Osman Đikić (1879-1912.)

- Osman Đikić rođen je 1879. godine u Mostaru, gdje je završio ru ž diju i nekoliko razreda gimnazije. Kad je isključen iz gimnazije, seli se za Carigrad, gdje nastavlja školovanje. Iz Carigrada odlazi u Beograd, a onda u Be č , gdje završava trgovačku akademiju. Radio je kao bankovni činovnik u Zagrebu, Br č kom i Mostaru. 1909. godine seli se u Sarajevo, nakon što je izabran za sekretara muslimanskog kulturnog društva "Gajret" i za urednika lista "Gajret", a već sljedeće godine, 1910, pokreće politički list "Samouprava".

Poeziju je počeo pisati veoma mlad, a objavljivao ih je u listovima "Bosanska vila", "Zora", "Behar" i dr. Bio je i sakupljač narodnih umotvorina, ali ih nije objavio, već je sve skupljeno ustupio Srpskoj akademiji nauka u Beogradu. Neobjavljena zbirka Hercegovački biser, Srpske muslimanske narodne ženske pjesme u Hercegovini.

Osman Đikić umro je u Mostaru 30. marta 1912. godine.

U politici [uredi]

U vrijeme prvih saborskih izbora, 1910. godine, bio je jedan od kandidata Saocijal-demokratske stranke za treću kuriju.

Djela [uredi]

Zbirke pjesama [uredi]

Pobratimstvo, 1900. Muslimanskoj mladeži, 1902. Ašiklije, 1903.

Folklorne drame [uredi]

Zlatija, 1906. Stana, 1906. Muhadžir, 1909.

Zilhad Ključanin:

POBOŽNO-DIDAKTIČKA POEZIJA OSMANA ĐIKIĆA

- tri tematska niza: patriotski (Pobratimstvo), ljubavni Ašiklije) i pobožni (Muslimanskoj mladeži);

- rodoljublje vezano za nacionalni osjećaj srpstva u doba književne plarizacije; patriotska poezija je prigodna, svečarska;

- poetsko-nacionalna agitacija svodi se na svesrpstvo; vjera je elemenat ujedinjenja, Đikić Boga vidi kao ujedinitelja:

Ustraj, ne očajavaj, sveta j' staza ova,Allah vječni daće i braća trivjerna

1

Vjerom razbraćena, zbratiće se s' novaI vinuće srpskim kolom zagrljena... (San)

- Bog ima «zadaću» da zaštiti domovinu i naciju (srpstvo); pravda i prošlost su središnji pojmovi nacionalnog romantizma/romantičnog nacionalizma;

- ljubavni tematski niz počinje još u Pobratimstvu u pjesmama Prvi poljub, Emini, U ponoći, Moja ruža, Noćas sam te opet snivo;

- dovršio se u zbirci Ašiklije; ovdje je lirski subjekt stišaniji nego u prethodnoj zbirci;- forsiranje istočnjačkog senzibiliteta; Đikićev orijentalizam ima ishodište u lektiri: srpski

romantizam (V. i Drag. Ilić, Zmaj); formalna struktura njegovih pjesama je sevdahlijska;- pobožni niz u zbirci Muslimanskoj mladeži; ko je implicitni čitalac – Ljubica Tomić-Kovač:

religiozni obrazovani čitalac;

Vedad SpahićROB I SLAVUJ KANONA

- rodoljubiva ili politička poezija; tri teme: u boj na dušmanina, stara slava i bratska sloga;- poezija političkog programa; prevlast retoričke funkcije; sirova politička parola;

Ne, nikad neće, ko se Srbom zove, Pred vama strepit', nit se molit vama,Nećete prepast' oči sokoloveOvoga sv'jeta najžešćim mukama

(Dušmanima)

Al' kad jeknu stjenjem tvojimBojne trube, mila mati,Eto sina, da za zajam,Tvom dušmanu zajam vrati (Oproštaj)

Kad će braća istaVjerom razbraćenaU jednom se koluNaći zagrljena.

