OSNOVI

ELEKTROTEHNIKE

Pretisak ~etvrtog izdanja prve knjige iz 1956.

i ~etvrtog izdanja druge knjige iz 1958. godine

DR JOSIP LON^AR

Josip Lon~ar na predavanju (1937.)

Kad sam u ruke dobio ovo izdanje Osnova elektrotehnike autora prof. JosipaLončara, koji prvi put sadrži obje knjige istog naslova u jednom svesku, prisjetio sam selijepih studentskh dana davnih pedesetih godina prošloga stoljeća. Kao student tadašn-jeg Elektrotehničkog odsjeka Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu slušao sam,me�u ostalim, i predavanja prof. J. Lončara iz Osnova elektrotehnike I i II te Električkihmjerenja. Ispiti iz tih predmeta pripremali su se iz bilježaka i tadašnjih udžbenika istihnaslova, koji su bili jedini na hrvatskom jeziku za tu razinu. Te su knjige, po svojojkvaliteti, načinu izlaganja i opsegu jedinstvene ne samo u Hrvatskoj i tadašnjojJugoslaviji, nego i u jugoistočnoj Europi. Stoga su ih rabili i studenti drugih srodnihfakulteta u tadašnjoj Jugoslaviji.

U to doba noviji su udžbenici Osnovi elektrotehnike, prva knjiga i Osnovi elek-trotehnike, druga knjiga bili tiskani 1946., 1947., 1948. i 1949. godine, a stariji udžbeni-ci, osim skripata tiskanih 1938. godine, bili su iz 1941. i 1942. godine. Oni su, kao iizdanja iz 1946. i 1947., tiskani svaki u dva sveska. I starija i novija izdanja udžbenikabilo je teško nabaviti jer su odmah po izlasku iz tiska već bili rasprodani. Sigurno sunaklade bile male da bi zadovoljile veliku potražnju. Ako je bilo sreće, moglo ih se pron-aći u antikvarijatima ili posuditi, a rje�e kupiti od starijih kolega. Kasnije, u višim god-inama studija te u praksi, shvatio sam zašto se stariji kolege nisu htjeli rastati od tih knji-ga. Jednostavno su htjeli da im budu pri ruci kako bi se mogli prisjetiti nečeg što sutijekom godina zaboravili. Važno je istaknuti da je prof. Lončar bio po obrazovanju fiz-ičar, ali je rješavanju problema pristupao kao inženjer.

Može se postaviti pitanje zašto se te knjige, kad ih nije bilo na tržištu, nisu kopiralekao što je danas čest slučaj, unatoč protuzakonitosti takva postupka? Jednostavno stogašto je postupak kopiranja bio složen, dugotrajan i zato skup. Temeljio se na fotografi-ranju predloška te se radi lakšeg čitanja nakon obrade filma, ure�ajem kopirao nafotopapir većih dimenzija od onih uobičajenih za fotografije. Tek desetak godina kasni-je na našem su se tržištu pojavili ure�aji za kopiranje mokrim postupkom, a zatim ksero-grafskim (»suho pisanje«) postupkom, koji se temelji na elektrostatici a, u poboljšanojizvedbi, rabi se do danas.

POGOVOR

Kad se uspjelo, na bilo koji način, doći do knjiga, valjalo se prilagoditi autorovu stilupisanja koji je, u usporedbi s onim u rijetkim tadašnjim srednjoškolskm udžbenicima,bio specifičan i u prvi mah težak jer je tekst bio zgusnut. Bio je tako zgusnut da nije bilosuvišnih rečenica, pa čak ni riječi. No, nakon prilagodbe, knjige su se relativno lakočitale, posebice jer je u njima, kao što čitatelj može sam ustanoviti, gradivo bilo logički,pregledno i dobro objašnjeno te ilustrirano prikladnim crtežima. Redoslijed poglavlja uknjizi slijedio je teme na predavanjima, a vrijedilo je i obratno. Posebno su korisni bilizadatci na kraju pojedinog poglavlja, slični onima koji su se pojavljivali na pismenomispitu, kojima se moglo provjeriti kako je gradivo savladano.

