Č ASOPIS U DRUŽENJA AŠA J UGOSLAVIJA · enciklopedija s trideset i dvije tisuće suradnika i urednika dobro uređena i stvarno relevantna, pa se – po ocjenama leksikografa –

bilten Č A S O P I S U D R U Ž E N J A „ N A Š A J U G O S L A V I J A “

IIIMPRESSUMMPRESSUMMPRESSUM

––– biltenbiltenbilten –––

Časopis UdruženjaČasopis UdruženjaČasopis Udruženja

„Naša Jugoslavija“„Naša Jugoslavija“„Naša Jugoslavija“

godina VIIgodina VIIgodina VII

broj 13broj 13broj 13

maj 2016maj 2016maj 2016

www.nasawww.nasawww.nasa---jugoslavija.orgjugoslavija.orgjugoslavija.org

zajedno@nasazajedno@[email protected]

bilten objavljujemobilten objavljujemobilten objavljujemo

isključivo u online izdanjuisključivo u online izdanjuisključivo u online izdanju

Jezik Jezik Jezik

srpskohrvatski / srpskohrvatski / srpskohrvatski / хрватскосрпскихрватскосрпскихрватскосрпски

Izlazi dva puta godišnjeIzlazi dva puta godišnjeIzlazi dva puta godišnje

bilten uređuju:bilten uređuju:bilten uređuju:

Zlatko StojkovićZlatko StojkovićZlatko Stojković

Frederik GodaFrederik GodaFrederik Goda

Edin HardaušEdin HardaušEdin Hardauš

Dalibor TomićDalibor TomićDalibor Tomić

Sadržaj

Jasenovac ........................... 3

Salomon Jazbec

Ostao sam pomalo

prevaren Jugosloven ........................... 8

Rade Radovanović

Fali mi Jugoslavija ........................... 10

Stefan Simić

Dosta je bilo robovanja

I tamnovanja ........................... 11

Rajko Skvarica

Razbijanje Jugoslavije – sjećanja

Logatec ........................... 13

General-major Božo Novak

Rođenima posle nas ............................ 16

Bertold Breht

Srpsko-hrvatski

Anti - antifašizam ............................ 17

Omer Karabeg

Što je socijalizam (3. dio) ………………………… 18

Prof. Dr. Sci. Pavle Vukčević

Predstavljamo

Društvo “Josip Broz Tito”

Banja Luka ........................... 22

Mirko Raca

Dan Jugoslovena ........................... 24

http://www.nasa-jugoslavija.org

J A S E N O V A C

Bilten XIV Novembar 2016. godine

Piše: Salomon Jazbec1

Povijest interneta predstavlja kratku povijest manipulacije javnim mnijenjem. Koliko god pružao korisnih, značajnih i konkretnih podataka, toliko ujedno sadrži laži, obmana, opasnih i štetnih izobličavanja činjenica, pri čemu je historija omiljena meta iživljavanja mnoštva anonimnih pojedinaca i grupa. Čini se da gotovo i nije potrebno elaborirati taj fenomen, jer svatko intuitivno osjeća kako je u nekom dijelu svojeg korištenja web-a bivao žrtvom internetske podvale ili pak svjedočio iskrivljavanju povijesne istine elektronskim putem. Povijesni je revizionizam u internetu pronašao svoj

hram.

Svakog se dana na oltaru tog hrama obavlja pogansko žrtvovanje Mnemozine, majke muza i božice pamćenja. Mnemozina u grčkoj mitologiji bješe božanstvo, no u ovom slučaju antičkog prokletstva za XXI. stoljeće lišena je svoje nedodirljive božanske prirode te poganskom pretvorbom preobličena u životinju. Svećenici i svećenice internetskih sljedbi svakodnevno kolju i pale Mnemozinu na sjajnom žrtveniku, da bi je – čudotvorno oživljenu – već sutradan nanovo ubijali. I ubijat će je tako iznova sve dok bude sredstava i načina. Za interes nema bojazni. Svjetina, sada „računalno opismenjena“ – no i dalje polupismena (s nepismenošću višeg reda) – tražit će i nadalje svoju porciju dnevne opsjene. Nebeska zaštitnica povijesti postade

priklana junica.

