OPĆINSKI SUD U ZADRU

BILTEN SUDSKEPRAKSE

rujan 2015.1

Nakladnik

Općinski sud u ZadruPlemića Borelli 9, Zadar

Za nakladnikaŽeljko Rogić, predsjednik

Suci određeni za praćenje sudske prakse

Mr. sc. Ana Brkić, Kazneni odjelIvica Marinović, Parnični odjel-predmeti obveznog prava, radni i obiteljski sporovi

Maja Ivković, Parnični odjel-predmeti stvarnog prava Tatjana Domijan Mrva, Izvanparnični odjel-Izvanparnični predmeti

Jasenka Glavan, Zemljišnoknjižni odjelDubravka Novaković, Izvanparnični odjel-Ovršni predmeti

Unos i priprema

Vedrana VižintinEna Stamatov

Urednik

Tomislav Bago

2

SADRŽAJUvod 4

STVARNO PRAVO 5Dosjelost nakon 1991. godine 5Izdavanje tabularne isprave i isplata – nema vraćanja ispunjenja kod raskidaugovora o ortkaluku 8

OBVEZNO PRAVO 14Ništavost ugovora-pitanje aleatornosti 14Je li korisnik usluge mobilnog interneta dužan plaćati mobilnom operaterumjesečnu naknadu unatoč nedovoljnoj kvaliteti 17

GRAĐANSKO PROCESNO PRAVO 19Nedopuštenost stupanja umješača u parnicu nakon pravomoćnosti prvostupanjske presude 19 Nedopuštenost objektivne preinake tužbe 22

ZEMLJIŠNOKNJIŽNO PRAVO 24Upis temeljem rješenja o ovrsi 24

IZVANPARNIČNI PREDMETI 26Uređenje međe prema pravičnoj ocjeni suda 26Dioba nekretnina – prekid 28

OVRŠNO PRAVO 30Iseljenje i predaja u posjed 30Naplata novčane tražbine-ovrha na plaći 32

KAZNENO PRAVO I KAZNENI POSTUPAK 35

1. Kazneno djelo prijevare iz čl. 224. st. 1. Kaznenog zakona /97 352. Kazneno djelo protupravne gradnje iz čl. 252.a. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona/97 373. Kazneno djelo protupravne gradnje iz čl. 252.a st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona/97 384. Kazneno djelo krađe iz čl. 216. st. 1. Kaznenog zakona/97 405. Kazneno djelo prikrivanja iz čl. 236. Kaznenog zakona 416. Oduzimanje predmeta iz čl. 556. st.1. Zakona o kaznenom postupku 43

STRUČNI ČLANAKPočiniteljstvo ( čl. 36. KZ-a), poticanje ( čl. 37. KZ-a) i pomaganje ( čl. 38. KZ-a) te problemi razlikovanja počiniteljstva i pomaganja 46

Prisilna hospitalizacija - pravni aspekti 56

3

UVOD

Ovaj mjesec i dalje objavljujemo odluke iz stvarnog, obveznog, građanskog procesnog, zemljišnoknjižnog, ovršnog prava, izvanparničnih predmeta te kaznenog prava i kaznenog postupka.

Iz područja stvarnog prava skrećemo pozornost na odluku o dosjelosti nakon 1991. godine, imajući u vidu znatan broj predmeta te tematike koji je zastupljen na načim sudovima, a gledajući i pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH po tom pitanju, koje se također navodi u odluci koju objavljujemo.

Donosimo i rad mr.sc. Šime Pavlovića, odvjetnika u Zadru - Počiniteljstvo ( čl. 36. KZ-a), poticanje ( čl. 37. KZ-a) i pomaganje ( čl. 38. KZ-a) te problemi razlikovanja počiniteljstva i pomaganja, o kojoj temi je taj poznati odvjetnik u rujnu održao i predavanje u Općinskom sudu u Zadru.

Po prvi put u Biltenu objavljuje Romano Radalj, dipl. iur., iz Psihijatrijske bolnice Ugljan, s intrigantnom temom Prisilna hospitalizacija - pravni aspekti.

Autorima stručnih članaka, odvjetniku Pavloviću, kao i pravniku Radalju, zahvaljujemo što su sudjelovali u stvaranju rujanskog Biltena.

Urednik

4

STVARNO PRAVO

Dosjelost nakon 1991. godine

Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14)

Članak 159. stavak 4.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine" broj 53/90)

Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92)

Članak 28. stavak 2. i 4.

Po pravnom shvaćanju ovoga suda sporno neizgrađeno građevinsko zemljište nalazi se u granicama grada Zadra i bilo je u režimu društvenog vlasništva kada nije bilo moguće stjecanja prava vlasništva na temelju dosjelosti te bi nekretnina izašla iz režima društvenog vlasništva stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine" broj 53/90) 22. prosinca 1990. godine pa je vrijeme potrebno za stjecanje vlasništva dosjelošću po čl. 28. st. 2. i 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92) moglo početi teći od tog dana i završiti za vrijeme važenja ZVDSP u smislu cit. odredbe koja traži 40 godina neprekinutog posjedovanja, koje vrijeme nije isteklo.

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to ___________, kao predsjednice vijeća, ____________, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te ___________, kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja: 1. A. M. pok. V. rođ. K. iz Z. i 2. S. K. pok. V. iz Z., protiv tuženika Grada Zadra, zastupan po gradonačelniku, radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru od 18. svibnja 2015. godine poslovni broj P-293/15, u sjednici vijeća održanoj dana 25. kolovoza 2015. godine,

                                                     p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tužitelja A. M. pok. V. rođ. K. i S. K. pok. V. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru od 18. svibnja 2015. godine poslovni broj P-293/15 kao i zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

5

                                                                 Obrazloženje

Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da su tužitelji dosjelošću stekli pravo vlasništva dijela čest. zem. 4757/1 k.o. Z. i to tužiteljica A. M. pok. V. rođ. K. iz Z., dio ove nekretnine koji je na skici sudskog očevida stalnog sudskog vještaka za geodeziju F. V. 0d 14. travnja 2015. godine označen rozom bojom i omeđen slovima A-B-C-D-E površine 223 m2, te tužitelj, S. K. pok. V. iz Z. dio iste nekretnine koji je istoj skici sudskog očevida označen plavom bojom i omeđen slovima D-E-F-G-H-I površine 239 m2, slijedom kojeg utvrđenja je dužan tuženik trpjeti da tužitelji temeljem ove presude i po parcelaciji, ishode upis svoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na česticama formiranim cijepanjem gore označenih dijelova matične čest. zem. 4757/1 k.o. Z., sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

Protiv gornje presude žalbu su izjavili tužitelji iz svih žalbenih razloga, s prijedlogom da se presuda preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Pobijana presuda nije ostvarila niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2. točka 2., 4., 8., 9., i 14. («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl.365.st.2. ZPP, a ni povredu iz točke 11.na koju se upire u žalbi, jer presuda uopće nema proturječnosti ili pak nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, s obzirom da je sud valjano cijenio cjelokupnu dokaznu građu u smislu čl.8. ZPP.

Naime, svoju odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva sud obrazlaže time:

- da je uvidom u izvadak iz zemljišne knjige utvrđeno je da je 1. tužiteljica upisana kao vlasnica čest. zem. 4731/3 i 4757/6 k.o. Z., a 2.tužitelj S. K. upisan kao vlasnik čest. zem. 4731/2 k.o. Z. kao i čest. zem. 4757/5 k.o. Z., u rješenje o nasljeđivanju iza smrti pok. V. K. pok. M. da predmetna nekretnina nije bila dio ostavinske mase, a iza smrti istog, niti kao izvanknjižno vlasništvo, uvidom u rješenje Skupštine općine Zadar od 10.srpnja1970.godine broj: 01/2-K-2549/4-1970 (list spisa 10) utvrđeno je da se V. K. Matinom daje na korištenje neizgrađeno građevinsko zemljište i to čest. zem. 558/5 k.o. Z. i to u površini od 375 m2, na listu spisa 11 prileži rješenje Zemljišnoknjižnog odjela istog suda u Zadru kojim se dopušta uknjižba prava vlasništva na čest. zem. 558/4 u korist K. M. pok. T., da je uvidom u povijest posjedovanja koja prileži na listu spisa 12 utvrđeno da je 1973. godine izvršena dioba čest. zem. 4757 k.o. Z. te je formirana ovdje predmetna 4757/1 k.o. Z., ali je razvidno kako predmetna nekretnina nikada nije bila upisana kao posjed prednika tužitelja. Također spisu prileži i uvjerenje Ureda za katastar Zadar (list spisa 13), a iz kojeg je razvidno da nekretnina oznake 558/4 odgovara čest. zem. 4757/5 i 4731/2 te da niti u jednom rješenju koje prileži spisu nekretnina koja je ovdje sporna nije dodijeljena predniku tužitelja. Na listu spisa 23 prileži ugovor o doživotnom uzdržavanju iz koje je razvidno da K. M. ostavlja K. V. čest. zem. 4757/5 i čest. zem. 4731/2 k.o. Z., a radi se upravo o nekretninama nove izmjere koje odgovaraju nekretnini oznake 558/4 stare izmjere. Dakle, predmetna nekretnina iz ovog parničnog postupka, a koja nosi oznaku 4757/1 k.o. Z. nije bila niti navedena u predmetnom ugovoru o doživotnom uzdržavanju. Na listu spisa 25 prileži rješenje o odobrenju za gradnju, iz kojeg rješenja je razvidno da se odobrava K. M. izgradnja stambene katnice i to na dijelu čest. zem. 558/4 k.o. Z. Uvidom u prijepis posjedovnog lista (list

6

spisa 26) utvrđeno je da su kao posjednici čest. zem. 4731/2 i 4757/5 k.o. Z. upisani upravo ovdje tužitelji. Uvidom u ugovor o darovanju koji prileži na listu spisa 29 utvrđeno je da V. K. daruje i ustupa u vlasništvo svojoj djeci, ovdje tužiteljima čest. zem. 4731/2 i 4757/5 k.o. Z. i to svakome za ½ dijela, da je u ovoj pravnoj stvari proveo očevid na licu mjesta i to uz sudjelovanje vještaka mjernika, a čiju skicu (list spisa 40), sud u cijelosti prihvaća, jer je ista napravljena u skladu sa pravilima struke,

- da iz iskaza svjedokinje E. Z. proizlazi kako je predmetna nekretnina od K. V., da je on istu stekao od svoga oca, da nikada nije bilo spora vezano uz predmetnu nekretninu. Sud ne prihvaća iskaz ove svjedokinje jer iz dokumentacije koja prileži spisu nije razvidno da je predmetna nekretnina pripadala K. V., a niti njegovom predniku. Iz iskaza svjedokinje A. S. proizlazi kako predmetna nekretnina pripada A. i S. da su oni to naslijedili od djeda Mate. Navodi kako je napravio Mate novu kuću na terenu, jer mu je oduzeta kuća koja je bila malo dalje. Sud ne prihvaća iskaz niti ove svjedokinje jer ista iskazuje suprotno dokumentaciji koju je priložio upravo tužitelj, jer na listu spisa 47 prileži rješenje o identifikaciji čest. zem. 4757/1 k.o. Z., koja odgovara staroj čest. zem. dio 1645/10 i dio čest. zem. 569/1 također k.o. Z. Dakle, razvidno je da ovdje sporna nekretnina nije niti bila predmet dodjele prednicima tužitelja. Treba reći da se tužitelji u ovoj pravnoj stvari pozivaju na dosjelost, ali upravo iz dokumentacije koja je priložena je razvidno kako su tužitelji, a i njihovi prednici znali da im ne pripada pravo na posjed predmetne nekretnine odnosno razvidno je kako istima nedostaje savjesnost. Iz rješenja koje prileži na listu spisa 25 razvidno je da se odobrava K. M. da izgradi zgradu na čest. 558/4 k.o. Z., dakle, predmetna nekretnina nije nikada bila obuhvaćena rješenjem o dodjeli, pa je jasno da tužitelji odnosno njihovi prednici nisu istu niti dobili na korištenje, da u ugovoru o doživotnom uzdržavanju K. M. nije naveo predmetnu nekretninu pa je iz tog dokumenta razvidno da je u trenutku sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju K. M. znao da mu ne pripada pravo na posjed predmetne nekretnine te istu nije niti uvrstio u ugovor o doživotnom uzdržavanju, da treba reći da iz cit. rješenja Skupštine općine Zadar slijedi da se K. V. dodjeljuje čest. zem. 558/5 k.o. Z. te da sporna nekretnina nije bila predmet dodjele pa istu prednici tužitelja nisu niti mogli steći dosjelošću iz razloga jer su isti znali da im ne pripada pravo na posjed predmetne nekretnine, a isto su znali i njihovi prednici, bez obzira na činjenicu što su spornu nekretninu ogradili, dakle, na strani tužitelja i njihovih prednika nema savjesnosti.

Navedena činjenična utvrđenja, njihovu ocjenu i primjenu materijalnog prava ovaj sud prihvaća, u smislu čl.375.st.5. ZPP, s time da žaliteljima valja odgovoriti da nisu ispunjene  pretpostavke za stjecanje prava vlasništva redovnom dosjelošću ni osobno na temelju sada važećeg čl.159.st.4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje ZVDSP) iz razloga što nije proteklo potrebno vrijeme dosijedanja, jer se u vrijeme posjedovanja do 8.listopada 1991.godine ne uračunava vrijeme posjedovanja prednika (v. odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev x 504/2013), a prema odredbi čl. 388. st. 2. ZVDSP stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Po pravnom shvaćanju ovoga suda sporno neizgrađeno građevinsko zemljište nalazi se u granicama grada Zadra i bilo je u režimu društvenog vlasništva kada nije bilo moguće stjecanja prava vlasništva na temelju dosjelosti te bi nekretnina izašla iz režima društvenog vlasništva stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine" broj 53/90) 22. prosinca 1990. godine pa je vrijeme potrebno za stjecanje vlasništva dosjelošću po čl. 28. st. 2. i 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92) moglo početi teći od tog dana i završiti za vrijeme važenja ZVDSP u smislu cit. odredbe koja traži 40 godina neprekinutog posjedovanja, koje vrijeme nije isteklo.

7

Stoga je valjalo temeljem čl.368.st.1. i 2. ZPP odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu, dok je odluka o trošku donesena u smislu čl.166.st.1. ZPP.

                                                  Županijski sud u Zadru Gž-1807/15 od 25. kolovoza 2015. godine

Izdavanje tabularne isprave i isplata – nema vraćanja ispunjenja kod raskidaugovora o ortkaluku

Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05 i 41/08) o učincima raskida

Članak 637.Članak 655. Članak 368.

Članak 66. stavak 1.Članak 67. stavak 3.Članak 377.

Ugovor o ortakluku predstavlja specifičan ugovor te se njega ne primjenjuju isti učinci raskida kao i za standardne dvostranoobvezne ugovore, tj. nema mjesta primjeni općih pravila o vraćanju ispunjenja nakon raskida ugovora

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ________-, predsjednice vijeća, ___________, člana vijeća i suca izvjestitelja i ___________, članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja M. B. iz V., protiv tuženika T. D. iz V. G., radi izdavanja tabularne isprave i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2341/07 od 29. srpnja 2013. godine, u sjednici održanoj dana 26. kolovoza 2015. godine,

p r e s u d i o j e

1. Odbija se žalba tužitelja M. B. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2341/07 od 29. srpnja 2013. godine.

2. Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom suđeno je:"I – Odbijaju se tužbeni zahtjevi koji glase:

8

Nalaže se tuženiku T. D. iz V. G., da tužitelju M. B. iz V. izda tabularnu ispravu podobnu za upis tužiteljeva prava suvlasništva na nekretnini čkbr. 1207 kuća i dvorište sa 340 m2 upisanu u zk. ul. 430 k.o. J. u ½ dijela u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude jer će u protivnom tu ispravu zamijeniti ova presuda, te se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

alternativno:

Tuženi T. D. iz V. G., dužan je tužitelju B. M. iz V., isplatiti iznos od 98.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke za 5 postotnih poena, u vremenu od podnošenja tužbe, odnosno dana 21. rujna 2007.g. pa do isplate, kao i naknaditi mu troškove ovog postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II – Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku parnični trošak u visini od 50.750 kn, u roku od 15 dana."

Prvostupanjskim rješenjem je odlučeno:

"Odbijaju se tužiteljevi prijedlozi privremenih mjera koji glase:

I./ Povodom tužbe tužitelja M. B. iz V. protiv tuženika T. D. iz V. G. radi izdanja tabularne isprave, određuje se upis zabilježbe spora u zemljišne knjige Općinskog suda u Obrovcu u zk. ul. 430 k.o. J. čkbr. 1207/902 u naravi kuća i dvorište s 340 m2 do pravomoćnog dovršetka ove parnice.

II./ Ovo rješenje provesti će Općinski sud u Obrovcu upisom zabilježbe u zemljišne knjige.

I./ Temeljem prijedloga predlagatelja tužitelja M. B. protiv protivnika osiguranja – tuženika T. D. iz V. G., određuje se privremena mjera za osiguranje nenovčane tražbine zabranom protivniku osiguranja T. D. otuđenja i opterećenja nekretnine čkbr. 1207/902 u naravi kuća i dvorište s 340 m2, upisano u zk. ul. 430 k.o. J.

II./ Ovo rješenje će upisati zk. služba Općinskog suda u Obrovcu."

Protiv citirane presude tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je pobijana presuda proturječna sama sebi i razlozima presude i da postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima i samih tih isprava i zapisnika. Tvrdi da je nesporna izvedenost dijela ili većeg dijela građevinskih radova od strane tužitelja odnosno završetak objekta u roh-bau izvedenosti. Između stranaka sporno je naknadno izvođenje radova izvođenjem stepenica izvan izgrađenog objekta odnosno podizanja krovišta što nije obuhvaćeno građevnom dozvolom. Prema tvrdnji tužitelja ti radovi su izvedeni na temelju zahtjeva tuženika, dok tuženik tvrdi da su te promjene izvedene samoinicijativno i bez njegove suglasnosti. Nejasno je iz kojeg razloga bi tužitelj samoinicijativno i bez naloga tuženika izvodio radove suprotno građevnoj dozvoli i time tuženiku omogućio proširenje prizemnog apartmana odnosno izvođenje krovišta na kojem bi tuženik dobio još jedan apartman. Prvostupanjski sud nije obrazložio isplatu 3.000,00 EUR-a koje je tuženik po osobnom priznanju isplatio tužitelju ni traženje tužitelja za isplatu 12.000,00 EUR-a za naknadno izvedene radove.

9

Tuženik je raskinuo Ugovor o ortakluku s obrazloženjem da ga raskida zbog neispunjenja, a u postupku nije na nedvojben način utvrđeno iz kojeg razloga su se prestali izvoditi radovi na objektu kao i je li razlog tome naknadno izvođenje radova zbog zatraženih promjena u odnosu na dozvolu ili djelomična neisplata izvedenih radova. Ukoliko je i osnovano odustajanja od predmetnog ugovora, neosnovano prvostupanjski sud zaključuje da se na Ugovoru o ortakluku ne primjenjuju isti učinci raskida kao i za standardne dvostrane obvezne ugovore, budući da je nakon raskida tuženik obvezan vratiti primljeno odnosno isplatiti tužitelju uloženi rad i sredstva. Dvojben je i odustanak tuženika od zaključenog ugovora jer u postupku nije utvrđeno davanje tužitelju naknadnog roka za ispunjenje. Predlaže ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta na ponovni postupak odnosno preinačenje presude usvajanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu troškova postupka.

Tuženik u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode ističući da je s danom 23. svibnja 2007. godine izjavio raskid ugovora jer tužitelj nije dokazao da je ostvarena svrha sklopljenog ugovora o ortaštvu pa tužitelj nije imao valjanog pravnog osnova koristiti specijalnu punomoć. U pogledu eventualnog tužbenog zahtjeva tužitelj nije dokazao ni pravnu osnovu ni visinu istoga pa kako je snošenje rizika za ostvarenje cilja ortaštva određeno samim ugovorom, nema mjesta primjeni posljedice raskida dvostranoobveznih ugovornih odnosa. Predlaže se odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, uz zahtjev za nadoknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Suprotno žalbenim navodima, nije počinjena bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj, 148/11- pročišćeni tekst i 25/13; dalje ZPP) jer izreka pobijane presude nije proturječna sama sebi ni razlozima presude, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika te se presuda može ispitati.

Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud po čl. 365. st. 2. toga Zakona pazi po službenoj dužnosti.

