PRVI DIO: PREDGOVOR 1. Jutro "I rukav none koulje, i moja lea... I cijeli razred... I arafi... Uf, sve je sasvim mokro! Sve je mokro i probudio sam se", promrmlja Devdet-beg. Da, sve je bilo potpuno mokro kao u snu koji je upravo sanjao. Gunajui, okrenuo se u krevetu, sjetio se sna i uplaio se. U snu je sjedio ispred uitelja u koli na Kuli. Podigao je glavu sa vlanog jastuka i pridigao se. "Da, sjedili smo ispred uitelja. Sva kola poplavljena, voda do koljena", promrmljao je. "Zato smo poplavljeni? Zato to je krov prokinjavao. Slana voda, koja je tekla kroz tavan, slivala mi se preko ela i grudi i prostirala po prostoriji, a uitelj je, svojim tapom, cijelom razredu pokazivao na mene: Sve je to zbog ovog Devdeta", govorio je. Najeio se kad mu pred oima oivjela slika uitelja koji tapom pokazuje na njega, a svi u rezredu se okreu i, poniavajui ga, optuivaki ga gledaju, a najvie ga je ponizio njegov dvije godine stariji brat. Ali, uitelj, koji je, ne trepnuvi, u jednom dahu cijeli razred proveo kroz falaku (Stara naprava za batinanje uenika po tabanima). i tako oamario jednog djeaka da ga je onesvijestio, nikako da doe do njega i kazni ga zbog vode koja je tekla sa tavana. "Bio sam drukiji od ostalih, bio sam sam, mene je trebalo poniziti", mislio je Devdetbeg. "Ali, niko nije imao hrabrosti prii i dotai me, a voda je nezaustavljivo plavila kolu." Uasni san u jednom trenu postade samo vesela i prijatna uspomena. "Bio sam neto posebno, bio sam sam, ali me nisu mogli kazniti". Ustao je prisjeajui se da se, utrenu, popeo na krov i porazbijao crjepove. "Porazbijao sam crjepove. Koliko sam imao godina? Sedam. Sad imam trideset sedam, vjerio sam se i uskoro se enim."Uzbudio se sjetivi se vjerenice: "Da, ubrzo u se oeniti, potom... Boe, jo uvijek dangubim! Zakasnit u. Da bi shvatio koja su doba, pouri pogledati kroz prozor. Vani je bilo neko udno svjetlo i magla. Shvati da je sunce izilo. Potom se okrenu, ljutei se na sebe zbog stare navike, pa pogleda na sat: pola jedan, ala turka. (Ala turka sat: Raunanje vremena koje je usklaeno prema Suncu. Kad je zalazak Sunca, tada su 24 sata. Takvo raunanje je u Turskoj bilo u opticaju do 26.12.1925. godine (op. prev.) "Boe, samo da ne zakasnim" i, gunajui, pouri u zahod. Raspoloenje mu se jo vie popravilo kad se oprao. Ali, dok se brijao, opet je mislio o snu. Potom se prisjetio da treba ii u ukri-pain konak te odjenu nove, iste hlae i kapu, koulju s utirkanim okovratnikom i namjesti kravatu, jer je smatrao da je elegantna. Na glavu metnu fes, koji je ukalufio prije vjeridbe. Ogledao se na malom stonom ogledalu i zakljuio da izgleda upravo onako kako je elio, ali se u njemu opet probudi neka melanholija. Moralo je biti neega kominog u svoj toj ik-odjei, u uzrujanosti to treba ii u konak svoje vjerenice. Odgurnuo je zavjesu u stanju male, bezopasne melanholije. Magla je prekrila munare ehzade-baine damije, ali nije sakrila i njeno kube. ardak iz susjednog dvorita bio je zeleniji nego obino. "Bit e vru dan", pomisli. Pod ardakom se lijeno oblizivala maka. Prisjetivi se neega, Devdet-beg se protegnu kroz prozor i ugleda ispred kue dvosjedi zatvoreni

fijaker. Konji su mahali repovima, a koija, koji je ekao na Devdet-bega, stajao ispred vrata i puio. Stavljajui u depove kutiju cigareta, upalja i novanik i jo jednom pogledajui na sat, Devdet-beg je iziao iz sobe. Niz stepenice se spustio uz uobiajenu tutnjavu. Zelihahanuma je ula i, kao i obino, s osmijehom ga doekala udnu stepenica i kazala da je gotov doruak. "Nemam vremena, draga Zeliha-hanuma", ree Devdet-beg nastojei se namrtiti. "Odmah izlazim!" "Kako je mogue da nita ne jede?", uzvrati tuno starica, pa, vidjevi odlunost na Devdet-begovom licu, pouri u kuhinju. Devdet-beg nevoljno pogleda za enom. Nije mogao izii da ne pomisli kako e se nje rijeiti kad se oeni. Ova ena, koja mu je bila daljnja rodica, i on bili su poput majke i sina. Iako je na Hasekiju imao blie rodbine, mislei da e mu se ona manje mijeati u ivot, uzeo je sebi kad je, prije devet godina, kupio ovu kuu. Ta sirota ena, bez ikog svog, ivjela je na prvom spratu etverosobne drvene kue, a zauzvrat se brinula o kunim poslovima, kuhala i odravala kuu. "Kako u je odobrovoljiti da se odvoji od mene?", pitao se Devdet-beg gledajui po spratu na kome se ena raskomotila. Nee je moi zadrati kad se oeni, jer ovakvoj eni nema mjesta u branom ivotu koji isplanirao. Zamiljeni brani ivot nametao mu je osjeaj da bi njegova veza sa osobljem koje se brine o kunim poslovima trebala biti veza gospodara i slugu. Smatrao je da ovakva veza majka - sin ne moe imati mjesta u tom ivotu. Izgleda da je i Zeliha-hanuma u posljednje vrijeme postala pedantnija i marljivija zato to je saznala da e se Devdet-beg uskoro oeniti i preseliti se na drugu obalu Zlatnoga Roga te da e ovu kuu prodati. Izila je iz kuhinje i hitro prila s tacnom. "Da ti ispeem kahvu, sinko? Sad, odmah..." "Nemam vremena, nemam vremena", odgovori Devdet-beg. Osmjehujui se, radostan koliko i ovaj dan koji je zapoeo, sa tacne je uzeo trudlu sa demom od vinje. Jo jednom se osmjehnuo zahvaljujui se eni, ali je, izlazei, na vratima shvatio da se nije osmjehnuo iz ljubavi ve iz saaljenja to e je ostaviti, pa osjeti nelagodu. Okrenu se tek da se neto rekne. "Moda u veeras zakasniti", kaza, ali mu to ne olaka savjest. Dokje iao prema fijakeru, sjeti se svoga sna: "Ja sam poseban, takav sam, ali me niko ne kanjava!", i to ga primiri. Ali, kad ugleda koijaa, kao da mu se opet pokvari raspoloenje, jer gaje, poput svih koijaa koji su dobro poznavali privatni ivot svojih muterija, odmjeravao pogledom koji je govorio: "Ah, ti! Znam gdje sve ide tokom dana, ta radi i o emu razmilja!" Devdet-beg se i njemu veselo osmjehnu i upita ga za zdravlje. Ree mu da idu u duan na Sirkediju, sjede u fijaker i zagrize trudlu. Ljuljajui se, fijaker krenu izmeu drvenih kua u Vefi. Zatvoreni fijaker sa dva sjedita, koji je u ovoj mahali izgledao raskonije nego to jest, Devdet-beg je iznajmio pod kiriju na tri mjeseca jer je raunao da e mu trebati prilikom ceremonija vjeridbe i svadbe. Kad je, prije dva mjeseca, saznao da je ukri-paa saglasan da mu da svoju kerku, otiao je u konjunicu na Ferikoj, gdje se unajmljuju raskoni fijakeri, pogaao se i sa kolarem dogovorio na tri mjeseca. Nije htio u obinom zakupljenom fijakeru dolaziti pred kuu paine kerke s kojom e se oeniti, ali, isto tako, ni kupovina fijakera, koji je prilino skup zbog koijaa i trokova tale, nije bila u

skladu sa njegovim trgovakim raunima. "Ali, bilo bi glupo zadrati ovaj fijaker due od tri mjeseca", pomisli grizui trudlu s demom od vinje koju je veoma volio. "Kirija je visoka. Umjesto da plaam kiriju, kupit u ga, bolje mi je... Ali, ako ga kupim, neu moi izmiriti sve trokove za duan. Sta uiniti? Ovaj brak me skupo kota, ali je neophodan..." Obuze ga radost pri pomisli na enidbu, na novi ivot, o emu je godinama matao, na kuu koju e kupiti, porodicu koju e zasnovati, na vjerenicu ije je lice vidio dva puta. Naumpade mu i to da neki omalovaavaju one koji zakupljuju ovako pompezne i uglaene koije, ali je bio dobro raspoloen i nije obraao panju na to. Jo jednom je zagrizao trudlu. "Da sam se obazirao na takvo to, ne bih bio trgovac", pomislio je. "Inae, nijedan musliman se ne usuuje na trgovinu zato to se ustruava i boji toga. Ja na to ne obraam panju! Dobro, a ta e biti ako hanuma htjedne fijaker?" Opet ga oraspoloi pomisao na vjerenicu i budui ivot. Svialo mu se da Nigan, djevojku koju je dva puta vidio, oslovljava sa hanuma. Njihao se zajedno s fijakerom koji su se sputao nizbrdo. "Pa, mili moj, ako to duan i rauni firme budu dozvoljavali, kupit u i fijaker", progunao je i halapljivo ugurao u usta posljednji zalogaj. Potom, poput djeteta koje tuno zagleda u ruku nakon to pojede hranu, pogleda prste. "Ovaj brak e, izgleda, odnijeti sve to sam stekao." Osjeti potitenost. Fijaker se spustio niz Babiali i skrenuo u sporednu ulicu. Magla se podigla i, umjesto onog udnog svjetla, pojavila se uobiajena blistavost. Sunce je ve zagrijalo fijaker i prilo Devdet-bega po licu. "Bit e veoma vru dan! ta u danas raditi? Moram brzo pozavravati poslove u duanu! Moda bih mogao posjetiti brata." Raalosti se razmiljajui o starijem bratu, koji je, bolestan, leao u pansionu na Bejogluu. "Poslije bih trebao ruati sa Fuad-begom. Doao je iz Soluna... Poslije podne u otii na Nianta, u ukri-pain konak!" Osjeti uzbuenje pri pomisli da e i trei put moi vidjeti svoju vjerenicu. "Zatim u jo jednom pogledati onu kuu koju mije naao meetar." Odluio je da e na Niantau ili na Siliju kupiti kuu u kojoj e stanovati kad se oeni. "Potom u se vratiti u duan. teta, danas neu moi dugo ostati u duanu... Koji je danas dan? Ponedjeljak", izrauna naprste. "Prije tri dana, prilikom selamluka,3 bacili su bombu na Abdulhamida, a vjerio sam se dva petka prije toga. Vjerio sam se prije sedamnaest dana", pomisli. Fijaker se zaustavi ispred duana. Ugledavi duan, naumpadoe mu rauni, koje je bio smeo s uma zbog ljuljanja u fijakeru i tegobnog sna. "Nije napisano pismo za narudbu boje. Kome bih mogao prodati one lampe sa felerom? Ako Ekenazi ni danas ne plati svoj dug, rei u mu da..." Pruao je korak preko duanskoga praga. "Bismillahirrahmanirrahim! Od Ekenazija u zatraiti dvjesta lira vie i, ako se sloi, odgodit u mu dug na mjesec..." Jednog egrta pozdravi naglim klimanjem glave. Drugome, kojeg je volio zbog vrednoe i sitosti, nasmijei se. Potom, okrenuvi se vjetropiru kojeg je otro pozdravio, kaza: "Narui moju kahvu, sinko. Hajde. Uzmi jo i pogaicu". 3 Sveanost praenja sultana petkom u damiju Kao to je to inio svako jutro, brzim i nervoznim korakom prie stolu u pozadini i sjede. Pogleda lijevo-desno, kao da trai neto zbog ega bi trebao uputiti prijekor. Primiri se kad ugleda da su opet, kao i svako jutro, novine Moniteur d'Orient stavljene na sto. Prvo je, svakojutarnjom navikom, pogledao datum: 24. Juillet 1905.- 11. juli 1321., ponedjeljak. Potom je pogledom proarao po naslovima. Saznao je za najnovija

