Zdenko Brusić

OSAM TISUĆA GODINA UZGOJA OVACA NA HRVATSKOM JADRANU

Htjeli mi to, ili ne htjeli ne možemo se ne složiti da ovaj «brend», kako to danas volimo nazivati, «janjetine na ražnju» ili «ispod peke» traje gotovo nepromijenjen osam tisuća godina.

Novija arheološka istraživanja najstarije prapovijesti na našim otočkim i priobalnim nalazištima otkrivaju, uz primjerke raznih kamenih i koštanih artefakata koji nam omogućavaju stupnjevanje i datiranje vremena života na pojedinom prostoru, i brojne, ne manje važne ostatke životinjskih kostiju, ljuštura školjaka i puževa kao i drugih ostataka očuvanih u slojevima nastambi. Ovi ostaci pružaju nam dragocjene podatke o vrsti i načinu prehrane, ali i resursima kojima su u pojedinim razdobljima naši davni preci raspolagali. Upravo brojnost ostataka kostiju ovikaprida, a posebno ovaca (Ovis aries), koja se od davnih vremena neolitika udomaćila na otočkom, priobalnom i ostalom dijelu jadranskog zaleđa nametnula mi se kao naslov ovog rada.

Podaci prikupljeni tijekom arheoloških istraživanja na dva pećinska naselja, Veloj spili na otoku Korčuli i pećini Vlakno na Dugom otoku, u vremenu kraja ledenog doba pružaju uobičajenu sliku života manjih zajednica tog vremena kada nakon posljednjeg velikog zahladnjenja između 22 i 18 tisuća godina prije sadašnjosti dolazi do postupnog zatopljenja, a time dolazi do podizanje razine mora koja je u prethodnom hladnom razdoblju bila za stotinjak metara niža. Čovjek ovog razdoblja (mezolitika) prisiljen je mijenjati i način prehrane jer velike ledenodobne životinje kojima se dotada hranio nestale su a promijenjeni okoliš nudi mu sada manje sisavce, jelene, poljske glodavca i puževe, razne plodove i gomolje biljaka, te obilje raznih morskih organizama.

U slojevima pećine Vlakno (BRUSIĆ, 2004, 197-199.). datirane metodom radioakarbonske analize ugljika C14 između 9.640±80 i 11.300±150 godina prije sadašnjosti nalazimo ljušture školjaka, morske puževe, rakove, ježince, ali i sipu i oradu, a u spomenutoj pećini na otoku Korčuli, osim ovih stanovnika mora nalazimo još i kosti tuna, sabljarke, dupina i kita zubana. (ČEČUK – RADIĆ, 2005, 53.). Stanovnici jadranskih otoka i priobalja iz mezolitičkog vremena koriste kameni i koštani alat manjih dimenzija kojeg obrađuju i prilagođavaju svojim potrebama za rezanje hrane, struganje kostiju ili kao šiljke za strelice i koplja.

Velika ognjišta, korištena u dužem vremenskom razdoblju, na koja se često nailazi u slojevima pećinskih naselja iz ovog vremena, služila su osim kao izvori topline i mjesta za pripremanje hrane. Hrana se s obzirom na tadašnje mogućnosti vjerojatno u najvećoj mjeri konzumirala sirova, dok se termalna obrada mesa mogla vršiti jedino na otvorenom plamenu ili na žaru, odnosno pokrivanjem žarom, jer prikladnog posuđa za bolje spremanje hrane još tada nema.

Krajem mezolitika, kada od sedmog do petog milenija dolazi do zatopljenja sa nešto višom temperaturom od današnje, stvoreni su još povoljniji uvjeti za život, pa neke

416

zajednice lovaca-sakupljača, koje obitavaju u zaleđu istočnog Sredozemlja, započinju domesticirati pojedine jedinke divljih ovaca, koza i goveda, te kultivirati neke vrste divljih sorti žitarica. Mogućnost uzgoja životinja i kontrolirana sadnja žitarica postupno su lovca-sakupljača, ovisnog o lovačkoj sreći, pretvorili u ratara-stočara koji može kontrolirati i planirati svoje zalihe hrane i biti manje ovisan o prirodi. Stanovnici ovog prostora o kojem govorimo koriste još uvijek koštane i kamene alate, koje sada i glačaju ali započinju i izradu keramičkog posuđa, grubih kuglastih i polukuglastih formi čije površine ukrašavaju ili bojanjem, crvenkastim i smeđim tonovima, ili utiskivanjem (impresso keramika) nokta, komada kostiju kao i nazubljenih rubova školjke iz porodice cardium, (cardium impreso keramika).