Stoga žalba tužitelja iz tog žalbenog razloga nije osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari su:- glavni zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da mu izda tabularnu ispravu podobnu za upis tužiteljeva prava suvlasništva na nekretnini čkbr. 1207 kuća i dvorište sa 340 m2 upisanu u zk. ul. 430 k.o. J. u ½ dijela, koju će u protivnom zamijeniti presuda,

- eventualni zahtjev za isplatu iznosa od 98.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Na temelju činjeničnih utvrđenja:

- da stranke ugovorom o ortakluku od 30. kolovoza 2006. godine (riječ je o tzv. prigodnom ortakluku - ugovorenom za taj određeni posao) suglasno konstatiraju da tuženik ima u R. gradilište sa građevinskom dozvolom i projektnom dokumentacijom za izgradnju stambenog objekta s više stanova (apartmana) te u svezi s tim, u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u

10

Obrovcu u z.k. ulošku broj 1207/430 k.o. J. upisano na njegovo ime vlasništvo katastarske čestice broj 1207/902 površine od 340 m2, ima utvrđene uvjete građenja stambenog objekta sa prizemljem, prvim katom i potkrovljem, sa više stambenih jedinica (apartmana) prema projektu i građevinskoj dozvoli koji su u postupku (tj. pri kraju ishođenja) te je spreman ugovoriti potreban oblik suradnje odnosno zajedništva i ustupiti dio vlasništva te ostalih prava za određeni izgrađeni stambeni prostor na tom gradilištu. Tužitelj da je upoznat s predmetnim zemljištem u R. i da je izrazio spremnost za ortaštvom o cjelovitoj izgradnji objekta na zemljištu vlasništva D. T. u kojem bi ulaganjem novčanih sredstava i radom stekao vlasništvo od 2 stana te pola potkrovlja sa pripadajućih pola zemljišta gledajući od prilazne ceste, to da je lijeva strana polovice objekta tj. prizemlje, kat i potkrovlje te dvorište. Tuženik da stavlja na raspolaganje zemljište sa ishođenom građevinskom dozvolom i svom projektnom dokumentacijom, a tužitelj se obvezuje objekt kompletno dovršiti po sistemu ključ u ruke, prema projektu, sa vanjskom toplinskom fasadom, unutarnjim uređenjem, sve osim potkrovlja. Potpisnici ne označavaju ukupnu novčanu vrijednost ortačkih uloga pa definiraju pojedinačne i ukupne obveze na način da D. T. stavlja na raspolaganje B. M. svu raspoloživu projektnu, građevinsku i ostalu potrebnu dokumentaciju, i obavezuje se dati ovjerenu specijalnu punomoć odmah i bez odgode kod potpisa Ugovora o ortakluku. B. M. se obvezuje o svom trošku: izgraditi i završiti kompletan objekt prema projektu i dokaznici mjera po sistemu ključ u ruke (osim potkrovlja) sa uređenim okolišem i termo fasadom, te PVC stolarijom vanjskom, keramikom do 15 EUR/m2, i laminatom do 10 EUR/m2, instalacijom struje i vode, krovnom limarijom sa krovištem, ciglom - vanjska 25 cm, pregradna 10 - 12 cm, te uz sav ostali materijal koji se ugrađuje a koji mora biti u standardima struke i koji se koristi u današnjoj izgradnji (građevinarstvu), nadalje plaćanje priključka struje i vode, etažiranje objekta svaka stranka da plaća pola cijene. B. M. se obvezuje izgradnju objekta po ovom ugovoru otpočeti u roku od 30 dana od dana potpisa ovog ugovora te iste završiti do 1. svibnja 2007. godine. B. M. s ovlaštenjem za gradnju koje stječe potpisom predmetnog ugovora i punomoći preuzima i odgovornost i dužan je u gradnji u svemu se pridržavati projektne dokumentacije, te propisa, kao i pravila struke i koristiti kvalitetne materijale. Strankama se omogućuje da nesmetano raspolažu sa svojim dijelom zgrade i zemljišta kao vlasnik, bez ograničenja, nakon završetka i etažiranja navedenog objekta,

- da je u tome ugovoru izrijekom navedeno da za slučaj da do raskida ugovora dođe krivicom jednog korisnika - teret raskida pada na stranku koja je prouzročila raskid, odnosno na način da ako raskid skrivi D. T. da je dužan M. B. platiti novčani iznos koji odgovara punoj cijeni radova, materijala i troškova ili tržnoj cijeni vrijednosti izgrađenog prostora (apartmana), a ako raskid skrivi M. B., sve ostavlja D.-u bez naknade,

- da iz Specijalne punomoći od 30. kolovoza 2006. godine slijedi da istom T. D. opunomoćuje M. B. da u skladu s njihovim ugovorom o ortakluku, u postupku izvršenja toga ugovora, može u potpunosti raspolagati stambenim jedinicama na identificiranoj jugoistočnoj pa prema jugozapadnoj strani, što uključuje pravo da proda apartmane koje za sebe u skladu sa ugovorom o ortakluku izgradi, da zamijeni dio ili sve predmetne jedinice, apartmane, da iznajmi li na drugi način koristi predmetne apartmane. Također je navedeno da se ta punomoć daje kao prilog ugovoru o ortakluku kao garancija opunomoćeniku za slobodno raspolaganje dijelom nekretnine koji za sebe izgradi, a nakon izvršenja obveze prema davatelju punomoći i nema vremenskog ograničenja,

- da dopisom od 23. svibnja 2007. godine punomoćnik tuženika obavještava tužitelja da T. D. s danom 23. svibnja 2007. godine raskida ugovor o ortakluku od 30. kolovoza 2006. godine te s tim danom opoziva i specijalnu punomoć od 30. kolovoza 2006. godine,

11

- da su T. D. i J. K. upisani kao suvlasnici svatko za ½ dijela čest. zem. 1207/430 u naravi kuća, površine 144 m2, dvor površine 252 m2 i čest. zem. 1207/902 u naravi pašnjak, površine 340 m2, k.o. J.,

prvostupanjski sud zaključuje da je predmetni ugovor o ortakluku raskinut 23. svibnja 2007. godine zbog neispunjenja istog, obzirom da je rok za okončanje ugovorenih radova bio 1. svibnja 2007. godine, s tim da je prije proteka navedenog roka tuženik izvršio pregled objekta te konstatirao, uz opravdanu i ugovorenu ovlast tuženog da kontrolira tijek izvršenja radova od strane tužitelja da tužitelj očito neće dovršiti izgradnju i opremanje u ugovorenom roku, da tužitelja niti nema na gradilištu te da tužitelj radove nije nastavio čak niti kad ga je tuženik pozvao upozoravajući ga na evidentni protek ugovornog roka za ispunjenje obveze, a što sve opravdava jednostrani raskid ugovora te k tome da su radovi na objektu izvršeni suprotno građevinskoj dozvoli, uz odstupanje od projekta koje da onemogućava etažiranje objekta, da radnici nisu plaćeni, niti je plaćen građevinski materijal, da je do neispunjenja došlo krivnjom tužitelja koji nije postupio sukladno ugovornim utanačenjima, a za takvu situaciju je ugovorom predviđeno da "ako raskid ugovora skrivi B. M., sve ostavlja ortaku I. bez naknade".S obzirom da u Specijalnoj punomoći jasno stoji da ovlasti pobrojane u istoj tužitelj ima nakon izvršenja obveze prema davatelju punomoći – dakle nakon što izvrši sve dogovorene radove prema projektu i građevinskoj dozvoli, a što tužitelj nije izvršio, pa nema nikakva prava koristiti ovlaštenja iz te punomoći, slijedom čega tužitelj nema nikakvu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na tuženikovoj nekretnini čest. zem. 1207 kuća i dvorište sa 340 m2 upisanu u zk. ul. 430 k.o. J., to je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev usmjeren na izdavanje tabularne isprave.

Utvrđujući da je do jednostranog raskida ugovora došlo isključivom krivnjom tužitelja radi neizvršenja dogovorenih radova u ugovorenom roku te da je tužitelj prema izričitoj ugovornoj odredbi izgubio pravo zahtijevati bilo kakvu naknadu na ime radova koje je izvršio na nekretnini, obzirom da su stranke ugovorile da ako raskid skrivi tužitelj, sve ostavlja tuženiku bez naknade, prvostupanjski sud nalazi da tužitelj nema pravnu osnovu potraživati naknadu na ime izvedenih radova ukupno 98.000 EUR-a, dakle ni temeljem ugovora o ortaštvu, ni ugovora o građenju, a ni uslijed raskida ugovora o ortaštvu – jer ugovor o ortakluku predstavlja specifičan ugovor te se njega ne primjenjuju isti učinci raskida kao i za standardne dvostranoobvezne ugovore, tj. nema mjesta primjeni općih pravila o vraćanju ispunjenja nakon raskida ugovora (Rev-760/08 od 11. studenoga 2009. godine), slijedom čega je odbijen i eventualni tužbeni zahtjev.

Ovaj drugostupanjski sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava (čl. 375. st. 5. ZPP), s tim što na žalbene navode tužitelja navodi:

- u odnosu na tvrdnju tužitelja da je nesporna izvedenost dijela ili većeg dijela građevinskih radova odnosno završetak objekta u roh-bau izvedenosti, za istaći je da se tužitelj ugovorom obvezao izgraditi stambeni objekt sukladno projektu, građevinskoj dozvoli odnosno projektnoj dokumentaciji po sistemu ključ u ruke, sa vanjskom toplinskom fasadom te unutarnjim uređenjem svega osim potkrovlja,

- što se tiče naknadnog izvođenja radova koji nisu bili obuhvaćeni građevnom dozvolom, neovisno o tome jesu li ti radovi izvedeni na temelju tuženikovog zahtjeva, kako to tvrdi tužitelj, ili su te promjene izvedene samoinicijativno i bez tuženikove suglasnosti, što je tuženikova teza, pravno je odlučno utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženik izjavom od 23. svibnja 2007. godine raskinuo predmetni ugovor zbog neispunjenja do kojega je došlo krivnjom tužitelja koji nije do ugovorenog roka (1. svibnja 2007. godine) dovršio izgradnju i opremanje, štoviše nije ga

12

ni bilo na gradilištu te nije nastavio radove niti kada ga je tuženik pozvao upozoravajući ga na evidentni protek ugovornog roka za ispunjenje obveze,

- u odnosu na tvrdnju tužitelja da u postupku nije na nedvojben način utvrđeno iz kojeg razloga su se prestali izvoditi radovi na objektu, tj. je li razlog tome naknadno izvođenje radova zbog zatraženih promjena u odnosu na dozvolu ili djelomična neisplata izvedenih radova, valja istaći da tužitelj u činjeničnom supstratu tužbe navodi da je tuženik raskinuo ugovor tvrdeći da objekt nije dovršen te da se tužitelj nije držao drugih brojnih odredbi ugovora, što tužitelj poriče jer je sve obveze izvršio osim završnih radova sukladno ugovoru. S obzirom na njegovo svojstvo u ovom postupku, na tužitelju je teret dokaza da je do raskida ugovora došlo krivnjom tuženika, a što nije dokazao pa čak i u žalbi protiv presude nije decidiran da bi razlog zbog kojega su se prestali izvoditi radovi na objektu bio na strani tuženika,

- glede tužiteljevog prigovora zaključku prvostupanjskog suda da se na predmetni ugovor ne primjenjuju isti učinci raskida kao i za standardne dvostrane obvezne ugovore, budući da je nakon raskida tuženik obvezan vratiti primljeno odnosno isplatiti tužitelju uloženi rad i sredstva, stranke su ugovorom odredile posljedice raskida zbog neispunjenja ugovarajući da za slučaj da do raskida ugovora dođe krivicom jednog korisnika teret raskida pada na stranku koja je prouzročila raskid na način da ako raskid skrivi tuženik dužan je tužitelju platiti novčani iznos koji odgovara punoj cijeni radova, materijala i troškova ili tržnoj vrijednosti izgrađenog prostora, a ako raskid ugovora skrivi tužitelj, sve ostavlja tuženiku bez naknade. Kako je u postupku utvrđeno da je do raskida ugovora došlo krivnjom tužitelja to se na sporni pravni odnos imaju primijeniti ugovorne odredbe o posljedicama raskida ugovora, a ne odredbe čl. 368. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05 i 41/08; dalje ZOO) o učincima raskida dvostranoobveznih ugovora.

Stoga je prvostupanjski sud, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, odbijanjem glavnog i eventualnog tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo (čl. 637., čl. 655. i čl. 368 ZOO).

Pravilno je primijenjeno materijalno pravo i kod odlučivanja o troškovima postupka (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP) kad je tužitelju naloženo nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 50.750,00 kn.

Slijedom iznesenog valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, tj. odlučiti kao u toč. 1. izreke ove drugostupanjske presude.

Odbijen je zahtjev tuženika za nadoknadu troškova sastava odgovora na žalbu jer taj trošak nije bio potreban radi vođenja ove parnice (čl. 155. st. 1. ZPP), zbog čega je odlučeno kao u toč. 2. izreke ove presude.

Prvostupanjsko rješenje nije pobijano žalbom i ostaje neizmijenjeno. Županijski sud u Zadru Gž-2702/13 od 26. kolovoza 2015. godine

13

OBVEZNO PRAVO

Ništavost ugovora-pitanje aleatornosti

Zakon o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05, 41/08 i 125/11)

Članak 271.Članak 583. stavak 3.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, na koju se opravdano upire u žalbi, sama spoznaja tuženice za bolest primateljice u vrijeme sklapanja ugovora sama po sebi se ne može smatrati nemoralnim ponašanjem s ciljem njezinog iskorištavanja, ako je bilo neizvijeno koliko će živjeti, o čemu je govorio rečeni liječnik, posebno ako bi kako tvrdi tuženica i prije bolesti pomagala i brinula se o primateljici, što u stranačkom iskazu ne spori ni tužiteljica

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to __________, kao predsjednice vijeća, __________, kao članova vijeća i suca izvjestitelja, te __________, kao članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice M. Z. iz B., protiv tuženice Lj. D. , radi utvrđenja ništavosti ugovora i brisanja upisa, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na moru od 8. siječnja 2015. godine poslovni broj P-1560/12, u sjednici vijeća održanoj dana 23. lipnja 2015. godine,

p r e s u d i o j e

Uvažava se žalba tuženice Lj. D. te se preinačuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na moru od 8. siječnja 2015. godine poslovni broj P-1560/12 tako da se tužbeni zahtjev odbija i nalaže tužiteljici M. Z. da tuženici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 20.850,00 kuna u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija, kao zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom suđeno je:

" I - Utvrđuje se da je ništav Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen dana 15. travnja 2010.g. koji je potvrđen po javnom bilježniku pod posl.br. OV-2875/10-1 dana 15.travnja 2010.g. između Z. D. kao primateljice uzdržavanja i D. Lj. kao davateljice uzdržavanja.

II - Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, Zemljišnoknjižni odjel, da po pravomoćnosti ove presude, brisanje upisa prava vlasništva na ime tužene u zk.ul. 3050, nekretnini označenoj kao čest.zem.1982 k.o.B., te uspostava

14

zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe Ugovora o doživotnom uzdržavanju koji je potvrđen po javnom bilježniku pod posl.br. OV-2875/10-1 dana 15.travnja 2010.godine.

III - Dužna je tužena tužiteljici nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 9.375 kn."

Protiv gornje presude žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, pobijajući i odluku o trošku, s prijedlogom da se osporena presuda preinači ili ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

U odgovoru na žalbu tužiteljica je, u bitnome, osporila žalbene prigovore i preložila odbijanje žalbe.

Žalba je osnovana.

Po ocjeni ovog suda prvostupanjska presuda je ostvarila apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11 i 25/13, 89/14 - dalje ZPP) na koju se sasvim opravdano ukazuje u žalbi i na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl.365.st.2. ZPP.

Naime, sud prvog stupnja svoju odluku obrazlaže time da je nesporno je tuženica ugovor s D. Z. sklopila nakon druge operacije karcinoma, koji već kako sama navodi metastazirao, dakle, nesporno je da u je trenutku sklapanja ugovora bila izvjesna skora smrt Lj. D. (ispravno D. Z.) i da je tužena za to znala, da ugovor o doživotnom uzdržavanju ima element aleatornosti, stoga činjenica da je Lj. D. umrla ubrzo nakon njegovog sklapanja sama po sebi nije razlog za ništavost, ali ako je ugovor sklopljen kada je izvjesno da će primatelj uzdržavanja kratko živjeti, a to je nakon druge operacije karcinoma i činjenice da su se metastaze proširile praktički po cijelom tijelu bilo potpuno jasno tuženoj, onda je on po ocijeni ovog suda nemoralan, jer je tužena znala da će davanje uzdržavanja trajati kratko i da će ostvariti nerazmjernu imovinsku korist, budući je protivan moralu on je ništetan u smislu čl.271. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05, 41/08 i 125/11), na prethodni zaključak da ne utječe činjenica da se tužena brinula za pokojnu Lj. D. koja joj je bila teta. Brinula se kako sama navodi u odgovoru na tužbu "u onom opsegu u kojem se Ljubica nije mogla brinuti o sebi", ta formulacija sadržajno ne znači ništa, od konkretnih radnji tužena navodi da je pokojnoj D. osiguravala liječničku pomoć, odlazila joj plaćati račune i odvela je u katastar radi postupka obnove zemljišne knjige. Liječnička pomoć nije odvođenje liječniku (drugo tužena ne spominje), to može biti skrb ako je odvoženje potrebno učestalo kroz dulji period, to se iz iskaza tužene i navoda odgovora na tužbu ne da nazrijeti (sud utvrđuje samo činjenice koje su stranke istaknule shodno čl.7.st.2. ZPP), liječničku pomoć je dakle pružao liječnik u sklopu redovne liječničke skrbi, D. je pomagao i Crveni križ u sklopu programa pomoći starijim osobama. Pomoć je pružao Crveni križ, a ne tužena, dovođenje do katastra u postupku obnove zemljišne knjige nije radnja kojom se osigurava egzistencija, to i plaćanje računa na pošti ili banci je redovna usluga koja se u životu pruža od strane rodbine i susjeda i svatko dobronamjeran je u životu pružao takve usluge, ali to ne predstavlja uzdržavanje, uzdržavanje podrazumijeva takav angažman rada ili sredstava, a može i jednog i drugog, kojim se održava nečija egzistencija (osiguravanje prehrane, pranje, čišćenje, plaćanje stanovanja, komunalija i dodatne medicinske skrbi koja nije obuhvaćena redovnom liječničkom skrbi, pomoć nepokretnom itd.), da je takav odnos između tužene i D. postojao prije sklapanja ugovora ne može se zaključiti iz navoda tužene, radi se o redovnim relacijama bliskih osoba.

15

Prije svega, nije jasno zašto sud u obrazloženju presude navodi razloge koji se tiču raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog neizvršavanja obveze jedne ugovorne strane, tj. tuženice, u smislu čl.583.st. 3. ZOO, a petit je usmjeren "samo" na utvrđenje ništavosti ugovora, što se doduše nepotrebno navodilo i u činjeničnoj osnovi tužbe.

Nadalje, odakle uopće zaključak sudu prvog stupnja da je tuženica u trenutku sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanja znala da će primateljica uskoro umrijeti pored nekoliko nespornih činjenica da je ugovor sklopljen 15.travnja 2010.godine, a primateljica umrla 7.listopada 2011.godine i da iz iskaza obiteljskog liječnika E. S., dr. med. ne proizlazi da bi tuženici kao prosječnom građaninu laiku moglo biti poznato u vrijeme sklapanja ugovora da će primateljica uskoro umrijeti, jer isti navodi da karcinom dojke nije karcinom koji sigurno dovodi do smrti već ovisi o stadiju u kojem je otkriven i vrsti karcinoma, a kako je od sklapanja ugovora pa do časa smrti proteklo godinu i pol dana onda se uopće ne može zaključiti da je tuženica u navedeno relevantno vrijeme znala ili čak mogla znati za skoro vrijeme smrti primateljice uzdržavanja uslijed te bolesti od koje je ipak umrla, kako se to pogrešno tvrdi i u odgovoru na žalbu.

Naprijed navedeno nedvojbeno potire tužbenu tezu o ništavost ugovora zbog nemoralnog ponašanja tuženice, jer prema ustaljenoj sudskoj praksi, na koju se opravdano upire u žalbi, sama spoznaja tuženice za bolest primateljice u vrijeme sklapanja ugovora sama po sebi se ne može smatrati nemoralnim ponašanjem s ciljem njezinog iskorištavanja, ako je bilo neizvijeno koliko će živjeti, o čemu je govorio rečeni liječnik, posebno ako bi kako tvrdi tuženica i prije bolesti pomagala i brinula se o primateljici, što u stranačkom iskazu ne spori ni tužiteljica navodeći - Moja pomajka D. je bila dobra s Lj. redovito su se posjećivale oni su je vodili kod doktora. Što se tiče tijeka bolesti on je takav kako je to opisao dr. S., znalo se da ima rak na početku je bila prestrašena poslije se privikla i dalje su stvari išle svojim tijekom - što samo po sebi ide u prilog tuženice - da nije znala koliko će još vremena primateljica živjeti i ona biti u obvezi ispunjavati preuzete ne baš lagane ugovorne obveze, te - da su njih dvije bile u dobrim odnosima i prije sklapanja ugovora te tuženica pomagala D. koja je očito to honorirala sklapanjem ugovora kako se to navodilo u odgovoru na tužbu.

Stoga je bilo nužno uvažiti žalbu tuženice te preinačiti prvostupanjsku presudu temeljem čl. 373. a. ZPP, s time da je posljedično preinačena i odluka o trošku, temeljem čl.166.st.2. u svezi čl.154.st.1. ZPP, a tuženici je obistinjen trošak zastupanja putem punomoćnika iz reda odvjetnika i to 250 bodova za sastav odgovora na tužbu, zastupanja na ročištima od 20.10. i 26.11. 2014.godine, za ročište od 29.10.2012.godine 125 bodova, sastav podneska od 15.1.2013.godine 63 boda, što s PDV-om iznosi 11.720,00 kuna, čemu valja pribrojiti trošak sastava žalbe od 3.125,00 kuna i stvarno plaćene pristojbe od 6.000,00 kuna ili sveukupno 20.850,00 kuna,

Županijski sud u Zadru Gž-959/15 od 23. lipnja 2015. godine

16

Je li korisnik usluge mobilnog interneta dužan plaćati mobilnom operaterumjesečnu naknadu unatoč nedovoljnoj kvaliteti

Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11)

Članak 7. stavak 1.Članak 296. stavak 1.

U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je odredba čl. 9. Općih uvjeta, koja korisnika usluge obvezuje na plaćanje mjesečne naknade bez obzira na kvalitetu signala u konkretnom slučaju dovodi do očigledne neravnopravnosti između ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je sukladno čl. 296. st. 1. ZOO ništetna.

Pored toga, ova odredba Općih uvjeta protivna je i načelu jednakosti uzajamnih činidaba iz čl. 7. st. 1. ZOO.

Županijski sud u Zadru, po sucu _______-, u pravnoj stvari tužitelja „V.“ d.o.o. Z., protiv tuženika M. G. iz V., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj Povrv-872/13 od 28. veljače 2014. godine, dana 31. kolovoza 2015. godine,

p r e s u d i o j e

1. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Povrv-872/13 od 28. veljače 2014. godine.

2. Odbija se zahtjev tužitelja „V.“ d.o.o. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:„Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u Rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne

isprave Javnog bilježnika iz Zadra, posl. br. Ovrv-4223/2013 od 23. svibnja 2013. godine, kojim je naloženo tuženiku M. G. iz V., da isplati tužitelju V. d.o.o., iznos od 1,517.65 kuna, zajedno sa zateznim kamatama po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koje teku na iznos od:

- 129,93 kuna od 17. kolovoza 2012. godine pa do isplate,- 80,13 kuna od 18. rujna 2012. godine pa do isplate,- 80,13 kuna od 18. listopada 2012. godine pa do isplate,- 50,71 kuna od 17. studenog 2012. godine pa do isplate,- 1.176,75 kuna od 19. ožujka 2013. godine pa do isplate,te da mu nadoknadi trošak tog ovršnog postupka u iznosu od 800,00 kuna, zajedno sa

zateznim kamatama po stopi koju određuje članak 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koje teku od dana donošenja rješenja pa do isplate, sve u roku od osam dana, te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.“

17

Protiv citirane presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ista preinači i tužbeni zahtjev prihvati, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave, uz naknadu mu troškova žalbenog postupka u iznosu od 590,63 kn, u bitnome navodeći da je obrazloženje pobijane presude nejasno i u proturječju s ispravama priloženima spisu. Nadalje, da je sukladno čl. 9. Općih uvjeta tužitelja tuženik dužan plaćati mjesečnu pretplatu bez obzira na kvalitetu signala, te da se ovdje radi o mobilnom internetu, pa tuženik ne može ni očekivati da će signal svugdje biti podjednako kvalitetan. Jednako tako, da je tuženik prilikom zasnivanja pretplatničkog odnosa imao mogućnost provjere kvalitete signala, a da je pritom nejasno i kako to da tijekom prvih šest mjeseci nije imao primjedbi na kvalitetu usluge.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Suprotno žalbenim navodima, nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), budući da pobijana presuda ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati, dok žalbeni navodi u ovom pravcu zapravo predstavljaju prigovore činjenične naravi, koji su temeljem čl. 467. st. 1. ZPP nedopušteni.

Prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik zasnovao s tužiteljem pretplatnički odnos za korištenje mobilno interneta, te da je prvih šest mjeseci uredno plaćao mjesečnu naknadu te nije prigovarao kvaliteti usluge, međutim, da se nakon toga više puta obraćao tužitelju s prigovorom kako je kvaliteta signala nedovoljna te da ne može koristiti uslugu, zbog čega je predložio da mu se dopusti prijevremeni raskid ugovora bez plaćanja naknade za raskid, a koji zahtjev je tužitelj odbio. Nadalje, da mu je tužitelj priopćio kako je na njegovoj lokaciji učinjeno najviše što se moglo, te da će kvaliteta signala ostati na toj razini sve do postavljanja nove bazne stanice.

Pritom prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik u osnovi iznio prigovor neispunjenja ugovora iz čl. 358. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO), te da nije dužan ispuniti svoju obvezu plaćanja u situaciji kad tužitelj ne ispunjava svoju obvezu pružanja telekomunikacijskih usluga, koje stajalište prihvaća i ovaj sud.

U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je odredba čl. 9. Općih uvjeta, koja korisnika usluge obvezuje na plaćanje mjesečne naknade bez obzira na kvalitetu signala u konkretnom slučaju dovodi do očigledne neravnopravnosti između ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je sukladno čl. 296. st. 1. ZOO ništetna.

Pored toga, ova odredba Općih uvjeta protivna je i načelu jednakosti uzajamnih činidaba iz čl. 7. st. 1. ZOO.

Glede navoda kako pri korištenju mobilnog interneta korisnik ne može očekivati da će signal svugdje biti podjednako kvalitetan, valja istaknuti da je dužnost tužitelja da pruži uslugu za koju traži naknadu, te okolnost da nije postavio baznu stanicu nikako ne može ići na štetu tuženika.

Slijedom navedenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja, zbog čega je odlučeno kao u točki 1. izreke ove presude.

18

Budući da je žalba odbijena kao neosnovana, temeljem čl. 166. st. 1. ZPP valjalo je i zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka odbiti kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao u točki 2. izreke ove presude.