Kako reče jedan naš aforističar devedesetih, povijest je bila naša učiteljica, a onda su došli neki manijaci i silovali našu učiteljicu. Silovali i masakrirali, dodao bih. Sve u suglasju s pandemonijem ratnih zločinaca i makabričnim katalogom zločinstava, što eruptiraju na Balkanu svakih pola stoljeća kao kakvo usudno antičko prokletstvo. Krvavo klatno se klati. Na starim klaonicama i žrtvama – imenovanim i neznanim – temelje se novi ratovi i novi genocidi. Koloplet zla ne prestaje se plesti. Zločinačko kolo ne prestaje se vrtjeti. Jednom žrtvovana čovjeka ubijaju iznova. Povijesni revizionizam na internetu postaje

sredstvo masovnog uništenja memorije.

Internet možda nije najviši stupanj, ali je zato najprostraniji poligon obmane, manipulacije i malverzacije. Kao što se vidjelo iz slučaja matematičara Grigorija Jakovljeviča Pereljmana i njegovog dokaza Poincaréove slutnje, čak ni matematika – kao kraljica znanostî i vrhunac egzaktnosti ljudske misli – nije imuna na manipulacije World Wide Weba. Posredstvom interneta, moguće je jednom znanstveniku u virtualnom svijetu oduzeti kapitalno

dostignuće iz stvarnog svijeta.

Kineski matematičari iskoristiše samozatajnost ruskog matematičkog genija da ga ponize na globalnom nivou i njegove znanstvene rezultate pripišu sebi, iako nikakva stvarnog udjela u svemu tome ne imahu. Zbog toga je petrogradski matematičar dr. Griša Pereljman odbio primiti sve počasti i milijunske novčane nagrade koje su bile namijenjene onome tko razriješi jedan od najtežih i najprovokativnijih problema matematičke znanosti, postavljen 1904. godine. Tim činom ukazao je na činjenicu, koliko je u sadašnjem trenutku lako uprljati čitav jedan – po defaultu uzvišen – akademski svijet. Da, i prije su se događale takve stvari, ali nikad ovako široko, ovako duboko, ovako dalekosežno i ovako brzo kao danas, kad se jednim klikom miša može plasirati neistina na milijardu adresa, kad se s dva-tri posta pred oči svijeta može postaviti burleskna predstava na portalu svjetske

informacijske prvostolnice.

Ta kad se tako nešto već može zbivati na egzaktnom području ljudske misli, koliko li je to tek moguće na polju onih društvenih disciplina – s historiografijom kao oglednim primjerom – što su zbog svoje unutarnje elastičnosti i rubne fragilnosti podvrgnute svakojakim distorzijama i lomovima,

dovodeći pokatkad vlastiti karakter do brutalne perverzije, pod lošim utjecajima iznutra i još pogubnijim vanjskim

utjecajima?!

Ovisno o odsutstvu ili unosu ideološkog napitka, jedna te ista „povijest“ može biti doktor Jekyll i mister Hyde. Vrhunac tog procesa ogleda se u internetskoj enciklopediji pod

imenom wikipedija.

Što nam hrvatska wikipedija, primjerice, piše o Juri Francetiću? „Hrvatski političar i

vojnik, veliki rodoljub, osobno neobično hrabar i pošten.“2 O Anti Paveliću i njegovoj vladavini? „Hrvatski radikalni nacionalistički političar, razni pjesnici pišu pjesme posvećene njemu, nastaju slike i skulpture, status Srba u NDH se poboljšao, posebice u urbanim dijelovima.“3 O Vjekoslavu Maksu Luburiću? „Čovjek koji se na svoj način posvetio borbi za Hrvatsku, spašava desetke pravoslavne siročadi i smješta u institucije koje o svom trošku održava Ustaška obrana.“4 O Jasenovcu? „Partizani su fotografirali ljude koje bi sami pobili i navodili da su to žrtve ustaškog

režima. Tamo je stradala 481 osoba.“5

Takve stvari ne navodi čak niti notorni biografski leksikon „Tko je tko u NDH“ (u izdanju zagrebačke „Minerve“ iz 1997. godine). Pa čak i da navodi, znalo bi se kome te navode možemo pripisati, jer su leksikonske jedinice

autorizirane.

