Pjo X. (1903.-1914.)

(Pius X.)

1

Pascendi dominici gregis enciklika o modernizmu

1. Sluba koju Nam je Bog povjerio da pasemo stado Gospodnje, medu svojim prvim zadaama koje je Krist

naloio, ima onu da sa svom budnou uvamo polog vjere prenesene svetima, odbacujui svjetovne novosti

i suprotstavljanja znanosti lanog imena. Providnost najvieg pastira je tolika da nije bilo vremena u kojem

ona nije bila nuna Katolikoj crkvi, jer je, krivnjom neprijatelja ljudskog roda, uvijek bilo ljudi koji e

iskrivljavati nauk (Dj 20,30), praznorjenih i zavodnika (Tit 1,10), zavodnika i zavedenih (2 Tim

3,13). Ipak treba priznati da je, u ovo posljednje doba, prekomjerno porastao broj neprijatelja kria Kristova;

oni, pomou posve novih umijea i punih lukavtine, pokuavaju potpuno obezvrijediti ivo- tvornu snagu

Crkve i, kada bi im to bilo mogue, uzdrmati temelje samoga kraljevstva Isusa Krista. Zbog toga Nam nije

doputeno utjeti, ako ne elimo da ispadne kako ne ispunjavamo Nau veliku dunost i da nam se

dobrohotnost kojom smo do sada nastupali u nadi da emo pruiti zdrave savjete, spoitava kao

zanemarivanje tih dunosti.

Zahtjevnost situacije

2. Da je to nuno bez oklijevanja initi, potie Nas nadasve injenica da poinitelje zabluda ne treba sada

traiti medu deklariranim neprijateljima, nego se oni, a to pobuuje veliku bol i strah, kriju u samom krilu

Crkve, i to su pogubniji to su manje vidljivi. Mislimo pritom, asna brao, na mnoge iz katolikog laikata i,

to je jo alosnije, na mnoge iz samih sveenikih redova, koji se, pod platem ljubavi prema Crkvi, lieni

svakog vrstog okrilja filozofskog i teolokog znanja, te tovie proeti otrovnim naucima neprijatelja

Crkve, bez ustruavanja izdaju za obnovitelje same Crkve; i zbijajui svoje redove obruavaju se na ono to

je najsvetije u Kristovu djelu, ne tedei pritom ni samu osobu boanskog Otkupitelja, kojega, svetogrdnom

drzovitou, svode na poloaj obinog i jednostavnog ovjeka.

2

3. Ima onih koji se ude to ih mi svrstavamo meu neprijatelje Crkve, no nee se nai u udu tko god,

ostavljajui po strani nakane iji je samo Bog sudac, krene prosuivati njihova uenja i njihov nain govora i

djelovanja. Nije daleko od istine onaj koji ih smatra najtetnijim neprijateljima Crkve. Naime, kao to smo

ve rekli, njihovi planovi unitenja ne dolaze izvan Crkve, nego unutar nje; stoga se opasnost krije gotovo u

samom njezinu krvotoku i u njezinoj utrobi, s toliko sigurnijom propau, koliko je oni vie poznaju iznutra.

Da bi stvar bila jo gora, oni ne diu sjekiru na grane ili izdanke, nego na sam korijen, to jest na vjeru i

njezine najdublje korijene. Zasjekavi zatim u taj korijen besmrtnosti nastavljaju iriti otrov cijelim stablom

tako da ne tede nijedan dio katolike istine, nijedan od dijelova koji pokuavaju zatrovati. I< tomu, vrei

svoja bezbrojna tetna djela, nitko ih ne moe natkriliti u domiljatosti i lukavstvu, jer nastupaju istodobno i

kao racionalisti i kao katolici i to s tako dovitljivim pretvaranjem da lako zavedu svakog neopreznog

pojedinca; a budui da su smioni vie no bilo tko drugi, ne zaziru ni od ega i neustraivo i slobodno ire

svoj lani nauk i izdaju ga toboe za pravi. Treba k tomu dodati, a to itekako unosi pometnju u srca, da oni

vode jedan vrlo aktivan ivot, snano i revno se posveuju svakoj vrsti studija, te su, najee, na glasu zbog

svoga strogog asketskog vladanja. Na kraju, a ovo gasi svaku nadu u ozdravljenje, po samim svojim

uenjima odgojeni su prezirati svaki autoritet i svaku vlast, te si, uljuljkani u lano samopouzdanje,

umiljaju da je ljubav prema istini ono to je zapravo oholost i tvrdoglavost. Da, nadali smo se, istini za

volju, da emo ih jednom navesti da donesu mudre odluke, zato smo najprije s njima postupali blago kao s

djecom, preli smo zatim na stroi pristup, i, na kraju smo, premda teka srca, pribjegli takoer javnim

kaznama. Ali vi znate, asna brao, kako je sve okonalo: u prvi trenutak se inilo da su prignuli svoju

glavu, ali su je odmah podigli s jo veom oholou. I moda bi se jo sve to moglo i preutjeti da je rije

samo o njima; no rije je meutim o sigurnosti katolikog imena, dakle, nuno je izai iz tiine, koja bi sada

ve predstavljala grijeh, te prokazati pred licem itave Crkve te koji se tako loe prikrivaju.

Podjela enciklike

4. A budui da moderniste - jer se te s pravom naziva tim imenom - resi vrlo prepredena vjetina da svoja

uenja ne predstavljaju u koordiniranom i cjelovitom obliku, nego su rasprena i razdvojena jedna od drugih,

dok su zapravo postojana i odreena, bit e potrebno prije svega sakupitisva ta uenja u jedan sklop te zatim

pristupiti istraivanju izvora tolikog zastranjenja i odrediti mjere kako bi se sprijeile njegove tete.

Analiza modernistikih nauka

5. A kako bi se ilo redom u jednoj toliko nejasnoj materiji, treba znati kako svaki modernist predstavlja i

gotovo saima u sebi mnoge linosti: filozofa, vjernika, teologa, povjesniara, kritiara, apologete,

reformatora; i onaj koga zapadne dunost upoznati njihov sistem i proniknuti poela i posljedice njihovih

uenja mora sve te sastavnice znati dobro razlikovati jednu od druge.

3

Agnosticizam kao filozofski temelj

6. Polazei dakle od filozofa, cjelokupni temelj vjerske filozofije modernisti polau u uenje, koje nazivamo

agnosticizmom. Prema tom uenju itavi je ljudski razum u cijelosti ogranien na podruje fenomena, znai

na ono to se javlja i na nain na koji se javlja: niti pravo, niti prirodne sposobnosti ne doputaju mu ii

dalje. Zbog toga mu nije dano vinuti se Bogu, niti spoznati njegovu egzistenciju, pa ni pomou vidljivih

stvari. Iz toga se zakljuuje da Bog, to se tie znanosti, ne moe nipoto biti predmet njezina izravnog

istraivanja, a to se tie povijesti, ne smije mu se nikada pristupati kao povijesnom subjektu. Imajui pred

oima te pretpostavke, svatko moe lako dokuiti koja bi sudbina u tom sluaju snala naravnu teologiju,

razloge vjerodostojnosti i izvanjsku objavu. Sve to modernisti uklanjaju i povezuju sa intelektualizmom,

smijenim sistemom, kako oni tvrde, koji je ve odavno propao. Od toga ih nije odvratila niti injenica da je

mnoge zablude Crkva ve slubeno osudila. Jer Vatikanski koncil ovako ui: Ako netko kae da se Boga

jednog i istinita, stvoritelja i Gospodina naega, ne moe sigurno upoznati prirodnim svjetlom ljudskog

razuma, neka bude izopen; te slino tome: Ako netko bude tvrdio da nije mogue, ili nije potrebno da

ovjek, pomou boanske objave, bude pouen o Bogu i tovanju koje mu ima iskazivati, neka bude

izopen; te na kraju: Ako netko bude tvrdio da se boanska objava ne moe uiniti vjerodostojnom po

izvanjskim znacima i da ljude vjeri iskljuivo privlai cjelokupno iskustvo ili privatno nadahnue, neka bude

izopen. Na koji nain zatim modernisti s agnosticizma, koji predstavlja isto stanje neznanja, prelaze na

znanstveni i povijesni ateizam, koji je meutim stanje pozitivnog nijekanja, i s kojim se pravom i po kojoj

logici zato s neznanja je li Bog intervenirao ili ne u povijesti ljudskog roda prelazi na to da se sve objanjava

u povijesnim okvirima ostavljajui Boga potpuno po strani kao da zapravo nikada nije intervenirao, neka

odgovori tko moe. Ali tako jest: za njih je utvreno i odreeno da znanost i povijest trebaju biti bezbone; u

njima ima mjesta samo za pojave, dok su Bog i ono to govori o boanskom potpuno iz njih odstranjeni.

Vidjet emo odmah to se u tom apsurdnom uenju tvrdi o preuzvienoj osobi Isusa Krista, o otajstvima

njegova ivota i njegove smrti, o njegovu uskrsnuu i uzaau na nebesa.

Vitalni imanentizam

7. Tono je da agnosticizam ne predstavlja u uenju modernista samo negativnu stranu; pozitivna je sva u

ivotnoj imanenciji. Oni se u svojem uenju kreu od jedne do druge. Religija, bila ona naravna ili

nadnaravna, kao i svaka druga stvarnost, treba dopustiti objanjenje. No ako se naravna teologija ukloni, ako

se zatvori put objavi zbog toga jer se odbacuju razlozi vjerodostojnosti, ako se tovie nijee svaka izvanjska

objava, jasno je da je zaludu to objanjenje traiti izvan ovjeka. Ostaje dakle da se trai u samom ovjeku; a

budui da religija nije nita drugo ve nain ivljenja, njezino se tumaenje mora traiti upravo u ovjekovu

ivotu. Otud princip religijske imanencije. Vie od toga, ono to, da tako kaemo, daje prvi poticaj svakoj

ivotnoj pojavnosti, u to se ubraja takoer religija, uvijek treba pripisati odredenoj potrebi; prapoetke

zatim, govorei poglavito o ivotu, treba pripisati jednoj kretnji srca, odnosno hoemo rei osjeaju. Zbog

4

toga, budui daje Bog predmet religije, moramo zakljuiti da se vjeru, poetak i temelj svake religije, mora

dovesti u vezu s osjeajem koji izvire iz potrebe za boanstvom. Ta potreba, koju ovjek uti tek u

odredenim i povlatenim prigodama, ne moe po sebi pripadati podruju svijesti; nego se nalazi u pozadini

poput nekog principa skrivenog ispod razine same svijesti, ili, kao to se kae u rjeniku posuenom od

suvremene filozofije, u podsvijesti, gdje njezin korijen ostaje obavijen tajnom i neshvatljiv. Ako se zatim

postavi pitanje na koji se nain iz te potrebe za boanstvom, koju ovjek osjea u samom sebi, prelazi na

religiju, modernisti odgovaraju na sljedei nain. Znanost i povijest, kau oni, omeeni su s dvije granice:

jedne vanjske, a to je vidljivi svijet; druge unutarnje, a to je svijest. Svaku od tih granica koje ovi imaju nije

mogue prijei; izvan toga one se nalaze pred nepoznatim. Pred tim nepoznatim, bilo da je ono izvan

ovjeka ili se krije u ovjeku u skrovitima podsvijesti, potreba za boanskim, kojoj ne prethodi bilo kakav

umni in, kao to to hoe fideizam, u dui koja ve samoniklo naginje religiji budi odreeni osjeaj; taj

osjeaj, bilo kao predmet bilo kao nutarnji uzrok, podrazumijeva u sebi stvarnost boanskog i na odreen

nain povezuje ovjeka s Bogom. Taj osjeaj modernisti nazivaju upravo religijom i smatraju ga ishoditem

religije.

8. No u tome se ne iscrpljuje cjelokupno njihovo filozofiranje, ili, bolje rei, njihovo buncanje. Poto u tome

osjeaju oni ne samo da susreu vjeru nego s vjerom i u samoj vjeri shvaenoj na njihov nain, dre da se

nalazi takoer objava. I to bi se onda smatralo objavom? Odnosno nije li moda objava, ili bar poelo

objave, onaj religijski osjeaj koji se u jednom trenutku javi u savjesti? Nije li objava pokazivanje, premda

na nejasan nain, Boga duama u tom istom religijskom osjeaju? Dodaju tovie da je, budui da je Bog

istodobno i predmet i uzrok vjere, spomenuta objava istodobno Bog i Boja objava: ima naime Boga ujedno

i za objavitelja i za objavu. Otud, asna brao, ona apsurdna tvrdnja modernista da se svaka religija, prema

razliitom vidiku pod kojim se promatra, mora u isti mah nazivati naravnom i nadnaravnom. Otud kod

modernista to mijeanje savjesti i objave, koje kod njih imaju isto znaenje. Otud zakon, po kojem se

religijska svijest predstavlja kao univerzalno pravilo, koje je potrebno potpuno izjednaiti s objavom i kojem

su se svi duni podloiti, ukljuujui tu i najviu vlast Crkve, bilo kada ona pouava, bilo kada donosi

uredbe to se tie bogotovlja ili stege.