Županijski sud u Zadru Gž-2096/14 od 31. kolovoza 2015. godine

GRAĐANSKO PROCESNO PRAVO

Nedopuštenost stupanja umješača u parnicu nakon pravomoćnosti prvostupanjske presude

Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14)

Članak 206. stavak 1.

U konkretnom slučaju žalitelji nisu stranke u postupku, a izjavu o stupanju u parnicu kao umješača podnijeli su nakon pravomoćnosti prvostupanjske presude na temelju priznanja, pa se imaju smatrati osobama koje nisu ovlaštene za podnošenje žalbe kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

Županijski sud u Zadru, po sutkinji ________, u građanskopravnoj stvari tužitelja M. K. iz O., protiv tuženika: 1) I. K. pok. A., iz Njemačke, 2) J. K.pok. I., iz O. i 3) Š. K. pok. I., iz Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi S. G. pok. J., iz P. i L. G. pok. J., iz P., protiv rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2424/14 od 2. ožujka 2015., dana 31. kolovoza 2015.,

r i j e š i o j e

Odbija se žalba S. G. i L. G. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2424/14 od 2. ožujka 2015.

Obrazloženje Uvodno označenim rješenjem odlučeno je:

"I. Odbacuje se izjava o stupanju u parnicu S. G. pok. J., iz P., i L. G. pok. J., iz P., od 22. siječnja 2015 godine, kao umješača na strani tuženika.

19

II. Odbacuje se žalba S. G. pok. J., i L. G. pok. J., od 22. siječnja 2015 godine, protiv Presude na temelju priznanja od 12. siječnja 2015 godine posl. br. P-2424/14, kao nedopuštena."

Protiv gornjeg rješenja žalbu su izjavili S. G. i L. G. pobijajući ga zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se isto ukine i dopusti im stupanje u parnicu kao umješačima. U žalbi navode da su učinili vjerojatnim svoj pravni interes za sudjelovanje u ovom parničnom postupku a obzirom na to da su suvlasnici ½ dijela čest. zem. 2563 k.o. P., koje pravo vlasništva su stekli nasljeđivanjem iza smrti pok. majke V. G. rođ. K., rođene od oca T. K. i majke I. K. Navode i to da im je namjernim prijevarnim postupanjem tužitelja i tuženika pod 1) koji je jako dobro upoznat s činjenicom da isti nije nasljednik zk. suvlasnika T. K. pok. J., onemogućeno raspravljanja pred sudom radi zaštite njihovih prava i interesa čime da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Donošenjem prvostupanjske presude da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbe čl. 331. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Također tvrde da prvostupanjski sud prilikom donošenja rješenja o odbačaju žalbe ispušta iz vida odredbu čl. 207. st. 2. navedenog Zakona kojom je propisano da do pravomoćnosti rješenja kojim se odbija sudjelovanje umješača, umješač može sudjelovati u postupku i njegove parnične radnje ne mogu se isključiti. U ovom predmetu da je žalba podnesena 22. siječnja 2015., a pobijano prvostupanjsko rješenje kojim je odbijeno njihovo sudjelovanje u postupku kao umješača da je donesena 2. ožujka 2015. i da je nepravomoćno, stoga da do pravomoćnosti rješenja kojima se odbija njihovo sudjelovanje mogu sudjelovati u postupku i njihovo pravo na podnošenje žalbe protiv prvostupanjske presude ne može se isključiti.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud je temeljem odredbe čl. 206. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP) odbacio izjavu o stupanju u parnicu S. G. i L. G. od 22. siječnja 2015., kao umješača na strani tuženika (toč. I. izreke), uz obrazloženje da je navedena izjava dana nakon pravomoćnosti odluke o tužbenom zahtjevu, a postupak nije nastavljen niti povodom izvanrednog pravnog lijeka. Istim rješenjem pod toč. II. izreke odbačena je žalba S. G. i L. G. od 22. siječnja 2015., protiv presude na temelju priznanja poslovni broj P-2424/14 od 12. siječnja 2015., kao nedopuštena, s obrazloženjem da isti nisu ovlaštene za podnošenje žalbe u smislu odredbe čl. 358. st. 3. ZPP.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP na koju žalitelji (sadržajno) ukazuju u žalbi, već je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 206. st. 2. ZPP ocijenio nedopuštenom izjavu žalitelja o stupanju u parnicu kao umješača, a pravilnom primjenom odredbe čl. 358. st. 3. ZPP odbacio njihovu žalbu protiv prvostupanjske presude na temelju priznanja kao nedopuštenu.

Naime, odredbom čl. 206. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP) propisano je da osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim osobama jedna od stranaka uspije može se pridružiti toj stranci. Međutim, u stavku 2. istog članka propisano je da umješač može stupiti u parnicu u tijeku cijelog postupka sve do pravomoćnosti odluke o tužbenom zahtjevu, te u tijeku postupka nastavljenom podnošenje izvanrednog pravnog lijeka.

20

U konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz spisa predmeta, S. G. i L.G. izjavu o stupanju u parnicu dali su pismenim podneskom 22. siječnja 2015., a presuda prvostupanjskog suda na temelju priznanja poslovni broj P-2424/14 postala je pravomoćna dana 12. siječnja 2015. pa kako je izjava o miješanju dana nakon pravomoćnosti odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja, a postupak nije nastavljen povodom izvanrednog pravnog lijeka, to je prvostupanjski sud, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, valjano zaključio da je izjava S. G. i L. G. nedopuštena te je slijedom toga pravilno postupio kada je istu odbacio.

Također, pravilno je prvostupanjski sud postupio i kada je žalbu S. i L. G. protiv presude prvostupanjskog suda na temelju priznanja poslovni broj P-2424/14 od 12. siječnja 2015. odbacio kao nedopuštenu. Naime, prema odredbi čl. 358. st. 3. ZPP žalba je nedopuštena ako je žalbu podnijela osoba koja nije ovlaštena za podnošenje žalbe, ili osoba koja se odrekla ili odustala od žalbe, ili ako osoba koja je podnijela žalbu nema pravnog interesa za podnošenje žalbe.

U konkretnom slučaju žalitelji nisu stranke u postupku, a izjavu o stupanju u parnicu kao umješača podnijeli su nakon pravomoćnosti prvostupanjske presude na temelju priznanja, pa se imaju smatrati osobama koje nisu ovlaštene za podnošenje žalbe kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

Glede navoda S. G. i L. G. da prilikom donošenja rješenja o odbačaju žalbe prvostupanjski sud ispušta iz vida odredbu čl. 207. st. 2. ZPP, odgovoriti je da se navedena odredba čl. 207. ZPP odnosi na slučaj kada je sudskom odlukom odbijeno sudjelovanje umješača, što ovdje nije slučaj jer je izjava žalitelja odbačena, pa stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 207. st. 2. ZPP.

Što se tiče žalbenih navoda S. G. i L. G. da im je namjernim prijevarnim postupanjem tužitelja i tuženika pod 1) onemogućeno raspravljanja pred sudom radi zaštite njihovih prava i interesa u odnosu na čest. zem. 2563 k.o. P. te da nije bilo uvjeta za donošenje presude na temelju priznanja jer se radi o zahtjevu koji tuženik pod 1) nije mogao priznati, valja istaći da se radi o navodima kojima se pobija pravilnost i zakonitost pravomoćne presude prvostupanjskog suda na temelju priznanja (čl. 354. st. 2. toč. 6. i čl. 354. st. 2. toč. 5. ZPP), no žalitelji S. G. i L.G. nisu ovlašteni izjaviti žalbu protiv iste presude na temelju priznanja, a niti su navedene tvrdnje od značaja za donošenje pobijanog rješenja.

Slijedom iznesenog, a kako nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. u svezi čl. 381. istog Zakona, trebalo je odbiti žalbu S. G. i L.G. kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje prvostupanjskog suda (čl. 380. toč. 2). Županijski sud u Zadru Gž-1009/15 od 31. kolovoza 2015. godine

21

Nedopuštenost objektivne preinake tužbe

Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13 )

Članak 190.Članak 191.

Budući da je do objektivne preinake tužbe isticanjem drugog tužbenog zahtjeva došlo u fazi kada je već određeno izvođenje dokaza financijskim vještačenjem na okolnosti visine dužne zakupnine te da raspravljanje o novom zahtjevu ne bi bilo u direktnoj vezi sa zahtjevom za isplatu dužne zakupnine jer se radi o drugoj pravnoj osnovi i drugom razdoblju, o čemu se u dosadašnjem postupku nisu ni predlagali pa ni izvodili dokazi, prvostupanjski sud je, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, osnovano ocijenio da konkretna preinaka tužbe isticanjem novog zahtjeva s procesnopravnog stajališta nije svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

Županijski sud u Zadru, po sucu ____________ kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: 1) M. B. iz Z. i 2) K. B. iz Z., protiv tuženika: 1) Mo. savez Hrvatske u stečaju, i 2) C. F. d. m. d.o.o., Zadar, , koga zastupa direktor Davor radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja pod 1) i 2) izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1309/10 od 9. siječnja 2015. godine, dana 18. kolovoza 2015. godine,

r i j e š i o j e

Odbija se žalba tužitelja pod 1) M. B. i 2) K. B. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1309/10 od 9. siječnja 2015. godine.

Obrazloženje

Uvodno označenim rješenjem odlučeno je:

"Ne dopušta se objektivna preinaka tužbe u ovoj pravnoj stvari."

Protiv citiranog rješenja žalbu su izjavili tužitelji pod 1) i 2) (dalje tužitelji). Ističu da su tuženici kao zakupoprimci koristili poslovni prostor sve do 1. srpnja 2010. godine kada je dovršena ovrha ispražnjenjem i predajom u posjed, nakon čega su prisilno napustili poslovne prostore, ali su ostavili sve svoje pokretnine koje su tužitelji morali čuvati i čuvaju ih do danas. Kako se u ovom sporu raspravlja o osnovanosti zahtjeva tužitelja za isplatom neisplaćene zakupnine, bilo bi svrsishodno raspraviti i o osnovanosti zahtjeva za isplatu iznosa skladištenja, posebno imajući u vidu da su tužitelji već platili predujam financijskog vještačenja na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Predlaže se usvojiti žalbu, ukinuti pobijano rješenje i dopustiti objektivnu preinaku tužbe jer je to svrsishodno s procesnog stajališta i sukladno načelu ekonomičnosti postupka.

22

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud nije dopustio objektivnu preinaku tužbe s obrazloženjem da su tužitelji u postupku istakli novi tužbeni zahtjev za isplatu ležarine za pokretnine koje čuvaju u skladištu, da se tuženik nije upustio u raspravljanje o novom tužbenom zahtjevu i izričito je naveo da ne pristaje na objektivnu preinaku pa kako predmet spora (isplata zakupnine) nije u zavisnosti o pitanju eventualne ležarine niti bi raspravljanje o ležarini doprinijelo razrješenju postojećeg tužbenog zahtjeva, to prvostupanjski sud smatra da raspravljanje o eventualnoj visini troškova ležarine ne bi bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, imajući u vidu odredbe čl. 190. i čl. 191. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13; dalje ZPP).Prema čl. 190. st. 1. ZPP tužitelj može do zaključenja glavne rasprave preinačiti tužbu.Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (st. 2.).

Prema čl. 191. st. 1. ZPP preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

U konkretnom slučaju tužitelji su podnijeli protutužbu dana 26. siječnja 2010. godine kojom su zatražili od tužitelja isplatu iznosa od 396.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime zakupnine za poslovni prostor za razdoblje od 2007. godine do 2009. godine.Rješenjem od 13. rujna 2013. godine prvostupanjski sud je odredio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem radi utvrđenja kolika je visina zakupnine trebala biti isplaćena prema Ugovorima o zakupu poslovnog prostora od 27. prosinca 2005. godine, koliki iznos zakupnine je isplaćen do raskida tih ugovora i koliki je iznos još preostao za isplatiti po osnovi tih ugovora.

Nakon toga, podneskom od 1. listopada 2013. godine tužitelji su preinačili tužbu postavljanjem novog tužbenog zahtjeva za isplatu troškova skladištenja u iznosu od 228.000,00 kn s pripadajućim kamatama za razdoblje od 1. srpnja 2010. godine do 1. rujna 2013. godine.

Budući da je do objektivne preinake tužbe isticanjem drugog tužbenog zahtjeva došlo u fazi kada je već određeno izvođenje dokaza financijskim vještačenjem na okolnosti visine dužne zakupnine te da raspravljanje o novom zahtjevu ne bi bilo u direktnoj vezi sa zahtjevom za isplatu dužne zakupnine jer se radi o drugoj pravnoj osnovi i drugom razdoblju, o čemu se u dosadašnjem postupku nisu ni predlagali pa ni izvodili dokazi, prvostupanjski sud je, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, osnovano ocijenio da konkretna preinaka tužbe isticanjem novog zahtjeva s procesnopravnog stajališta nije svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

Shodno tome, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo (čl. 190. st. 2. ZPP) kada nije dopustio objektivnu preinaku tužbe.Kako se nisu ostvarili žalbeni razlozi sadržani u žalbi, a ni oni na koje ovaj žalbeni sud po čl. 365. st. 2. u vezi čl. 381. ZPP pazi po službenoj dužnosti, žalba tužitelja nije osnovana.Slijedom iznesenog valjalo je na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje.

Županijski sud u Zadru Gž-2055/15 od 18. kolovoza 2015. godine 23

ZEMLJIŠNOKNJIŽNO PRAVO

Upis temeljem rješenja o ovrsi

Zakon o zemljišnim knjigama (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08 i 55/132)

Članak 108. stavak 2.

Ovršni zakon (Narodne novine, broj: 112/12 i 25/13)

Članak 84. stavak 1.

Žalbeni navodi o nerazmjeru između visine novčanog potraživanja koje se potražuje i vrijednosti predmetne nekretnine nisu predmet razmatranja ovog zemljišnoknjižnog postupka jer se u istom sukladno citiranoj odredbi čl. 108. st.2. ZZK odlučuje samo o pretpostavkama za upis zabilježbe ovrhe, pa ne dovode u pitanje zakonitost pobijanog rješenja

Županijski sud u Zadru, po sutkinji ___________, u zemljišnoknjižnom predmetu provedbe rješenja o ovrsi Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr-116/15 od 2. veljače 2015. godine, odlučujući o žalbi R. B. iz Z., protiv rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj Z-1787/15 od 16. veljače 2015. godine, dana 25. kolovoza 2015. godine,

r i j e š i o j e

Odbija se žalba R. B. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj Z-1787/15 od 16. veljače 2015. godine.

Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zadru brisanje zabilježbe žalbe, a koja se odnosi na rješenje pod poslovnim brojem Z-1787/15 od 16. veljače 2015. godine u zk. ulošku broj 273 k.o. P.

Obrazloženje

Uvodno označenim rješenjem odlučeno je:

24

"Temeljem Rješenja o ovrsi Općinskog suda u Zadru od 2. veljače 2015. g. pod br.Ovr.116/2015,d o p u š t a s e :

1. Na teret čest.br. 1747/2, šuma površine 5000 m2, uknjiženog prava vlasništva u korist B. R., za cijelo

2. zabilježba ovrhe, utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, njezinom prodajom i namirenjem M. A., iz novčanog iznosa dobivenog prodajom."

Protiv navedenog rješenja žalbu je izjavio R. B., ne navodeći iz kojih zakonskih žalbenih razloga.

U žalbi navodi da postoji nerazmjer između visine novčanog potraživanja koje se potražuje i vrijednosti predmetne nekretnine, pa da je provedbe priloženog rješenja o ovrsi suprotna načelu zaštite dostojanstva ovršenika.

Na žalbu je odgovorio A. M., osporavajući žalbene navode i predlažući da se žalba odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Prvostupanjski sud je provodeći rješenje istog suda pod poslovnim brojem Ovr-116/15 od 2. veljače 2015. godine dopustio upis zabilježbe ovrhe na teret nekretnine uknjiženog vlasništva žalitelja.

Prema 84. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj 112/12 i 25/13 – dalje OZ) sud će čim donese rješenje o ovrsi, po službenoj dužnosti zatražiti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba ovrhe.

Odredbom čl. 108. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08 i 55/13 - dalje ZZK) je propisano da kad zemljišnoknjižni upis određuje drugi sud ili drugo nadležno tijelo, a ne zemljišnoknjižni sud, zemljišnoknjižni sud će se ograničiti na ispitivanje je li upis odredilo za to nadležno tijelo te je li upis provediv s obzirom na stanje zemljišne knjige, a glede ostalih pretpostavki odlučuje onaj sud ili drugo tijelo koje upis dopušta.Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je odlučio kao u izreci osporenog rješenja obzirom da je upis odredio ovršni sud temeljem citirane odredbe OZ, a žalitelj je upisan kao vlasnik nekretnine u zemljišnoj knjizi, pa ne postoje zapreke za predmetni upis.Naime, žalbeni navodi o nerazmjeru između visine novčanog potraživanja koje se potražuje i vrijednosti predmetne nekretnine nisu predmet razmatranja ovog zemljišnoknjižnog postupka jer se u istom sukladno citiranoj odredbi čl. 108. st. 2. ZZK odlučuje samo o pretpostavkama za upis zabilježbe ovrhe, pa ne dovode u pitanje zakonitost pobijanog rješenja.Slijedom iznesenog, a kako nisu ostvarene ni bitne povrede odredaba zemljišnoknjižnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – u nastavku ZPP) na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno čl. 365. st. 2. i čl. 381. ZPP, a sve u vezi s čl. 91. st. 1. ZZK, trebalo je uz primjenu čl. 128. st. 3. ZZK odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje te naložiti brisanje zabilježbe žalbe protiv rješenja o upisu.

Županijski sud u Zadru Gž-1578/15 od 25. kolovoza 2015. godine25

IZVANPARNIČNI PREDMETI

Uređenje međe-prema pravičnoj ocjeni suda

Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12)

Članak 103. stavak 2.

Opravdano je sud prvog stupnja i po mišljenju ovog suda među uredio na temelju pravične ocjene, jer se uistinu iz iskaza saslušanih svjedoka ne može sa sigurnošću utvrditi međa prema zadnjem mirnom posjedu, a posebno uzimajući u obzir položaj međe prema staroj izmjeri.Imajući u vidu žalbene navode predloženika koji tvrdi da je sporna površina njegovo vlasništvo, valja navesti da će tu tvrdnju predloženik moći dokazati u posebnoj parnici koju je dužan pokrenuti u roku od šest mjeseci računajući od dana pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja sve u skladu sa toč. II. izreke istog.

Županijski sud u Zadru, po sucu _______, kao sucu pojedincu, u izvanparničnom predmetu predlagatelja M. O. sina K. iz N., protiv predloženika: 1) V. Š. iz Nina, 2) T. Š. iz Z. i 3) Z. B. iz Z., radi uređenja međe, odlučujući o žalbi predloženika izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj R1-170/05 od 23. prosinca 2013. godine, dana 27. veljače 2015. godine,

r i j e š i o j e

Odbija se žalba predloženika: 1) V. Š., 2) T. Š. i 3) Z. B. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj R1-170/05 od 23. prosinca 2013. godine.

Obrazloženje

Uvodno označenim rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

" I Uređuje se međa između nekretnine predlagatelja M. O. oznake čest. 1822 k.o. N. i nekretnine predloženika ad 1) V. Š., 2) T. Š. i 3) Z. B. oznake čest. 1823 k.o. N. prema pravičnoj ocjeni suda, koja je na skici sudskog očevida označena točkama G-H, a ista se proteže sredinom sporne površine koja je označena točkama A-B, F-E, a sve prema skici sudskog očevida sudskog vještaka V. B., dipl. ing. geod. iz Zadra od 06. prosinca 2013. godine koja skica sudskog očevida čini sastavni dio ovog rješenja.II Nezadovoljna stranka može u parnici dokazivati vlasništvo na spornoj međašnoj površini i zahtijevati da se u skladu s tim označi međa, u roku od 6 mjeseci računajući od dana pravomoćnosti ovog rješenja."

26

Protiv navedenog rješenja žalbu su izjavili predloženici iz svih žalbenih razloga uz prijedlog da drugostupanjski sud preinači pobijano rješenje na način da odbaci prijedlog predlagatelja kao nedopušten, da podredno među između nekretnina čest. zem. 1822 i čest. zem. 1823 k.o. N. uredi prema posljednjem mirnom posjedu uzduž griblje koji je pokazan na skici sudskog očevida točkama E-F, odnosno da ukine pobijano rješenje i vrati predmet na ponovno i odlučivanje prvostupanjskom sudu te da mu se prizna trošak žalbenog postupka.

U žalbi, u bitnom navodi, da predlagatelj nije u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik nekretnine 1823 k.o. N., niti je evidentiran kao posjednik već su na toj nekretnini upisani O. B. pok. Š. i O. V. pok. K. što znači da je smislu odredbe čl. 100. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - dalje ZVDSP) trebalo prijedlog odbaciti kao nedopušten. Osim toga, da je sud na temelju provedenih dokaza mogao spornu među utvrditi prema zadnjem mirnom posjedu, a što neutemeljeno nije učinio, jer je propustio tijekom postupka uzet u obzir položaj međe prema staroj izmjeri koja je jasno prikazana na skici sudskog očevida od 7. rujna 2012. godine i 6. prosinca 2013. godine, koja se protezala od točke E do točke F skice sudskog očevida. U tom pravcu ukazuje na iskaz saslušanog svjedoka I. J. koji je po nalogu predloženika pod 2) orao nekretninu predloženika sve do novo utvrđene međe između stranaka, a koja prati griblju. Uostalom sam predlagatelja potvrđuje kako je i kamenica koja je prikazana na skici sudskog očevida tijekom Domovinskog rata ostavljena od strane predloženika pod 2) te se i danas tamo nalazi.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13 - dalje ZPP) na postojanje kojih ovaj sud po čl. 365. st. 2. istog Zakona pazi po službenoj dužnosti.

Tijekom prvostupanjskog postupka predloženici nisu isticali kako predlagatelj ne bi bio vlasnik i posjednik predmetne nekretnine već treće osobe, kako to ističe tek u žalbi. Prema odredbi čl. 352. st. 1. ZPP u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, pa ovaj drugostupanjski sud naprijed navedene tvrdnje predloženika istaknute tek u žalbi ne može uzeti u razmatranje.

Iz spisa predmeta slijedi da je sud prvog stupnja uredio među između nekretnina stranaka na temelju pravične ocjene suda, a to iz razloga jer se međa nije mogla urediti prema mapalnom stanju, ni prema sporazumu stranaka, a niti na temelju zadnjeg mirnog posjeda, sve u skladu s odredbom čl.103. ZVDSP.

Opravdano je sud prvog stupnja i po mišljenju ovog suda među uredio na temelju pravične ocjene, jer se uistinu iz iskaza saslušanih svjedoka ne može sa sigurnošću utvrditi međa prema zadnjem mirnom posjedu, a posebno uzimajući u obzir položaj međe prema staroj izmjeri.Imajući u vidu žalbene navode predloženika koji tvrdi da je sporna površina njegovo vlasništvo, valja navesti da će tu tvrdnju predloženik moći dokazati u posebnoj parnici koju je dužan pokrenuti u roku od šest mjeseci računajući od dana pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja sve u skladu sa toč. II. izreke istog.

27

Slijedom navedenog valjalo je odbiti žalbu predloženika kao neosnovanu i temeljem čl.380. toč. 2. ZPP, koji se primjenjuje i u ovom izvanparničnom postupku, potvrditi rješenje suda prvog stupnja.

Županijski sud u Zadru Gž-1337/14 od 27. veljače 2015. godine

Dioba nekretnina-prekid

Što se tiče tvrdnje predlagatelja da je sud prvog stupnja počinio i povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 213. st. 1. toč. 1. ZPP jer nije prekinuo ovaj postupak do pravomoćnog okončanja postupka po žalbi u odnosu na rješenje suda prvog stupnja broj R1-151/13 od 2. listopada 2014. godine, ovaj drugostupanjski sud nalazi da takva povreda nije počinjena jer je nesporno između stranaka da su predlagatelji upućeni u parnicu u odnosu na sporni dio odnosno na čest. zem. 4875. k.o. S., pa nema zapreke da se u odnosu na ostale nekretnine razvrgne suvlasnička zajednica, što je u skladu s načelom ekonomičnosti postupka na koje se pozivaju u žalbi.