Udruženje „Naša Jugoslavija“ 3 Savez Jugoslavena

http://www.veritas.org.rs/salamon-jazbec-wikijasenovac-prikaz-ustaskog-logora-smrti-na-internetskoj-enciklopediji/#fn-11693-2





Tako one o Juri Francetiću i Maksu Luburiću potpisuje Zdravko Dizdar6, a onu o Anti Paveliću Slaven Ravlić7, dok se na hr.wikipediji u autorskom i uredničkom svojstvu pojavljuju sablasti s nadimcima SpeedyGonzales, Kubura,

Jack Sparrow, Flopy i Roberta F.

U konačnici iza čitavog tiskanog leksikografskog projekta stoji određeni (poznati i provjerljivi) urednički savjet, neko uredništvo, glavni urednik, urednik biblioteke. U slučaju biografskog leksikona „Tko je tko u NDH“, urednik biblioteke „Leksikoni“ nakladničke kuće „Minerva“ je Marko Grčić8, a glavni urednik leksikona Darko Stuparić9. U slučaju wikipedije, urednici su neimenovani ljudi. Za unose nitko ne odgovara. Za njihovu redakciju također10. Nominalno je kao osnivač wikipedije i odgovorna osoba naznačen Amerikanac iz Londona Jimmy Wales, no dotični pojma nema, niti može imati saznanja o svemu onome što se svakodnevno kroz trinaest godina postojanja wikipedije objavljivalo i objavljuje, s obzirom da je dosad, samo na engleskom, publicirano četiri i pol milijuna enciklopedijskih jedinica, dok nove natuknice nastaju svake minute, na

brojnim stranim jezicima, pa tako i hrvatskom11.

Štoviše, teško da bi ikakav međunarodni urednički odbor mogao obuhvatiti informacijsku lavinu svakodnevnog stvaranja globalne internetske enciklopedije. Stanje u biti balansira između anarhije i entropije s jedne strane, odnosno više ili manje kontrolirane učinkovite samoorganiziranosti wikipedijskih ogranaka s druge, gdje se vrlo velikom količinom suradnika u konačnici ipak postiglo izvjesno ravnovjesje informacijskog obilja i vjerodostojnosti te relativna pouzdanost i nepristranost iznošenja činjenica i komentara, odnosno korisni mehanizmi popravaka i usavršavanja gradiva, pa ih možemo smatrati

leksikografski relevantnim punktovima.

Wikipedije s više od milijun članaka u sadašnjem su času: nizozemska, ruska, poljska, švedska, njemačka, španjolska, talijanska i francuska. Wikipedije s više od četiristo tisuća članaka: ukrajinska, katalonska12, vijetnamska, portugalska, kineska, norveška i japanska. Wikipedije s više od dvjesto tisuća članaka: češka, arapska, indonezijska, malezijska, finska, rumunjska, mađarska, turska, iranska, korejska i srpska. A wikipedije s više od pedeset tisuća članaka jesu: grčka, danska, bugarska, hebrejska, hindu, latvijska, slovačka, litavska, slovenska, tajlandska, estonska, baskijska, galicijska, urdu, esperanto, srpskohrvatska i

hrvatska.

U tom pobješnjelom moru članaka i jezika i osoba i događaja i mjesta i pojava i tko zna čega sve još – teško je steći čak i najpovršniju preglednost. To nije tek obično more ili ocean, već čitav jedan tekući planet u stanju trajne uzburkanosti. Jasno je da se o bilo kakvoj ozbiljnijoj regulativi u tom mediju ne da ozbiljno niti govoriti. Stvar je

prepuštena samoj sebi.

I kako se to onda rješava u stvarnosti? Improvizacijama i sustavima razvijenima usput. Opće se stanje drastično razlikuje od jedne wikipedije do druge. Dok je engleska enciklopedija s trideset i dvije tisuće suradnika i urednika dobro uređena i stvarno relevantna, pa se – po ocjenama leksikografa – praktički ne razlikuje po količini pogrešaka od najčuvenije svjetske tiskane enciklopedije (Encyclopedia

Britannica13), dotle je situacija s manjim wikipedijama, koje imaju stotinjak stalnih anonimnih suradnika i urednika, loša, pa i katastrofalna. One su gotovo nekorisne, ne samo u pogledu problematičnih područja, već počesto i u nekim područjima koja se inače čine nespornima, jer je tim jedinicama naprosto posvećeno premalo pažnje, te su obrađene šturo, površno, ponekad i pogrešno, ili posve nerazumljivo. Nakon konzultiranja takvih kvazienciklopedijskih

izvora, korisnici ostaju neinformirani i zbunjeni.