Posljedica izoblienje religijske povijesti

9. Meutim u itavom ovom postupku iz kojeg, prema rijeima modernista, proizlaze vjera i objava, treba

imati pred oima jedno, to je od osnovne vanosti za povijesno-kritike posljedice, koje to za sobom

povlai. Taj Nespoznatljivi, o kojem govore, izlazi iz skrovitosti i razotkriva se vjeri. ini to u tijesnoj

povezanosti s odreenim fenomenom, koji, premda pripada podruju znanosti i povijesti, takoer na

odreeni nain prelazi njihove granice. Taj fenomen moe biti bilo koja prirodna pojava koja u sebi krije

neto tajanstveno; moe biti takoer neki ovjek ija narav, geste i rijei dosta odudaraju od uobiajenih

5

povijesnih zakonitosti i drutvenih klieja. Dakle, vjera, koju privlai Nespoznatljivi, potpuno zaokuplja i

zaposjeda cijeli taj fenomen i proima ga na neki nain svojim ivotom. Iz toga proizlaze dvije stvari:

ponajprije takva preobrazba fenomena do te mjere, rekli bismo, da ovaj biva uzdignut gotovo u stanje

jednako boanskom, koje ga ini prikladnim, kao materiju, za boanski oblik, koji e vjera ovdje unijeti;

drugo, odreeno izoblienje, do kojeg dolazi zbog toga to mu se, budui da je vjera liila fenomen njegovih

primjesa vremena i mjesta, lako pridaje ono to u stvarnosti zapravo nema: to se prije svega dogaa kada je

rije o drevnim fenomenima, i toliko vie to su stariji. Iz toga dvoga modernisti izvlae za sebe dva

osnovna pravila: ona, povezana s treim koji je ve preuzet iz agnosticizma, tvore gotovo temelj kritike

povijesti. Prikaimo to jednim primjerom, preuzetim iz osobe Isusa Krista. U Kristovoj osobi, tvrde oni,

znanost i povijest ne nalaze nieg nadljudskog. Dakle, na osnovi prvog pravila koje proizlazi iz

agnosticizma, iz povijesti se mora izbrisati sve ono to upuuje na boansko. Jo i vie od toga, u skladu s

drugim osnovnim pravilom, povijesnu Kristovu osobu vjera je preoblikovala: dakle potrebno ju je liiti

svega onoga to je izdie iznad povijesnog stanja. Na kraju, tu je osobu vjera i izobliila, kao to ui tree

osnovno pravilo: dakle iz nje valja ukloniti sva razglabanja, sve injenice, ukratko, sve ono to se ne

podudara s njezinom naravi, njezinim poloajem i prosvjeenou, mjestom i vremenom u kojem je ivjela.

Nama e ovaj nain razmiljanja djelovati udnim, ali evo u tome se sastoji kritika modernista.

10. Dakle, religijski osjeaj, koji po nekom imanentnom porivu izlazi iz skrovita podsvijesti, klica je itave

religije i ujedno uzrok onoga to je bilo ili e tek postati u bilo kojoj religiji. Isprva sirov i gotovo

bezoblian, malo-pomalo, pod utjecajem tajanstvenog principa po kojem se raa, taj bi se osjeaj

usavravao, ovisno o naprecima ljudskog ivota, iji, kao to se tvrdi, predstavlja oblik. Tako bi se raala

svaka religija, pa i ona nadnaravna: one nisu nita drugo doli izraaj navedenog religijskog osjeaja. Ne

smatra se da je drukije i s katolikom religijom; tovie ona je potpuno jednaka ostalima: jer ona nije

drukije nastala, nego putem vitalne imanencije u svijesti Krista, ovjeka vrlo uzviene naravi, kojemu nitko

nije niti e biti ravan. Sluajui to mi ostajemo zapanjeni zbog tih toliko smjelih i svetogrdnih tvrdnji! Ipak,

asna brao, to nisu nepromiljena zborenja nevjernika. To su katolici, to su tovie brojni sveenici koji

tako javno govore. to je jo gore, dok zbore te i sline bemislice, hvalisaju se da reformiraju Crkvu! Ovdje

nije vie rije o drevnoj zabludi, koja ljudskoj naravi pridaje gotovo neko pravo u nadnaravnom redu. Ide se

i dalje; sve dotle da se tvrdi da je naa presveta religija, u ovjeku Kristu jednako kao i u nama, potpuno

prirodan plod naravi. Ne znamo postoji li prikladniji nain da se dokine svaki nadnaravni red. Zato je s

potpunim pravom Vatikanski koncil izjavio: Ako netko kae da Bog ne moe ovjeka uzdii do spoznanja i

savrenosti koja nadilazi narav, nego da moe i mora sam i vlastitim snagama, sa stalnim progresom,

prispjeti na kraju posjedovanju svake istine i svakog dobra, neka bude izopen..

6

Porijeklo dogmi

11. Sve do sad, ipak, asna brao, nismo vidjeli da se daje prostora djelovanju razuma. Ipak, prema uenjima

modernista, razum ima svoj udio u inu vjere. Korisno je promotriti na koji nain to biva. U tome osjeaju,

kau, o kojem se esto govorilo upravo zato to je osjeaj a ne poznavanje, Bog se uistinu pokazuje ovjeku,

ali na tako konfuzan nain da se malo ili jedva razlikuje od subjekta vjerovanja. Potrebno je dakle da se taj

osjeaj pomalo rasvijetli, tako da se moe u njemu Boga potpuno nazrijeti i razluiti ga od subjekta. A to je

upravo zadaa razuma, kojemu je svojstveno razmiljati i ralanjivati i po njemu ovjek ivotne pojavnosti

koje se javljaju u njemu najprije pretvara u mentalne predodbe a zatim ih izraava na verbalan nain. Otud

rairena izreka modernista da religiozan ovjek mora misliti svoju vjeru. Razum se dakle, naavi se

iznenada uz osjeaj, nad njega prigiba i na njemu vri zahvat slian onomu to ga ini slikar koji osvjetljava

i oivljava crte na slici koji je izblijedio od starosti. Tu usporedbu donosi jedan od uitelja modernizma.

Dvojako je djelovanje uma u tom poslu: najprije, prirodnim i spontanim inom, izraava svoju spoznaju

jednostavnom i ope poznatom reenicom; zatim, razmiljanjem i dubljim pronicanjem, ili, kao to kau,

obraujui svoju misao, izraava ono to misli sekundarnim reenicama, koje istina proizlaze iz prve, ali su

istananije i jasnije. Te sekundarne reenice, kada ih najvie crkveno uiteljstvo proglasi pravovaljanima,

sainjavat e upravo dogmu.

12. Time se, to se tie uenja modernista, nalazimo pred jednim od poglavlja od najvee vanosti, u samom

srcu i samoj naravi dogme. Jer oni porijeklo dogme stavljaju u te prve jednostavne formule koje se, pod

odreenim vidikom, mora smatrati bitnima za vjeru, budui da objava, da bi uistinu to bila, zahtijeva da se

Bog jasno pokae u svijesti. Sama dogma zatim, prema onomu to izgleda oni tvrde, sainjena je upravo od

sekundarnih formula. Da bi se bolje upoznalo dogmu treba najprije istraiti odnos koji postoji izmeu

religijskih formulacija i religijskog osjeaja. U tomu nee imati tekoa onaj koji e smatrati neim to se

samo po sebi podrazumijeva da svrha tih formulacija nije nita drugo nego da prue nain vjerniku da

obrazloi vlastitu vjeru. Zbog toga te formulacije slue za posredovanje izmeu vjernika i njegove vjere. to

se tie vjere, ti su izrazi neprikladni da izraze njezin objekt te ih modernisti nazivaju simbolima; to se pak

tie vjernika, svode se na puka orua.

Njihova evolucija

13. Nije doputeno zato ni na koji nain drati kako oni izraavaju jednu apsolutnu istinu, budui da su, kao

simboli, tek jednostavne predodbe istine, te je stoga potrebno prilagoditi ih ovjekovu religijskom osjeaju;

kao orua, prenositeljice su istine, i zato se sa svoje strane moraju prilagoditi ovjeku u pogledu religijskog

osjeaja. A budui da religijski osjeaj, kao onaj koji za predmet ima apsolutnost, prua bezbrojne aspekte,

te se danas moe javiti jedan a sutra drugi, pa slino tome onaj koji vjeruje moe prolaziti kroz bezbrojne i

razliite okolnosti, iz toga slijedi da formulacije koje mi nazivamo dogmama moraju podlijegati istim

7

promjenjivostima te stoga biti kadre varirati. Tako se stvorio prostor za duboki razvoj dogmi. Beskrajne li

gomile sofizama koja rui i razara svaku religiju! I taj, ne samo mogu, nego nuan razvoj i promjenu

dogmi, modernisti ne samo da drsko zastupaju nego on predstavlja loginu posljedicu njihovih izjava.

Naime meu stoerima njihova uenja jest i ovaj, preuzet iz principa vitalne imanencije: da religijske

formulacije, da bi uistinu bile to, a ne puke spekulacije uma, nuno je da budu ive i da ive istim ivotom

kojim ivi religijski osjeaj. To ne treba shvatiti tako kao da bi te formulacije, posebno ako su one isto

imaginarnog tipa, bile sastavljene navla za religijski osjeaj - jer je manje vano njihovo podrijetlo, kao i

njihov broj i njihova kvaliteta - nego tako da njih same, sastavljene prema potrebi tako da budu podlone

promjenama, religijski osjeaj upija u sebe te one postaju njegov sastavni dio. Drugim rijeima, nuno je da

prvu formulaciju prihvati i potvrdi srce i da rad na oblikovanju sekundarnih formula koji e uslijediti bude

vren pod vodstvom srca. Iz toga slijedi da te formulacije, da bi bile ive, moraju biti i ostati primjerene i za

vjeru i za vjernika. Zato ako iz bilo kojeg razloga ne doe do te prilagodbe, one gube prvotno znaenje i

zahtijevaju da ih se preinai. Predstavljajui tako vrijednost i promjenjivost dogmatskih formulacija, ne udi

to su modernisti dogme toliko prezirali; dok naprotiv u svijest dozivaju i veliaju religijski osjeaj i

religijski ivot. Zato tako krajnje bezono kritiziraju Crkvu, osuujui je da je potpuno skrenula s puta i da

ne umije razlikovati izmeu materijalnog znaenja formulacija i njihova religijskog i moralnog znaenja, te

tvrdoglavo, no uzalud, prianja uz formulacije liene smisla, putajui da se religija srui poput kule od

karata. O, zaista slijepci i vode slijepih koji, nadimajui se oholim imenom znanosti, iznose tlapnje kojima

izobliuju vjeni pojam istine i istinski religijski osjeaj: irei novi sistem, vodeni bezonom i

neobuzdanom pomamom za novou, ne trae istinu tamo gdje se ona sigurno nalazi, te prezirui svete

apostolske tradicije, prianjaju uz uplje, nitavne, nesigurne nauke koje je Crkva osudila i njima, ti

bezumnici jedni, vjeruju da podupiru i zastupaju samu istinu..

