena su iz naziva za nebeska tijela koja su koristile još drevne civilizacije. Međutim, ono na šta bih htio da skrenem pažnju, jeste da su pametnjakovići drevnih civilizacija, pored Sunca i Mjeseca, poznavali u najboljem slučaju još samo pet najbližih planeta. Ostale nisu otkrivene sve do pronalaska teleskopa, a njihova imena su im nadevali uglavnom ljudi koji su ih otkrivali. 

Britanski astronom William Herschel je 1781. godine otkrio planetu Uran. Heršel je planirao da novoj planeti da ime "Georgium Sidus", što je na latinskom značilo "Džordžova zvijezda", i trebalo je da proslavi njihovog kralja, Džordža III. Srećom, kolega–astronom Johann Bode je ubijedio Heršela da se treba držati tradicije i planete nazivati po mitološkim bogovima, a kraljevima ostaviti zemlju, da se tu stvari nazivaju njihovim vrlim imenima. Heršel je izabrao ime Uran (Uranus), po rimskom bogu neba, koji je bio Saturnov otac i Jupiterov djed. Ekvivalent ovom imenu u grkoj mitologiji je bio bog Ouranos.

Slijedeće otkriće neke planete predstavlja sigurno jedno od najvećih dostignuća u povijesti astronomije. Proučavajući putanju Urana, astronomi su s karaja XVII i s početka XVIII stoljeća uočili izvjesna neslaganja položaja planete – nikada nije bila tamo gdje bi po slavnim Keplerovim zakonima trebalo da bude. Nekolicina naučnika se složila da u tom slučaju mora da postoji tamo još jedno veliko tijelo koje svojom gravitacijom utiče na kretanje Urana. Englez John Adams i Urbain Leverrier iz Francuske, obojica vrsni matematičari, nezavisno su jedan od drugog 1845–46 razriješili tu misteriju i odredili položaj hipotetičke planete. Ubrzo zatim, nemački astronom Johann Gale je teleskopom pronašao novu planetu skoro tačno tamo gde su komplicirani proračuni dvojice matematičara predviđali. Planeta je dobila ima Neptun, po rimskom bogu mora. Njegov par u grčkoj mitologiji je bio Posejdon.

Astronomi su s kraja XVIII stoljeća vjerovali da mora postojati još jedna planeta iza Neptuna, čije postojanje bi objasnilo dodatna neslaganja u orbiti Urana. Jedan od najglasnijih zagovornika te ideje je bio američki astronom Percival Lowell. On je pažljivo proračunao položaj nove planete i tražio je na nebu sve do svoje smrti 1916. godine. Na Lovelovu nesreću, njegov udaljeni objekat se u tom trenutku nalazio u istom djelu neba kao i najgušće oblasti Mliječnog puta, tako da ga je bilo praktično nemoguće prepoznati između gusto raspoređenih zvijezda u pozadini. Ali 1930. godine sreća se osmjehnula mladom amateru, američkom astronomu Clydeu V. Thombaughu, koji je na svojim fotografskim pločama uspio da otkrije novi objekat i tako potvrdi Persivalova predviđanja i proračune. Ironijom sudbine, otkriveno je da poremećaj orbite Urana izazvan tim novim tijelom, od čega je sve i počelo, zapravo i nepostoji, ali otkriće tog sićušnog svijeta je ostalo zabilježeno kao veliko dostignuće. Mada ga od prošle godine niko više ne

tretira kao planetu, tada je dobio naziv Pluton (Pluto) po rimskom bogu podzemlja. U grčkoj mitologiji, pandan mu je Had (Hades).

Da se vratimo na unutarnje planete, čije kretanje su ljudi pratili još od najranijih dana. Današnja imena planeta: Merkur, Venera, Mars, Jupiter i Saturn, kao i Sunce i Mjesec (za koje su drevne civilizacije takođe vjerovale da su planete) izvedena su iz latinskih naziva koje su Rimljani dali ovim objektima, a koja su opet jednostavno prevedena sa grčkog. Danas se vjeruje da i grčki nazivi planeta takođe vode porijeklo od još ranijih civilizacija, možda čak od Sumera. Znamo da su Sumeri bili prva civilizacija u pisanoj povijesti, koji su nastali oko IV milenijuma p. n. e. Mnoga njihova znanja i mitovi su preko Babilonaca, Asiraca, Hitita, Feničana, starih Grka i Rimljana dospjeli u Zapadnu civilizaciju. Imena planeta su samo jedna od tih stvari koje nam je sumersaka tradicija ostavila u naslijeđe.

Sigurno su mnoga od navedenih imena ranih bogova po kojima su planete nazvane vremenom malo izmjenjena, ali tablica može da pomogne da se bar donekle prati razvojni put imena kroz povijest.

Nazivi planetaMitološko porijeklo

Sumerski Babilonski

Feničanski Grčki Latinski Engleski Hrv

Boginja Zemlje

Ki ili Nunhusgar

Aruru Athirat Gæa Terra Earth[1] Zemlja

Bog ili boginja Mjeseca

Nanna Sin Yarikh Selenę Luna Moon Mjesec

Bog znanja ili komunikacije

EnkiEa ili Nabű

Taaut HermesMercurius

Mercury Merkur

Boginja ljubavi

Inanna Ishtar Astarte Aphroditę Venus Venus Venera

Bog Sunca Utu Shamash Shamash Helios Sôl Sun SunceBog smrti ili rata

Gugalanna Nergal Resheph Ares Mars Mars Mars

Glavni bog, vladar neba i oluja

Enlil MardukHadad ili Ba'al

Zeus Iuppiter Jupiter Jupiter

Bog žetve ili poljoprivrede

Ninurta Ninurta El Kronos Saturnus Saturn Saturn