Pablo Neruda

Pablo Neruda

100 soneta o ljubavi

Matildi Urrutia Gospo moja ljubljena, mnogo patnje

osjetih piuci za te ove pjesme koje nazvah

sonetima, mnogo sam trpio,ali

radost poklona veca je nego livada.

Znao sam dobro i u pocetku

da su po vlastitom izboru i radi otmjenosti

pjesnici svih vremena

odabirali rime to su zvonile poput srebra,

kristala ili kanonada. Ja, s mnogo poniznosti,

sagradih ove sonete od drveta, dadoh im zvuk

te opore i ciste tvari i takvi treba da stignu

do tvog sluha. Ti i ja, hodajuci umom

i pjecanom obalom, pored izgubljenih jezera,

pepeljastim prostranstvima, skupili smo komade

cista drveta, grede izloene ljuljanju

vode i nevremena. Od takva najnenijeg iverja

sazdao sam sjekirom, noem, perorezom

ovu drvenariju ljubavi i podigao male kuce

od cetrnaest dasaka, da bi u njima ivjele

tvoje oci koje oboavam i pjevam. Tako utvrdivi

svoje razloge ljubavi predajem ti ovaj centurion:

sonete od drveta to su se uzdigli samo zato

jer si im ti darovala ivot.

Jutro

1.

Matildo, ime od biljke, kamena ili vina,

od svega to se rada iz zemlje i traje,

rijeci u cijem rastu svice,

u cijem ljetu planu svjetlo limunova.

U tome imenu plove brodovi od drveta

okrueni rojem vatre morske modrine,

i ova slova su voda neke rijeke

to utjece u moje zakreceno srce.

O ime otkriveno ispod puzavice

kao da su vrata nepaznata tunela

to se s mirisom sveta spaja!

O, osvoji me svojim vrelim ustima,

istrai me, ako eli, svojim nocnim ocima,

ali me pusti da plovim i spavam u tvome imenu.

2.

Ljubavi, koliko puteva do jednog poljupca,

kakva lutajuca samoca do tebe!

Usamljeni vlakovi kotrljaju se s kiom.

U Taltalu jo nije svanulo proljece.

Ali ti i ja, ljubavi, mi smo sjedinjeni,

sjedinjeni od odjece do korijenja,

sjedinjeni od jeseni, vode i bokova,

sve dok ti i ja ne budemo zajedno.

Misliti da je stajalo toliko kamenja

koje nosi rijeka, uce vode Boroa,

misliti da smo se, odijeljeni vlakovima i narodima,

ti i ja jednostavno morali voljeti,

izmijeani sa svima, s mukarcima i enama,

sa zemljom koja sadi i gaji karanfile.

3.

Opora ljubavi, ljubicice okrunjenatrnjem,

ipraije izmedu mnogo strasti nakostreeno,

koplje bolova i krunico gnjeva,

kojim si putem i kako pola u moju duu?

Zato si sunovratila svoj bolni plamen,

odjednom, izmedu hladnog lica mog puta?

Tko ti oznaci korake koji te nose k meni?

Koji cvijet, kamen i dim pokazae moje boravite?

Sigurno je da je drhtala stravicna noc

i zora ispunila sve vrceve svojim vinom

i sunce ucvrstilo svoju prisutnost nebesku,

dok me okrutna ljubav opsjedala neprestano

sve dok, sijekuci svojim sabljama i trnjem,

u mome srcu ne otvori uareni put.

4.

Sjetit ce se onog hirovitog klanca

gdje su se uspinjali drcuci mirisi,

s vremena na vrijeme ptica odjevena

u vodu i tromost: a to je odjeca zime.

Sjetit ce se darova zemlje:

neobuzdana mirisa i zlatne gline,

trave ipraja, mahnita korjenja,

zacarana trnja poput maceva.

Sjetit ce serukoveti koju si donijela,

rukoveti sjene i vode s tiinom,

rukoveti kao to je kamen s pjenom.

I tada bijae kao nikada i kao uvijek:

podimo tamo gdje nas ceka nita

i nadimo sve to nas tamo ocekuje.

5.

Da te takne noc, ni zrak, ni zora,

samo zemlja, nevinost grozdova,

jabuke to rastu i sluaju cistu vodu,

blato i smole tvog mirisnog kraja.

Od Quinchamalja gde se rodie tvoje oci

do tvojih nogu stvorenih za me na Granici

ti si tamna glina koju poznajem:

u bokovima ti diram ponovo svu penicu.

Moda nisi znala, Araukanko,

i kad ti yaboravih poljupce, prije no to sam te volio,

srce se moje sjecalo tvojih usana,

i bijah poput ranjenika na cestama

sve dok nisam shvatio da sam naao,

ljubavi, svoje podrucije cjelova i vulkana.

6.

U umama, izgubljen, otkinuh tamnu granu

i usnama, edan, podigoh njen apat:

moda to bijae glas kie koja je plakala,

zvono razbijeno i srce presjeceno.

Neto iz daljine to mi se cinilo

tegobno skriveno, pokriveno zemljom,

krik priguen beskrajnim jesenima,

odkrinutom i vlanom tminom lica.

Ali tamo, prenuvi se od snova ume,

grana ljeskova zapjeva pod mojim ustima

i njen se bludeci miris verao po mom mjerilu,

kao da me odjodnom potrailo korjenje

koje napustih, zemlja izgubljena s mojim djetinjstvom,

i zaustavih se ranjen skitnickim mirisom.

7.

>>Poci ce samnom>Poci ce sa mnom>Nece vie pjevati buntovni jantar

sirene, ima jo jedino puk.