dogaanja u vezi sa bombakim napadom. Proitao naslov o rusko-japanskom ratu, ali ga to nije zanimalo. Prevrnuo je list i poeo zagledati vijesti o berzi. Naao je dvije informacije koje su ga uzbudile. Potom proita nekoliko zanimljivih oglasa. Trgovac eljezom Dimitrij prodaje svoje skladite; mora da je u tekom stanju. A Panavot, koji se, kao i on, bavi elektrikom i sitnom gvoarijom, predstavlja novu robu. Devdet-beg odlui da i on da oglas, ali odustade od toga. Kad je proitao oglas pozorine trupe koja je poela sa novom predstavom u Odeonu, trgnu se sjetivi se svog starijeg brata. Djevojka njegovog teko bolesnog brata bila je Ermenka, pozorina glumica. Da bi zaboravio na brata, Devdet-beg je pojeo pogaicu, popio kahvu i polahko itao neki tekst. Kao to je to inio kad bi god itao ove novine, negodovao je zbog nepoznatih francuskih rijei. Zatim se, kao to je to bilo prilikom svakog itanja na francuskom, prisjetio s koliko je napora nauio taj jezik, koliko je novca dao privatnim uiteljima, porodice o kojoj je bilo rijei u knjizi iz koje je itao sa privatnim uiteljem, enje koju je osjeao prema kui i porodici poput te lijepe francuske porodice iji je svakodnevni ivot bio opisan jednostavnim reenicama. Bilo mu je veoma prijatno prisjeati se toga, a naroito, u mislima zadimljenim prvom jutarnjom cigaretom, doarati zasnivanje porodice koja bi nalikovala svakodnevnom ivotu te francuske porodice. Kad je doao do polovine teksta, zakljuio je da je izgubio previe vremena. Ustao je i odloio Moniteur d'Orient, koji su itali svi trgovci i koji je on itao zato to dobro odslikava trgovaki ivot i to to koristi njegovom francuskom. Pogaicu je pojeo, popio kahvu, popuio cigaretu i odvojio vrijeme za novine. Sad je osjeao napetost, snagu i ravnoteu potrebnu za predavanje poslu. Trgovaki rauni nisu mu bili izvan misli kao prvih jutarnjih sati, ali ga nisu ni optereivali kao maloas. Bilo je onako kako rauni i problemi trebaju biti prisutni u mislima svakog trgovca: mirno, ali poput snanog poara koji je stavljen pod kontrolu. "Da, prvo bih, sa Sadikom, jo jednom trebao pregledati raune", pomisli Devdet-beg. Sadik je bio knjigovoa u firmi. Bio je mlad, deset godina mlai od Devdet-bega, ali se ve isticao koliko i on. Penjui se na meusprat, Devdet-beg je razgovarao sa njim. Saznao je za malu razliku izmeu novca koji e pristii do etvrtka i dugova koje treba podmiriti te donio odluku da ode Ekenaziju i zatrai dug. Potom se siao meu prodavae. Tu je popriao sa sredovjenim Albancem, koji se mogao raunati kao glavni prodava. Pokazujui mu na sto prepun kutija boja, lampi i raznih sitnica, rekao mu je da je kupcima uvijek drae vidjeti praznu i urednu tezgu. Ali, Albanac to ne shvata i nastoji mu je dokazati da je ovako mnogo efektnije. Nato Devdet-beg proe iza tezge i, s prijekornim pogledom, sve dovede u red, pa, radi primjera, pogleda u muteriju. Zapazivi da je ovaj njegov jednostavni postupak posramio zaposlene i izazvao potovanje i stid, vrati se na svoje mjesto. Sjedajui za sto, odakle je vidio cijeli duan, odlui napisati pismo uz narudbenice za boje. Brzo i uvjebano, napisao je pismo do pola, pa shvati da bi bilo dobro te poslove napokon prepustiti slubeniku. Ali, novi slubenik znai novu vrstu rashoda. "Uz to, ba u vrijeme dok tolike pare troim na svadbu", pomisli. Utom doe uvar skladita, koje je dvjesta koraka od duana, i ree da nosai nikako da utresu tek pristigle velike sanduke s lampama te da se boji da su neto polomili. Devdet-beg zlovoljno ustade. Ushoda se te posavjetova da se sanduci, jedan po jedan, otvore i isprazne. Poto e lampe prebaciti vozom u Anadoliju, to je bilo veoma glupo, ali nije imao izbora. Nakon to je potjerao uvara skladita, Devdet-beg dovri pismo, ali ga zabrinu oskudica vremena i novca. Razmiljao je o tome kome bi prodao felerine lampe. Pomisli

da bi to mogao pitati svog prijatelja Fuada, trgovca u iju se pronicljivost i prijateljstvo mogao pouzdati. Uspanieno pogleda na sat i vidje da se blii pola dva. Izie iz duana da bi posjetio Ekenazija. 2. Musliman i trgovac Osjeti radost po izlasku iz duana zato to je prebrodio prve dnevne brige, to na to nije potroio previe snage i to je, kao i obino, sve uredu. Krenuo je prema Sultan-hamamu ne pokazujui se koijau, koji je ispod drveta neto avrljao sa drugim koijaem. Ekenazijev duan bio je udaljen esto koraka. Poeo je razmiljati o tome ta e mu rei, o viku koji e traiti kao naknadu za odgaanje duga i kako e to objasniti. U prolazu je pozdravljao poznata lica, ostale trgovce na Sirkediju. Oni su se smjekali pogledima koji su kazivali da zbunjeno i s panjom prate ovog muslimana koji je umijeao meu njih. "Da vidimo hoe li ovaj trgovac sa fesom opstati u ovome poslu. Svia nam se tvoja hrabrost i odlunost", govorili su Devdet-begu njihovi pogledi, a on je njih pozdravljao pogledom koji je govorio: "Veoma dobro znam ta mislite o meni, o tome kakav sam". Kad je bio na tri do pet koraka od Ekenazijevog duana, ugledao ga je jedan od trgovaca, koji su veinom bili Jevreji i Grci, i doviknuo iz duana: "Elektriar Devdet-beg, ooo! Danas ste veoma elegantni!" Da bi pokazao da razumije i voli alu, Devdet-beg mu dobaci: "Ja sam uvijek takav!", ali se zacrveni sjetivi se da postoji poseban razlog ove elegancije. im je uao u Ekenazijev duan, u kome su prodavani graevinski materijal i kune stvari, po neurednosti duana, atmosferi prisnosti i veselom raspoloenju egrta, shvati da gazda nije u duanu i naljuti se. Jedan od egrta ree da parobrod sa ostrva kasni zbog magle. Devdet-beg se sjeti da Ekenazi ljeta provodi na Bujukadi. Odjednom osjeti potitenost. Osjeao se vrlo usamljenim meu svim ovim trgovcima Jevrejima, Grcima i Ermenima. Odlui da se u svoj duan vrati glavnom ulicom, a ne sporednom, kojom je doao. Pomislio je da e mu vreva ulice odagnati potitenost. "Utuen sam, jer sam sam meu njima", mislio je dok je iao. "Koliko ima onih koji su i muslimani i trgovci kao ja? U cijelom ovom Sirkediju, Mahmut-pai, jedino u ulici ima tekstilni duan tih Solunaca i novootvoreni Fuad-be-gov duan, jo i apoteka Edhema Perteva. A ja sam meu njima najbogatiji. Sam sam meu njima." Znojio se od vruine i tekog odijela na sebi. Sjetio se sna. "I u snu sam bio takav. Svi su bili zajedno, a ja sam. Niz elo mi je curio znoj." Pretraio je depove, ali shvati da je jutros zaboravio ponijeti maramicu. "Kad se oenim, hanuma e o tome preuzeti brigu", pomisli, ali ga ni natren ne oraspoloie brak i zamiljani porodini ivot. "Sta sam uinio da bih bio mimo svih?", razmiljao je. "Radio sam mnogo. Radio sam mnogo ne razmiljajui ni o emu drugom, samo elei poveati poslove i duan!" Obradova se kad ugleda erbediju na oku. "Na kraju sam i zaradio..." Zatrai au soka od vinje i popi. Kao da ga to malo primiri, pa zakljui da sav njegov nemir potie od nesnosne ljetne ege. Potom u da ga neko dovikuje: "Hej, Devdete, kako si?" Bio je to prijatelj njegovog brata, doktor Tarik, sa vojne medicine. Kao i svi prijatelji njegovog brata, prvo se obradovao to je vidio Devdeta, koji je podsjeao na Nusreta, a potom se namrtio shvativi da je on postao sasvim druga osoba. Pitao ga je za brata, je li se rijeio bolesti. Upitao je i jo neto u vezi sa njegovim bratom

te, nakon to je saznao ono to je elio saznati, uope ne nastojei prikriti poniavajui osmijeh, kaza: "Dobro, a ta ti radi? Opet trgovina, ha, trgovina...?", pa ga pozdravi i umijea se u guvu Sirkedija. "Trgovina! Bavim se trgovinom", pomisli Devdet-beg. Iao je prema duanu. "ta sam to trebao raditi? Pa, nisam mogao biti vojni doktor kao on..."Naumpadoe mu djetinjstvo i rana mladost. Otac mu je bio mali slubenik u Kuli. Devdet-beg je tu pohaao kolu koju je vidio u snu. Zatim je otac unaprijeen i odselili su se u Akhisar. Bila je to bogata kasaba, jer je kroz nju prolazila eljeznika pruga. Tu je Devdet-beg pohaao rudiju.4 Ljeti bi obilazio vinograde s groem bez kopica i bae smokava oko Akhi-sara. Njihov uitelj bi govorio da su i Devdet i njegov stariji brat Nusret vrlo inteligentni. A otac bi govorio da su tu bistrinu naslijedili od majke. Poslije se razboljela ta inteligentna majka, koju je otac veoma volio. Otac je traio da ga premjeste na dunost u Istanbulu da bi suprugu smjestio u bolnicu, ali mu nisu udovoljili. Onda je otac dao ostavku, doao u Istanbul, smjestio majku u bolnicu, a na Hasekiju otvorio duan za trgovanje drvima. Godinu poslije, Nusret se upisao u medicinsku kolu, a kad je, nakon est mjeseci, iznenada umro otac, a ne majka, Devdetu je zapalo da se brine o duanu i o majci, koja je stalno bila bolesna. Do dvadesete godine Devdet se na Hasekiju bavio trgovinom drvima i graom, a potom je skladite preselio na Aksaraj. U dvadeset petoj godini je na Aksaraju otvorio mali gvoarski duan, a poslije nekoliko godina preselio se u duan na Sirkediju. 4 Srednja kola u Osmanskom carstvu Iste godine je umrla mati. Sve to mu je pripadalo, Nusret je ostavio Devdetu i pobjegao u Pariz. Sljedee godine Devdet prekida sve veze sa rodbinom na Hasekiju i kupuje kuu na Vefi. "Pa, nisam mogao biti vojni doktor kao on", pomisli jo jednom. "Meni se ukazao put trgovine. Ja sam forsirao ovaj put. Uradio sam ono za ta niko nije imao hrabrosti. Da sam bio bojaljiv, jo uvijek bih bio sitni trgovac drvima na Hasekiju." Osjeti nelagodu sjetivi se Hasekija, tamonje okruenosti rodbinom, prijateljima i poznanicima, mahalskog ivota. "Pobjegao sam od njih. Nije moglo skupa trgovaki ivot i oni." Izdaleka ugleda duan. Fijaker je bio smjeten pod drvetom. "Moj duan", promrmlja. Mislio je da njegov najvei uspjeh nije prelazak sa trgovine drvetom na ovaj duan, ve posao s lampama koji je zapoeo prije pet godina. Nakon to je zadobio privilegiju da lampama opskrbljuje Opinu i dobrotvorne zajednice, u trgovakim krugovima sebe je poeo oslovljavati sa elektriar Devdet-beg. Oraspoloi se sjeanjem na taj uspjeh. Poslije zapoinjanja posla sa lampama, duan i firma su se etverostruko poveali. U grado-naelnitvu je svima podijelio mito. To mu je bila pomalo tegobna uspomena, ali nije zasjenjavala njegov uspjeh. Sjeajui se sna, Devdet-beg se oraspoloi. "Eh, ta u? Niko me ne kanjava..." Sjeti se Zeliha-hanume, koja ga je jutros gledala iz podnoja stepenita. "ta da radim? ta da radim, takav je ivot?!", gunao je. Osjeao se spokojnim i neunitivim, kao da na sebi ima neki nevidljivi oklop koji ga stalno titi. Ugleda natpis iznad duana: DEVDET-BEG

I SINOVI UVOZ-IZVOZ, GVOARA. Jo nije poeo sa izvozom, nema jo ni sinova, ali planirao je oboje. "Ne uzeh pare od Ekenazija", pomisli zakoraivi preko praga. "Da jo jednom sa Sadikom popriam o raunima, a poslije u razmisliti ta uraditi sa felerinim lampama... Koliko je sati? Uope nema vremena... Moram otii i do skladita, da vidim ta se tamo dogaa. Sad e sve porazbijati... Otkuda ovo dijete, ta hoe?" "Ovo je, gospodine, poslala madmoazel Cuhadijan", kaza dijete, pruajui kuvertu. "Madmoazel Cuhadijan?", pomisli Devdet-beg. U prvi mah nije se mogao sjetiti ko je to. Zacrvenje se zastidivi se neeg udnog, neodreenog. Dade djetetu baki. Potom se uzruja sjetivi se da je to Ermenka, draga njegovog brata. Otvori kuvertu i proita: "Devdet-bee, Va brat Nusret veoma je bolestan. Sino se onesvijestio. Jutros je doao sebi, ali mu je i dalje veoma loe. Ako pourite da ga vidite, veoma ete ga obradovati. Molim Vas, nemojte rei da sam Vam napisala ovo pismo..." "Veoma bolestan. Ha, veoma bolestan...", promrmlja Devdet-beg. "I majci je tako bilo, ali tada nije umirala." Stavi kuvertu u dep. "Hoe opet od mene da izvuku pare... Ali, ja nemam vremena nizata!" Pogledavi dijete koje ga je motrilo ekajui odgovor, odjednom se postidi: "Moda je veoma slab? Boe, o emu ja razmiljam? Kakav sam ovjek postao?" Hodao je nervozno po duanu. "Moj brat umire." Jo jednom je dao baki i otpustio dijete. Nervozno je priao sa prodavaem Albancem i raunovoom Sadikom. Shvatio je da govori isprazno i da su se i oni zbunili. "Moj brat umire", pomisli. Uoi da ga je obuzeo sasvim neoekivan nemir. "Moram se smiriti", prozbori i pope se u fijaker. Koijau ree da ide na Bejoglu. Kad fijaker krenu, Devdetbeg bar malo obuzda nemir. "Moda ne umire. Moda je to mali napad... Zar se tako nije dogaalo rahmetli majci? Uspaniio sam se, jer nemam nikog osim brata. Nemam, nikoga!" Odluivi da misli o neemu drugom, pogledao je kroz prozor. Nije elio ponovo podlei osjeaju koji ga je obuzeo kad se vraao iz Ekenazijevog duana. Fijaker se zaustavi na poetku Galata-uprije. Koija je plaao mostarinu. Prodava limunade sa halikog kraja mosta vikao je sa svog uobiajenog mjesta. Na breskvama u piljarnici pokraj njega skupljale su se muhe. Daleko, ispred brodogradilita na Kasimpai, vidjela su se trupla brodova, izvrnute barke, zahrali teretni amci. Fijaker nastavi. Jutarnja magla se podigla, blistalo se nebo nad mostom, a pojavilo se i nekoliko oblaka. Suhulet, parobrod sa obrtnim tokovima sa strane, za koji je Devdet-beg znao, iz Halia je isplovljavao u Mramorno more. Na sredini mosta je ena, koja nije skrivala lice, u drutvu krupnog ovjeka sa velikim eirom gledala u more, a objema rukama drala djecu odjevenu u mornarska odjela. "Ovakva porodica!", pomisli Devdet-beg. Tu porodicu su, ispod jednog stuba, posmatrala i dvojica mukaraca sa fesovima. "Ovakva porodica!" Nosai sa tapovima protrae pokraj mukaraca sa kravatama i fesovima. Sahilbent, drugi brod, takoer poznat Dev-det-begu, pribliavao se mostu. Naslonjena na ogradu, djeca su posmatrala brod. I Devdet-beg je, prvih mjeseci po dolasku u Istanbul, svraao ovamo. Posmatrao je more i mostove, ovaj udni mete, naoite fijakere koji su prolazili. Jo nije bio izgraen kej na Sirkediju. "Tada... Prije dvadeset godina!", pomisli Devdet-beg i uplai se prisjetivi se da je ovamo prvi put doao sa bratom.