(Pozdrav braći i 'Srpskoj domaji')

Sedžde čineć Tvojoj Sili,Molim Ti se, Bože sveti,Blagoslovi moj zavičaj –Ovo st'jenje i vrleti!

(Molitva)

2

Mojim brdima

O, vas ja ljubim, moja brda sura,Studeni stanac, na kom cvijet ne cvjeta.Orlova sijelo, ročište bura,Gdje munja munju s gromovima sreta! …

A duša moja u zanosu miluSvijetle slike pred okom mi stvara:Ja vidim ponos, gospodstvo i siluVlastele naše i naših vladara!

Ja vidim divne vitezove one,Muškog oka i mišice čile,Oči mi suze radosnice rone,A duša hrli ljubi slike mile.

- ljubavna lirika je depo konvencionalnih toposa romantičarske orijentalističke egzotike iz druge i treće ruke; preuzimanje tema, motiva, simbola, stilskih sredstava iz srpske romantičarske poezije, evropske (Gete, Hajne) i bh (Šantić, Bašagić); dekorativna namjena tih elemenata;

Sve sevdahom živo gori,Ljubovanju sve se dalo,Samo moje srce nijePremaljeće razigralo.

(Behar geldi)

Dok odaju nađem tvoju,U njoj tebe, tugu moju,Izgrišću ti usne rujneSva ti vrata porazbiti

(Bre đavole, kono more!…)

Milo lane

Pa kada je Allah htio tako,Ja ću uv’jek poslušan mu biti,I mirisnim njegovijem daromUv’jek ću se gizdat’ i kititi

Uv’jek ću se gizdat’ i kititi,I mirisom napajati grudi;A srce će moje razdraganoU sevdahu pjesme da razbudi

3

Gle, zvjezdicu...Gledaj, rujnu zoru, kadaSa istoka pomalja se;I svodovi neba plavaU grimizu kad se krase.

- Onako se rumen prospe,Đul-obrazom mile moje,Kad stidljivo na moj obrazSpusti slatke usne svoje.

Ašik bulbulU haz-bašči đul đulio,Đžanum, kuzum,Đul đulio, mirisao,Tatli benum!

Na tom đulu bulbul vij'oKajde jasne,U sevdahu provodioČase krasne.

Ali dođe sauk-buraJednog danaI potrga gondža-cv 'jetkeĐulu s' grana

Tužio je bulbul mali,Suze lio,Al' izvidat' đula nijeKader bio!

U haz-bašči đul venuo,Đanum, kazum!Kraj njeg bulbul izdisao,Tatli benum!

Dvije žrtve

1.Sabah zora … sunce iza gora,Haber pade iz pašinih dvora:Sinoć prosci stigli iznenada,Iznenada iz daleka grada,Zaprosili jedinicu Zlatu.Babo dao, nije ni pitao,Majka dala, druge ne imala,I ako je ćerkin sevdah znala.Amanete uzeli i dali,I kićenu svadbu zakazali

4

2.Sabah zora … sunce iza gora,Kara-haber iz pašinih dvora:Sinoć svati svu noć šenlučili,Jutros s plačem razbuđeni bili.Dilber Zlate niđe ne imade,Niti iko štogod za nju znade.Samo mutni Neretvini vali,To rekoše Čelebiji-AliI svoja mu njedra otvorišeDvoje milih tuna sastaviše

- religiozno-didaktički niz; apsolut vjere kao temeljno obilježje bošnjačke knjževnosti austrougarskog razdoblja; vjera je, zapravo, bila najsigurniji put do čitateljstva; podilaženje čitalačkim ukusima, zahtjevima, očekivanjima;

Njegovo usahlo oko, što samrt pred sobom gleda,

Ni jednom ne planu gnjevom nit’ usna njegova kada

Pohuli Svevišnjeg Boga; s opekla lica mu bl’jeda

Pročitat nije se mog’o nijedan izražaj jada. Derviš

5