Slika 1. Kameni nožić iz starijeg neolitika (vis. 4,5 cm). Neolitičko naselje u Pokrovniku kod Drniša

417

Nije poznato da li je povoljna klima, nedostatak ispaše, nagla populacija, pomanjkanje vode ili želja za otkrivanjem novih pašnjaka i plodnih površina pokrenula neolitskog stanovnika istočnog Sredozemlja prema sjevernim i sjeverozapadnim prostorima. Tako će ljudski kontakt ili prijenos znanja i vještina iz ovog zapadnoazijskog prostora preko Egejskih otoka i Turske stvoriti u plodnim dolinama Tesalije u istočnoj Grčkoj brojna neolitička naselja, a ona će prvenstveno na temelju uzgoja žitarica i stočarstva sa primarnim uzgojem goveda u većoj mjeri utjecati na neolitizaciju Podunavlja i šireg panonskog prostora (kulture Starčevo i Körös), pa u konačnici i ostalog dijela kontinentalne Europe (kultura Linearno-trakaste keramike). Drugi put utjecaja, kojeg trebamo shvatiti prije kao neku vrstu «kolonizacije», ako tako možemo nazvati manje grupice ljudi koji skupa sa svojom stokom, zalihama sjemena, alatima i znanjima o izradi keramičkog posuđa s primitivnim plovilima započinju širenje preko Egejskih otoka i Grčke na istočnu obalu Jadrana i južnu Italiju, a tijekom sedmog i šestog milenija zahvatiti će sve obale Sredozemlja.

Slika 2. Glačane kamene sjekirice iz starijag neolitika ( 4 x 5 cm). Neolitičko naselje u Pokrovniku kod Drniša.

Novine i promjene, koje se na temelju stočarstva (ovca, koza) i sadnje žitarica

događaju na istočno jadranskom priobalju, ogledaju se u brojnim naseljima, obično u pogodnim pećinama i na otvorenom, što se podižu na otocima, obalnom prostoru i duž prirodnih komunikacija dublje u zaleđu, obično u blizini izvora neke rječice ili lokve.

418

Tijekom arheoloških istraživanja ovih neolitičkih naselja većinu arheološkog materijala, uz ulomke keramičkog posuđa te kamene i koštane alate, čine ostaci prehrane, tako da uz ostatke ljuštura školjaka nalazimo kosti različitih životinja od kojih su kosti ovaca i koza najbrojnije. Najbolje do sada istraženo naselje iz starije faze neolitika je Crno vrilo kod Dračevca nedaleko Zadra, a ono je, uz ostali arheološki materijal, dalo do sada najveću količinu životinjskih kostiju (RADOVIĆ, 2008, 10 – 12.). Uz manji broj kostiju različitih lovnih životinja i ptica najbrojnije su kosti ovaca dok je znatno manji broj kostiju koza.

Slika 3. Koštano šilo iz sloja starijeg neolitika (duž. 11, 9 cm). Neolitičko naselje u Pokrovniku kod Drniša.

Ispitivanja na zubima po kojima se utvrđuje vrijeme smrtnosti jedinke pokazala su

da je 25% ovaca ubijeno tijekom prve godine janjenja. Nadalje u sljedeće dvije godine ovaj se broj smanjio na oko 15% za svaku godinu, a do kraja treće godine preživjelo je 45% ovaca i na koncu su sve ubijene prije kraja osme godine života. Na tragu ovih podataka i usporedbe s razrađenim modelima može se pretpostaviti da se stado primarno iskorištavalo u svrhu konzumacije mesa i zato je oko 25% ovaca ubijeno u prvoj godini života, dok je preostali dio viška stoke ubijen nešto prije svoje zrele dobi, jer brzina rasta i povećanja tjelesne mase značajno opada tijekom odrastanja. Isto je tako utvrđeno prema nalazima fetalnih i neonatalnih kostiju ovaca da je stado tijekom janjenja bilo u neposrednoj blizini naselja. Ovakav način gospodarenja stadom u ranom neolitiku utvrđen je na većini ostalih nalazišta ne samo kod nas već i u jugoistočnoj Europi.

