2

Slavenka Drakuli

Biblioteka

DJELA SLAVENKE DRAKULI

v|b|z ZAGREB

3

Ja sam ti dala ivot, ja ti ga mogu i uzeti.

4

Ljeto, vrue popodne. Djevojica se na balkonu igra s lutkom. Ugleda crveni

kabriolet kako se pribliava niz ulicu i prepoznaje mukarca u automobilu. Ide tata,

ape lutki i sa strahom pogledava balkonska vrata, kao da se boji da bi je netko

mogao uti. Kad se auto zaustavi, ipak se odlui stidljivo mahnuti mu kroz reetke

balkonske ograde. Zgodan visoki mladi izlazi iz auta pjevuei, ali ne die pogled

prema balkonu niti obraa panju na djevojicu koja mu mae.

Zatim Djevojica vidi mamu odjevenu u kratku bijelu haljinu kako izlazi iz

zgrade. Otvara usta da je zazove, ali se predomisli. Mama nosi sunane naoale,

na glavi joj je crveni eir irokog oboda. Naminkala je usne jarkocrvenim ruem,

po tome Djevojica zna da e dugo biti sama kod kue, barem dok baka ne doe s

posla iz popodnevne smjene. Mama podie glavu i pogleda prema balkonu

namrtena. Mahne joj neka ue u sobu. Zatim ulazi u auto i skida eir. Njena

tamna, valovita kosa vijori se na povjetarcu. On je obgrli oko golih ramena. Ona

zabacuje glavu i smije se. Djevojica zamiljeno gleda za njima dok odlaze.

Zna da bi sada trebala otii u sobu i lei. Svaki put kad odlazi s tatom, mama joj

ponavlja: Uvijek kad si sama kod kue, mora lei u svoj krevet. Smije se igrati s

lutkom, ali budi tiho.

Lutka je njena najbolja prijateljica. Djevojica joj povjerava tajne koje nikome

drugome ne smije rei. Mamine tajne. Kae joj: Eto vidi, rekla sam ti jutros da e

mama danas vidjeti tatu. Ali baka to ne smije saznati. Lutka kima glavom.

Djevojica zna da e utjeti. Svaka bi curica iz susjedstva takvo to odmah

izbrbljala. One ne znaju da su tajne odraslih drugaije od djejih i da se nikada,

ba nikada, ne smiju odavati, ak ni kad te zatvore u mranu smonicu ili u

podrum. Ili kad te istuku remenom.

Jo malo pjeva lutki i njie je pa odlazi u sobu.

Idemo, rekla mi je zdepasta policajka i grubo me ugurala u slubeni auto, ba

kao da oekuje da u se odupirati, a moda i pokuati pobjei. Zasiena ustajalim

zrakom u svojoj eliji, zastala sam na ploniku ispred zatvora i udahnula sladak

proljetni zrak. Osjetila sam kako mi se plua zadovoljno ire i lagano mi se vrti u

glavi od navale kisika. Na enskom odjelu, kao valjda i u cijelom zatvoru, zaudara

na memlu i mjeavinu mirisa enskih tijela, znoja, sredstva za pranje podova i

jeftinih dezodoransa naih uvarica. Proljee jo nije silo k nama u duboku

kamenu utrobu stare zatvorske zgrade, a i pitanje je hoe li sii. Moe li uope ui

kroz one male prozore s reetkama ili e do nas doprijeti samo ostaci proljea,

5

komadii sunevih zraka razbacani poput zlatastih krhotina na sivom betonskom

podu?

Sudska dvorana podsjea me na moj gimnazijski razred, a nije niti mnogo vea.

Isti bijelo okreeni a ipak pranjavi zidovi, isti tip namjetaja od iverice, pa ak i

stolovi na povienju, za kojima sjede slubena lica. Nedostaje samo velika crna

ploa na zidu iza suca, koji izgleda poput ravnatelja kole. Usprkos lepravom

plaviastom danu koji se gura da ue kroz odkrinute prozore, u sudnici je upaljeno

neonsko svjetlo koje preko natiskanih ljudi razapinje sivu, pauinastu mreu. ini

mi se kao da svi pate od neke bolesti od koje su im lica posivila, od policajaca do

samog suca, tuitelja i moje braniteljice, do lanova sudskog vijea, svjedoka i

novinara. Mora da je i moje lice prevueno tom istom sivom koprenom. A moda

im je svima naprosto muno ve od samog pogleda na mene? Osjeam kako njihovi

pogledi plaze po meni kao vlani pipci slijepe, radoznale ivotinje.

Novine su mjesecima u nastavcima detaljno pisale o mom sluaju i dilemama

koje ga prate. Pomno su prenosile policijsku rekonstrukciju i servirale ivopisne

opise zloina, kako bi njihovi itatelji mogli halapljivo, uz kavu, za doruak gutati

detalje o mjestu zloina i putanji metaka, a na fotografijama traiti znakove zla na

mome licu. No ja se u sudnici trudim na licu zadrati isti izraz. Je li to

ravnodunost, nezainteresiranost ili bezosjeajnost - vjerojatno nagaaju. eljela

bih da na meni vide samo bezizraajnu masku. Kad bi samo znali koliko mi je

vjebe trebalo da je navuem.

Nastojim da mi pogled ne bjei po dvorani traei poznanike koji bi probudili

moje stvarne osjeaje, strah i bespomonost. Sama sam, i na ovom suenju odluila

sam da ni od koga neu traiti da mi pomogne. Ne elim da moj otac svjedoi u

moju korist. Niti bivi suprug, koji me zabrinuto gleda dok ulazim, nabire obrve i

pokuava odgonetnuti moje raspoloenje, a njegovo, inae gotovo djeako lice,

odjednom kao da je ostarilo. Molila sam ga da ne doe, da ostane s naom

djevojicom kod kue, ali on svima, ne samo meni, eli pokazati da je uz mene.

Krajikom oka vidim kako neka starija ena na kraju dvorane naglo ustaje i

odlazi ne diui glavu. Moda me odnekud poznaje? Ali zato je onda dola? Znala

je, svi u dvorani znaju zato mi se sudi. Sada su tu da svojim uima uju raspravu,

detalje optunice, svjedoanstva. Izmeu mene i tih ljudi je gomila novinskih

lanaka, hrpe izreenih rijei i naslaganih fascikla, njihov prezir, moda i mrnja, i

moja tvrdoglava utnja. Pa gdje ste dosad bili svi vi? - mislim dok sjedam na

mjesto koje mi pokazuje policajka, mjesto rezervirano za optuenu. Sada ih

zanimam, za razliku od neko kad sam bila dijete kojem je trebalo pomoi, mala

djevojica koja ui u svome zatvoru i iji vrisak ne uje nitko, ba nitko.

Je li optuena okrutni hladni ubojica ili djevojka koja je ubila igrom sluaja ?

- vriti novinski naslov koji navjeuje dananje suenje. Naravno, publiku ovdje, u

dvorani, najvie zanima kako u se ponaati i hou li ipak, usprkos upornoj utnji,

6

progovoriti u svoju obranu. Ali od mene nee uti nita, ba nita. Jer ve na

samom poetku rekla sam braniteljici koju mi je dodijelio sud da neu govoriti.

Dakle, branit ete se utnjom? - pitala me. Ne, rekla sam, uope se neu braniti.

Ali, zato? - zaudila se braniteljica. A tuitelj je nekako samilosno dodao da tako

ve unaprijed osuujem samu sebe. Ne mislim da su svi oni u tom nastojanju da

dobiju odgovore zlonamjerni, i razumijem da ele saznati kako objanjavam svoje

postupke.

Zato sam pucala? Zato se ne elim braniti?

Sjeam se dobro kad me na prvom sasluanju inspektor pitao zato sam to

uinila. Zato to je moja djevojica jako plakala, objasnila sam inspektoru kao da je

to najnormalnija stvar na svijetu. Uplaila sam se za dijete, pokuala sam mu

pojasniti. On me gledao u nevjerici. I to je sve? Da, odgovorila sam, iako, naravno,

to nije bilo sve, ali vie od toga nisam mu mogla rei.

Toga dana prole jeseni ona je leala mrtva na podu ve neko vrijeme. Netko je

uporno zvonio na vratima. Uplaila sam se da zvonjava ne probudi dijete koje sam

jedva uspavala pa sam otvorila. Ugledala sam dva policajca. Jedan, onaj mlai,

upitao me je li kod mene sve u redu jer su susjedi prijavili da su uli pucnjavu.

Kimnula sam. Uinila sam to iz navike. Nauena sam da, kad me netko pita kako

sam, uvijek odgovorim: Hvala, dobro. Ljude ne zanima kako si, govorila je mama.

Ako bi me netko pitao je li sve u redu - kada bih u kolu dola sva u modricama ili

kad bi me to pitao netko od susjeda - uvijek sam morala odgovoriti da je sve u redu.

Isti policajac pitao me zatim ima li jo koga u stanu. Ne znam zato, glavom sam

pokazala prema dnevnom boravku.

A moda je stvarno mojim inom, kojeg sam, dakako, bila svjesna ali na neki

udan nain, kao da se dogaa nekoj drugoj meni, u mome ivotu napokon bio

uspostavljen red? U nekom drugom, dubljem smislu koji policijski slubenik nee

moi razumjeti. Ali kako to objasniti uniformiranom mukarcu koji otvara vrata

dnevnog boravka, a zatim uasnuto gleda le, pa mene? Blijed je, na rubu

nesvjestice. Vidim kako mu se ispod pazuha ire tamne mrlje znoja, iako je u stanu

prohladno. Vadi telefon, zove nekoga, uzbueno govori, ena... na podu... mrtva,

da, da, provjerio sam. Govori to povienim tonom, unezvijeren, moda je ovo prvi

put da se naao u takvoj situaciji. Ja stojim u hodniku, u strahu nee li sva ta buka

ipak probuditi moje dijete, koje spava u drugoj sobi. Jedino mi je ono na pameti,

nije mi vano to u tom asu nastaje guva, vrata se otvaraju i zatvaraju, ulaze neki

drugi ljudi i okupiraju stan kao da je njihovo vlasnitvo, a ja, izvlatena, stojim po

strani.

Zatim zovu mog mua da doe po malu jer sam uhapena pod sumnjom za

ubojstvo. ekam da stigne i da me policajci odvedu u stanicu. Dok izlazim, vrata

susjednog stana su odkrinuta, iz tamne pukotine, poput ohara kojeg neodoljivo

privlai miris smrti, proviruje susjeda s kojom sam maloprije razgovarala.

7

Djevojica se s mamom doselila u stan bake i djeda, u maminu bivu djevojaku

sobu. Nevelika je, s dva uska kreveta i velikim ormarom. U ormaru su jo njene

gimnazijske knjige i slike pjevaa zalijepljene na vratima. Beatlesi, Rolling Stonesi

- ita njihova imena, ponosna to je ve nauila itati. Tu je i psiha s velikim

ogledalom, ubaena nakon to su baka i djed kupili novi namjetaj za svoju

spavau sobu. Kad stane ispred nje, Djevojica vidi tek gornji dio sebe. Pola sebe.

I kad je bila puno manja, dok su jo ivjeli u stanu s tatom, zbunjivalo ju je to ne

vidi svoje noge u slinom ogledalu kod druge bake, bakice. Vidi, mama, nemam

noge, ponavljala je i pokazivala prstiem na sebe u ogledalu. To je mamu

nasmijavalo i Djevojica je, kao mala papiga, znala ponavljati te rijei samo da

uje njezin zvonki smijeh. Tada se mama jo esto smijala, njen duboki grleni

smijeh ispunio bi kuu, ulazio bi u sobe i lebdio iznad Djevojice kao pahuljasti

bijeli oblak.

Mama se uvijek dugo ureuje prije nego to e izai s tatom. Djevojica sjedi na

krevetu i gleda je kako bira odjeu i kako se presvlai. Kao i obino, neodluna je:

Pristaje li joj bolje crvena haljina do koljena ili kratka bijela s naramenicama? -

pita Djevojicu. Ali, zapravo, pria sama sa sobom, s onom sobom koju vidi u

ogledalu. Mislim da e se tati vie svidjeti ova bijela, kae i brzo navlai haljinu na

golo tijelo, izvijajui se.

Zatim une da joj Djevojica moe povui zip. Gleda izbliza kako zip sporo

klizi preko glatke, preplanule koe i udie njen topli miris, miris mame.