Modernist kao vjernik osobno iskustvo i vjerska sigurnost

14. Do ovdje smo, asna brao, modernista promatrali kao filozofa. Sada emo uiniti jedan daljnji korak te

ga promatrati u njegovu svojstvu vjernika. Ako elimo vidjeti na koji se nain, u modernizmu, vjernik

razlikuje od filozofa, valja primijetiti da, premda filozof objekt vjere promatra u boanskoj stvarnosti, tu

stvarnost takoer nigdje drugdje ne susree ve u vjernikovoj dui, kao neto to ova doivljava i izraava:

postoji li ona ili ne u samoj sebi izvan tog osjeaja i tog izraza, njega uope ne zanima. Nasuprot tome

vjernik pouzdano i nedvojbeno zna da boanska stvarnost zaista postoji u samoj sebi, te ba nimalo ne ovisi

o onome koji vjeruje. Ako zatim postavimo pitanje na emu se temelji ta vjernikova tvrdnja, modernisti

odgovaraju: na osobnom iskustvu. No dok tako govore udaljavaju se od racionalista, ali dijele miljenje

protestanata i lanih mistika. Tako oni govore o tome. U religijskom osjeaju mora se prepoznati gotovo

odreena intuicija srca, koja dovodi ovjeka u neposredan doticaj sa samom Bojom stvarnou i ulijeva mu

snanu uvjerenost u njegovo postojanje i njegovo djelovanje u ovjeku i izvan njega, koja uvelike nadilazi

8

svako znanstveno uvjeravanje. Tvrde stoga da postoji jedno pravo iskustvo, i to takvo da nadvisuje svako

razumsko iskustvo; ako neki, poput racionalist, nijeu to iskustvo, ine to i tome ue zato to se ne ele

dovesti u moralna stanja koja se iziskuju za postizanje jednog takvog iskustva. To iskustvo, jer ima i onih

koji su ga stekli, obrazuje vjernika tono i na pravi nain.

Koliko smo samo daleko od katolikog uenja! Sline je tlapnje Vatikanski koncil ve bio osudio. Vidjet

emo neto dalje kako se s tim teorijama, zdruenim sa ostalim ve spomenutim zabludama, irom otvaraju

vrata ateizmu. Korisno je ovdje odmah primijetiti da se kada se to uenje o iskustvu povee s uenjem o

simbolizmu, svaka religija, pa i idolopoklonstvo, mora smatrati pravom. Zato naime ne bi bilo mogue da

se ta iskustva sreu u svakoj religiji? I ako bi se stvarno sretala bilo bi mnogo onih koji bi tomu teili. Pa s

kojim pravom modernisti nijeu istinu iskustvu jednog muslimana? S kojim pravom prava iskustva veu

samo uz katolike? Naime modernisti ne nijeu, nego tovie doputaju, jedni prikriveno drugi otvoreno, da

su sve religije istinite. I da ne mogu misliti drukije, neto je sasvim oito. Naime zbog kojeg bi se razloga,

prema njihovim naelima, ikada bilo koju religiju moglo smatrati lanom? Bez sumnje zbog jednog od ova

dva: ili zbog lanosti religijskog osjeaja, ili zbog lanosti formulacije koju je izrazio um. Religijski osjeaj,

premda moe biti manje ili vie savren, uvijek je jedan: zatim intelektualna formulacija, da bi bila istinita,

dovoljno da odgovara religijskom osjeaju i vjerniku, kojom god da snagom uma taj raspolae. Jo vie, u

srazu razliitih religija, modernisti e moi smatrati da katolika religija ima vie istina jer je ivlja, i

zasluuje s veim pravom naziv kranska, jer na puniji nain odgovara poecima kranstva. Da iz datih

pretpostavki proizlaze te posljedice, sigurno se ne moe initi apsurdnim. Sasvim je apsurdno meutim da

katolici i sveenici, koji, kao to volimo vjerovati, zaziru od tih zabluda, zapravo se ponaaju kao da ih

zastupaju. Jer tolike hvale upuuju na raun onih koji ue te zablude, tolike im asti javno iskazuju da oni

vie ne aste osobe, koje moda i resi poneka zasluga, nego prije zablude koje one otvoreno ispovijedaju i

pokuavaju propagirati svim ljudima.

Vjersko iskustvo i predaja

15. No, osim svega do sada reenog, to se uenje o iskustvu s druge strane potpuno kosi s katolikom

istinom. Naime ono biva proireno i primijenjeno na tradiciju koju je do sada Crkva prihvaala te je

unitava. Naime, modernisti tradiciju shvaaju kao prenoenje prvobitnog iskustva nekih drugih osoba, po

propovijedanju, s pomou intelektualne formulacije. Toj formulaciji stoga, osim vrijednosti predodbe,

pridaju jednu takvu mo sugestije, koja se dogaa i u onomu koji vjeruje, kako bi se probudio religijski

osjeaj ako je ovaj otupio i obnovilo iskustvo koje je jednom ve ostvareno, i u onima koji jo uvijek ne

vjeruju, kako bi se u njima po prvi put pobudio religijski osjeaj i rodilo iskustvo. Na taj nain religijsko se

iskustvo iri medu narodima; ne samo kod sadanjih narataja pomou propovijedanja nego takoer meu

buduim naratajima pomou knjiga i usmenim prenoenjem jednih drugima. Dogaa se zatim da se takvo

prenoenje iskustva katkad ukorijeni i ivi, a katkad odmah ostane bez ploda i iezne. Za moderniste je

9

samo ivljenje dokaz istini; jer za njih su istina i ivot jedno te isto. Iz ega se moe ponovno zakljuiti da su

sve religije, koliki god da je njihov broj, jednako prave, jer kada to ne bi bile, ne bi ivjele.

Vjera i znanost

16. Stigavi do ovdje, asna brao, imamo dovoljno elemenata da spoznamo koji red modernisti utvruju

izmeu vjere i znanosti; a pod nazivom znanost oni podrazumijevaju takoer povijest. Na prvome se mjestu

mora drati da je objekt jedne potpuno razliit od objekta druge i od njega odijeljen, jer se vjera bavi

iskljuivo stvari, za koju znanost tvrdi da je u sebi nespoznatljiva. Dakle potpuno im je razliito podruje

dodijeljeno: znanost je sva u stvarnosti pojava, gdje vjera uope na zalazi; ona se naprotiv bavi boanskom

stvarnou koja je znanosti potpuno nepoznata. Iz ega se izvlai zakljuak da izmeu vjere i znanosti ne

moe nikada doi do razdora, jer, ako svaka od njih dri svoje podruje, nee se nikada moi susresti, pa

stoga ne moe medu njima ni doi do proturjenosti. Ako se toj tvrdnji suprotstavi injenicu da u vidljivom

svijetu postoje stvari koje takoer pripadaju vjeri, poput Kristova ljudskog ivota, modernisti e je

zanijekati. Jer premda te stvari pripadaju podruju pojavnoga svijeta, budui da su oivljene od strane vjere

te ih je, na nain koji smo ve objasnili, ona preobrazila i promijenila njihov oblik, uklonjene su iz osjetnoga

svijeta i preobraene da postanu boanska materija. Dakle, ako se i dalje bude pitalo je li Krist inio prava

uda i izricao prava prorotva, je li doista uskrsnuo i uzaao na nebo, neznaboaka e znanost to nijekati,

vjera e to tvrditi; no nee zbog toga medu njima doi do sukoba. Naime to e nijekati filozof kao filozof

obraajui se filozofima i promatrajui Krista iskljuivo u njegovoj povijesnoj stvarnosti; tvrdit e to vjernik

kao vjernik govorei vjernicima i promatrajui Kristov ivot kao ivot ivljen po vjeri i u vjeri.

Vjera podreena znanosti

17. Ipak, doista bi se prevario onaj koji, imajui u vidu te teorije, dri kako ima pravo smatrati da su vjera i

znanost jedna o drugoj neovisne. to se tie znanosti - to je izvan svake sumnje, no neto je sasvim drugo s

vjerom, koja, ne iz jednog, nego iz tri razloga, mora biti predmet znanstvenog postupka. Naime, mora se u

prvom redu imati pred oima da u svakom religijskom dogaaju, kada se izuzme boanska stvarnost i

iskustvo te stvarnosti od strane vjernika, sve ostalo, a na osobit nain religijske formulacije ne izlaze iz

podruja pojava te dakle potpadaju pod vlast znanosti. Neka i vjernik izie iz svijeta, ako mu je mogue;

ipak sve dok ostaje u svijetu nee nikada moi izmai, htio to ili ne, zakonima, znanstvenom i povijesnom

promatranju i sudovima. I vie od toga, premda se kae da je Bog predmet samo vjere, to se ipak mora

podrazumijevati samo za boansku stvarnost, a ne i za ideju o Bogu. Ideja o Bogu je takoer podlona

znanosti; ova posljednja, dok se kree u logikom redu, uzdie se sve do apsolutnog i idealnog. Pravo je

dakle filozofije ili znanosti istraivati ideju o Bogu, voditi je u njezinu razvoju, ispraviti je kada se u nju

umijea neki strani element; dakle ponavljati za modernistima da religijski razvoj mora biti usklaen s

moralnim i intelektualnim razvitkom; odnosno, kao to ui jedan njihov uitelj, mora biti podreen. Na kraju

10

treba takoer primijetiti da ovjek ne trpi u sebi dualizam: zbog toga vjernik osjea duboku potrebu na taj

nain uskladiti vjeru sa znanou da se ne kosi s opim znanstvenim poimanjem svemira.

Tako se dakle razabire da je znanost posve slobodna od vjere; vjera meutim, premda se proglaava

odvojenom od znanosti, njoj je podlona. Sve je to, asna brao, sasvim suprotno od onoga to je uio na

prethodnik Pio IX.: Dunost je filozofije, na podruju religije, ne da vlada nego da slui, ne da propisuje

to se mora vjerovati, nego to prigrliti s razumnim potovanjem, niti istraivati dubinu Bojih otajstava,

nego Boga pobono i ponizno astiti.

Modernisti potpuno izokreu stvari. Zbog toga se na njih moe primijeniti ono to je na prethodnik Grgur

IX. pisao o nekim teolozima svoga doba: Neki medu vama, naduti poput mjeine duhom ispraznosti, trse se

profanom novou nadii izraze koji su ostavili oci; izvrui racionalnom filozofskom nauku poznavanje

nebeskih stvari, ne radi toga da to bude na korist sluateljima nego da se razmeu uenou [...] Ovi,

zavedeni razliitim i stranim uenjima, pretvaraju glavu u rep i prisiljavaju kraljicu da slui slukinji.

Metode modernista

18. to je oitije iz samoga vladanja modernista, koje je potpuno sukladno onom to ue. U spisima i

govorima oni nerijetko zastupaju sad jedno sad drugo uenje, tako da se lako stjee zakljuak da su nejasni i

nepouzdani. Ali sve se to ini hotimice, naime zbog miljenja da zastupaju meusobnu odvojenost vjere i

znanosti. Zato se zna dogoditi da se u njihovim knjigama susreu stvari koje bi rekao i jedan katolik; no ve

na iduoj stranici susreu se druge koje su tipine za uenje jednog racionalista. Zbog toga kada piu

povijest, uope ne spominju Kristovo boanstvo; kada meutim propovijedaju u crkvama, odluno ga

zastupaju. Otud jednako tako u povijesti ne uzimaju nimalo u obzir ni oce ni koncile; nego kada daju vjersku

pouku puku, citiraju ih s potovanjem. Zbog toga razlikuju teoloku i pastoralnu egzegezu od znanstvene i

povijesne egzegeze. Slino tome, polazei od toga da znanost nije nimalo ovisna o vjeri, kada govore o

filozofiji, povijesti i kritici, bez imalo bojazni slijede Lutherove tragove i razmeu se preziranjem katolikog

nauka, uenja svetih otaca, ekumenskih sinoda i crkvenog uiteljstva; i ako ih se zbog toga ukori, iz sveg se

glasa deru da im se kre slobode. Na kraju, zastupajui da vjera mora biti podlona znanstvenom

istraivanju, neprestano i otvoreno kritiziraju Crkvu, jer uporno odbija podvrgnuti i prilagoditi svoje dogme

filozofskom miljenju; a oni, sa svoje strane, potiskujui staru teologiju u ropotarnicu povijesti, nastoje

uvesti jednu novu, koja je sva protkana filozofskim buncanjem.

11

Modernist kao teolog: njihovi principi, imanencija i simbolizam

19. Time nam se, asna brao, konano stvara prostor u kojemu moemo promatrati moderniste na

teolokom podruju. Teka je to zadaa, ali nee nam trebati puno da se izvuemo iz kripca. Cilj koji se eli

postii jest pomirenje vjere sa znanou, pri emu ostaje neokrnjen primat znanosti nad vjerom. U tom poslu

teolog modernist koristi se istim principima koje vidimo da koristi filozofija, prilagoavajui ih vjerniku, to

su principi imanencije i simbolizma. Evo s kolikom lakoom on obavlja svoj posao. Filozof je rekao:

Poelo vjere je imanentno; vjernik je pridodao: To je poelo Bog; teolog dakle zakljuuje: Bog je

imanentan u ovjeku. Otud tvrdnja o teolokoj imanenciji. Jednako tako: filozof smatra sigurnim da su

predodbe predmeta vjere jednostavno simboline; vjernik je ustvrdio da je predmet vjere Bog u samom

sebi; teolog dakle izjavljuje: Predodbe boanske stvarnosti su simboline. Otud teoloki simbolizam.