Djelomično je to rezultat procesa stvaranja članaka od strane nekompetentnih osoba, zatim premalog interesa stručnjaka za aktivnu i kontinuiranu suradnju na stvaranju sadržaja, no naposljetku i rezultat puke tendencioznosti ili kaprica onih koji su otvorili temu i ne dozvoljavaju da se njihovo viđenje ili iznošenje podataka dovodi u pitanje i

podvrgava izmjenama.

Svaka korisna inicijativa tu završava u slijepoj ulici i nikakav Jimmy Wales iz Londona ili John Smith iz Huntsvillea, Alabama – zapamtite! – neće rješavati stvari što se dešavaju na vašoj wikipediji. Ona je prepuštena domaćim vandalima, hordi diletantskih skribomana bez imena koji odavno zauzeše administratorske i birokratske busije i drže ih pod punim naoružanjem14, kako bi se mogli boriti za određenu političku ili ideološku ili religijsku pristranost. Samo se o tome radi. Ne o istini, ne o činjenici, ne o

znanosti. Samo o odnosu sila na elektronskom bojištu.15

O tome i o – zezanju. Dvije trećine kreatora sadržaja wikipedije izjavilo je da sudjeluje u tome zbog zabave, a u studenom 2007. na prva tri mjesta motiva istrčali su „fun“ (!), „ideology“ (!!!) i „values“ (!?). Čak 13% kontributora

mlađe je od 17 godina.

Sve to naravno ne bi bilo toliko štetno, kad bi se radilo o tome da netko krivo piše o dekadskim logaritmima, jer bi se konačnom konzultacijom s bilo kojim logaritamskim tablicama moglo provjeriti da je autor upisa o toj temi zabludjela neznalica i dokona budala16. No kad se radi o složenim povijesnim temama koje nas se neposredno tiču, koje nas upravo bole, poput ustaškog logora smrti Jasenovac, ubrzo se uviđa da je zalaganje protiv povijesnog revizionizma na hrvatskoj inačici internetske enciklopedije mukotrpan i praktički nemoguć, upravo uzaludan poduhvat, što će pokazati slučaj suradnika internetskog portala H-Alter Marka Gregovića, opisan u njegovom žurnalističkom prilogu iz 2012. godine, pod

naslovom „Nezavisna Wikipedija Hrvatska“.

Gregovićev članak započinje riječima: „U hrvatskoj inačici Wikipedije NDH je izraz stoljetnih težnji za samostalnošću, Ante Pavelić je književnik al pari Ivi Andriću, ustaški pokret ustvari nije bio ni rasistički ni totalitaran, Jasenovac je bio Raj na zemlji, a Maks Luburić ni u snu nije bio patološki ubojica. Želite li to sve ispraviti, nailazite na zabranu administratora.“17 Pa nastavlja: „Hrvatske inačica te enciklopedije koja ovih dana slavi devet godina postojanja, ipak nije samo blještavi spomenik slobodnom znanju i mogućnostima ljudske suradnje. Ona ima i mračniju stranu – prepuna je pseudoznanosti, izmišljotina i rasističkog revizionizma.“18 Zatim se Gregović – povodom devete obljetnice wikipedije – entuzijastično poduhvatio sređivanja