Djevojica najvie voli cvjetnu haljinu, onu koju bi ponekad obukla na posao ili

kad bi je vodila u bolnicu na pregled. Jer u njoj je mama sliila na druge mame na

igralitu ili na ulici. Sline nosi susjeda s treeg kata. Ali ona se odijeva seljaki i

nema pojma o modi, kae mama.

U sudnici je zaguljivo. Zrak je teak od disanja mnotva koje se tiska u

nevelikoj dvorani. Danas e tuitelj proitati optunicu.

Na podijumu pred sudskim vijeem moram se vrsto, objema rukama,

pridravati za drvenu ogradu. Kroz poluotvoren prozor do mene jedva dopire zrak i

osjeam kako mi se znoj nakuplja na sljepoonicama i iznad gornje usnice. Trudim

se paljivo sluati govornike koji se izmjenjuju ispred mene. Da barem sve to ne

moram sluati, ponovo, po tko zna koji put.

Glas tuitelja je monoton, a tekst koji ita suhoparan. Neke mi rijei izmiu, kao

da ih guta.

Temeljem lanka 41 stavak 2 toka 3 Zakona o krivinom postupku...

studentica, udata, majka malodobnog djeteta, sada u pritvoru... da je dana... u

stanu... iz pitolja... 9 milimetara... u pravcu rtve ispalila dva hica, jedan s

8

udaljenosti od 90 centimetara, a drugi dok je pitolj bio prislonjen uz tijelo...

unutranje organe... nanijevi joj smrtonosnu ustrijelnu ranu od koje je na mjestu

preminula... optuena izjavila... citiram; Pokuala sam doi do djeteta, bojala sam

se za njezin ivot. Moja je majka bila agresivna.

Ti si samo moja. Ja sam ti dala ivot, ja ti ga mogu i uzeti.

Mama nije pala nakon prvog metka, nije se predala. I jo mi je uspjela dobaciti:

Nitarijo jedna! I na samrti je smogla snage da me vrijea. Zatvorila sam oi. Prila

sam joj blie i ispalila jo jedan metak. Pala je na koljena, zatim na kau. Kad je

napokon zautjela, sjeam se da je pitolj u mojoj ruci odjednom postao teak.

Zapravo, kad bih sluala samo zvuk tuiteljevih rijei, njegov bi glas djelovao

umirujue, gotovo hipnotiki.

Optuena je istraiteljima detaljno opisala sve radnje nakon ubojstva majke...

umirila dijete i stavila ga u kolica... sa rtvinog je kreveta skinula jastuk i

podmetnula joj ga pod glavu... izvadila istu bijelu plahtu i pokrila je kao da

spava.

Istraitelju nisam rekla da sam pazila da to bude njena najljepa, nikad

upotrijebljena plahta. Ona s runo izraenim ipkastim porubom. Mama ju je

naslijedila od svoje mame, a ona od svoje. Plahta je bila kruta pod prstima,

utirkana, malo poutjela na pregibima. Sjeam se da sam pomislila kako joj se to

utilo ne bi svidjelo. Nikada nije koristila tu posteljinu. uvala ju je nadajui se da

bi se moglo dogoditi da otac prenoi kod nas. Nikada nije prenoio, ali ona se nije

prestala nadati, ak ni kada se trei put oenio, ni nakon to su prole tolike godine

od njihovog rastanka. ak i kada ga je najvie mrzila, uvijek ga je ekala.

Pokrila sam je do brade i previla rub tako da se ipka lijepo vidi. Stvarno je

izgledala kao da spava. Nisam mogla nai istu takvu ipkanu jastunicu i to mi je

bilo ao.

... dvije ahure bacila u smee... oprala je sue od doruka i pospremila

kuhinju... uzela kolica i s djetetom krenula van... na stubitu susrela susjedu s

kojom je razgovarala o cijeni struje... Susjeda je u istrazi izjavila da se optuena

ponaala najnormalnije, ak se i alila. Ni po emu se nije moglo pretpostaviti da

se dogodilo neto tako strano, izjavila je.

To nije bilo tono, sue od doruka oprala sam tek kad sam se vratila u stan.

Kad sam sila, susjeda s kata je upravo ula u stubite s prepunim plastinim

vreicama. Inkasator je oitavao struju. Pa nee, valjda, ponovo poskupiti,

uzrujavala se. ovjek u utoj jakni okrenuo se prema njoj i slegnuo ramenima. To

ne ovisi o meni, gospoo. Nita ionako ne ovisi o nama, dodala je ona rezignirano.

9

Htjela sam s djejim kolicima samo proi pokraj njih i kimnula sam, ali me ona

zaustavila. Primila me rukom za jaknu. Jutros sam ula neku buku kod vas, rekla je,

to je to bilo? Nemam pojma, rekla sam, moda ste runo sanjali? Inkasator se

nasmijao kao da sam rekla neto jako duhovito. Nezadovoljna, susjeda je ula u lift

gunajui.

...optuena je otila u park ispred kue.

Vani je bilo mirno, prohladno jutro. Lie jablana koji je dosezao do naih

prozora na treem katu umjelo je na povjetarcu, u blizini je neki vrabac pobirao

mrvice, malena je mirno spavala. Trbui joj se pod dekicom dizao ravnomjerno i

jedva primjetno. Volim je gledati dok spava, to me smiruje. Najdrae mi je

polegnuti je na krevet pokraj sebe i obgrliti njeno malo usnulo tijelo. To mi ulijeva

sigurnost i neku snagu. Ipak nisam ostala posve sama.

Ne sjeam se ba svake pojedinosti oko samog dogaaja, u jednom trenutku ak

mi se uinilo da je to moda bio samo straan san. Sjeam se jasno kada sam tog

jutra na klupi u parku zabacila glavu prema nebu i pomislila: Je li se stvarno sve to

dogodilo? Je li mama zaista mrtva ili je to samo jo jedan od mojih komara? Jesam

li sada slobodna?

Mama vie voli pripijene majice s dubokim izrezom i uske suknje. I haljine koje

izgledaju kao da su napravljene od nekog ljepljivog materijala koji meko obavija

njeno tijelo. Po pogledima koji ih prate kada izau iz kue. Djevojica zna da je

njena mama drugaija. Da je njena mama jako lijepa. To joj je jedan mukarac i

rekao. Dok se u pijesku igrala s njegovim djeakom, rekao je: Mama ti je prava

ljepotica, porui joj da sam to rekao, hoe li? Kimnula je glavom. Kad joj je to

rekla, mama se osmjehnula i zabacila kosu.

Ali baka ne voli takvu njenu odjeu. Prigovara joj da ima prostaki ukus. Srami

se, pa ima dijete, ljutito sike kad je vidi odjevenu u kratke hlae ili mini suknju.

Ma nemoj, valjda bih trebala izgledati kao ti! ponekad odbrusi mama. Djevojica

zna da je kratka i uska odjea iz nekog razloga loa. A mama, radi mira u kui,

kako joj je objasnila iako mira u kui nikada nema esto obue neku obinu

haljinu, a u torbu spremi onu drugu pa se na poslu presvue.

Kad je gola, Djevojica vidi oiljak, dugaak i bjelkast. Protee se ravno od

pupka nadolje. Iako je od tada prolo pet godina, jo uvijek je vidljiv na njenoj

osunanoj koi boje svijetlog meda. To mi je uspomena na tebe, rekla joj je jednom.

Glas joj je bio uvrijeen, ljutit, ba kao da je Djevojica sama uzela no i zasjekla

njezin trbuh. Na neki nejasan nain osjetila se krivom to je zbog nje tijelo njene

majke bilo manje savreno. Osjetila je da je njezin dolazak na svijet pokvario neto

do ega je majci najvie stalo, njezin izgled. I da joj to nikada nije oprostila.

10

Optuena, osjeate li se krivom?

Nakon to je proitao optunicu, sudac mi se obraa uobiajenim pitanjem.

inilo mi se da se njegovo pitanje poput teniske loptice nekoliko puta odbilo o

nevisoke zidove sudske dvorane i da je na trenutak ostalo lebdjeti u zraku.

Moja se braniteljica okree prema meni. Na njenom licu vidim oekivanje, iako

dobro zna kako u se izjasniti. Pamtim njene rijei: Opameti se, dobit e veliku

kaznu. Moda dvadeset ili vie godina! Zna li koliko je to? Kad izae iz zatvora

bit e ve zrela ena. Pa to, pomislila sam, to zvui kao obeanje, a ne kao

prijetnja. to imam sada, s dvadeset i jednom godinom? to bi bilo vrijedno

ostajanja na slobodi? Osim moga djeteta, za koje je sada ionako bolje da ivi sa

svojim ocem.

Oito je mojoj braniteljici teko razumjeti da se ne bojim zatvora i da vjerujem

kako je pravedno da budem kanjena za ubojstvo koje zaista jesam poinila. I da mi

je sasvim svejedno gdje u provesti iduih petnaest ili dvadeset godina, nakon to

sam gotovo cijeli svoj ivot proivjela kao da sam bila zakljuana u podrumu. Ako

doista dobijem kaznu od dvadeset godina zatvora, kad izaem bit e mi etrdeset i

jedna.

Mami je upravo toliko. Meni je bila jednako lijepa kao kad je bila mlada, samo

joj se pogled u meuvremenu promijenio. Oi bi joj zasjale samo kad bi spomenula

moga oca, ponekad od zanosa, a ponekad od bijesa. Za moju mamu, osim njega,

nije postojalo ni jedno drugo bie. A ja? Ja sam ivjela s njom, ali uvijek na rubu

njenog svijeta, kao podsjetnik na oca.

U tiini koja vlada u sudnici, ujem ukanje papira negdje otraga i svoje srce

kako otkucava, mirno, ba kao da sjedim u kinu a ne pred sucem pred kojim se

moram izjasniti o svojoj krivnji.

Sudac me gleda preko naoala, ruku poloenih na stol. Gleda me kao da mi eli

dati vremena da dobro razmislim, kao da sasvim ne vjeruje da ta mlada ena pred

njim, optuena za teki zloin ubojstva majke - s predumiljajem ili ne, to e se tek

utvrditi - shvaa da se ovdje sudi upravo njoj. Sudac je, naravno, u pravu, jer ta

osoba kojoj se obraa u sudnici istovremeno i jesam i nisam ja.

Stojim tako na trenutak, gledajui prema povienom platou i zidu s dravnim

grbom. Vidim suevo pravilno, ozbiljno lice na sljepoonicama uokvireno

prosijedim zaliscima i njegov zabrinuti pogled. Tuitelja koji me nervozno

pogledava pa zatim skree pogled na svoje nokte. Jednog lana sudskog vijea

kako se osmjehuje nekome poznaniku u dvorani. Oni e odluivati o meni, sasluati

svjedoke optube i obrane, zavrnu rije jednih i drugih. Oni su ti koji e mi na

osnovi injenica i dokaza, odrediti kaznu. Ili su je u sebi moda ve odredili?

11

Iza sebe ujem mrmorenje, poput uma mora. Svi ekaju da se izjasnim.

Oklijevam. Znam tono i to bih eljela rei, ve sam to sto puta u sebi ponovila:

Ne, ne osjeam se krivom. Ali ne mogu izgovoriti te rijei. Kad se iz grla napokon

popnu do jezika, brzo kliznu natrag kao da se boje.

Nakon to je diskretno pogledao na sat, sudac mi se ponovo obraa. Optuena,

izvolite na svoje mjesto, kae. ini mi se da sada u njegovom odmjerenom

slubenom obraanju nasluujem nekakve emocije, moda trag razoaranja. A

zatim pojanjava Budui da se optuena nije izjasnila, smatra se da ne priznaje

svoju krivnju. Slijedi rasprava.

Naginje se naprijed i sve to diktira u zapisnik, koji vodi starija gospoa, iz

daljine nalik na moju baku. Pogled na nju me uznemirava pa izbjegavam gledati

prema njoj.

Dok sputena pogleda hodam do svog mjesta, u dvorani vlada tiina. Tek kad

sjednem, ponovo ujem brujanje glasova i uznemireni apat. eljela sam sama

izrei da se ne osjeam krivom. Propustila sam priliku. Je li to zato to oklijevam

priznati svoju krivnju? Je li mogue ubiti majku i ne osjeati se krivom? Problem je

u tome da ja priznajem sam in, ali su mi osjeaji tako isprepleteni da bi ih ovdje,

na sudu, bilo nemogue razmrsiti. Naravno da sam kriva, ali istovremeno nekako

kao da nisam sasvim kriva, ne do kraja. Dio mene ne osjea nikakvu krivnju. Kako

na pitanje suca ne smijem odgovoriti dvosmisleno, utim. Osjeam kako se izmeu

mene i ovih ljudi koji me okruuju podie sve vii zid.