Ispiti su bili pismeni, a usmeni samo u iznimnim slučajevima. Tjedan dana prije ispi-ta, pri prijavi, bilo je obvezno predati referate. Oni su imali toliko poglavlja koliko i knji-ga za taj predmet. U referatima su se trebale obraditi teme pojedinih poglavlja i riješitineki zadatci. Ti su se referati nakon položenog ispita vraćali kandidatu, ali probušeni,kako ih tko drugi, koji se sprema na ispit, ne bi predao kao svoje. Bušenje električnombušilicom obavljao je osobno prof. J. Lončar ili njegov laborant uz profesorov stalninadzor.

Za ispit nije bilo dovoljno samo dobro znati gradivo, nego je trebalo suvereno vla-dati logaritamskim računalom, tzv. šiberom. Naime, bilo je sedam ili osam računskihzadataka koje je valjalo riješiti, koliko se sjećam, u devedeset minuta. Zadatke je sastav-ljao sam profesor i diktirao na ispitu, pa su pazitelji, demonstratori i asistenti, te zadatkeza katedrom rješavali zajedno s kandidatima. Tijekom ispita, posebice u prvoj trećini,profesor je često upozoravao kandidate da oni koji se nisu dovoljno pripremili odustanu,a on će im vratiti prijavnice. To je poprilično smetalo i dekoncentriralo kandidate, aodustajanja je bilo malo. Nakon ispita, obično sljedeći dan, rezultati su se najčešćeobjavljivali u predavaonici. Profesor bi na ploči ispisivao ocjene onih koji su zadovoljilina ispitu. Raspon ocjena bio je veoma širok i jamačno jedinstven. Prolazne su ocjene bileod »još jedva jedvice 2!!«, skraćeno »jjj2!!«, zatim »još jedva jedvice 2! (jjj2!)«, »jošjedva jedvice 2 (jjj2)«, »jedva jedvice 2 (jj2)« itd. do uobičajenih 2, 3, 4 i 5. U indeksese umjesto tih originalnih ocjena jednostavno upisivalo »dovoljan«.

Predavanja su uvijek bila dobro posjećena, pa je mala predavaonica s oko 80 mjestau Zavodu za osnove elektrotehnike i električka mjerenja, u prizemlju zgrade na današ-njem Rooseveltovu trgu, uvijek bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Moguća su dvarazloga toj brojnoj i stalnoj posjeti predavanjima. Jedan je svakako nedostatak udžbeni-ka za taj vrlo važan i temeljni elektrotehnički predmet, a drugi je zanimljivo i sustavnoiznošenje gradiva, što inače nije bila odlika nekih ondašnjih nastavnika, od kojih većinanije imala pedagošku naobrazbu kao J. Lončar. Na predavanjima je, uz projekciju slikai crteža epidiaskopom, često bilo zanimljivih pokusa, koje je J. Lončar obavljao sam iliuz pomoć laboranta Günthera Reissera te demonstratora i asistenta. Osim v. d. asistentaMilana Cvjetičanina od 1947. do 1949. godine te stalnog asistenata dr. sc. VladimiraMuljevića, kasnije profesora na Elektrotehničkom fakultetu od 1949. do 1951. godine ina kraju Günthera Reissera, koji je uspio diplomirati unatoč opterećenosti laborantskimposlovima, nije imao drugih stalnih asistenata, nego samo honorarne. Razlog tomu

možda je bio njegov intenzivni dnevni ritam koji je bilo teško slijediti. J. Lončarstanovao je nedaleko od Zavoda, pa je veći dio dana provodio u zavodskom laboratori-ju obavljajući razne pokuse, pripremajući članke itd., pa je tražio da to čine i njegovisuradnici.