hrvatske wikipedije, da ne dočeka sirotica jubilarnu














obljetnicu tako uneređena. „Za početak odlučim izbrisati jednu irelevantnu i neprovjerenu rečenicu koja kaže da su logoraši iz Jasenovca često igrali nogomet, a da je svaki tim imao svoj dres. Smatrao sam da tako nešto, sve i da je bila istina, nema što tražiti u članku koji se bavi logorom smrti u kojem i ovako fali mnoštvo relevantnih detalja. I tako napravim malu izmjenu, izbrišem rečenicu o nogometu i osjetim se ispunjen doprinosom ljudskome znanju. U roku od sat vremena suradnik Jack Sparrow bez objašnjenja ukida moje izmjene. Malo me to čudi, ali prijeđem preko toga – možda Jack Sparrow toliko voli nogomet, da mu je njegovo spominjanje važno čak i u članku o logoru smrti. Odbijam dopustiti da mi to pokvari entuzijazam za sudjelovanjem. Krećem na popravljanje drugog članka – onoga o NDH. U njemu se također propušta napomenuti sve i svašta, ali odlučujem se dodati samo to da NDH danas ne smatramo prethodnicom suvremene Hrvatske. Referenca koju navodim je Ustav u kojem naravno piše da je hrvatska nastala na antifašizmu. Ovaj put osjećam se još korisnijim – faktički sam u enciklopediju dodao neko znanje koje će netko jednom možda upotrijebiti. Ubrzo postaje jasno da je i drugi pokušaj propao – ovog puta administrator Flopy bez objašnjenja briše moje izmjene. Meni sad prekipi što me tu neki Flopy zaustavlja u mojem prosvjetiteljskom zanosu i ukinem ja njegove izmjene i vratim na svoju verziju. Ukine on moje. Ja njemu. On meni. Ja njemu opet pokušam i – ne mogu! Shvatim da je članak zaključan na 48 sati (zbog tzv. vandaliziranja), a da sam ja zaradio nekakav “žuti karton” (također zbog vandaliziranja). Naravno, članak je zaključan na verziju koja ne spominje antifašizam suvremene Hrvatske. Nakon još nekoliko neuspješnih pokušaja uređivanja drugih članaka zasad odustajem od daljnje borbe – očito protiv sebe imam administratora koji ima moć i ne želi popustiti. Zaključujem da je za neke Wikipedijine administratore dobro da u Hrvatskoj ne postoje zakoni koji brane negiranje Holokausta jer bi ih dobar dio završio iza rešetaka.“19

Napominjem da je na Facebooku pokrenuta grupa „Razotkrivanje sramotne hr.wikipedije“, koja ima četiri tisuće

članova. Adresa joj je ndh.wikipedija.20

Primjećujete da ne ulazim u analizu samih članaka o logoru Jasenovac na hrvatskoj, srpskoj, srpskohrvatskoj i engleskoj wikipediji. Smatram da bih vam time oduzimao dragocjeno vrijeme. Svatko je od nas duboko ušao u tu problematiku i nema prijeke potrebe da samima sebi tumačimo ono što već predobro znamo. Napokon: iznjedrili smo brojne stručne radove o toj temi, sudjelovali na proteklih pet međunarodnih konferencija o Jasenovcu. Neki od nas napisali su čitave knjige o Jasenovcu. (I ja sam, primjerice, autor jedne od osamsto stranica.) Svatko od nas na kraju može na internetu otvoriti wikipediju i potražiti na njoj natuknice što se tiču Jasenovca i ostalih pojmova iz Nezavisne Države Hrvatske. Svatko od nas u stanju je razlučiti što je od napisanog istina, a što odraz bestidnog povijesnog revizionizma. To će – prosuđujem – vrijediti i za čitatelje zbornika radova VI. međunarodne konferencije o

Jasenovcu.

Ovim radom želio sam skrenuti pozornost na problem wikipedijskog prikaza Jasenovca. Htio sam ujedno pokazati kako su i drugi prije mene to uočili kao problem, navesti što

ih je zasmetalo i kakva su iskustva imali s pokušajima uređivanja članaka iz tematike NDH na hrvatskoj wikipediji. Ono što ipak želim konkretno istaknuti, jest to da se anonimni stvaratelji – a po svemu sudeći – i imatelji hrvatske wikipedije, u ispisivanju članka o Jasenovcu referiraju na pristrane, suspektne, isključive, nejasne i ispolitizirane izvore, kao i one insuficijentne informativnosti, od propovijedi fra Blaža Toplaka na „misi zadušnici za žrtve bačene u Husinu jamu“ (planina Kamešnica, uz staru cestu Livno-Sinj) 3. rujna 2011, do kompendija navoda revizionistkinje Ljubice Štefan o logoru Jasenovac, koji je skupio jedan slovenski građanin, ali sadržaj više nije dostupan na internetu, no poveznica postoji u okviru

