Osmanski sultaniJugoistočne Evropa u osmanskom periodu do 1606.godine

( po knjizi Jozef Matuz – Osmansko carstvo )

Imamović Sanita

1

Osman I 1281 – 1326

Osman I je imao više od 30.godina kada je postao poglavar plemena poslije smrti svoga oca Ertogrula. U početku je Osmanova moć jedva nadmašivala očevu. Osman je pripadao aktivnim borcima za vjeru jer je nosio nadimak Gazi, koji se tada dobivao samo ako bi neko postavi sebi kao životni cilj širenje islama silom oružja. Osmana su bespogovorno slijedili ne samo vlastiti podložnici nego su mu pristupali i mnogi Turci iz susjednih krajeva kako bi sudjelovali u njegovim uspješnim vojnim pohodima. Od poglavara beznačajnog pastirskog plemena razvio se kondotjer koji je sa svojim, plijena željnim suborcima bio stalno upleten u male ratove. Iako je bio borac za vjeru sukobljavao se i sa islamskim suparnicima u susjedstvu. Sa snažnim nadolaskom ratnika razbijen je okvir etnički jedinstvenog plemena i uz to su postale vidljive duboke društvene promjene. Rat je postao trajni izvor ptihoda. Budući da se rat istodobno mogao proglasiti svetim ratom, borbe su se to više isplatile. Malangeia, Karačahisar, Inegol, Bilečile i Jenipehir ubrzo su zauzeti jedan za drugim. Pritom je primjenjena metoda „spaljene zemlje“. Osman I je već imao gotovo 60.godina kada je 1317.godine prenio vrhovnu komandu na svoga sina Orhana. Još je doživio osvajanje područja pred Bursom, a umro je 1326.godine, vjerovatno malo prije zauzeća tog važnog bizantskog grada blizu Mramornog mora. Osman I je od plemenskog vođe stvorio pravu državu. Nije slučajno po Osmanu nazvana ne samo dinastija nego i država koju je osnovao. Osman je dao da se poimenično spominje u hutbama petkom i tako istakao pretenziju kao suvereni vladar. Stalna ovisnost o Ilhanu postojala je i dalje, jer su Osmanlije sve do sredine 14. stoljeća plaćale porez mongolskim vrhovnim vladarim. Korjeni dobro smišljenog i organizovanog osmanskog feudalnog sistema nesumnjivo dopiru do vremena Osmana I. Zahvaljujući osvojenom teritoriju, Osman I je dijelio velike domene rođacima, ili vojnim starješinama, a gazije je nagrađivao lenom . Osman I koji se od tad počeo zvati emirom, uveo je položaj vrhovnog zapovjednika vojske beglerbega. Znatno naraslom Osmanovom državnom teritoriju postala je prijeko potrebna državna uprava. Uz beglerbega, Osman I je već poslije osvajanja Bilecika, postavio jednog kadiju, te beglerbegu podređenog vojnog starješinu, koji je u miru imao vršiti policiske funkcije. Naredbe i odluke izricale su se i prenosile usmeno.

2

Orhan 1326 – 1360

Kneževina koju je Osman I ostavio svom sinu Orhanu obuhvatala je više od 18000 km2. Teritorijalna ekspanzija mlade države nastavila se i pod Orhanom. Najprije je osvojena Nikeja ( Iznik ) 1331.godine i Nikomedija ( Izmit ) 1337.godine. Pod Orhanom je počelo pripajanje susjednih anadolskih emirata. Prva je žrtva bio Karesi koji je osvojen tek 1345.godine. Pripajanjem tog emirata Osmanlije su postigle pristup Egejskom moru. Od Evrope ih je dijelio još samo, u bizantskim rukama preostalo područje Dardanela. Unutrašnja nesloga u Bizantu omogućila je Orhanu da se umješa u poslove njenog susjeda. Orhan je vješto igrao na kartu Ivana Kantakuzena, bizantskog pretendenta na prijestolje. On je s njim 1346.godine sklopio savez, oženio se njegovom kćerkom i omogućio mu da dospije na bizantski prijesto. Pošto je Kantakuzen zaposjeo prijestolje, Orhan mu je pruži pomoć protiv Srba s malim odredom vojske. Kada je srpski kralj Dušan 1349.godine napao Solun, Orhan je na molbu bazileja1 priskočio u pomoć s pomoćnim odredom pod vrhovnim zapovjedništvom vlastitog sina Sulejman paše. Tad su Osmanlije u većem broju prvi put duboko prodrli na evropsko područje. Osmanske su se trupe vratile u Malu Aziju pošto su opustošile okolicu Galipolja i rastjerale opsjednuti Solun. Osmanski je državni vrh, zahvaljujući tom vojnom pohodu saznao da je posve moguća ekspanzija i na jugoistoku Evrope. Kada su u Bizantu ponovo nastala previranja, Osmanlijama nije bilo teško, pod vođstvom Sulejman paše 1353.godine zaposjesti Cimpe kao mostobran na evropskom tlu. Godinu dana kasnije Osmanlijama je palo u ruke Galipolje i veliki dijelovi sjeverne obale Mramornog mora. Gazistvo je ponovo procvalo u Rumeliji2 kao nekad u Maloj Aziji. U Maloj Aziji također je postignut značajan uspijeh. Trupe Sulejman paše uspjele su 1354.godine zauzeti Ankaru. Kada je Orhan 1360.godine umro, njegova se zemlja ubrajala u najvažnije državic Anadolije. Obuhvatala je 75000 km2 i tako bila više nego četverostruko veća u usporedbi sa početka Orhanove vladavine. Pažnje je vrijedna i izgradnja državnog aparata. Orhan je u osamostaljivanju na planu političke moći otišao korak dalje od Osmana I. Pri tome mu je pomoglo raspadanje države Ilhana, dotadašnjih vrhovnih gospodara. Tako ga niko nakon zauzeća Burse nije ometao u kovanju novca u vlastito ime, te se on prozvao sultanom. Imenovao je jednog vezira u liku teologa Alaedin paše. Vezir je imao više savjetodavnu nego izvršnu funkciju. Kao savjetodavno

1 Bazilej – naslov bizantskog cara.2 Rumelija – Osmanlije nazivale evropske teritorije.

3

tijelo vladaru i njegovom veziru bio je na raspolaganju Divan ( državno vijeće ). Osvojeni gradovi sa okolnom zemljom dodjeljeni su sandžakbegovima. Za sudove u gradovima su postavljene kadije. I vojna se organizacija dalje izgrađivala u vrijeme Orhanove vlasti. Stvaraju se plaćenički pješadiski odredi – jahje i pijade, te plaćeno konjaništvo – muselem.