Braniteljica je rezignirana, jer kako braniti nekoga tko se ne eli braniti? Bila

sam sasvim svjesna da bi mi pojanjenje okolnosti zloina koji sam poinila, a koje

ni njoj nisam ispriala, vrlo vjerojatno ak i prepolovilo kaznu. Ali to bi

istovremeno znailo iznijeti injenice o majci koje bi na nju bacile posve drugo

svjetlo. Zato sam u nju pucala i zato se ne elim braniti na sudu, zapravo su jedno

te isto pitanje.

Nitko nju nije poznavao tako dobro kao ja. Dvadeset smo godina provele

zajedno, veinu vremena u istoj sobi, spavajui krevet do kreveta, udiui isti zrak,

gledajui kroz isti prozor, jedui za istim stolom. Poznavala sam svako njezino

raspoloenje, pogaala sam ga unaprijed kako bih mogla izbjei njezine udarce.

Nije me mogla zavarati rijeima, itala sam joj s lica. Poznavala sam dobro sve

njezine strahove, ali i opasnosti koje su mi od nje prijetile. Ne, ne mogu je sada

iznevjeriti tako to u je razgolititi pred nepoznatim ljudima. elim je zatititi.

Znam da bi zvualo udno kad bih to izrekla na glas, ali ja volim svoju mamu. Zato

utim.

Djevojica lei u krevetu. Tuna je, ali ne smije plakati. Ipak, ako se sakrije

ispod plahte, ako se pokrije po glavi, tko e znati da je plakala? Moe li je itko

uti? Istina, ponekad uje zvukove kroz zidove, zvuk televizije iz stana do njihovog,

12

zvuk svae, lupanja vratima, ritmiko kripanje kreveta, tu, kaalj. uje i pla, ali

samo kad je jako glasan. Njen tihi pla ne bi trebao uznemiriti susjede. Ali ako

sada popusti i zaplae, mogla bi zaplakati i neki drugi put, a to bi bilo jako, jako

loe. Pla je znak slabosti karaktera, a ti mora biti jaka, govori joj mama. Ne

razumije ba to je to karakter, ali vrlo dobro zna da joj mama brani plakati. U

svijetu Djevojice stvari su jednostavne: dobro je ono to mama odobrava, a loe

ono to brani. Dodue, za baku ta mamina podjela ne vrijedi i zato se stalno

svaaju. Ali njoj je mama vanija jer je Djevojica njezina i samo njezina. Tako ju

je nauila: Ti si samo moja. Ja sam ti dala ivot. Ja ti ga mogu i uzeti. Djevojica

joj vjeruje. Zna da bi mama ve nekako otkrila da je plakala i kaznila je, i zato guta

suze.

Otkad su se njih dvije odselile od tate, jedva ga je vidjela, osim izdaleka kad bi

doao po mamu. Pojavljivao se pred njihovom zgradom rijetko i iznenada, i onda

bi to bila Velika Tajna. Nitko to nije smio znati, a naroito djed i baka. Obeaj mi,

rekla bi mama nakon to bi nazvao ili pozvonio. Obeaj da nee rei jer u te

istui djedovim remenom. Djevojica je znala koliko je remen straan. Kimnula bi

glavom, poput lutke. I mama i baka najvie su voljele kad bi bila tiha poput nje.

Novine su objavile jednu maminu fotografiju koju volim. Crno-bijelu, s

maturalne zabave, na kojoj u svijetloplavoj pripijenoj haljini pozira s jo dvije

djevojke iz razreda na ljetnoj terasi nekog hotela. Haljinu je, priala mi je, kupila u

Grazu njena prijateljica kojoj je postala preuska, jer se udebljala pa ju je njoj

preprodala. Stajala mi je savreno, kao da je krojena po meni, rekla je. Mora da je

jedna od djevojaka s fotografije tu sliku dala novinama. Haljina je jo uvijek u

maminom ormaru. Zamotana u svileni papir zajedno s osuenim strukom lavande.

Ponekad bi je odmotala i obukla, a ja bih poslije skupljala suha ljubiasta zrnca

koja bi se rasula po podu. Pogledaj, nisam dobila ni kilogram od mature, govorila

bi dok bi je isprobavala pred ogledalom. To joj je bio kao neki test da je jo uvijek

mlada, da njeno tijelo nije izgubilo privlanost.

Na toj fotografiji kosa joj je savijena poput pua i podignuta na vrh glave. Na

gracilnom vratu lane perle. (A svi su vjerovali da su prave! govorila je.) Volim tu

fotografiju jer na njoj dolazi do izraaja ona svjetlija, njenija, ranjivija strana

mame. Zavodniki se smijei, ali istodobno njezin se smijeak doima jo nevinim.

Okrenuta je poluprofilom, pozira kao da je glumica. Tako je mlada provincijalka

zamiljala filmsku divu. Kad se danas sjetim te fotografije, na njoj vidim mamino

oekivanje, nadu, vjeru u budunost. uvala ju je u omanjoj kutiji s drugim

fotografijama iz mladosti, onima snimljenim prije mog roenja. Kutija je jo uvijek

u ladici njenog nonog ormaria, odmah ispod kuverte s dokumentima. U toj su

utoj kuverti moj i njezin rodni list, vjenani list, prijava boravka, rjeenje o

razvodu braka, sudska odluka o dodjeli djeteta majci, nae zdravstvene knjiice. I

kuverta i kutija uvijek su morale biti na dohvat ruke, pripremljene da ih u brzini

moe ubaciti u runu torbu kad nas baka izbaci iz kue. A na vrhu ormara drala je

13

platnenu putnu torbu srednje veliine. Obje smo imale ve pripremljene stvari, za

crne dane. Tako se u naem rjeniku zvala situacija kad nam je prijetilo

izbacivanje, kad bi mamino ponaanje baki postalo nepodnoljivo, pa bi je morala

kazniti. I nae su pidame bile spremljene, popeglane, jer ne moemo neuredne u

drugu kuu, bilo koju kuu ili hotel gdje emo prespavati kad nas izbaci. U zadnji

trenutak ja bih u punu torbu, meu odjeu, pokuala ugurati i svoje knjige. U

poetku Grimmove bajke, poslije Malog princa. Ali kad god bismo odlazile,

ona bi ih ostavila u sobi, rekla bi da nema mjesta, da jo treba ubaciti svoju

kozmetiku i cipele.

I ja sam imala svoju torbicu, u koju bih stavila lutku i odjeu, svoju biljenicu s

crteima za oca, pravu zlatnu narukvicu koju mi je poklonio za trei roendan i

staklenku s lijepim kameniima i koljkama. Jedino sam to smjela ponijeti, za

druge moje stvari, osim odjee, u njoj nije bilo mjesta.

Satima prije izlaska s ocem mama je uvijek nervozna. Po toj nervozi Djevojica

zna da e se s njim vidjeti. Prole noi budila se, ustajala i uznemireno hodala po

sobi. Mislila je da Djevojica vrsto spava, ali ona se samo pretvarala, vjeta je u

tome. Pri svjetlosti none svjetiljke vidi kako kapljice znoja blistaju na maminom

elu i osjea njezinu toplinu dok stoji uz otvoreni prozor da se rashladi. Izvana

dopire daleki zvuk automobila i ukanje lia na stablu pred kuom. Stoji tako

zamiljena neko vrijeme, zagledana u no.

Djevojica nepomino lei. Promatra je kroz poluzatvorene trepavice. Zna da

mamu neto mui, da bi htjela pobjei iz ovog stana-zatvora, kako ga zove, i vratiti

se ocu. Ali zna i da to vie nije mogue i boji se da mama opet ne napravi neto

zbog ega e ih baka izbaciti usred noi. Zato u trbuhu osjea grebanje straha.

Najprije sasvim sitno, kao da su unutra mravci koji trae put da izau. Zatim

mravci iskopaju veliku rupu negdje duboko u trbuhu i strah postane jo vei, a

rupa se iri i guta sve oko sebe. Poznaje ih dobro, zove ih strahomravci. Oni je

tjeraju da se popiki u pidamu. A zatim joj je jo gore jer se pipi ohladi i bude joj

neugodno meu nogama i na mokroj plahti. Najradije bi ustala, skinula hlaice i

stavila na plahtu suhi runik. Ali se boji da jo vie ne uznemiri mamu. Mogla bi

vikati na nju ili je udariti, a to bi onda probudilo baku, koja bi jo vie vikala i na

nju i na mamu jer malu nije uspjela odgojiti da se ne pomokri u krevet, kao svako

normalno dijete njenih godina.

Najgore, zna, slijedi tek ujutro, kad mama vidi mokru mrlju.

Ta je njezina maturalna fotografija snimljena godinu i pol prije nego to sam se

ja rodila. Kada je jo bilo mogue da se upie na glumaku akademiju. Ili da studira

strane jezike. Tada bi mogla putovati, zaposliti se kao turistiki vodi i otii daleko.

Matala je o tome da e otii od roditelja i ivjeti u Italiji ili Francuskoj, matanje je

14

jo bilo mogue. Radi studija glume ili jezika morala bi otii od roditelja i ivjeti u

drugom gradu, a ne u ovoj provinciji, u pospanom turistikom gradiu na morskoj

obali gdje se svi poznaju i odakle mladi bjee na studij ako ikako mogu. Morski im

zrak nije dovoljan, kao ni onih nekoliko ljetnih mjeseci zabave, kad mjesto oivi

zahvaljujui turistima. Ali odlazak je i mami i njezinima bio nezamisliv. Veliki

grad bilo je opasno mjesto za mladu djevojku bez nadzora, kako joj je znao rei

otac. Bili su nezamislivo kruti i konzervativni - ta nova, nepodnoljiva rock-

muzika, napadna odjea, deki duge kose, minice, pobuna protiv autoriteta... nita

vie nisu razumjeli i jo im je samo preostalo da se protiv toga bore zabranama.

Svjedoei u istrazi o maminom karakteru, jedna od njezine dvije kolske

prijateljice s fotografije rekla je da je mama bila romantina osoba sklona matanju.

Njih tri ile su u kino gotovo svako popodne poslije kole, na predstavu od est

kako bi do osam stigle kui. Gledale su Casablanku jer je mama voljela Ingrid

Bergman, pa Ninoku i Damu s kamelijama radi Grete Garbo. Ona je bila njezin

idol. ak i na toj fotografiji s mature ima obrve oblikovane u tanki luk, poput nje. I

na fotografijama za dokumente nastojala joj je to vie biti nalik. Dodue, imala je

slian, tanak, profinjen nos koji se iz profila doimao otmjenim, ali tu je njihova

slinost prestajala. A jesi li sanjala o Humphreyju Bogartu? - pitala sam jednom

mamu. Nasmijala se, kao i uvijek kad bi se uspjela vratiti u mladost, u vrijeme prije

mene, prije komplikacija kojima sam bila uzrok, to bi je nekako ozarilo. Zna, tada

takvi mukarci nisu bili u modi. Bogart me, onako u eiru i kinom ogrtau, vie

podsjeao na moga oca. Deki su tada imali duu kosu i nosili su traperice i arene

koulje. Bogart nije bio moj tip.

Na pitolju je pronaen trag kaiprsta, za koji moemo nedvojbeno utvrditi da

pripada optuenoj.

Moj otac s kosom do ramena, koji ju je poeo saekivati pred kinom i pratiti do

kue, oito je bio njen tip. I u etvrtom gimnazije morala je biti kod kue najkasnije

u osam, ponavljala mi je to esto kad sam ja krenula u gimnaziju. Inae bi je

roditelji kaznili zabranom izlaska i pljuskom. Baka i djed nisu imali povjerenja u

mene, rekla bi gorkim glasom. Kao da nisu bili u pravu! Usprkos nadzoru, ubrzo

nakon mature njena je budunost ve bila odreena. Sve te njihove mjere

predostronosti, sve zabrane i prijetnje pokazale su se uzaludnima. Smije ostati

vani samo do osam, ne smije na zabavu, ne smije se druiti sa onom iz susjedne

zgrade, ona je na loem glasu, suknja ti je prekratka, kako to izgleda, kako se

usuuje, kako te nije sram, to e rei susjedi?!