Prof. J. Lončar bio je vrlo dinamična osoba, stalno u pokretu dok je predavao. Uvijeku bijeloj kuti (radni ogrtač), govorio je dovoljno glasno i razgovjetno, u logičkom slije-du, držeći se teme. Koliko je bio zadubljen u temu koju je izlagao može posvedočiti ovajdoga�aj. Za vrijeme jednog predavanja, tražio je od pedela (podvornika) Pavela da muhitno donese naočale, a one su mu u tom trenutku bile na nosu. Vrsna predavanja bilasu, izme�u ostalog, rezultat velikoga nastavničkog iskustva. Tih je pedesetih godina 20.stoljeća, već imao iskustvo od više desetljeća, pa je krajem 1950. godine stekao i uvjeteza starosnu mirovinu po tadašnjem zakonu. No, na prijedlog dekana Tehničkog fakulte-ta prof. Andrije Mohorovičića produljen mu je radni odnos do daljnjega. U suprotnomebilo bi umirovljenje prof. J. Lončara tragično za Fakultet, Sveučilište i razvoj elek-trotehnike u Hrvatskoj jer je bio jedan od stupova nastave elektrotehnike na našim pros-torima.

Josip Lončar rodio se 21. 11. 1891. godine u Đakovu. Školovao se u Brodu, tadaBrod na Savi, i u Vinkovcima, a studirao fiziku i matematiku na zagrebačkom Mudro-slovnom, sada Filozofskom fakultetu. Na tom su se fakultetu tada obrazovali nastavniciza većinu srednjoškolskih predmeta. Nakon treće godine studija dobio je od tadašnjezemaljske vlade stipendiju za nastavak studija u inozemstvu, pa je šk. god. 1913./14.proboravio na pariškom Faculté des sciences de l’Université de Paris i slušao predavan-ja uglednih znanstvenika, me�u kojima i Marie Sklodowske-Curie (1865.—1934.). Tajmu je boravak poslužio i za usavršavanje u francuskom jeziku, kojeg je govorio uz nje-mački i engleski. Diplomirao je u Zagrebu 1915. godine. Iste godine postaje nas-tavnikom fizike i matematike na II. realnoj gimanaziji u Zagrebu, prvo kao »namjesniučitelj«, zatim 1917. godine, »pravi učitelj« i konačno 1919. godine »profesor«. Većgodinu dana kasnije doktorira na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu s disertacijomHistorijsko kritični prikaz drugog stavka termodinamike. Dvije godine nakon toga,početkom 1922. godine, postavljen je za „učitelja elektrotehnike“ na kraljevskoj Visokojtehničkoj školi u Zagrebu za predmete Optika i Teoretska elektrotehnika. Nekolikomjeseci poslije imenovan je honorarnim docentom. Već 1923. godine predaje predmeteOsnovi elektrotehnike I. I II. i Električka mjerenja. Istodobno je i profesor na II. realnojgimnaziji. Iste godine osniva Laboratorij za električka mjerenja i osnove elektrotehnikena Tehničkoj visokoj školi (valja spomenuti da se u dokumentima naizmjence spominjuoba naziva, tj. Visoka tehnička škola i Tehnička visoka škola), čiji je predstojnik od1924. godine. Taj laboratorij postao je Zavodom 1949. godine, a J. Lončar neprekidnoje na njegovu čelu do umirovljenja.

Veliko opterećenje nastavom na dva mjesta, u gimnaziji i Tehničkoj visokoj školi, nesprječava ga da piše članke i prati stručnu literaturu iz područja fizike i elektrotehnike.Početkom dvadesetih godina vladalo je veliko zanimanje za radiotehniku, pa se J.Lončar vrlo aktivno bavi tom problematikom, piše o elektronskim cijevima, obavlja

pokuse i izra�uje radiotehničke sklopove te drži predavanja. Bio je me�u prvima uZagrebu koji je uspio čuti glazbu emitiranu radiofonski iz Londona. Sura�ivao je kodosnivanja Radiostanice-Zagreb, kao prvoga javnog radioodašiljača u ondašnjojJugoslaviji i njezina puštanja u rad 1926. godine. Te iste godine Tehnička visoka škola uZagrebu, nastojanjem ondašnjeg ministra prosvjete u Beogradu Stjepana Radića,proglašena je Tehničkim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu.