Veliki broj kostiju ovaca u odnosu na kosti koze, goveda ili lovnih životinja što se susreće i kod ostalih istraživanih nalazišta ukazuje da je na području priobalja istočne obale Jadrana zbog reljefnih, klimatoloških, hidroloških i drugih osobitosti stočarstvo na temelju uzgoja ovce bilo primarna grana neolitičkog gospodarstva, dok je sadnja žitarica zbog ograničenih obradivih površina, bila više ili manje zastupljena. Za razliku od ovih naselja u priobalju i neposrednom zaleđu, naselja kontinentalnog neolitika na prostranim ravnicama Podunavlja i Panonije poljodjelskog su karaktera uz uzgoj krupne stoke (goveda).

Ovce, kao i većina domaćih životinja, iskorištavaju se u primarne i sekundarne svrhe. Primarno se koristi meso i koža, a sekundarno, ako se životinja pusti da dulje živi, mlijeko i vuna. Iako je kod neolitske populacije, kako sam već naglasio, primaran cilj bila proizvodnja mesa, u prehrani se iskorištavalo naravno i mlijeko. Kad govorim o načinu

419

Slika 4. Keramički riton iz Smilčića kod Zadra (vis. 20 – 26 cm). Keramički materijal iz srednjeg neolitika.

420

Slika 5. Keramički riton iz Smilčića kod Zadra (vis. 20 – 26 cm). Keramički materijal iz srednjeg neolitika.

421

prehrane može se pretpostaviti da se veći broj obroka sastojao od konzumacija ovčjeg mesa. Meso se vjerojatno peklo na vatri ili žaru, a obzirom na skromne mogućnosti njegovog rezanja kamenim nožićima čija je dužina u starijem neolitiku rijetko prelazila pet centimetara, logičnije je pomišljati da se pekla čitava životinja.(sl. 3, sl. 4) Arheološki naravno nemamo dokaza o načinu pečenja ali se je vjerojatno već od vremena starijeg neolitika koristio dugi drveni kolac-ražanj na kojeg se naticala životinja i ravnomjerno pekla na žaru. Također, obzirom na klimatske uvjete, suhe i višednevne bure koje su sigurno i tada vladale, ne treba odbaciti mogućnost dimljenja mesa iznad ognjišta i njegovog sušenja u svrhu stvaranja zaliha. I sol koju su koristili u prehrani i kao dodatak stočnoj prehrani, a do koje su, obzirom na blizinu mora mogli lakše doći, sigurno se koristila i za dulje očuvanje mesa. Vatrišta ili ognjišta rjeđe obzidana kamenjem susreću se na svim istraženim naseljima. Pojedina hrana na osnovi žitarica, zeljastih biljaka, plodova i mlijeka, kao i različiti dijelovi životinja, pripremali su se kuhanjem na vatri vjerojatno u keramičkim loncima bez dekoracije, a takvih se na nalazištima nalazi više od dekoriranog posuđa. Posuđe pak s dekoriranom površinom pretpostavljam da se koristilo za spremanje i posluživanje hrane, a u ovu grupu keramičkog posuđa treba ubrojiti i neke oblike za koje se pretpostavlja da su mogli koristiti za čuvanje mlijeka. Keramičke žlice, pronađene u starijoj i mlađoj fazi neolitika, svakako pripadaju priboru za jelo u što bi se mogle ubrojiti i zašiljene kosti kao univerzalni alat. (sl. 5). Pojedine vrste posuđa, kao i neke druge vrste keramičkih izrađevina, rabile su se u kultne svrhe, a to se posebno može kazati za oblike ritona na četiri noge s kosim recipijentom i velikom polukružnom drškom. (sl. 10, sl. 11) Većina istraživača ovaj keramički predmet zoomorfnog oblika povezuje s vjerovanjima koje prate stočarstvo, plodnošću, odnosno vimenima ovaca i koza, važnom komponentom neolitičkog stočarstva. Druge vrste kultnih prikaza poput ženskih statueta koje odražavaju simbol plodnosti, kao ustaljeni kult majke roditeljice odraz su matrijarhalnih odnosa i odražavaju zemljoradinčku komponentu (BRUSIĆ, 2008, 92 i T. 60/1.) (sl. 1, sl. 2). Zoomorfni pak prikazi na keramici i koštanim predmetima većinom se odnose na predstave glave ovna te odaju stočarsku komponentu neolitičke kulture ovog prostora. (sl. 6, sl. 7, sl. 8, sl. 12, sl. 13) Ovnove glave, predvodnika stada ovaca, s izraženim ponekad stiliziranim rogovima u jednoj stočarskoj populaciji personifikacija su plodnosti ali ne poput majke roditeljice već kao simbol oplođivanja i seksualne snage. U panonskim pak prostorima zoomorfna simbolika predstavljena je prikazima goveda a to opet ukazuje na prioritet gospodarstva koje je uz uzgoj goveda više okrenuto poljodjelstvu. U mlađim razdobljima neolitika a kasnije i u eneolitiku, stočarstvo je i dalje osnovna gospodarska grana. Pogodni klimatski uvjeti, veliki prostor specifičnog kraškog okoliša nepogodnog za druge privredne grane, mogućnost sezonskih planinskih ispaša u zaleđu, blizina mora kao izvora soli i važna trgovačka komunikacija, stvarali su idealne uvjete za ovakav način gospodarstva. Relativna izoliranost jadransko-zapadnobalkanske regije s rijetkim teško prohodnim komunikacijama davala je prednost neolitskim stočarima, pa je ovaj prostor glede etničkih promjena ostao relativno izoliran u turbulentnim vremenima kraja eneolitika i početka brončang doba. Naime, već koncem trećeg i tijekom prve polovice drugog milenija prije Krista, na ravničarske prostore između velikih rijeka u Karpatskoj kotlini i Panoniji započeli su učestali prodori stočarskih, nomadskih i polunomadskih skupina iz širokih prostranstava istočnoeuropskih stepa a na udaru našlo se najprije staro stanovništvo neolitičkih ratara ovisnih o zemlji i stoga slabo pokretno.