Ali mama je bila gluha za njihove dosadne litanije i sve je vjetije lagala. Nakon

kole sastajala se s dugokosim mladiem koji je ve bio napustio kolu i bio je

slobodan. Slobodan! Nije imao oca koji bi ga kontrolirao, a njegova majka nije

imala vremena da se njime bavi jer je zaraivala za ivot kao istaica u nekom

15

poduzeu. I kako uope obuzdati ve odraslog sina visokog 1.80 centimetara i

tekog 90 kilograma, kako ga protiv njegove volje natjerati da zavri kolu jer u

ivotu bez kole ne moe nita? Sudila je po sebi. Znala bi mu rei: Eto dokle sam

dospjela s etiri razreda osnovne kole, perem zahode i ruke mi, usprkos

rukavicama, vjeito zaudaraju na klor, govorila bi mu. A on, moj budui otac, samo

bi se smijao njezinim jadikovkama i govorio joj da se ne brine. kola je dosadna,

snai u se ja, imat emo novca, a ti nee morati raditi, ponavljao joj je. Toga se i

najvie bojala. Pogotovo kad bi joj, kao potvrdu svojih rijei, darovao zlatnu

narukvicu ili francuski parfem. Jednom joj je ak donio i svilenu haljinu koja joj je,

na njeno uenje, sasvim dobro pristajala, ali nekako nije bila za nju. A i kad bi je

obukla? Kad ide na trnicu? Nigdje ona nije izlazila, ni na etnje ni na kave s

prijateljicama. I tako je ta haljina od sirove svile zavrila na dnu ormara,

zaboravljena. Ni zlatnu narukvicu nije nosila. Jednom ga nije bilo mjesec dana,

radio je u Italiji, tvrdio je. Vratio se s gomilom stvari uvjeravajui je da ih je kupio

od zarade. Bilo je u njegovom kovegu zlatnih lania, satova i ogrlica koji su se

njoj inili preskupima da bi ih mladi ovjek mogao tek tako kupiti. Sve je to

pomalo preprodavao i onda bi joj davao novac. Ali ona je odbijala uzimati taj

sumnjivi novac. Iako nije zavrila kolu, njegova majka nije bila naivna ena i

strepila je od trenutka kada e im policija pokucati na vrata i odvesti ga. Bio je

njeno jedino dijete i bojala se za njega. Ponekad, kad bi bila sama i neutjena,

gucnula bi malo rakije.

Mama i taj dugokosi mladi odlazili su u park, na plau, u kino. On je znao

nalaziti skrovita mjesta i mama je sumnjala da je na njima bio i prije, s drugim

curama. Ponaao se kao da je iskusan frajer, i to joj se kod njega svialo - njegova

sigurnost nasuprot njenoj nesigurnosti. Tamo su se ljubili drhturei od zime i

poude, stisnuti uz neki vlaan zid. Njena kratka suknja pod njegovim je rukama

lako kliznula prema gore i godinu dana poslije mature ve je u trbuhu nosila mene.

Djevojica se esto budi s rupom u elucu. Strahomravci su iezli, ali rupa

koju su prokopali u njoj je ostala. Pokriva krevet plahtom. Ako se mami uri, nita

nee primijetiti, a do popodne e se mrlja osuiti. Ne jede joj se, ali ipak se

prisiljava dorukovati. Pazi da niim ne izazove panju. Oprezno iekuje da mama

ili baka podignu glas na nju jer se nije obukla kako treba ili nije pospremila

igrake. Ali njima ionako za prigovore ne treba poseban razlog.

Guta male zalogaje kruha namazanog maslacem i pije kakao polako, kako ne bi

povraala. To joj se esto dogaa nakon nonog napada strahomravaca, a mama

tada vie na nju neka se suzdri, to je odvratno, uje li?! Nervozan eludac, kae

doktorica u djejoj ambulanti u koju je mama inae vodi na cijepljenje, ma nije to

nita. Mama joj ne spominje da se to nervozno dijete jo uvijek ponekad pomokri u

krevet nou, pa ak i danju. Srami joj se to priznati. Djevojica prepoznaje njezinu

nelagodu i trenutak kolebanja, i neugodno joj je to je se mama srami. Nisam

16

dobra, ispovijeda se poslije lutki. Lutka na to kima glavom, kao da potvruje njeno

miljenje o sebi.

Katkad, kad bih pomislila na njenu mladost, bilo bi mi ao mame jer je imala

tako malo vremena za sebe. Nije stigla razmisliti o onome to je zaista zanima, nije

nikamo otputovala, nije vidjela nita zanimljivo. Njen se interes sveo na to da

pobjegne roditeljima i bude s momkom, inilo joj se da je to njihovo zajednitvo

jedina mogua sloboda, jedina svrha postojanja.

Ve sljedee jeseni nakon mature, dok se trbui jo nije vidio, zajedno s

mojim ocem otila je u opinu. Bila je punoljetna, nije joj vie trebao roditeljski

blagoslov. Obred vjenanja trajao je nekoliko minuta i nije bio nimalo svean.

Obina birokratska procedura. Bio je tamo neki stariji inovnik u zguvanom

sakou, sekretarica koja im je dala dokument na potpis, svjedoci s ulice. Ipak, imala

je u ruci buketi divljih rua i poslije su otili na kolae u slastiarnicu s najboljim

kremnitama u gradu. Drala je mog oca za ruku, jela kremnitu, vrijeme je jo bilo

toplo, ljetno. Njena kratka suknjica ve se bila malo zategla preko trbuha, ali nita

jo barem ne toga trenutka, ni toga dana nije nagovjetavalo nevolje koje je

ekaju. lag koji je lizala s vrha lice bio je pravi, a ne umjetni, kakav posluuju

danas. Okus laga koji se topi na jeziku inio joj se poput obeanja boljeg ivota.

Sad e sve krenuti drugim tokom, odselit e se od roditelja, makar u neku sobicu,

nee vie sluati njihove primjedbe jer nita to bi uinila njima nije bilo dovoljno

dobro.

Trenutak uitka bio je tako kratak.

Naravno, njezini su bili protiv braka s tom nitarijom, kako su odmah rekli

kad su uli da je moj otac izvanbrano dijete istaice i da nije ni sam zavrio

nikakvu kolu. Snobovi, frknula je moja lijepa majka na to. Pokazat e ona njima!

Mama nije rado priala o onome to je prethodilo vjenanju. Kako su je, kad im je

rekla da je trudna, zatvorili u sobu pa ju je otac udarao akama, a mama joj je

drala zatvorena usta kako susjedi ne bi uli njeno vritanje. Kako ju je mama svom

snagom udarila nogom u trbuh. Onako sitnoj i mravoj, nakupljeni bijes dao joj je

nevjerojatnu snagu. Kako si nam to mogla napraviti, kako si se usudila!? siktao je

njen otac ledenim glasom, zakrvavljenih oiju, teko diui, poput velike bijesne

ivotinje koja se sporo kree i ljutito udara. Njegovi teki udarci padali su svuda,

po leima, po glavi, po grudima. Nije birao gdje e je udariti, kao ni majka. Branila

se, grizla ih je, upala im kosu, izgrebala je majci lice svojim crveno lakiranim

noktima, ali borba je bila neravnopravna, oni su bili jai. Na kraju se prepustila

njihovoj okrutnosti, leei na podu, skupljena u klupko, jednom rukom titei

glavu, drugom trbuh.

17

Poslije toga mama je danima leala u sobi prebijena, prekrivena modricama, u

strahu da e prokrvariti i izgubiti dijete. Nije joj bilo stalo do djeteta, nije jo bila

svjesna to znai imati dijete. Ali nije eljela da njezini roditelji odluuju o

njezinom ivotu. Moda bih te bila pobacila, ali sam nakon tih batina odluila

roditi, priznala mi je jednom. Prkosila im je, rodila me iz inata, a poslije je zbog

toga toliko puta poalila. Ali roditeljima nikada nije priznala da su bili u pravu.

Nisam bila eljeno dijete, bila sam posljedica njene elje da se osveti roditeljima.

Bila je ak ponosna to su njih dvoje izbjegli uobiajeno malograansko

vjenanje. Kad je roditeljima pokazala vjenani list, njezin, inae utljiv otac, moj

budui djed, rekao je neka bira: Ili on - ili mi. To je zapravo znailo neka se izvoli

iseliti iz kue. On je inae pred drugima bio fin, taj moj djed. Nije psovao, niti

vikao. Nije se moglo naslutiti da ima teku ruku. Pet godina poslije, kad smo se

mama i ja k njima vratile, uglavnom me nije primjeivao. Ali njegove su plave oi

bile nemilosrdne, bio je utljiv i dalek. Ne elimo ni tebe ni tvoje derite, obrecnuo

se na mamu.

Rodila sam se u proljee. Porod je trajao tako nestvarno kratko, rekla mi je.

Bolovi su zapoeli u noi, osjeala sam se kao da sam progutala koticu od ljive

koja uznemireno trai izlaz iz trbuha. Kad me tvoj otac odvezao u rodilite, odmah

su me odveli u operacijsku salu. Sjeam se da sam vidjela stoli s instrumentima i

tek tada me poeo hvatati strah. Ali vie nije bilo vremena, brojite naglas, rekla je

sestra i nagnula se nad mene, a ja sam jedva nabrojala do tri i utonula u san.

Nakon tog sna vie nita u njenom ivotu nije bilo isto. Kad se probudila,

povraala je cijeli dan. Leala je u sobi sa sedam ena, sedam rodilja. Sve su one

mogle ustati, osim moje mame, koja je imala dugaak rez. Blago tebi, rekla joj je

mlada rodilja u krevetu do nje, ti se barem nisi muila. Ali bilo bi bolje da sam

rodila kao i sve one, ovako su trebali tjedni da rana zaraste, a na trbuhu mi je za

cijeli ivot ostao odvratan oiljak - esto mi je prepriavala porod, nikada ne

proputajui spomenuti taj oiljak. Ni oev buket bijelih rua koji nas je doekao

kod kue nije ju utjeio, buket vei od novoroenog djeteta. Cijela je soba danima

odisala svjeim mirisom, ali mama je osjeala da je taj rez zauvijek promijenio njen

ivot i mjesecima je bila melankolina, stalno na rubu suza. Otac nije razumio

promjenu njezinog raspoloenja. Bili su mladi, bili su zajedno. Dobili su djevojicu

zelenih oiju i plavih uvojaka, poput njegovih. U emu je problem?

im baka za sobom zatvori vrata stana, mama se zatvara u sobu. Djevojica je

gleda kako razbacuje odjeu, nezadovoljna. Prevre je. Ponovo isprobava. Na

kraju oblai bijelu haljinu.

Mae usne onim crvenim ruem koji uva samo za izlaske s tatom. Takvu arku

crvenu boju Djevojica je vidjela samo na njoj i na nekim glumicama na televiziji,

18

kad bi joj baka ponekad dopustila da naveer gleda televiziju, jer to nisu stvari za

djecu, pogotovo ne za djevojice. Televizija kvari, kae baka strogim glasom.

Djevojici nije jasno zato je baka onda gleda svake veeri do dugo u no, ali je

nita ne pita. Moda televizija kvari samo djecu, a odrasli su ve pokvareni? No

nauila je biti jako tiha i utljiva, tako da bi odrasli ponekad zaboravili da uope

postoji.

to bulji u mene, idi na balkon! vie mama na nju. Nervozna je jer nema

mnogo vremena, tata e stii po nju svakog trena.

Djevojica s lutkom odlazi na balkon. eka da ugleda tatu. Moda e joj danas

ipak mahnuti?

Bila si sva zguvana kad su mi te pokazali, rekao je otac. Sliila si na malog

majmuna. Nasmijao sam se kad sam te ugledao. A mamini nisu ni doli, vidjeli su

te prvi put tek na prvi roendan.

Neko vrijeme bili smo prava obitelj. ivjeli smo u stanu njegove mame, bakice,

kako sam je zvala, u sobi koja je prije bila njena spavaa, a ona se preselila u

njegovu momaku. Sjeam se njenog velikog toplog tijela, njezinog mirisa po

svjee ispeenom kruhu i prokuhanom mlijeku, njene ruke na svojoj glavi dok bih

stajala pokraj nje i pridravala se za njenu nogu. U njenoj kuhinji bilo je tiho.

Puzala bih po crno-bijelim ploicama, a zatim bih se ruicama uhvatila za njenu

haljinu, podigla se i obuhvatila joj oteenu nogu. Bakica je bila umorna jer je

radila, a onda jo popodne kuhala za drugi dan. Poslije, nekoliko godina nakon to

smo se mama i je odselile k njezinima, umrla je od srca. Na sprovodu mi je

mama dala crvenu ruu da je bacim na lijes, ali ja sam se bojala da u upasti unutra

i plakala sam stojei na rubu, dugo. Na sprovodu sam smjela plakati, i moda sam

zato plakala malo vie. Otac me podigao u naruje. Nemoj plakati, rekao je, nisi

lijepa kad plae. Majka je iskoristila priliku da ga potajno uhvati za ruku, dok je

njegova nova ena isto tako bacila cvijet u raku iako je bakicu jedva poznavala.