Golemih li zabluda! A koliko su pogubne jasno se vidi kada se promotri ono to iz njih proizlazi. Naime, da

odmah kaemo neto o simbolizmu, budui da su simboli to to jesu u odnosu na predmet, dok u odnosu na

vjernika nisu nita drugo ve orua, potrebno je prije svega, tako ue modernisti, da vjernik ne prianja

previe uz formulaciju, nego da se njome koristi samo u svrhu da se sjedini s apsolutnom istinom, ko ju

formulacija ujedno otkriva i skriva, trudi se naime da ju izrazi ali nikada u tome ne uspijeva. Hoe zatim da

vjernik koristi te formulacije ukoliko mu koriste, budui da su dane na korist a ne da bi predstavljale

smetnju; osim, razumije se, potivanja koje se, iz drutvenih obzira, duguje formulacijama koje je javno

uiteljstvo ocijenilo prikladnima za izraavanje ope svijesti, sve dok samo uiteljstvo ne odredi drukije.

to se zatim tie imanencije, nije lako odrediti to pod njom razumiju modernisti, budui da medu njima

vladaju razliita miljenja. Jedni je smjetaju u injenicu da je Bog tvorac toliko intimno prisutan u ovjeku,

da mu je blii no to je on samom sebi; to se, ako se zdravo shvati, ne moe osporiti. Drugi misle da je

boanski in jedno s inom naravi, kao to je prvi uzrok jedno s drugim uzrokom; a to bi unitilo nadnaravni

red. Drugi ga opet tumae tako da navode na sumnju u jedan panteistiki smisao; to je, ako emo pravo,

dosljednije ostatku njihova uenja.

20. Toj postavci o imanenciji pridodaje se jedna druga, koja se moe nazvati boanskom postojanou, a

jedna se od druge razlikuje na onaj isti nain na koji se privatno iskustvo razlikuje od iskustva prenesenog

putem predaje. Jedan e primjer predoiti taj pojam: to je primjer Crkve i sakramenata. Za Crkvu i

sakramente, kau, ne smije se smatrati da ih je sam Krist ustanovio. To brani agnosticizam, koji u Kristu ne

vidi nita vie od ovjeka, ija se vjerska svijest, kao i svijest svakog drugog ovjeka, malo-pomalo

oblikovala; prijei to zakon imanencije, koji ne doputa, da se posluimo njihovim rijeima, izvanjske

primjene; prijei to takoer zakon evolucije po kojem je za razvoj klica potrebno vrijeme i odreeni niz

okolnosti; prijei to na kraju povijest, koja pokazuje da je takav stvarno bio tijek stvari. Ipak mora se

smatrati da je Crkvu i sakramente na posredan nain ustanovio Krist. Ali na koji nain? Evo. Sve kranske

svijesti, tvrde oni, bile su prividno ukljuene u svijesti Isusa Krista, kao to je to biljka u sjemenu. A poto

klice ive ivot sjemena, tako se treba tvrditi da svi krani ive Kristov ivot. Ali Kristov ivot, prema

12

vjeri, jest boanski; dakle i ivot krana je boanski. Ako su prema tome iz toga ivota, tijekom stoljea,

ponikli Crkva i sakramenti, s punim se pravom moe rei da je to podrijetlo od Krista te da je boansko. Na

isti nain dokazuju da su boanska Pisma i da su boanske dogme. I time se moe rei kako je teologija

modernista zaokruena. Neznatna stvar, ako emo pravo, ali vie no obilna za onoga koji dri da se uvijek i

u svemu moraju potivati zakljuci znanosti. Primjena tih teorija na druge toke, koje emo izloiti, svatko

e moi sam za sebe uiniti.

Dogma i sakramenti

21. Govorili smo do sada o porijeklu i naravi vjere. Ali budui da su mnogi njezini izdanci, a glavni medu

njima su Crkva, dogma, bogotovlje, svete knjige, potrebno je znati to modernisti i o njima ue. I da

zaponemo od dogme, od toga koje je njezino podrijetlo i narav, moemo rei kako je to naznaeno jo

ranije. Dogma proizlazi iz potrebe da vjernik pokua raditi na svojoj religijskoj misli, kako bi svoju i tuu

svijest sve vie rasvijetlio. Taj se rad sav sastoji u istraivanju i izlaganju prve formulacije, i to ne u njoj

samoj i na racionalan nain, nego ovisno o okolnostima ili, kao to nejasnije tvrde, na jedan bitan nain.

Otud proizlazi da se oko iste formiraju sekundarne formulacije, koje e, nakon to budu saete i povezane u

jedinstvenu doktrinarnu konstrukciju, te nakon to ih javno uiteljstvo potvrdi kao one koje odgovaraju

opoj svijesti, biti prozvane dogmama. Od dogme valja pomno razlikovati teoloke spekulacije; one, premda

ne ive ivotom dogme, ipak su korisne kako za to da se izmeu religije i znanosti uspostavi skladan odnos i

meu njima ukloni svaki kontrast, tako i za to da se istiu prema vani i brane samu religiju; i tko zna nee li

takoer jednoga dana koristiti u pripremi materije za neku buduu dogmu. O bogotovlju, zatim, nema se

mnogo za rei, ako se pod tim nazivom ne bi podrazumijevalo ak i sakramente, oko kojih modernisti

ispredaju najtee zablude. Oni dre kako bogotovlje proizlazi iz dvostruke potrebe; budui da se, ponovno

to primijetimo, u njihovu sustavu sve pripisuje dubokim potrebama. Jedna je da se vjeri da neto opipljivo;

druga je potreba da ju se iri i navijeta, to se ne moe ostvariti bez nekog opipljivog oblika i bez posvetnih

ina, koje se naziva sakramentima. to se zatim tie sakramenata, oni se za moderniste svode na puke

simbole ili znakove, koji meutim nisu nedjelotvorni; njihovu djelotvornost pokuavaju protumaiti

primjerom nekih rijei koje su spletom sretnih okolnosti stekle snagu irenja nekih snanih ideja te vrlo

duboko pogaaju due. Kao to su te rijei odreene za spomenute ideje, tako su i sakramenti odreeni za

vjerski osjeaj: nikakve od njih koristi. Sigurno bi govorili jasnije ako bi tvrdili da su sakramenti

ustanovljeni jedino za to da hrane vjeru. Ali to je Tridentski koncil osudio: Ako netko bude tvrdio da su ti

sakramenti ustanovljeni samo zato da hrane vjeru, neka se izopi.

13

Sveto Pismo

22. O naravi i porijeklu svetih knjiga ve se govorilo. Prema modernistikoj misli, moe ih se definirati kao

zbirku iskustava: to ne bi bila opa iskustva to ih ima svaki ovjek, nego izvanredna i glasovitija koja su se

zbila u nekim religijama. Upravo tako oni ue o naim knjigama Staroga i Novoga zavjeta. Zbog vlastite

komotnosti, ipak, vrlo lukavo opaaju da, premda je iskustvo sadanje, ono moe katkad preuzeti materiju iz

prolosti ili ak budunosti, ako vjernik ili zbog spomena ponovno u sadanjosti proivljava prolost, ili u

obliku predokusa ve ivi budunost. Time se objanjava zato se medu svete knjige ubrajaju takoer

povijesni i apokaliptini spisi. Tako se dakle u tim knjigama govori o Bogu preko usta vjernika; ali, kao to

to ui modernistika teologija, samo po vitalnoj imanentnosti i postojanosti. eli li netko znati u emu se

poslije svega ovoga sastoji nadahnue, oni e odgovoriti da se ono ni po emu ne razlikuje, osim moda po

odreenoj veoj snazi, od potrebe koju vjernik osjea da rijeju i slovom oituje vlastitu vjeru. To je neto

nalik onome to se zbiva u pjesnikom nadahnuu, zbog ega netko ree: Bog je u nama, on u grudima

naim pali plam. To je upravo nain zbog kojeg se Boga mora smatrati izvorom nadahnua svetih knjiga.

Modernisti uz to tvrde da u tim knjigama nema nita to nije nadahnuto. U tome bi ih netko mogao smatrati

pravovjernijima od odreenih modernih teologa koji poneto suavaju nadahnue, kao, tek da navedemo

jedan primjer, u sluaju takozvanih preutnih citata. No to su samo rijei. Zato ako, prema agnosticizmu,

smatramo Bibliju ljudskom rukotvorinom koja slui ljudima, pa ak i ako se teologu dopusti da je naziva

boanskom po imanenciji, zar bi se uope u njoj nalo mjesta za nadahnue? Da, modernisti potvruju

potpuno nadahnue; ali, u katolikom smislu, zapravo nijeu svako nadahnue.

Crkva

23. iru nam materiju prua ono to modernistika kola tlapi o Crkvi. Ovdje treba predmnijevati da je

Crkva prema njima plod dviju potreba: jedne u vjerniku, osobito ako je on imao neko izvorno i jedinstveno

iskustvo, da drugima priopi vlastitu vjeru; druge u zajednici, nakon to je vjera postala zajednika mnogim,

da se grupira u drutvo i da sauva, umnoi i propagira ope dobro. to je dakle Crkva? Dio kolektivne

svijesti, odnosno kolektivnost pojedinanih svijesti, koje su, po vitalnoj trajnosti, sve ovisne o prvom

vjerniku, to jest, u sluaju katolika, o Kristu. Svako drutvo treba autoritet koji e ga voditi, ija e zadaa

biti upravljati pripadnike drutva zajednikom cilju te mudro uvati povezujue sastavnice, a ove u vjerskom

drutvu predstavljaju nauk i bogotovlje.

Zato u Katolikoj crkvi postoji trostruka vlast: disciplinska, dogmatska i obredna. Narav tog autoriteta mora

se izvesti iz njegova podrijetla, a iz naravi e se pak morati izvesti prava i dunosti. Velika je zabluda bila to

to je u neka prola vremena autoritet dolazio Crkvi izvana, to jest izravno od Boga: i zato ju se pravom

smatralo autokratskom. No te su teorije ve izale iz mode. Kao to je Crkva potekla iz kolektivnosti svijesti,

tako autoritet nuno proizlazi iz same Crkve. Zato se vlast, jednako kao i Crkva, proistjee iz religijske

14

svijesti i zato istoj ostaje podlona; a ako nestane te podlonosti pretvara se u tiraniju. Tijekom vremena

osjeaj slobode je doao do svoga punog razvoja. U graanskom drutvu javna je svijest htjela narodni

reim. Ali ovjekova savjest, kao i ivot, je jedna jedina. Ako dakle crkvena vlast ne eli izazvati i odravati

nutarnji sukob u ljudskim savjestima, nuno je da se i ona sama pokori demokratskim oblicima; to vie to

e, ako to ne prihvati, doi do neposrednog rasula. Suludo je vjerovati da se moe ustuknuti i uiniti korak

natrag u osjeaju slobode koja danas vlada. Svako njegovo suzbijanje i ograniavanje silom dovest e do

toga da se jo silnije razbukta i u svome plamenu prodre i religiju i Crkvu. Sve ovo do sada je nain

razmiljanja modernista; zbog svega toga svi su oni ili za tim da iznau naine kako pomiriti autoritet

Crkve sa slobodom vjernika.

Odnosi izmeu Crkve i drave

24. Meutim, Crkva mora uspostavljati prijateljske odnose, ne samo unutar svojih zidina nego i izvan njih.

Ona nije sama na svijetu: na svijetu su i druga drutva, s kojima je nuno u doticaju i odnosu. Prilii dakle

odrediti koja su prava i dunosti Crkve prema graanskim drutvima; a dobro se zna da to odreivanje mora

proizlaziti iz same naravi Crkve, kakvom su je modernisti opisali. Pravila koja valja koristiti ista su ona koja

su se ranije koristila za znanost i vjeru. No dok se ondje govorilo o objektima, ovdje se govori o ciljevima.