Iz depa izvadi pismo koje je poslala od Ermenka i ponovo ga paljivo proita. ena nije htjela da on rekne Nusretu da je ona napisala ovo pismo. Ako ta ena, koja je veoma voljela njegovog brata, jo uvijek razmilja O ovako sitnim stvarima, znai da stanje nije toliko loe... Zastidje se to je maloprije mislio da je pismo samo smicalica da bi od njega izmamili novac. "Dobro, zato ne eli da mu to kaem? Zato to se moj brat usprotivio da me ona obavijesti." Njegovom bratu se nije sviao Devdetov ivot, ni njegove ideje; poniavao ga je. Ali, uprkos poniavanju, primao je novac koji mu je davao. Zbog toga nije elio vidjeti brata. Kad god bi ga vidio, Devdet ne samo da bi potonuo u zemlju od stida, nego ga je svaki put brat nastojao posramiti sve teim rijeima i uvredama. Zato to je to osjeao i to je veoma dobro znao da obojici teko padaju njihovi susreti, Devdet-beg je rijetko odlazio bratu. Prilikom svakog dolaska malo bi popriao sa njim, rekao bi da je bolnika njega uvjet za izbavljenje od te bolesti od koje ne uspijeva ozdraviti. Njegov brat bi ponavljao da on, kao doktor, vrlo dobro zna da su bolnice napravljene samo da bi ovjeka odvele do mezara. Potom bi utili izvjesno vrijeme. Zatim bi Devdet-beg u neki oak ostavio kuvertu sa parama i izlazio. Jo jednom proitavi pismo, Devdet-beg je poeo uporeivati materinu bolest s bratovom boleu. Poput majke, i brat je bolovao od tuberkuloze. Majina bolest trajala je godinama, pri emu joj se stanje naizmjenino pogoravalo i poboljavalo. Prvi znaci bratove bolesti pojavili su se prije tri godine, u Parizu. Majka je tokom cijelog bolovanja zanovijetala, alila se na sve, unesreivala sve oko sebe. I njegov brat je takav. Majka je bila njene grae i mrava. Njegov brat je, isto tako, veoma mrav. Devdet-beg se uplaio kad ga je vidio po povratku iz Pariza. Majka je paljivo primjenjivala doktorske savjete, inila je sve ta joj se rekne. Ali, njegov brat se sprdao sa doktorima zato to je i sam bio doktor. Uz to, bio je alkoholiar i imao runu potrebu da se svemu protivi. "Da, nije pazio na sebe", promrmlja Devdet-beg, ali shvati da voli brata, da se ne moe ljutiti na njega bez obzira na to koliko ga on poniavao, koliko ga prekoravao. Sjeti se djetinjstva. Sa bratom i njegovim prijateljima igrao se oraha, tvrave i tobogana. Na Hrzuldan5 bi izlazili u polja, jeli janjetinu i halvu. Djevojice bi se podijelile u dvije grupe, igrale se prosidbe i pjevale pjesme. Oko Akhisara bili su vinogradi i bae. "Prolo vrijeme", promumlja Devdet-beg. Fijaker se kretao prema Tunelu i napredovao ka Galatasaraju. Odjednom se zaustavi ispred duana optiara Verdouxa. Devdet-beg se protegnu da pogleda ta je. Prevrnula se neka koija i zakrila put. Iz dosade je ispitivaki posma5 Turski, Hidrellez; 6. maj, praznik dolaska ljeta trao okolinu, itao table i posmatrao ljude. Neko s eirom izlazio je iz duana poznatog berbera Petroa. Dvije kranke su gledale u Botterov izlog; za njeg se govori da je terzija prijestolonasljednika Read-efendije. Decugisova vitrina - a on je prodavao srebrene i kristalne predemete - bila je blistava. Naprijed je bila slastiarnica Lebon. Ugledavi tablu bakala Dimitrokopula, Devdet-bega ponovo obuze jutronji osjeaj usamljenosti. Da bi se utjeio, nastojao se prisjetiti djetinjstva, akhisarske bae. "Niti mogu biti sa njima, a ni sa drugima", pomisli. Fijaker nastavi. "Da mi je bar brat dobro. Da me ne omalovaava... Zato sam ja danas ovakav?" Sad se sjeti sna kao znaka loeg, uasnog dana. I u snu ga je brat, meu svim

drugim acima, gledao najmrskije, najvie ga omalovaavao. "Zato me omalovaava?", pomisli. "Zato to o sebi govori da je mladoturin!6" Nusret, stariji Devdet-begov brat, upoznao se sa djelovanjem organizacije Mladoturci prilikom svog prvog putovanja u Pariz. Zavrivi vojnu medicinu sa inom kapetana, dvije godine je stairao u bolnici Hajdar-paa, zatim je nekoliko godina radio u vojnim bolnicama u Anadoliji i Palestini. Izgleda da je premjetan iz jednog u drugo mjesto zato to je bio veoma prgav i kavgadija, a one godine kad je Devdet-beg na Aksaraju otvorio duan s gvoarijom dobio je premjetaj u Istanbul i oenio se djevojkom koju mu je porodica nala na Hasekiju. Poslije dvije godine, ostavio je tu enu sa djetetom u stomaku i otiao u Pariz. Porodica i ostali sa kojima je Devdet-beg nedavno prekinuo sve veze smatrali su da su razlog odlaska bile udne novine i asopisi koje je itao u kui. Pria se da je Nusret satima itao asopise i novine Mizan, u kojima je historiar Muratbeg do neba veliao Francusku revoluciju. Nusret je, pak, isticao da je razlog toga putovanja oit: nastavljanje studija medicine, jer je elio specijalizirati hirurgiju. Devdet-beg, koji je znao da se njegov brat uzbudi ak i kad kolje koko, smatrao da je brat na taj put krenuo zato to se nije mogao kontrolirati. Devdet-beg je mislio da je, opet zato to se nije mogao kontrolirati, njegov brat etiri godine ostao u Parizu i vratio se, razveo od ene, poeo sa opijanjem, usprotivio se Padiahu, ponovo otiao u Pariz, napredovao onoliko koliko u Mlado-turcima moe napredovati alkoholiar, a da se vratio u Istanbul kad je ostao bez para i bez posla, gladan. Ali, uprkos svemu, razmiljao je i o tome da je njegov stariji brat u nekim pogledima superiorniji od njega te da ga ljudi doivljavaju kao simpatinijeg, prijatnijeg i armantnijeg. Razlog to su ga drugi tako doivljavali nalazio je u tome to nije preuzimao nikakvu odgovornost i obavezu. Meutim, sam je bio sistematian, uope se nije ustezao preuzimati obaveze, ak i ako su uperene protiv njega i njegovog ivota. 6 Pripadnik turske politike organizacije kojoj je bio cilj pretvoriti Tursku u ustavnu dravu po zapadnoevropskom uzoru Kao da se malo zastidio razmiljajui o tome, ali je poslije mislio ovako: "Ja sam u ivotu odgovoran, imam tenje i cilj, a on uiva u svojoj samovolji, izazivanju nereda i larme!" 3. Mladoturin Fijaker skrenu u usku ulicu s hotelom Savoie. Zaustavi se poslije nekoliko minuta ispred stare kamene dvokatnice. Devdet-begu vrata otvori madam, vlasnica pansiona, pa se s potovanjem povue ustranu i krajikom oka pogleda u fijaker ispred vrata. Potom, ne proputajui priliku, potra za njim i okleveta njegovog brata: da pravi veliku buku, uznemirava ostale goste u pansionu, te da se, uprkos tome to je bolestan, nemoralno ponaa. Klimajui glavom eni, koja ga je plaila da e gosta izbaciti iz pansiona, Devdet-beg krenu prema stepenicama. "Znai da mu nije nita posebno", pomisli. Brzo se ispe uz kamene stepenice i pokuca na vrata. Sjeti se da je ovdje zadnji put bio prije dvije sedmice, nakon vjeridbe. Prema oekivanju, vrata mu je otvorila Ermenka. Kao i uvijek prilikom susreta sa njom, Devdet-beg se zacrvenje. Potom, da bi sprijeio crvenilo, pravei se da je zbunjen i zamiljen - kao da je neto zaboravio, pa se sjetio ue. "Kako mi je brat?", upita i ugleda Nusreta koji je leao u krevetu, leima naslonjen na jastuk. "Nije mu nita", pomisli. "Ooo, jesi to ti? Otkud ti?", ree brat.

Devdet-beg se osmjehnu nastojei iz bratove boje glasa razabrati njegovo zdravstveno stanje. Zatim mu prie, zagrli ga i primaknu lice njegovom. "Ne ljubi se oboljele od tuberkuloze", kaza brat, ali dozvoli da bude po-ljubljen; uinio je to kao da daje pomilovanje. "Kako si?", upita Devdet-beg i sjede na stolicu pokraj postelje. "Ee, otkud tebi pade napamet da doe ovamo?", uzvrati brat, potom sumnjiavo pogleda svoju dragu: "Jesi li ga, moda, ti pozvala, Mari?" "Zato bih zvala? Doao je sam od sebe!" Bio je to sladak, milozvuan glas. "Zar trebam biti pozvan da bih te posjetio, brate?", ree Devdet-beg. Kao i uvijek pred bratom, pocrvenio je osjeajui krivnju. "Kako si? Kako tvoja bolest?", ponovo upita. Nusret se srdito okrenu prema Ermenki: "Ti si ga pozvala! Dva puta me pita za zdravlje. Zato pita?" "Nusrete", zapomaga Mari i, da bi ga smirila, ustade i ode do njega. Dok ga je pokrivala arafom, okrenu se Devdetbegu: "Va brat nije dobro. Sino mu je bilo veoma loe. Izgubio je svijest... Sad je malo bolje, ali neka Vas to ne zavara." "Ne, ne, nije mi nita!", povika Nusret. Htjede jo neto rei, ali mu ponestade daha i uuti. Osvrnu se oko sebe s omalovaavajuim i optuujuim pogledom. Jedino to je mogao uiniti. Devdet-beg se okrenu Mari. "Jeste li zvali doktora?", upita. "Ne treba mi doktor! Zar ima boljeg doktora od mene? Doktori su neprijatelj ovjeanstva", promrmlja brat. Mari pogleda Devdet-bega kao da misli: "ta ja u ovom sluaju mogu uraditi?" "Da, na menije da pozovem doktora", pomisli Devdet-beg. Posrami se kad mu se pogled susrete sa Marinim. Kroz glavu mu proe da je ona, iako nije lijepa, simpatina ena. Pomisli o tome kako je njegov brat, pijanica, bolestan i bez novca, mogao ui u vezu sa takvom enom. Osmotri sobu. Na stolu su bili lavori, tanjiri i ae. Oito je da se to esto koristi i esto pere. U jednom uglu bili su tek oprani i opeglani arafi i koulje. Stvari, zidovi, prozori, sve je bilo veoma isto, blistavo. Prostorija je, vie nego na bolesniku, sliila na tek pospremljenu sobu bogate kue u kojoj oekuju goste. Shvati da su stvari i soba u oienoj i odravanoj kui. To u njemu pobudi elju za ivotom sa enom i djecom, Devdet-beg jo jednom pogleda Ermenku i opet se zacrvenje. Zatim se okrenu bratu. Nusret je disao veoma teko, napreui se. Devdet-beg pomisli kako ova ena i njegov brat ispunjavaju ovu sobu i da je on viak. Pogledavi ponovo enu, proe mu kroz glavu da nijednom u ivotu nije uspio pridobiti ljubav ne samo ovakve nego bilo koje ene. "Jesi li ikako vidio Ziju?", upita brat. Zija je bio njegov devetogodinji sin. Nusret ga je ostavio kod rodbine na Hasekiju. "Ne", odgovori Devdet-beg zbunjeno. Brat je znao da uope ne ide na Haseki. Njihove veze sa Hasekijem odravala je Zeliha-hanuma, koju je Devdet-beg uzeo da se brine o poslovima u kui na Vefi. U posljednje vrijeme od nje nije uo nita novo o Ziji. "Razmiljam da Ziju poaljem materi na selo", ree Nusret. "Ali, ne! Neka ga ovdje. Bolje mu je da ostane u gradu, makar i bio meu onim glupacima, zar ne? Disao je jedno vrijeme, pa dodade: "Obojica smo ostavili rodbinu na Hasekiju, ali iz razliitih razloga: ja - da im ne bih bio na teretu, a ti - da oni tebi ne budu na teretu!"