Županijski sud u Zadru, po sutkinji___________, u izvanparničnom predmetu predlagatelja: 1) M.T. iz Z. i 2) K. B. iz O., protiv predloženice B. T.-V. iz R., radi diobe nekretnina, odlučujući o žalbi predlagatelja pod 1) i 2) protiv rješenja Općinskog suda u Zadru, broj R1-287/15 od 21. svibnja 2015. godine, dana 28. rujna 2015. godine,

Riješio je

Odbija se žalba predlagatelja pod 1) M.T. i 2) K.B. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, broj R1-287/15 od 21. svibnja 2015. godine.

Obrazloženje

Uvodno označenim rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

„ Odbija se prijedlog predlagatelja za određivanje prekida ovog postupka kao neosnovan.“

Protiv citiranog rješenja žalbu su izjavili predlagatelji pobijajući ga zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te predložili da se žalba uvaži i odredi prekid postupka u ovoj pravnoj stvari. Tvrde da je pobijano rješenje doneseno uz apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – dalje ZPP) jer nema razloga o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati. Nadalje, da je sud prvog stupnja počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 75. ZPP, budući je pobijano rješenje donio sudac u odnosu na kojeg je

28

zatraženo izuzeće, pa je isti trebao postupiti sukladno čl. 75. ZPP. U obrazloženju pobijanog rješenja nadalje sud je prvog stupnja naveo da dioba čest. zem. 4875 k.o. S. nije od značaja kao prethodno pitanje u ovom postupku. Naime sud prvog stupnja je donio djelomično rješenje broj R1-151/13 od 2. listopada 2014. godine na koje su se predlagatelji žalili, zbog čega nije pravomoćno utvrđeno u odnosu na koje čestice se vrši razvrgnuće suvlasničke zajednice.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju predlagatelji ukazuju u žalbi, jer pobijano rješenje ima razloga o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. St. 2. Toč.2, 4., 8., 9., 13. I 14. ZPP na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. St. 2. ZPP.

Iz spisa predmeta slijedi da je sud prvog stupnja pobijanim rješenjem odbio prijedlog predlagatelja za prekidom ovog postupka do pravomoćno okončanja postupka koji se vodi pred drugostupanjskim sudom u odnosu na čest. zem. 4875 k.o. S.

Iz spisa predmeta slijedi da je u tijeku postupak radi razvrgnuća suvlasničke zajednice između stranaka odnosno da je predlagateljica pod 1) na čest. zem. 3777; čest. zem. 4758 i čest. zem. 4875 koje su upisane u zk. ul. 655 k.o. S. suvlasnice za 2/3 dijela, a predloženica za 1/3 dijela, dok su na čest. zem. 323/5; čest. zem. 3232/4; čest. zem. 3275/11; čest. zem. 3276/2; čest. zem. 3280/2 i čest. zem. 3281/2 koje su upisane u zk. ul. 1721 k.o. S., predlagateljica pod 1) upisana za 1/3 dijela, kao i predlagatelj pod 2) i predloženica. Rješenjem od 2. listopada 2014.godine, sud prvog stupnja je donio djelomično rješenje o obustavi postupka u odnosu na čest. zem. 4875 k.o. S. i uputio predlagatelje u parnicu, u odnosu na koje su predlagatelji izjavili žalbu, a ujedno i predložili prekid ovog postupka do pravomoćnog okončanja žalbenog postupka.

Suprotno žalbenim navodima predlagatelja ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. U svezi čl. 75. ZPPa kada je pobijano rješenje donio sudac u odnosu na kojeg su zatražili izuzeće jer u situaciji ako je odluku donio sudac iako je stranka zatražila njegovo izuzeće iz razloga navedenog u čl. 71. toč. 7. ZPP ne predstavlja apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka ( VS, Rev-481/97 od 13. rujna 2000. godine). Suviše toga o prijedlogu za izuzeće odlučio je predsjednik suda na način da je isti odbio kao neosnovan.

Što se tiče tvrdnje predlagatelja da je sud prvog stupnja počinio i povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 213. st. 1. toč. 1. ZPP jer nije prekinuo ovaj postupak do pravomoćnog okončanja postupka po žalbi u odnosu na rješenje suda prvog stupnja broj R1-151/13 od 2. listopada 2014. godine, ovaj drugostupanjski sud nalazi da takva povreda nije počinjena jer je nesporno između stranaka da su predlagatelji upućeni u parnicu u odnosu na sporni dio odnosno na čest. zem. 4875. k.o. S., pa nema zapreke da se u odnosu na ostale nekretnine razvrgne suvlasnička zajednica, što je u skladu s načelom ekonomičnosti postupka na koje se pozivaju u žalbi.

Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu predlagatelja kao neosnovanu i temeljem čl. 380. Toč. 2. ZPP potvrditi rješenje suda prvog stupnja.

Županijski sud u Zadru Gž-1804/14 od 28. rujna 2015. godine29

OVRŠNO PRAVO

Iseljenje i predaja u posjed

Ovršni zakon ("Narodne novine", broj 112/12, i 93/14,)

Članak 29. stavak 1.Članak 50. stavak 1.Članak 256. stavak 1.

Budući da ovršna tražbina glasi na predaju u posjed nekretnina, ista može biti realizirana tek predajom u posjed tih nekretnina upravo ovrhovoditelju, zbog čega okolnost da su ovršenici napustili posjed može biti utvrđena tek prilikom provedbe ovrhe, sukladno čl. 256. st. 1. OZ.

Županijski sud u Zadru, po sutkinji _____________, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja M. B. iz S., protiv ovršenika: 1) A. L. iz S., i 2) M. L. iz S., radi iseljenja i predaje u posjed nekretnine, odlučujući o žalbi ovršenika pod 1) i 2) protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr-1700/2013 od 4. rujna 2013. godine, dana 25. kolovoza 2014. godine,

r i j e š i o j e

Odbija se žalba ovršenika pod 1) A. L. i 2) M. L. kao neosnovana i potvrđuje rješenje o ovrsi Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr-1700/2013 od 4. rujna 2013. godine.

Obrazloženje

Uvodno označenim rješenjem o ovrsi suda prvog stupnja riješeno je:

"1. Na temelju presude OS u Zadru pod poslovnim brojem P-2731/10 od dana 12. srpnja 2011. godine,

o d r e đ u j e s e o v r h a

a) tako što se nalaže ovršenicima A. L., S. i M. L., S. da u roku od 15 dana isele iz kuće u S., katastarske oznake čest. zgr. 4 k.o. S., te da istu slobodnu od stvari i osoba predaju u posjed ovrhovoditelju M. B., a istima je naloženo da u istom roku uklone sve pokretne stvari (osobni automobil, olupine starog automobila i sl.) sa čest. zem. 184 k.o. S., u naravi zemljište zvano "Baničina" na kojem su izgrađene pomoćne prostorije ostave, istu nekretninu da predaju u posjed tužitelju, te da se ubuduće suzdrže od svakog daljnjeg uznemiravanja, svojatanja ili smetanja prava vlasništva i posjeda nekretnina iz točke 1. i 2. ove presude.

30

b) tako što se nalaže ovršenicima A. L., S. i M. L., S. da u roku od 15 dana uklone sve pokretne stvari (osobni automobil, olupine starog automobila i sl.) sa čest. zem. 184 k.o. S., u naravi zemljište zvano "Baničina" na kojem su izgrađene pomoćne prostorije ostave, istu nekretninu predati u posjed ovrhovoditelju M. B., te da se ubuduće suzdrže od svakog daljnjeg uznemiravanja, svojatanja ili smetanja prava vlasništva i posjeda nekretnina iz točke 1. i 2. presude P-2731/10.

c) ukoliko ovršenici ne postupe po nalogu suda izreći će im se novčana kazna u iznosu od 20.000,00 kuna, uz prijetnju novom novčanom kaznom u istom iznosu za slučaju da ovršenici ponovno ne udovolje zahtjevu suda, i tako sve dok ovršenici ne postupe po nalogu suda.

2. Radi naplate troškova ovršnog postupka u iznosu od 1.650,00 kuna

o d r đ u j e s e o v r h a

pljenidbom svih novčanih sredstava po svim računima i oročenim novčanim sredstvima ovršenika u svim bankama, prema osobnom identifikacijskom broju ovršenika i to redom počevši od banke koja vodi najranije otvoreni račun prema podacima iz Jedinstvenog registra računa, te prijenosom zaplijenjenih novčanih sredstava, do potpunog namirenja tražbine, na račun punomoćnika ovrhovoditelja br. 23.__________ otvoren kod Z. banke d.d."

Protiv citiranog rješenja ovršenici su izjavili žalbu zbog bitnih povreda odredaba ovršnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, ukinu sve provedene radnje i obustavi ovrha.U žalbi navode da je neistinit navod iz prijedloga za ovrhu kako ovršenici odbijaju iseliti i predati u posjed predmetne nekretnine ovrhovoditelju. Naime, da ih ovrhovoditelj nikad nije kontaktirao u vezi predaje u posjed čest. zgr. 4. k.o. S., a koja je u naravi ruševina. Nadalje, da su ovršenici uklonili sve pokretne stvari s čest. em. 184 k.o. S., te da je ovrhovoditelj slobodan stupiti u posjed iste. Budući da ovršenici ne drže predmetne nekretnine u posjedu, isti nisu niti pasivno legitimirani u ovom postupku.Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba ovršenika pod 1) i 2) nije osnovana.

Ispitujući pobijano rješenje sukladno čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13, dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nalazi da nisu počinjene bitne povrede odredaba ovršnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP, koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12 i 25/13, dalje: OZ), na postojanje kojih pazi po službenoj dužnosti.

Predmetna ovrha određena je temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2731/10 od 12. srpnja 2011. godine, koja je postala ovršna dana 2. siječnja 2013. godine, a kojom je ovršenicima naloženo da ovrhovoditelju predaju u posjed slobodne od stvari i osoba nekretnine čest. zgr. 4 k.o. S. i čest. zem. 184 k.o. S., na način kako je to pobliže označeno u izreci pobijanog rješenja.

Prema odredbi čl. 29. st. 1. OZ, ovršna isprava podobna je za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja obveze.

31

U odnosu na žalbeni prigovor nedostatka pasivne legitimacije za istaknuti je da su upravo ovršenici u ovršnoj ispravi naznačeni kao osobe koje su dužne ovrhovoditelju predati u posjed predmetne nekretnine, zbog čega je isti prigovor neosnovan.

Navod ovršenika kako su isti napustili posjed predmetnih nekretnina ne predstavlja ni jedan žalbeni razlog propisan odredbom čl. 50. st. 1. OZ, zbog kojeg se može izjaviti žalba protiv rješenja o ovrsi, a sve iz razloga što takvi navodi, čak i kad bi bili istiniti, još uvijek ne znače da je tražbina ovrhovoditelja ispunjena, tj. da je isti stupio u posjed nekretnina.

Prema odredbi čl. 256. st. 1. OZ, ovrha radi ispražnjenja i predaje nekretnine provodi se tako da sudski ovršitelj, nakon što udalji osobe i ukloni stvari s te nekretnine, predaje nekretninu u posjed ovrhovoditelju.

Pitanje da li je ovrhovoditelj kontaktirao ovršenike radi predaje u posjed nekretnina ovdje nije od utjecaja, iz razloga što takvo kontaktiranje nije pretpostavka za dopuštenost ovrhe.

Budući da ovršna tražbina glasi na predaju u posjed nekretnina, ista može biti realizirana tek predajom u posjed tih nekretnina upravo ovrhovoditelju, zbog čega okolnost da su ovršenici napustili posjed može biti utvrđena tek prilikom provedbe ovrhe, sukladno čl. 256. st. 1. OZ.

Slijedom navedenog, valjalo je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP u vezi s čl. 21. st. 1. OZ odbiti žalbu ovršenika kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje suda prvog stupnja.

Županijski sud u Zadru Gž-2834/13 od 25. kolovoza 2014. godine

Naplata novčane tražbine-ovrha na plaći

Ovršni zakon ("Narodne novine", broj 112/12, 25/13 i 93/14)

Članak 197. stavak 1.

Ovrhovoditelj je podnio prijedlog za ovrhu na plaći ovršenika, no, s obzirom da je odredbom čl. 197. st. 1. OZ dopuštena ovrha isključivo na onoj plaći koju poslodavac ne isplaćuje na račun kod banke, dok je u konkretnom slučaju ovršnim prijedlogom obuhvaćena i plaća koja se isplaćuje na račun kod banke, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno odbio prijedlog za ovrhu kao neosnovan

Županijski sud u Zadru, po sucu _______ kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja F.Š. iz Z., protiv ovršenika I.M.. iz Z., radi naplate novčane tražbine, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr-1500/15 od 9. travnja 2015. godine, dana 28. rujna 2015. godine,

32

r i j e š i o j e

Odboja se žalba ovrhovoditelja F.Š. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr-1500/15 od 9. Travnja 2015. Godine.

Obrazloženje

Uvodno označenim rješenjem o ovrsi odlučeno je:

"Odbija se ovrhovoditeljev prijedlog za ovrhu od 08. travnja 2015. godine kao neosnovan."

Protiv citiranog rješenja o ovrsi žalbu je izjavio ovrhovoditelj pobijajući ga zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da nije jasno na što je sud mislio kada je naveo da ovrhovoditelj nije dostavio dokaz da se ovršeniku plaća isplaćuje mimo računa. Odredbama Ovršnog zakona nije propisano da je ovrhovoditelj dužan prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu na plaći ovršenika dostavljati bilo kakve dokaze osim potvrdu o mjestu zaposlenja kako bi se utvrdilo tko je ovršenikov dužnik. U odredbi čl. 197. Ovršnog zakona nema spomena da bi ovrhovoditelj trebao dostavljati dokaze o tome da se isplata plaće ovršenika vrši mimo računa u banci. Smatra da je ta odredba pogrešno protumačena. Predlaže da se pobijano rješenje u cijelosti ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na donošenje nove odluke.

Žalba nije osnovana.

Odlučujući o prijedlogu za ovrhu ovrhovoditelja kojim je predloženo određivanje ovrhe na plaći ovršenika, prvostupanjski sud je pobijenim rješenjem odbio prijedlog za ovrhu s obrazloženjem da je iz priloženih podataka vidljivo da je ovršenik zaposlen u pravnoj osobi B., a ovrhovoditelj nije dostavio dokaz da se isplata plaće ovršeniku eventualno vrši mimo računa u banci, pozivom na odredbu čl. 197. St. 1. Ovršnog zakona ( Narodne novine, broj 112/12, 25/13 i 93/14).

Odredbom čl. 197. St. 1. OZ, koja je novelirana odredbom čl. 61. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona ( Narodne novine, broj 93/14), propisano je da se rješenjem o ovrsi na plaći određuje pljenidba određenoga dijela plaće i nalaže poslodavcu koji ovršeniku ne isplaćuje plaću na račun kod banke da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati odnosno isplaćuje ovrhovoditelju nakon pravomoćnosti toga rješenja.Na taj način je voljom zakonodavca izrijekom onemogućeno određivanje ovrhe na plaći koja se isplaćuje na račun kod banke, time da je ratio takve odredbe vidljiv u obrazloženju čl. 61. Nacrta konačnog prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona ( Narodne novine, broj 93/14), a koje obrazloženje predlagatelja zakona u cijelosti glasi:

„Predloženom izmjenom odredbe članka 197. Ograničava se određivanje ovrhe na plaći kod poslodavca samo ako poslodavac ne isplaćuje plaću na račun kod banke. Na takav način otklonit će se problemi uočeni u istovrsnoj primjeni odredbi o ovrsi na plaći i ovrsi na novčanoj tražbini te će se poslodavci rasteretiti od provedbe ovrhe.“

Dakle, ovrhovoditelj je podnio prijedlog za ovrhu na plaći ovršenika, no, s obzirom da je odredbom čl. 197. st. 1. OZ dopuštena ovrha isključivo na onoj plaći koju poslodavac ne isplaćuje na račun kod banke, dok je u konkretnom slučaju ovršnim prijedlogom obuhvaćena i

33

plaća koja se isplaćuje na račun kod banke, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno odbio prijedlog za ovrhu kao neosnovan.

Slijedom iznesenog valjalo je na temelju čl. 380. st. 2. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine, broj 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13) u vezi čl. 21. OZ odbiti žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje.

Županijski sud u Zadru Gž-2525/15 od 28. rujna 2015. godine

34

KAZNENO PRAVO I KAZNENI POSTUPAK

1. KAZNENO DJELO PRIJEVARE iz čl. 224. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – u daljnjem tekstu: KZ/97)

Pobijanom presudom Općinski sud u Zadru po sucu pojedincu proglasio je krivim opt. DB zbog kaznenog djela prijevare iz čl. 224. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – u daljnjem tekstu: KZ/97) te ga osudio na kaznu zatvora u trajanju od 4 mjeseca. Temeljem čl. 67. KZ/97 primijenjena je uvjetna osuda tako da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u roku od 2 godine ne počini novo kazneno djelo. Temeljem čl. 132. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", br: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 – pročišćeni tekst i 115/06 – u daljnjem tekstu: ZKP/97) dosuđen je imovinskopravni zahtjev oštećeniku JG u iznosu od 3.500,00 eura u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, koji je optuženik dužan oštećeniku isplatiti u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, dok se sa zatraženim kamatama na navedeni novčani iznos oštećenik sa imovinskopravnim zahtjevom upućuje na parnicu. Temeljem čl. 122. st. 1. ZKP/97 optuženik je dužan naknaditi trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kn.

Protiv te presude žalbe je podnio opt. DB osobno i putem branitelja RP, odvjetnika iz Zadra, te se u obje žalbe ističu žalbene osnove zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni, odluke o imovinskopravnom zahtjevu i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako da se optuženik oslobodi optužbe.Županijski sud u Bjelovaru je rješenjem prihvatio žalbu optuženika DB, ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet uputio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem. Žalbe su ocijenjene osnovanim.

Prihvaćaju se osnovanim činjenični prigovori iz žalbi optuženika kojima se ističe da se utvrđenje suda iz pobijane presude temelji na pogrešnoj i nepotpunoj ocjeni izvedenih dokaza tako da se po stajalištu žalbe pravilnom ocjenom izvedenih dokaza ne bi moglo utvrditi kazneno djelo i krivnja optuženika.

Ocjena je drugostupanjskog suda da je u pobijanoj presudi izostala temeljita i sveobuhvatna ocjena rezultata dokaznog postupka, posebno i pravilna ocjena obrane optuženika tako da se za sada činjenično stanje iz pobijane presude ne može prihvatiti pravilno utvrđenim.

Iz pobijane presude proizlazi da sud u svemu prihvaća iskaz oštć. JG uvjerljivim i vjerodostojnim te nalazeći da je potkrijepljen iskazima svjedoka DB i AB na temelju takvog iskaza oštećenika utvrđuje relevantne činjenice.

Međutim, ocjena je ovog suda da je iskaz oštećenika kao svjedoka trebalo sa više pažnje i kritičnosti ocjenjivati. Propušteno je iskaz oštećenika dovesti u vezu sa navodima obrane optuženika, te na temelju takve međusobne analize njihovih navoda utvrditi je li optuženik u trenutku pozajmice novca od oštećenika koji mu je u više navrata prema tvrdnji optužbe pozajmio iznos od 5.500,00 eura, već tada postupao s prijevarnom namjerom da taj novac nikada

35

oštećeniku ne vrati. Postojanje prijevarne namjere trebalo je ocjenjivati u kontekstu okolnosti koje nisu bile sporne, da se radilo o pozajmici novca bez pismenog ugovora, već o usmenom dogovoru između njih, u kojem očigledno vrijeme povrata novca nije bilo točno ugovoreno, oštećenik govori da je novac bio pozajmljen na vrijeme od dva do tri tjedna, dok optuženik govori o vremenu od nekoliko mjeseci. Nadalje, nesporno je da je došlo do pozajmice od 5.500,00 eura, ali u visini tog iznosa oštećenik negira postojanje kamate za koju pak optuženik tvrdi da je bila ugovorena, jer da je stvarna pozajmica iznosila 3.000,00 eura, a sa povratom kamata ugovorena je od 5.500,00 eura. Uz sve te činjenice nesporno je da je 09. srpnja 2010. godine prema tvrdnji optuženika on oštećeniku vratio 3.000,00 eura, dok ostatak za kamatu nije htio vratiti, a prema tvrdnji oštećenika vratio mu je toga dana 2.000,00 eura. Pri takvom stanju stvari svakako je sud trebao, kao što se to u žalbama opravdano ističe, iskaz oštećenika kao svjedoka cijeniti sa više kritičnosti, tim više što je obrana u spis priložila određene dokaze iz kojih je trebalo utvrditi da se oštećenik inače bavio pozajmljivanjem novca uz visoke kamate i u tom pravcu obrana je predlagala i nove dokaze koje je sud odbio kao suvišne.

Slijedom iznesenih razloga ne mogu se prihvatiti životnim i u svemu logičnim razlozi iz pobijane presude kojima sud obrazlaže postojanje prijevarne namjere na strani optuženika. Pritom sud zanemaruje činjenicu da je u mjesecu srpnju 2010. godine oštećenik optuženiku vratio veći dio pozajmljenog novca, neovisno od okolnosti što je to učinio pod pritiskom samog oštećenika. Takvo stanje stvari zasada bi više upućivalo na zaključak da se odnosi između optuženika i oštećenika pokazuju u vidu njihovih neriješenih imovinskopravnih odnosa koji bi trebali biti predmet rješavanja u sudskom građanskom postupku.

Valja još reći da je u postupku ostala nerazjašnjena činjenica zbog čega je oštećenik optuženiku pozajmio navedenu količinu novca, jer iz podataka u spisu ne proizlazi da bi oni bili u nekim posebno prijateljskim ili bliskim odnosima, pa je i u tom svjetlu trebalo cijeniti obranu optuženika kada navodi razloge zbog čega je oštećeniku vratio samo 3.000,00 eura (oštećenik tvrdi da mu je vraćeno 2.000,00 eura), a odbio je platiti razliku do 5.500,00 eura, jer se ona odnosi na kamate.

Dakle, drugostupanjski sud je prihvatio žalbe optuženika te je pobijana presuda ukinuta kako bi prvostupanjski sud u ponovljenom postupku pred drugim sucem pojedincem donio presudu koja će biti u svemu utemeljena i zakonita. U ponovljenom postupku sud će ponovno izvesti već sve dosada ranije izvedene dokaze, a po potrebi i nove dokaze na koje se ukazuje u žalbama optuženika na okolnost je li se oštećenik bavio pozajmljivanjem novca drugim ljudima kroz inkriminirano vrijeme. Nakon toga će polazeći i od primjedbi koje su dane u ovoj odluci razjasniti i ocijeniti sve sporne činjenice dajući obrazložene razloge zbog kojih ih nalazi dokazanim ili nedokazanim i dajući pritom ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza (čl. 459. st. 5. ZKP/08).

Iz svih iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci (čl. 483. st. 1. i čl. 484. st. 1. ZKP/08).