Kao to se dakle, u sluaju objekta, za vjeru i znanost reklo da se meusobno razlikuju, tako se drava i

Crkva meusobne razlikuju po cilju kojem tee, dok naime prva tei vremenitom, druga tei duhovnom

cilju. Pokoriti vremenitu duhovnoj neto je to pripada nekim davnim vremenima, jednako kao i govoriti o

mjeovitim pitanjima, u kojima je Crkva intervenirala gotovo kao gospodarica i kraljica, jer se za Crkvu

smatralo da izravno potjee od Boga, kao tvorca prirodnog reda. Ali filozofija i povijest ne doputaju vie ta

vjerovanja. Dakle, drava se mora odvojiti od Crkve i samim tim katolik od graanina. Iz toga slijedi da

katolik, budui da je ujedno i graanin, ima pravo i dunost, ne marei za autoritet Crkve, za njezine elje,

savjete i zapovijedi, ne marei za njezine prijekore, initi ono to smatra da koristi dobru domovine. elja

da se graaninu nametne jedan pravac vladanja pod bilo kojom izlikom prava je zloupotreba crkvene vlasti

koju valja svim silama odbaciti. Teorije, asna brao, od kojih potjeu sve ove zablude, upravo su one koje

je na prethodnik Pio VI. ve sveano osudio u apostolskoj konstituciji Auctorem fidei.

Crkveno Uiteljstvo

25. No modernistikoj koli nije dosta da je drava odvojena od Crkve. Kao to se vjera, u svojim pojavnim

vidicima, mora pokoriti znanosti, tako se u vremenitim stvarima Crkva treba podloiti dravi. Moda oni to

ne tvrde jo uvijek otvoreno, no silom rasuivanja prisiljeni su to tvrditi. Naime, ako se dopusti da drava

ima potpunu vlast u svemu to je vremenito, ako se dogodi da se vjernik, nezadovoljan religijom duha,

odlui izraziti u izvanjskim inima, poput primjerice podjeljivanja ili primanja sakramenata, bit e potrebno

15

da ovi potpadnu pod vlast drave. A to e poslije toga biti od crkvene vlasti? Budui da se ona izraava

iskljuivo kroz izvanjske ine, bit e u svemu i po svemu podlona civilnoj vlasti. Ta neizbjena posljedica

privlai mnoge liberalne protestante da se oslobode svakog izvanjskog bogotovlja, tovie svakog

izvanjskog vjerskog drutva; oni se trude nametnuti religiju koju nazivaju individualnom. Modernisti

otvoreno ne idu jo tako daleko, meutim inzistiraju da se Crkva spontano prikloni tamo gdje je oni hoe

odvui te da se prilagodi graanskim oblicima. Sve izneseno odnosi se na disciplinsku vlast. Mnogo su

ozbiljnije i pogubnije njihove tvrdnje to se tie doktrinarnog i dogmatskog autoriteta. to se tie crkvenog

uiteljstva oni ovako razmiljaju: vjersko drutvo ne moe uistinu biti jedno bez jedinstva svijesti u

njegovim udovima i bez jedinstva u nauku. Ali to dvostruko jedinstvo trae, da tako kaemo, neki zajedniki

um kojemu je zadaa pronai i odrediti formulaciju koja bolje odgovara zajednikoj svijesti. Tom umu treba

uz to pridodati jedan dostatan autoritet, kako bi ovaj mogao zajednici naloiti utvrenu formulaciju. U

jedinstvu i gotovo stapanju uma koji opisuje formulaciju i vlasti koja je nalae, modernisti otkrivaju pojam

crkvenog uiteljstva. Budui dakle da uiteljstvo u konanici ne izvire ni iz ega drugog nego iz

individualnih savjesti te je na dobro samih savjesti nametnulo jednu javnu slubu, iz toga nuno slijedi da

mora ovisiti o istim savjestima te se dakle mora zaputiti k demokratskim oblicima. Zabraniti stoga

savjestima pojedinaca da javno iznesu svoje potrebe, ne trpjeti da kritika potakne dogmu ka nunim

razvojima, znai ne koristiti vlast za javno dobro, nego iz obiaja. Slino tome u uporabi iste vlasti nuno je

uvati nain i mjeru. Tiraninu prilii osuditi neku knjigu bez autorova znanja i ne dati nikakvo objanjenje

niti dopustiti raspravu. Dakle i ovdje treba traiti srednji put koji e ujedno ouvati prava na autoritet i na

slobodu. U meuvremenu katolik e se ravnati na nain koji ne doputa da se javno iskazuje potivanje

autoritetu, nastavljajui meutim uvijek raditi na svom talentu. Openito ele da Crkva bude opomenuta.

Budui da je cilj crkvene vlasti posve duhovne naravi, neumjestan je svaki izvanjski aparat raskoi kojim je

ona pred svijetom okruena. Pritom ne razmiljaju da ako je religija bitno duhovna nije ipak ograniena na

sam duh; i da ast koja se iskazuje autoritetu pripada Isusu Kristu, koji ju je ustanovio.

Evolucija nauka

26. Da bismo upotpunili cjelokupnu ovu materiju vjere i razliitih njezinih klica, ostaje na kraju, asna

brao, da posluamo teorije modernista o razvoju istih. Njihov je osnovni princip da u jednoj ivoj religiji

sve mora bi ti promjenjivo i stvarno se i mijenjati. Odatle prelaze na ono to predstavlja glavni njihov nauk,

to jest evoluciju. Dogma, Crkva, bogotovlje, svete knjige, tovie sama vjera, dakle, ako ve ne moraju

odumrijeti, moraju se podvri zakonima evolucije. Taj princip nee nimalo zauditi onog koji se prisjeti

svega onoga to su modernisti rekli o svakoj od tih stvari. Postavivi zakon evolucije, sami nam modernisti

opisuju na koji se nain evolucija ostvaruje. I zapoinju od vjere. Praiskonski oblik vjere, tvrde oni, bio je

rudimentaran i zajedniki svim ljudima bez razlike, budui da je ona izvirala iz ljudske prirode i ivota. Do

progresa je dolo jednim vitalnim razvojem; znai ne putem pridodavanja novih formi donesenih izvana

nego putem sve veeg prodiranja u svijest religijskog osjeaja. Postojao je dvostruk nain napredovanja u

16

vjeri: prvi je negativan, a sastojao se od proiavanja od svake strane sastavnice, kao primjerice od osjeaja

za obitelj ili nacionalnost; drugi pozitivan, a moe se zahvaliti ovjekovu intelektualnom i moralnom

usavravanju, zbog ega se ideja o boanskom proirila i protumaila te je religijski osjeaj postao

profinjeniji. to se tie progresa u vjere, njegovi su uzroci isti oni koje smo tumaili kada smo govorili o

poecima vjere. Njima ipak treba pridodati neke izvanredne ljude - koje mi nazivamo prorocima i od kojih je

Krist najvei, bilo zato to u njihovu ivotu i rijeima ima neto tajanstveno, to je vjera pripisivala

boanstvu, bilo zato to su njihova nova i originalna iskustva bila u punom skladu s potrebama njihova doba.

Napredak dogme izvire ponajprije iz potrebe da se prevladaju prepreke vjere, da se pobijedi protivnike, da se

svladaju potekoe, da ne spominjemo trajni napor da se sve dublje pronikne u tajne vjere. Tako se, da ne

spominjemo druge primjere, zbilo s Kristom, u kojem se ono manje ili vie boansko, to je vjera u njemu

prepoznavala, postupno proirivalo tako da ga se na kraju smatralo Bogom. Glavni poticaj za razvoj obreda

bila bi potreba prilagodbe obiajima i tradicijama naroda kao i uivanje kreposti koju su odredeni ini

primili iz obiaja. Crkva u konanici nalazi razlog za vlastitim razvojem u potrebi da se prilagodi povijesnim

prilikama i oblicima vlasti u drutvu. Tako misle modernisti o tim pitanjima. I ovdje, prije no to krenemo

dalje, elimo da se ponovno posveti pozornost ovom njihovom uenju o potrebama, poto je ono, uz ono to

smo do sada vidjeli, gotovo temelj i osnova te hvaljene metode koju nazivaju povijesnom.

27. Sada pak, ostajui i nadalje na podruju teorije o evoluciji, eli se malo vie promotriti da, premda

potrebe slue kao poticaj za evoluciju, ona bi ipak, regulirana iskljuivo tim poticajima, olako nadilazila

izraze tradicije te istrgnuta tako iz svoga prvobitnog ivotnog poela, prije no do napretka dovela bi do

propasti. Stoga kada se modernistika misao dublje pronikne, mora se rei kako se evolucija predstavlja kao

odreeni rezultat dviju snaga koje se bore, od kojih je jedna progresivna, a druga konzervativna.

Konzervativna snaga stoji u Crkvi i sastoji se u tradiciji. Ona vri ulogu koja je vlastita vjerskom autoritetu, i

to kako po pravu, budui da je svakom autoritetu priroeno to je vre mogue prianjati uz tradiciju, tako i

stvarno, jer uzdignuta iznad ivotnih prilika malo ili uope ne osjea poticaje koji potiu na napredak.

Nasuprot tome snaga koja, odgovarajui na potrebe, vue prema napredovanju, poiva i djeluje u svijesti

pojedinaca, nadasve u onima koje su, kao to kau, u prisnijem dodiru sa ivotom. Primijetite ovdje usput,

asna brao, kako izbija na povrinu ono pogubno uenje koje uvodi laike u Crkvi kao imbenike progresa.

Kao neka vrsta kompromisa izmeu dviju snaga, s jedne strane konzervativne a s druge progresivne, to jest

izmeu autoriteta i individualne svijesti, javljaju se preobrazbe i napreci. Individualne svijesti, odnosno neke

od njih, vre pritisak na kolektivnu svijest, a ova pak na autoritet, te ga prisiljava na kapitulaciju i da se dri

pogodbe.

Imajui sve to na umu lako je razumjeti u kakvom se udu nau modernisti kada ih se prekorava ili

kanjava. Ono to im se upisuje u grijeh, oni smatraju svetom dunou. Nitko od njih ne pozna bolje

potrebe savjesti, jer su s njima u prisnijem dodiru no to je to crkvena vlast. Gotovo utjelovljuju u sebi sve

potrebe, te je dakle njihova dunost otvoreno govoriti i pisati. Ma korio ih i sam autoritet, svijest o dunosti

17

ih podupire i duboko su svjesni da ne zasluuju prijekore ve pohvale. Naalost znaju da se progresi ne ine

bez borbi, niti da postoje borbe bez rtava: dakle, oni e biti rtve, kao to su to prije njih bili proroci i Krist.

Ne mrze autoritet zato to se prema njima loe postupalo: doputaju da on vri svoju dunost. Samo ale to

ih se nije saslualo, jer e zbog toga kasniti napredovanje dua; ali nesumnjivo e doi vrijeme kada se vie

ono nee moi odgaati, jer zakoni se evolucije mogu zaustaviti, ali se nipoto ne mogu dokinuti. I tako

nastavljaju svoj put, nastavljaju ga usprkos pokudama i osudama, prikrivajui nevjerojatnu drzovitost velom

prividne poniznosti. Toboe prigibaju glavu, ali rukama i umom nastavljaju jo smjelije svoj rad. I tako

djeluju hotimice i svjesno, jer se povode za pravilom da autoritet valja potisnuti, a ne sruiti, jer ne osjeaju

potrebu izii iz ozraja Crkve da bi mogli malo po malo mijenjati kolektivnu svijest. Kada to kau ne

primjeuju kako priznaju da se kolektivna svijest razilazi u miljenju s njima te dakle nemaju prava

predstavljati se kao njezini tumai.