Murat I 1360 – 1389

Na mjesto Orhana stupio je mlađi sin Murat I jer je stariji Sulejman paša rano umro. Tridesetogodišnji Murat I nije imao lagan posao u trenutku stupanja na prijestolje. Naime zajednica ahija u Ankari uzela je smijenu na prijestolju kao povod da svoj grad oslobodi od osmanske vlasti. Prilikom te bune ahije su podržavali Karamani, za koje je brz uspon Osmanlija značio sve veću pogibiju. No Muratu I nije bilo teško slomiti otpor i učvrstiti vlast u Ankari. Kada je dobio sigurno zaleđe u Anadoliji mogao je nastaviti ekspanziju u Trakiji. Nije čudo što je beglerbeg Lala Šahin 1361. godine uspio zauzeti, drugi po važnosti bizantski grad Jedren ( Edirne ). Skoro 4.godine poslije, premjestio je Murat I sjedište sultana iz Burse u taj grad, te je od tog vremena u osmanskoj državi, evropska polovica Carstva, imala veći značaj od aziske polovice. Ekspanzija se mogla nastaviti prema sjeveru. 1363. godine u ruke Osmanlija pao je Plovdi. Na to je Dubrovnik požurio sklopiti sa sultanom trgovački ugovor. 1371. godine moć Osmanlija osjetili su Srbi. Udružene vojske srpskih despota potučene su na Marici. Tom je pobjedom Osmanlijama dopala Makedonija. 80 – tih su godina zauzeli Solun i Sofiju. Dok se Murat I bavio pohodima u Anadoliju, vojska ujedinjenih slavenskih, balkanskih naroda uništila je znatnu osmansku vojsku na rijeci Vardaru. U osmanskom protuudaru Bugari su se morali potčiniti Osmanlijama i prihvatiti osmansko vrhovništvo. 1389. godine Murat I se pojavio na Kosovu polju i suprotstavio udruženoj srpskoj, bosanskoj, bugarskoj i albanskoj vojnoj sili. Strogo vođena osmanska armija pobijedila je neurednu masu protivriječnih jedinica. Sudbina Srbije je bila tim zapečaćena, pala je na stepen vazalne države Osmanlija. Muratu I nije bilo suđeno da uživa u tom vojnom uspjehu jer ga je izdvojeni srpski borac probo. I u Maloj Aziji su u vrijeme vladavine Murata I nastojalo znatno proširiti osmansko područje. Svog sina Bajazita, Murat I je oženio jednom princezom Germijana, čime je najveći dio te kneževine dopao Osmanlija. 1388.godine Osmanije su za 80000 zlatnika kupile emirat Esref od gospodara Hamita. Od vremena Murata I vladar je trajno imao naslov sultana. Proširenje teritorija nametalo je dalje korake u izgradnji unutrašnje organizacije. 60 – tih godina imenovan je jedan vojni sudac –

4

kazasker, koji je istovremeno bio vrhovni sudac osmanske države. Kadija Burse bio je do tada najviša sudska funkcija. Sada se pored šerijata, za slučajeve za koje nije bilo šerijatskih odredbi, donosio svjetovni zakon – kanun. Murat I je na svog vezira prenjeo i rukovođenje državnom upravom. Novi vezir dobio je zvanje paše. 1385.godine za probleme evropskog teritorija imenovan je drugi beglerbeg - beglerbeg Rumelije. On je zadobio vrhovnu komandu nad cijelom osmanskom armijom. Pod Muratom I je i timarski sistem zadobio svoj konačni oblik. Zakonom je utvrđeno da ubuduće svaki borac koji se odlikuje može postaviti valjani zahtijev za dobijanjem male nadarbine – timara, a za uzvrat je imao služiti kao konjanik s lenom – spahija. Za više vojne položaje Murat I je 1375.godine uveo velike nadarbine – zijamete. Kasnije su civilni činovnici postali uživaoci do tada strogo vojničkog timarskog sistema. Timarski se sistem primjenjivao u evropskim posjedima osmanske države. Na području Anadolije, većina zemljišta ostala je u privatnom posjedu – muluk. Od vremena Murata I oblikovali su se janjičari. Taj novi pješadiski odred bio je vrsta legije stranaca. Mladi ratni zarobljenici davali su se osmanskim seljačkim porodicama u Anadoliji na preodgajanje i učenje turskog jezika. Potom su odlazili u vojnu službu u adžami oglane. Boravišta janjičara postala su centri sufistva. Oni su bili posebno odani sultanu.

Bajazit I 1389 – 1402

Nakon smrti Murata I na prijestolje je stupio Bajazit I koji se pokazao posve ravan svojim prethodnicima. Novi se sultan još za života svoga oca iskazao brzim, neočekivanim osvajačkim pohodima, što mu je donjelo nadimak Jildirim – Munja. Pri stupanju na prijestolje dao je Bajazit I pogubiti svoga brata Jakupa, kako bi uklonio svake pretenzije na vlast. Tim je uvedena praksa koja je u Osmanskoj dinastiji živjela do 17.stoljeća. Bajazit I najstavio je osvajačku politiku svojih prethodnika na oba fronta, i u Evropi i u Anadoliji. Bajazit I je 1391.godine uspio pripojiti područje kojima je vladao Ajdin, najmoćniji emirat zapadne Anadolije, kao i ostale emirate tog područja: Saruhan, Manteše, Hamit i Germijan. Nakon toga preduzeo je kaznenu ekspediciju protiv emirata Karaman. Opsjednuta je Konja, prijestolnica Karamana. Mirovnim ugovorom sa Karamanima, ipak su priznata sva nova Bajazitova osvajanja u Maloj Aziji. Popu Srbije i Bizant je postao vazal osmanskog sultana. Sa Paleologom Manojlom II na bizantski je prijesto došao car koji nije više bio spreman miriti se s takvim stanjem. On je iskoristio Bajazitov anadolski pohod da se od njega odvoji. Mihajlo je zaposjeo Solun i djelove Makedonije, a Bosna i Vlaška

5

stupile su u savez s njim. Bajazit I je pohitio na evropski front i ponovo osvojio teritorije koji su mu bili oduzeti u jugoistočnoj Evropi. 1393.godine on je osmanskoj državi priključio Bugarsku. Vlaška se 1394.godine morala pomiriti sa statusom vazala. Sada je Bajazit I želio osvojiti Carigrad. Zato je 1395.godine dao na aziskoj obali Bosfora sagraditi snažnu utvrdu, Anadolu Hisar ( Anadolska tvrđava ). Sigismund, mađarski kralj kasnije njemački car, organizovao je 1396.godine protiv Osmanlija križarski rat. Ta vojska je krajem septembra 1396.godine kraj Nikopolja na Dunavu pretrpjela potpuni poraz a Osmanlije su prodrle sve do Grčke i Srijema. U Anadoliji je ponovo izbila pobuna Karamana koji su 1397.godine pretrpjeli tako katastrofalan poraz da se njihova država raspala i pripojena je bila O.C.. Uskoro je Osmanlijama propao i emirat Eretna. Kada je Bajazit I 1400.godine prigrabio i Erzincon, sukobio se sa silom Timura3. Sultan se tada usmjerio na sukob sa tim moćnim protivnikom. On je 1401.godine morao napustiti šestodogišnju opsadu Carigrada i sklopio mir sa Manojlom II. Da bi oživio trgovinu, Bajazit I je za područje osmanske države dodjelio Đenovljanima i Dubrovčanima dalekosežne trgovačke privilegije. Bajazit I suprotstavio se Timuru posve samopouzdano. Timur je zahtijevao od sultana da mu se potčini i da bivšim anadolskim sitnim vladarima vrati zemlju koju su oni izgubili u korist Osmanlija. Tako je izbio oružani sukob. Bajazit I je pogrešno procjenio odnos snaga. Timurove su se čete sastojale od Turaka koji su poticali iz Turkestana. Sultan Bajazit I nije bio dorastao geniju poput Timura. Pa i brojčano bila je Timurova oružana sila mnogo nadmoćnija od Bajazitove. Zato su Osmanllije krajem 1402.godine u bitci kraj Ankare pretrpjeli potpuni poraz, a sultan je pao u zarobljeništvo. Timur mu je ponudio ponovo vazalstvo, što je Bajazit odbio. Na kraju je Bajazit I umro u zarobljeništvu.

