Aleksandar Sergijevic Puskin - Pikova Dama

ALEKSANDAR SERGEJEVI PUKIN

Biljeka o piscu:

Aleksandar Sergejevi Pukin je ruski pjesnik roen 6.VI 1799. godine u Moskvi, a umro je 10. II 1837. godine u Petrogradu. Potomak stare osiromaene plemike porodice, u ranom djetinstvu preputen odgoju kmeta Nikite Kozlova i osloboene kmetice Arine Rodionovne Jakovljeve, kojoj zahvaljuje svoje odlino poznavanje ruskog narodnog stvaralatva i jezika. kolovao se u plemikom uilitu u Carskom Selu, u kome je, zahvaljujui liberalnim nastavnicima, vladao duh politikog slobodoumlja. U liceju je pripadao progresivnom knjievnom kruoku "Arzamas". Od 1814. godine Pukinovi stihovi se tampaju i slava mladog pjesnika naglo raste. Apstraktno plemiko inteligentno volterijanstvo sa svojim skepticizmom prema religiji i carizmu te oslobodilake ideje izazvane 1812. godinom tvorile su duhovnu podlogu sredine u kojoj je rastao. Na Pukina je u tom smislu snano djelovao istaknuti mislilac P.J. adajev. Iz liceja je izaao kao tovatelj Radieva i Voltairea, kao pjesnik slobode i protivnik autokratizma. Sluio je nominalno u ministarstvu vanjskih poslova. Kretao se u drutvu progresivnih intelektualaca (K.F. Riljejev, V.K. Kjuheljbeker, A.A. Deljvig, I. Puin). Godine 1819. stupio je u literarni kruok "Zelena svjetiljka". Njegovi necenzurirani stihovi i politiki epigrami krue u prijepisima. Mjesec dana prije istupa dekabrista na Senatskom trgu pie mu njegov voa Riljejev: "U tebe su uperene oi Rusije, tebe vole, tebi vjeruju, u tebe se ugledaju. Budi pjesnik i graanin." Car Aleksandar kanjava mladog pjesnika progonstvom na jug Rusije, koje je potrajalo od 1820. do 1824. godine. U besarabijskom gradu Kiinevu Pukin se zbliio s aktivnim lanovima "Junog drutva" Pesteljem, Orlovom i Rajevskim. Revolucionarna previranja u Europi ojaala su pjesnikovo buntovno raspoloenje. U pjesmi Bode (1821. godine) Pukin govori o careubojstvu, a u poemi Gavrilijada istupa protiv religije. Pukin je 1824. godine otputen iz slube i prognan u zaviajno selo Mihajlovsko, gdje je proveo dvije godine. Na dan dekabristikog ustanka 1825. godine Pukin je bio u Mihajlovskom i ta ga je okolnost spasila od kazne koja je zadesila sudionike ustanka. Novi car Nikola I "oprata" Pukinu (1826. godine) i dozvoljava mu povratak u Petrograd, ali ga stavlja pod stalni nadzor policije i osobno cenzurira njegova djela. Teko podnosei reakciju koja se svalila na Rusiju poslije uguenja dekabristikog ustanka, Pukin misli na bijeg u inozemstvo, to mu ne polazi za rukom. Godine 1831. eni se Natalijom Gonarovom. Otmjeni dvorski krug nije trpio Pukina i osveivao mu se intrigama i klevetama. Car eli poniziti autora jetkih epigrama pa ga 1834. godine imenuje kamerjunkerom, zvanjem uvredljivim za pjesnika s obzirom na njegov ugled i godine. Kojekakve udovice alju Pukinu anonimna pisma s aluzijama na odve intimne veze njegove supruge i cara. Strastveni pjesnik izaziva na dvoboj (27. I 1837. godine) Francuza D(Anthesa, avanturistu i intriganta u dvoboju Pukin biva smrtno ranjen i umire nakon dvodnevnih muka. Knjievno formiranje Pukinovo poklapa se s vremenom kad u Rusiju prodiru demokratske ideje francuske revolucije. Osamnaestogodinji Pukin izraava mrnju prema samovlasti i istie misao da monarh ne caruje na temelju svoga podrijetla nego na temelju zakona svoje zemlje. Omladina ui napamet Pukinove stihove, koji su izraavali osnovne ideje dekabrista. Oko 1820. godine Pukin poinje pisati svoje poeme (Ruslan i Ljudmila) u duhu usmenoga stvaranja. Dok je