Početkom 1927. godine objavio je, u vlastitoj nakladi, knjigu Konstrukcija radio-stanica za primanje sa 130 stranica i 68 slika i shema. To je prva knjiga na našem jezikuiz tog područja. Rezultat daljnjeg njegova bavljenja radiotehnikom drugi je diospomenute knjige, nešto manjeg opsega, koja je tiskana nakon dvije godine.

Neumoran kakav je bio nastavio je pokuse iz radiotehnike, pa je tako prijamnikomna osnovi Nipkowljeve rotirajuće ploče, koji je sam izradio, 1930. godine. primiopokusne televizijske emisije iz Berlina i Londona. O tomu je izvijestio u zagrebačkimdnevnim novinama Jutarnji list i Novosti, kao i u njemačkom časopisu Fernsehen iengleskom Television.

Početkom 1931. godine objavio je drugo potpuno prera�eno i dopunjeno izdanjeknjige Konstrukcija radiostanica za primanje. Knjiga ima 184 stranice i 138 slika ipoglavlje o televiziji. Konačno je, nakon dugih administrativnih zavrzlama, Josip Lončarsredinom iste godine izabran za sveučilišnog docenta i razriješen dužnosti nastavnika naII. realnoj gimnaziji u Zagrebu.

Područje zanimanja J. Lončara u to vrijeme veoma je široko. Osim pokusa s pri-jamom radiosignala i posebice televizijskog signala, za koje je primio priznanje ured-ništva časopisa Television, bavi se katodnim cijevima i problemima oscilografiranja ifotografiranja električnih pojava, utjecajem visokih slojeva atmosfere na radiovalove,mjernim mostovima itd. Posebno je zaokupljen vakuumskom tehnikom, koja je graničnopodručje fizike, elektrotehnike i elektronike.

Krajem 1934. godine nakon duge procedure J. Lončar promaknut je u zvanjeizvanrednog profesora. U tadašnjoj Jugoslaviji, konačnu odluku o promaknuću, nakonmišljenja Fakulteta, Sveučilišta i mjerodavnog ministarstva, donosio je kralj svojim uka-zom. Stručni i znanstveni rad J. Lončara nije ostao nezamijećen. JAZU (Jugoslavenskaakademija znanosti i umjetnosti) u Zagrebu bira ga 1937. godine za dopisnog člana uMatematičko-prirodoslovnom razredu. Iste je godine objavio i knjigu O suvremenojteleviziji, osnovni problemi, sadašnje stanje i smjernice razvoja. Valja spomenuti da smomi dvadesetak godina kasnije s nevjericom gledali u televizijske prijamnike smještene unekoliko izloga u središtu Zagreba.

Ta 1937. godina bila je sretna za J. Lončara jer je te godine, nakon propisane i dugeprocedure bio, kraljevim ukazom, promaknut u zvanje redovitog profesora. Sljedećagodina bila mu je posebno plodna. Njegov neumoran rad okrunjen je i objavom prvog,a zatim 1938. godine i drugog sveska knjige Uvod u električka mjerenja. Svesci susadržavali 124 stranice i 126 slika, odnosno 172 stranice i 154 slike, dakle ukupno 296stranica i 280 slika. No, to nije bilo sve jer je iste godine priredio i treće prošireno izda-

nje skripata Osnovi elektrotehnike koje su imale 403 stranice i 432 crteža. Onaj koji jeimao prilike pisati i pripremati knjigu ili skripta iz područja tehnike, s formulama, crteži-ma, slikama i tablicama, može si predočiti koliko je truda i vremena trebalo uložiti zatoliku količinu kvalitetnih tiskovina. U to vrijeme nije bilo računala, kojima se bitnoolakšalo pisanje, posebice tehničkih tekstova, nego samo pisaći stroj i to ne električni,nego mehanički. Pisanje i priprema spomenutih knjiga nije J. Lončara omelo da redovi-to održava nastavu, piše članke za časopise, obavlja pokuse, predaje na skupovima izvanFakulteta, vodi studente u posjet raznim tvrtkama i postrojenjima itd.