Opet je uutio, da bi disao i odmorio se. Na licu mu se ponovo pojavio optuujui, Devdet-begu dobro poznati izraz. "Proli put si doao fijakerom. Je li to tvoj fijaker?" "Nije moj, unajmio sam ga!" "Zar se ve takvi fijakeri zaustavljaju na ulici i unajmljuju?" "Ne! Unajmio sam ga na tri mjeseca", ree stidljivo Devdet-beg. "Haa, fijaker za hvalisanje!", nastavi Nusret. "Unajmio si fijaker kao da unajmljuje redingot i kravatu, ha?" , pa je pogledao je Mari i osmjehnuo se. Devdet-beg pomisli o sebi da je bezvrijedan, nitavan. S istim, poniavajuim osmjehom, Nusret dodade: "Danas si ba elegantan", i, ne ekajui odgovor, okrenu se prema Mari: "Jesam li ti rekao da se ovaj vjerio sa painom kerkom?" Onda upita brata: "Kakva je? Je li dobra osoba?" "Dobra je osoba!" "Kako zna? Koliko si je puta vidio?" Osjeajui da mu se niz elo i potiljak sliva znoj, Devdet-beg ustade. Prerovi depove. Sjeti se da je zaboravio maramicu. "Dva puta", promrmlja sjedajui. "Dva, ha? Dva puta si je vidio i shvatio da je dobra osoba!? Dobro, a jeste li ikako razgivarali?" Devdet-beg se ljuljao u stolici. "Rekoh, jeste li ikako razgovarali? Kako si shvatio kakva je osoba? ta ste priali?" "Razgovarali smo onako", uzvrati Devdet-beg. "Ee, ne stidi se toliko", ree Nusret odjednom. "Nisi ti kriv to nisi razgovarao s njom. To je rezultat rune tradicije, prljavog, bijednog i loeg ivota ovdje. Jesi li razumio ta elim rei? Jesi li shvatio ta je ovdanji svijet? Nisi, nisi, ali klima glavom! Isto to i tebe moe zadesiti! Ali, ne... Nisi ti takav! Ti e imati porodicu... Ali, ovakva ena te ne moe voljeti!" Obojica su se okrenuli i pogledali prema Mari. Devdet-beg shvati da se nee rijeiti stida i znoja dok sjedi naspram brata. "Nemoj tako crvenjeti i blijedjeti", ree Nusret. Obrati se opet Mari: "Svia ti se on. Oduevljava te, zar ne?" "Molim te, Nusrete!", negodovala je Mari, ali nije djelovala postieno; izgledala je gordo i spokojno. Nusret se osmjehnu Mari: "Svia mu se. Ve ti se divi. Zato to te doivljava kao Evropljanku. Moj brat je zapanjen svime to potie iz Evrope! Izuzev jednog...", zamisli se, pa nae adekvatnu rije: "Revolucija!" Okrenu se bratu: "Zna li ti ta znai revolucija? Ili ustanak? Revolucija sa giljotinom, uz ikljanje krvi? Ali, kako e ti znati takvo neto!? Postoji samo jedno to ti zna, to voli..." Ili nije htio dovriti, ili nije htio otvoreno rei. Samo protrlja vrhove prstiju, poput ljudi koji kau: "Novac!" Devdet-beg nije mogao izdrati. To je bilo gore i od sna. Ustade sa stolice, naini dva teturava koraka prema bratu i uspomaga se: "Ja te volim, brate! Zato smo ovakvi, brate?"

Nakon dugo godina, prvi put se dogaalo neto ovakvo. Postidje se. Okrenu se i s osmijehom pogleda Mari. "Zato sam to uradio?", pomisli. "Boe, koliko se mnogo znojim!" Bilo je runije i od sna. Nusretovo tijelo se odjednom presavi naprijed. Potom se izvi natrag i glava mu udari u jastuk. Presavijajui se opet naprijed, silno se zakalja. Iz plua i grkljana dopiralo je strano krkljanje. Ne poduzimajui nita, Devdet-beg je sa strahom i stidom posmatrao bratovo grenje. Kroz glavu mu proe da neto mora uiniti. Mari potra i sjede pokraj Nusreta; pridravala ga je za ramena. Devdet-beg namisli otvoriti prozor. Utom se brat smiri. Dok se Devdet-beg muio oko prozora, Nusret doviknu: "Ne! Ne otvaraj! Ne elim da vanjska prljavtina ue unutra. Neka prljavi, bijedni i prostaki zrak ne dospije u ovu gnusnu, despotsku tamu! Mi smo ovdje dobro...", gunao je kao da gubi svijest. "Neka niko ne otvara prozor! Neka niko ne otvara prozor dok se moja domovina ne oslobodi tame, kao to je bilo tamo, u Francuskoj; dok se ne svrgne Abdulhamid, dok sve ne bude svijetlo, isto, asno, dobro...", pa se, obuzet novim napadom kalja, opet poe tresti. Tek toliko da bi neto uinio, Devdet-beg je, udarajui rukom, popravio jastuk iza bratovih lea. Podigao je kraj arafa koji je pao na pod. Utom primijeti da mu je Mari uzrujano primakla glavu. "Doktor! Molim vas, naite doktora!", ree Ermenka. "Ja to ne mogu. Nee!" "Da", promrmlja Devdet-beg. Brat je jo uvijek kaljao i, strahujui da mu se pogled ne sretne s njegovim, izie nabrzinu. Nakon to zatvori vrata, u kako brat vie za njim: "Kuda je on otiao? Doktoru? ta u ovom sluaju doktor moe uiniti...? Nema potrebe za doktorom!" 4. Apoteka "Umrijet e", pomisli Devdet-beg im je iziao na ulicu. "Ako ne danas-sutra, ali e sigurno umrijeti za nekoliko dana!" Uplaen vlastitim mislima, nastojao se utjeiti: "A moda nee nita biti... Zar i majci nije bilo tako?" Koija ga je, opet puei i gledajui kao koija, odmjeravao pogledom. "Ali, moj brat zna da e umrijeti. One nebuloze i govori zato to zna da e umrijeti! "Da, sad da naem nekog doktora", pomisli, ne elei se podsjeati umne scene. Iz sporedne izie na glavnu ulicu. "Gdje je najblia apoteka? Ima apoteka Kanzuk. Tu je Klonaridis!" Uprkos vruini, poznata ulica, koja se protezala od Tunela prema Taksi-mu, bila je puna svijeta. Devdet-beg je brzo iao strahujui da mu brat ne umre ako zakasni i da e se smatrati odgovornim za njegovu smrt. Dolo mu je da potri, ali pomisli da bi bilo besmisleno toliko uriti. Iao je sudarajui se sa drugima, a ljudi, koji su ivjeli svoje uobiajeno smirene i uredne ivote, sklanjali su se ustranu da bi izbjegli grubijana koji je jurio na ovoj vruini i udarao ih ramenima. Obamrlom znatieljom, gledali su Devdetbegovo lice. U apoteci je bio apotekar Matkovi i, poput njega, debeli egrt. "Je li doktor ovdje?", upita Devdet-beg. "Zauzet je", odgovori apotekar pokazujui rukom na pregradu u pozadini.

"Alija ne mogu ekati!", proguna Devdet-beg i, ne obraajui panju na nekoliko bolesnika u stolicama sa strane, brzo otvori vrata i ue u ordinaciju. Unutra su bili doktor i ena sa djetetom. Doktor je stavio kaiku u djeija usta. Ugledavi otvorena vrata, namrti se i povue kaiku iz usta. "Molim vas, saekajte vani!", ree. "Doktore, veoma je hitno!", odgovori Devdet-beg. "Molim vas, saekajte, rekoh!", uzvrati doktor, opet stavljajui kaiku djetetu u usta i govorei eni neto na francuskom. "Veoma slabo", promrmlja Devdet-beg, ali, nakon to paljivo pogledao doktora i bolesno dijete, pomisli da njegov brat nee umrijeti. "Veoma slabo", ree zato to nije htio ekati. "Dobro, doi u ubrzo! Ali, saekajte", ree doktor. Devdet-beg je iziao. Htjede sjesti na neku od stolica ispred vrata, pokraj ostalih bolesnika koji ekaju, ali odustade. Ushodao se po apoteci. Potom se povue ustranu i poe nervozno puiti. Apotekar je, gledajui na papir u ruci, iza tezge mijeao prakove, a njegov egrt je mjerio neta na maloj vagi. Stavljajui u boicu, izmijeani prah, apotekar je to dao ovjeku sa eirom. Utom ue krupan i veseo ovjek, sa velikim stomakom, i upita za ampanjac. Prepoznavi ga, apotekar se nasmijei i pokaza flae u uglu. Tamo je od flaa bila nainjena kula. Uz nju je bila jo jedna kula od flaa s mineralnom vodom. Debeli je, sa spokojstvom onih koji imaju vremena i novca, itao etikete na bocama i odabirao: Evian, Vittel, Vichy, Apollinaris. Iznenada, Devdet-beg pomisli na te vode koje dopremaju ak iz Francuske, potom na pia, te kako i Ekenazi, koji je zbog magle danas zakasnio u duan, jede okolade Tobier, koje su stajale na stolu. "To mau i pae koji ive u onim konacima! Sta ja radim? Ja radim, oenit u se! Brat mi je bolestan, ali nee umrijeti; jak je on! Ermenka! Ja od trgovine nisam imao vremena za ljubav. Kako je dosadno ekati! Sta pie na onom staklu? Mogu proitati i naopake: Strani gotovi lijekovi... A ono drugo: Osmanlijski lijekovi." Debeli smijeni ovjek je odabirao flae i odvajao ih. Kaza da e po njih poslati slugu. "Otii e kui i piti. Svi zajedno e jesti, piti, smijati se... I ja u nakon to se oenim... Sirup za snagu Edhem Pertev, Pertev krema... Zar ovaj doktor jo nije zavrio? Da uem im se vrata otvore, da... Atkinson kolonjske... Katran Hakki Ekrem, sirup protiv kalja... Hunyadi Yanos, laksativi... Jednom, dok sam bio dijete, dobio sam proliv. Umirem, mislio sam, a niko nije mislio da u umrijeti. A da sam umro? Ne! Eto, vrata se otvaaaraju!" Naletjevi na enu sa djetetom, Devdet-beg ue. "Bolesnik je loe. Molim vas, pourite, moe umrijeti", izusti ne vjerujui u ono to je rekao. Doktor je prao ruke u lavabou u uglu. "Ko umire? Gdje?" "Tu, nedaleko, u pansionu", ree Devdet-beg. "Sad emo otii vidjeti. Odmah tu!" "Zar bolesnik ne moe doi ovamo?", upita doktor. Polahko je posuivao ruke bijelim, moglo bi se rei besmisleno, besprijekorno istim pekirom. "Ne moe doi. Umire. Moda nee umrijeti. Dva koraka! Da krenemo odmah, ne ekajmo..." "Dobro, dobro", promrmlja doktor. "Dozvolite mi da uzmem tu svoju tanu!"

Onima to su ekali pred vratima doktor kaza da e se odmah vratiti i za Devdet-begom izie na ulicu. Zatim upita za bolesnikov problem. Dev-det-beg ree za napade kalja te, zato to nije uspio nai neto drugo, dodade da mu brat boluje od tuberkuloze. Doktorovo lice poprimi izraz koji kazuje da je prevaren, ali odmah zaboravi svoj gnjev. Izgleda da se obradovao to se, makar i natrenutak, rijeio ljekarske ordinacije, to je naao neto ime e se zanimati. Hodajui, zagledao je izloge, posmatrao ljude. Zatim je kupio cigarete te poeo objanjavati kako tuberkuloza ne ubija odjednom, kako se jedan njegov stari bolesnik izvlaio iz mrtvih. Paljivo odmjerivi enu koja je u tom trenutku prolazila, upita Devdet-bega ime se bavi, a kad u da je to trgovina, ne uspjede prikrititi uenje. Ba kad su skretali u sporednu ulicu, na uglu nabasa na nekog prijatelja. Zagrli ga i poe vrlo ivahno priati na jeziku koji se Devdet-begu uinio kao talijanski. Devdet-beg pogleda na sat: bilo je tri i petnaest minuta. Malo poslije su uli u pansion. Dok se doktor alio na vruinu, Mari otvori vrata. "Ne elim doktora, zatvorite vrata... Nek tama ne ulazi unutra!", povika Nusret. Slijedei Mari, doktor ue. Krajem oka pogleda bolesnika koji nije prestajao zanovijetati. Dok je tanu sputao na pod, okrenu se prema Mari, paljivo je osmotri i ree delikatnim tonom: "Je vous reconnais Mademoiselle uhadijan!" Naini neoekivan pokret i poljubi je u ruku, pa, polahko podiui glavu, progovori na turskom: "Oduevljen sam Vaom ulogom u Sretnoj familiji!" "Ko je ovo? ta se dogaa?", proguna Nusret, pa, uoivi da mu se doktor pribliava s osmijehom, dodade: "Doveo si mi sojtariju, a ne doktora!" Ali, doktor se osmjehivao ne obraajui panju. "ta vam je, gospodine?" "Umirem, tuberkuloza!" "Kako znate da je tako?", upita doktor i sjede pokraj Nusreta. "Znam, jer sam i ja doktor", uzvrati Nusret. "Uz to, nema potrebe za pregledom. Tuberkulozu u ovom stadiju razumije svaki doktor im vidi bolesnika. Pogledaj ovu facu. Obrazi su mi se izgubili. Jesi li ti sa civilne medicine?" "Kolege smo, znai", odgovori doktor osmjehujui se sa nepromijenjenim izrazom uviavnosti. "Pametni i sa civilne i sa vojne medicine postaju revolucionari, a budale postaju doktori!", povika Nusret. "Ja nikad nisam tvrdio da sam pametan", opet popustljivo uzvrati doktor, pa se osmjehnu Mari, koju je, izgleda, doivio kao jedinu osobu koja bi mogla cijeniti njegovu tolerantnost. "Sta si ti? Jesi li Jevrej?", upita Nusret. "Ja sam Talijan", odgovori doktor, pa, pribliavajui glavu Nusretu, uhvati dugmad njegove koulje: "Hoete li dozvoliti?" "Stani, stani! ta se dogaa? Ne diraj me!", proguna Nusret, ali dodade: "Dobro, ne nerviraj se, ne nerviraj se", ree vidjevi da da se Mari naljutila. "Ali, znam da od toga nema koristi!" Iznenada se okrenu prema Devdet-begu:

"Hou neto od tebe... Doi ovamo... Hoe li mi obeati? elim vidjeli sina. Dovedi mi ga! "Sa Hasekija?", upita Devdet-beg. "Da, sa Hasekija. Otii na Haseki i dovedi Ziju. Tamo je, kod tetke Zej-neb. ta god da nam doe, eto, nai tu Zejneb-hanumu i uzmi dijete!" "Sada?", promrmlja Devdet-beg. "Da, sada. Odmah! Znam, ne eli ii tamo, stid te. Ali, idi! Traim to od tebe. Poto si doveo ovog doktora, uradi mi i to. Da svog sina posljednji put... "Hvala Bogu, Vi uope ne izgledate kao ovjek koji umire", ree doktor vadei stetoskop iz tane. "Plua su Vam veoma jaka!" "Skrati, skrati! Nemoj meni tih doktorskih blebetanja! Gledaj svoja posla i uzmi pare! Daj ovome njegove pare, Devdete! Nita drugo neu traiti od tebe!" Idui prema vratima, Devdet-beg se zaustavi i, pokraj okrnjene pepeljare, spusti dva zlatnika na stari stalak. Obradova se shvativi da je Mari to uoila. "Pouri, pouri! Neka taj paradni fijaker barem neemu koristi!", vikao je Nusret. 5. Stara mahala Devdet-beg sie niz stepenice s osjeajem krivice. Koijau kaza da e ii na Haseki i sjede u fijaker. Preznojavajui se, pripali jo jednu cigaretu. Kao da mu to pomoe da malo doe sebi. Kad je fijaker krenuo i on se poeo ugodno ljuljati na elastinim amortizerima, a slike stale promicati spram prozora, promrmlja: "Zato je sve tako? Zato sam ja ovakav?" Pred oima mu, jedno po jedno, oivi sve to mu se odjutros dogodilo. Razmiljao je hoe li mu brat umrijeti. I majka je ponavljala da e umrijeti, ali se posljednje sedmice odjednom promijenila, govorila je da se dobro osjea, a onda je umrla iznenada. Ali, njegov brat nastavlja sa svojim starim terslucima. Pocrvenje sjeajui se sramnog razgovora. Brat je pogledao Mari i smjekao se kad ga je pitao koliko je puta vidio svoju vjerenicu. Isto to je uradio i kad je spominjao unajmljeni fijaker. Moda se i sad smije... Mislio je ini li to, zajedno sa bratom, i Ermenka. "Da, moda je simpatina i zanimljiva ena, ali ja, naravno, nisam zadivljen njome", gunao je. "Kako je to rekao? To je ve besramno! Ali, ja ne mogu biti zadivljen tom enom. Jer, nakraju, ta ena nije porodina ena, ona je pozorina glumica... Svake noi je posmatra na stotine oiju. Kako je doktor poljubio u ruku? Kako mogu initi tako neto? Saginju se, ljube eni ruku i poslije toga uspijevaju ostati uobiajeno smireni i veseli. Zato to oni nisu kao mi. Oni su krani." Pitao se zato bratu nije mogao pokazati da ga voli i da razumije njegove misli. "Zato to nemam vremena. Zbog trgovine. Nizato ne mogu odvojiti potrebno vrijeme." Sjetio se bratovih rijei. "Bio je u Parizu, nita ovdanje mu se ne svia." Fijaker je prelazio preko mosta. Njegova drvena konstrukcija kripala je pod tokovima. Devdet-beg preko mosta pogleda na stari Istanbul. Kupole, ustajali i mrtvi Hali. "Ne svia mu se ovdje! Sve ovdanje doivljava loe, omalovaava. I mene omalovaava, ali ga ja razumijem!" Proita tablu sa druge strane mosta: Najbolje cigare i cigarete. Proizvodi duhanske reije. Trgovac duhanom Angelidis. Pripali jo jednu cigaretu i izgubi se u oblaku misli. Obradova se prisjeanjem kako je u djetinjstvu ugledao Bajazitovu damiju i zgradu Ministarstva odbrane. Nekad je ovamo dolazio sa bratom. Bivale su velike guve na izlobama koje su uz ramazan postavljane u damijskim haremima. Tu su se mogle sresti vane linosti. Tu je Devdet-beg prvi put vidio vezira. "Izgleda da je to bio Ahmet

Fehmi-paa, ministar trgovine. Koliko je godina prolo? Devetnaest ili osamnaest? Nusret je bio na medicini, a otac jo nije bio umro." Sjeajui se tih dana, obuze ga melanholija. Radio je sa ocem, cijepao drva, slagao daske, umorio bi se i zaspao odmah poslije veere. "Ali, nisam elio biti budala koja e raditi snagom. elio sam uiti i biti bogat!" Obradova se to se tih dana nije sjeao sa enjom. "Ali, tih dana je svako volio svakoga. Voljeli su i mene. Pobjegao sam od njih!" Sad se uplaio to mora ii tim ljudima od kojih je pobjegao. "Moda me nee prepoznati. Kako e me omalovaavati kad me prepoznaju? Ali, ne! Oduevit e se mojom odjeom, ovim fijakerom... Ko zna kako e mi s njima biti zamorno..." Srameljivo je pred oima doaravao ono to bi se moda moglo ubrzo dogoditi. "Iza lea e mi rei da sam hairsuz. Rei e: Pile koje je izilo iz jajeta ija mu se ljuska ne svia... Zato je tako bilo? emu sve to?" Fijaker je prolazio ispred Ministarstva finansija. Preko puta su bile mjenjanice i kancelarije zelenaa. Oni koji su u tekom stanju, koji su imali platnu knjiicu, dolazili bi u ove duane i diskontirali svoje plae. Devdet-beg je smatrao da je bespravna i bezduna zarada tih mjenjanica i zelenaa. "Sve je to zbog para", pomisli. "Ja sam zbog njih ostao bez ikog! Sve zbog para! Oni omalovaavaju trgovinu koju vodi musliman!" Opet se preznojio razmiljajui o sramnim scenama koje e mu se uskoro zbiti na Hasekiju. Nakon to je proao Aksaraj, fijaker skrenu lijevo. Malo potom su zali u sporedne ulice, ali je jo dugo bilo do Hasekija. "Uvijek isto. Sve je isto", promrmlja Devdet-beg gledajui niz uliice. "Nita se ne mijenja. Ovaj zid, ovi prozori s oljutenom bojom, crjepovi obrasli mahovinom. Nita se ne mijenja. Ovi ljudi ive onako kako su ivjeli i prije dvjesta godina... Nema zarade! Nema nita novo! Neto im nedostaje u ivotu... Da, nemaju ambicije, ambicije! Vidi ovu prljavtinu... Niko da se sjeti oistiti to smee. Eto, ulaze u kafanu, sjede, gledaju prolaznike..." Pogleda mukarce u anterijama koji su sjedili ispod hrasta pred kafanom. I oni su paljivo pogledali prema njemu u raskonom zatvorenom fijakeru s dva sjedita. Gledajui se s njima oi u oi, Devdet-beg je polahko prolazio pokraj njih. Onda bijesno promrmlja: "ta gledate? Sta u ovome ima za gledanje? Prolazi fijaker, unutra sjedi ovjek, a oni gledaju... Ah, sve je mrtvo! Brat je upravu! I ja sam upravu zato to sam trgovac, a ne malodunik u anteriji!" Fijaker se pribliavao mahali. Otvarajui srednji prozor, Devdet-beg upozori koijaa da skrene lijevo kad prou drugu ulicu. Zatim je sluao djecu koja su priala u avliji. "... Ako uradi, eto, dobit e", govorilo je jedno dijete! "Dobio sam sve budaline orahe", uo je drugo dijete. "Mi smo se nekad igrali oraha radi zabave", pomisli Devdet-beg. "Ovi se, izgleda, kockaju, uzimaju orahe jedni drugima... Dobro, dobro, i to je neto; novina! Kod novih generacija se, eto, formira dra za zaradom..." Posrami se svojih misli. Kad je fijaker skrenuo, sa zebnjom je poeo gledati u kue. Sve ih je prepoznao. Opet je pomislio da se nita nije promijenilo... Javi se koijau ispred kue Zejneb-hanume. Devdet-beg je iziao iz fijakera i osvrtao se. U susjednoj kui su bili kad su se tek doselili u Istanbul. Nije htio vidjeti tu kuu u kojoj je stanovao deset godina. Otvori kapiju na avliji tetke Zejneb-hanume. Zazvecka staro zvonce privezano za kapiju. "Ako kupim onu kuu na Niantau, objesit u ovakvo zvonce na kapiju", pomisli. Bilo je to staro dvorite. Stablo ljive je, isto tako, bilo slabano, suhonjavo. Pokuca na vrata i saeka. Zejneb-hanuma otvori vrata.

"Aa, Devdete, sine, otkud ti ovako?", ree ne ekajui da se Devdet-beg predstavi i zagrli ga. Preznojavajui se od stida, Devdet-beg poljubi enu u ruku. Dokje ljubio u ruku, kao da se sjetio nekih zaboravljenih mirisa djetinjstva, nekoliko pojedinosti, jednog insekta, vezenog stolnjaka. "Ui", ree ena. "Hajde, izuj i cipele. Ba si zgodan. ta te ovako nanese? "Brat mi je bolestan, draga tetka..." "Uh, uh!", viknu tetka Zejneb. Devdet-beg posumnja da je poela sa podmuklim ismijavanjem. Izu cipele, sjede na ponueno mjesto... Stalno se vrtio. "Da ne ostanem dugo...", ree. "Tvoj brat eli vidjeti Ziju?", upita ena. "Da!" "Je li vrlo slab?" "Jest, veoma je slab", odgovori Devdet-beg. "Uzet e Ziju, ha? Radi ega drugog bi i dolazio ovamo?" "Ah, draga tetka, nikako nemam vremena", ree. "Stalno ste mi napameti. Nemam vremena!" "Stani, onda, da zovnem dijete", kaza ena i izie. "Eto, ne bi uope onako kako sam se bojao", pomisli Devdet-beg. "ena me doekala s ljubavlju. Da, oni umiju voljeti ljude. Eh, ta u? Ja se bavim trgovinom. I to prihvata sa razumijevanjem... Kako sam sve uveliao! Koliko je sati? Heh, zakasnit u na ruak sa Fuad-begom!" Domalo u sobu ue tetka sa aom na tacni. "Sirup od vinje", ree. "Ti voli vinje..." Zacrvenjevi se od stida, Devdet-beg pokua smisliti ta bi odgovorio, ali se ne snae i samo se zahvali. "Javila sam djetetu, sad e doi", ree. "Je li mu otac zaista slab?" Devdet-beg klimnu glavom. Nastade tiina. "Kako tvoji poslovi, sinko?", upita ena. "Slabo, slabo!", odgovori Devdet-beg i kukavno i naglo zavue u dep ruku sa prstenom. "Sta se moe, krenut e nabolje. Neka nam je Bog na pomoi", kaza tetka. Opet su zautili. Govorei da Ziju eka njegov otac, Devdet-beg ubrzo ustade. Zabri-nuvi se gdje se dijete zadralo, ena ode do prozora i pogleda. "Ah, doao je, eno ga tamo", ree. "Ali, vrati ga! Kad e ga dovesti?" Devdet-beg je obeao da e dijete dovesti im bude s ocem. Moda e nekoliko dana ostati sa ocem. Tetka to prihvati sa razumijevanjem, ali je, isto tako, pokazala nepovjerenje koje je uvrijedilo Devdet-bega... Zajedno su izili. U staroj bai Devdetbeg ugleda neto novo: napravljen je koko-injac. Jedna koko je hodala po krovu kokoinjca. Podsjeajui Devdet-bega na djetinjstvo, zvonce se ponovo oglasilo. Djeca okupljena oko fijakera okrenue se i pogledae. Devdet-begu se uini kao da je prepoznao jedno od njih. "Zijo, sine, vidi ko je doao", ree tetka Zejneb. "Doao tvoj amida Devdet. Jesi li ga prepoznao?" Dijete naini korak naprijed. Mora da se uplaio amide u elegantnom odijelu. Snebivajui se, nainio je jo nekoliko koraka gledajui as u Devdet-bega, as u

Zejneb-hanumu. Devdet-beg ga je prethodni put vidio prije est godina, na Kurbanbajram. Tada je, ini mu se, imao tri-etiri godine... Pomilovao je dijete po obrazu. "Kako si, sjea li me se?", kaza, nastojei se djetetu pokazati ljubaznim. Dijete sa strahom potvrdi glavom. "Zijo, amida e te odvesti u etnju. Poslije e te ponovo dovesti ovamo! eli li prohodati?", ree tetka Zejneb. "Fijakerom?", upita dijete, osvrnu se i pogleda na fijaker; jedan od njegovih prijatelja neto je pitao koijaa. "Jaa, fijakerom", odvrati tetka. "Amida e te provozati svojim fijakerom! Bi li se provozao u amidinom fijakeru?" Devdet-beg je ispod oka zagledao koijaa; nije uo. "Bih", promrmlja dijete. "Eh, onda idi i presvui se", ree tetka. "U ovakvoj odjei se ne sjeda u takav fijaker." Dijete otra u kuu. "Hej, Zijo e se voziti u fijakeru!", povika drugo dijete. Tetka se okrenu Devdet-begu: "Vrati ga. Moe li tako? Ne ostavljaj ga tamo." Jedno od djece koja su se okupala zavuklo se izmeu tokova i paljivo razgledalo. Okrenulo se prema drugom djetetu, koje mu se primicalo: "Pogledaj ove federe. elini federi, oni se dobro gibaju!", ree. Sunce je palilo usku ulicu. Konjski repovi nisu bili dovoljni da se rastjeraju muhe. Sa prozora bez demira neki starac je posmatrao fijaker. Javi se vjetri i zakovitla prainu na ulici. Po navici, svi zatvorie usta i zakiljie oima. Potom se vjetar smiri, otvorie usta. "Je li on jo uvijek protiv sultana?", upita tetka. "Sada je veoma bolestan", odgovori Devdet-beg nabirajui obrve. Dijete dotra iz kue. Devdet-beg poljubi tetku u ruku. "Nemoj biti nemiran. Jah", ree tetka drei Ziju za ruku. "Amida e te vratiti ovamo", pa je krajem oka pogledala na Devdet-bega. Devdet-beg uze dijete za ruku. Zajedno su se popeli u fijaker opkoljen djecom. . "Zija ode! Ode Zija!", vikalo je jedno dijete. Fijaker je krenuo. Dijete je kroz prozor gledalo tetku sve dok se nije izgubila iz vida. Potom se okrenulo i, sa strahom, ispitivaki gledalo Devdet-bega. Kad je osjetilo da je na sigurnom, paljivo je sjelo nakraj i - kako bi se besprijekorno naslaivalo u vonji fijakerom, iju nijednu minutu nije eljelo protraiti dalo se na gledanje kroz prozor. Devdet-beg htjede popriati sa djetetom, ali odgodi tu namjeru vidjevi da ga njegove rijei uznemirie. Kad su bili na Aksaraju, pokazivao mu je damije. Kad su prolazili kroz Bejazit, upita ga je li ikad ovamo dolazio uz ramazan. Pokuao mu je objasniti ta je Ministarstvo rata, ta se tamo radi, ali, umjesto rijeima, Zija je veu vanost pridavao prizorima. Dok su prelazili preko mosta, Devdet-beg pogleda na sat i zbunjeno shvati da se pribliava est. Sa Fuad-begom se dogovorio da se u pola sedam nau na Serkldorjanu. Htjede Ziji rei da mu je otac bolestan, ali ponovo odustade. U djeijem pogledu bilo je neto to je onespokojavalo Devdet-bega. Nije mogao shvatiti ta je to. "Samo da se okona ovaj zamorni posao i da ga predam njegovom ocu", pomisli i zadubi se u trgovake brige, raunice i planove. Kad se fijaker zaustavi ispred pansiona,