boravio u progonstvu na jugu Rusije, Pukin je itao engleskog romantika Byrona. Priroda Krima i Kavkaza odrazuje se u djelima iz toga razdoblja, kojima ujedno poinje u ruskoj knjievnosti "romantizacija prirode". Napose su za ruski romantizam znaajne poeme Kavkaski zarobljenik; Braa razbojnici; Bahisarajski vodoskok; Cigani. Njegovo glavno djelo, roman u stihovima Jevgenij Onjegin, koji je zapoeo pisati na jugu 1823. godine, proeto je skepsom, pesimizmom i donekle pomodnim bajronovskim "svjetskim bolom". Progonstvo u zabitnom seocu Mihajlovskom bilo je veoma plodonosno. Napisao je glavni dio Jevgenija Onjegina, dovrio poemu Cigani, napisao dramolet Scena iz Fausta, roman u stihovima Grof Nulin, zatim Pjesme o Stjenki Razinu (posve u duhu narodne pjesme), nekoliko znaajnih i originalnih rasprava o romantikoj i klasinoj poeziji te o basnama Krilova. Njegova lirika iz tog razdoblja dostie vrhunac. Dvogodinji prisilni boravak na selu ponukao ga je da se pozabavi ruskom prolou i stvori povijesnu tragediju Boris Godunov, u kojoj je postavio problem odnosa izmeu naroda i cara despota. Po povratku u Petrograd, Pukin pie lirske pjesme (Arion, U dubini sibirskih ruda...) te poemu Poltava. Dobrovoljno sudjelovanje u rusko-turskom ratu urodilo je putopisom Putovanje u Arzrum. U Boldinu je 1830. godine napisao svoje "male tragedije": krti vitez; Mozart i Salieri; Pir za vrijeme kuge; Kameni gost, zatim Pripovjesti Pokojnog Ivana Petrovia Belkina, Bajke o Baldi, O ribaru i ribici, dovrio Jevgenija Onjegina. Tridesetih godina stvara Bronanog konjanika, genijalnu apoteozu Petra Velikoga. U Dubrovskom i Kapetonovoj keri postavlja problem seljake pobune i ozbiljno prouava povijest Pugaova. Pukin je bio nadahnuti vjesnik naprednih ideja svoje epohe. Marx je u svojim politikim radovima o Rusiji citirao Onjegina, tu "enciklopediju ruskoga ivota dvadesetih godina" (V.G. Bjelinski). Pukin je bio publicist, pisac kritikih lanaka o amerikoj i engleskoj demokraciji, o eksploataciji radnika u engleskim tvornicama sukna, te ropstvu amerikih Crnaca. U ruskoj knjievnosti Pukin je novator jezikom, stilom i sadrajem. U Borisu Godunovu prekinuo je, nadahnut itanjem Sharespearea, s tradicijom pseudoklasine drame. Nedovrena drama Rusalka uvodi bogati folklor u umjetnost. U lirskoj poeziji je mnogostran: ljubav, intimni doivljaji, lirski zanosi, ljudske strasti, odnos prema drutvu, prijatelji i neprijatelji, slike prirode, starina i suvremenost. Sve to odjekuje u Pukinovoj lirici. Na polju umjetnike proze probio je put u realizam. Prije Gogolja, Dostojevskog i ehova dao je galeriju priprostih, jednostavnih, tzv. malih ljudi. U Pukinovim stihovima i prozi ogledaju se nesrodne zemlje i udaljene epohe: drevni Istok, klasian svijet, srednji vijek, narodi Europe, Rusija, epohe Petra Velikoga i suvremeno rusko drutvo. Prema Bjelinskom, njegova je poezija "primila i ujedinila u sebi kao velika rijeka, sve pritoke prethodne izvorne knjievnosti i vrativi ih svijetu u novom, preobraenom obliku, odredila daljnji sjajan put ruske literature". Svojom visoko razvijenom svjeu o pozivu pjesnika, svojim humanistikim idejama i naprednim pogledima na svijet, a i kreativnim snagama roenoga genija, Pukin je ivanredna linost ne samo ruske nego i svjetske knjievnosti. Jo 1842. godine pojavio se u Vrazovu Kolu (II) prvi prijevod novele Pikova dama (objavljene u originalu 1834. godine). Otad su ga u nas prevodile sve generacije od Vraza i Trnskog preko Harambaia i Martia do Kombola, Krkleca i Cesaria.