28. Za moderniste, asna brao, u Crkvi ne postoji nita postojano i nepromjenjivo. U tome imaju i svoje

pretee o kojima je na prethodnik Pio IX. ve bio pisao: Ti neprijatelji boanske objave, koji beskrajnim

hvalama veliaju ljudski napredak, htjeli bi isti, smionom i svetogrdnom drzovitou, uvesti u katoliku

vjeru, gotovo kao da sama vjera ne bi bila Boje djelo ve ljudsko odnosno ne bi bila nita drugo ve

odreeno filozofsko iznaae koje ovjek moe usavriti. to se tie same objave i dogme, modernisti u

svom uenju ne donose nita nova no njihove pretee. To je uenje ovim rijeima izraeno u Silabusu Pija

IX., koji ga najotrije osuuje: Boanska je objava nesavrena i zato podlona stalnom i neodreenom

progresu, koji ide ukorak s napretkom ljudskog razuma. Na jo sveaniji nain to je uenje osudio

Vatikanski koncil ovim rijeima: Niti je vjersko uenje, koje je Bog objavio, preputeno na volju ljudskom

umu da ga usavrava kao da bi bila rije o nekom filozofskom iznaau, nego je polog predan Kristovoj

zarunici koji valja vjerno uvati i smatrati nepromjenjivim. A i u pogledu svetih dogmi mora se uvijek

uvati onaj smisao to im je neko dala sveta Majka Crkva, te se nikada ne smije udaljavati od toga smisla

pod izgovorom i u ime nekog vieg uma. Zahvaljujui takovom tumaenju, primjerenom naim spoznajnim

sposobnostima, vjera ne samo da ne biva sputavana nego je se tovie pomae i unaprijeuje. Zbog toga sam

Koncil nastavlja: Kako vrijeme prolazi i stoljea se izmjenjuju neka shvaanje, poznavanje i mudrost sve

snanije uzrastu i doive polet kako kod pojedinaca tako kod svih, kako kod jednog ovjeka tako kod itave

Crkve, ali samo u svome rodu, to jest u istoj dogmi, u istom znaenju i u istom izriaju.

Modernist kao povjesniar i kritiar

29. Nakon to smo u sljedbenicima modernizma promatrali filozofa, vjernika, teologa, sada nam preostaje da

isto tako promatramo povjesniara, kritiara, apologeta i reformatora.

30. Neki modernisti, koji su prionuli pisanju povijesti, izgledaju previe revni i pozorni u svome poslu da bi

mogli proi kao filozofi, tovie pokazuju da uope ne poznaju filozofiju. Rije je o najprofinjenijoj

18

prepredenosti, kako nitko ne bi povjerovao da su okueni filozofskim predrasudama te stoga nisu, kao to to

tvrde, uope objektivni. No tono je da njihova povijest i kritika ni ne govore drugim jezikom osim jezikom

filozofije; a zakljuci do kojih dolaze, proizlaze sukladno takvom umovanju iz njihovih filozofskih poela.

to je onomu koji se malo bolje nad tim zamisli odmah oito. Prva tri kanona tih nekakvih povjesniara ili

kritiara potpuno su istovjetna onim principima koje smo spominjali kada smo ranije govorili o filozofima:

to jest agnosticizam, teorem o preobrazbi stvari po vjeri, te trei za koji nam se inilo da ga moemo nazvati

izoblienjem. Promotrimo posljedice koje iz svake od njih proizlaze. Iz agnosticizma proizlazi da se

povijest, nita manje no znanosti, bavi samo pojavama. Dakle, kako Bog tako i svaki boanski zahvat u ono

to je ljudsko mora dovesti u vezu s vjerom kao iskljuivim njegovim djelokrugom, zato ako je rije o

neemu kod ega se susree dvostruki element, ljudski i boanski, kao to su to Krist, Crkva, sakramenti i

slino, taj e se morati razdijeliti i razdvojiti tako da to je ljudsko pripadne povijesti, a to je boansko vjeri.

Otud ona podjela, koja je zajednika svim modernistima, izmeu povijesnog Krista i Krista vjere, Crkve kao

povijesne datosti i Crkve kao vjerske datosti, izmeu sakramenata kao povijesnih injenica i sakramenata

kao vjerskih injenica i tako redom. Za samu tu ljudsku sastavnicu, koju povjesniar preuzima u onom

obliku u kojem je ona predstavljena u dokumentima, mora se smatrati kako je vjera po preobrazbi uzdie

iznad povijesnih okolnosti. Prilii stoga ponovno iz nje izluiti sve one dodatke to ih je dodala vjera i

prepustiti ih samoj vjeri i povijesti vjere: tako, kada je rije o Isusu Kristu, sve ono to nadilazi stanje

jednoga obinog ovjeka, bilo prirodno, kakvim ga predstavlja psihologija, bilo to se tie mjesta i vremena

u kojem je ivio. I vie od toga, prema treem filozofskom poelu, takoer i ono to ne izlazi izvan granica

povijesti oni preispituju i iz nje iskljuuju, te upuuju jednako tako na vjeru sve ono to, prema onome to

tvrde, ne potpada pod logiku dogaanja i nije bilo primjereno osobama. Na taj nain, hoe da Krist nije

rekao stvari koje nisu bile shvatljive obinom puku. Zato iz stvarne njegove povijesti briu i pripisuju vjeri

sve alegorije koje se susreu u njegovim govorima. eli li se moda znati po kojim se pravilima vri taj

izbor? Prema pravilu ovjekova karaktera, poloaja koji je imao u drutvu, prema odgoju, okolnostima

svakog dogaaja; ukratko po normi, ako smo dobro shvatili, koja se u konanici pretvara u isti

subjektivizam. Nastoje naime dokuiti i gotovo preinaiti lik i osobu Isusa Krista, te malo-pomalo njemu

pripisuju sve ono to bi oni sami uinili u slinim okolnostima. Tako dakle, da zakljuimo, a priori, kao to

se obino kae, i s naelima jedne filozofije, koju oni zastupaju ali nam tvrde da ju ne poznaju, u povijesti

koju nazivaju stvarnom tvrde da Krist nije Bog ni da je uinio nita boanskog; kao ovjek, zatim, uinio je i

rekao ono to su mu oni, s obzirom na vrijeme u kojem je ivio, dopustili da ini i govori.

Kriticizam i njegova naela

31. Kao to zatim povijesni zakljuci izviru iz filozofskih, tako kritika svoje zakljuke crpi iz povijesti, jer

kritiar, slijedei tragove koje je dao povjesniar, sve dokumente dijeli na dva dijela. Sve ono to preostane

nakon trostruke razdiobe koju smo upravo opisali, pripisuje stvarnoj povijesti, ostalo ograniava na povijest

19

vjere, to jest na duhovnu povijest. Jer modernisti briljivo odvajaju te dvije povijesti i, to je dobro zapaziti,

povijesti vjere suprotstavljaju stvarnu povijest ukoliko je stvarna. Zato, kao to je ve reeno, imamo

dvostrukog Krista: jednog stvarnog, drugog koji zapravo nije nikada postojao, nego je plod vjere; jednog

koji je ivio u odreenom mjestu i vremenu, drugog kojeg vjernik susree samo u pobonim meditacijama;

takav je, primjerice, Krist koji je opisan u Ivanovu evanelju, koje, kau, nije nita drugo ve meditacija.

32. No tu se ne zaustavlja prevlast filozofije u povijesti. Nakon to se, kao to smo rekli, dokumenti podijele

u dva dijela, ponovno se javlja filozof sa svojim naelom vitalne imanentnosti i propisuje sve ono to se u

povijesti Crkve mora objasniti vitalnom emanacijom. A budui da se uzrok ili uvjet svake vitalne emanacije

mora traiti u nekoj potrebi, bit e nuno da e se svaki dogaaj morati poimati tako da je posljedica

odreene potrebe i morat e se s povijesnog stajalita smatrati kasnijim od ove. to dakle ini povjesniar?

Ponovno se posvetivi prouavanju dokumenata, kako onih sadranih u svetim knjigama tako i onih koje je

drugdje prikupio, sastavlja katalog pojedinih potreba koje su se malo-pomalo javljale u Crkvi bilo to se tie

dogme, bilo u vezi obreda i ostalih pitanja: i taj je katalog kasnije predao kritiaru. Kritiar zatim uzima u

ruke dokumente koji su odreeni za povijest vjere te ih dijeli po razdobljima, tako da odgovaraju popisu

koju mu je dan, imajui uvijek u vidu pravilo da dogaaju prethodi potreba, a opisu dogaaj. Lako je

mogue da katkad neki dijelovi Svetog pisma, poput poslanica, sami budu plod potrebe. Bilo kako bilo

jedno je sigurno: valja sauvati pravilo da se dob bilo kojeg dokumenta ne moe odrediti drukije osim po

razdoblju u kojem se neka potreba javila u Crkvi. Valja osim toga razlikovati poetak nekog dogaaja i

njegov razvoj, jer onomu to se rada u jednom danu treba odreeno vrijeme da naraste. I to je razlog zbog

kojeg kritiar mora ponovno razdijeliti u dvije skupine dokumente koji su ve rasporeeni po razdobljima,

dijelei one koji se tiu poetka odreenog dogadaja od onih koji pripadaju njegovu razvoju, i uz to ove

rasporediti po vremenskom kljuu.

33. Nakon toga, ponovno na scenu stupa filozof koji nalae povjesniaru da svoja istraivanja provodi u

skladu s pravilima i zakonitostima evolucije. I povjesniar ponovno prianja temeljitom istraivanju

dokumenata, pomno istrauje okolnosti i uvjete u kojima se Crkva, tijekom vremena, nala, unutarnje i

izvanjske potrebe koje su potakle njezin napredak, kao i prepreke na koje je nailazila. Ukratko sve ono to

slui tomu da se odredi razlog zbog kojeg se odravalo zakone evolucije. Nakon to se to izvri, on konano

sastavlja povijest razvoja dogaaja u njegovim osnovnim crtama. Slijedi kritiar, koji toj povijesnoj temi

prilagoava ostatak dokumenata. On pristupa sastavljanju opisa i povijest tako biva dovrena. Sada se

meutim namee pitanje: kome valja pripisati tu povijest, povjesniaru ili moda kritiaru? Sigurno ni

jednom ni drugom, nego filozofu. Cjelokupni je rad na njoj aprioristiki rad, a taj apriorizam vrvi

krivovjerjima. Pobuuju samilost ti ljudi, o kojima bi Apostol ponovio ono to je neko zapisao: Ishlapie u

mozganjima svojim [...] Gradei se mudrima, poludjee (Rim 1,21-22), no istodobno ozlojeuju kada

potom optuuju Crkvu da manipulira dokumentima na nain da ih koristi tako da slue njezinim ciljevima.

Svaljuju naime na Crkvu ono za to ih sama njihova savjest prekorava.

20

Kako se postupa s Biblijom

34. S obzirom da imamo tako u sebi rastoene i kroz razliita razdoblja rasute dokumente, iz te injenice

nekako prirodno slijedi da se svete knjige ne mogu pripisati piscima ija nose imena. I to je razlog zbog

kojeg modernisti nimalo se ne ustruavaju tvrditi da su te knjige, a osobito Petoknjije i prva tri evanelja,

od prvobitnih kratkih tekstova malo-pomalo bili proirivani dopunama i umecima, bilo u obliku teolokih ili

alegorijskih tumaenja, bilo u obliku prijelaza koji su meusobno povezivali pojedine dijelove. Kratko i

jasno, oni smatraju da se mora zastupati jedan ivi razvoj svetih knjiga, koji je proistekao iz razvoja vjere i

koji se s njom podudara. Dodaju ak da su tragovi toga razvoja toliko oiti da bi se o njima mogla napisati

cijela jedna povijest. tovie oni tu povijest i piu i to s tolikom sigurnou da ovjek padne u napast

povjerovati da su ovim vlastitim oima gledali pojedine pisce kako se iz stoljea u stoljee laaju irenja

Svetog pisma. Tomu u prilog dozivaju u pomo kritiku koju nazivaju tekstualnom te pokuavaju uvjeriti da

se ova ili ona injenica, ovaj ili onaj govor ne nalaze na svome mjestu te donose ostala slina razmiljanja.

Reklo bi se zapravo da su se unaprijed odredili odreeni gotovo bismo rekli tipovi opisa ili naina govora,

koji slue kao najsigurniji kriterij za prosuivanje to jest na svom mjestu a to ne. Onaj tko hoe moe

pokuati procijeniti koliko oni takvom metodom mogu biti kadri prosuivati. Ipak, onaj koji ih slua kako se

busaju u prsa i razmeu svojim prouavanjima Svetog pisma, za koje vjeruju da su u njemu nali veliki broj

nedosljednosti i proturjenosti, dolazi na pomisao kako nitko prije njih nije listao te knjige, ni da je svaki

njihov redak istraivao gotovo nepregledan niz nauitelja, daleko vrsniji od njih po umnosti, znanju i

svetosti ivota. Ti premudri nauitelji daleko od toga da su ili u svetim knjigama traiti dlaku u jajetu, nego

su zahvaljivali Bogu to se udostojao tako zboriti s ljudima. No naalost nai nauitelji eto nisu prianjali

prouavanju Svetog pisma onim pomagalima kojima raspolau modernisti! To jest nisu za uiteljicu i

voditeljicu imali filozofiju koja svoje podrijetlo vue iz nijekanja Boga, niti su same sebe postavljali za

normu prosuivanja.