Period interegnuma 1402 – 1413

Osmanska država nije mogla podnjeti poraz od Timura kraj Ankare i smrt sultana Bajazita I u zarobljeništvu 1402.godine, pa se raspala. Timur je emirima koje su Osmanlije razvlastile vratio njihove zemlje. On je i trojici Bajazitovih sinova dodjelio naslijeđe. Sulejman je dobio evropske posjede, Isa osmansku djedovinu oko Burse, a Mehmet središnju Anadoliju sa Amasjom i Tokatom. Sada je Evropa mogla predahnuti jer je opasnost što je do tada pretrpjela od Osmanlija, barem za neko virjeme bila ostranjena. Tek što je Timur napustio Anadoliju već su izbili sukobi među državicama. I osmanski su prinčevi bili upleteni u borbe. Sulejman, Bajazitov najstariji sin, želio je ostvariti feudalno – 3 Timur znači željezo, a Leng je dobio nadimak zato što je hramao, otud ime Timurleng.

6

državna načela onakva, kakva su se razvila u vrijeme Murata I i Bajazita I, tj. on je težio održavanju timarskog sistema i centralizaciji države. Vodeći princip Isaa, bila su nasuprot tome, decentralizacija i unapređenje gaziske tradicije, usitnjavanje moći, i u vjerskom pogledu sufiska ortodoksija. Dok je Mehmet predstavljao politiku srednjeg puta. Borba među braćom imala je odlučiti kojim će političkim pravcem krenuti ispočetka ujedninjeno O.C.. Vanjske sile nisu bile nikakva zapreka koja bi mogla omesti borbu za vlast u Anadoliji. Nakon smrti Timura 1405.godine njegova se golema država posve raspala. Mehmet, kasnije sultan Mehmet I uklljučio je u svoju državu emirat Surahan, Manteše, Ajdin i Teke. Čak se i Isa 1405.godine potpuno povukao. Sulejman je iskoristio sukob Mehmeda i Isa da svoju državu , ograničenu na Rumeliju, proširi osvajanjima u zapadnoj i srednjoj Anadoliji, te pripojio Bursu i Ankaru. Tada se umješao brat Musa koji je pri podjeli očeve imovine ostao praznih ruku. On je 1410.godine uspio potući Sulejmana koji je nedugo zatim umro. Posljedica tih zbivanja bila je i promjena političko vjerskog kursa osmanske države u Evropi. Kod Muse je svijest gazije porasla do opsjednutosti. Taj se duhovni stav ispoljavao u surovom ugnjetavanju evropskih posjeda, pri čemu je uslijedilo pustošenje Srbije. Danak Bizanta je drastično porastao. Car Manojlo II je pozvao u pomoć Mehmeta koji je siguran u potporu bazileja i Srba protiv Muse, prihvatio tu priliku da pod svoju vladavinu iznova ujedini osmansku državu. Osmanski su se prinčevi sukobili 1413.godine, što je završilo potpunim porazom i smrću Muse. Musin kraj nije značio samo okončanje međuvlašća u osmanskoj državi. Državno jedinstvo zemlje Osmanlija, Mehmetovom pobjedom nad Musom bilo je ponovo uspostavljeno.

Mehmet I 1413 – 1421

Novi sultan, koji je ušao u historiju pod imenom Mehmet I ni približno nije raspolagao snagom Bajazita I prije sukoba sa Timurom. Teritori kojim je raspolagao Mehmet I bio je upola manji od O.C. prije poraza kod Ankare. Trebalo je proći još pola stoljeća da osmanska država u teritorijalnom pogledu mogne zadobiti iste razmjere kao prije Timarove invazije . U Evropi su izbila dva velika ratna sukoba. 1416.godine Osmanlije su se lakomisleno zavadile sa Venecijom pri pokušaju osvajanja egejskih otoka. Osmanska mornarica nije bila dorasla mletačkoj mornarici, koja ju je zbrisala. Sultanu nije preostalo ništa drugo nego u mirovnom ugovoru s Venecijom priznati da osmanska flota ne smije operirati južno i zapadno od otoka Tenedosa. Veće su uspjehe Osmanlije postigle u sukobu sa Vlaškom. Vlaška je Bajazitov poraz od Timura

7

1402.godine iskoristila za oslobađanje od osmanske vlasti, ali je 1416.godine silom oružja opet natjerana da bude vazal. Velika opasnost osmanskoj državi prijetila je od vjersko–socijalnih masovnih pokreta u Anadoliji. Na prvom mjestu valja spomenuti šejha Bedredina, prvobitno sunitskog teologa koji se postepeno razvio u panteističkog mistika. Njega je zbog popularnosti Musa imenovao kazaskerom. Poslije Musinog poraza bio je protjeran. Revolucionarne misli šejha Bedredina proveli su u dijelo 1420.godine mustafiti4. Mustafiti su dobili pomoć od torlaka, turkmenske sekte sličnih ciljeva, čiji je poglavar bio Torlak Kemal. Mustafite su pomogli i seoski stanovnici bivše kneževine Ajdin . Ustanici su pobjeđeni i okrutno pogubljeni. Bedredin, koji se nalazio u Rumeliji i planirao zauzimanje Jedrena, također je poražen. Time nisu prestale pojave unutrašnjeg razdora u osmanskoj državi. Nenadano je na osmansku političku pozornicu stupila osoba koja se predstavljala kao Bajazitov sin Mustafa. On je 1419.godine kao znak svog vladarskog dostojanstva dao kovati novac u Jedrenu. Njega osmanska historija naziva Lažni Mustafa. Mehmet I ga je nazvao lažnim da bi se tako lakše s njim obračunao. No Mehmet I više nije mogao ukloniti svoga suparnika jer je i sam 1421.godine nenadano umro.