PIKOVA DAMA

Kratki sadraj:

Kartali se jednom kod Narumova, konjikoga oficira u gardi. Duga zimska no prolazila je neosjetno te su kartai oko pet sati ujutro sjeli za stol veerati. Onaj tko je imao sree u igri jeo je s velikim apetitom, a ostali su rastreseno sjedili pred praznim tanjurima. U prostoriji je bio muk i tiina sve do trenutka kad se donio ampanjac. Tada svi zaponu razglabati oko odigranih partija. Domaina i Surina je uporno muila misao zato mladi ininjer Herman nikad nije doao u iskuenje uzeti karte u ruke i zaigrati zajedno s njima budui da je ak i po pet sati znao sjediti uz kartaki stol i pratiti njihovu igru. Herman je udovoljio njihovoj znatielji i odgovorio da ga igra jako zanima, ali da ne moe rtvovati ono to mu je prijeko potrebno zbog nade da stekne suvino. Domain i Surin su to meu sobom prokomentirali rijeima da je Herman Nijemac koji sve radi s raunom. Tako razgovarajui Tomski je spomenuo svoju osamdesetogodinju bakicu groficu Anu Fedotovnu. Naime grofica Ana Fedotovna je nekad putovala u Pariz i tamo je bila vrlo zapaena. U to doba gospoe su igrale faraona. Jedamput je grofica igrajui s Orleanskim vojvodom izgubila veliku svotu i ostala vojvodi duna. Po povratku kui sve je ispriala djedu i naredila mu da isplati dug vojvodi. uvi to grofica eli djed se jako razljuti i odbije isplatiti svotu. Ne znajui to da radi grofica pozove grofa Saint-Germaina koji je bio vrlo ugodan ovjek. Stari ovjek je odmah doao i zatekao je u velikoj muci . Ona mu ispria sve to se dogodilo, i kae mu za muevu surovost traei od grofa Saint-Germaina pomo. Grof bakici povjeri jednu tajnu za koju bi mnogi kartai dobro platili. Istu veer bakica se pojavila u Versaillesu na igri karata kod kraljice. Banku je drao vojvoda Orleanski . Bakica mu se nekako ispriala to mu nije donjela novac i zapone igrati protiv njega. Odabrala je tri karte i stavila ih jednu za drugom. Sve tri karte su joj donjele dobitak i bakica povrati sve do posljednje pare. Bakica ba i nije trpjela ispade mladih ljudi, ali joj se smilio jedan mladi po imenu aplicki koji je takoer zapao u dug kao i ona. Bakica mu je pomogla da povrati dug rakavi mu one tri karte. i tako je Tomski prekinuo priu o bakici budui da je bilo vrijeme za spavanje. Doavi kui Herman je poeo smiljati plan kako da od bakice sazna tajnu triju karata. Ubrzo je smislio plan. Bakica je imala tri djevojke koje su se bavile oko nje. Jedna od djevojaka je bila Lizaveta Ivanovna koju je Herman stalno promatrao s ulice. Dakako i ona je njega zapazila pogledavajui kroz prozor. Jedno kad je bakica ila u etnju povela je Lizavetu. Kada je Lizaveta ulazila u kola Herman joj je u prolazu dobacio pisamce koje je ona vrlo vjeto sakrila u rukavicu da ga nitko ne vidi. Tako je zapoela veza izmeu Lizavete i Hermana. U poetku je Lizaveta odbijala pisma vraajui ih, ali ih je naposlijetku ipak vrlo rado itala. Lizaveta i Herman su se nasamo vidjeli na plesu kod jednog poslanika na kojem je bila i grofica. Lizaveta je poruila Hermanu da e na plesu ostati do dva sata, a da e se nakon toga posluga razii. Lizaveta mu je rekla da se prikrade u pola dvanaest u njezinu sobicu. Herman je bio toliko uznemiren da je ve u jedanaest sati bio pred kuom grofice. Kad se navrilo pola