Županijski sud u Bjelovaru, broj Kž-172/2015-3 od dana 16. srpnja 2015. godine

36

2. KAZNENO DJELO PROTUPRAVNE GRADNJE iz čl. 252.a. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona (NN br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – u daljnjem tekstu: KZ/97)

Presudom Općinskog suda u Zadru po sucu pojedincu na temelju odredbe čl. 354. t. 3. Kaznenog zakona (NN br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – u daljnjem tekstu: KZ/97), I. opt. IJ i II opt. TD B d.d. kao pravnog sljednika TD K d.o.o. oslobodio je od optužbe i to da bi I optuženik počinio kazneno djelo protupravne gradnje iz čl. 252.a. st. 2. u vezi st. 1. KZ/97, a II optuženik kao pravna osoba isto to kazneno djelo, ali u vezi sa čl. 3. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela. Temeljem čl. 123. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (NN br: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 – pročišćeni tekst, 115/06 – u daljnjem tekstu: ZKP/97), troškovi kaznenog postupka, kao i nužni izdaci obrane optuženika padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbu je podnio općinski državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Županijski sud u Bjelovaru je odbio žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu. Žalba državnog odvjetnika nije ocijenjena osnovanom.Nasuprot žalbenih prigovora razlozi o relevantnim činjenicama u pobijanoj presudi potpuni su i dani na jasan način. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio zatražene podatke od Uprave za inspekcijske poslove, Odjel inspekcijskog nadzora, Područna jedinica u Zadru, te je pravilno utvrdio da je upravni postupak koji je vođen protiv navedene pravne osobe i njezinog direktora IJ, , u cijelosti obustavljen. Žalbom se upire na drugostupanjsku odluku iz upravnog postupka pod brojem UP/II-362-03/10-21/112 od 15. studenoga 2010. godine, kojim je poništeno prethodno rješenje broj UP-I-362-02/09-02/2021 od 11. prosinca 2009. godine, kojim je društvu K d.o.o. iz kao investitoru bilo naređeno da pristupi projektu sanacije potpornih zidova sa stazama i stepenicama. U žalbi se ističe da sud nije u postupku razriješio pitanje je li je taj upravni postupak u ponovljenom postupku dovršen i stoga je po žalbi činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

Međutim, i po ocjeni drugostupanjskog suda iz podataka u spisu nesporno proizlazi da su tijekom vođenja upravnih sporova zbog građenja bez potrebne građevinske dozvole i protivno odlukama nadležnih tijela, koje radnje ulaze u opis kaznenih djela u ovom postupku, bila donesena dva upravna rješenja pod istim brojem UP-I-362-02/09-02/2021 u vezi sa počinjenjem prekršaja protiv I i II optuženika. Jedno od tih rješenja doneseno je 9. rujna 2009. godine i odnosi se na uklanjanje dijela stambene građevine, nadstrešnice i platoa, a drugo je doneseno 11. prosinca 2009. godine, kojim je društvu K d.o.o. iz B kao investitoru bilo naređeno da pristupi projektu sanacije potpornih zidova sa stazama i stepenicama. Upravo to rješenje od 11. prosinca 2009. godine poništeno je naprijed navedenom drugostupanjskom odlukom. Prvostupanjski sud je u postupku uložio znatan napor da pribavi podatke što se dešavalo sa upravnim postupkom nakon donošenja drugostupanjske odluke, ali od nadležnih tijela nije uspio dobiti tražene podatke da bi konačno na ponovno traženje je li je cjelokupni upravni postupak koji je vođen pod brojem UP-I-362-02/09-02/2021 dovršen, dobio decidirani odgovor od navedene Uprave za

37

inspekcijske poslove, da je postupak u cijelosti obustavljen, a to može značiti, kao što sud pravilno zaključuje da je obustavljen u odnosu na oba navedena rješenja koja su donesena pod istim brojemDakle, činjenično stanje iz pobijane presude drugostupanjski sud nalazi pravilno i potpuno utvrđenim.

Treba neovisno od činjeničnih prigovora iz žalbe primijetiti da opisane inkriminirane radnje iz optužnog akta koje evidentno predstavljaju i prekršajna djela, trebaju u odnosu na prekršajno postupanje imati veći stupanj protupravnosti, što u opisu radnji iz optužnog akta ne proizlazi. Ujedno kada u upravnim postupcima nisu utvrđena prekršajna postupanja, ne mogu biti niti ostvareni elementi kaznenog djela koje je predmet optužbe. Osim toga, kako su očigledno I i II optuženici naknadno postupili po odlukama upravnog tijela i sanirali izgradnju objekata, posebno potpornih zidova, jer se iz podataka iz spisa može zaključiti da elaborat sanacije upućuje na potrebu izgradnje takvih zidova zbog erozije tla, u takvom slučaju ne bi se moglo govoriti o postojanju subjektivnog elementa optuženog djela kao njegove nužne sastavnice. Ne nalazeći osnovanom žalbu državnog odvjetnika, valjalo je pobijanu presudu potvrditi, sukladno odredbi čl. 482. Zakona o kaznenom postupku (NN br: 152/08, 76/09 i 80/11, 143/12).Županijski sud u Bjelovaru, poslovni broj Kž-39/2015-5 od 23. srpnja 2015. godine

3.KAZNENO DJELO PROTUPRAVNE GRADNJE iz čl. 252.a st. 2. u vezi st. 1. KAZNENOG ZAKONA ("Narodne Novine" br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 - dalje u tekstu: KZ/97)

Pobijanom presudom Općinski sud u Zadru, po sucu pojedincu, proglasio je krivim okr. RM, kome je suđeno u odsutnosti, zbog kaznenog djela protupravne gradnje iz čl. 252.a st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona (KZ/97), za koje djelo ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od 8 mjeseci. Na temelju čl. 67. KZ/97 primijenjena je uvjetna osuda tako da je izvršenje izrečene kazne zatvora odgođeno na vrijeme od 2 godine pod uvjetom da okrivljenik u navedenom roku ne počini novo kazneno djelo.

Na temelju čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku (ZKP/97) okrivljenik je oslobođen naknade plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. – 6. istoga Zakona, koji padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv te presude žalbu je podnio branitelj okrivljenika KS, odvjetnik iz Zadra, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, sa prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenik oslobodi optužbe, odnosno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Županijski sud u Bjelovaru je prihvatio žalbu branitelja okrivljenika, KS, odvjetnika iz Zadra, te preinačio prvostupanjsku presudu i izrekao da se, na temelju čl. 453. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku

okrivljenik RMo s l o b a đ a o p t u ž b e

38

da je točno neutvrđenog dana tijekom 2004. i 2005. godine u Zadru, u ulici EK broj 2, u Zadru, na katastarskoj čestici broj ……. k.o. Zadar, koja se nalazi na području Poluotoka, a koji je odlukom državnog tijela proglašen kulturno-povijesnom cjelinom, kao izvoditelj radova protivno odredbi čl. 84. st. 1. Zakona o gradnji (NN 175/03 i 100/04) izvršio rekonstrukciju stana na način da je otvorio otvor veličine 1,39x2,59 metara u nosivom zidu debljine 0,60 metara provukao plastične ogradne cijevi provučene kroz dvorišni fasadni zid zgrade, sazidao otvor u istom promjeru 0,3 metra čime je promijenjena usklađenost građevine s lokacijskim uvjetima te i povećan broj stambenih jedinica u građevini, a što je utvrđeno prilikom inspekcijskog pregleda Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, Uprave za inspekcijske poslove dana 14. prosinca 2006. godine broj Klasa: UP/I-362-02/06-02/3855, a kojim je naređeno da se zatvori gradilište,

dakle, bez potrebne građevinske dozvole gradio građevinu, koja je odlukom nadležnog državnog tijela proglašena kulturno-povijesnom cjelinom,

pa da bi time počinio kazneno djelo protiv okoliša – protupravnu gradnju iz čl. 252.a st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona (KZ/97).

Na temelju čl. 149. st. 1. Zakona o kaznenom postupku troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. – 5. istoga Zakona te nužni izdaci i nagrada branitelja okrivljenika padaju na teret proračunskih sredstava.Žalba je osnovana.Osnovano se u žalbi okrivljenika ističe da je na njegovu štetu povrijeđen kazneni zakon, jer u njegovom postupanju, kako je ono opisano u izreci prvostupanjske presude, nisu ostvarena obilježja kaznenog djela protupravne gradnje iz čl. 252.a st. 2. KZ/97, za koje je pobijanom presudom proglašen krivim.

Okrivljeniku se stavlja na teret da je u inkriminiranom razdoblju u zgradi u ulici EK broj 2, koja se nalazi na području Poluotoka grada Zadra, koji je proglašen kulturno-povijesnom cjelinom, izvršio rekonstrukciju stana na način da je povećao broj stambenih jedinica u građevini, što nije bilo u skladu sa lokacijskim uvjetima pa je prilikom inspekcijskog pregleda Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, Uprave za inspekcijske poslove dana 14. prosinca 2006. godine naređeno zatvaranje gradilišta. Provedenim postupkom nedvojbeno je utvrđeno da takvim postupanjem okrivljenika nije izmijenjen vanjski izgled zgrade, već su provedenom rekonstrukcijom unutar građevine od jednog napravljena tri stana, koja su etažirana i čine tri zasebne etažne jedinice, što proizlazi iz potvrde Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove Ureda državne uprave u zadarskoj županiji od 20. siječnja 2005. godine (list 317 spisa). Iz priloženog elaborata za etažno knjiženje (list 308-316 spisa) vidljivo je da je stan površine 70,68 m2 unutarnjim pregrađivanjem uz postojeće vanjske nosive zidove podijeljen na tri samostalne stambene jedinice. Iz dopisa konzervatorskog odjela Zadar od 18. listopada 2006. godine (list 58 spisa) proizlazi da predmetna zgrada nije registrirana kao pojedinačno kulturno dobro.

Stoga je u pravu žalitelj kada tvrdi da u postupanju okrivljenika nisu ostvarena obilježja terećenog kaznenog djela, jer kazneno djelo protupravne gradnje iz čl. 252.a st. 2. KZ/97 čini onaj tko bez potrebne građevinske dozvole gradi građevinu u području koje je propisom ili odlukom nadležnog državnog tijela proglašeno kulturnopovijesnom cjelinom, kulturnim dobrom ili zaštićenom prirodnom vrijednosti ili područjem od posebnog interesa za državu. Novim Kaznenim zakonom (NN 125/11 i 144/12) kriminalna zona kaznenog djela iz čl. 252.a. KZ/97 znatno je sužena tako da se kaznenim djelom protupravne gradnje iz čl. 212. KZ/11 sada kažnjava samo protupravno građenje na zaštićenim područjima: zaštićenoj prirodnoj vrijednosti,

39

kulturnom dobru ili drugom području od posebnog interesa za državu. Kulturno-povijesna cjelina je, sukladno odredbi čl. 6. toč. 5. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, naselje ili dio naselja, kao i područje koji su zaštićeni kao kulturno dobro.U konkretnom slučaju izvršena je unutarnja rekonstrukcija građevine, koja nije registrirana kao pojedinačno kulturno dobro pa, iako se građevina nalazi na području koje je proglašeno kulturno-povijesnom cjelinom, obzirom da vanjski izgled građevine nije izmijenjen, takvo građenje, bez građevinske dozvole, može biti predmet prekršajnog kažnjavanja, ali ne ulazi u sferu kaznene odgovornosti, jer ne sadrži obilježja kaznenog djela protupravne gradnje iz čl. 252.a st. 2. KZ/97 ni čl. 212. KZ/11.Slijedom navedenog, valjalo je prihvatiti žalbu branitelja okrivljenika i pobijanu presudu preinačiti na način da se okrivljenik, na temelju čl. 453. toč. 1. ZKP/08, oslobađa optužbe, čime je sanirana, na njegovu štetu ostvarena povreda kaznenog zakona, na koju je u žalbi opravdano ukazano.

Iz navedenih razloga, na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08, presuđeno je kao u izreci.

Županijski sud u Bjelovaru, poslovni broj Kž-32/2015-4 od dana 08. srpnja 2015. godine

4. KAZNENO DJELO krađe iz čl. 216. st. 1. Kaznenog zakona (NN br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – u daljnjem tekstu: KZ/97)

Pobijanom presudom Općinski sud u Zadru po sucu pojedincu temeljem odredbe čl. 354. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku (NN br: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 – pročišćeni tekst, 115/06 – u daljnjem tekstu: ZKP/97) opt. ZG oslobodio je optužbe da bi počinio kazneno djelo krađe iz čl. 216. st. 1. Kaznenog zakona (NN br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – u daljnjem tekstu: KZ/97). Temeljem čl. 123. st. 1. ZKP/97 optuženik je oslobođen od dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. t. 1-5. tog Zakona.

Protiv te presude žalbu je podnio općinski državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Opt. putem branitelja VK, odvjetnika iz Zagreba podnio je odgovor na žalbu s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda. Županijski sud u Bjelovaru je žalbu državnog odvjetnika odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu. Žalba nije ocijenjena osnovanom.U pobijanoj presudi prvostupanjski je sud pravilno ocijenio kako obranu optuženika, tako i izvedene dokaze.Suprotno žalbenim prigovorima sud nije nekritički prihvatio iskaz svjedokinje ZG, supruge optuženika koja je po tvrdnji žalbe svjedočila pristrano, već je na pravilan i sveobuhvatan način ocijenio rezultate dokaznog postupka. Pravilan značaj sud je dao materijalnim dokazima, koji su u postupku izvedeni, te je s punim pravom zaključio da niti jedan izvedeni dokaz ne dovodi optuženika u izravnu vezu sa počinjenjem kaznenog djela tako da bi se sa sigurnošću moglo zaključiti da je on počinio inkriminirane radnje za koje se optuženik aktom tereti. Stoga se žalba

40

upućuje na sve razloge suda u odnosu na relevantne činjenice, koje u cijelosti prihvaća drugostupanjski sud.

Nisu osnovani niti žalbeni prigovori da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. I po ocjeni drugostupanjskog suda Komunalno društvo P kao oštećenik pokazalo je u postupku krajnje pasivan stav, jer unatoč više urednih poziva nije pristupilo na raspravu, a niti je udovoljilo zahtjevu suda da dostavi podatke o prosječnoj mjesečnoj potrošnji vode u obitelji optuženika u inkriminiranom vremenskom periodu. Stoga sud pravilno zaključuje da nije bilo moguće utvrditi sa punom sigurnošću koja količina vode je bila neovlašteno korištena od 1. veljače 2009. godine do 5. srpnja 2010. godine i kolika šteta je nanijeta komunalnom društvu P.Isto tako sud je pravilno odbio dokazni prijedlog državnog odvjetnika da se svjedoci DP i DB djelatnici istog oštećenog komunalnog društva, ispitaju kao svjedoci, jer unatoč urednih poziva nisu pristupili na raspravu, niti su nedolazak opravdali. Međutim, ono što je bitno naglasiti nalazi se u činjenici da se u žalbi pogrešno ističe da se radi o svjedocima koji su otkrili inkriminirano postupanje optuženika. Navedeni svjedoci samo su otklanjali kvar na vodovodnoj cijevi u dvorištu optuženika i utvrdili sve one činjenice koje su vidljive iz priloženog elaborata. Stoga, je sud pravilno odbio dokazni prijedlog optužbe da se navedene osobe ispitaju kao svjedoci, te se ponavljanje istog dokaznog prijedloga u žalbi ocjenjuje neprikladnim dokazom. Na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je donio pravilan zaključak da su kazneno djelo i krivnja optuženika ostali nedokazani i stoga se pobijana presuda pravilno temelji na odredbi čl. 354. t. 3. ZKP/97.

Slijedom iznesenih razloga, presuđeno je kao u izreci (čl. 482. ZKP/08).

Županijski sud u Bjelovaru, poslovni broj Kž-38/2015-6 od 23. srpnja 2015. godine

5. KAZNENO DJELO PRIKRIVANJA iz čl. 236. Kaznenog zakona (NN br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – u daljnjem tekstu: KZ/97)

Pobijanom presudom Općinski sud u Zadru je, temeljem čl. 450. ZKP/97, stavio izvan snage presudu o kaznenom nalogu broj Kmp-65/11 u odnosu na II okr. ml. pun. AP, te sukladno odredbi čl. 354. t. 3. ZKP/97 oslobodio od optužbe okrivljenika mlađeg punoljetnika AP da bi počinio kazneno djelo protiv imovine – prikrivanje iz čl. 236. KZ/97, dok je sukladno odredbi čl. 123. st. 1. ZKP/97, odlučeno da troškovi kaznenog postupka padnu na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja navodeći u žalbi unatoč provedenim dokazima na glavnoj raspravi postoji zatvoreni krug indicija prema kojem bi okrivljenik trebao biti proglašen krivim. Naime, nelogično je i neživotno da su AB i ADP zajedno s okrivljenikom došli na nepoznatu adresu te iz nepoznate kuće s prozora uzeli televiziju s mjesta na koje ih je uputio ŠŠ, a da pri tom nisu posumnjali na koji je način on došao do televizije. pored toga televizor je bio bez daljinskog upravljača, nije im ga predao osobno ŠS, a znali su da nisu došli do S kuće. Pored toga iskaz prema kojem on nije rekao okrivljeniku kako je došao do televizije također je neživotan. Konačno, nije nebitno da se okrivljeniku kazneno djelo stavlja na teret da

41

je kazneno djelo počinio zajedno s AB i ADP, koji su pravomoćno osuđeni upravo za inkriminirano djelo.

Predlaže da se pobijana presuda preinači na načina da se okrivljenik mlađi punoljetnik proglasi krivim, a podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Županijski sud u Zadru je odbio žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Žalba nije osnovana.

Naime, pravilan je zaključak kako nema dokaza da bi okrivljenik počinio kazneno djelo koje mu je optužnim aktom stavljeno na teret. Okrivljenik je porekao njegovo izvršenje, a svi ostali svjedoci, čak i prilikom međusobnog suočavanja na glavnoj raspravi, su u bitnom identično opisali način na koji su zajedno s okrivljenikom došli do televizije. Tako svjedoci AB i ADP potvrđuju obranu okrivljenika o tome kako su došli u mjesto Povljana do kuće u koju i uputio ŠS gdje ih je na prozoru čekala jedan velika stara televizija. Nasuprot navodima žalbe sasvim je životno i logično da su njih trojica došli na mjesto gdje ih je osoba koja im je rekla za televiziju (ŠS) uputila i rekla da je uzmu. Nadalje, sasvim je logično da su uzeli televiziju bez daljinskog upravljača jer je riječ o starijem tehničkom uređaju i nije neuobičajeno očekivati da mu nedostaje daljinski upravljač. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je neživotno da bi takvu televiziju, okrivljenik pribavljao kaznenim djelom zbog njene vrlo male vrijednosti o kojoj su govorili i svjedoci i policijski službenik IM, a pogotovo je nelogično takav uređaj izlagati u neformalnom okupljalištu paške mladeži – napuštenom objektu odmarališta Š…., gdje su, prema riječima svjedoka M relativno često provođene racije od strane policije.

Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako nema niti jednog dokaza koji bi ukazivao na okrivljenikovo znanje o podrijetlu televizije, konkretno da je pribavljena kaznenim djelom, što je bitno obilježje kaznenog djela prikrivana koje mu je stavljeno na teret. Drugim riječima, ničim nije dokazano postojanje svijesti kod okrivljenika da je stvar koju je pribavio ukradena, pa čak niti da pribavljenu stvar prisvoji jer je prema riječima ispitanih svjedoka bila dogovorena isplata od cca 200 kuna iako ne i rok isplate ŠS.

Zbog svega naprijed navedenog žalba državnog odvjetnika nije osnovana, a sud nije našao ni povrede na koje je dužan paziti po službenoj dužnosti po čl. 476. st. 1. i 2. ZKP/08, pa je sukladno čl. 482. ZKP/08 trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

Županijski sud u Zadru, poslovni broj 2 Kž-130/14-416. od rujna 2015. godine

42

6. ODUZIMANJE PREDMETA iz čl. 556. st.1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14- dalje u tekstu: ZKP/08)

Pobijanom presudom Općinski sud u Zadru proglasio je krivim DC zbog kaznenog djela prijetnje iz članka 129. stavak 2. KZ/97 pa ga je na temelju navedene zakonske odredbe osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca i potom na temelju članka 67. KZ/97 prema okrivljeniku primijenio uvjetnu osudu odredivši da se izrečena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca neće izvršiti ako okrivljenik u roku od jedne godine ne počini drugo kazneno djelo.

Temeljem članka 556. stavak 1. ZKP/08 odlučeno je da se od okrivljenika oduzimaju predmeti navedeni u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta PU zadarske broj 0187993 i to oružni list broj 00…. na ime DC, lovačka puška marke IŽ tv. broja 0……, lovačka puška C770 tv. broja 1……, petnaest patrona call. 12, petnaest komada streljiva call. 7x64 mm.

Po članku 148. stavak 1. ZKP/08 okrivljenik je obvezan naknaditi stvarne i paušalne troškove ovog kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 490,00 kuna a koji iznos je dužan uplatiti u korist državnog proračuna u roku od petnaest dana od pravomoćnosti presude.

Protiv navedene presude žalbu je podnio okrivljenik DC osobno ne navodeći zakonsku osnovu pobijanja presude, ali iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o oduzimanju oružja i odluke o troškovima postupka sa prijedlogom da ga sud oslobodi plaćanja "sudskih pristojbi" kao HRVI Domovinskog rata.

U odgovoru koji je na žalbu okrivljenika podnio državni odvjetnik predloženo je da se žalba okrivljenika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Županijski sud u Splitu je djelomično prihvatio žalbu okrivljenika DC te se preinačuje presuda suda prvoga stupnja na način da se ukida odluka kojom je navedenom presudom a temeljem članka 556. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14- dalje u tekstu: ZKP/08) odlučeno da se od okrivljenika oduzimaju predmeti navedeni u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta PU zadarske broj 0187993 i to: oružni list broj 0….. na ime DC, lovačka puška marke IŽ tv. broja ..., lovačka puška C770 tv. broja 1……, petnaest patrona call. 12, petnaest komada streljiva call. 7x64 mm.

U ostalom dijelu žalba okrivljenika je odbijena kao neosnovana, pa je u preostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđena presuda suda prvoga stupnja.

Žalba okrivljenika Dragana Cupaća djelomično je osnovana.

Nije u pravu okrivljenik kada pobija presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalitelj tvrdi da je utužene prigode između njega i oštećenog bilo samo prepirke, ali ne i fizičkog kontakta, jer je on hrvatski ratni vojni invalid 80%, budući da je ostao bez desne potkoljenice u akciji "Oluja" radi čega je slabo pokretan i većinom koristi štake, a to da nije bilo fizičkog kontakta da potvrđuju i oba svjedoka na raspravi održanoj 25. svibnja 2015. Također

43

ističe da nije istina, što se u presudi navodi, da su on i oštećenik imali sukob na spornom dijelu zemljišta, jer da je taj posjed njegov o čemu je pravomoćno presudio Županijski sud u Zadru.

Okrivljenik nadalje osporava da bi ima vojno oružje pa ističe da je hrvatski domoljub i dragovoljac i da je legalno posjedovao lovačko oružje što potvrđuje PP Obrovac.

Suprotno navodima žalitelja koji negira učin, sud prvog stupnja osnovano je svoju vjeru poklonio iskazu oštećenog VK koji je naveo da je utužene prigode uklanjao dio suhozida na parceli oko koje se on i okrivljenik spore te da je okrivljenik, uočivši ga, obratio mu se upitom što tu radi, a kada mu je on odgovorio da sklanja "te gluposti" da ga je okrivljenik gurnuo s leđa te da je on pao na tlo, a kada se pridigao da ga je okrivljenik uhvatio za vrat te mu rekao da će ga ubiti i zadaviti, vrijeđajući i psujući pri tome. Tek na povike oštećenika "upomoć" iz susjedstva da su došli MK i DD koji su odvojili okrivljenika od njega nakon čega je on otišao kući te bio "u šoku" da bi, nakon što se malo smirio, pozvao policiju.

Ovakvi navodi oštećenika u bitnom se potvrđuju i na temelju iskaza svjedoka MK, bez obzira što ovaj svjedok u cijelosti nije bio dosljedan svom prvom iskazu dok je svjedok D naveo da predmetni događaj osobno nije vidio ali da je čuo kako oštećeni viče "M…..", što upućuje na pravilan zaključak suda da je oštećenik očito trebao tuđu pomoć time da je svjedok potvrdio kako je oštećenik, kada je došao, izgledao uplašen i uspuhan.