Murat II 1421 – 1451

Nakon smrti sultana Mehmeta I prijestolje je naslijedio njegov sin Murat II. Novi sultan Murat II imao je samo 17.godina kada je zaposjeo osmanski prijesto. Murat II je za svoje, približno tridesetogodišnje vladavine nastavio onu politiku ekspanzije koja je odlikovala prethodne osmanske vladare. Od početka svoje vladavine, mladi sultan se sukobio sa problemom Lažnog Mustafe. Mustafin je zahtijev za vlašću značio opasnost ne samo za novog sultana, već i za integritet osmanske države. Činilo se da Mustafa nije tražio vlast nad cijelim Carstvom nego se zadovoljavao sa zapadnom polovicom. Pritome se mogao osloniti na mnoge pristaše, prije svega na nomadska ili polunomadska turkmenska plemena u osmanskoj državi, kojima je dugovao svoje početne uspjehe. Bizantu je odgovaralo Mustafino zahtijevanje zapadne polovice Carstva jer se time Bizant nadao rasterećenju. Koji će princip nadvladati, centralizacija ili decentralizacija, nije odmah bilo jasno, kada su se Lažnom Mustafi priključili u O.C. uključeni emirati Ajdin i Teke. Mustafine raznorodne oružane snage, koje su se pretežno sastojale od azapa, nisu bile dorasle regularnnoj armiji osmanske centralne vlasti. Kada je Mustafa nakon određenih uspjeha 1422.godine krenuo na Bursu, pretrpio je potpuni poraz, 4 militantna sekta koja je dobila ime po predvodniku Mustafi.

8

zarobljen je i po Muratovom nalogu obješen. Nanova je uspostavljena vrhovna vlast nad pobunjenim kneževinama. Azapi su uključeni u osmansku vojsku, počeli su primati platu i postali jedan od najvažnijih redova vojske. Ni Bizant nije jeftino prošao. Osmanlije ne samo da su vratile Galipolje od Bizanta, nego su opsjele i Carigrad. Ni ovaj put se Osmanlijama nije posrećilo zauzeće Bizanta, zato što su Bizantici kao novog pretendenta na osmanski prijesto istakli sultanovog brata mladog Mustafu. Iako je on uspio osvojiti Iznik, bio je pobjeđeni i nakon zarobljavanja pogubljen davljenjem. Sada je osmanski državni vrh mogao poduzeti korake u Anadoliji. Ovaj put su došli na udar kneževine u Maloj Aziji koje su stajale na strani Lažnog Mustafe. Emirat Karaman i Kandar morali su se obavezati na plaćanje danka, a kneževine Manteša, Ajdin i Teke izravno su priključene osmanskoj državi kao sandžaci. Ponovno jačanje O.C. izazvalo je strah ne samo u Bizantu nego i u Veneciji. Venecija je otkupila Solun od Bizantije i time stekla mostobran protiv osmanskih pritisaka u Makedoniji. To im nije dugo potrajalo jer je osmanska flota uspjela na juriš zauzeti Solun 1430.godine. Venecija je 1432.godine morala prihvatiti mir, koji je Osmanlijama otvorio put na Jadran. Još opasnije bilo je sukobljavanje sa Ugarskom. Sile su se iznova sukobile pošto je car Sigismund, ujedno ugarski kralj, 1427.godine, od srpskog despota Stefana Lazarevića uzeo na čuvanje više utvrđenih gradova koje Srbi nisu moglo odbraniti od Osmanlija. Najvažnije odbrambena tačka bio je Beograd. Na ugarsko preuzimanje srpskih gradova Osmanlije su odgovorile zauzimanjem velikog dijela Srbije, čija je tadašnja prijestolnica Smederevo osvojena 1439.godine. Zemlja je razvlaštena i uveden je timarski sistem. 1440.godine Osmanlije su morale prekinuti opsadu Beograda, a bili su odbijeni i njihovi upadi u Erdelj. Prilikom odbrane zemlje posebnu ulogu je imao srpski vojvoda vlaškog porijekla Jan Hunjadi, koji je nakon Sigismundove smrti preuzeo vrhovnu komandu i reorganizovao ugarsku vojsku. Hunjadin je 1443.godine prikupio kneževsku vojsku koja je u zimskom periodu zaposjela Niš i Sofiju. I na drugim frontovima položaj Osmanlija postajao je nepovoljan. Albanci su se pobunili pod vođstvom Skender bega ( Georg Kastriot ), albanskog princa odgojenog na osmanskom dvoru. Karamani su to iskoristili za oslobađanje od osmanske vlasti u Maloj Aziji. To je Karamanima donjelo samo novi poraz. Sultan je sklopio mir sa Ugarima u Segedinu 1444.godine. Sasvim neočekivano i neobjašnjivo sultan Murat II je abdicirao u korist svog dvanestogodišnjeg sina Mehmeda II. Kada su Ugari prekršili mir, Murat je ponovo zaposjeo prijestolje i Ugarima nanjeo težak poraz kod Verna, i potom ponovo abdicirao. Zbog ustanka janjičara, Murat II je morao 1445.godine još jedanput, sada do smrti, preuzeti vlast i brinuti se za povratak mira i reda. On je potčinio despota Moreje, Paleologa Konstantina, koji je na sultanov poticaj postao posljednji bizantski car. 1448.godine Jan Hunjadin

9

ponovo je probao potisnuti O.C. iz Evrope. Taj je pokušaj propao jer je Hunjadinova vojska pretrpjela težak poraz na Kosovu polju. Kada je Murat II 1451.godine neočekivano umro ostavio je svom mladom sinu Mehmetu II državu koja se opet ubrajala među najznatnije sile u Evropi i u zapadnoj Aziji. Za vrijeme Murata II u janjičarskom je odredu uspostavljen novi način regrutacije tzv. devširma ili prikupljanje dječaka. Među janjičarima je rastao uticaj derviškog reda bektaša.