422

Slika 6. Sjedeća keramička figurica iz srednjeg neolitika (vis. 5 cm). Neolitičko naselje u Pokrovniku kod Drniša.

423

Slika 7. Glava ovna iz Markove špilje na otoku Hvaru (vis. 2,5 cm).

Slika 8. Glava koštane igle iz Lisičića u Hercegovini ( vis. 2,6 cm).

424

Slika 9. Reljef stilizirane glave ovna na ulomku keramike iz Jamine Sredi na otoku Cresu

(vis. 7 cm). Keramički materijal iz srednjeg neolitika.

Nije utvrđeno jesu li i u kojoj su mjeri ova migraciona kretanja, poznata kao indoeuropske seobe, promijenila etničku sliku na kraškim, dinarskim prostorima, no evidentne su novine u oblicima i dekoraciji na keramici, promjeni ritusa pokapanja, te upotrebi metala, zlata za izradu nakita i brončanog oružja. Potrebe za metalom povećale su obim razmjene što je imalo za posljedicu koncentraciju dobara, a to je generiralo međusobne pljačkaške poduhvate i sukobe čiji rezultat je snažnije društveno raslojavanje, a što se ogleda u pojavi lokalnih moćnika, na što pak upućuju monumentalni grobni humci i prilozi u njima u odnosu na one znatno manjih dimenzija i sadržaja. Nakon izvjesne stabilizacije koncem drugog milenija, odnosno krajem brončanog doba, nastavlja se opća nesigurnost izazvana tzv. egejskim seobama što dovodi do pojačane izgradnje naselja na uzvišenjima i utvrđivanjem takvih naselja. Kod stanovnika na jadranskom i zapadno balkanskom prostoru dolazi do daljnje diferencijacije u regionalnom smislu, pa će se krajem brončanog doba, na osnovi specifičnosti u predmetima materijalne kulture, moći razlikovati pojedine kulturne cjeline etničkih skupina, koje će kao narod Liburna, Japoda, Delmata i ostalih zabilježiti antički pisci. Svi ovi narodi sa stočarstvm kao glavnom granom gospodarstva podižu svoja naselja na prikladnim uzvišenjima te ih osiguravaju kamenim nasipima, danas najmonumentalnijim spomenicima naše prošlosti. Gradine ili Straže kako ih često narod naziva nisu korištene isključivo za stanovanje, već su se suhozidom ograđeni prostori koristili i za sklanjanje stoke, ovaca i koza, «blaga» koje je željeznodobnim stanovnicima ovih gradinskih naselja bilo glavno bogatstvo.(sl. 12)