I ljeti, kada se većina ljudi odmara, prof. Lončar radi. Svake godine odlazi na struč-na putovanja u inozemstvo. Posjećuje renomirane tvrtke u Njemačkoj, Švicarskoj,Engleskoj itd. Tamo se upoznaje s najnovijim istraživanjima i pronalascima u fizici ielektrotehnici te uspijeva, osim prospekata, dobiti uzorke elemenata i sklopova, ili čaki manje ure�aje za svoj laboratorij. S onime što je na tim putovanjima vidio i saznaoupoznavao je studente na redovitim predavanjima, kao i na onima održanim u stručnimdruštvima. Tim spoznajama nadopunjavao je novija izdanja svojih knjiga, navodio ih učlancima za časopise itd. Mnogi su se noviteti, o kojima je pisao u svojim knjigama iostalim publikacijama, pojavili na tržištu u nas tek pet ili više godina kasnije. Tako sesjećam kada je, nakon povratka s jednoga takvog putovanja, oduševljeno pričao o novompostupku kopiranja temeljenom na elektrostatskom postupku, pokazivao izvornike i nji-hove kopije koje je dobio, naglašavajući oštrinu slova na tim kopijama. Odmah je sa svo-jim laborantom pokušavao načiniti ure�aj koji se temelji na tom novom načelu. Mnogogodina kasnije taj postupak kopiranja nazivali smo »xerox«, po imenu tvrtke koja jekopirne ure�aje proizvodila.

Sredinom II. svjetskog rata, 1943. godine, kada se veoma teško živjelo i u svemuoskudijevalo, istodobno zaokupljen iznimno teškim obiteljskim problemima, objavljuje,u vlastitoj nakladi, neizmijenjeno izdanje knjige Uvod u električka mjerenja. Unatočžalosti za svojom kćeri, koja je poginula pri kraju rata, i drugim problemima, uspio je, unovim uvjetima 1946. godine, kada je vladalo poratno siromaštvo, u vlastitoj nakladitiskati Osnovi elektrotehnike, prva knjiga i prvi svezak druge knjige Osnovi elek-trotehnike. Sljedeće godine tiskan je drugi svezak druge knjige Osnovi elektrotehnike.Godinu dana kasnije objavljeno je, na 359 stranica, treće prošireno izdanje prve knjigeOsnovi elektrotehnike. J. Lončar teško bi sam mogao u kratkom vremenu obaviti svepotrebne opsežne poslove oko priprema svojih knjiga za tiskanje. To je uspijevao jer sumu pri korekturi pomagali demostratori i neki bivši studenti. Oni su taj rad obavljaliveoma savjesno, pa su te knjige, vjerojatno me�u rijetkima, u kojima nema pogrešaka ilije njihov broj zanemariv. Samom J. Lončaru nije bilo teško ako bi uočio kakvu pogreškuu tekstu koji je već bio na slaganju u tiskari, otići tamo u kasne noćne sate i tražitiunošenje ispravaka.

Nadalje se bavi, osim mjerenja rentgenskog i ionizirajućeg zračenja, vodljivostivode, itd., vakuumskom tehnikom, pa projektira, a unajmljeni staklopuhač u Zavoduizra�uje mnoge dijelove za složene ure�aje kojima se postižu ekstremno visoki vakuu-mi. S tim ure�ajima neprestano obavlja pokuse iz tog područja. Za dotadašnji neumorni

znanstevni rad prof. Lončar je 1947. godine izabran za redovitog (pravog) člana JAZU.