Mehmet II 1451- 1481

Sa Mehmetom II na vlast je došao sultan koji je osmansku državu iz reda regionalnih veličina iznio do ranga velike sile. Odmah nakon stupanja na prijestolje 1451.godine dao je odstraniti brata Ahmeta, da bi tako osigurao neograničenu moć. Bratoubojstvo je bilo još od Bajazita I, u vladarskoj kući uobičajno, a Mehmet II ga je krajem svoje vladavine još i ozakonio sa stajališta ideologije vlasti. Karamani su još jednom htijeli da se oslobode moći O.C. ali su opet bili poraženi. Sada se mladi sultan mogao posvetiti želji svoga srca – osvajanju Carigrada. Sloj privatnih zemljoposjednika protivio se odlučnoj vojnoj akciji protiv Bizanta, jer se plašio da će eventualno osvajanje Carigrada okrenuti cijelu Evropu protiv O.C.. Suprotne su shvaćanje zastupali dostojanstvenici koji su uživali nadarbine zijamete i hasove. Kao povod Mehmetu poslužila je tzv. Orhanova afera. Car Konstantin XII držao je na svom dvoru Orhana, osmanskog princa, kako bi u nuždi mogao ucjeniti sultana. Mehmet II je plaćao određeni iznos da princ ostane u bizantskom pritvoru. Kada je Mehmet II krenuo u pokod protiv Karamana, bazileje je drastično povećao iznos koji je Mehmet II trebao da plati za princa. Kao prvu mjeru on je 1452.godine, nedaleko od carskog grada, na evropskoj obali Bosfora, dao sagraditi snažnu tvrđavu kao mostobran. Poslije 54 dana opsade, pao je Carigrad – Zlatna jabuka 20. 5. 1453.godine u ruke Osmanlija. Pritom je pao i Konstantin poslijednji istočnorimski car. Sultan Mehmet II koji je zbog zauzeća Carigrada dobio nadimak Osvajač – Fatih, premjestio je svoje sjedište iz Jedrena u Carigrad, ubuduće zvan Istanbul. Stanovništvo uže gradske jezge bilo je sada pretežno islamsko. Golema crkva, Sveta Sofija pretvorena je u džamiju Ajasofiju. U gradskom središtu podignut je, prema orijentalnom običaju, natkriveni bazar Kapali Čaršija. Osvajanje Carigrada učvrstilo je položaj O.C. u Evropi. Nakon toga Mehmet II se posvetio unutrašnjopolitičkim rekonstrukcijama. Kratkim postupkom smjenio je velikog vezira Kandari Halila. Osvajanje Carigrada dalo je početni zamah široj vojnoj akciji na Balkanu s promjenjivom ratnom srećom. Vrhunac pohoda bila je

10

ospada Beograda 1456.godine koja je propala. Od 1459.godine i sjevernosrpska država bila je uključena u osmansku državu, a zatim i Moreja. Posljednji ostatak Istočnog Rimskog carstva preostao u Aziji – Trabzon pripojene je 1461.godine. O.C. priključeni su i Amasja i Isfendijar. Tako je sultan dobio novog protivnika Uzuna Hasana, gospodara turkmeneske države Bijelog Ovna - Akojunlu. Na Balkanu se Vlaška osamostalila pod Vladom IV, koji je pretrpio poraz i pobjegao u Ugarsku. 1463.godine sultan Mehmet II osvojio je mletački grad Argos, i pala je Bosanska kraljevina. Evropa je pokušavala stvoriti protuosmansku koaliciju, koja bi obuhvatala i državu Bijelog Ovna i Krimski Hanat, pa okružila državu Osmanlija. Među silama nije bilo jedinstva pa se Venecija prema O.C. našla usamljena. Samo je ugarski kralj Matijaš Korvin 1464.godine poduzeo neuspješan upad u Bosnu koju su Osmanlije bile osvojile. Veliki dio stanovništva Bosne, nekon što su Osmanliej osvojile njihovu zmlju prešao je na islam. Nada Mlečana da će pomoću pobunjenih Albanaca barem omesti zamah osmanske ekspanzije, bila je osuđena na propast. Sada su Osmanlije morale voditi rat na dva fronta. Zbog smrti emira Ibrahima izbili su sukobi u kneževini Karaman oko nasljedstva. 1466.godine Murat II ih je osvojio i pretvorio u ejalet ali je jedan princ pobjegao kod Uzun Hasana i od njega isposlovao pomoć protiv O.C.. Uzun Hasan je 1473.godine doživio težak poraz i uskoro umro. Od članova antiosmanske koalicije prostao je još samo Krimski Hanat. Venecija koja je ostala sama, 1470.godine sklopila je mir. Ostalim vojnim akcijama Mehmeta II nije bilo dosuđeno da uspiju. On je čak pokušavao osvojiti i Rim. Početni uspjesi nisu se mogli dalje razvijati jer je 1481.godine Mehmet II umro u 51.godini života. Mehmet II je sproveo određene mjere kojima je iz temelja promjenio unutrašnju strukturu svoje države, kao i određenu agrarnu reformu. Sada je u državi osmanlija upotpunosti proveden feudalizam nadarbina. Timarski sistem koji je postao općevažeći, stoljećima će obilježavati društveno – ekonomske odnose u državi Osmanlija. U osmanskom je nadarbinskom feudalizmu od Mehmeta II važnu ulogu imalo davanje u zakup poreznih prihoda tzv. porezni zakup – iltizam. Mehmet II nije donjeo samo brojne profane zakone – kanune, nego je kodificirao i mnoge već postojeće pojedinačne zakone.

11

Bajazit II 1481 – 1512

Radi osiguravanja nasljedstva na prijestolje, princu Dženu dodjeljeno je važno mjesto namjesnika Karamana sa sjedištem u Konji. Stariji se Bajazit zadovoljio vrlo udaljenim namjesništvom u Amasji. Kada je sultan umro, veliki vezir Karamani Mehmet paša je prikrio njegovu smrt u prijestolnici, te poslao vijest za Bajazita i tajnog glasnika Džemu. Bajazitove su se pristaše domogle pisma za Džema. Kada su janjičari saznali za dvostruku igru velikog vezira pobunili su se i smakli ga. S njihovom je moću Bajazit II mogao zasjesti na osmanski prijesto. Prvi je potez novog sultana bio djelimično ukidanje agrarnih reformi njegova oca. Očito namjeravajući podjeliti O.C., princ Džem se ustoličio u Bursi 1481.godine. Bajazit II mu se suprotstavio i nanio mu uništavajući poraz, pa je Džem pobjegao Memlucima. Bajazitova vladavina nije bila ni u unutrašnjopolitičokom ni u vanjskopolitičkom pogledu spektakularna. Dobitci teritorija su neznatni, poput pripajanja Hercegovine 1483.godine i zauzeće luka Kilije i Akermana. Zbog Osmanskog otpora propao je poljski pohod radi zauzeća Moldavske. Od 1485. do 1491.godine Osmanlije su se sukobile sa memlučkim Egiptom. Povod ratu bila je činjenica da su Memluci , princu Džemu pružili utočište pošto ga je Bajazit II prvi put porazio, te mu pomogli da iznova provali na područje O.C.. Ali zapravo je posredi bila vlast u istočnoj Anadoliji. Pobjedili su Memluci i O.C. oduzeli neka područja. Za Osmanlije je nešto uspješniji bio pomorski rat protiv Venecije 1499 – 1502.godine, kome je cilj bio zaokruživanje područja osmanske hegemojihe na poluotoku Moreji. Osmanlije su se morale zadovoljiti malim teritorijima jer je na papin pritisak 1501.godine, Ugarska pristupila u rat na strani Venecije, a Osmanlije nisu smatrale pogodnim ratovanje na dva fronta. Bajazit II je u vlastitoj državi i u inozemstvu, osobito u Evropi, uzdržava veliku špijunsku mrežu. U unutrašnjopolitičkom pogledu glavni su napori Bajazita II, na početku vladavine bili usmjereni na uklanjanje nezadovoljstva. On je vratio konfiskovano zemljište i pustio u promet novac s većim iznosom plemenite kovine. 1501.godine prema odluci Carskog divana uveden je izvanredni porez – avariz koji je ubiran od svih podanika. Posljednjih godina svoje vladavine povukao se bolešljivi, stari Bajazit II od vladarskih poslova, dok su njegovi sinovi Ahmet, Korkut i Selim započeli ogorčen spor zbog nasljedstva. Bajazitu je preostalo samo to da

12

1521.godine odstupi u korist sina Selima, miljenika janjičara. Novi sultan reagovan je na svoj način tako što je dao otrovati svoga oca.