Vjerujemo dakle da smo sada predoili povijesnu metodu modernista. Predvodnik je filozof, slijedi

povjesniar, a obojica prednjae nutarnjoj i tekstualnoj kritici. A budui da je prvomu vlastito da svoje

vrline prenosi drugima, oito da ta kritika nije bilo kakva kritika, nego neznaboaka, imanentna i

evolucionistika i zato onaj koji joj pribjegava i njom se slui zastupa zablude koje su u njoj sadrane te je u

proturjeju s katolikim naukom. Zbog toga se ne moe prestati uditi kako jedna takva kritika moe biti

tako na glasu meu katolicima. Uzrok tomu je dvojak: prvi je taj to su takvi povjesniari i kritiari

meusobno povezani bez obzira na razliitu narodnost ili vjerovanje; drugi je njihova neizreciva drzovitost

jer kada jedan od njih izrekne ne znam kakvu neobinu, udnu ili ak nastranu stvar drugi to uzdiu u nebesa

i hvale kao napredak znanosti. Ako netko hoe sam to iznaae provjeriti, zbijaju svoje redove i slono

na njega nasru, ako netko pak to zanijee proglaavaju ga neukim, a onoga tko to prihvati i brani obasipaju

pohvalama. Tako mnogi bivaju obmanuti i prevareni, a isti ti kada bi malo bolje pogledali tu stvar, ostali bi

njome preneraeni i uasnuti. Iz toga drskog nametanja onih to su skrenuli s pravoga puta, iz toga

21

neopreznog pristajanja lakoumnih pojedinaca uz ta uenja nastaje gotovo neko trulo ozraje koje sve

proima i iri svoj trule posvuda. No prijeimo na apologeta.

Modernist kao apologet

35. I on, kod modernista, na dvojak nain ovisi o filozofu. Najprije neizravno, tako da za svoju materiju

pabiri pisanu povijest, kao to emo vidjeti, iza filozofovih normi, a zatim izravno prihvaajui od filozofa

naela i sudove. Odatle ona opa zapovijed kole modernizma da nova apologija mora rijeiti religijske

kontroverze pomou povijesnih i psiholokih istraivanja. Zbog toga apologeti zapoinju svoj rad

opominjui racionaliste da oni ne brane religiju svetim knjigama i rairenim priama koje krue u Crkvi i

pisane su na drevan nain, nego sa stvarnom povijeu sastavljenom prema modernim propisima i sa

suvremenom metodom. I dok to tvrde ne slue se argumentacijom ad hominem, nego zato to zaista vjeruju

da se samo u tim teorijama nalazi istina. Ne brinu se oni da u svom pisanju inzistiraju na vlastitoj iskrenosti:

ta ve su znalci racionalista, ve ih ovi hvale kao svoje suborce to se bore pod istim stijegom. Tom se

hvalom, koje se katolik mora gnuati, oni die ili se iza nje skrivaju od prijekora Crkve.

No pogledajmo na praktinom primjeru kako jedan od njih vri svoju apologiju. Cilj koji si on postavlja jest

privesti ovjeka koji jo uvijek ne vjeruje tomu da osobno doivi ono iskustvo katolike religije, koja je,

prema modernistima, temelj vjere. U tom pogledu pred njim se otvaraju dva puta: jedan objektivni, drugi

subjektivni. Prvi polazi od agnosticizma i tei dokazati kako u religiji, poglavito katolikoj, postoji takva

vitalna snaga da tjera svakoga mudrog psihologa i povjesniara da prizna kako se u njezinoj povijesti skriva

neto nepoznato. U tu svrhu treba dokazati da je katolika religija, kakva je danas, ista ona koju je utemeljio

Isus Krist, odnosno rezultat postupnog razvoja klice ili zametka koju je donio Isus Krist. Zato e se morati

ponajprije odrediti to je ta klica ili zametak. Tee to izraziti sljedeom formulacijom: Krist je navijestio

dolazak kraljevstva Bojeg, to bi se isto kraljevstvo trebalo brzo ispuniti i on bi bio Mesija, to jest izvritelj

kojeg je Bog postavio i ravnatelj. Nakon toga e se morati dokazati kako se taj zametak, koji je uvijek

prisutan i trajno ostaje u katolikoj religiji, malo po malo i ukorak s povijeu razvijao i prilagoavao

povijesnim okolnostima, kroz koje se ivo stopio sa svim onim to mu se od doktrinarnih, kulturnih i

crkvenih formi pridodavalo te istodobno svladavao prepreke, poraavao neprijatelje i preivljavao

proturjeja i borbe. Nakon svega sve to, to jest te smetnje i zapreke, neprijatelji, progoni i borbe, kao i

vitalnost i plodnost Crkve, pokazali su se takvima da, premda se otkriva kako su se u povijesti same Crkve

ouvali zakoni evolucije, ipak ni oni nisu dovoljni da ju potpuno objasne: nepoznato e biti tu nasuprot nas i

predoit e se samo od sebe. Ovo sve do sada je modernistika misao. Modernisti u svem tom izlaganju

gube iz vida jedno, a to je da je ono odreivanje prvobitne klice ili zametka plod apriorizma agnostikog i

evolucionistikog filozofa i da sam zametak oni tako bez ikakve osnovi definiraju kako bi tjerali vodu na

svoj mlin.

22

36. Dok meutim novi apologeti, iznesenim argumentima, nastoje katoliki religiju afirmirati i promicati, ne

uzimaju u obzir da u njoj ima mnoge stvari koje se nee svima svidjeti. Da tovie, s loe prikrivenim

zadovoljstvom, javno ponavljaju da i na dogmatskom podruju nalaze zablude i proturjeja; premda dodaju

da se za te zablude i proturjeja ne samo moe nai izgovor nego, to je jo udnije, da ih treba potvrditi i

opravdati. Jednako se tako, prema njima, u svetopisamskim knjigama susreu mnogobrojne pogreke

povijesnog i znanstvenog karaktera. Ali, tvrde oni, to nisu povijesne ili znanstvene knjige, nego vjerske i

moralne, gdje su znanost i povijest poput nekog ovoja kojim se obavijaju religijska i moralna iskustva kako

bi se bolje irila u puku. Taj ih puk ne bi drukije mogao ni shvatiti, a i jedna savrenija znanost ili povijest

ne bi u tom pogledu bila na korist ve na tetu. Uostalom, dodaju, svete knjige, budui da su po svojoj naravi

religiozne, u svojoj su biti ive. ivot pak ima svoju istinu i svoju logiku, koji se jamano razlikuju od

racionalne istine i logike, tovie ove prve su sasvim drugog reda jer je to istina koja prilii i odgovara i

sredini u kojoj se ivi, i cilju zbog kojeg se ivi. Na kraju, idu ak do te krajnosti da tvrde, bez imalo

ublaavanja, da je sve ono to se tumai ivotom istinito i opravdano.

Mi, asna brao, za koje je istina jedna i jedina i koji svete knjige smatramo spisima koji su pisani po

nadahnuu Duha Svetoga, a imaju za autora Boga, tvrdimo da je to isto to i pripisivati Bogu la korisnosti

ili poluslubenosti te rijeima svetog Augustina protestiramo da: Ako se tako visokom autoritetu pripisuje

la, nee ostati nijedan djeliak knjige jer, vodei se tim najpogubnijim moguim pravilom, nekima e se

initi da je to teko slijediti i da se u to ne moe vjerovati, te se nee utjecati savjetu pisca laca od kojega

nikakve koristi. Iz toga slijedi ono to sam sveti nauitelj dodaje: U njima e, to jest u Pismima, svatko

vjerovati ono to eli, a ono to ne eli nee vjerovati. Ali modernisti apologeti ne brinu se toliko za to. I

vie od toga, doputaju da se katkad u svetim knjigama susreu razmiljanja kojima se potkrepljuje ova ili

ona doktrina, no koja se ne oslanjaju ni na kakav razuman temelj, poput onih to se temelje na prorotvima.

Istina je pak da i ta razmiljanja za dobronamjerne predstavljaju umijea propovijedanja nadahnutog

ivotom. Moe li vie od toga? Moe! Doputaju, tovie smatraju, da je sam Isus Krist oigledno pogrijeio

pri odreivanju vremena dolaska kraljevstva Bojega, no to, prema njima, ne treba uditi jer je on tada jo

uvijek bio podloan zakonima ivota! to e biti nakon svega ovog od dogmi Crkve? I ove vrve otvorenim

proturjejima, no, osim to ih doputa logika ivota, ne suprotstavljaju se simbolikoj istini, jer je kod njih

posrijedi beskonano, koje ima beskonaan broj lica. Ukratko, katkad odobravaju i brane teorije za koje se

usuuju izjavljivati kako se Beskonanom ne moe iskazati vee tovanje no to oni to ine iznosei o

njemu proturjene stvari. I kada se na taj nain dopusti proturjeje, kakav se sve apsurd nee samo

doputati?

23

Subjektivni argumenti

37. Osim objektivnih razloga, nevjernik moe naginjati vjeri takoer iz subjektivnih razloga. U tom se

sluaju apologeti modernisti pozivaju na nauk o imanenciji. Nastoje naime uvjeriti ovjeka da se u njemu

samom i u najdubljim kutcima njegove naravi i njegova ivota, skriva elja i potreba za jednom religijom, i

to ne bilo kakvom religijom, nego upravo katolikom, jer nju, tvrde oni, apsolutno trai savren razvoj

ivota. I ovdje smo ponovno prisiljeni jako se poaliti kako ima katolika koji, premda odbacuju uenje o

imanenciji kao doktrinu, ipak se njome koriste u apologetici i to ine s tako malo opreza da se ini kako

doputaju daje ljudska narav ne samo sposobna ili prikladna za nadnaravni red, to su katoliki apologeti, uz

duna ogranienja, uvijek tvrdili, nego da za time u naravi postoji stroga i prava potreba. Budimo ipak

precizniji pa recimo da tu potrebu katolike religije zastupaju umjereniji modernisti. Oni medu njima koje

bismo mogli nazvati integralistima smatraju da ovjeku koji jo uvijek ne vjeruje, valja skrenuti pozornost

kako u njemu postoji skrivena ista klica ili zametak koji su bili u Kristovoj svijesti i koju je Krist prenio na

ljude. Eto, asna brao, opisali smo u najgrubljim crtama apologetsku metodu kod modernista, koja se

potpuno podudara s njihovim uenjima: metode i uenja krcata zabludama, koja nemaju za cilj izgraivati,

nego ruiti, niti idu za tim da budu na korist katolicima, nego da uvuku katolike u krivovjerje, tovie u

potpuno razaranje svake religije!

Modernist kao reformator

38. Na kraju ostaje jo neto rei to se tie reformatora. Ve do sada izneseno obilno nam pokazuje koja je

pomama za novou obuzimala te ljude. A ta pomama se odnosila na katolianstvo. Oni hoe reformiranu

filozofiju osobito u sjemenitima, na nain da se skolastiku filozofiju ukloni iz povijesti filozofije i smjesti

ju se u ropotarnicu zajedno s drugim ve prevladanim sistemima, a da se mladie u sjemenitima pouava

modernoj filozofiji, koja je jedina prava i koja odgovara naem dobu. Pri reformiranju teologije pak hoe da

ona to ju nazivamo racionalnom teologijom ima za temelj modernu filozofiju. Trae tako da se pozitivna

teologija ponajprije temelji na povijesti dogmi. I za povijest trae da se pie i pouava pomou njihovih

metoda i novim pravilima. Kau da se dogme i njihov razv trebaju uskladiti sa znanou i povijeu. Glede

kateheze trae da se katekizme uvrste samo one dogme koje su reformirane i koje su dokuive obinom

ovjeku. to se tie obreda, iz sveg se grla deru da se moraju smanjiti izvanjska tovanja i zabraniti da se

dalje njihov broj poveava; premda su, istini za volju, drugi koji su skloniji simbolizmu u vezi tog

popustljiviji. Glasno bruje da se crkveni reim mora obnoviti u svakom pogledu, ali na osobit nain na

stegovnom i dogmatskom podruju. Zato zahtijevaju da se i iznutra i prema vani uskladi s modernom

svijeu, koja je sva okrenuta demokraciji, jer, kako kau, u upravljanju moraju sudjelovati i nii kler pa ak

i laikat te je takoer nuno decentralizirati vlast koja je previe zgusnuta i ograniena na sredite. Rimske se

kongregaciji moraju pomladiti, a to prije svega vrijedi za Sveti oficij i Indeks (popis zabranjenih knjiga).