wikipedijske jedinice o Jasenovcu.21

O logoru Jasenovac izdano je od 1945. do danas preko tisuću i sto knjiga, publicirano preko tri tisuće stručnih radova. Od njih se na hrvatskoj wikipediji u rubrici „Knjige o Jasenovcu“ navode tek tri djela: knjiga Josipa Jurčevića Nastanak mita o Jasenovcu iz 2005.; knjiga Mladena Ivezića Jasenovac – brojke iz 2003. te knjiga Vladimira Horvata i Vladimira Mrkocija Ogoljela laž logora Jasenovac

iz 2008.

Od vanjskih poveznica, hr.wikipedija daje link na blogerski post suradnika portala Dnevno.hr Tvrtka Dolića, pod nazivom „Istina o Jasenovcu“. Blog dotičnog blogera – koji tvrdi da je Isus bio Hrvat, a Marija Hrvatica22 – portal Index.hr maknuo je sa svojih stranica krajem prošle godine, o čemu piše Jutarnji list 25. studenog 2013. u članku pod nazivom „Index.hr uklonio ustaškog blogera sa svojih stranica“.23 Dolićev tekst „Istina o Jasenovcu“ iz 2010. objavljuje 17. ožujka 2014. godine Dnevno.hr. Već u njegovom uvodu nalazimo riječi: „Je li Jasenovac bio najveće svjetsko stratište ili običan pržun, kako svjedoče preživjeli logoraši i aktivisti Crvenog križa?“24 U svojim tekstovima Dolić iznosi „osobna saznanja da se u

Jasenovcu živjelo jako dobro i ugodno“.25

Tekst Tvrtka Dolića „Istina o Jasenovcu“ jest poveznica koju leksikografska jedinica „Logor Jasenovac“ na hrvatskoj wikipediji daje još 11. svibnja 2014., iako je s portala Index.hr skinut u studenom 2013. – i na toj se poveznici taj „jako koristan“ tekst ne nalazi. Uz njega se daje poveznica na predavanje Ljubice Štefan s tzv. II. hrvatskog žrtvoslovnog kongresa 1998. godine „Poslijeratni Titov logor Jasenovac 1945.-1947/48.“, objavljen na internetskom portalu Stina hrvatskih pradidova.26 Također se daje link na razgovor s Josipom Jurčevićem, „znanstvenim suradnikom Instituta društvenih znanosti ‘Ivo Pilar’ u Zagrebu i profesorom suvremene povijesti na Hrvatskim studijama

Sveučilišta u Zagrebu“.

Uza sve navedeno, daje se začudo i poveznica na „Izvorno izvješće Zemaljske komisije Hrvatske (1946.)“ (uz bedastu opasku „pogrešna procjena broja žrtava“).27 Međutim, na toj

se poveznici predmetni članak ne nalazi.

Što se tiče spomenute procjene broja žrtava, hrvatska wikipedija od svih mogućih izvora citira tek ustaškog ratnog zločinca fra Miroslava Filipovića-Majstorovića, koji je procijenio „da je pod njegovim zapovjedni-štvom likvidirano oko 20.000-30.000 zaro-bljenika u glavnom jasenovačkom

logoru.“












Kad navodi Žerjavićeve i Kočovićeve procjene broja žrtava, hrvatska wikipedija napominje: „Demografska istraživanja Vladimira Žerjavića i dr. Bogoljuba Kočovića, koji su radili neovisno jedan od drugoga, dala su slične rezultate. Prema Žerjaviću proizlazi da je u Jasenovcu stradalo oko 83.000 osoba (od toga između 45 i 52 tisuće Srba, 12 tisuća Hrvata i Muslimana, 13 tisuća Židova i 10 tisuća Roma), dok je dr. Kočović došao do procjene da je u Jasenovcu život izgubilo oko 70.000 ljudi. Okvirne procjene ove dvojice stručnih istraživača do sada nisu opovrgnute nikakvim znanstveno utemeljenim argumentima.“ To je glupo ustvrđivanje, jer je navedene procjene oborio sam poimenični popis jasenovačkih žrtava JUSP Jasenovac. Službeni broj od 83.145 objavljen je na stranicama Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac još u ožujku 2013. godine. (Novopopisane žrtve za prethodnih godinu dana nisu pribrojene, niti objavljene.) Poimenični popis beogradskog Muzeja žrtava genocida iz 2012. daje 88.000 jasenovačkih žrtava. (On se također kontinuirano dopunjuje.) Procjene koje su ispod ukupnog broja poimeničnih žrtava nisu validne i samim time su Žerjavićeve procjene jasenovačkih žrtava postale besmislene. Kočović nije dao nikakve procjene jasenovačkih žrtava; informacija o