Devdet-beg shvati da Ziji mora objasniti da mu je otac bolestan. Govorio mu je to dok su se penjali uz stepenice. "Tvoj otac se nekidan vratio s puta. Sada je bolestan. Provozali smo se fijakerom i sad smo doli njemu u goste. Otac te eli vidjeti. Pokraj njega ima jedna teta. Tvoj otac lei zato to je bolestan. Ta teta pazi na njega. Sad e ih vidjeti. Nema se ega plaiti. A tetki Zejneb emo se vratiti veeras ili sutra." Mari je otvorila vrata. Osmjehujui se, pozdravila je Ziju. Potom se sa-gnula, poljubila ga i, stavljajui prst na usne, pokazala mu da uti. "Spava!" Zija je sa strahom uao iza Devdet-bega. Nusret je spavao okrenut leima prema vratima. Zija sa zebnjom pogleda tijelo ispod deke, a potom, kao da strahuje da neto ne razbije, sjede na pokazano mjesto. Mari se priblii Devdet-begu i proapta: "Doktor kae da je stanje veoma loe. Dao mu je lijekove i injekciju za smanjenje bolova. Prvo se opirao injekciji, poslije je pristao i zaspao." "Da ja, onda, idem", proapta Devdet-beg. "Navratit u opet veeras." "Vi znate svoje", uzvrati Mari. "Mnogo Vam hvala! Ha, zaboravila sam jo i ovo: Nemojte mu, molim Vas, rei da je na padiaha baena bomba. Ako sazna, to e ga veoma uznemiriti, planut e, bit e mu loe." Ne ekajui da Devdet-beg izie, sjela je pokraj Zije i poela priati sa njim. Devdet-beg primijeti da Mari sa Zijom ne razgovara kao sa djetetom, nego ozbiljno, kao da pria sa ovjekom koji joj je ravan. Strahujui da se ne oduevi enom, pomisli: "Da, ali ona je pozorina glumica. Koliko je porodica daleko od nje!?" I izie. 6. Ruak Devdet-beg izie na ulicu, prie koijau koji je puio smrdljive cigarete i kaza mu da u pola osam bude ispred vrata kluba Serkldorjan. Ala turka sat pokazivao je est i petnaest. Sa Fuad-begom se trebao nai u est i trideset. Devdet-beg odlui da se malo zabavi, jer nije mogao mlatarajui rukama ui u ovaj klub, u koji nije bio ulanjen. etao je glavnom ulicom. Otiao je u Halep-ariju. Pregledao oglase pozorita Variete. Tu je jednom gledao pozorinu predstavu neke operetske trupe iz Evrope. Smrtno se dosaivao udei se emu sve ljudi pribjegavaju da bi prekratili vrijeme. Gledao je u izloge, prolaznike, fijakere. Zapalio je cigaretu. Pomislio je kako e, poslije ruka, u osam ii na Tevikije, u ukri-pain konak. Ubrzo ugleda i Fuad-bega. Devdet-beg i Fuad-beg bili su vrnjaci. Obojica su bili trgovci, a zbliavale su ih neke odlike. Zainteresirali su se jedan za drugog odmah nakon to su se upoznali, jer su obojica muslimani a veliki trgovci. Zatim, obojica su bili neoenjeni, obojica su se bavili gvoarijom, obojica su bili mravi i visoki. Ali, prema Devdet-begu, tu se zavravala slinost i osjeaj saveza, jer je Fuad-beg poticao iz porodice koja je posjedovala trgovaku tradiciju. Bio je iz solunske jevrejske porodice koja je prela na islam. Osim toga, bio je mason i imao je irok krug poznanstava u Solunu. Sa Devdet-begom se upoznao kad je doao u Istanbul da otvori duan. Prilikom svakog dolaska iz Soluna, gdje su mu bili porodica i trgovaka firma, potraio bi Devdet-bega i zajedno bi dolazili u ovaj klub na ruak. Uz ruak bi priali o poslovima koje su obavili u meuvremenu, o svojim ivotima; razmotrili bi planove poput pravljenja zajednikih poslova, sklapanja ortakluka, enidbe, zatim bi veselo askali i traali.

Prijateljstvo sa Fuad-begom bilo mu je pouno i korisno, jer mu je prualo priliku da se upozna i ubaci u elitni krug oko kojeg je kruio iza kulisa, u ivot bogatih i privilegiranih ljudi Istanbula u koji nikako nije mogao ui. Devdet-beg je ak pomiljao da pri samo jednom dolasku u ovaj klub sazna mnogostruko vie nego to sazna mjesecima itajui novine i sluajui traeve. Bio je uvjeren kako e ovdje, u kadifi, izmeu pozlaenih fotelja na tepisima iznad kojih su kristalni lusteri, u jednom trenu otkriti tajnu okoline u kojoj provodi svakodnevni ivot i upoznati se sa svijetom stvari i cijena, koje se neprestano mijenjaju i koje su sasvim nerazumljive. Uli su u klub, popeli se uz stepenice. I opet iste fotelje, tepisi, odgurnute u stranu i zaboravljene pae, ambasadori, pozlaena ogledala, kristali. Prolazei pokraj jevrejskih trgovaca, Levantinaca, lustera, svilenih zavjesa i uvijek pripravnih i utivih konobara, sjeli su na uobiajeno mjesto, za sto u uglu. Kao i obino, tokom prelaska od vrata do stola, Devdet-beg se uzbudio, nadao, drao zadignutu glavu da ne bi izgledao utuen, razmiljao o neemu veoma zamrenom, pocrvenio. A Fuad-beg je, kao i svaki put, crven na licu svoga prijatelja prihvatao sa osmijehom. Potom je zatraio da mu prepria sveanost vjeridbe. "Eto, bilo je kao to sam ti ispriao", ree Devdet-beg. "Pruio mi je ruku i pomogao mi Nedim-paa, iv i zdrav bio. Sve je bilo zahvaljujui njemu. Da nije njega, to se nikad ne bi dogodilo. Svadba e, isto tako, biti u njegovom konaku." "Otkud ti zna Nedim-pau?" "Niotkud!", odgovori Devdet-beg. "Jednom je doao u moj duan. Jedini je paa kojeg poznajem. Zna i sam, u mojoj familiji nema takvih. Nedim-paa me zavolio, iv i zdrav bio. Da nije bilo njega, ni tu djevojku ne bih naao! Zna mene. A kako sam mogao znati da ukri-paa ima kerku koja mi odgovara...? Nemam nikoga svoga ko zna takvo neto!" Devdet-beg se pokunji poput malog utuenog brata koji eli zadobiti saosjeanje. Utom prie konobar i prui im jelovnike. Fuad-beg poprimi ponaanje uobraenosti starijeg brata, koji Devdeta brani, uzima pod zatitu pred konobarem, pa upita: "ta e jesti?" Prilikom svakog dolaska u ovaj klub, Devdet-beg je osjeao zadovoljstvo otkrivanja svojih ukusa i malih naslaivanja. Veinu jela sa liste ve je okusio. Kao i svi ostali ovdje, shvatio je da postoje jela koja mu se dopadaju, koja mu se veoma dopadaju, koja mu se ne sviaju ili ona prema kojima je ravnoduan. S uzbuenjem sticanja svojih navika, prvo je zatraio meso u sosu od paradajza i patlidan-paprika na maslinovom ulju. Usuujui se na oprezan eksperiment, odlui da, kao desert, zatrai ono to se zove supangles. Kad konobar ode, Fuad-beg mu pokaza one to su sjedili ispred njih, za stolom pokraj prozora. Debeli ovjek je bio Galib-paa, onaj mravi i s naoa-rima u sredini prevodilac, a onaj blijedog lica je Huguenin, direktor Anadolske eljeznice. Devdet-beg pogleda, nastojei u sjeanje vrsto smjestiti to to vidi. Potom su askali o svakodnevnim pitanjima. Fuad-beg je priao o svojim poslovima. Zajednike planove su paljivo razmotrili kao lijepu uspomenu. Konobar je donio jela. Fuad-beg se oraspoloio. Priao je o svojstvima onoga to je jeo. Veoma je volio mantije koje je pripremala njegova majka. Sjeao se kako se one prave. Sve to je Devdet-begu objanjavao poput uitelja, ali skromno i s ljubavlju. Potom podie obrve: "Danas nisi dobro raspoloen!"

"Brat mi je veoma bolestan!" "Jaa, ta mu je?" "Suica. Veoma je slab. Svakog trenutka moe umrijeti." "Veoma mi je ao. I tvoj brat je bio jedan od njih, zar ne? Rekao si mi da se vratio iz Pariza... teta je to je bolestan, ali bi se trebao ponositi svojim bratom zato to je jedan od njih!" On nije rekao Fuad-begu da je mu je brat jedan od njih. Ispitivaki je gledao u prijatelja. "Ne boj se, bolan! Zar se mene boji? To moe znati svako ko ima dovoljno pameti. Zar tvoj brat nije iao u Pariz, tamo proveo deset godina, zavrio vojnu medicinu? Uz to, jo je i plahovit, a i kavgadija... ta e biti drugo ako ne mladoturin? Ti bi se, zapravo, trebao nauiti da se ponosi s njim! "Veoma je bolestan. Strah me", promrmljao je ponovo Devdet-beg zauen prijateljevim rijeima. "Umjesto to ga saalijeva, shvati ga!", ree Fuad-beg. "Razumijem ga. Danas sam razmiljao o tome. Razumijem ga, ali ne uspijevam mu to pokazati", uzvrati Devdet-beg sjetno. "Da, zato to je ivot kojim ivi uzburkan toliko da te sprjeava da mu to pokae. Meutim, da ste obojica malo tolerantniji, malo popustljiviji, lijepo biste se slagali, jer se meusobno upotpunjujete. Vidim, da ne razumije, pa da ti pojasnim ta hoe tvoj brat i njemu slini. Eto, da bude stavljen na snagu ustavni zakon, da se otvori medlis, da se okona apsolutizam, da doe sloboda, da se, ako je potrebno, svrgne Abdulhamid. Ti se ustee od ovih ideja. Zato? Zato to je to nerazumno, neto strano! Zato to ne vidi korist od toga! Zato to se boji potkazivaa, pa da ne zapadne u nevolju!" "Ja se uope nisam zanimao politikom. Kao trgovac, ne razumijem kakve koristi mogu imati od politike", promrmlja Devdet-beg. "Dobro, dobro, znam to. Sluaj me! Kakve tete moe imati od slobode koju oni ele?", pa uzbueno, ali malo i zabrinuto dodade: "Nikakve! Nikakve tete ne moe imati!" "Ne vidim koristi od politike", ponovi Devdet-beg. "Naravno, sve e rijeiti takvim razmiljanjem. Ali, nije tako. Je li to ivot? Govori da razumije brata, ali ga ne razumije. ta on hoe? Slobodu, nezavisnost i slino... Razmisli i ti o tome. Ne kaem da uradi neto! Razmisli! Shvatit e ako razmisli! Uope nije strano! Zatim, zato mi ivimo? Zar samo za trgovinu, da bismo zaradili novac? Ne! Za porodicu, dom, djecu... Za to! Ali, i to je ogranieno tamo gdje nema slobode. Hoe li biti loe ako sve bude slobodno kao to je tamo, u Evropi? Nae ene su kao roblje, na sud se izvode oni koji ne poste uz ramazan... Ne, najgore, najgore je ovo: zbog ovih zastarjelih naela i tradicije nisu muslimani, poput tebe i mene, ti koji se bave trgovinom, nego su to Ermeni, Jevreji, Grci. Vidi, ni ja se ne raunam u potpunog muslimana! Sam si!" "Da, to je tano", uzvrati Devdet-beg. "Ali, ne moram se ja baviti time! Ne mogu se suprotstaviti Padiahu!" "Ko ti, prijatelju, kae da se suprotstavi? Zar ti ne eli dobro svojoj domovini? Dobro, a da se naine manje reforme, zar ni to ne eli?" "Ne vidim koristi od toga... Uredu! A ta e biti ako i vidim?" "Kako ne vidi koristi od toga? Dakle, ti smatra da je ovdje, u ovoj dravi, na ovoj zemlji, sve dobro i besprijekorno? Treba ostati sve kako i jest? To kae, Devdete?"