Prema tome, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio i naveo da je oštećenik bio taj koji je pozivao upomoć susjeda MK i da je upravo oštećenik nakon svega bio vidno uznemiren i uplašen radi čega je događaj prijavio policiji.

Uzimajući u obzir iskaz svjedoka K da je okrivljenik prišao oštećeniku, kada ga je vidio da uklanja kamenje sa nekretnine oko koje se spore, sud prvog stupnja pravilno je zaključio da je okrivljenik upravo sa ciljem da oštećenog ustraši ovome prišao te ga odgurnuo a potom uhvatio rukama za vrat zaprijetivši mu da će ga ubiti pa je u takvom postupanju okrivljenika sud prvog stupnja pravilno utvrdio i postojanje bitnih obilježja kaznenog djela koje mu se stavlja na teret. Naime, riječi koje je okrivljenik uputio oštećeniku, po svom sadržaju a s obzirom na okolnosti pod kojima su izrečene, zaista predstavljaju ozbiljnu prijetnju jer su bile podobne da u osjećajnom životu oštećenika izazovu strah a što se potvrđuje i iskazima svjedoka te samog oštećenika, slijedom čega te riječi predstavljaju ozbiljnu prijetnju usmrćenjem bez obzira na to je li okrivljenik izgovarajući te riječi ozbiljno mislio.

Prema tome, sud je pravilno utvrdio činjenično stanje i potom na isto pravilno primijenio kazneni zakon kada je u postupanju okrivljenika utvrdio bitna obilježja kaznenog djela prijetnje iz članka 129. stavak 2. KZ/97 te okrivljenika kao ubrojivog počinitelja koji je postupao s namjerom proglasio krivim.

Budući da u smislu članka 478. ZKP/08 žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji, ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu i u tom pogledu pa je našao da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio i na primjeren način cijenio sve olakotne okolnosti pa, u situaciji kada otegotnih okolnosti nije našao, okrivljeniku je osnovano izrekao uvjetnu osudu koja je, s obzirom na izrečenu kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca i vrijeme provjeravanja od jedne godine, primjerena težini počinjenog djela i ličnosti samog okrivljenika pa će se tom kaznenom sankcijom i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ostvariti opća i posebna svrha izricanja kaznenih sankcija iz članka 6. i članka 50. KZ/97.

44

Iako sud prvog stupnja u pobijanoj odluci nije obrazlagao obveznu primjenu blažeg zakona u smislu članka 3. KZ/97 ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja na djelo i počinitelja pravilno primijenio odredbe KZ/97 kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela a koji je, prema zapriječenoj kazni, zatvor do jedne godine, ujedno blaži za počinitelja od Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11 i 144/12– dalje u tekstu: KZ/11) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013. sa izmjenama koje su na snazi od 30. svibnja 2015. ("Narodne novine" broj 56/15 i 61/15) uzimajući pri tome u obzir da kazneno djelo prijetnje iz članka 129. stavak 2. KZ/97 ima pravni kontinuitet u odredbi članka 139. stavak 2. KZ/11 za koje djelo je propisana kazna zatvora do tri godine.

S druge strane, u pravu je okrivljenik kada pobija presudu zbog odluke o oduzimanju oružja.

Naime, iz razloga pobijane presude proizlazi da je sud, slijedom zakonske mogućnosti da se predmeti od okrivljenika oduzmu zbog javne sigurnosti, temeljem članka 556. stavak 1. ZKP/08 odlučio da se od okrivljenika oduzmu predmeti navedeni u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta PU zadarske broj 0187993 a sve zbog loših međusobnih odnosa sa oštećenikom, koji je okrivljenikov susjed, vezano uz nekretninu oko koje vode sudski spor, kao i zbog eventualnih sukoba i posljedica tih sukoba koji bi mogli dovesti do ugrožavanja sigurnosti ako bi došlo do bilo kakve uporabe oružja.

Međutim, kod donošenja odluke o oduzimanju privremeno oduzetih predmeta sud prvog stupnja nije uzeo u obzir odlučnu činjenicu da se u činjeničnom opisu kaznenog djela koje se okrivljeniku stavlja na teret ne spominje nikakvo oružje pa kako ti predmeti nisu u činjeničnoj vezi sa kaznenim djelom zbog kojeg se vodi kazneni postupak, sud nije mogao donijeti odluku o njihovom oduzimanju niti po odredbi članka 556. stavak 1. ZKP/08 već takva odluka izlazi iz okvira ovog kaznenog postupka i ovlasti prvostupanjskog suda s tim u vezi. Stoga je u tom dijelu valjalo prihvatiti žalbu okrivljenika i ukinuti odluku o oduzimanju predmeta iz potvrde PU zadarske broj 0187993 što ne zadire u pravo PU zadarske da u okviru svojih ovlasti ispita osnovanost odobrenja da okrivljenik posjeduje oružje.

Nije u pravu okrivljenik kada pobija odluku o troškovima kaznenog postupka.

Okrivljenik ne obrazlaže svoj prijedlog da ga sud "oslobodi plaćanja sudskih pristojbi" kao HRVI Domovinskog rata a ovaj drugostupanjski sud nalazi da je odluka suda prvoga stupnja pravilna i zakonita jer je okrivljenik proglašen krivim za kazneno djelo koje je predmet optužbe pa je po zakonu dužan naknaditi troškove time da je okrivljenik obvezan na naknadu realnog troška svjedoka MK u iznosu od 190,00 kuna te sudski paušal koji je određen u najmanjem mogućem iznosu koji je propisan od 300,00 kuna čime zasigurno neće biti dovedena u pitanje egzistencija okrivljenika.

Budući da ovaj sud drugog stupnja nije našao da bi sud prvog stupnja počinio povrede zakona na koje u smislu članka 476. stavak 1. ZKP/08 pazi po službenoj dužnosti, temeljem članka 486. stavak 1. i članka 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci ove presude.

Županijski sud u Splitu poslovni broj Kž-327/15 od 3. rujna 2015.

45

STRUČNI ČLANAK:

Mr. sc. Šime PAVLOVIĆ,

odvjetnik iz Zadra

POČINITELJSTVO (čl. 36. KZ-a), POTICANJE (čl. 37. KZ-a) I

POMAGANJE (čl. 38. KZ-a) TE PROBLEMI RAZLIKOVANJA

POČINITELJSTVA I POMAGANJA

I. TEMELJNI POJMOVI I NJIHOV SADRŽAJ

1. Počiniteljstvo

Počinitelj kaznenog djela je je prema čl. 36. st. 1. KZ-a osoba koja vlastitim činjenjem ili nečinjenjem

ili posredstvom druge osobe počini kazneno djelo. Odredbom st. 1. su obuhvaćena dva tipa

počinitelja: neposredni, izravni počinitelj i posredni počinitelj. Posredni počinitelj je izričito prema

Zakonu također počinitelj. Sjedinjuje ih, da jedan i drugi, svaki na svoj način, u svojim rukama drže

tijek počinjenja kaznenog djela. Kod posrednog počiniteljstva počinitelj je onaj, prema KZ-u, tko

posredstvom druge osobe počini kazneno djelo. Posredno počiniteljstvo nije moguće kod vlastoručnih

kaznenih djela1 i delicta propria.2 1 Vlastoručna kaznena djela su delikti koja počinitelj mora sam počiniti; njegovo sudjelovanje u radnji počinjenja je condicio sine qua non kaznenog djela, kao što je, primjerice, kazneno djelo dvobračnosti (čl. 167.) ili davanja lažnog iskaza (čl. 305.).2 Delicta propria su kaznena djela čiji počinitelj može biti samo osoba određenih svojstava, pa ih se naziva i specijalnim ili posebnim kaznenim djelima. Bitno je sužen krug mogućih počinitelja kaznenih djela, primjerice, veći broj kaznenih djela protiv gospodarstva (Gl. XXIV. KZ-a) za koja se traži svojstvo odgovorne osobe ili kaznena djela protiv službene dužnosti (Gl. XXVIII. KZ-a) čiji počinitelj može biti samo službena osoba ili kaznena djela protiv oružanih snaga Republike Hrvatske (Gl. XXXIV. KZ-a) čiji počinitelj uglavnom može biti samo vojna osoba. Osobe bez tih svojstava, neovisno o načinu sudjelovanja u počinjenju tih kaznenih djela, mogu odgovarati samo kao poticatelji ili pomagatelji u tim deliktima.„Suprotno žalbenim navodima, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi pravilnim i osnovanim zaključak suda prvog stupnja da osumnjičenik D. P. nema svojstvo odgovorne osobe, zbog čega nije ni mogao počiniti terećena mu kaznena djela delicta propria iz čl. 337. st. 4. i čl. 312. st. 1. KZ..“ (VSRH, IV Kž-107/06-2 od 12. prosinca 2006.).„Kazneno djelo krivotvorenja službene isprave spada u tzv. delicta propria, i to prava posebna kaznena djela koja mogu počiniti samo osobe s određenim svojstvom naznačenim u zakonskom opisu - ovdje službene ili odgovorne osobe. Dakle, to posebno svojstvo počinitelja utječe na samo postojanje kaznenog djela; bez tog svojstva nema kaznenog djela niti kaznene odgovornosti osobe koja počini u kaznenom zakonu opisanu radnju. Dakle, takvo svojstvo počinitelja je činjenica koja je odlučna za utvrđenje postoji li kazneno djelo i njegova kaznena odgovornost,

46

U stavku 2. navedenog članka KZ-a je odredba o supočiniteljstvu. Nema potrebe za širim

objašnjenjem toga pojma. Taj pravni institut je najbolje promatrati kroz primjenu teorije vlasti

nad djelom. Naglasiti je da ne postoji problem kad svaki od supočinitelja ima vlast nad cjelokupnim

odvijanjem procesa počinjenja kaznenog djela i svojim sudjelovanjem u cijelosti ispunjava sva

obilježja djela. Problem se pojavljuje kod utvrđivanja kriterija temeljem kojih je moguće nekome koji

nije sudjelovao u radnji počinjenja dati svojstvo počinitelja. Drugi oblik supočiniteljstva je sadržan u

dijelu odredbe st. 2. u kojem se kaže da je supočinitelj i onaj koji „…na drugi način bitno pridonese

počinjenju kaznenog djela…“. Taj dio se ne vezuje čvrsto za radnju počinjenja iz zakonskog bića

djela (supočiniteljstvo u užem smislu), štoviše, može se u supočiniteljstvo uključiti i radnju izvan bića

djela (supočiniteljstvo u širem smislu) uz zakonski uvjet da je riječ o prilogu koji bitno pridonosi

počinjenju djela. Zahtijeva se posebna kvaliteta takva priloga; za razliku od pomaganja odgovara

kvaliteti kao svaki počiniteljski prilog; po svojem značenju za ostvarenje djela takav je da se za

njegova nositelja može reći da i on upravlja procesom počinjenja djela; da i taj supočinitelj u širem

smislu ima vlast nad djelom; da ga drži u svojim rukama.

2. Poticanje

Prema čl. 37. st. 1. radnjom poticanja, kod drugoga se s dolusom izaziva ili učvršćuje odluka da se

počini određeno kazneno djelo. Ne može se uvijek učvršćivanje odluke smatrati poticanjem, već samo

onda ako odluka na počinjenje ne bi bila ostvarena bez učvršćivanja odluke da se delikt počini. Takav

postupak možemo smatrati psihičkim pomaganjem.

Izravno poticanje postoji kad poticatelj izravno navodi počinitelja da počini kazneno djelo. Neizravno

ili sukcesivno poticanje postoji kad poticatelj navodi drugu osobu da utječe na treću osobu da ona

počini kazneno djelo. U slučaju poticanja na pomaganje (čl. 38.) postoji odgovornost za pomaganje

(vrsta neizravnog pomaganja).

Sredstva poticanja su bezbrojna: nagovaranje, različiti oblici stimuliranja (dar, obećanje dara),

prijetnja, zlouporaba odnosa ovisnosti, molba i sl.

Načini poticanja su različiti: usmeno, pisanim putem, konkludentnim činom i sl.

Stavak 2. uređuje neuspjelo poticanje. Poticatelj nije uspio radnjom poticanja stvoriti ili učvrstiti

odluku poticanoga na počinjenje kaznenog djela „…za koje je pokušaj kažnjiv, a djelo ne bude niti

pokušano…“ Neuspjelo poticanje postoji i onda kad je poticatelj stvorio ili učvrstio odluku kod

a ta činjenica mora se, kao i sve druge odlučne činjenice o kojima ovisi primjena neke odredbe Kaznenog zakona, dokazati.“ (VSRH, Kzz-6/05-2 od 16. svibnja 2007.)„Pomagatelji, međutim, samo olakšavaju počinjenje radnje kojima se ostvaruje biće djela, ne uključujući se u samu radnju (osim što mogu u takvu radnju biti uključeni kod kaznenih djela kod kojih je jedno od obilježja svojstvo počinitelja, ali predmetno djelo nije takve vrste -  delicta propria).“ (VSRH, I Kž-198/02-6 od 8. svibnja 2002.)

47

poticanog, ali on iz određenih razloga nije počinio ili pokušao počiniti kazneno djelo, primjerice

zadnji tren je odustao od poduzimanja radnje počinjenja ili radnje koja prostorno i vremenski

neposredno prethodi ostvarenju bića kaznenog djela. Iz zakonske formulacije da će se poticatelj

kazniti „….kao za pokušaj…“ zaključuje se da je ovdje riječ o pokušaju poticanja.

U st. 3. je odredba o neprikladnom pokušaju poticanja. Može se najkraće nazvati: neuspjelo

poticanje osobe koja je već odlučila počiniti kazneno djelo. U pravnoj teoriji je poznato kao

omnimodo facturus; obraćanje osobi koja se prije toga, bez ikakvih dvojbi, odlučila počiniti kazneno

djelo

3. Pomaganje

Radnja pomaganja iz čl. 38. st. 1. KZ-a usmjerena je na olakšavanje glavnom počinitelju

počinjenja kaznenog djela; u rangu olakšavanja je ubrzavanje ili intenziviranje počiniteljske

radnje. Lančano pomaganje je pomaganje u pomaganju. Posredno pomaganje je poticanje na

pomaganje. Treba uvijek imati na umu da pomaganje pretpostavlja da se jedna osoba već

odlučila na počinjenje kaznenog djela, pa pomaganje postoji samo ako je glavni počinitelj već

donio odluku o počinjenju kaznenog djela. Stoga radnja poduzeta prije nego što se neka osoba

odlučila na počinjenje kaznenog djela može biti kvalificirana kao poticanje. Kakva mora biti

kvaliteta doprinosa pomagatelja; mora li ona biti takva da bez pomaganja kazneno djelo ne bi

bilo moguće počiniti? Ne traži se prvorazredni ili odlučujući doprinos, pa pomaganje postoji i

onda kad bi kazneno djelo i bez njega bilo počinjeno, dovoljno je da je pomaganje utjecalo na

počinjenje kaznenog djela.

Pomaganje postoji i ako kod počinitelja nije postojala krivnja, dovoljno je ostvarenje objektivnih

obilježja kaznenog djela. Time se potvrđuje koncepcija o limitiranoj akcesornoj naravi

pomaganja.

II. ODNOS POČINITELJSTVA, POTICANJA I POMAGANJA

1. Počiniteljstvo-poticanje-pomaganje

Isključeno je istodobno postojanje počinjenja i drugih oblika sudjelovanja u počinjenju

kaznenog djela iste osobe.. Počiniteljstvo (čl. 36.) kao teži oblik konzumira poticanje (čl. 37.), a

poticanje konzumira pomaganje (čl. 38.).

48

Njemačka judikatura ide ukorak s doktrinom u odgovoru na pitanje kada postoji supočiniteljstvo

utemeljeno na teoriji vlasti nad djelom. Osim supočiniteljske volje za postojanje supočiniteljstva traži

se značajan doprinos kojim se pospješuje djelovanje svih ostalih sudionika u kaznenom djelu. Tako u

jednom slučaju ubojstva u kojem su sudjelovale tri osobe, sud je presudio da su dvije osobe imale

svojstvo pomagatelja, jer nije dokazano da su sudjelovale u ispaljivanju smrtonosnih hitaca, a njihov

doprinos u djelu je bio neznatan; nema također doprinosa koji se traži za postojanje supočiniteljstva u

slučaju kad jedna osoba samo pakira heroin koji se poslije prodaje ili kad nabavlja kemikalije koje se

koriste za nelegalnu izradu sintetičkih opojnih droga; ili u slučaju kaznenog djela razbojništva u kojem

je u svojstvu supočinitelja osuđena osoba koja nije sudjelovala niti u primjeni sile, a niti oduzimanja

stvari, jer je nedvojbeno utvrđeno da je imala vlast nad djelom i korist od djela (kasnijom podjelom

ostvarene protupravne imovinske koristi). Njezin doprinos sastojao se u osiguranju vozila kojim je

drugu osobu dovezla do mjesta počinjenja kaznenog djela i kasnije s njim pobjegla, a sve na osnovi

prethodnog dogovora, što u biti predstavlja nužan preduvjet za uspjeh kaznenog djela, te je na taj

način funkcionirala njezina vlast nad djelom.

Pomagatelj se razlikuje od počinitelja; on ne sudjeluje u počinjenju kaznenog djela; ono nije njegovo;

on mu ne daje obilježja. Stoga je bitno razlikovati počinitelja (supočinitelja) od pomagatelja.

Pomagateljske radnje su izvan radnji kojima se stječe vlast nad djelom; one nisu od prvorazrednog,

odlučujućeg značenja za počinjenje djela. Poseban problem razgraničenja počinitelja i pomagatelja

postoji kad je riječ o radnjama izvan bića djela, koje „…na drugi način bitno pridonose počinjenju

kaznenog djela“, a mogu biti počiniteljske (supočiniteljstvo u širem smislu), ali i pomagateljske; čest

primjer je čuvanje straže na mjestu počinjenja djela ili dovođenje počinitelja djela na to mjesto

automobilom (slučajevi koji prema okolnosti dane situacije mogu biti ili supočiniteljstvo ili

pomaganje). Izuzetno, pomagateljske radnje mogu biti i radnje koje odgovaraju radnji počinjenja

(supočiniteljstvo u užem smislu), ako nositelju radnje nedostaje određeno svojstvo da bi mogao biti

počinitelj, primjerice da je službena ili odgovorna osoba kod delicta propria. Hrvatski Vrhovni sud s

pravom ističe da „…sudionici kaznenog djela nisu samo supočinitelji kaznenog djela...” već je

“.... pomagatelj (jednako kao i poticatelj) sudionik koji, ne vladajući počinjenjem kaznenog

djela, pomaganjem (ili poticanjem) pridonosi njegovom počinjenju što znači, da on svojom

radnjom drugome samo olakšava, ubrzava ili intenzivira počinjenje kaznenog djela i time

podupire glavnog počinitelja u počinjenju kaznenog djela, a ne poduzima radnju izvršenja koja

ulazi u biće kaznenog djela niti na drugi način bitno pridonosi njegovom počinjenju, jer nije

supočinitelj kaznenog djela.” (VSRH, III Kr-123/01-3 od 11. travnja 2002.)

Za razliku od poticanja (čl. 37. st. 3.) KZ nema odredbu o kažnjavanju za neuspjelo pomaganje. Ono,

dakle nije kažnjivo. Stav zakonodavca je posve opravdan. U slučaju postojanja kažnjavanja za 49

neuspjelo pomaganje imali bi apsurdnu odredbu po kojoj bi se za radnje kažnjavao pomagatelj, ali ne

i glavni počinitelj da ih je poduzeo (nekažnjive pripremne radnje). Jasno da ovdje treba biti oprezan,

jer u zakonu neke radnje neuspjelog pomaganja mogu biti kažnjive ako čine biće određenog

samostalnog kaznenog djela, primjerice, kazneno djelo iz čl. 330. KZ-a (Izrada i nabavljanje oružja i

sredstava namijenjenih počinjenju kaznenog djela).

2. Čuvanje straže i dovođenje automobilom počinitelja do mjesta počinjenja

kaznenog djela i njegovo odvođenje s toga mjesta-počiniteljstvo ili pomaganje?

a) Sudske odluke sudova Republike Hrvatske i SR Njemačke

„Međutim, u pravu su optuženici B. i B. kada ističu da je njihovu djelatnost trebalo označiti kao

pomagačku, jer kada se ima u vidu “teorija vlasti nad djelom” ne može se prihvatiti da

optuženik B., vozeći kao prethodnica ukradenim vozilima, a optuženik B. prethodno ih

preuzimajući i vozeći do P., sudjeluju u počinjenju kaznenog djela teške krađe, kao supočinitelji.

Naime, oni ne vladaju počinjenjem kaznenog djela, neovisno o zajedničkoj odluci o njegovom

počinjenju, budući se ne uključuju u njegovo izvršenje na bilo koji odlučujući način, ali se

njihova djelatnost može okvalificirati kao kazneno djelo pomaganja u teškoj krađi, jer su

opisanim radnjama pomaganja pridonijeli njegovom počinjenju.“ (VSRH, I Kž-203/03-5 od 28.

svibnja 2003.)

„Upravo tu objektivnu radnju, da je optuženik M. Ž. izvršio radnje voženja optuženika, najprije

do ulice gdje je optuženik D. S. počinio kazneno djelo razbojništva a zatim i odvoženje s tog

mjesta, trebalo je kvalificirati kao pomaganje…“ (VSRH, I Kž-109/06-5 od 5. veljače 2009.)

Osnovano je pitati je li ta pomagateljska radnja sastavni dio kauzalnosti za ostvarenje kaznenog djela

kao condicio sine qua non? O odgovoru na taj upit ovisi je li riječ o počinjenju djela ili se radi o

pomagateljskoj radnji.

Pomagateljske radnje ili propusti po svojem značenju moraju biti takve da djelotvorno potpomažu,

unapređuju, podupiru, podržavaju ili olakšavaju počinjenje kaznenog djela.

„U konkretnom slučaju, „čuvanje straže“ od strane opt. T. T. nije imalo nebitnu ulogu (jer bi se

tada radilo o dioničkom postupanju opt. T. T., tj. radilo bi se o pomaganju) već je ta uloga bila

takva da se kazneno djelo bez tog doprinosa ne bi moglo izvršiti na dogovoreni način, a to

zapravo znači da je opt. T. T. imao funkcionalnu vlast nad djelom.” (VSRH, I Kž-1073/05-4 od

6. travnja 2006.)

50

Čuvanje straže kao pomaganje ili počinjenje kaznenog djela je quaestio facti. Ispravno se razlikovanje

temelji na tome postoji li kod počinitelja vlast nad djelom (supočiniteljstvo), a ako je nema tada

imamo pomagateljsku figuru. Nije dovoljno samo takvo lakonsko i lapidarno uspostavljanje

razlikovanja supočiniteljstva i pomaganja. Temeljna odrednica supočiniteljstva je radnja kojom se

bitno, odlučno, značajno pridonosi počinjenju kaznenog djela. Upravo se kroz praksu Vrhovnog suda

zamjećuje određeno lutanje i nesnalaženje u odgovoru kad se čuvanje straže smatra supočiniteljstvom,

a kada pomaganjem. Navest ćemo dvije odluke kojima se potvrđuje gornja konstatacija.

„Pomagateljske radnje su one koje u smislu teorije vlasti nad djelom nemaju odlučujući značaj

za počinjenje kaznenog djela. Postupci opt. M. S. predstavljaju tipično pomagateljske radnje, jer

je svjesno doveo opt. M. Z. automobilom na mjesto počinjenja kaznenog djela, sačekao ga u

automobilu, a nakon što se ovaj vratio sa oduzetim novcem, odvezao ga sa mjesta počinjenja.“

(VSRH, I Kž-517/08-6 od 30. rujna 2008.).