tome je hoax od strane Vladimira Žerjavića.

Povodom desete obljetnice hrvatske wikipedije, desetog rujna 2013. godine Jutarnji list piše o wikirevizionizmu – kako ga nazivam – pa u članku Gorana Penića „Desničari preuzeli uređivanje hr.wikipedije“ ističe sljedeće: „Da je hrvatska verzija Wikipedije izrazito pristrana i ultradesničarski intonirana, smatra i naš znanstvenik dr. sc. Pavle Močilac, koji je zbog toga i prekinuo s njima suradnju. Močilac kaže kako u temama koje se tiču povijesti, Drugog svjetskog rata i NDH dominira revizionistički ton u kojem se opravdava i veliča NDH i fašizam, dok se antifašizam portretira u jako negativnom svjetlu. To je opasno, kaže Močilac, jer se današnji učenici i studenti rado služe tim podacima za učenje i seminarske radove misleći da iza toga stoji struka. ‘Izrazita pristranost i ideološka obojenost totalno obezvređuje kompletan projekt hr.wikipedije, što je tragedija, jer važnost projekta wikipedija za današnje obrazovanje postaje ogromna. Akademici generalno nisu skloni wikipediji upravo zbog toga što je pišu i uređuju vrlo često amateri koji, kao što vidimo, počesto ubacuju neistine, poluistine, vlastito (neutemeljeno) mišljenje, ideologiju, svoj pogled na religijska pitanja i slično, a vrlo često kao reference uzimaju irelevantne i loše internetske izvore ili čak revizionističke knjige’, kaže Močilac. On je nekoć uređivao članke iz područja farmakologije, jer mu je to primarna struka, ali kada je shvatio što sve piše na

hr.wikipediji, odlučio je da u tome ne želi sudjelovati.“28

Ukoliko je rat produženje politike drugim sredstvima – kako uči vojni teoretičar Clausewitz – onda je internet produženje rata drugim sredstvima. Pobjeđuje onaj tko je jači na mreži.

Rat se dobiva na netu.

Ne smijemo, međutim, ni u kom slučaju potcjenjivati utjecaj wikipedije. Wikipedija je deveta najpopularnija web-stranica na svijetu sa sto dvadeset milijuna posjeta mjesečno, dok je u prosjeku svaki petnaesttisućiti posjetitelj ujedno i kontributor sadržaja, a od njih je otprilike desetina onih koji

stalno pridonose stvaranju sadržaja na wikipediji. U jednom mjesecu wikipedija naraste za trideset milijuna riječi. Svakog mjeseca pridolazi četvrt milijuna novih registriranih

korisnika wikipedije.

Ako pogledamo statistiku za hrvatsku inačicu wikipedije (prema podacima koje je krajem veljače ove godine prikupio i obradio analitičar podataka Fundacije Wikipedija Erik Zachte), hrvatska wikipedija se obraća potencijalnom čitateljstvu od šest milijuna ljudi, na njoj se nalazi 143,5 tisuće članaka, a uređuje je 167 suradnika, s prosječnom

posjećenošću od 34 tisuće posjeta stranice na sat.