"Ne kaem to!" "Dobro, ta kae? Vidi, ovdje je stanje loe. Ovdje nema slobode, drava je u loem stanju, sve je truhlo. To zna, zar ne? Ha, s obzirom na to da zna... Hej, sinko, uzmi napokon ove tanjire... Onda bi i ti trebao biti na strani progresa, za to da i mi malo budemo slini njima, onima u Evropi! Ali, to nije da sjedimo ovdje i ruavanje sa ovim nalickanima. A nikako ni plesanje, prianje na francuskom, noenje eira... To znai biti na strani slobode, neovisnosti... Eee, ta kae?!" Devdet-beg se osmjehnu: "Kaem da se trgovac ne treba mijeati u ovo!" "Ah! Ah, ti proraunati trgovce! Koliko si tvrd! Razumije, ali se pravi naivan. Dobro, Devdete, predstavlja li tebi sav ivot zaradu i formiranje porodice?" Pomiljajui na porodicu koju e zasnovati, Devdet-beg se jo jednom osmjehnu. "To nije malo, ree. Fuad-beg se nije mogao suzdrati, osmjehnu se. "A kako si i odluan! Zauuje me! Ali, ini greku... Rekoh ti da kasnije ne mogne rei kako te nisam upozorio!" Devdet-beg se namrgodi: "ta to?" Sa uitkom to dri Devdet-bega u uzrujanom iekivanju, Fuad-beg polahko pripali cigaretu: "Rano se eni!" "Haa! To mi je greka! Ma ne, ja sam zakasnio!" "Misli li da si zakasnio? Vara se... Trebao bi jo malo saekati. Kad bi tako uinio, mogao bi se bolje oeniti. Priekaj jo malo, shvati ove mlado-turke, poslije e ti biti mnogo bolje!" "Uplaio si me", ree Devdet-beg s osmijehom. "I ti si postao mladotur-in. Ispod svake tvoje rijei izlaze oni!" "Ti se smiji. Ali, uri! Vidi, sluaj me dobro. Abdulhamid e uskoro ili ii ili umrijeti. Poslije toga..." Uutio je ekajui da ode konobar koji je donio tanjire sa desertom. "Poslije toga e porasti znaaj ovih mladoturaka. Oni e prei na elo drave. Ne gledaj tako, s podozrenjem. Stvarno ti govorim. To svako zna..." "Prvi put ujem da ti ima ovakve raunice!" "Dragi Devdete, ti si u tome ispred mene, ali nisi toga svjestan! Da samo zna! Da zna, shvatio bi da se prodaje jeftino! U kakvom je stanju ukri-paa? Ja znam, istraio sam umjesto tebe. ukri-paino materijalno stanje je grozno. Prodao je zemljite, trai kome e iznajmiti konak na a-mlidi. Prodao je ijedan fijaker... Eh, ni poloaj mu nije blistav. Ti se raduje to si naao dobru familiju, ali su oni, zapravo, napravili dobar posao." "Ja ovo nikad nisam smatrao poslom", ree Devdet-beg. "Dobro, dobro, ne ljuti se... Ali, ako nita drugo, shvati ta se dogaa. Kae da shvata svog brata, ali ne shvata!" "Nastoji me uvui u politiku. Ne znam za tebe, ali mene politika ne zanima", ree Devdet-beg. "Politika je jedno, a trgovina drugo. Ja u ivotu nisam imao politikih elja. Ja te poslove smatram neispravnim!" "Opet to tvoje poimanje - ili sve ili nita. Neu te moi nauiti da bude malo tolerantniji i fleksibilniji. Po tvome, u ivotu postoje dva naina razmiljanja: ili e se neemu protiviti ili e prihvatiti. Nema nita izmeu! I tvoj brat je takav. On se suprotstavlja. Koliko sam uspio shvatiti, toliko je daleko otiao u suprotstavljanju da se, nakraju, suprotstavio ak i ivljenju. Misli da se alim, ali je tako. Takva je vaa narav. A ti

jedino zna za trgovinu, i jo razmilja o porodici! Na ostalo ne obraa panju, suprotstavlja se! Ali, nije tako! Uvijek postoji i trei put." No i viljuku naslonio je na ivicu tanjira. "A to je kompromis. I ti i tvoj brat trebali biste to nauiti... Niste ni svjesni koliko ste meusobno bliski!" Devdet-beg jo jednom osjeti potrebu da korigira ono to je maloas rekao: "Ne razumijem ta to govori. Ali, ponovit u ti: Ja ne uzimam ukri-painu kerku zato to ima ili zato to nema novca!" "Ali se, isto tako, odluuje za painu kerku! Ne gledaj tako. To nije sramno. Zapravo, to je dobro. Ti hoe dobru familiju, lijepo odgojenu djevojku. To sad imaju pae, ovi oko dvora. Oni, isto tako, trae nekog ko je parali, a tebe smatraju prikladnim." "Ja ne mislim tako! Ja mislim da...", ree Devdet-beg i shvati da mu je to na stotine puta padalo napamet, ali da nikada nije mogao otvoreno rei. "Ja elim da... Da imam finu porodicu. Da mi i poslovi dobro idu. Finu enu, djecu... Eto, to je moj cilj!" "Opet govori isto. Ali, to nije prepreka za politiku. I, ustvari, ta je to to ti naziva politikom? Razmisli malo..." "Plaim te se", uzvrati Devdet-beg pravei se kao da osjea dosadu. "Hoe da me uvue u neku zavjeru! Te poslove obavi sa svojom braom! Meni su ti poslovi nepoznati!" "Kako si ti lukav, dragi moj Devdete!", ree Fuad-beg i nasmija se veoma nervozno. "Ja ti priam o sljedeem: Budi malo fleksibilniji, promijeni svoje miljenje o tome ili sve ili nita! Shvati da neprestalni mali kompromisi znae ivot. Porodica i duan? Zar nita drugo ne postoji? Ako nita drugo ne postoji, onda znai da je ivot veoma skuen, dosadan i neukusan. Promijeni to svoje miljenje. Opusti se malo! To ti govorim. Isto to bih htio rei i tvome bratu. Njega ne poznajem, ali mi se ini da i on sve dovodi do krajnosti." "Ah, eto to je ono to razumijem kod svog brata. Ono to ti naziva krajnou. Dakle, donijeti odluku o neemu u ivotu i ii tim putem. On je donio svoju odluku. Nastoji neto napraviti. Ja to razumijem! Prihvatam to s potovanjem. Ali, naalost, to mu ne mogu objasniti", pa razljueno dodade: "Ne mogu objasniti, jer nemam vremena!" "Eto, vidi ", promrmlja Fuad-beg. "Vi ne ivite. Obojica ste isti. Ne ljuti se, ali i ti i tvoj brat ste takvi!", pa ruke stavi pokraj oiju, kao da stavlja zlatne naoare. "Ne vidite nita preko ove granice? Je li to ivot? ta je ivot? ivjeti, vidjeti, proivjeti...? ivot je neto raznobojno! Da, ta ti smatra ivotom?" "To je besmisleno pitanje", kategorino odgovori Devdet-beg. "Ja sam zadovoljan svojim ivotom!" "Ah, boji se ak i razmiljanja!" "Ne. Da kaem...", ree Devdet-beg, pa malo razmisli. "ivot je ivjeti dobro", ree i, im to izgovori, shvati kao da time daje za pravo Fuad-begu. "Ne, ne, nije tako!", ree, pa srdito dodade: "Ne znam. Nisam nikad ni razmiljao. To pitanje smatram besmislenim. I, molim te, nemoj vie spominjati neto slino. Ne elim sluati ni vojnike iz Soluna. Izriito te molim, ne uvlai me u neto takvo. Zaboravio sam i ono to si dosad rekao!" "Veoma si tvrd i ala turka, dragi moj Devdete", ree Fuad-beg i nasmija se, pa se okrenu konobaru: "Hajde, sinko, donesi raun", te se, s istim osmijehom, okrenu Devdet-begu:

"Veoma si tvrd i ala turka, ali ja sam sretan to prijateljujem sa tobom, dragi moj Devdete!" I Devdet-beg se osmjehnu. Smirio se zato to se vie nee vraati mislima i pitanjima koja su uasna i dosadna. Raune zajednikih rukova plaali su po redu. Sad je bio red na Fuad-bega. On plati i ustadoe. Kad su bili na pragu, neko povika: "Aa, merhaba, elektriare Devdet-bee! ta Vi radite na ovakvim mjestima?" Bio je to Moe, trgovac duhanom, kojeg je Devdet-beg poznavao sa Sirkedija. Devdet-beg se pokua osmjehnuti. "Da vi moda niste bacili bombu, Devdet-bee?" Moe se volio aliti. "Ili moda vi?" Glasno se smijao: "Stvarno, ta radite ovdje?" Devdet-beg se takoer glasno nasmijao, kao da je to izrazito prijatna i prefinjena ala. "ta ja radim ovdje?", pomisli. Siao je niz stepenice. Osjeao se slabim, nemonim i smijenim. Oprostio se sa Fuadbegom. Koija je ekao pred vratima. Gore, tano iznad njih, bilo je sunce poput praznog i irokog tanjira. "Gdje sam ja? Uh, kako je vrue!", zapomaga. Koijau ree da idu na Tevikije. Ue u fijaker. Jo jednom ga obuze vruina. Poe se njihati sa fijakerom. 7. U painom konaku Njihao se sa fijakerom, alio to nee moi prilei nakon ruka, razmiljao o sebi. "Razmiljam o svome ivotu. ta je meni ivot? To me pitao Fuad-beg. Ja sam mu odgovorio da je to besmisleno pitanje. Tako je, to je besmisleno pitanje i ne elim razmiljati o tome. ta je ivot?! Gdje se i ko poduava tome? Iz knjiga, iz Evrope, ko zna od kojih ljudi, iza kakvih skandala! ta je ivot? To je besmisleno pitanje. Ja u tako misliti i smijati se! Ha-ha-ha! Kako se Moe smijao?! A njegova je ala veoma otrcana! 'Da moda ti, Devdete, nisi bacio bombu?' Ne, ja sam porazbijao crijep. S razbijanjem crjepova prokisnuo je krov, svi me neprijateljski pogledae, a razred ostade do koljena u vodi. Oznojio sam se. To je bio straan san. Iz takvog sna trebao sam shvatiti da e ovaj dan biti ovakav. Koliko je sati? Samo to nije osam. ukri-paa me ve oekuje." ukri-paa je Devdet-bega danas pozvao u konak da bi uo njegove planove o budunosti. Devdet-beg je to saznao od sluge koji je doao u njegov duan, ali je nasluivao da ga paa zove iz obine dosade - da bi priali. Sjetivi se ukri-pae, htio, ne htio, pomisli na Fuad-begove rijei. "Znao sam da je prodao zemljite, da e prodati konak, ali za fijaker nisam znao", pomisli. "Ako i njega prodaje, znai da je ba u tekom stanju. Moda je Fuad upravu. inim li neto pogreno? Ne! To su rune misli. Ja samo elim Nigan i ne mislim ni o emu drugom." Oraspoloi ga pomisao na Nigan. "Dva puta sam je vidio." Ponovno se sjeti one grozne scene. "Dvaput sam je vidio i shvatio da je dobra osoba. Sta ima u tome? Zar se to ne moe shvatiti? I razgovarali smo..." Prvi put je vidio Nigan dok je gledao napolje iz selamluka7 ukri-pai-nog konaka. Potom su popriali prilikom te lakrdije zvane vjeridba, koja je obavljena u istom konaku. "Kako ste, gospoice?", pitao je tada Devdet-beg. "Dobro sam, gospodine, kako ste Vi?", odgovorila je Nigan nastojei izgledati hladnokrvno i dostojanstveno, poput zrele, starije ene. 7 Selamluk - muko odjeljenje u muslimanskim kuama, (op. prev.)

Odmah je pobjegla, jer joj dostojanstvo nije dozvoljavalo otkrivanje crvenila na licu. Djelovala je oholo, ali je podsjeala na dobru osobu. Poslije je tu djevojku, koju je vidio toga dana, Devdet-beg smjestio u kuu i porodicu koju je zamiljao. Nigan nije bila naroito lijepa, ali je popunjavala mjesto u njegovim planovima, a Devdet-beg je znao da je to bilo ono to je najhitnije. Kad je, pod teretom ruka i popodnevne vruine koja je pritiskivala, poeo drijemati u fijakeru, zaalio je to u klubu nije popio kahvu. Zapalio je cigaretu i razmotrio o emu bi mogao razgovarati sa paom. Fijaker je ispred kasarne Harbije skrenuo prema Niantau. "Da, rei u pai da u ovdje kupiti kuu", pomisli i odmah mu pade napamet stara Zeliha-hanuma, koju e ostaviti na cjedilu, potom se prisjeti Ha-sekija, tetke Zejneb i Zije. Osjeti uznemirenost sjetivi se pogleda kojim ga je dijete mjerio od glave do pete. "Ima neto udno u tom djetetu. Kao da je ve sad podmuklo, proraunato", pomisli. "Takvim udnim gledanjem u ovjeku budi osjeaj da mu sudi!" Fijaker je skretao prema niantakom trgu. Devdet-beg kroz prozor paljivo pogleda kamenu kuu na suprotnom uglu. Jednom je obiao tu kuu, svidjela mu se te je zakljuio da je u skladu sa njegovim planovima. Pomisli da je jo jednom obie pri povratku od ukri-pae. "Lijepo mjesto", zakljui gledajui stabla kestena i lipa u bai ispred kue i oraspoloi se ponovnim matanjem o sretnom porodinom ivotu. Uzbudi se prolazei ispred damije Tevikije. Ipak pomisli da mu je odjea prikladna, ali prije silaska s fijakera osjeti da mu srce ubrzano kuca. Dok je silazio iz fijakera, jo jednom ga obuze osjeaj krivice kao prilikom dolaska ovamo. Prednja avlija konaka bila je pusta. Dok je Devdet-beg stigao do vrata selamluka, u irokom dvoritu se pomjerio samo mali vrabac, koji je pio vodu u prikrajku malog mermernog bazena. Rukom je posegnuo za mesinganom halkom, a vrata se sama otvorie, pojavi se sluga iz kuhinje i ree da ga paa eka u gornjem dijelu konaka. Devdet-beg krenu uz stepenice strahujui da ne zakripe. Na trijemu mu drugi sluga kaza isto - da ga paa oekuje. "Jedna porodica", promrmlja Devdet-beg. U uglu na trijemu kucao je veliki zidni sat sa klatnom. Nita drugo se nije ulo. "Porodicu kao sat!" Uao je u prostranu sobu, ali nije mogao vidjeti nita drugo osim stvari. Osvrnu se lijevodesno: stolice, divani, fotelje, lusteri. Soba je bila donekle prozrana. Hodao je izmeu stvari. Pogledao je sliku na zidu i pomislio kako se uzbudi dok kod drugih razgleda slike. Posmatrao je pozlaene fotelje; nogare im slie maijim nogama. U uglu je bio mali sanduk sa sedefnim gravurama. Razmiljajui emu to koristi, okrenu se vidjevi istu vrstu sedefa i na stolici. Sedefi su bili i na fotelji i na divanu. Onda se silno prestrai. Neko je leao na divanu. Prepozna ukri-pau. Ostade u takvom poloaju; nije mogao nita smisliti. Potom se dosjeti da izie. Malo prieka pred vratima. Sat je kucao. Skupi hrabrost i ponovo ue, okrenu se ustranu, prema pai, i svom snagom se nakalja. "Haa! Da. Na zet", promrmlja paa i ustade. "Doi, sinko, doi. Nisam spavao. Da malo odrijemam, rekoh." "Jeste li spavali, paa?", ree Devdet-beg i priblii se starcu.