Selim I 1512 – 1520

Sa Selimom I opet je došao na vlast sultan koji je nastavio ekspanzionističku tradiciju svojih prethodnika. Iako je njegova vladavina trajala samo 8.godina bila je važna za konsolidaciju osmanske pozicije kao svijetske sile. Pri Selimovom stupanju na prijesto državno jedinstvo bilo je ponovo ugroženo. Njegova su braća pokušala prigrabiti vlast za sebe. Jedan od njih, Ahmet uspio je sa ostatcima stare turkmenske aristokracije zauzeti Konju i tako politički zagospodariti Anadolijom. Zaprijetila je opasnost i od pokreta kizilbaša na čelu sa sultanovim nećakom Muratom. Selim je mogao izaći na kraj sa pogibeljnim pojavama rasula na samo zahvaljujući brutalnoj vojničkoj naravi, od kuda i njegov nadimak Strogi – Javuz, nemo mnogo više čvrstom, centraliziranom državnom aparatu koji mu je bio na raspolaganju. Pobunjene se kizilbaše, unatoč potpori šaha Ismaila, nisu mogle držati, a princ Murat pribjegao je Ismailu. Selimov je brat Ahmet bio također pobjeđen i nakon zarobljavanja udavljen. Ista je sudbina zadesila drugog brata Korkuta. Selim I je dao pogubiti i nećake pa čak i 4 vlastita sina. Tako je prema zakonu Mehmeta Osvajača nasljedstvo imalo biti osigurano sinu miljeniku Sulejmanu. Progon kizilbaša velikih razmjera otvorio je Selimu I put prema izravnom oružanom sukobu s perziskim šahom. U bitci na otvorenom polju, 1514.godine kraj Kaldirana, safavidske čete šaha Ismaila nisu bile dorasle izvanredno uvježbanoj, brojčanoj i tehnički premoćnoj osmanskoj armiji, te su bile poražene. U periodu od 1514. do 1516.godine pripojeni su O.C. prostrana kurdska područja u istočnoj Andoliji oko Dijabekira, Mardina i Birlisa, te memluča vazalna kneševina Zulkadr. Prema Selimovom osvajačkom planu sada je na red došlao memlučka država. Porazio je Memluke kod Mardž – Dabika, a kada su oni odbili da postanu vazali, Osmanlije su krenule do Egipta. 1517.godine pred vratima Kajra dogodila se odlučna bitka protiv Memluka. Sveti gradovi islama Meka i Medina priznali su osmanskog slutana za novog zaštitnika. Selim I je dao dovesti u Istanbul posljednjeg abasidskog halifu , tu ga je lišio svjetovne moći, a čast halifa prenjeo se na osmanske sultane. Selim I je namjeravao pokoriti kršćansku Evropu. Novi pohod bio je usmjeren protiv Rodosa. Kako je za tešku operaciju, protiv otoka bila nužno velika ratna flota, sultan Selim I uzeo je u svoju službu

13

zloglasnog morskog razbojnika Hajrudina Barbarosu. Slavohlepni sultan nije mogao ostvariti svoj plan jer je 1520.godine neočekivano preminuo, navodno od kuge.

Sulejman I 1520 – 1566

Sa Sulejmanom I na vlast dolazi sultan koji je po pravilu, na baš sasvim s pravom, smatrao i smatrat će se najvažnijim osmanskim vladarom. Sulejman I prilikom stupanja na prijesto imao je 26.godina. Već je kao princ bio primjereno pripremljen za tešku dužnost sultana. Kao mladić postao je namjesnik sandžaka, a u vrijeme vladavine svog dijeda Bajazita II dobio je sandžak Kafa. Kada je Selim I postao sultan, Sulejman je dobio namjesništvo Manise koje je zadržao do očeve smrti. Sulejman I je bio velikodušan, obazriv i uglavnom pravedan. Prilikom preuzimanja prijestolja prijatila je opasnost da ponovno otpadne Srbija. Beglerbeg tog vilajeta Kamberdi Gazali, proglasio se na vjest o Selimovoj smrti suverenim vladarom. No osmanskim trupama nije teško utvrditi hegemoniju O.C. u Srbiji a beglerbeg je platio životom. Sada se Sulejman I pripremao za pohod na Evropu. Dvije okolnosti su omogućile osmanski prodor u srce Evrope, a to su protestantizam u Evropi i znatni izvori bogatstva, omogućili su novi osmanski rat. Osmanski napori usmjereni su na 3 fronta:

1. protiv Ugarske, pa i protiv Habsburgovaca u Austriji;

2. protiv otoka Rodosa, a zatim protiv Mlečana;

3. protiv Safavida u Perziji.

Prvi je pohod poduzet na sjeverozapadnom frontu i 1521.godine usmjeren protiv tada ugarske tvrđave Beograda, koja je zatvarala put prema Ugarskoj i Beču. Nakon osvajanja Beograda prodor nije nastavljen dalje u Ugarsku. 1522.godine došao je na red Rodos. Nakon teške opsade ivanovcima nije preostalo drugo osim da otok prodaju osmanskim oružanim snagama, uz zajamčenu slobodu polvačenja na Maltu. Tim je osigurana osmanska hegemonija u istočnom Sredozemlju. 1524.godine otpadništvom je prijetio Egipat jer se njegov beglerbeg Ahmet paša proglasio sultanom. Osmanska je armija pod zapovjedništvom velikog vezira Ibrahima uspjela zagospodariti situacijom u Egiptu. 29.8.1526.godine bitkom kraj Mohača Ugarska je nestala sa političke pozornice kao nezavisna država. Poslije Mohačke bitke Ugarska je podjeljena