U sljedećoj presudi Vrhovni sud razlikovanju počiniteljstva i pomaganja prilazi na drugačiji

način. Konstatira kako je hrvatsko kazneno zakonodavstvo napustilo teoriju podjele uloga od

koje je pošao prvostupanjski sud, te posebno ističe:

„ U čl. 35. st. 3. KZ (riječ je o KZ/97, a sada je to čl. 36. st. 2. KZ/11-op. Š. P.) propisano je da

je supočinitelj osoba koja sudjeluje u počinjenju djela, dakle poduzima radnje kojima se

ostvaruju elementi kaznenog djela ili bitno pridonosi njegovom izvršenju. Supočiniteljstvo je

određeno prema teoriji vlasti nad djelom, što se s pravom ističe u žalbi, ali se ne može prihvatiti

žalbena teza da radnja čuvanja straže ili osiguravanja odstupnice, po svojoj prirodi, nikada ne

može biti supočiniteljska radnja, već samo pomagačka.

Ako se takvom radnjom bitno pridonosi izvršenju djela, odnosno ako bi bez te radnje izvršenje

djela bilo izuzetno rizično ili nemoguće, onda se takva radnja ima smatrati supočiniteljskom, jer

se njome bitno pridonosi izvršenju djela.“ (VSRH, I Kž-135/03-7 od 26. kolovoza 2003.).

U navedenom razlikovanju treba poći od toga je li radnja bitno pridonijela počinjenju djela,

znatno olakšala njegovo počinjenje, omogućila da se ono počini bez većeg rizika, da se bez te

radnje djelo ne bi moglo izvršiti upravo na zamišljeni način. Ako je nešto od toga ostvareno u

vrijeme počinjenja kaznenog djela tada će to predstavljati supočiniteljsku radnju, a ne pomaganje

u radnji počinjenja.

U njemačkoj sudskoj praksi se uzima da postoji supočiniteljstvou slučaju kaznenog djela

razbojništva u kojem je u svojstvu supočinitelja osuđena osoba koja, kako je već navedeno, nije

sudjelovala niti u primjeni sile, a niti oduzimanja stvari, ali je nedvojbeno utvrđeno da je imala

vlast nad djelom i korist od djela (kasnijom podjelom ostvarene protupravne imovinske koristi).

51

Njezin doprinos sastojao se u osiguranju vozila kojim je drugu osobu dovezla do mjesta

počinjenja kaznenog djela i kasnije s njom pobjegla, a sve na osnovi prethodnog dogovora, što u

biti predstavlja nužan preduvjet za uspjeh kaznenog djela, te je na taj način funkcionirala njezina

vlast nad djelom.

b) Primjena teorije vlasti nad djelom kao najsigurniji način rješenja problema i dileme

Vrhovni sud s pravom upozorava da je

“…za utvrđivanje tko je supočinitelj kaznenog djela, a tko poticatelj ili pomagatelj odlučujuća

´teorija vlasti nad djelom´. Prema ovoj teoriji supočiteljstvo je zajedničko izvršenje djela od

strane više osoba sudjelovanjem u radnji izvršenja ili na drugi odlučujući način. Zajedničko

izvršenje djela u sebi uključuje zajedničku odluku o djelu i izvršenju djela…“ (VSRH, I Kž-

113/97-5 od 21. listopada 1998.).

„Naime, prema novom kaznenom zakonu poticatelj i pomagatelj su sudionici koji, ne vladajući

počinjenjem kaznenog djela, poticanjem ili pomaganjem pridonose njegovom počinjenju, na koji

način je za utvrđivanje tko je supočinitelj kaznenog djela, a tko poticatelj ili pomagatelj

odlučujuća ´teorija vlasti nad djelom´ prema kojoj teoriji je supočiniteljstvo zajedničko izvršenje

djela od strane više osoba sudjelovanjem u radnji izvršenja ili na drugi odlučujući način. To

zajedničko izvršenje djela u sebi uključuje kao prvo, zajedničku odluku o djelu i o izvršenju

djela, što u sebi obuhvaća i plan o izvršenju djela na bazi podjele uloga i drugo, samo

zajedničko počinjenje djela. Svaki supočinitelj daje svoj prilog u ostvarenju djela, taj prilog

mora biti kvalificiran u smislu vlasti nad djelom, svaki supočinitelj je nositelj odluke o djelu i

svaki zajedno s drugima ostvaruje to djelo. Zajedničko počinjenje djela u sebi sadrži subjektivnu

i objektivnu komponentu. Subjektivna komponenta se sastoji u tome da je svaki od supočinitelja

nositelj odluke o djelu i nositelj odluke o tome da se kazneno djelo zajednički izvrši, a objektivna

komponenta se sastoji u tome da počinitelj ostvaruje samu radnju izvršenja kaznenog djela ili na

drugi način kvalificirano sudjeluje u ostvarenju djela u sklopu zajedničkog plana.“ (VSRH, I

Kž-245/99-4 od 24. studenoga 1999.)

52

III. BITNE POVREDE ODREDABA KAZNENOG POSTUPKA (čl. 468. st. 1. t. 9. i

11. ZKP-a)

„Nije u pravu optuženi L. kada tvrdi da je izreka presude proturječna njenom obrazloženju,

navodeći da je on proglašen krivim za poticanje na kazneno djelo otmice, a da prvostupanjski

sud zaključuje da bi on bio supočinitelj u počinjenju ovog kaznenog djela.

Točno je da prvostupanjski sud u obrazloženju presude razmatra i tu mogućnost, no jednako

tako prvostupanjski sud obrazlaže i institut vezanosti za činjenični opis tj. identitet optužbe i

presude, ispravno zaključujući da sud ne smije mijenjati činjenični opis kriminalne aktivnosti

optuženika na način da sam opiše supočiniteljske radnje dok mu ovlašteni tužitelj u činjeničnom

opisu ostavlja opis radnji sudioništva poticanjem na počinjenje kaznenog djela drugih osoba.

Nastavno prvostupanjski sud ispravno zaključuje da je optuženi L. “stajao iza” svih radnji

optuženih G. i K., jer su oni, kako to ispravno zaključuje sud, uzeli učešće u kriminalnoj

aktivnosti kao supočinitelji upravo “na nagovor” optuženog L.“ (VSRH, I Kž-375/05-7 od 31.

svibnja 2005.) . Interesantno je stajalište Ane Garačić da sud neće prekoračiti optužbu ako

utvrdi da počinitelj kaznenog djela, optužen da ga je ostvario kao supočinitelj, za to djelo bude

proglašen krivim kao poticatelj ili pomagatelj.3 Glede objektivnog identiteta optužbe vrijedi

načelo prema kojem taj identitet predstavlja događaj o kojem se sudi i o njemu mora postojati

istovjetnost između činjeničnog opisa iz optužbe i presude koja je na temelju njega donesena.

Bez tužiteljeve izmjene optužnice sud u pravilu ne može temeljiti presudu na činjenicama koje

su u postupku utvrđene, a koje tužitelj nije opisao. U suprotnom sud bi preuzeo ulogu tužitelja.4

Da je u gornjem predmetu prvostupanjski sud činjenično stanje iz optužnog akta uskladio sa stanjem

utvrđenim na glavnoj raspravi i optuženika osudio za počinjenje kaznenog djela, a ne za poticanje,

ostvario bi bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. t. 9. ZKP/97 (čl. 468. st. 1. t. 9.

ZKP/08), naime optužba bi bila prekoračena.

U izreci presude kojom je više osoba proglašeno krivima da su počinili kazneno djelo kao

supočinitelji mora se dati opis radnje počinjenja svakoga od supočinitelja, u protivnom je izreka

presude nerazumljiva, što predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1.

t. 11. ZKP-a. Međutim, ovdje je nužno upozoriti na stariju sudsku praksu prema kojoj optužba

nije prekoračena ako sud utvrdi da je supočinitelj kazneno djelo ostvario u svojstvu poticatelja ili

pomagatelja, odnosno ako se poticatelja ili pomagatelja proglasi krivim kao počinitelja toga djela

(v. presudu VSRH, Kž-3477/55. u M. Petranović, Zakon o kaznenom postupku i izbor odluka iz 3 Ana Garačić, Pravni lijekovi u kaznenom postupku i sudskoj praksi, Inženjerski biro, Zagreb, 2006., s. 64/65, t. 7. te od iste autorice: Zakon o kaznenom postupku-Pravni lijekovi, Organizator, Zagreb, 2010., s. 99-124.4 Ana Garači., Zahvati suda u činjenični opis optužbe, Odvjetnik, Zagreb, br. 9-10/04, s. 33.

53

sudske prakse, Zagreb, 2004., s. 240).5

IV. DRŽAVNOODVJETNIČKA I SUDSKA KREATIVNOST U PRIMJENI

ODREDABA KZ-a O POČINITELJSTVU I SUDIONIŠTVU

Nema dvojbe da se u donošenju državnoodvjetničke odluke o označavanju u optužnici jedne od

figura u zajedničkom počinjenju kaznenog djela i suda u donošenju presude očekuje kreativni

pristup. Takav se odnos teško može očekivati, pa čak i od stručne, dobre i odgovorne obrane, jer

ona uglavnom ide od onoga što je za optuženika povoljnije. Pri tome uvijek treba imati u vidu

utvrđeno činjenično stanje i potom je li ono, kroz primjenu teorije vlasti nad djelom, može

poslužiti kao platforma za donošenje zaključka o postojanju neke od navedenih figura u

počinjenju kaznenog djela.

Imamo tri pristupa: 1. zanatski-činjenično stanje+pravna norma; 2. kreativno-zanatski- uz

činjenično stanje i unošenje iskustva stvorenog sudskom praksom i doktrinom; 3. kreativni-njega

se teško pridržavati bez iskustva drugih, bez odgovarajuće primjene tuđeg znanja i odgovarajućih

propisa, jer bi u suprotnom upali u nedopuštenu arbitraranost. Druga je inačica po mojem

mišljenju najprihvatljivija; doduše zahtjeva viši stupanj znanja, iskustva i sposobnost logičkog

zaključivanja.

5 O prekoračenju optužbe iscrpnije v. u: Ana Garačić, Zahvati suda u činjenični opis optužbe, Odvjetnik, br. 9-10/2004., s. 32-37 i br. 11-12/2004., s. 43-48 te u mojoj knjizi: Zakon o kaznenom postupku-2. izdanje, Libertin naklada, Rijeka, 2014., s. 946-951.

54

PRISILNA HOSPITALIZACIJA

55

PRAVNI ASPEKTI

Romano Radalj, dipl. iur.

SADRŽAJ

56

1. UVOD

2. MEĐUNARODNI PRAVNI OKVIR

3. PRAVNI OKVIR U ZAKONODAVSTVU REPUBLIKE HRVATSKE 4. PRAVNI ASPEKTI PRISILNE HOSPITALIZACIJE 4.1. PRISILNO ZADRŽAVANJE4.2. PRISILNI SMJEŠTAJ 4.2.1. PRODUŽENJE PRISILNOG SMJEŠTAJA 4.2.2. PRAVNI LIJEKOVI 4.2.3. SMJEŠTAJ BEZ PRISTANKA

5. ZAKLJUČAK

1. Uvod57

Ljudskim pravima, općenito, smatraju se zajamčena prava pojedinca na zaštitu, prava koja mu pripadaju na temelju njegova postojanja kao čovjeka, prava koja ostaju održiva i država ih ne može ograničavati. Tri su ključne vrijednosti koje se štite: sloboda, dostojanstvo i jednakost.Dostignuta prava i slobode pojedinca određuju i stupanj razvijenosti svake moderne države.U kontekstu civilizacijskih dostignuća, shvaćanje, poštivanje i zaštita ljudskih prava predstavlja najvažnije elemente ljudske egzistencije u zajednici.

Posebno mjesto u razmatranju dosegnutog stupnja reguliranja i zaštite ljudskih prava zauzima i problematika kojom se bavi medicinsko pravo općenito. Promišljati medicinsku etiku i medicinsko pravo nije moguće bez posebnog osvrta na psihijatriju.Psihijatrijska medicinska praksa kroz vrijeme moderne povijesti suočena je s nizom pitanja koja se ne mogu riješiti bez suradnje s pravnom znanošću.Svatko je ovlašten raspolagati svojim tjelesnim integritetom do granica koje predstavljaju tuđa prava, zakonska ograničenja i interesi šire zajednice. Gdje se nalazi ta granica? Kada se radi o osobi sa duševnim smetnjama na ovo pitanje mora odgovoriti i medicina i pravo.

Pravo na tjelesni integritet jest pravo osobe na vlastito nesmetano tjelesno-biološko postojanje. To svakako podrazumijeva pravo na donošenje odluka svake osobe o vlastitom liječenju, prihvaćanju metoda liječenja, prihvaćanju lijekova, odabira bolničke ustanove i odabira liječnika. Problem prinudne hospitalizacije osoba s duševnim smetnjama izuzetno je delikatan, kompleksan etički i pravni problem jer ga karakterizira prije svega, sukob suprotnih moralno - pravnih problema i interesa. Prinudna hospitalizacija je akt oduzimanja slobode i ugrožavanja osobnog integriteta pojedinca, tu nema dvojbe.

Pravna norma uvijek je, na žalost, korak ili dva iza pojavnih oblika života ljudi u zajednici koje nastoji regulirati. Često se prirodne i medicinske znanstvene discipline svojim otkrićima nalaze ispred pravne norme, a u svezi određenih odnosa između pojedinaca, pojedinaca i države i td., koje treba regulirati. S druge strane bez zakonske regulative nemoguće je zaštititi ljudska prava. U postupcima prinudnih hospitalizacija prijeporna su pitanja kome treba dati prednost odlučivanja, liječnicima ili pravnicima. Jedini odgovor je u zajedničkom pravno-medicinskom pristupu.

Danas se prinudna hospitalizacija smatra prihvatljivom metodom društvene kontrole osoba s duševnim smetnjama pod uvjetom da je to jedini način njihove zaštite, da je sudbenim odlukama otklonjena svaka mogućnost zlouporabe, te da se u okvirima medicinskog tretmana u maksimalnoj mjeri poštuju njihova ljudska prava.

U zadnjim desetljećima na međunarodnoj razini usvojene su brojne konvencije, deklaracije i preporuke u svezi ljudskih prava koje nacionalnim zakonodavstvima daju putokaz u cilju unaprjeđenja društvenog i pravnog položaja čovjeka.U pravnom sustavu Republike Hrvatske opći propisi o ljudskim pravima, a u tom pogledu i propisi u svezi prinudne hospitalizacije sadržani su prije svega u Ustavu, u općeprihvaćenim pravilima međunarodnog prava i konvencijskog prava.Posebnim zakonima detaljno se regulira ova problematika: Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, Zakon o zaštiti prava pacijenata, Zakon o zdravstvenoj zaštiti.

58

Podzakonskim normativnim aktima dodatno se uređuju postupci: Pravilnik o vrstama i načinu primjene mjera prisile prema osobi s duševnim smetnjama, Pravilnik o sadržaju obavijesti o prisilnom zadržavanju u psihijatrijskoj ustanovi, Pravilnik o sadržaju isprave o pregledu osobe za koju se predlaže prisilni smještaj, Pravilnik o listi psihijatrijskih ustanova za prisilni smještaj neubrojivih osoba i psihijatrijskih ustanova u kojima se neubrojive osobe liječe na slobodi.

U ovom kratkom prikazu nastoji se analizirati interakcija pravnih i medicinskih elemenata prinudne hospitalizacije osobe s duševnim smetnjama s posebnim osvrtima na svaki od njih.Medicinski aspekt ima za cilj utvrđivanje postojanja patoloških pojavnih oblika koji zahtijevaju poseban tretman prema osobi s duševnim smetnjama, a pravni aspekt regulira zaštitu subjektivnih prava takve osobe. Najveći dio duševnih smetnji po svojoj naravi ne ugrožava biološki opstanak osobe s duševnim smetnjama. Međutim, u određenim konkretnim situacijama, ova osoba svojim postupcima može ugroziti vlastiti život, zdravlje i sigurnost, ali i život, zdravlje i sigurnost osoba iz svoga okruženja.Tada je neophodno poduzimati medicinske i pravne mjere u interesu takvih osoba ali i zaštite prava drugih, osobito u slučajevima kada se osobe takvim mjerama izričito protive.

2. Međunarodni pravni okvir

59

Postoji niz međunarodnih dokumenata koji reguliraju područja ljudskih prava, a sadrže i odredbe vezane za statusna obilježja i pravnu zaštitu osoba s duševnim smetnjama. Najvažniji su ( Europska ) Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Konvencija o pravima osoba s invaliditetom. Prema čl. 5 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda svatko ima pravo na slobodu i na osobnu sigurnost i nitko ne smije biti lišen slobode osim u slučajevima navedenim taksativno u ovom članku i sukladno zakonom propisanom postupku. "Dopušteni su slučajevi zakonitog lišavanja slobode osoba radi spriječavanja širenja zaraznih bolesti, pritvaranja umobolnika, alkoholičara, ovisnika o drogama ili skitnica". Predviđena je sudbena kontrola zakonitosti lišenja slobode, odnosno pravo osobe kojoj je uskraćena sloboda na pravne lijekove ( žalbu ).Određenje u kontekstu zakonitosti znači da se moraju striktno poštivati opći pravni uvjeti lišenja slobode i posebni uvjeti koji se odnose na osobe s duševnim smetnjama. Postupak prisilne hospitalizacije mora imati bitno obilježje opravdanosti.

Konvencija o pravima osoba s invaliditetom određuje da osobe s invaliditetom potpuno ravnopravno uživaju pravo na osobnu slobodu i sigurnost i ne smiju biti nezakonito lišene slobode. Prema čl.1 st. 2. osobe s invaliditetom su i osobe sa dugotrajnim mentalnim, intelektualnim ili osjetilnim oštećenjima, koje u interakciji s raznim preprekama mogu sprečavati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu s ostalim članovima tog društva.

U svezi s određenjem međunarodnih standarda u postupcima lišavanja slobode, značajnu ulogu ima praksa Europskog suda za ljudska prava u području zaštite prava na slobodu iz čl. 5 Europske konvencije. Europski sud je u svojoj praksi razvio tzv. koncept materijalne zakonitosti i ustanovio tzv. trostruki test za ocjenu zakonitosti, a koji podrazumijeva utvrđivanje mentalnog poremećaja putem objektivne medicinske ekspertize. Zahtjeva se da mentalni poremećaj ima takav karakter i stupanj koji traži prisilnu hospitalizaciju a koja mora trajati samo dok postoji duševna smetnja.

Prema teorijama prava prihvaćeni međunarodni ugovori i konvencijsko pravo su prema svojoj pravnoj snazi iznad nacionalnih pozitivno-pravnih sustava. Dakle, i iznad ustava zemalja potpisnica, ukoliko određena pravna pitanja nisu u potpunom suglasju s ustavom neke zemlje potpisnice. Da bi se ovakve situacije izbjegle zakonodavna tijela pojedinih zemalja potpisnica donose posebne zakone o ratifikaciji. Godine 2007. Sabor Republike Hrvatske donio je Zakon o o potvrđivanju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i Fakultativnog protokola uz Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom.

_______________________________________________________________________________

U članku 5. st.1. Europske konvencije prilično je problematični navod "skitnica". Znači li to da osoba nema pravo na životni izbor beskućnika? Temeljno ljudsko pravo je i pravo na slobodu kretanja.- Opaska autora.

3. Pravni okvir u zakonodavstvu Republike Hrvatske60

Ustav Republike Hrvatske

Sloboda, jednakost, socijalna pravda i poštivanje ljudskih prava najviše su vrijednosti ustavnog poretka Republike Hrvatske. Ustav jamči nepovredivost osobnih prava i sloboda, pri čemu ograničenje slobode može biti primijenjeno samo sukladno zakonu.

Ustav je po svojoj pravnoj naravi vrhovni zakonodavni akt svake zemlje. Prema elementarnom pravnom načelu, načelu zakonitosti, svi zakoni moraju biti u skladu sa Ustavom a podzakonski pravni akti ( npr. pravilnici i sl. ), u skladu sa Ustavom i zakonom.

Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama

Obveza je psihijatra i drugih medicinskih radnika, poznavati propise Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, prava pacijenta općenito, te načine putem kojih ta prava pacijent može iskoristiti. Ovaj Zakon temeljni je dokument kojim se u Republici Hrvatskoj štite ljudska prava i slobode psihijatrijskih pacijenata. Osobiti značaj ovoga Zakona je u njegovom pravnom odnosu prema drugim zakonima gdje se pojavljuje kao tzv. lex specialis ( specijalni zakon ) prema Zakonu o zdravstvenoj zaštiti i Zakonu o zaštiti prava pacijenata. Ovaj Zakon komplementaran je i prema nizu zakona. Primjerice, uređujući postupke prema osobama s duševnim smetnjama protiv kojih se vodi kazneni ili prekršajni postupak ili koji su osuđenici, nadopunjuje odredbe Kaznenog zakona, Zakona o kaznenom postupku, Zakona o sudovima za mladež, Zakona o izvršenju kazne zatvora i Zakona o prekršajima.

Zakon o zaštiti prava pacijenata

U odnosu na Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, Zakon o zaštiti prava pacijenata regulira opće standarde i mjere kojim se određuju prava pacijenata prilikom korištenja mjera zdravstvene zaštite, te načinu zaštite i promicanju tih prava. Ipak, kada je riječ o prinudnoj hospitalizaciji ova prava se isključuju ( ograničavaju ), kako u samom Zakonu o zaštiti prava pacijenata tako i u Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama kao posebnom zakonu.

Zakon o zdravstvenoj zaštiti

Zakon o zdravstvenoj zaštiti sadrži najopćenitije odredbe o reguliranju prava na zdravstvenu zaštitu, načela i mjera zdravstvene zaštite, sadržaja i organizacijskih oblika obavljanja zdravstvene djelatnosti te nadzor nad obavljanjem zdravstvene djelatnosti.

4. Pravni aspekti prisilne hospitalizacije

61

S pravnog aspekta u svezi s prisilnom hospitalizacijom najbitnija su pitanja materijalno-pravnih pretpostavaka za hospitalizaciju, ovlasti za prijavljivanje postojanja razloga za hospitalizaciju, odnosno za zahtijevanje hospitalizacije, ovlasti za određivanje i provođenje privremenog prisilnog zadržavanja, te pitanja statusa bolesnika hospitaliziranih u psihijatrijskim ustanovama i njihovih prava.

Obzirom da prisilna hospitalizacija nužno podrazumijeva ograničavanje osnovnih ljudskih prava i sloboda osobe s duševnim smetnjama, postupak za prisilnu hospitalizaciju mora biti pravno normiran i obaviti se tako da osigurava donošenje zakonitih odluka i u materijalnom i u formalnom smislu, uz poštivanje svih prava osobe koja je bez svoje suglasnosti zadržana na liječenju. Ukratko, do prisilne hospitalizacije dolazi u tri slučaja:- da bi se osobe s trajnim ili privremenim duševnim smetnjama podvrgle liječenju s ciljem poboljšanja njihovog zdravstvenog stanja – medicinska indikacija,- da bi se društvo od njih zaštitilo – socijalna indikacija,- da bi se same osobe s duševnim smetnjama zaštitile od vlastitih postupaka i ponašanja, npr. suicida, samoozljeđivanja i sl. - vitalna indikacija.

Ovi slučajevi medicinske, socijalne i vitalne indikacije određuju materijalni zakonski okvir u kojemu se preciznije opisuju kroz pravne norme Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.( Materijalno pravo – pravo koje se primjenjuje kad se odlučuje o meritumu stvari, formalno pravo-primjenjuje se kao pravila postupka odlučivanja. Materijalno pravo predstavlja osnovanost poduzimanja određenih mjera).

Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama obuhvaćena je materija u svezi psihijatrijskog medicinskog prava. Propisuju se prava osoba s duševnim smetnjama; pravo na odgovarajuće liječenje, pravo na informativni pristanak, pravo na odbijanje sudjelovanja u medicinskim znanstvenim pokusima, pravo na sudsku zaštitu, postupak prisilne hospitalizacije, postupanje prema osobama s duševnim smetnjama protiv kojih se vodi kazneni postupak ili prekršajni postupak ili koje su osuđenici.U pogledu prisilne hospitalizacije propisuje se postupak sudske zaštite i nadzor svakog postupka prisilne hospitalizacije, postupak i uvjeti prijema, smještaja i otpusta iz psihijatrijske ustanove, temeljni uvjeti i granice za primjenu prisilnog liječenja i drugih prisilnih mjera.