Jedino kod Liburna, naroda koji je u povijesnom vremenu zauzimao prostor između rijeke Raše u Istri i rijeke Krke, evidentni su ostaci ili relikti starih mediteranaca,

425

Slika 10. Dio keramičke spatule sa stiliziranom glavom ovna iz sloja srednjeg neolitika naselja u Pokrovniku kod Drniša (ukupna vis. 6,8 cm).

426

prvih stočara koje smo spomenuli da su početkom neolitika pristigli na jadranske obale. Naime ispod patrijarhalnog indoevropskog nanosa prisutni su ostaci matrijarhata i ginekokratije (vladavine žena), kao i sistemi podjele i korištenja ispaše (tetrapolije i dodekapolije), te neki lingvistički survivali koji uz poznatu liburnsku talasokratiju (ovladavanja morem) i arheološki evidentnu specifičnu konstrukciju šivanih brodova ukazuju na staru mediteransku baštinu (SUIĆ, 1966, 47 – 56.). Stočarski tip gospodarstva koji je prevladavao kod ovih naroda po svojoj prirodi nije autarhičan, već je upućen na razmjenu, pa su Liburni i ostali narodi što su obitavali uz obalu (Histri, Japodi, Bulini, Hili, Aedijejci i Daorsi), rano došli u doticaj s grčkim svijetom te se već od sedmog stoljeća prije Krista u nekim obalnim centrima, posebno u Liburniji uvozi keramika grčkih i južnoitalskih radionica što je kvalitetom i dekorativnošću daleko nadilazila domaće keramičke proizvode. Ovaj import u kojem kasnije sudjeluju i ostali liburnski centri u zaleđu te drugi narodi, posebno Daorsi južno od Neretve, od trećeg stoljeća prije Krista pojačan je kada domaće stanovništvo počinje nabavljati velike količine vina iz južnoitalskih i drugih predjela gdje je intenzivno grčko vinogradarstvo već davalo bogate prinose (ZANINOVIĆ, 1976, 262 – 272.). Obim ovog importa zrcali se u naglom povećanju broja udesa antičkih lađa čiji se teret sastojao od većeg broja vinskih amfora, klasificiranih kao tip Lamboglia 2 (RADIĆ-ROSSI, 1993, 20 i dalje). Osim na ostacima brodskih udesa amfore i ulomke ovog karakterističnog tipa amfora, čija se izrada vezuje za jadranske radionice, nalazimo također i u lučkim pretovarnim centrima uz obalu ali i na brojnim liburnskim centrima i gradinskim naseljima kao krajnjoj destinaciji njihovog sadržaja. Uz vino autohtono stanovništvo uvozi i «vinsko posuđe» ako tako možemo nazvati keramičko posuđe koje po svojim oblicima i motivima dekoracije u grčkom i helenističkom svijetu korišteno za posluživanje i ispijanje vina. (BRUSIĆ, 1999, 4 – 49.).