14

na dva dijela. Zapadni dio je pripao kralju Ferdinandu Habsburškom, a istočni dio ugarskom magnatu Ivanu Zapolji, izabranom za ugarskog kralja koji je priznao osmansku vlast. 1529.godine Osmanlije su poduzele veliko pohod na Beč. U toku tog pohoda Habsburgovcima je oduzet Budim i predan Ivanu. No opsadi Beča, zbog uspješnog otpora Habsburgovaca nije bilo suđeno da uspije. Nakon propasti pregovora iznova je 1532.godine oživio rat protiv Austrije. Nakon malog uspjeha Osmanlije su sklopile mir sa Bečom. U Sredozemlju je Karlo V unajmio Doriu koji je uspio izvesti osvajanja na Peloponezu. Porta je zadužila gusara Hajrudina Barbarosu koji je postao beglerbeg Alžira i istodobno admirala osmanske flote – kapudan paša. Osim pustošenje italijanskih obala, flota Hajrudina Barbarose uspjela je zauzeti Tunis, čime je i zapadno Sredozemlje uveliko dospjelo pod osmansku kontrolu. Međutim, Karlo V je jedinim protuudarom ponovo zauzme Tunis. Kada se 1532.godine pokrajina Bitlis priključila Safavidima u Perziji, osmanskoj je hegemoniji zaprijetila opasnost. To je bio povod novom osmanskom pohodu protiv Safavida 1534.godine pod zapovjedništvom velikog vezira Ibrahim paše. Ibrahim je uspio zaposjesti safavidsku prijestolnicu Tebriz, a sultan je zauzeo Irak sa Bagdadom. U to je vrijeme 1536.godine sklopljen prvi ugovor o prijateljstvu između O.C. i Francuske. Zaključivanje ugovora sa Francuskom bilo je vrhunac diplomatskih postignuća velikog vezira Ibrahima. Sultan je pao sasvim pod uticaj svoje žene Hurem sultanije, kojom se oženio prema šerijatu. Hurem sultanija, koju su Evropljani zvali Rokselana intrigirala je protiv prijateljstva Ibrahima i sultana. Rokselana je udesila da Ibrahim bude po kratkom postupku smaknut 1536.godine. Sukobom između Hurem i Ibrahima počele su i haremske intrige na osmanskom dvoru koje će pridonjeti nemoći osmanske centralne vlasti. 1538.godine dotad nezavisna kneževina Moldavska također je bila jednim pohodom prisiljena priznati osmansku vlast. Kada je Ferdinand Habsburški poslije smrti osmanskog vazala Ivana Zapolje htio zaposjesti cijelu Ugarsku, osmanske su trupe iznova počele borbu protiv Habsburgovaca. Budim je zajedno sa sjedišnjim djelom Ugarske 1541.godine u čas anektiran i predan Ivanu Sigismundu. Iz istočnog su Ugarskog kraljevstva razvila vazalna osmanska kneževina Erdelj. Borbe su se s Habsburgovcima otegle do 1547.godine kada su privremeno završene. 1551.godine iznova su se rasplamsale jer su Austrijanci osvojili istočnu Ugarsku. Taj rat se završio zaokruživanjem osmanskih teritorija u Ugarskoj. Sulejmanov je posljednji pohod bio usmjeren protiv novog habsburškog vladara cara Maksimilijana, koji nije mogao prihvatiti gubitak Erdelja. Pothvat je 1566.godine donio samo osvajanje tvrđave Sigeta. Sulejmanu nije bilo suđeno da okuša taj trijumf jer je umro 3 dana prije pada grada. Tadašnji je veliki vezir Mehmed paša Sokolović prikrio smrt sultana starijeg više od 70.godina, kako trupe ne bi prerano

15

napustile opsadu. Vladavina Sulejmana I Veličanstvenog5 bila je važna i zbog primjetnih umjetničkih inovacija. Najvažnije je bila zakonodavna djelatnost, zbog čega je Sulejman I dobio nadimak Kanuni – Zakonodavac. Smaknuće velikog vezira Kara Ahmeta svodi se na uticaj Rokselane koja je taj položaj željela za svoga zeta Rustema. Više ili manje na Rokslanin uticaj uklonjen je princ Mustafa, sultanov sin iz braka sa prvom ženom. Za sultana je zaista postojala opasnost da ga potisne sin Mustafa, popularan i cjenjen među janjičarima. Pogubljenje drugog sina sultana, princa Bajazita, jedva se moglo izbjeći s gledišta državnog razloga. Bajazit je još za očeva života htio za sebe osigurati nasljedstvo protiv brata Selima, koji je nakon Sulejmanove smrti stupio na prijestolje kao Selim III. Najvažniji vanjskopolitički uspijeh, sveopće priznavanje O.C. kao evropske sile 1536.godine bila je prije svega zasluga diplomatski vrlo odabranog velikog vezira Ibrahima.

Selim III 1566 – 1574

Nasljednik Sulejmana I bio je Selim III, notarna pijanica, posljedica negativnog odabira, jer su dva mnogo sposobnija Sulejmanova sina, Mustafa i Bajazit, također kandidati za prijestolje, likvidirani još za Sulejmanova života. To se sa druge strane, gotovo i nije negativno odrazilo na osmansku državu jer je moć i dalje bila u rukama Sokolović Mehmed paše, jednog od najsposobnijih velikih vezira. Na vijest o Sulejmanovoj smrti ponovo su iskrsle lantentno prisutne centrifugalne tendencije, što je bilo karakteristično za dotadašnju historiju O.C. pri svakoj promjeni na prijestolju. Ovaj put je pokušala dinastija Zaidita u Jemenu 1567.godine oborila još ne sasvim učvršćenu osmansku vlast. Pritom je manju ulogu imao vjerska suprotnost, a veću ulogu opće odbacivanje osmanske sile kao tuđinske vlasti u zemlji. Poslije slamanja ustanka 1570.godine Jemen je podjeljen na dvoje: dio koji su Osmanlije držale zaposjednutim ostao je oko 60.godina osmanski vilajet tipa salijane, a preostalo je područje postalo vazalna država pod vlašću zaidiskog imama. Istodobno je veliki vezir Sokolović Mehmed paša vodio mirovni pregovor sa Austrijom, s kojom je od pohoda na Siget 1566.godine postojalo ratno stanje. Mir zaključen 1568.godine u Edirnama u teritorijalnom pogledu osigurao status quo. U ugovoru u Spejeru 1570.godine odrekao se car Maksimilijan II pretenzija na istočni dio Ugarske, dok se 5 Nadimak Veličanstveni zbog sjaja dvora i odabrane odjeće.

16

tamošnji kralj Ivan Sigismund ubuduće morao zadovoljiti naslovom vojvode Erdelja. 1569.godine Visoka Porta pokušala je preoteti Rusima hanate Kazan i Astrahan. Osmanska je provala s onu stranu Kavkaza i sjeverno od Kaspiskog jezera istodobo bila usmjerena i protiv Sfavida. Pri toj su vojnoj akciji, Astrahan i Kazan, definitivno izgubljeni za svijet islama. Propao je i osmanski plan da se prokopa kanal Volga – Don koji je uz strateški cilj trebao da ima i funkciju trgovačkog puta. Uspješan je bio osmanski pohod 1570.godine protiv mletačkog otoka Kipra, koji je bio istureni bastion Evropljana u istočnom bazenu Sredozemlja. Osvajanje otoka urodilo je stvaranjem protuosmanske lige ( Papska, Venecija i Španjolska ) koja se oblikovala na poticaj pape Pija V. Čak je snažna flota pod Don Juanom Austriskim uspjela kraj Lepanta 1571.godine uništiti osmansku flotu koja je prodrla u Jadran. Kako se poslije te pobjede liga raspala, Osmanlije su mogle zadržati svoje stečevine zajedno s Kiprom. Zahvaljujući osobnom zauzimanju velikog vezira Sokolović Mehmed paše Osmanlije su u toku samo jedne godine uspjele izgraditi novu flotu. Venecija se uskoro pomirila sa situacijom, i 1573.godine s Portom zaključiti mir, te se sa iznova zajamčenim povlasticama, sedam desetljeća u miru bavila trgovinom sa O.C.. Španjolska je 1574.godine uzaludno pokušavala Osmanlijama preoteti Tunis.