U mome sjeanju ona je tuna, tiha ena koja je oboavala svoga sina i stalno

mu kuhala njegova omiljena jela. Moju mamu je zvala keri moja i govorila

reenice iz petparakih romana, na primjer da ivot nije bajka. Na te bi se

svekrvine rijei mama bezbrino nasmijala, a ponekad bi i zaplesala sa mnom u

naruju. Ona je i dalje vjerovala u bajke, iako moj otac nikako nije mogao nai

posao, iako nisu imali novaca da unajme stan, iako joj je on stalno neto obeavao

to nije mogao ispuniti.

Mislim da me tada ipak jo malo voljela. Otkad smo se mama i ja vratile

njezinima, mamina se ljubav prema meni nekako usitnila. Vie nije plesala sa

mnom u naruju. Uope nije plesala.

19

Imala sam osjeaj da je bila brina majka. Pazila je na svoju djevojicu. esto

sam ih viala u etnji u gradskom parku. Uvijek je nakon posla urila kui. eka

me kerkica, rekla bi.

Na novinskoj fotografiji iz mladih dana ne vidi se kako se ta prelijepa mlada

ena ubrzo nakon povratka roditeljima poela mijenjati. Nije se mijenjala fiziki,

ali sve se vie pretvarala u drugu osobu. Da sam se odluila braniti, obranu bih

trebala zapoeti upravo ovom priom o maminom ivotu prije mog roenja, o

susretu s mojim ocem i kako se, nakon odlaska od njega, sve promijenilo. Ali, da

bih ovdje, na sudu, objasnila to se stvarno dogodilo toga dana kada sam pucala na

nju, morala bih ispriati to znam o njenoj drugoj, mranoj strani. Svjedoiti o tome

znailo bi opisati njenu bolest i tako je osramotiti. A morala bih u tom sluaju

govoriti i o sebi. Morala bih im priati o djetinjstvu kojeg se nerado prisjeam, ali

znam da ono i sada ui negdje u meni i vreba da me zaskoi davno potisnutim

sjeanjima.

Cijelu no sluala je njihove glasove iz druge sobe. Mamin je glas bio najprije

bijesan, optuujui, povien - a zatim tih, na rubu plaa. Tata nije bio tako glasan,

ali njegov jednolian i neumoljiv glas Djevojici je zvuao jo stranije. inilo joj

se da stalno ponavlja jednu te istu reenicu. Govorio je kako mu je ao zbog tih

drugih ena i da je vie nikada nee povrijediti. Ali to je nije umirilo, vikala je: Ne

elim vie ovako ivjeti s tobom! Odlazim!

Sluajui njihovu svau, Djevojica se nesigurno osvrtala oko sebe. Ova soba,

cijeli njezin svijet, raspadali su se od njihovih grubih, opasnih rijei. Ako mama

stvarno ode, to e biti s njom? Hoe li je povesti sa sobom? Hoe li smjeti ponijeti

svoje igrake? I kamo e otii? No je bila mrana i inilo joj se nemogue da

odavde odu u taj gusti mrak, u zimu, u nepoznato. I tada su joj se prvi put javili

strahomravci. Dopuzali su odasvud, skupili se u njenom elucu i tu se nastanili.

Nije ih se rijeila ni kad joj je doktorica dala neki gorki sirup koji ju je tjerao na

zahod, ni kad je povraala po krevetu i stvarno, ali stvarno zabrinula mamu. Nikad

ih se nije rijeila, samo bi se ponekad umirili kao da su utonuli u zimski san.

Nema ti kamo otii, zagrmio je tata na koncu. Mama je zacviljela poput

ranjenog psa. To ju je najvie zaboljelo, taj cvile, poput cvilea psa kojeg je

udario auto. Njih dvije stajale su na uglu i ekale da se na semaforu upali zeleno

svjetlo, kad je naletio taj pas, arene dlake, nevelik, i zatrao se preko ceste. Jurei

automobil odbacio ga je na drugu stranu ulice. Prije nego je izdahnuo, zacvilio je

glasom tako bolnim da je Djevojica protrnula. Mama ju je vre primila za ruku.

Odjednom vie nije eljela prijei na drugu stranu.

20

Sjeam se, te kasne veeri stajale smo pred vratima stana maminih roditelja,

koje smo rijetko viali. Vani je kia ibala u gustim mlazevima. S maminog kaputa

kapi su se cijedile na otira. Ruka kojom je drala moju, bila je mokra i hladna. Ja

sam cupkala s noge na nogu. U tankoj kabanici koju mi je obukla preko pidame i

izmicama bez arapa, bilo mi je malo zima. Imale smo i dva kovega koji su ostali

u prizemlju, za sluaj da su baka i djed loe volje pa da ponovo moramo u taksi da

nas odveze njezinoj prijateljici koja je rekla da nas moe primiti samo na jednu no.

Kunem se, rekla je mama. Kunem se njome, ona je jedino to imam.

Ona - to sam bila ja. Ja sam bila njezino jedino vlasnitvo, jedino u to se mogla

zakleti.

Baka je nabrala obrve i uzdahnula. Znala sam da e tako zavriti, da ete ti i

tvoje derite pasti nama na teret. Djed je, kamenoga lica, tiho dodao: Uite,

razgovarat emo unutra, ne treba znati cijelo stubite. Baka je rekla: Skini tu mokru

odjeu da ne pokapa tepih. Nije rekla skini se da se ne prehladi, ili da se mala ne

prehladi, iako je bilo oito da smo promrzle.

Mama je kleknula da mi skine izmice, vidjela sam da joj je lice mokro, ali ne

od kie.

Bio je to na prvi povratak, a poslije ih je bilo jo. Morale smo se odseliti od

oca, rekla im je mama, jer ona vie tako ne moe. Nije objanjavala to tono ona

vie ne moe. Baka je ve znala, od nekoga je ula da se moji roditelji neprestano

svaaju i da je otac vien s novom djevojkom. Nije se ni skrivao. Izbacio vas je

onaj tvoj enskar, dobacila je mami zlurado u kuhinji. to ti je sve to trebalo? Na

licu joj je titrao zlobni smijeak.

Za veeru smo dobile lipov aj i ajne kolutie, one s rupom u sredini, koje sam

mrzila jer su bili jako suhi. Ali keksi su se u tom trenutku inili kao moj najmanji

problem. Umakala sam ih u aj i utjela. Mora utjeti, rekla je mama u taksiju,

obeaj mi. Nije mi bilo teko. Ova je baka bila koata i stroga, kao jedna teta u

vrtiu koju nitko nije volio. Mirisala je na sapun za ruke. Ni prije, kad bismo se

ponekad srele, ne bi me pomilovala ili zagrlila. Te veeri gledala me ispitivaki,

dok je djed ozbiljnog lica srkao vrui aj. Nee biti puno posla oko male, vjerojatno

je zakljuila. Ja sam odmah, ve te veeri, shvatila kako u kod njih morati biti jo

utljivija i nevidljivija nego kod nae kue kad se roditelji svaaju. Pomislila sam

kako bih se tog asa najradije zavukla u neki kut i postala posve prozirna, poput

staklene figurice psa koju je bakica drala u vitrini jer ju je dobila na lutriji, jedini

put u ivotu kada je neto dobila. Jer kad bih se pravila da ne postojim, moda bi

djed i baka bili zadovoljni?

Mala je jako posluna, rekla je mama ustraeno pratei putanju bakinog

ispitivakog pogleda, a ja u brzo zavriti fakultet i zaposliti se. Neemo dugo biti

kod vas. Baka je ponovo duboko uzdahnula. A to e rei susjedi? Susjedi su,

21

nauila sam to brzo, jako vani. Pred njima sve treba biti drugaije nego to jest,

zato stalno svi moramo lagati. Pa reci im da smo kod vas radi mog studija, da mi

pomognete oko male, mama je imala ve pripremljen odgovor koji e zadovoljiti i

njezine roditelje, a i susjede.

Mora se razvesti od njega, rekao je odluno djed izmeu dva gutljaja tople,

mirisne tekuine. Mora se zakleti da vie nee vidjeti tog tipa. To su nai uvjeti.

Dobro, kunem se, ponovila je mama guvajui u ruci mokru maramicu. Nos joj je

ve pocrvenio od brisanja. to joj je drugo preostalo? Nije imala kamo. Trebala je

zavriti studij, a vukla je za sobom teak teret, mene. Nije joj preostalo drugo nego

povesti me sa sobom. Pamtim da sam se pred vratima tog stana, onako posve

mokra i gladna, prvi put osjetila kao suvino tkivo, kao tumor izrastao na tijelu

majke koji su kirurzi uspjeli odvojiti od njezina tijela, ali ne posve uspjeno.

Negdje je zaostao nekakav konac kojim sam ostala zaivena za nju, vrst poput

savitljive eline opruge koja me cijeli ivot k njoj privlaila, a zatim odbacivala na

posve suprotnu stranu.

Toga dana ujutro probudio me djeji pla, zapravo vriska. Zatim sam ula

prasak, neto to se inilo poput pucnja iz nekog oruja. Zabrinula sam se i pozvala

policiju. Inae su to bili mirni, ljubazni susjedi.

Smjestile smo se u bivu maminu sobu koju su pretvorili u gostinjsku, premda u

njoj nikada nije bilo gostiju, ako ne raunam nas dvije. Spavale smo odvojene

prozorom, ja na maminom starom krevetu a ona na prastarom kauu dovuenom iz

podruma koji je zaudarao na vlagu, pa je zato prozor drala stalno otvorenim. Soba

je bila mala, na kraju hodnika, i ponekad sam imala osjeaj da nitko i ne zna da nas

dvije uope postojimo, zakopane tako u unutranjosti stana, skrivene od pogleda

znatieljnih susjeda, koji, kada nas vide na stubitu, s uenjem pitaju mamu kako

to da se vratila.

Mama je sa sobom ponijela album iz pravog ivota, kako je nazivala ivot s

ocem. Dri ga na nonom ormariu i svake ga veeri lista. Sjeam se da je na

poetku tog albuma zalijepljeno nekoliko malih crno-bijelih fotografija nazubljenih

rubova na kojima je ona kao dijete. Na prvoj ima moda godinu dana, stoji u parku

u zimskom kaputiu i s bijelom vunenom kapicom na tamnoj kosi. Do nje je ona na

kojoj je zajedno s roditeljima, pa mama sama na morskom alu, jedna s

nasmijeenim djedom i jedna s bakom koja je dri za ruku na palubi broda, i na

koncu sa irom obitelji na sestrininom krtenju. Slijede fotografije sa kolske

zabave, u boji, ali obojene previe crveno kao da se boja nehotice razlila po slici.

Razred pored autobusa na izletu u Italiju, s prijateljicama na plai u panjolskoj, sa

kolske proslave nekog dravnog praznika. Sve je to preskakala brzim listanjem

stranica albuma jer se urila ususret ocu. Samo je jedna njegova fotografija u

albumu iz vremena prije njihovog susreta. Njegova mama ba nije imala novca za

22

fotografiranje, nije to tada bio obiaj. Na toj je slici u trapericama i runo pletenoj

vesti koje se vjerojatno sramio jer je ve tada pazio na odijevanje, s kosom koja mu

pada preko uiju - zvali su je bitlsica, rekla mi je - nasmijeenih oiju i s cigaretom

u ruci nehajno je naslonjen na zid kue. Ve tada, kao esnaestogodinjak, izgledao

je kao rock-pjeva. Vidi kako je drzak, rekla bi sva raznjeena, po stoti put

gledajui fotografiju koja je otkrivala sve njegove osobine: dobar izgled, nehajnost,

izazivaki stav prema ivotu, optimizam, samouvjerenost, koju ona nikada nije

imala. Mama bi naroito ivnula kad bi gledala fotografije njih dvoje: u njegovom

automobilu, na plai, zagrljene u etnji. Nije mi rekla tko ih je fotografirao, je li to

bio neki prijatelj ili sluajni prolaznik. Dalje od tih fotografija koje su prethodile

mom roenju, vie ne bi listala. Klonula bi sklopivi korice albuma, kao da su to

teki zidovi izmeu kojih poiva jedini pravi ivot stisnut u niz crno-bijelih sliica,

zubatih i opasnih jer izazivaju radosna sjeanja u njenoj tmurnoj sadanjosti. Ubrzo

bi utonula u nemiran san. Ponekad bi me probudili njezini jecaji. Nisam se ni

pokuala uvui u njezin krevet jer sam ve tada, iako mala, osjeala da moje tijelo

ne moe zamijeniti njegovo.