Vrsta posuđa, njegova dekoracija te kontinuitet importa ove keramike kao i drugih proizvoda antičkih radionica isključuje mogućnost da su Liburni kao i drugo autohtono stanovništvo priobalja do ove robe dolazili piraterijom, iako je i nje bilo, već se ono nabavljalo trgovačkom razmjenom kod koje su Liburni i ostali narodi istočno Jadranske obale, koji nisu koristili novac kao platežno sredstvo, trampili svoju stoku i stočne proizvode. Jedan od vidova gozbi ili banketa prilikom kojih se uz jelo konzumiralo vino može se arheološki dokumentirati na nekropolama više liburnskih naselja, gdje je u pojedinim grobovima trećeg do prvog stoljeća prije Krista, pronađeno obilje ulomaka importiranog keramičkog posuđa koje oblikom i dekoracijom odgovara posuđu što je služilo za posluživanje i ispijanje vina. Ove zajedničke gozbe i pijanke što su se priređivale u raznim prilikama možemo dokumentirati ne samo kod pokopa nekog od članova zajednice već i prilikom podnošenja žrtve od strane mornara svom zaštitniku Diomedu na rtu Ploči kod Rogoznice, a za uspješni nastavak plovidbe, ili pak kod mističnih kultnih skupova poput onog u pećini kod Nakovane na Pelješcu, gdje su se ove pijanke odigravale oko velikog stalaktita u obliku falusa. Ove gozbe, koje su se u spomenutim i u drugim prilikama priređivale, sigurno su uključivale «janjetinu s ražnja» a završavale općom pijankom tako omiljenom kod naroda Ardijeja i drugih stanovnika priobalja, kako nam to plastično opisuju antički pisci Teopomp, Atenej, Polibije i drugi. Drugi jedan podatak važan za našu temu uklesan je na jednoj kamenoj ploči u drugom stoljeću prije Krista pronađenoj u gradu Astakosu u Grčkoj Akarnaniji. Na natpisu što je postavljen u spomen zajedničke gozbe posvećene Zeusu Karaiosu, što se kod Beoćana štovo kao bog plodnosti, spominju se najprije imena sedmorice članova svećeničkog

427

kolegija, nakon toga slijede imena drugih sudionika gozbe, potom je izdvojen Babos Dalmata koji je pripremio svečani obrok i čija je uloga u obredu bila u neku ruku najvažnija. Može se s priličnom sigurnošću pretpostaviti da je glavno jelo s obzirom na božanstvo kojem je bilo posvećeno («rogati» Zeus) bila janjetina i to vjerojatno spremljena na ražnju, a Babosu, pripadniku stočarskih Delmata, koji se našao u ovome dijelu Grčke, kao dobrom poznavaocu ovakvog načina spremanja bila je povjerena funkcija magirosa, obrednog kuhara (ZANINOVIĆ, 1976A, 305 – 307.).

Slika 11. Zračni snimak liburnske gradine iz Raštevića kod Benkovca.

Što se same prehrane tiče u vremenu željeznog doba teško je kazati da se nešto značajno promijenilo, u odnosu na konzumacije mesa, od one koju smo pretpostavili kod neolitičkog stočara ovih krajeva. Sada u naseljima nalazimo i keramičke peke kao i masivne plitke keramičke pladnjeve koje su mogli služiti kao podloga za pečenje manjih komada mesa pokrivenih pekom, a poslije su se koristili za posluživanje.(sl. 6) Brončani i željezni alati ubrzavaju postupak pripreme mesa dok se ostali oblici keramičkog posuđa i dalje upotrebljavaju za pripremanje, posluživanje i spremanje hrane, a kvaliteta keramike, ako izuzmemo importiranu, još je lošija od one iz prethodnih vremena.

428

Tijekom željeznog doba, posebno od sredine prvog milenija prije Krista, kako se može pratiti na liburnskom prostoru, dolazi do reduciranja i nestanka pojedinih gradinskih naselja dok se druga povećavaju i preuzimaju ulogu centra određene

Slika 12. Liburnska keramička peka iz nalazišta na gradini u Radovinu kod Zadra (26