Mora se promijeniti stav crkvene vlasti u politikim i drutvenim pitanjima, tako da se nju dri i podalje od

24

civilnih ureenje i ujedno ju se prilagodi drutvenim pitanjima kako bi ih ona mogla proeti svojim duhom.

to se tie morala, slau se sa amerikanistima da se aktivnim krepostima mora davati prednost pred

pasivnima, te snano zagovarati njihovo vrenje s prevagom nad ovim drugima. Trae da se kler vrati

drevnoj poniznosti i siromatvu, ali s takvom svijeu i inima koji e odgovarati duhu modernizma. Na

kraju, ne nedostaje ni onih koji, veoma se rado pokoravajui migovima svojih protestantskih uitelja, ele da

se u sveenitvu ukine sveto beenstvo. Postoji li dakle uope ita u Crkvi a da to ovi ne bi reformirali u

skladu sa svojim naelima?

Modernizam i sva krivovjerja

39. Moda smo, asna brao, u ovom izlaganju bili opirni i vie no to treba. Ali to je bilo nuno kako radi

toga da nas se ne bi optuivalo, kako to ve jest sluaj, da ignoriramo njihove stvari, tako zato da se vidi da,

kada se govori o modernizmu, ne govori se o ispraznim i nepovezanim uenjima, nego o jedinstvenom i vrlo

kompaktnom korpusu, gdje kada netko odobri jednu stvar mora ujedno prihvatiti i sve ostalo. Zato smo i

odluili pribjei gotovo didaktikoj formi, odbacujui barbarski jezik kojim se modernisti slue. Ako se

potom jednim pogledom obuhvati cijeli taj sistem, ne bi smjelo nikoga uditi kada ga mi definiramo

sintezom svih krivovjerja. Sigurno da kada bi netko pokuao sabrati u jedno samu sr svih onih zabluda o

vjeri koje su do sada iznoene, ne bi to nikada uspio bolje uiniti od onoga kako to uine modernisti. Ovi

tovie idu tako daleko da, kao to smo imali priliku primijetiti, unitavaju ne samo katolianstvo nego bilo

koju drugu religiju. To objanjava zato to uenje nailazi na odobravanje u racionalistikim krugovima i

zato se oni koji otvoreno i bez ograda istupaju kao racionalisti vesele to u modernistima imaju

najuinkovitije saveznike.

Zadrimo se sada, asna brao, nakratko na onom pogubnom uenju - agnosticizmu. Agnosticizam ui da je

umu zaprijeen svaki put koji bi ga doveo do Boga, te misli kako je za to prikladniji odreeni osjeaj i in.

Ali zar je mogue ne zamijetiti koliko je isprazno to tvrditi? Osjeaj uvijek predstavlja reakciju na in nekog

objekta, to ga predlae bilo um bilo osjetilo. Ukloni li se razum, ovjek, ve i po samoj svojoj naravi sklon

slijediti svoja osjetila, slijedit e ih s jo veom estinom. I vie od toga, fantazije, kakve god da one bile,

jednog religijskog miljenja ne mogu nadvladati zdrav razum. To nam daje do znanja da svaka uznemirenost

ili zaokupljenost due nije od pomoi nego predstavlja smetnju traenju istine; istine, kaemo, kakva je ona

u sebi, jer ona druga, subjektivna istina, koja je plod nutarnjeg osjeaja i djelovanja, ako je i pogodna za

razglabanje, malo zanima ovjeka kojemu je nadasve vano upoznati postoji li ili ne izvan njega Bog, u ije

e ruke jednoga dana pasti. Dodue modernisti se utjeu pomoi iskustva. Ali to ovo moe dodati osjeaju?

Nita, moe ga samo uiniti intenzivnijim, a razmjerno tom intenzitetu uvrivat e se uvjerenje u istinitost

objekta. No to dvoje nee dati da se osjeaju pusti da bude osjeaj i ne mijenjaju njegovu narav koja je

uvijek podlona obmani, ako razum istu ne razotkrije; tovie oni tu narav potkrepljuju i jaaju, jer osjeaj

25

to je snaniji to je s veim pravom osjeaj. Kada je pak rije o religioznom osjeaju i u njemu sadranom

iskustvu znate dobro, asna brao, koliko za to treba mudrosti i koliko znanja koje pomae ovjeku tu istu

mudrost pravilno izraziti i izloiti. To znate iz prakse poglavito na primjeru onih dua u kojima vlada

osjeaj, znate to iz tradicije asketske literature koja, premda je ovi preziru, sadri vie vrstog nauka i vie

otroumnih zapaanja no to se istima hvaliu modernisti. Nama se ini svojstvenim bezumniku ili bar

nerazboritoj osobi smatrati istinitim, bez prethodnog prikladnog propitkivanja, ta duboka iskustva kojima se

modernisti epure. Zato onda, recimo to tek onako usput, ako su ta iskustva stvarno tako snana i

nedvojbena, ne bi isto tako snano i nedvojbeno bilo iskustvo to ga ima na tisue katolika, naime da

modernisti idu pogrenim putem? Zar bi samo to iskustvo bilo pogreno i lano? Najvei dio ljudi vrsto

smatra i uvijek e smatrati da se iskljuivo osjeajem i iskustvom bez vodstva i svjetla razuma nee nikada

prispjeti spoznaji Boga. Dakle ostaje ponovno ili bezbotvo ili apsolutno bezvjerje. Uz to modernisti se

nemaju emu bolje nadati ni od svojega uenja o simbolizmu. Jer ako svi elementi koje nazivaju umnim nisu

nita drugo nego isti Boji simboli, zato ne bi simbol bilo i samo Boje ime ili boanska osoba? A ako je

tomu tako, moe se s pravom posumnjati u samu boansku osobnost i imati otvoren put za mnogobotvo.

Slino tome istom mnogobotvu vodi i uenje o boanskoj imanenciji. Jer se pitamo: razlikuje li ta

imanencija ili ne Boga od ovjeka? Ako to ini u emu se dakle to uenje razlikuje od katolikog? Odnosno

zato odbacuje uenje o izvanjskoj objavi? A ga pak ne razlikuje, eto nas lijepo ponovno u mnogobotvu.

No modernisti stvarno u svom uenju o imanenciji hoe i tvrde da svaki fenom savjesti izvire iz ovjeka kao

takvog. Dakle opravdano je zakljuiti da su Bog i ovjek jedno te isto, i otud to mnogobotvo. Konano, do

istog zakljuka dolazi kada je rije o njihovu slavnom razlikovanju u znanosti i vjere. Objekt znanosti oni

stavljaju u spoznatljivu stvarnost, a objekt vjere u nespoznatljivu stvarnost. Ta je pak nespoznatljiva zato to

postoji silan nesrazmjer izmeu objekta i uma. Ali taj je nesrazmjer, prema istim modernistima, nemogue

otkloniti. Dakle nespoznatljivo e uvijek biti nespoznatljivo i za vjernika i za filozofa. Dakle, ako e neka

religija i postojati, e biti religija nespoznatljive stvarnosti. Tu stvarnost, budui da ne moe biti univerzalna

dua svijet, kao to tvrde neki racionalisti, mi ne vidimo. No ovdje se zaustavimo. To je sasvim dovoljno da

se spozna kako modernistiko uenje na mnoge naine vodi k ateizmu i unitenju svake religije. Protestanti

su svojim zabludama napravili prvi korak na tome putu, drugi je napravio modernizam, a ubrzo e ih slijediti

ateizam.

Uzroci modernizma

40. Da bi se malo dublje upoznalo modernizam i da bi se pronali primjereni protulijekovi za tako veliku

nevolju, bit e korisno sada, asna brao, pomalo istraiti uzroke zbog kojih je do nje dolo i zbog kojih je

rasla. Nema sumnje da je prvi i neposredni uzrok zastranjenje uma. Kao daljnje uzroke prepoznajemo dva:

znatielju i oholost. Znatielja, ako ju se mudro ne obuzda, kadra je sama objasniti svaku zabludu. Zato je

na prethodni Grgur XVI. s pravom bio pisao: Jako je tuno gledati kako se duboko strovaljuje ljudski

26

razum onih koji tre na novinama i, ne osvrui se na apostolovo upozorenje, trsi se saznati vie no to

prilii znati, te, pouzdavajui se previe u samog sebe, misli da mora traiti istinu izvan Katolike crkve, u

kojoj se ona, bez trunke najmanje zablude, nalazi.

No ovjekovu duu mnogo vie zasljepljuje i odvlai u zabludu oholost, koja, pronaavi u modernistikom

uenju gotovo svoje prirodno stanite, iz njega dobiva svu hranu potrebnu da moe rairiti svoje zlokobne

izdanke i poprimiti sad ovaj sad onaj oblik. Naime zbog oholosti oni su puni sebe i smatraju se i izdaju za

normu svima; zbog oholosti se uprazno razmeu kao da on sami posjeduju mudrost i u svojoj nadutosti i

oholosti govore: Mi nismo poput drugih, i da doista i ne bi bili kao ostali prigrljuju i snuju svakojake pa

ak i najapsurdnije novosti. Zbog oholosti odbacuju svaku podlonost i misle da autoritet mora biti skopan

sa slobodom; zbog oholosti zaboravljaju na sebe i ele samo obnoviti druge, a njihovih reformistikih tenji

nije poteen nitko pa ak ni najvia vlast. Da bi se prispjelo modernizmu zaista nema kraeg i breg puta od

oholosti. Ako neki laik katolik ili neki sveenik zaboravi zapovijed kranskog ivota koja nam nalae da se

moramo odrei samih sebe ako elimo slijediti Isusa Krista, koji je jedini kadar iz njegova srca iskorijeniti

zao izdanak oholosti, da, on je itekako spreman otvoreno zastupati zablude modernizma! Zato, asna brao,

neka va prvi zadatak bude pruiti otpor tim oholim ljudima, povjeriti im skromne i neznatne slube, da ih se

to vie ponizuje to se vie uzvisuju, te im tako suziti prostor tetnog djelovanja. Uz to, bilo vi sami, bilo

putem voditelja sjemenita, najbriljivije nastojte upoznati mlade koji hoe ui u sjemenite i ako se medu

njima nade ijedan ohol, sa svom odlunou odbijte pripustiti ga sveenikom reenju. E da se bar uvijek u

tome budno i odluno postupalo!

41. Ako pak s moralnih uzroka prijeemo na one koji se tiu uma, prvi koji valja spomenuti jest neznanje.

Modernisti, svi koliko god da ih ima, koji se ele pred drugima pokazati kao nauitelji Crkve, dok na sav

glas veliaju suvremenu filozofiju i izruguju se sa skolastikom, moraju biti svjesni da ako su prvu prigrlili

privueni i prevareni njezinim lanim bljetavilom, istoj toj svojoj zaslijepljenosti mogu zahvaliti to su u

potpunom neznanju to se tie te druge te stoga ostadoe prikraeni za sredstvo koje bi im pomoglo

prepoznati krnjost njihovih ideja i pobiti sofizme. Iz sprege lane filozofije i vjre ponikao je potom njihov

sistem, koji vrvi mnogim i golemim zabludama.

Metode propagiranja

42. Ma da ga bar ire s manje gorljivosti i ara! Tolika je meutim njihova revnost, tako neumoran rad, da

nam se upravo srce kida kada pomislimo koliki bi samo to ogroman dobitak bio za Crkvu kada bi te snage

namjesto na njezinu tetu bile na njezinu korist. Kako bi zatim due uvukli u zabludu, koriste se dvostrukom

taktikom: najprije se oslobaaju prepreka, zatim najpomnije trae sredstva koja im koriste, te na kraju iste

neumorno i krajnje strpljivo upotrebljavaju. Tri su glavne prepreke za koje smatraju da najvie stoje na putu

27

njihovim naporima: skolastika metoda razmiljanja, autoritet otaca zajedno s tradicijom te crkveno

uiteljstvo. Protiv svega toga oni se estoko bore. Zato neprestance ismijavaju i preziru skolastiku filozofiju

i teologiju. Bilo da to ine zbog neznanja, bilo da to ine zbog straha, bilo i zbog jednoga i zbog drugoga,

sigurno je da je pomama za novou kod njih uvijek povezana s mrnjom prema skolastici, te nema

pouzdanijeg i oitijeg znaka da se netko poeo okretati modernizmu od toga da je poeo zazirati od

skolastike. Neka se modernisti i oni k