Djevojica lei na krevetu u sobi, vrata su poluotvorena. Odrasli su u dnevnom

boravku. Djed gleda televiziju. Baka vie na mamu. Mama jeca. Zato si rodila,

zato nisi pobacila? Mogla si je dati na usvojenje. Zna li koliko ljudi eli djecu?

Svagdje bi joj bilo bolje nego kod tebe, ti nisi za majku, ti nisi nizato! Daj je ocu,

neka je on podie. Ili je ostavi u sirotitu, meni je svejedno. uje li me? Kome

govorim?

Djevojica nema druge obrane od tih rijei osim svojih dlanova kojima vrsto

pokriva ui.

Ne znam tono koliko je vremena prolo dok mama nije prekrila obeanje dano

roditeljima da se s mojim ocem, mukarcem koji je usprkos njihovoj zabrani postao

njezin mu, vie nee viati. Razveli su se i taj ih je sudski dokument privremeno

umirio. Mama je izvadila rjeenje o razvodu iz plave kuverte i ostavila ga na stolu.

Dva lista papira, kao dokaz da je napokon postala posluna ki. Kad ga je naao,

djed je podigao papir, stavio naoale i paljivo ga proitao. Napokon, rekao je, i to

je gotovo. Baka je bila sumnjiava, dohvatila je papir s odbojnou, a usta su joj se

izobliila u runu grimasu. Nije vjerovala keri. Nije vjerovala da razvod, a kamoli

list papira, moe rijeiti njezin problem.

Moda je mama i sama neko vrijeme vjerovala tom dokumentu, moda je bila

umorna od svega? Ili je kupovala vrijeme kako bi se na miru mogla pripremati za

ispite? Danas mislim da je to morala biti njena namjerna lukavost, podmuklo

podmetanje, mazanje oiju roditeljima i susjedima, svima koji su joj vjerovali, kako

bi predahnula, pribrala se i skupila snagu. Iako je ona bila ta koja ga je ostavila,

23

nikada se ni na trenutak nije oslobodila strane, pogubne elje da bude s njim.

Nitko je u tome nije mogao sprijeiti, osim privremeno.

Nije dugo izdrala a da ga, usprkos roditeljskoj zabrani, ponovo ne potrai. Bila

je nervozna, kao da ju je neto iznutra izjedalo, neka nepoznata bolest kojoj nema

lijeka. Neko vrijeme je pila male ruiaste tablete od kojih je dugo spavala, a kad

nije spavala, provodila je vrijeme u krevetu, drijemajui. Ja sam nauila strpljivo

sjediti na podu pokraj kreveta i ekati da me primijeti. Mama, gladna sam, znala

bih joj apnuti, a ona bi me pogledala mutnim oima kao da me ne prepoznaje, kao

da ne zna gdje je, a kamoli da bi se mogla pobrinuti da me nahrani, kad ni sama

danima nije jela, samo je pila vodu iz vra na stoliu. Jedva bi se odvukla do

zahoda, polako, poput starice. Morala bih sama neto potraiti za jelo. Nisam

shvaala to joj je, zato lei kao bolesna kad nije bolesna, zato ne ustaje, zato ne

govori. Sve je bilo bolje od takvog njenog stanja koje me plailo.

Barbika ti je poklon od oca za roendan, rekla joj je mama. Ali baka joj je

povjerila da mama lae i da je lutka poklon mamine prijateljice koja je radila

negdje u inozemstvu pa se saalila nad Djevojicom i poslala joj Barbiku. Tvoja

mama vjeito lae. eli oca uiniti boljim u tvojim oima, ali on je bio i ostao

nitarija, dobacila joj je. Barbie je bila odjevena u zlatnu haljinu i imala je zlatnu

kosu kao princeza, gotovo je bila ljepa i od mame. Bila je neusporedivo ljepa od

njene stare gumene lutke, ali Djevojici se nije svidjela. Moda zbog bakinih rijei.

Bila je ljuta, nije znala treba li vjerovati njoj ili mami. Baku je posebno veselilo

ocrniti mamu. A moda joj je ba mama kupila Barbie? Pa to ako je i lagala da je

to tatin poklon? Uinila je to da je razveseli. Djevojica je znala da novcem koji bi

joj dao za nju, mama sebi kupuje lijepu odjeu i cipele, a njemu prigovara da je

krt, da daje premalo novca. Novu je odjeu skrivala od bake u sobi, ispod

madraca. Sve je to djevojica prepriavala staroj lutki, koja ju je jedina paljivo

sluala. Barbie je drala u kutiji. Tata je nikada nije pitao kako joj se svia njegov

poklon. Moda je baka ipak bila u pravu?

Sjeam se kada me mama prvi put oamarila. Nije to bilo odmah nakon to smo

se doselile baki. I nije me tukla samo tako, zato to bi bila ljuta ili bijesna. Udarila

me da me naui pameti nakon to smo se prvi put, otkad smo se odselile, vidjele

s ocem.

Kad smo se vratile kui, mama je lagala da smo bile u etnji gradom. Ja tada jo

nisam ozbiljno shvatila maminu naredbu da ne odgovaram na bakina pitanja o tome

gdje smo bile. Nisam mogla znati da e moje rijei izazvati takve posljedice. I kad

je mama otila u sobu, baka me pozvala u kuhinju, posjela me i izvadila kutiju s

keksima iz ormara. Mama se vjerojatno neim odala, nekom gestom ili smijekom.

Vidjelo se da je dobre volje, a to je, nauila sam s vremenom, uvijek bilo sumnjivo.

Kako je bilo u etnji, jeste li srele nekog poznatog? ispitivala me baka. Grickala

24

sam keks i, kao muica koja se uhvatila na ljepilo, ispriala kako smo otile u stari

stan, u posjet tati. Ona me i dalje nutkala. To mi nije bilo sumnjivo, iako me nikada

prije nije tako velikoduno nudila keksima, i to onima koje volim, koji su s jedne

strane umoeni u tamnu okoladu i nemogue ih je jesti a da ti prsti ostanu isti pa

ih onda mora oblizivati, to je nepristojno.

Morala sam znati: kad mi baka nudi kekse koje volim, to ne moe biti dobro.

Izbrbljala sam da su se mama i tata poljubili. Samo onako, u obraz, ili su se dugo

ljubili u usta? pitala je baka. Dugo, potvrdila sam, u usta.

Kako je mama saznala za moju izdaju? Je li prislukivala na razgovor? Je li je

baka napala i odmah je poela tui? I kako to da nisam ula razgovor izmeu njih

dvije? Kad sam kasnije, jo s mrvicama od keksa oko usta i na rukama, ostala u

sobi s mamom, njezin je udarac doletio posve iznenada. Nekako sa strane, tako da

njenu ruku nisam ni vidjela. Zanijela sam se i pala na pod. Mama je bila nagnuta

nada mnom smrknutog lica. Nikada, vie nikada da se nisi usudila rei baki da smo

se vidjele s tatom. Jesi li razumjela? Ti, pijunko mala, nauit u ja tebe da dri

jezik za zubima. Ubit u te ako ga ikada pred njom spomene! Jasno? Glas joj je

bio tih, prijetei, ba kao djedov. Pod mojim zatvorenim kapcima svjetlucale su

crvene zvijezde, jarke i krvave na crnom nebu. Dan kad sam vidjela oca, onaj topli

osjeaj pri pogledu na njega i slatki okus keksa koji se topi u ustima, sve se to

pretvorilo u mrak u koji sam potonula naglo i, inilo mi se, nepovratno. Obraz me

tako zapekao da i dan danas mogu prizvati u sjeanje otisak njenog dlana koji gori

ledenom vatrom.

Nikada, ba nikada, nisam iz tog stana uo svau ili pla. Gospoa baka bila je

jako fina, prava dama.

Do tada me nije mazila, a nije me ni tukla. Preokret u naem odnosu bio je tako

nagao da sam se razboljela. Vruica me tresla tako da se ak i baka malo zabrinula i

donijela mi aj i aspirin. Nakon dva dana mama me mrzovoljno odvela u

ambulantu. Na obrazu je jo bila velika modrica.

Dijete je u oku, rekao je doktor, to joj se dogodilo? Pala je niz stepenice i

udarila se, odgovorila je. Jako je nespretna. Je li tako, upitao me? Odjednom se

preobrazila u brinu majku koja slatkim glasom nagovara tvrdoglavo dijete da

doktoru kae istinu. Pa reci, duo, odgovori doktoru, mila, slobodno mu reci istinu.

A ja, umjesto da kaem istinu, spremno laem. Branim njenu la i nemono,

kukaviki kimam glavom dok mi suze frcaju od nemoi i straha. Na ulici, ona mi

stiska ruku eljeznim stiskom i kae: nee ti meni vie sliniti pred drugima, nee

ti mene sramotiti. Mokraa mi curi niz noge, a ja samo elim da ona to ne primijeti

prije nego to stignemo kui. Ako stignem mugnuti u kupaonicu i skinuti se,

spaena sam.

25

Ja-sam-te-rodila, ja-te-mogu-i-ubiti izgovara sporo, prijeteim glasom,

unosei se Djevojici u lice. Pogled joj je zastraujue leden. U bajci o Snjenoj

kraljici, kad Gerda spaava Kaja, iz njegovog srca ispadne komad leda. Djevojica

zamilja kako se ta ista ledena igla iz bajke zabila u mamino srce. Led je u njoj i

vie nikada nee izai, tu e stanovati dok i mamu netko ne spasi. A kad je

Djevojica dotakne, njena e koa biti posve hladna.

Mamina je prijetnja Djevojici posve stvarna dok se poput ogromne ptiurine

nadvija nad njom, kao da e je iskljucati stranim kljunom ili e je zgrabiti

kandama i poletjeti, a onda je ispustiti s visina. Dugo e padati dok ne tresne o

tvrdu zemlju i rasprsne se u sitne komadie, poput staklene ae koja joj je jednom

ispala iz ruke. Okree se na trbuh i pokriva ui rukama. Ne moe je vie gledati. Ne

moe je vie sluati. Svaki djeli njenog djejeg tijela brani se od uasne spoznaje

da je mama tue. Kad bi samo imala kamo pobjei. Ili kad bi je moglo ne biti.

Zavlai se pod krevet. Lei na parketu u majici mokroj od znoja. Odjednom je

hvata zimica. Ispod kreveta je prano. Gleda kako se od njenog daha sive pahuljice

praine kotrljaju i skupljaju u kutu kao da su ive. Sama je, ali drugaije sama.

Kao da vie nema nikoga na svijetu. Ne samo mamu, nego ni tatu, a baka i djed se i

ne raunaju.

Mamu ju je upravo udarila. Je li rekla neto nedopustivo kada je baki

spomenula ljubljenje? Mora da je mami bilo strano to to je na bakino pitanje

rekla istinu, baka e sigurno zbog toga istui mamu, moda je ve sada tue dok

Djevojica lei pod krevetom. Izdala je jedinu osobu koju je imala, kojoj je bilo

stalo do nje.

Naravno da je svojim glupim ponaanjem zasluila batine i jo gore od toga.

Zasluila je da nestane, mamu tada nitko ne bi pijunirao. Kad ne bi bilo nje,

moda bi se vratila tati i zauvijek bi ivjeli sretno. Ni njeni je roditelji ne bi mrzili.

Djevojica zna da je ona razlog mamine nevolje. Neka teka tuga sputa joj se na

grudi i pritie je jo blie podu na kojem se praina mijea s njenim suzama i

znojem. U glavi joj se javlja nova, otra bol. Ni lutka joj ne eli pomoi. Okree

svoju glavu od Djevojice jer ne eli sluati njeno jecanje. Nema vie kamo pobjei,

od maminih udaraca moe pobjei samo u sebe, duboko unutra, tamo gdje je nitko

ne moe nai.

Izvlai se ispod kreveta tek naveer. Lei bez glasa u barici svoje mokrae i

trese se.

Kad je sudac prozvao moje ime, nisam ustala istog asa. Ustala sam tek kad me

policajka s desne strane, ona koja jako zaudara na znoj, laktom ubola u rebra.

Jo kao mala djevojica nauila sam da se izgovaranjem ili neizgovaranjem

neijeg imena, ak samim tonom glasa, moe izmjeriti stupanj neije mrnje.