O svojim pokusima, sa svim pojedinostima i zaključcima, vodio je laboratorijskidnevnik, koji je na kraju imao 12 svezaka s ukupno 2 000 stranica. Osim rukom pisanihbilježaka, crteža, dijagrama i tablica u njemu se nalazi i više ulijepljenih, strojem pisanihbilježaka. Kako se služio stenografijom, rabio ju je za zabilješke koje su, po njegovumišljenju, bile posebno važne ili tajne. Nije zaboravljao i na opremanje laboratorija.Svake je godine nabavio po koji instrument za vlastita istraživanja i studentske labora-torijske vježbe. Instrumente je držao u zaključanim ormarima, a ključevi su bili kodnjega. Pristup je, osim njega, imao još samo laborant. Studentske vježbe bile su demon-stracijske za desetak slušača, koliko ih je moglo stati u tu jedinu prostoriju namijenjenutoj svrsi. Asistent, laborant ili sam prof. Lončar obavljao bi pokus, a studenti, koji su senaguravali oko stola s instrumentarijem, zapisivali bi rezultate.

Devet godina nakon zadnjeg izdanja Tehnička knjiga iz Zagreba objavila je 1956.godine četvrto prošireno izdanje prve knjige Osnovi elektrotehnike. U njoj autor, sigur-no me�u prvima na ovim prostorima, prelazi na suvremeni m-kg-s-A, odnosno V-A-m--s sustav jedinica, iz kojih je kasnije nastao me�unarodni sustav jedinica (SI). Svjestanda uvo�enje novog sustava može prouzročiti probleme kod studenata, koji u drugimpredmetima rabe stare sustave jedinica, na prvim stranicama prvog dijela knjige dajepreglednu tablicu. U njoj su navedene najvažnije veličine i njihove jedinice u različitimsustavima, veze me�u njima, odnosno primjeri pretvorbe iz jednog sustava u drugi.Mnogi su naraštaji, sve do današnjeg dana, rabili te tablice tijekom studija ili prakse.

Te 1956. godine, došlo je do reorganizacije nekih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, pasu od odsjeka Tehničkog fakulteta nastali samostalni fakulteti, a me�u njima i Elek-trotehnički fakultet. Sljedeće godine, za vrijeme školskih praznika, bio je u Njemačkoj iAustriji gdje je, izme�u ostalog, prikupljao podatke o poluvodičkoj tehnici. Spoznaje stog putovanja objavio je 1958. godine u članku O nekim novim poluvodičima i njihovojprimjeni u elektrotehnici u časopisu Elektrotehnika, koji je te godine pokrenuloElektrotehničko društvo Hrvatske u Zagrebu. Iste godine izlazi iz tiska četvrto proširenoizdanje druge knjige Osnovi elektrotehnike. U obje knjige četvrtog izdanja nalaze senovosti koje je prof. Lončar prikupio posljednjih godina na svojim putovanjima uinozemstvo. Tako se tu, me�u ostalim, nalaze napisi o vrstama tranzistora i temeljenimsklopovima s njima, Hallovu učinku itd. Valja spomenuti da je 1958. godine bila desetaobljetnica pronalaska tranzistora, pa je prof. Lončar, u povodu toga važnog doga�aja zaelektroniku objavio u časopisu Elektrotehničar članak K desetogodišnjici pronalaskatranzistora.

Školske godine 1959./60. nastavu predmeta Električka mjerenja kao honorarni nas-tavnik preuzima Vojislav Bego, inženjer i voditelj laboratorija u tvornici »Rade Končar«.Studentski laboratorij iz tog predmeta nije više bio u zgradi na Rooseveltovu trgu, gdjeje Zavod bio, nego u jednoj od dvorišnih zgrada u Savskoj cesti 16. Površina mu jevišestruko veća od one prijašnje sobice. U te bivše zgrade Veterinarskog fakulteta uselilisu se dekanat i neki zavodi Eletrotehničkog fakulteta. Novi je nastavnik želio da stu-