dvanaest, Herman je uao u kuu, ali nije otiao u Lizavetinu sobu ve je otiao u kabinet iz kojeg je promatrao staru groficu kako sjedi kraj prozora. Grofica je bila u spavaici koja joj je po izgledu puno bolje odgovarala s obzirom na godine. Odjedamput se Herman odlui otii do stare grofice i zamoliti je za jednu dobrotu. Herman se nije ustruavao i odmah je groficu uljudno pitao za tajnu triju karata. Nakon to mu grofica nije odgovorila ak niti jednom rjeju, Herman se naljuti i izvadi pitolj te zapone prijetiti grofici. Grofica podigne ruke da bi se toboe zatitila od metka, ali u tom trenutku ona ostade nepomino sjediti u naslonjau. Tada je Herman shvatio da je grofica mrtva. U to vrijeme je je Lizaveta sjedila u svojoj sobi i razmiljala o rijeima Tomskog koji joj je za vrijeme plesa rekao da Herman nosi bar tri zloina na dui. U taj trenutak vrata sobe se otvorie i na vratima se pojavi Herman. Lizaveta se uasno prestraila, a pogotovo nakon toga kad joj je Herman ispriao to se dogodilo s starom groficom. Lizaveta je shvatila da Herman nije eljan ljubavi ve je samo eljan novca. No usprkos tome Lizaveta mu je pokazala tajni izlaz iz kue kako ga uvar na ulazu ne bi opazio. Vraajui se kui Hermanu se stalno motala po glavi smrt grofice. Osjetivi grinju savjesti Herman je odluio otii grofici na sprovod. Na sprovodu se duboko poklonio staroj grofici i u jednom trenutku mu se uinilo da je grofica nakratko otvorila jedno oko. Naravno on je to shvatio kao privienje. Te veeri legao je u krevet, ali dugo u no nije mogao zaspati. U jednom trenutku je zauo korake u susjednoj sobi. U prvi tren je pomislio da je to njegov posilni koji se vraa iz none etnje. Ali koraci su bili drukiji, nekako nepoznati. Tada su se otvorila vrata njegove sobe i u sobu je ula stara ena u bijeloj spavaici. Herman je u prvi tren pomislio da je to njegova stara dadilja, ali bolje pogledavi imao je to i vidjeti. U sobu je ula stara grofica govorei mu da dolazi protiv svoje volje, ali da joj je nareeno da doe. Pristala je rei tajnu triju karata govorei ove rijei: "Trojka, sedmica i kec dobivat e ti jedno za drugim, ali dvadeset i etiri sata smije igrati samo jednu kartu, a poslije za itava svoga ivota da vie ne igra! Pratam ti svoju smrt, ako se oeni mojom pitomicom Lizavetom Ivanovnom... Poslije ovih rijei grofica je izala iz sobe i ubrzo nestala, a Hermanu nije bilo jasno to se dogodilo.Idueg dana Herman se ve spremio i otiao okuati sreu na kartama kod ekalinskog. Herman je na svoju kartu stavio svotu od etrdeset i sedam tisua. Svi sudionici su zapanjeno pogledali jer dotad nitko nije stavio toliku svotu novaca odjedamput. Ubrzo ekalinski pone dijeliti karte. Desno pade devetka, a lijevo trojka. Dobiva! vikne Herman i pokae svoju kartu. Idueg dana Herman je ponovo okuao sreu stavivi kao ulog sve to je dan prije zaradio. ekalinski je poeo dijeliti karte. Herman je ponovo dobio i nakon toga se pokupio kui. I trei dan je poao kartati, mislei da i ovaj put sigurno dobiva. Uloio je sav novac to je do tada zaradio. ekalinski je podijelio karte. Desno je pala dama, a lijevo kec. Herman se poveseli i vikne:"Kec dobiva!" pokazujui svoju kartu. Pokazavi kartu imao je to i vidjeti! Umjesto keca u ruci je drao PIKOVU DAMU !!!.