"Ako e pravo, to se ne moe nazvati spavanjem. Zanio sam se", odgovori paa. "Malo sam pretjerao sa rukom", pa vidjevi da se Devdet-beg naginje prema njegovoj ruci, kaza: "Ne, ne dolazi u obzir, ne!", ali se nije mogao oduprijeti. "Imao i ti mnogo onih koji e te u ruku ljubiti, sine. Ali, zato ne doe na ruak?" "Nisam znao da sam bio pozvan, paa." "Kako? Zar ti to Bekir nije rekao?", upita ukri-paa, a iz njegove izvje-taene srdbe bilo je jasno da se sjetio kako Devdet-bega nije ni pozvao na ruak. "Pitat u ga to. Propustio si ruak! Ali, nema veze! Srce trai razgovor, zar ne? Kahvaje izgovor!" Izrekao je to uz pokret ruke koji je govorio da je sve besmisleno. "Ha, kahvu ili konjak? Stani, da popijemo kahvu sa likerom, zar ne? Zato ti ne sjedne?" Zijevnuo je proteui se. "Haj, Allahu dragi, izgleda da sam pretjerao sa rukom!" Pozvao je slugu. Zatraio kahvu i liker. Opet se obratio Devdet-begu: "Kako je vrue, zar ne?" "Da, vrue je", odvrati Devdet-beg. "Po ovoj vruini se ne izlazi", ree paa. Potom se ispravi: "Ja ne izlazim... Dobro, ta si ti danas radio?" Ne pridajui previe vanosti bratu i njegovoj bolesti i ne spominjui uope put na Haseki, Devdet-beg je, uveliavajui ruak u klubu, prepriao ta mu se ujutro dogaalo. "Bravo! Dopada mi se", kaza paa, pa okrenu razgovor: "Ali, mlad si. Naravno da e biti ivahan. Koliko ima godina?", upita djetinjasto. "Trideset sedam." "Kad sam bio kao ti, etiri-pet godina stariji od tebe, hvala Bogu, dostigao sam vezirski in. Ali, to je bilo drukije vrijeme. ovjek se sad vie mora hvatati ukotac, mora vie raditi... Uz to, ja sam imao i sree... E, zato ti ovo priam?", pa se osmjehnu poput djeteta i poea vrh brade. "Hajde, doi ovamo, sjedi pokraj mene. Sjeo si tamo, ne vidim ti lice." Preznojavajui se, Devdet-beg prie pai i sjede na kraj divana na kome je on maloas drijemao. Sluga unese kahve i liker u kristalnim aama. "Voli li liker od jagoda?", upita paa, pa viknu za slugom koji je izlazio: "Donesi nam jo likera. Donesi ti nama flau!" Ispio je au naiskap. Potom, pogledom koji je molio da ga razonodi, da mu neto ispria, pogleda Devdet-bega: "Hajde, reci ta si jo radio?" "Duan mi oduzima dosta vremena, paa", uzvrati Devdet-beg sa osjeajem krivnje. "Haa, duan... Duan, ja!", ree paa. "S kime bude, ko su ti prijatelji?" "Trgovci... Fuad-beg, kojeg sam spomenuo." "Je li taj Fuad-beg iz Soluna?" Jest, pasa... "Hmm. ta on kae? ta kae za ovaj sluaj s bombom?" "Ne zna nita, paa. Nismo priali o tome!" "Niste priali ili ne zna?" "Nismo priali, paa!" "Kako moe znati da ne zna ako niste priali?", paa prasnu u smijeh vidjevi Devdetbegovu zbunjenost. Prasnuo je u smijeh zato to se ponosio svojom pronicljivou. Jo je i estitao sebi ispraznivi au likera u jednom gutljaju. Zbunjenost budueg zeta bila mu je smijena, pa je jo jo jednom prasnuo u smijeh te pljesnuo po leima Devdet-bega: "Bravo, bravo, svia mi se. Sve proraunato, obazrivo. Takav treba biti", ree. Devdet-beg pocrvenje.

"Takav treba biti. Svia mi se tvoja obazrivost. Takav treba biti trgovac! Ti si trgovac musliman! Tvoj posao tei je od svih ostalih! I uspio si, bravo! Prije su pare zaraivali ili nevjernici ili pokvareni lopovi slubenici. Sad je vrijeme takvih kao to si ti. A ti si vrijedan, paljiv, ne ide u krajnost...", pa, osmjehujui se, pogleda u ispranjenu aicu. "Kako su samo male. ovjek ne primjeuje da je ispio! Da, ti ne ide u krajnost. To je veoma bitno! Kod nas posao svi odmah dovode do krajnosti. ovjek bi, zatim, trebao znati drati zatvorena usta. To je bitno, kako u trgovini, tako i u politici", pa napuni jo jednom svoju aicu i isprazni je u jednom gutljaju. "Da, drati zatvorena usta. Da ti ispriam, kad sam ve toliko popio. Cijeli moj ivot proao je uzalud zato to nisam mogao drati zatvorena usta. Ispriat u ti..." Paa se odjednom uznemiri, promijeni poloaj, ponovo napuni aicu i poe priati: "Bio sam ministar zauzimanjem rahmetli Ruti-pae... u, kako se to zove, Ministarstvu za vakufe. Nije prolo ni est mjeseci, dogodi se sluaj Ali Suavi. Saznadosmo za sluaj i, ne znam kako se dogodi, veliki vezir i ja iz Babialija8 pohitismo u saraj. I mene primie u audijenciju. Veliki vezir i Pa-diah priaju, ja se ne izjanjavam, sluam. Utom na gospodar ree: 'Izgleda da me ovi tipovi namjeravaju skinuti sa prijestolja, mora da su u to upetljani i prsti ministara. Pogreno miljenje! Ako je pogreno - pogreno, ta se to tebe tie, ukri?! Ne! Nisam mogao drati zatvorena usta, pa izbrbljam u mladalakom zanosu: 'Gospodaru na, zar bi to tako bilo da su ministri umijeani? Odnosno, hou rei, zar se sa takvim plaljivcima ulazi u tako veliki posao?' Na gospodar je zazirao od mene: 'Ovaj je razmiljao kako svrgnuti Padiaha, kako se obavlja taj posao; to zna, ovaj je opasan!', mislio je. Odmah je veliki vezir smijenjen sa dunosti. Formirana je nova vlada. Meni nema slube! Od tada proe dvadeset sedam godina. Meni jo uvijek nema slube! Dvadeset sedam godina bio sam valija u Erzurumu, u Konyi. Bio sam ambasador u Parizu, stalno ekao, ali ne dadoe mi ministarstvo. Zato? Zato to nisam znao drati zatvorena usta." Iznenada, opet prasnu u smijeh, a onda ga obuze melanholija: "A jo sam toliko sluio da bih udovoljio naem gospodaru." Izvjesno vrijeme zauti, pa upita: "Znai, ne zna ta govore o ovom bombakom sluaju?" "Ne znam", uzvrati Devdetbeg. "Pobogu, dobro je! Ako i zna, ne govori nikome! Bit e moj zet, drag si mi, ostavio si dobar dojam na mene. Posluaj moj savjet: Nikome ne vjeruj! Pogotovo nikako ne vjeruj onima koji nepromiljeno priaju, jer je ova sredina udna. Djeca su postala revolucionari. Znam da si ti oprezan, nee dozvoliti da te zavedu, ali opet budi oprezan! Ako negdje neto vidi, uje, znaj da e, prije ili kasnije, i tebe htjeti upetljati u to. Ne dozvoli da te oblate! Vidi li da su im namjere loe, hoe i tebe da uvuku u grijeh. Bjei, otii nekome monom i ispriaj svoje stanje. To je ono to sad ine mome sinu! Moj mlai sin se, izgleda, zanosi time. koluje se na vojnoj medicini. etvrtkom i petkom napuni konak svojim prijateljima iz kole. Zatvaraju se u sobu, pue, satima neto tajno priaju. Bahnem li u sobu, uute, ni muha se ne uje. Naroito neki, jedan-dvojica, gledaju me kao velikog neprijatelja. Mladi, vatreni, razdraljivi; treba ih shvatiti. Ali, hoe li to svako tako doivjeti? Moj sin je prostoduan. Ne zna za zlo, za spletke. Ali, ko e to pohvaliti? A ja u pisati saraju, objasniti situaciju, da se ne shvati pogreno, da ga neto ne zadesi. Jer, dijete je prostoduno, ne razmilja, odjednom moe zapasti u probleme! Zar nije tako?" Da, pasa.

"Ali, ti jo nisi ispraznio ni tu aicu! De, da i tebi napunim... Da, moj mlai sin je tako malo... naivan. Nemam ta kriti, majka mojih sinova nije da nije lijepa, lijepa je, ali je malo na svoju ruku. Majka mojih kerki je inte8 Vlada Osmanskog carstva ligentna. Ona i upravlja ovim konakom. Moj mlai sin je, tako, prostoduan. Inae, ja sam - to samo tebi govorim - naklonjen starijem. On e biti svjetski ovjek. Bacio se na svog oca! Mali je slubenik u birou za prevoenje, ali zna ivjeti! Eto, njega volim! Vragolan jedan! Izie na amlidu, ode na zabavu na Kagit-hane... Ide na Bejoglu... Ima mnogo poznanika. Zna svakog, njega svi znaju, vole. Ali, vidi, ni s kime nije prisan, odmjeren je. Znaj da su okolina i veze, koliko marljivost i inteligencija, pa ak i vie od toga, bitni za napredovanje u dravnim poslovima. Kad njega vidim, sjetim se svoje mladosti! Koji li e paa mog sina uzeti pod svoju zatitu? Jer, i to je uvjet. U trgovini ovjek moe imati pravo na malo samostalnosti, ali u politici, to u ovoj dravi, ne dolazi u obzir! Moje je prolo. Nisu me se sjetili trideset godina, a pogotovo me se nee sjeati ubudue... Kad bi, kaem, barem bio dobar taj paa koji e ga uzeti pod svoju zatitu!", pa, prasnuvi u smijeh, jo jednom sebi napuni aicu. "Jer, ovjek se istroi pod okriljem loeg pae. teta bi bilo! Kako mu je samo drag ivot!", pa se uozbilji prisjaajui se neeg: "Imao je fijaker, uredio ga je po svome ukusu. Nije bilo upregnutih slinih konja, jedan je bio siv, a drugi vranac. teta, prodao sam ih, jer su iziskivali velike trokove. Zatim, da i to kaem: veliki su izdaci ove kue. A Nigan je odrasla u ovom okruenju. Morat e biti paljiv. Prodali smo taj fijaker. Prodajemo vilu na Camlidi... Ne znam mogu li ti objasniti?" "Razumijem, paa!" "Bravo! Razumijem i ja", ree ukri-paa i nasmija se. "Nae vrijeme prolazi. Na velikog Abdulhamida baena je bomba. Djeurlija revolucionari! Niko nije zadovoljan svojim stanjem. Ko bi mogao pomisliti da e na Abdulhamida biti baena bomba? I on e otii naglavake; svrgnut e sebe i otii. Mene se nije sjetio dvadeset sedam godina. Ali, da kaem, nisam nezahvalan. Ono to sam vidio, vidio sam u njegovo vrijeme. I ministarstvo, i paaluk, i, moda je beznaajno, i valiluk, i ambasadorski poloaj. Ne brinem se mnogo za kerke i sinove. U vrijeme valiluka u Erzurumu naao sam jeftino zemljite. Da uzmem, rekoh. O tome se brine ehaja. Izdrava se, a i nama poneto poalje! Moe i to otii. ta moe odoljeti trokovima ovog konaka? Haa, to kaem, s tobom sam zadovoljan. Nimalo ne sumnjam u Niganinu budunost." "Hvala, paa", ree Devdet-beg pocrvenivi. "Nema se ta rei ni protiv tvoje otmjenost! Ali, jedino tu aicu nisi mogao isprazniti! Ti si veoma obazriv, veoma!" Paa je micao glavom lijevo-desno. Stidljivo, Devdet-beg iskapi aicu. Liker je bio neto to je slatko, ljepljivo. "Bravo! Hoe li umrijeti ako to popije? Donesi da opet napunim! Opusti se malo, duo moja! Razumijem, utiv si prema meni, ne pije u mom prisustvu. Vidim, svia mi se to! Ali, zavrili smo taj in, sad smo preli na prijateljstvo! Reci mi kako se provodi, bekrija li, kakvi su ti prohtjevi?" "Ima li se vremena, paa?", odgovori Devdet-beg. "Skrati, skrati", ree paa. "Hajde, ne stidi se!" "Stvarno Vam kaem, paa. Nekad sam iao na ehzadebai, sad ni to ne mogu." Paa ponovo okrenu glavu desno-lijevo.

"Ali, vidi, smijei se", ree. "To je bekrijski osmijeh, znam ja!" Devdet-beg se uplai osjeajui da je prvi put omalovaio pau, da e moda imati manje potovanja prema njemu. "uti! Zato? Vidi, i to je krajnost", ree paa. "Nemogue, duo moja! Ja sam, hvala Bogu, proivio. Probao sam brojne ovozemaljske blagodati. Ali, ti? Ne, ne, mora da i ti neto radi, ali...", pa, ugledavi bezizraajnost na Devdet-begovom licu, dodade: "Dobro, dobro; prekidam ovu temu!" Nabrao je obrve: "Ali, sa tobom se ne moe lakrdijait