Nikada nisam nauila odmah reagirati na svoje slubeno ime, niti kod svakodnevne

26

prozivke u razredu, niti u matinom uredu. Naprosto reagiram sekundu prekasno,

kao da je to neko tue ime, kao da sam ga ukrala i trenutano zaboravila pa ga se

moram prisjetiti. Imam ih vie i sva su moja. Neka su tajna, neka pak izgovaraju

samo odreeni ljudi u odreenim situacijama. Zato, kad me netko prozove imenom

i prezimenom, prvo podsvjesno pobrojim sva neizgovorena imena, oslunem zvuk i

ton glasa osobe koja me proziva, procijenim situaciju - procjena situacije najvanija

je za preivljavanje - i tek tada reagiram.

Napokon ustajem. Osjeam zbunjenost u dvorani zbog mog oklijevanja, neku

nestrpljivost. Pa valjda zna kako se zove, emu ta komedija i glumatanje? eli li

optuena moda ostaviti dojam poremeene osobe?

Bilo je komplicirano i udno to s naim imenima i nadimcima u mome

djetinjstvu. Dolazili su i odlazili, mijenjali se prema raspoloenjima, vraali se u

upotrebu, a zatim bi naglo bili izbaeni kao da su kuni. Bilo je dana kad za mamu

ili baku, a esto obje, nisam postojala. Kao dijete, esto bih sjedila u kuhinji i pisala

zadau ili se igrala u sobi, a nitko me ne bi pozvao na veeru. Na neki nain svialo

mi se da budem nevidljiva, iako je to bila vrsta kazne. Biti uistinu nevidljiva, kao u

bajkama, mora biti posve drugaiji, velianstven osjeaj. No vidljiva nevidljivost

nije me inila usamljenom jer sam se na nju brzo morala naviknuti. A i mama je

znala postati privremeno nevidljiva za baku, kao i obratno. Obje su tako pokazivale

koja od njih ima veu mo nad ivotom one druge. Ja sam ionako bila tek dodatak,

zakrpa na krpi.

Nadimci su takoer bili blai oblik kazne. Djedov nadimak Derite dobila sam i

prije nego to smo se k njima doselile. Dugo nisam shvaala da je uvredljiv i

odazivala sam se na njega, no najee me nisu tako dozivali nego samo imenovali

u svojim svaama.

Najdue se zadrao neutralni nadimak Mala. U poetku, dok smo jo ivjeli s

ocem, majka je tako tepala sitnoj novoroenoj djevojici. Ali kad ga je sve ee

poela izgovarati otrim glasom, pretvorio se u neto tvrdo poput kamena. Ili noa.

Je li mogue potezati nekoga imenom? Udariti ga imenom u glavu svom snagom?

Ponekad sam se osjeala ba tako. Nadimak Mala moe se izgovoriti ravnodunim

glasom, kao na primjer; hej, Mala, dodaj mi kruh. Ili prijetei: Mala, da se nisi

usudila - rei, izai, obui, plakati, zahtijevati... ta se prijetnja mogla odnositi na

bilo koju moju aktivnost, ili neaktivnost.

... ocijenili natprosjeno inteligentnom osobom koja vjeto skriva osjeaje...

Kad sam odrasla, bilo mi je glupo da me zove Mala, ali se nisam usudila

suprotstaviti. Uostalom, osjeala sam se malom, i pred njom i pred bakom, a esto i

pred svima drugima. Nerijetko su me obje nazivale Nesreom. To je ipak bilo bolje

nego da sam nevidljiva, jer je znailo da mi se obraaju, da znaju da postojim.

27

Ponekad, samo ponekad, mama me zvala Nesreicom. Da to nije bilo ironino, bilo

bi simpatino kao i svaki deminutiv. No shvaala sam da je nesrea ak i u tom

obliku samo malo umanjena nevolja, barem nepogoda. Osoba koja slui odraslima

za loptanje. Pa ak i kad je posve odrasla, kao ja sada.

Sjedei u sudnici osjeam se tako, poput teniske loptice. Kao tvrdi, okrugli

predmet kojim se drugi dobacuju dok ne padne na pod. Lopta uvijek na kraju padne

na pod.

U koli sam bila dosta povuena pa su me zvali Idiotkinjom i Glupaom, ali te

pogrde nisu imale nikakve posljedice pa ih nisam ni ubrajala u nadimke. Imala sam

dobre ocjene, ali nisam ba ivahno sudjelovala u radu kao to to nastavnici vole.

Jednom, u gimnaziji, nastavnica me nazvala Autistinom Glupaom. Bilo je to na

satu engleskog jezika. Htjela me nekako natjerati da odgovorim na njeno pitanje, da

se ukljuim u razgovor u razredu, tko e znati. Morala je znati da se za autistinu

djecu ne moe rei da su glupa ba zbog toga jer je za njihovu bolest

karakteristino da imaju potekoe u komunikaciji. Ja sam joj na to objasnila

poneto o autizmu i ona je ostala zauena mojim znanjem i elokvencijom. Vidjela

sam da joj je zaista bilo ao. Rekla je: Molim te, oprosti mi. Bilo mi je tako

neobino uti da me netko moli za oprost. Meutim, nastavnica nije posve bila u

krivu. Nisam imala prijateljice. Nisam smjela pozivati drugu djecu. Niti su mi

doputali da ikome idem u posjet. Odlazila sam u kolu, ali sam odrastala izolirana

od svojih vrnjaka.

Najvii stupanj nepostojanja znaila je zabrana izgovaranja imena ili nadimka.

Tu, na vrhu dozvola i zabrana, stajali su ravnopravno ime i funkcija mog oca.

Njegovo ime izgovoreno pred bakom ili djedom, pa i sama rije otac ili tata bilo je

siguran znak da emo u sljedeem trenu i ja i mama letjeti iz kue, s kovezima ili

bez njih. Oca su nazivali On, a baka je tu zamjenicu izgovarala ljutito ili prijetei.

Sa znakovito uzdignutom obrvom. Dok je to izgovarala, njena se obrva izdizala kao

crni, elegantni eiri. Kad bih kasnije, kao odrasla, ponekad u sjeanje prizvala

bakino lice s obrvom-eirom, u sebi bih se nasmijala. Imena su koristili jedni

protiv drugih, tiho ili glasno, za vikanje i prijetnju, za udarce akama i nogama i za

jo mnogo toga.

Otkako su se ponovo vratile u bakin i djedov stan, Djevojica vie ne smije

spominjati tatu. Baka je rekla: zaboravi ga!

Teko joj je, mora paziti to govori. Ali isplati se. Jer kad ga je prvi put

spomenula, dobila je pljusku. Za doruak toga dana dobila je alicu mlijeka i

kriku kruha. Molila je baku da na kruh namae marmeladu. Ne, jede previe

slatkog, rekla je. Ali tata je rekao da mogu, izustila je. Pljuska je doletjela u trenu.

Mlijeko se prolilo po stolu. Zapamti, ti nema oca, da ga se u ovoj kui vie nisi

usudila spomenuti.

28

Djevojica je na unutranjoj strani usnice osjetila slani okus krvi pomijean s

okusom mlijeka. Nije nita rekla niti glasno zaplakala. Ve joj je bilo gotovo pet

godina, ve je znala itati. Vie nije bila dijete.

Mama je imala najvie nadimaka, i gotovo sve ih je dobila od bake. Njeno lijepo

ime, dobiveno roenjem, palo je u blato i izgubilo se. Ostalo je svjedoanstvo u

dokumentima da je ona, da bi zlo bilo vee, nazvana po ocu. Najprije prela u

kategoriju Kurvi, a kasnije je bila reducirana na Nesretnicu - kao to sam ja bila

njezina Nesrea... No to su jo bili posve njeni nadimci koji su se mogli izgovoriti

toliko glasno da ih ak i susjedi uju. Oni tie izgovoreni bili su opasniji, ubitaniji,

toliko odvratni da sam se pravila da ih ne ujem.

...navodim svjedoenje rtvine prijateljice koja izjavljuje: O rtvi mogu rei

sve najbolje. Tvrdim da nikada nije pokazivala znakove agresivnog ponaanja.

Bakine rijei i ponaanje u dramatinom su nerazmjeru s njenom odjeom i

izgledom ozbiljne gospoe sa strogom frizurom. Nosila je svilene sive i bijele

bluze, kostime, salonke, perle i broeve. I danas, kad je se sjetim, iskrsne mi pred

oima slika bake i, kao i kad sam bila sasvim mala, jednako sam zapanjena da joj

bluza nikada nije bila zguvana, niti su joj se ispod pazuha pojavile mrlje od znoja.

Frizura joj se nikada nije pokvarila. Ostavljala je dojam solidne elegancije. Mogla

je zavarati svakoga - susjede, policiju, socijalnu slubu, sud. Pojavila bi se onako

dotjerana i svi bi joj odmah ne samo povjerovali nego i dali za pravo. Jadna ena,

kakvu samo ker ima!

Najgore je bilo, i svaki bi me put zabolio eludac, kad bi baka mamu nazvala

Rugobom, iako nije imala na umu smisao te rijei. Meni je ta rije bila jako bolna

zbog sasvim drugog razloga jer se rugoba nikako nije mogla odnositi na mamu.

Mama je bila jako lijepa ena. Brineta zelenih oiju, prekrasne valovite kose,

pravilnog nosa i uskog lica, promuklog, zavodljivog glasa. Bila je vitka, srednje

visine, tada jo nimalo nalik na baku. Kad sam bila mala, meni je baka izgledala

poput nervoznog mia, a djeda sam doivljavala kao napuhanog jazavca iz

slikovnice.

U mojem djetinjstvu imena nisu bila nevina niti liena znaenja. Ba kao to

vjetar najavljuje oluju, a teki crni oblaci znak su da e se sruiti pljusak, moje

neizgovoreno ime moglo je znaiti mir - ili prijetnju. Moje izgovoreno ime moglo

je znaiti obino dozivanje ili slubenu prozivku, nagovjetavati batine ili sluiti

kao blago ili otro upozorenje.

Djevojica stoji iza kuhinjskih vrata, viri prema dnevnom boravku, gdje baka-

miica udara mamu akama po glavi, dok mama sjedi na kauu. Obje ruke su joj

29

podignute, stisnute uz glavu. Veer je, vijesti. Ne uju se drugi glasovi osim onih s

tv-ekrana: Danas se sastala vlada... u slubeni posjet je doao... teka nesrea na

cesti... vrijeme sutra. Vidi da mama pogledava prema ekranu, kao da je se taj

pljusak odozgo ne tie. Djevojica misli da mamu bakini udarci vie ne bole,

navikla je, baka se samo mora ispucati. Ve se umorila, zapuhala, nee jo dugo.

Udara. ake su joj sitne, a rukavi na kunoj haljini zavrnuti, kao da mora obaviti

neki posao pa bi ih mogla zaprljati. Kao kad mijesi kruh. Haljina je od sjajnog

materijala s velikim ruama i kako zamahuje, tako se otvara na grudima. Ispod nje

izviruje joj kombinezon, rublje koje mama uope nema. Mama ne nosi nita ispod

odjee, samo zimi. Ljeti hoda bez rublja i to baku izluuje. Kako samo zna?

Ti si jedno odvratno udovite, dere se baka ve posve klonula od udaranja. Ti

si jedno odvratno udovite, vie poslije mama na Djevojicu, kao da taj teret ne

moe sama nositi pa e ga prenijeti na njena djeja lea. Djevojica pamti kako bi

i ona sama znala zavitlati lutku, jedino - osim mame - do ega joj je bilo stalo.

Bacila bi je u zid i apnula joj: ti si odvratno udovite. Poslije bi tiho plakala i

ljubila joj mrtve plastine udove i ponavljala: oprosti mi, nisam htjela. Rijei koje

je ula u parku, na igralitu. Kad je jedna mama zagrlila svoju djevojicu nakon

to ju je grubo potegla za ruku pa je pala. Kad je ula te rijei, dolo joj je da

zaplae, jako, ba jako. Odmah je osjetila da su arobne jer bi svi kojima su bile

upuene odmah prestali plakati. A lutka bi joj odmah oprostila, kimnula bi glavom

i zagrlila je.