Murat III 1574 – 1595

Pošto je 1574.godine Selim III umro, na prijestolje se uspeo Murat III kao najstariji sin. On je dao pogubiti petoricu svoje braće. I pod novim je sultanom veliki vezir ostao Sokolović Mehmed paša, koji je faktički sam vladao. U prvim godinama svoje vladavine prepustio se Murat III posve uticaju svoje ljubimice Safije Sultanije, rođene Mlečanke. Kasnije su za njega ljubavne ambijcije izbile u prvi plan. Tako je nastala neka vrsta presedana: većina je kasnijih sultana živjela u zlatnom kavezu harema, gotovo se upće ne brinući o državnim poslovima. Veliki vezir Sokolović Mehmed paša postigao je nove diplomatske uspjehe. 1577.godine produžen je mirovni ugovor sa Austrijom za 8.godina te sklopljen ugovor sa Poljskom. 1580.godine nastala je prva kapitulacija Engleske. Unatoč svojoj općenitoj nebrizi o politici, odlučio se Murat III, protiv volje Sokolović Mehmed paše, za pohod protiv Perzije 1578 – 1590.godine, koja se nalazila u teškoj krizi nakon smrti šaha Tahmaspa. Mir zakljušen u Istanbulu

17

između Visoke Porte i Perzije 1590.godine sankcionisao je sva osvajanja. Veliki vezir Sokolović Mehmed paša nije doživio završetak tog rata jer ga je 1579.godine probo neki svrgnuti bosanski timarnik. U svojoj posvemašnoj ovisnosti o haremu sultan je postojao sve nepovjerljiviji prema velikim vezirima. Pod njegovom je vlašću funkcija promjenila nosioca 10 puta. Odluke o najvažnijim državnim poslovima donosile su se uglavnom u haremu. Epoha koja je počela sa Muratom III ne naziva se bez razloga razdoblje vladavine žena. 1593.godine iznova su se rasplamsale borbe sa Austrijom zbog pograničnih sukoba. Između Austrije i O.C. u međuvremenu se obrazovala neka vrsta vojene krajine na području na kome je vladao trajni mali rat. Osmanska je vosjka uspjela 1594.godine zauzela grad Gjor, koji je ponovno izgubljen 1598.godine. Dunavska kneževina Erdelj, Moldavska i Vlaška zbacile su 1594.godine Portino vrhovništvo. Kraj vojnog sukobljavanja, koje je na to uslijedilo u sklopu tzv. Petnestogodišnjeg ili Dugogo rata, mir 1606.godine, Murat III više nije doživio.

Mehmet III 1595 – 1603

Mehmet III, sin Murata III bio je posljednji osmanski vladar koji je za položaj sultana još bio pripreman na prikladan način. Od 16.godine do stupanja na prijestolje bio je sandžakbeg u Manisi. Nakon obaveznog bratoubojstva, novi se sultan za svoje osmogodišnje vladavine, slično ocu, jedva uopće zanimao državnim poslovima. Stvarnu je moć imala sultanija majka – valide. Veliki su se veziri smjenjivali još brže nego pod Muratom III. U vrijeme Mehmeta III najvažniji je bio tzv. Petnestogidišnji rat sa Austrijom. Za Portu je situacija postala osobito opasna kada je udružena vojska dunavskih kneževina pobjedila osmanske trupe 1595.godine kraj Giurgiua u Vlaškoj, pri čemu se odlikovao vlaški vojvoda Mihajlo Hrabri. Budući da je novi Erdeljski knez Sigismund Bočkaj, priznao vrhovnu vlast Habsburgovaca, morala je Porta svoje interese povesti vojnim putem. Ne samo što je uspjela 1596.godine zauzeti utvrđeni grad Egru, nego je postigla odlučujuću pobjedu, posljednju pobjedu u otvorenoj bitci. Poslije smrti Mihajla Hrabrog 1601.godine morale su kneževine Moldavska i Vlaška uskoro iznova priznati osmansku vlast. Sam se rat još dugo odugovlačio do 1606.godine.

18

Ahmet I 1603 – 1617

Na dugi je rok propadanje jedva mogla zadržati jača vladarska ličnost poput novog sultana Ahmeta I koji je imao samo 13.godina. On je bio odgajan samo u saraju. Za vladavine Ahmeta I i njegovih naslijednika nije se više mogla oblikovati nikakva trajna vodeća snaga. Veliki su se vezri i dalje brzo smjenjivali i nisu imali nikakvog političkog uticaja ni u miru ni u ratu. Jedina odluka koju je Ahmet I donio više – manje sam bilo je ukidanje do tada obaveznog bratoubojstva pri stupanju na prijestolje. Neposredni i najvažniji povod bilo je to što je on bio vrlo mlad pa još nije imao djece, te u slučaju eventualne prerane smrti ne bi imao naslijednika. U jugoistočnoj je Evropi O.C., unatoč golemim naporima, moglo postići tek neznatne rezultate. Samo su se osvajanja Egra 1596.godine i Kanjiže 1600.godine pokazala trajna. Vojni pakt između Istanbula i Beča nije doveden u pitanje čak ni protuhabsburškim ustankom u tzv. kraljevskoj Ugarskoj pod vođstvom Bočkaja, koji je Austrijancima preoteo i odmetnutu, do tada osnansku vazalnu kneževinu Erdelj, te bio izabran za Erdeljskog kneza. Tako je 1606.godine na Žitvi između Habsburgovaca i Osmanlija zaključen mir, kojim nije zadržan status quo. Ukinut je danak koji su do tada plaćali Habsburgovci , a Habsburški car priznat je kao vladar ravan sultanu. Kneževina Erdelj postala je praktički nezavisna. Osmansko vođstvo sad se usredotočilo na istok. U Anadoliji su poslije poraza Safavida oživjeli ustanički pokreti. Posebno je opasan bio odred celalija pod Kelenderoglu Mehmetom. Previranja je bilo i u Srbiji. Kanbulat Ali iskoristi je trenutak i otcjepio se od Carstva. On se udružio sa libanskim emirom Fahradinom, proglasio nezavisnost i uspostavi diplomatske odnose sa vojvodom Toskane. Osmanska je državna sila uspjela 1608 – 1609.godine stati na kraj neposluhu Kanbulata i bunama celalija. Osmanske trupe upotrijebile su se protiv Perzije i safavidskih prodor je bio zaustavljen. Mir zaključen 1612.godine u bitnom se orijentisao prema uvjetima mira u Amasji.

19

20