Pojmovno određenje u čl.3. Zakona razlikuje: dobrovoljni smještaj, prisilni smještaj, prisilno zadržavanje i smještaj bez pristanka.

Dobrovoljni smještaj ( čl. 3. st. 2.) je smještaj osobe s duševnim smetnjama u psihijatrijsku ustanovu uz njezin pisani pristanak, uz ograničenje ( prema čl. 25. st.1. i st.2.) samo ako se njezino liječenje ne može provoditi izvan psihijatrijske ustanove. Pristanak za dobrovoljni smještaj osoba može opozvati u svakom trenutku, a tada se toj osobi moraju pojasniti posljedice prestanka primjene određenog medicinskog postupka.

Prisilni smještaj ( čl. 3. st. 11.) je smještaj osobe s težim duševnim smetnjama u psihijatrijsku ustanovu na temelju odluke suda.

62

Prisilno zadržavanje ( čl.3. st. 12.) je zadržavanje osobe s težim duševnim smetnjama u psihijatrijskoj ustanovi od trenutka donošenja odluke psihijatra do odluke suda o njezinom otpustu ili prisilnom smještaju. Smještaj bez pristanka ( čl. 3. st. 16.) je smještaj u psihijatrijsku ustanovo osobe s težim duševnim smetnjama koja nije sposobna dati pristanak, pa pisani pristanak umjesto nje daje osoba od povjerenja ili zakonski zastupnik.

4.1. Prisilno zadržavanje

Prisilno zadržavanje i prisilni smještaj normirani su posebnim nomotehničkim pravilima.Osoba s težim duševnim smetnjama koja zbog tih smetnji ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti ili tuđi život, zdravlje ili sigurnost, smjestit će se u psihijatrijsku ustanovu po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisano ovim Zakonom. ( čl. 27. )

Teža duševna smetnja – duševna smetnja je poremećaj prema važećim međunarodno priznatim klasifikacijama mentalnih poremećaja. Teža duševna smetnja po svojoj naravi ili intezitetu ograničava ili otežava psihičke funkcije osobe u mjeri da joj je neophodna psihijatrijska pomoć ( čl. 3. st. 3. i st. 17. ) . Zakon je pojam osobe s duševnim smetnjama postavio kao generički, koji obuhvaća duševno bolesne osobe, osobe s duševnim poremećajima, nedovoljno duševno razvijene osobe, ovisnike o alkoholu i drogama te osobe s drugim duševnim smetnjama. Zakon nije definirao pojam duševne bolesti ili duševnog poremećaja jer općeprihvaćena definicija tih pojmova ne postoji.

Ugrožavanje vlastitog ili tuđeg života, zdravlja ili sigurnosti – predstavlja opasnost koja ne trpi odgodu. Ta opasnost mora biti stvarna i trenutna, što znači da procjena da bi neka osoba eventualno mogla biti opasna ne može biti valjani kriterij za prisilnu hospitalizaciju. Dakle, moraju postojati evidentni pokazatelji odnosno evidentne medicinske, socijalne i vitalne indikacije.

Postupak za prisilno zadržavanje – iniciran je trima mogućim pojavnim oblicima ( čl. 28. st.1. st.2 i st.3.). Prvo, na temelju uputnice doktora medicine koji je tu osobu osobno pregledao i napisao propisanu ispravu o tom pregledu, drugo, bez uputnice doktora medicine u osobito hitnim slučajevima ozbiljnog i izravnog ugrožavanja vlastitog ili tuđeg života, zdravlja ili sigurnosti, treće, kad policija po pozivu ili po službenoj dužnosti dovodi osobu u psihijatrijsku ustanovu.Psihijatar je kod prijema obvezan bez odgode a najkasnije u roku od 48 sati od prijema, utvrditi postoje li razlozi za prisilno zadržavanje ( čl. 29. st. 1. ), a potom bez odgode obavijestiti osobu od povjerenja, zakonskog zastupnika ili osobu koja živi u zajedničkom kućanstvu s pacijentom, načiniti o tome službenu bilješku i istu unijeti u medicinsku dokumentaciju ( čl. 29.st.3.) Psihijatar je obvezan pacijenta upoznati s njegovim pravima iz Zakona, uključujući i pravo na izbor odvjetnika ( čl. 29. st. 2. ).Ako psihijatar utvrdi da postoje razlozi za prisilno zadržavanje, primljena osoba zadržat će se u psihijatrijskoj ustanovi, a odluka o tome s obrazloženjem unijet će se u medicinsku dokumentaciju ( čl 31 st.1. ). Također, odluku o prisilnom zadržavanju psihijatar će osobi koja je zadržana priopćiti na primjereni način te je upoznati s razlozima i ciljevima prisilnoga zadržavanja ( čl. 31. st. 2. ).

63

Ako se utvrdi da ne postoje razlozi za prisilno zadržavanje primljena osoba otpustit će se iz psihijatrijske ustanove, a odluka o otpustu s obrazloženjem unijet će se u dokumentaciju.

Prisilno zadržavanje, bez sudskog rješenja kojim se određuje prisilni smještaj, može trajati najduže osam dana od trenutka donošenja odluke o prisilnom zadržavanju u psihijatrijskoj ustanovi. ( čl. 36. st. 7. ).

Psihijatrijska ustanova u kojoj je osoba prisilno zadržana obvezna je bez odgode, a najkasnije u roku od 12 sati od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju, neposredno ili telekomunikacijskim sredstvima, dostaviti nadležnom županijskom sudu obavijest o prisilnom zadržavanju zajedno s medicinskom dokumentacijom ( čl. 32. st. 1. ).Propisani postupak prisilnog zadržavanja primjenjuje se i na osobu dobrovoljno smještenu u psihijatrijsku ustanovu kada opozove svoj pristanak i na osobu smještenu bez pristanka koja se protivi pristanku zakonskog zastupnika a nastupili su zakonski uvjeti za prisilno zadržavanje ( čl. 32. st. 2. ).

Obavijest bez odgode - važno je naglasiti da psihijatrijska ustanova krši svoju dužnost obavještavanja suda i ako je obavijest dostavila u roku od 12 sati, ali je istu mogla dostaviti bitno prije isteka roka od 12 sati s obzirom na okolnosti i specifičnosti konkretnog slučaja. Naime, tako bi trebalo shvatiti dužnost ustanove da to učini bez odgode nakon donošenja odluke o zadržavanju.

Osnovna karakteristika postupka je da se radi o preliminarnoj procjeni nadležnog psihijatra da su ispunjeni zakonski kriteriji za prisilno zadržavanje, a koja mora biti podvrgnuta sudskoj kontroli u skladu sa zakonom. U zaštiti prava osoba s duševnim smetnjama jamstvo je upravo sudska kontrola.

U novom Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama u svezi obvezujuće izjave pojavljuje se institut osobe od povjerenja. Ova novina je rezultat nastojanja prilagodbe u svezi čl. 12. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom. Naime, omogućava se pacijentu da u slučajevima vlastite nesposobnosti za davanje pristanka, ovlasti jednu osobu da kao osoba od povjerenja izjavi pristanak ili isti uskrati za pojedine medicinske postupke. Ova novina ima i posebnu kvalitetu u pogledu pojednostavljivanja i ekonomičnosti postupka, jer se mogu izbjeći postupci stavljanja pod skrbništvo osoba s duševnim smetnjama samo zbog potreba liječenja.

64

4.2. Prisilni smještaj

U postupku prisilnog smještaja osobe s duševnim smetnjama odlučuje nadležni sud u izvanparničnom postupku kao posebnom sudskom postupku rješavanja statusnih stvari osoba .To je tzv. postupak civilne hospitalizacije.Iz same naravi hospitalizacijskog postupka proizilazi da je ovaj postupak hitan kao i npr. obiteljski statusni postupci.Nadležni sud pokreće postupak po službenoj dužnosti ( ex officio ) po zaprimanju obavijesti o prisilnom zadržavanju, ili po saznanju o prisilnom zadržavanju neke osobe na bilo koji drugi način.Primjerice, Zakonom o kaznenom postupku propisano je da sud, ako na glavnoj raspravi utvrdi da je optuženi počinitelj protupravnog djela u stanju neubrojivosti, posebnim rješenjem će mu privremeno odrediti smještaj u psihijatrijskoj ustanovi u trajanju od šest mjeseci.

Postupak za prisilnu hospitalizaciju ( smještaj ) je dakle jednostranački izvanparnični postupak u kojemu nadležni sud ima obvezu i mogućnost da sasluša osobu o čijem prinudnom smještaju odlučuje. Sud ima obvezu postaviti osobi s duševnim smetnjama odvjetnika radi zaštite njezinih prava ako to ona već nije učinila ili ako to nije učinila osoba od povjerenja ili zakonski zastupnik. Međutim, nije sasvim jasna uloga tako postavljenog punomoćnika, niti što se događa u slučaju njegovog pasivnog držanja. Ovo za posljedicu može imati kršenje prava načela jednakosti i načela kontradiktornosti sudbenog postupka koja sprečavaju da osoba u postupku za prisilni smještaj bude tretirana kao objekt a ne subjekt sudbenog postupka.

Sudac je dužan bez odgode, a najkasnije u roku od 72 sata od trenutka primitka obavijesti o prisilnom zadržavanju, prisilno zadržanu osobu posjetiti u psihijatrijskoj ustanovi, obavijestiti je o razlogu i svrsi sudskog postupka te ju saslušati. Sudac će izvršiti uvid u medicinsku dokumentaciju te saslušati i voditelja odjela. Voditelj odjela obvezan je osigurati da prisilno zadržana osoba, ako je to moguće s obzirom na njezino zdravstveno stanje, ne bude pod liječničkim tretmanom koji bi onemogućio sudsko saslušanje ( čl. 36. st.1. ).Odvjetnik prisilno zadržane osobe obvezan je prisustvovati saslušanju. Saslušanju može prisustvovati i vještak psihijatrijske struke koji nije zaposlen u psihijatrijskoj ustanovi u kojoj je zadržana osoba, ako to sudac smatra potrebnim. Tada će sudac saslušati i vještaka o potrebi nastavka zadržavanja ili otpusta zadržane osobe ( čl. 36. st.2. ).U ovim normama posebno dolazi do izražaja suradnja medicinskog i pravnog odlučivanja. Pri tome je važno da suci u ovim predmetima, po mogućnosti, budu educirani iz područja sudske psihopatologije, kako bi mogli na najbolji način u konkretnom slučaju razumjeti elementarne medicinske pretpostavke i činjenice, te donijeti odgovarajuću odluku. Sudac nakon saslušanja može donijeti dvije različite odluke, odluku o otpustu prisilno zadržane osobe i odluku o nastavku prisilnog zadržavanja. U oba slučaja rješenja se donose odmah bez odgode. U slučaju donošenja rješenja o nastavku prisilnog zadržavanja zakazuje se i rasprava. Rasprava se održava u psihijatrijskoj ustanovi gdje je osoba prisilno zadržana, a iznimno na sudu uz suglasnost voditelja odjela. Na raspravu se pozivaju prisilno zadržana osoba, zakonski zastupnik, odvjetnik, voditelj, a po potrebi osoba od povjerenja i centar za socijalnu skrb. Rasprava se ne može održati bez sudjelovanja odvjetnika i voditelja odjela.Voditelj odjela obvezan je osigurati da prisilno zadržana osoba ( kao i kod saslušanja ) ako je to moguće, ne bude pod utjecajem farmakoterapije koja bi onemogućila njezino sudjelovanje. Iznimno, rasprava će se održati bez zadržane osobe ako to ne dopušta njezino zdravstveno stanje.

65

Odmah po zaključenju rasprave sud donosi i objavljuje rješenje o prisilnom smještaju u psihijatrijsku ustanovu ili o otpustu iz psihijatrijske ustanove. Ovo rješenje sud mora izraditi i otpremiti bez odgode a najkasnije u roku od osam dana od primitka obavijesti i dokumentacije o prisilnom zadržavanju.U rješenju sud određuje prisilni smještaj u trajanju od 30 dana, računajući od dana kada je psihijatar donio odluku o prisilnom zadržavanju.

Vještačenje - tijekom rasprave sud može, a na obrazloženi zahtjev prisilno zadržane osobe ili njezina odvjetnika mora, angažirati vještaka psihijatra koji nije zaposlen u ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržana osoba. Iznimno zbog poštivanja rokova ili druge objektivne okolnosti, nalaz i mišljenje može dati vještak psihijatar zaposlen u ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržana osoba ali uz uvjet da nije odlučivao o njezinu prisilnom zadržavanju.Pojam zaposlenosti treba shvatiti ne samo u smislu radnog odnosa već u smislu obavljanja profesionalne djelatnosti u širem smislu, npr. na temelju ugovora o djelu i sl. Psihijatrijski vještak treba dati mišljenje o tome je li prisilni smještaj prijeko potreban, odnosno je li u konkretnom slučaju riječ o osobi s težim duševnim smetnjama za koju uslijed toga postoji vitalna ili socijalna indikacija te jeli prisilni smještaj praktično jedini način da se otkloni opasnost koja je utemeljena na vitalnoj i socijalnoj indikaciji. Vještačenje samo po sebi predstavlja dodatnu mjeru zaštite prava prisilno zadržane osobe. Naime, moglo bi se reći da omogućuje dodatnu, odnosno dvostruku psihijatrijsku provjeru medicinskog činjeničnog stanja u konkretnom slučaju.

4.2.1. Produženje prisilnog smještaja

Ako psihijatar ( odjelni liječnik ) utvrdi medicinske činjenice koje zahtijevaju prisilni smještaj i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, obvezno je najkasnije u roku od sedam dana prije isteka tog roka iz rješenja predložiti sudu donošenje novog rješenja o produženju prisilnog smještaja. Rješenje o produženom prisilnom smještaju sud donosi po istom postupku kao i prethodno rješenje o prisilnom smještaju, a koje može trajati do tri mjeseca računajući od dana isteka roka prethodnog rješenja od 30 dana. Svaki daljnji prisilni smještaj može se produžiti rješenjem suda na vrijeme od šest mjeseci.

U realnom životu uvijek postoji opasnost propusta u pravnim i administrativnim stvarima, te tako postoji i hipotetska mogućnost propuštanja roka za donošenje rješenja u svezi prisilnog smještaja.U načelu, zadržanu osobu bi trebalo otpustiti jer samo sud smije odlučiti o njezinom daljnjem zadržavanju i smještaju. Međutim, budući da bi njezinim otpuštanjem zbog zakašnjenja suda u donošenju rješenja mogle nastupiti ozbiljne štetne posljedice za hospitaliziranu osobu i/ili druge, daljnje zadržavanje te osobe je neophodno i može se pravno promatrati s aspekta krajnje nužde.Postupanje u krajnjoj nuždi isključuje protupravnost.

66

4.2.2. Pravni lijekovi

Općenito o pravnim lijekovima - pravni lijekovi su radnje stranaka i drugih ovlaštenih pravnih ili fizičkih osoba kojima se od nadležnog suda zahtijeva preispitivanje sudske odluke, njezino ukidanje ili preinaka. Postoje redoviti pravni lijekovi protiv nepravomoćnih odluka i izvanredni pravni lijekovi protiv pravomoćnih odluka.

Protiv rješenja kojim se određuje prisilni smještaj, rješenja kojim se određuje produženje prisilnog smještaja te rješenja kojim se određuje otpust prisilno zadržane ili prisilno smještene osobe dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu ( čl. 42.st.1.)Žalba je redoviti pravni lijek i temeljno je ustavno pravo. Pravo na žalbu jamči bolju zaštitu prava i interesa stranaka i javnog interesa.Zakonodavac je za podnošenje žalbe ovlastio: prisilno zadržanu odnosno prisilno smještenu osobu, njezina zakonskog zastupnika, njezina odvjetnika ali i psihijatrijsku ustanovu u kojoj je osoba s duševnim smetnjama prisilno zadržana ili prisilno smještena i to za slučajeve protiv rješenja kojima se određuje otpust. Žalba nije suspenzivna, ne zadržava izvršenje rješenja. Rok za podnošenje žalbe je tri dana od dana od dana dostave rješenja. O žalbi odlučuje isti nadležni županijski sud koji je i donio napadnuto rješenje, ali odluku donosi vijeće od tri suca. Time se postiže kontrola odnosno provjera pravilnosti i zakonitosti rada suca pojedinca istog suda. Ova okolnost da je isti sud prvog i sud drugog stupnja odstupa od pravila da o žalbi mora rješavati sud višeg stupnja. Da se slijedilo pravilo suda višeg stupnja rješavanje bi bilo u nadležnosti Vrhovnog suda a time bi se izgubila mogućnost brzog i efikasnog rješavanja hospitalizacijskog postupka, osobito kada je riječ o osobama s težim duševnim smetnjama. Drugostupanjski sud o žalbi odlučuje u roku od osam dana od dana zaprimanja žalbenog zahtjeva. Tri su moguće odluke: prvo, odbacivanje žalbe kao nepravodobne, nedopuštene ili kao nepotpune, drugo, odbijanje žalbe kao neosnovane i treće, uvažavanje žalbe. U slučaju uvažavanja žalbe rješenje se može ukinuti, preinačiti i prema potrebi uputiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno rješavanje.

Uz žalbu kao redoviti pravni lijek, u postupku prisilnog smještaja, zakonodavac predviđa i mogućnost revizije kao izvanrednog pravnog lijeka, i to prema odredbama zakona kojim se uređuje parnični postupak.Zakonodavac je pitanje prisilne hospitalizacije morao regulirati i kroz mogućnost primjene izvanrednog pravnog lijeka jer to pitanje zahtijeva i osiguravanje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Naime, po svojoj naravi prinudna hospitalizacija je zadiranje u elementarna ljudska prava i kao takva mora biti podvrgnuta efikasnim pravnim kontrolama.

Revizija je dopuštena u slučajevima kada postoji mogućnost iznošenja novih činjenica ili predlaganja novih dokaza koji bi mogli dovesti do drukčije odluke suda. Ovlaštene osobe za podnošenje zahtjeva za reviziju su prisilno smještena osoba, njezin zakonski zastupnik, njezin odvjetnik i psihijatrijska ustanova u kojoj je prisilno smještena osoba s duševnim smetnjama.Ako nadležni sud sazna za nove činjenice i dokaze može i sam po službenoj dužnosti ukinuti ili preinačiti pravomoćno rješenje kojim je određen ili produžen prisilni smještaj.

67

4.2.3. Smještaj bez pristanka

Jedna od značajnijih novina je uvođenje kategorije "smještaja bez pristanka". Cilj ove novine je pravno reguliranje situacija u kojima bi se osobama lišenim poslovne sposobnosti ili onima koje nisu sposobne dati pristanak na smještaj u psihijatrijsku ustanovu osigurala neposredna sudska zaštita njihovog prava na slobodu. Ovim zakonskim rješenjem uvedena je mogućnost nezavisnog nadzora nad odlukom zakonskog zastupnika od strane pravobranitelja za osobe s invaliditetom.

Psihijatrijska ustanova obvezna je o smještaju bez pristanka, bez odgode, a najkasnije u roku od 48 sati, od dobivanja pisanog pristanka osobe od povjerenja ili zakonskog zastupnika, obavijestiti pravobranitelja za osobe s invaliditetom ( čl. 26. st.1.)

Pravobranitelj za osobe s invaliditetom provjerit će opravdanost smještaja bez pristanka i o tome sastaviti bilješku koja se unosi u medicinsku dokumentaciju osobe s duševnim smetnjama. Ukoliko posumnja u opravdanost smještaja bez pristanka o tome će izvijestiti nadležni sud koji će postupati dalje na odgovarajući način prema odredbama o postupku prisilnog smještaja. Ako se osoba smještena bez pristanka u bilo kojem momentu usprotivi pristanku zakonskog skrbnika, psihijatrijska ustanova obvezna je bez odgode, a najkasnije u roku od 12 sati od protivljenja dostaviti nadležnom sudu obavijest o prisilnom zadržavanju. Bilješka o izjavljenom protivljenju mora se unijeti u medicinsku dokumentaciju.

U svezi primjene čl. 26. Zakona u praksi su se pojavile stanovite nejasnoće. Naime Zakon u čl. 26. st.1. nedvosmisleno navodi i osobu od povjerenja i zakonskog zastupnika kao osobe koje daju pisani pristanak na smještaj u psihijatrijsku ustanovu.Unatoč tome pravobraniteljica za osobe s invaliditetom se pisanim aktom broj: POSI-1.14.4.-1055/14-02-09 od 23. siječnja 2015. godine upućenim Ministarstvu zdravlja, očitovala kako obveza obavijesti prema njoj od strane psihijatrijskih ustanova ne uključuje:- osobe koje su dale dobrovoljni pristanak ( uključujući i one lišene poslovne sposobnosti ),- osobe za koje je pisani pristanak dala osoba od povjerenja,- osobe smještene u zdravstvenu ustanovu u postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj. Ova odluka u materijalnopravnom smislu nije u skladu s načelom zakonitosti. Preporučam postupanje na način kako je to određeno zakonom, te slanje obavijesti pravobraniteljici i u svim slučajevima kada je pristanak dala osoba od povjerenja.Svi podzakonski normativni akti, a osobito akti tijela s javnim ovlastima moraju biti u skladu sa zakonom.

68

5. Zaključak

Postupci prisilnih hospitalizacija inicirani su donošenjem preliminarnih odluka psihijatara u svakom konkretnom slučaju. Sa medicinskog stajališta postavlja se pitanje da li psihijatri na identičan ili barem sličan način utvrđuju postojanje razloga za prisilnu hospitalizaciju, dok je sa stajališta prava uvijek pitanje postoje li razlike u poštivanju zakonom utvrđenih prava osoba sa duševnim smetnjama. Novi Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama daje i nova kvalitetnija rješenja, a njegova dosljedna primjena jamči zaštitu prava osoba s duševnim smetnjama. Svaka nedosljednost u primjeni ovoga Zakona predstavlja i kršenje prava osobe s duševnim smetnjama.

Najvažniji trenutak u pokretanju postupka prisilne hospitalizacije je preliminarni pregled osobe s duševnim smetnjama kod prijema. Na psihijatru je najveća odgovornost pri donošenju stručne prosudbe postoje li medicinske, socijalne i/ili vitalne indikacije kod pacijenta, te treba li primijeniti postupak prisilnog zadržavanja i/ili smještaja. Tek nakon utvrđivanja ovih činjenica aktivira se cjelokupni pravno-medicinski kontekst događanja.Zakon nastoji propisati kriterije za procjenu je li neka osoba sposobna ili ne dati pristanak na smještaj. Ti kriteriji podrazumijevaju autonomnost osobe s duševnim smetnjama pri donošenju odluke, sposobnost razumjeti svrhu i korist njezina smještaja, biti u mogućnosti izraziti vlastite prioritete i zabrinutost. Psihijatar mora procijeniti elemente psihičkog stanja osobe koja daje ili ne daje pristanak za smještaj i to prije svega sposobnost za davanje pristanka. Bez ikakvih dvojbi, najsloženiji dio u svezi postupanja u prisilnoj hospitalizaciji odnosi se na psihijatrijsku prosudbu.

Što se tiče samog Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama može se reći da je u cijelosti usklađen s međunarodnim standardima. Međutim, uvijek ostaje mogućnost njegovog kršenja ili neprimjenjivanja u praksi. Kad su u pitanju zakoni i norme čija primjena ovisi o kompleksnosti uređenja materije koja je u domeni medicinskog prava, treba im pristupati s naročitim oprezom. Naime, uvijek postoji medicinska stručna prosudba i zona medicinske etičke odgovornosti koja se ne može do kraja uokviriti u zakonsku odredbu.Ne postoji zakonska norma koja apsolutno može kontrolirati sve pojavne oblike medicinskih kategorija, osobito u dijagnosticiranju i liječenju pacijenata.

69