Kod bake i djeda ivimo dvostrukim ivotom: mama lae da me vodi u kino,

sastaje se s mojim ocem i odlazi u stan prijateljice ili u hotel ili u park. Via se s

njim gotovo svakog dana, barem na kratko, nakon to me pokupi u vrtiu navrati u

park. Vodi me na igranje i da se nadiem svjeeg zraka - a tamo je eka otac. im

ga ugleda, puta moju ruku i leti mu u zagrljaj. Ne osvre se vie na mene. On stoji,

ne mie se, ali rairi ruke kad mu se priblii i zagnjuri lice u njenu kosu. Ni on ne

obraa panju na mene. Ona se smije glasno, zvonko, sretno. Vie ne vide nita, ni

park ni mene. Da u tom trenutku doe netko i odvede me, babaroga, prosjaci,

lopovi, svi oni likovi kojima me baka redovito plaila, oni to ne bi niti primijetili.

Svijet oko njih se topio, nestajao, pretvarao se u neku nestvarnu i nevanu

papirnatu fotografiju koja blijedi na suncu, meni na oigled. I danas se sjeam te

njihove sposobnosti da se iskljue, da budu negdje drugdje, u svom svijetu, posve

sami.

Ja sjedim u pijesku i ekam da to proe, znam da ne smijemo dugo ostati vani.

Gdje ste tako dugo, pita poslije baka, a ja kaem da sam se igrala u parku. Glas mi

zvui prirodno, gledam baku u lice i izgovaram to ne trepnuvi, pa zaista sam se

igrala u pjeaniku, jo me zrnca uljaju u sandalicama, osjeam ih pod noktima.

Bila sam sretna to imam potvrdu svoje uvjerljivosti. Nisam ak niti lagala. Samo

nisam rekla sve. Ve vrlo dobro znam to treba preuivati. I tako mala slutim da

nema drugog mjesta gdje bih se sklonila osim u samu sebe.

30

Njezin smijeh meni je nagrada. Kad se smije, iz nje izlazi sve ono teko to u

sebi zatomljuje kad nije s njim. Mrana raspoloenja i nemirne noi, groznica,

strepnje - sve to nestaje i ona se zvonko smije, a ja se, iako udaljena od nje, kupam

u njenom glasu, iako je upuen drugome. Iako se, otkad smo otile, nikada vie nije

tako smijala zbog mene.

Ona zna kamo su se njih dvoje odvezli, bila je ve tamo, u hotelu na plai u

kojem se njeni roditelji tajno sastaju. Ne voli kad je mama vodi sa sobom zimi.

Pusto je i prohladno. Oni uu u sobu, a nju ostave pred vratima, u hodniku. U

poetku se bojala, a onda se navikla na polumrani hodnik, na miris tamnosmeeg

tepiha sa utim sarama, na tiinu.

Katkad bi i zadrijemala pred vratima sobe, umirena glasovima i smijehom koji

se uo iznutra. Zagrlila bi lutku i utonula u polusan. Mi ih uvamo od bake, jelda?

apnula bi joj. Lutka bi, kao i obino, kimnula glavom. Jednom je pomislila kako bi

voljela biti pas. Ili makar psi, onakav upavi kakve mama voli i ponekad ih ak

podraga u prolazu. Moda bi joj tada bila draa? Jedna njezina poznanica s posla

ima psia koji joj stane u torbu, dri ak i njegovu fotografiju na radnom stolu.

Zamisli, kae mama, fotografiju psa! A ja ne drim ni tvoju fotografiju. A zato?

usudila se pitati Djevojica. Jo je bila mala pa je postavljala glupa pitanja. Kakvo

glupo pitanje, otresla se mama.

Toga dana iza vrata hotelske sobe, ubrzo nakon to su uli, zavladala je tiina.

Djevojica je opazila da vrata nisu zatvorena, nego samo pritvorena. Oprezno ih je

odkrinula. Njih dvoje su spavali goli na velikom krevetu. Tata je leao na trbuhu s

rukama na jastuku iznad glave. Nije mu vidjela lice. Mama je leala na boku, malo

otvorenih usta, s pramenom kose preko lica. Bila je pokrivena samo do pasa.

Djevojici je u predsoblju bilo hladno. Polako se popela na krevet i legla u udubinu

izmeu njihovih toplih tijela. Jo malo je drhturila, a zatim joj je postalo ugodno

toplo.

Zamislila je da su kod kue, tamo gdje su prije ivjeli dok je ona jo bila mala i

dok se nisu morali vratiti zloj baki. Obuzelo ju je maglovito sjeanje na krevet u

kojem su spavali svi troje. Na dane kad su se dugo izleavali i kad se jo nita nije

dogodilo. Tata bi je stisnuo uz sebe i golicao po stopalima. Gnijezdila bi se u

malom prostoru izmeu njihovih tijela dok ne bi zaspala, mirna i sigurna da e biti

pokraj nje i kad se probudi. Ali jednog dana vie nije bilo tako.

Otac se nije odupirao majinom nastojanju da se tajno viaju - tajno od bake i

djeda i njegove nove supruge. Sam je nije traio, ali bi doao kad ga je zvala.

Mislim da mu je odgovaralo da bude slobodan i da je via kad mu odgovara. Da

mu je godilo da je slaba i ovisna o njemu, da ga moli za panju. Iako joj je znao

31

rei neka prestane vjeito moljakati, da je dosadna, da mu se gadi. Ali te su se

njegove grubosti odbijale od nje, kao da ima oklop.

U hotelu. Djevojica je nepomino leala izmeu njih, da ih ne probudi. Nije

smjela zaspati. Znala je da njeno mjesto vie nije na tom krevetu, meu njima. Sada

je bila velika i morala je biti razumna, kako joj je rekla mama. A to je znailo da

ih ne smije gnjaviti. Bolje bi bilo da te nema, ali kad si ve tu, onda sjedi tamo. Ne

elim te ni uti ni vidjeti dok ne krenemo kui.

Leala je u uskom prostoru izmeu dva usnula tijela, oslukujui njihovo

ravnomjerno disanje, kao kad je bila sasvim mala. Nije posve razumjela to se

dogodilo da vie ne ive zajedno u onom stanu niti zato je mami postala suvina.

Mama je imala pravo. Bilo bi najbolje da je nema. Onda baka ne bi mrzila tatu i ne

bi branila mami da ga via. Onda bi mama ivjela s tatom jer joj djevojica ne bi

bila kamen oko vrata. Onda bi i baka bila dobra prema mami i ne bi je tukla jer

je napravila glupost. Onda ne bi bilo Velike Tajne koju treba uvati po svaku

cijenu. Onda bi svima bilo bolje, ak i samoj Djevojici.

Kad se polako i oprezno iuljala iz kreveta, vidjela je kako je njeno tijelo

ostavilo udubinu na pokrivau, i to ju je zabrinulo.

Mogli bi je otkriti. Tada se tata okrenuo i njegova je ruka prekrila udubinu.

Odahnula je i pritvorila vrata. Bila je ve no, uskoro e morati kui. Moraju stii

prije bake. Zastala je na vratima. Najradije bi odmah probudila mamu, da bude

sigurna da e stii kui na vrijeme. Ali to jednostavno nije bilo mogue.

Jo je malo sjedila pred vratima, a onda su oni ipak izali, nekako bezvoljni, a

ne veseli kao obino. Tata ih je utke odvezao do autobusne stanice u blizini kue,

da bi izgledalo kao da su stigle autobusom. Ako ih sluajno opaze bakini pijuni.

...paranoidne tendencije, narcistika struktura linosti... privremena psihika

poremeenost...

U tom dvostrukom ivotu baka je bila na najgori neprijatelj. Nije vjerovala

mami, ni jednu rije. Teko se bilo braniti od njenih sumnji da se i dalje sastaje s

ocem. Imala je svoje pijune rasporeene posvuda po gradu - na trnici, u duanu, u

kafiima. Skrivajui se, mama nikada nije mogla biti dovoljno paljiva. Ve bi je

neto odalo i kazna bi nas stigla u trenu. Letjele smo iz kue usred dana ili usred

noi, njoj je to bilo svejedno.

Jednom je mama zaboravila tablete za kontracepciju u kupaonici. Nisam znala

kakve su to tablete, ali sam znala da ih baka ne smije vidjeti jer ih je mama drala u

depu jedne stare jakne u ormaru i svakog bi jutra progutala jednu bez vode. Mora

da ih je toga jutra zaboravila dok se urila na posao, kako li je samo bila

32

nesmotrena. Moda je obukla ba tu jaknu pa je sluajno, ne gledajui, odloila

kutijicu? I baka ih je nala, naravno da je nala, jer je stalno neto kopala i njuila

za njom, nije je putala na miru. Nala je kutijicu na kojoj jasno pie emu tablete

slue, otvorenu, pola ih je ve nedostajalo. Sitne ruiaste pilule, bile su dokaz

teke optube protiv nje.

Ali to je bilo tako strano u tome da razvedena ena kojoj je gotovo trideset

godina uzima kontracepcijske pilule? Zato je baka u tome vidjela izdaju? Mogla je

imati ljubavnika ili ozbiljnu vezu. Bilo je pametno da se uva trudnoe, ta nije li joj

ona sama utuvljivala u glavu, dok je bila jo tinejderica, da je trudnoa najgore to

se djevojci moe dogoditi? Ali kada je nala dokaz maminog seksualnog ivota,

uhvatio ju je takav neobuzdani bijes da je tresnula akom u ogledalo i tisue se

sjajnih krhotina s treskom prosulo po podu. Poslije e jo danima nalaziti sitne

komadie u etkici za zube, medu istim runicima, u kutovima poda i u prljavom

rublju. Nakon njezinog napada, uzela sam metlu i pomela kupaonicu, ne znajui

zato je napala ba ogledalo. Razlog je oito bio velik jer baka nije razbijala

predmete, bila je vrlo tedljiva.

Kurva, kurva! urlala je u kuhinji. Jezik joj je kao slijepa, debela zmija izlazio iz

usta oblizujui krvavi dlan. Nije joj trebao drugi dokaz da je posrijedi otac, da se

via s njim i ni sa kim drugim, toliko ju je poznavala da je znala kako ni jedan

drugi mukarac ne dolazi u obzir. Lagala im je i kutijica je izbacila njenu la na

vidjelo kao to more izbaci zgnjeenu plastinu bocu na obalu. Ni na trenutak nije

pomislila da je kutijica moda stara, da je te tablete uzimala dok smo jo bile kod

tate. Jednako tako nije joj palo na pamet da ita pita mamu, da je suoi s kutijicom

kao krunskim dokazom. Mama se okruila neprobojnim zidom lai, i dijete je u

tome izvjebala - emu rijei, pitanja, razgovori? Nije to vie imalo smisla.

Baka je djedu prepustila prljavi posao izvrenja kazne. I onda je on istoga dana

mrkog lica napisao poruku i stavio je na kuhinjski stol. Na poruku je, kao da je

eljezni uteg, poloio taj neopozivi dokaz maminog zloina, izdajniku

polupraznu kutijicu. Stajao je iznad nje, iznad siunog lijesa s neroenom

ruiastom djeicom, onom koja nisu dobila ansu da se rode. Izgledao mi je

nekako star, zguvan, odjednom jadan. Nije bilo naina da on i baka dobiju bitku

protiv moga oca. Otac ih je uvijek pobjeivao. ak i kad je odbacio njihovu ker,

ona mu se vraala. Bila je vjernija od psa. Nije imala ponosa. Nedostatak ponosa za

njega, oca te pohotnice, bio je gori od njene nezajaljive pohote. Mora da mu je to

prolo kroz glavu kad je posegnuo za listom trgovakog papira iscrtanog plavim

kockicama.

Sjedila sam za kuhinjskim stolom i gledala ga kako uzima taj papir, pa

nalivpero, i kako ozbiljno, ak moda sveano sjeda za stol. Istjerivanje je ozbiljan

in. Pisao je polako, krasopisom, pazei da mu slova ne prijeu preko tanke

plavkaste linije.

33

Na kraju kratkog pisma, ustvari poruke, potpisao se kao da je to neki dokument

koji e ve sutra imati teinu pred sudom. Nedostajao je samo votani peat.

Djevojica i mama stoje na dnu stepenica. Vrata su se za njima zatvorila,

odlaze. Taksi e stii svakoga trena i mama vue Djevojicu za ruku da pouri. Ali

zaboravila sam lutku, cvili Djevojica tiho i vue majku natrag. Mama je nervozna,

s kovegom u jednoj ruci i djejom rukom u drugoj. No je, a jo nije odluila

kamo e njih dvije. uje taksi koji se zaustavlja pred ulazom. No Djevojica je

dosadna, a njoj ne treba da se susjedi probude i svjedoe njihovoj drami. S

uzdahom zastaje i pritisne zvono stana u ulazu. Gore, na katu, otvaraju se vrata.

Djevojica izvue ruku, otrgne se mami i jurne prema stanu.