dentske vježbe ne budu demonstracijske kao prije, nego da po dvoje studenata obavljajedan od predvi�enih pokusa u laboratoriju. Za takvu nastavu valjalo je imati i instru-mente, koji su većinom bili u ormarima Zavoda na Rooseveltovu trgu. Kao jedini stalniasistent u tom Laboratoriju i Zavodu, zadužen sam da te instrumente dopremim iz Za-voda. Stoga sam gotovo svakog dana odlazio do prof. Lončara i molio ga da nam posu-di neki instrument, u pravilu samo jedan, tobože jer želimo izvoditi neke pokuse. Vrlodobro očuvane instrumente, neke još u izvornom pakiranju, mogao sam dobiti akoprethodno potpišem izjavu kojom časnom riječju jamčim da ih nećemo dati u ruke stu-dentima. Nije bilo druge nego to potpisati, svjestan da to nije istina. Kasnije sam mogaodobiti više instrumenata bez potpisivanja izjave jer se prof. Lončar sve manje bavioeksperimentalnim radom. Tako smo uspjeli da u šk. god. 1961./62. većinu pokusa stu-denti obavljaju sami, a nisam vidio da je prof. Lončar posjetio taj laboratorij, niti je biloznakova da je saznao kako se rabe do tada dobro čuvani instrumenti. Pretpostavljam daje bio siguran kako se oni rabe na pravi način.

U godinam koje slijede prof. Lončar često putuje u inozemstvo i kontaktira smnogim institutima i tvornicama. Kao rezultat toga su članci u stručnim časopisima jerznanstvenih u sadašnjem smislu nije bilo, o maserima (naprave za molekularno pojača-vanje mikrovalnih i optičkih signala), o upravljivim silicijskim ispravljačima (tiristori)itd. Za svoj višegodišnji plodni rad dobio je akademik J. Lončar 1960. godine Orden radaI. reda, a sljedeće godine, kada je navršio 70 godina života, dodijeljena mu je republič-ka nagrada za životno djelo. Iste mu godine Jugoslavensko društvo za popularizaciju iunapre�enje nauke i tehnike »Nikola Tesla« u Beogradu dodjeljuje Zlatnu plaketuNikola Tesla.

Uz financijsku pomoć JAZU, u ljeto 1962. godine, J. Lončar odlazi na dvotjednostudijsko putovanje u tadašnju Zapadnu Njemačku. Tijekom tog putovanja posjetio jeproizvodne pogone i istraživačke laboratorije najpoznatijih tvrtki, kao što su AEG,Siemens-Halske, Siemens-Schuckertwerke itd. Tamo se upoznao s proizvodnjom polu-vodičkih ispravljača, tranzistora, specijalnih ultravisokih frekvencijskih elektronskihcijevi, istraživanjima na području lasera, masera itd.

Tih se godina gradi nova zgrada Elektrotehičkog fakulteta u kojoj je sada Fakultetelektrotehnike i računarstva. Zavod se u svoje prostorije na 3. katu nebodera uselio uljeto 1963. god. Kako i u toj zgradi, na dodijeljenom katu, nije bilo dovoljno prostora jerse broj upisanih studenata bitno povećao, pa je trebao i veći prostor za studentske labo-ratorije, J. Lončar dobio je dvije sobe u Zavodu za fiziku na 1. katu iste zgrade. U teprostorije dolazi kao umirovljenik jer je umirovljen 10. prosinca 1962. godine nakon 48godina nastavničke i znanstvene djelatosti. Predstojnikom Zavoda za osnove elek-trotehnike i električka mjerenja s danom 1. rujna 1962. godine postao je prof. ViktorPinter, koji je već prije preuzeo predavanja iz predmeta Osnove elektrotehnike. Tijekom1964. godine objavljena su peta, preslikana, izdanja obje knjige udžbenika Osnovi elek-trotehnike, a 1965. četvrto, preslikano, izdanje knjige Uvod u električka mjerenja.

Kao umirovljenik prof. Lončar sura�uje s Elektrotehničkim institutom tvornice »Ra-de Končar« u Zagrebu na području konverzijskih generatora, vrlo visokih vakuuma itd.

Počeo se teorijski baviti supravodljivošću, pa je o tomu sredinom 1968. održao preda-vanje u JAZU. Krajem jeseni 1969. godine, zbog velike potražnje, objavljeno je šesto,nepromijenjeno, izdanje prve knjige Osnovi elektrotehnike.