cm). Keramički materijal iz srednjeg neolitika. plemenske zajednice koja se koristi prostorom ispaše limitirani granicama i međašima sa susjednim zajednicama. Sporovi koji su se u predrimskom vremenu vodili oko linije razgraničenja ovih pašnjačkih prostora nakon ulaska u sastav Carstva biti će ozakonjeni terminacijskim natpisima. Naime od drugog stoljeća prije do početka prvog stoljeća poslije Krista Rim će pod svoju vlast podrediti sve ove narode što su živjeli na istočnojadranskom prostoru. Romanizacija se širi iz gradskih centara koji se urbaniziraju i iz vojnih središta u koja kao i u gradove dolaze vojnici, trgovci, razne zanatlije iz drugih dijelova Carstva. Na manjem dijelu ovog prostora pogodnog za poljoprivrednu djelatnost, posebno oko gradova i duž novo izgrađenih komunikacija, zemljište prelazi u državno ili javno vlasništvo (ager publicus i ager privatus), te se na njemu organizira poljoprivreda i sadnja mediteranskih kultura, a grade se i razni gospodarski objekti (villa rustica) za preradu maslina, grožđa i dr., dok velika novostečena prostranstva današnje Bukovice, južnog Velebita, Dalmatinske zagore i ostalog brdovitog zaleđa i planinskih prostora s malim obradivim površinama neprikladnim za poljoprivrednu djelatnost kao ager compascuus ostaju i dalje u zajedničkom vlasništvu autohtonog stanovništva. Stanovništvu s pretežno stočarskom privredom, već prije spomenutih Japoda, Liburna, Delmata i dr. ujedinjenih u novu rimsku administrativnu jedinicu provinciju Dalmaciju,

429

sada se otvara veliko tržište za njihove proizvode, živu stoku, suho meso (kaštradinu), vunu, sir i kožu.1 Isto tako stanovnik ovih ruralnih prostora koristi i novine koje je donijela nova carska uprava, kao što je korištenje maltera kao veziva, cigle i krovnog crijepa, boljih komunikacija preko kojih nabavlja i druge proizvode iz radionica diljem Carstva.2 Što se prehrane tiče, izuzmemo li razne došljake koji su mogli donijeti svoje spoznaje o jelima i načinu pripreme, kod domaćeg stanovništva, s obzirom na mogućnost korištenja kvalitetnije keramike i drugog posuđa za kuhanje i spremanje hrane vjerujem da se nije promijenio karakter same prehrane vezan uz konzumaciju mesa i drugih stočarskih i poljoprivrednih proizvoda.

Na ranije kultiviranom zemljištu rimskih agera i vikusa, na prostoru između Nina i Solina te Knina u zaleđu nastaje nova hrvatska država u koju je izgleda bilo uključeno i autohtono stanovništvo, koje se ponekad u izvorima spominje kao Dalmati ili Dalmatini (neromanizirani starosjedioci) i Romani ili Latini (stanovnici gradova). Iz dokumenata iz ovog vremena i onog nakon pada hrvatske samostalnosti, sve do dolaska Turaka, mogu se naći brojni podaci o zadužbinama, samostanskim posjedima, kupoprodaji pašnjaka, vinograda i oranica a pojedini velikaši poput Gušića i Kurjakovića imaju svoje posjede i u Lici i Ravnim Kotarima što upućuje na sezonske pašnjake stočara. Gospodarstvo je i dalje vezano uz poljoprivredu, uzgoj vinove loze i stočarstvo, koje je pak primarna orijentacija kod Vlaha što se već od početka 15. stoljeća spominju u dokumentima.3 Uz iskorištavanje već spomenutih proizvoda stočarstva: mesa, mlijeka i vune, koža se također još koristi i za izradu pergamena na kojem se latinicom ili glagoljicom pišu svjetovni i crkveni dokumenti poput biblije, misala i inkunabula što nastaju u kraljevskim, samostanskim i kaptolskim sktiptorijima.

Turske provale, dugotrajna okupacija te ratničko pljačkaški upadi na većem dijelu zaleđa imali su za posljedicu znatno smanjenje poljoprivrednih djelatnosti, za razliku od mobilnijeg stočarstva koje je donekle moglo egzistirati. Zato otoci, relativno izolirani od direktnih opasnosti, te utvrđena naselja i pojedina mjesta postaju opet pribježišta stanovništva kojem najvećim dijelom stočarstvo osigurava preživljavanje, a ono će i nakon prestanka turske opasnosti to ostati bar dok se ne privedu kulturi opustošene poljoprivredne površine u zaleđu.

Prvi registrirani podaci iz početka 19. stoljeća govore o preko milion glava ovaca u Dalmaciji, tako da je to tada bila najveća koncentracija ovaca s obzirom na broj stanovnika u odnosu na druge europske regije. Sedamdesetih godina 19. stoljeća na otoku Cresu paslo je više od 45.000 ovaca, koliko danas približno ima ovaca na otoku Pagu, dok je danas na otoku Cresu broj grla ovaca upola manji.