Karakterizacija likova:

HERMAN je bio sin Nijemca, pretopljenoga u Rusa, koji mu je ostavio neto malo novca. Kako je bio tvrdo uvjeren da mu je potrebno da pojaa svoju nezavisnost, Herman nije troio ak ni kamate od nasljea, nego je ivio samo od plae liavajui se i najmanje raskoi. Bio je, uostalom, ovjek zakopan i astoljubiv, pa su njegovi prijatelji rijetko imali prilike da da mu se rugaju zbog pretjerane tedljivosti. Bio je ovjek jakih strasti i bujne mate, ali ga je vrstina karaktera spasavala od svakidanjih zabluda mladosti. Tako, naprimjer, iako je bio od prirode strastven karta, nikada nije uzimao karte u ruke, jer je proraunao da mu njegovo stanje ne doputa da rtvuje ono to mu je prijeko potrebno zbog nade da e dobiti suvino, a meutim po cijele noi presjedio bi za kartakim stolom i sav u groznici pratio razliite obrte u igri. Herman je ovjek promjenjivog karaktera to se oituje iz onoga to je uinio nakon to je saznao tajnu triju karata. Nakon toga se sasvim promjenio i u njemu se pojavila pohlepa za novcem. Lizavetu uope nije volio. Sva ta "lana" ljubav bila je iz interesa da bi se dolo do grofice koja zna tajnu triju karata.

LIZAVETA je jedna od triju djevojaka koje su pomagale i brinule se za staru groficu. Ona jedina zna kako je teko biti sluga zahtjevnoj grofici i kako je teko ivjeti u kui koja pripada nekom drugom. Lizaveta je jadnica koja je kriva za sve to se staroj grofici ne svia. esto je vrijeana od strane grofice budui da su grofice vrlo zahtjevne ene. to se tie ljubavi s Hermanom ona je mislila kako je Herman stvarno istinski voli i kako je Herman zaista jako zaljubljen u nju. Naposljetku biva veoma razoarana vidjevi da je Hermanova ljubav iz interesa. Na kraju pripovjetke Lizaveta ipak pronalazi sreu udajui se za jednoga veoma dragoga mladia koji ima veliko imanje i uz to je sin biveg upravitelja stare grofice.

Citat rijei stare grofice:

" Dolazim ti protiv svoje volje, ali mi je nareeno da ispunim tvoju molbu. Trojka, sedmica i kec dobivat e ti jedno za drugim, ali dvadeset i etiri sata smije igrati samo jednu kartu, a poslije itava svoga ivota da vie ne igra! Pratam ti svoju smrt, ako se oeni mojom pitomicom Lizavetom Ivanovnom..."

Dojam o djelu:

Djelo mi se veoma svidjelo upravo radi toga to govori o tome kako ovjek moe vrlo lako ako mu se ukae prilika promijeniti i sebe i svoj nain ponaanja. Bolje reeno ovjek vrlo lako mijenja svoju linost i svoj karakter ako mu se ukae prilika za novcem ili nekim drugim vrijednostima. U ovom djelu lijepo je opisano kako se Hermanova linost iz jednog tedljivog ovjeka pretvara u jednog vrlo pohlepnog ovjeka kojem osim novca na svijetu nita drugo nije vano.

Copyright 1997 - 2000 LiR (Lektire i Referati)

Pogledajte nas na :Kontaktirajte nas na :

http://webtree.net/lektirelektire@webtree.net

http://lir.cro-net.com/lektire@cro-net.com