U povodu proslave tristote godišnjice osnivanja Sveučilišta u Zagrebu dodijeljen jeJ. Lončaru 8. svibnja 1970. godine počasni doktorat iz područja elektrotehnike.Naredne, 1971. godine, u povodu osamdesetog ro�endana J. Lončara, Elektrotehničkifakultet u Zagrebu utemeljio je nagradu Josip Lončar. Ta se nagrada, u obliku pisanogpriznanja, brončane, srebrene i zlatne plakete s likom Josipa Lončara, koju je izradiopoznati kipar K. Angeli Radovani, dodjeljuje svake godine za istaknuti uspjeh na studi-ju, znanstvenom i nastavnom radu studentima, nastavnicima i suradnicima fakulteta.

Neumoran kakav je bio, J. Lončar se u tim poznim godinama počeo baviti i krioge-nom tehnikom. O tom suvremenom znanstvenom području održao je početkom 1973.godine predavanje u JAZU, a tijekom prve polovice iste godine boravio je u Grazu,Beču, Zapadnoj Njemčakoj i Švicarskoj, gdje je posjetio najpoznatije institute i fakultetekoji su se bavili tim područjem. To je bilo posljednje znanstveno putovanje J. Lončara.Početkom rujna 1973. godine prof. J. Lončar pao je na vanjskim stubama ispred zgradeFakulteta te slomio kuk. Zbrinut je i operiran u bolnici na Sv. Duhu. Krajem rujna, točni-je 28. rujna 1973. godine, umro je u bolnici od upale pluća. Sprovod je obavljen nazagrebačkom groblju Mirogoj 1. listopada 1973. godine. Posljednjem ispraćaju pris-ustvovalo je mnoštvo tadašnjih i prijašnjih studenata elektrotehnike, akademika, sveučil-išnih nastavnika, privrednika i prijatelja.

Tako smo se rastali od utemeljitelja studija elektrotehnike na ovom području,izvrsnog pedagoga i predavača, vrsnog i upornog eksperimentatora, prvoga našeg elek-troničara, jednog od prvih naših stručnjaka za radiofoniju i televiziju te dragoga,poduzetnog, iskrenog i poštenog čovjeka.

No, s odlaskom profesora Josipa Lončara nije umrla elektrotehnička struka na ovimprostorima, o čemu svjedoči i ovo, sedmo, izdanje njegove knjige. Potreba novih naraš-taja za temeljnim znanjima iz područja elektrotehnike, mjeriteljstva, elektronike, elek-trostrojarstva, automatike i drugih grana suvremene industrijske proizvodnje, sigurno jeponukalo izdavača da tiska ovaj, tridest četiri godine nakon smrti autora, još uvijek aktu-alni udžbenik.

Prema broju Lončarevih stalno zaposlenih suradnika na Fakultetu moglo bi se krivozaključivati o broju njegovih nasljednika. U zadnja četiri desetljeća njegovi su brojniučenici, suradnici i mla�i kolege, na njegovim temeljima, sustavno gradili Fakultet ihrvatsku elektroindustriju do današnjeg statusa u okvirima jugoistočne Europe, pa i uširem europskom i svjetskom okruženju. Oni su poticali znanstvena istraživanja iz širegpodručja elektrotehnike, posebice iz mjerne tehnike, kojim se J. Lončar neprekidno istrastveno bavio do umirovljenja.

Lončareve knjige iz elektrotehnike i električkih mjerenja mnogim su drugim autori-ma u našoj regiji poslužila kao ogledni primjerci. Što nije slučajno jer su plod neprek-

inute Lončareve djelatnosti, jednostavnosti i jasnoće opisa, koji čitatelju omogućujustvaranje fizikalnih slika pri razumijevanju i usvajanju teorije elektromagnetskih poja-va. Stoga su njegove knjige udžbenici temeljnih elektrotehničkih predmeta trajne vrijed-nosti.

Dušan Vujević