1 Za histarsku i liburnsku vunu u izvorima se spominje da je oštra i gruba, dok se hvali jedna vrsta pokrivala za glavu kojeg su izrađivali Liburni (cuculli Liburnici), a poznata je i bila i vunena odjeća čije ime dalmatica je ostalo sačuvano kao liturgijska odjeća đakona. Na glasu je također bio i sir (caseus Dalmaticus), a Plinije piše kako je otok Brač poznat po svojim kozama. 2 Na ostacima dva brodska udesa u Pelješkom kanalu i na Paklenim otocima kod Hvara nađeni su tereti keramičkog kuhinjskog posuđa, lonaca i zdjela s poklopcem različitih veličina, te lončića, tanjura, keramičkih gradela i drugih vrsta keramičkog posuđa koje je iz radioničkih centara uz maloazijsku obalu prevoženo za prodaju. Ulomci istog posuđa pronađeni su u slojevima antičkih luka u priobalju ali i u naseljima i nekropolama gradskih i gradinskih naselja kamo je ova keramička roba stizala. 3 Smatra se da su Vlasi starosjedilačko stanovništvo koje je živjelo na balkanskom poluotoku i izvan njega a oni po nekima čine paleomediteransko-indoevropsku simbiozu ljudi koji su se kao stočari selili i s vremenom asimilirali s etnikom u novoj sredini u kojoj su boravili. (MUŽIĆ, 2007, 315-319.).

430

431

Iako u posljednjih desetak godina ovčarstvo na hrvatskom kršu i u Dalmaciji postupno opada, još uvijek na pašnjacima pet županija, od Ličko-senjske do Splitsko-dalmatinske, pase preko tristo tisuća ovaca koje se isključivo koriste za proizvodnju mesa i mlijeka. Sav jednogodišnji prirast janjaca sa čitavog ovog prostora i šire, koji nije ostavljen za daljnji uzgoj, nije dostatan niti za opskrbu brojnih restorana i pečenjara od Ravnih Kotara do Splitsko-dalmatinske županije i dijela zaleđa (negdašnjeg starog liburnskog i delmatskog područja), u kojima se gotovo čitave godine kao poseban a negdje i jedini specijalitet priprema «janjetina na ražnju» ili «ispod peke».

Spremanje janjetine na ova dva najjednostavnija i najstarija načina odražava milenijsku tradiciju ovog prostora, bez obzira s koliko se ironije ili posprdnosti ponekad govori o ovim «vlaškim» običajima ili običajima s naših «epskih prostora» gdje svakom čovjeku viri «papršnjak iz usta».

Literatura

BRUSIĆ, Z., 1999, - Z. Brusić, Hellenistic and Roman Relief Pottery in Liburnia, BAR International Series 817, Oxford.

BRUSIĆ, Z., 2004, - Z. Brusić, Pećina Vlakno, Hrvatski arheološki godišnjak 1, Zagreb.

BRUSIĆ, Z., 2008, - Z. Brusić, Pokrovnik naselje iz neolitika (u tisku), Šibenik. MUŽIĆ, I., 2007. – I. Mužić, Hrvatska povijest devetog stoljeća, Split. ČEČUK, B.– RADIĆ, D., 2005. - B. Čečuk – D. Radić, Vela spila - višeslojno

pretpovijesno nalazište - Vela Luka, otok Korčula, Vela Luka. RADOVIĆ, S., 2008, - S. Radović, Analiza ostataka faune sisavaca s nalazišta

Crno vrilo, Crno vrilo 2, Zadar (u tisku) RADIĆ-ROSSI, I., 1993, - I. Radić-Rossi, Amfore tipa Lamboglia 2 i Dressel 6 na

istočnoj obali Jadrana u svjetlu podmorskih nalaza, Zagreb (magisterski rad) SUIĆ, M., 1966, - M. Suić. Iz mediteranske baštine jadranskih Ilira, Radovi Filoz. Fakulteta u Zadru, 4/4, Zadar. ZANINOVIĆ, M., 1976, - M. Zaninović, Iliri i vinova loza, Godišnjak Centra za

balkanološka ispitivanja XII/11, Sarajevo.