U odnosu na hrvatsku wikipediju, srpska wikipedija ima stotinu suradnika više, stotinu tisuća članaka više i obraća se dvaput većem broju govornika jezika na kojem je pisana. U isto vrijeme, ona ima samo 22 tisuće posjeta stranice na sat. Treba napomenuti da frekvencija posjeta stranice oscilira i fluktuira unutar jednog dana i mjeseca. Ovo su prosječni podaci, ali je u svakom slučaju zanimljiva činjenica da hrvatska wikipedija u prosjeku ima 60% veću posjećenost od srpske. Ukoliko uzmemo u obzir da se srpska wikipedija obraća dvaput većem potencijalnom čitateljstvu od hrvatske, to bi značilo da bi njezina prosječna posjećenost – u usporedbi s hrvatskom wikipedijom – trebala biti oko 70 tisuća posjeta na sat, dakle: ona bi trebala biti barem triput posjećenija nego što je to u

sadašnjem trenutku.

U svjetlu svega toga, ne smijemo omalovažavati utjecaj hrvatske wikipedije, koja postoji od sredine veljače 2003.29 Ona doduše iskrivljeno prikazuje tematiku NDH i ustaškog logora smrti Jasenovac, ali je u isto vrijeme vrlo posjećena i njezini članci formiraju javno mnijenje u Hrvatskoj te svim područjima gdje obitavaju govornici hrvatskog jezika: od Sjedinjenih Država i Kanade do Europske Unije i Švicarske; od Argentine i Čilea do Australije i Novog Zelanda; od

Vatikana do Bosne i Hercegovine.

Na kraju ovog rada, želio bih se još vrlo kratko pozabaviti povijesnim revizionizmom en général. U izdanju Knjižare seljačke sloge 1946. u Zagrebu izlazi hrvatski prijevod knjige Putevima Evrope Ilje Erenburga. Na stranicama 55-96 opisano je Erenburgovo putovanje kroz Jugoslaviju 1945. Nakon kratkog, ali dirljivog izlaganja ratnog martirija naših naroda, Ilja Erenburg postavlja pitanje: „Zar je moguće, da čovječanstvo ima tako slabo pamćenje, da će

zaboraviti ove žrtve?“30

Odgovaram nakon sedam desetljeća – moguće je. Ništa ne ide u prilog pamćenju i sjećanju. Internet je zadnji čavao u lijesu historiografije. Danas povjesnicu može ispisivati čak i osoba kojoj je oduzeta poslovna sposobnost. Povijesti nam izgledaju kao da ih je pisao J.R.R. Tolkien. Prepune maštovitih izmišljotina. Romansirane. Herojske. Drske. Crno-bijelog tkanja, sa sivom u tragovima i pokojim vriskom krvave boje. Heroji jedne strane za drugu stranu su zločinci. Žrtve jedne strane za drugu stranu ne postoje. Stratišta postaju zabavišta. Spomenici junačkoj borbi nestaju u prah,

a humanizam je iščeznuo u bespućima povijesne zbiljnosti.

Pa i da jest, napokon, sve s tom povijesti – nekim čudom – potaman, postavlja se pitanje: što možemo naučiti iz povijesti? Možemo li išta naučiti? Jesmo li išta naučili? Što

smo učinili da se ona ne ponavlja?






Što bismo uopće mogli učiniti? Te su dvojbe – izgleda – ušle već i u pop-kulturu, kad nam švedska glazbena grupa Roxette na svojem CD albumu iz 1999. „Have a Nice Day“, u pjesmi „Crush on You“ poručuje kroz stih: „No lessons

learned from history.“

Ništa iz povijesti naučili nisu, a kad mi pomremo – cijela jedna povijest umrijet će s nama. O budućim naraštajima ovisi hoće li ikada uskrsnuti ili će mrtvački plašt zaborava

prekriti naš svijet.

(U Zagrebu, 15. svibnja 2014 – © Salamon Jazbec)

Rad za 6. međunarodnu konferenciju o Jasenovcu, Banja Luka 18-

20. 05. 2014. godine.

___________________________________________________

1. Glavni tajnik židovske organizacije Margelov institut iz Zagreba; autor dvaju knjiških djela o fenomenu povijesnog revizionizma 2008. i 2010. godine. Učesnik Pete međunarodne konferencije o Jasenovcu i Prve međunarodne konferencije o Jadovnu.

2. Prema stanju od 10. rujna 2013. Navodi su uzeti iz članka novinara „Jutarnjeg lista“ Gorana Penića „'NDH NIJE BILA TOTALITARNA, A ŽRTVE U JASENOVCU POBILI SU PARTIZANI’ – Desničari preuzeli uređivanje hrvatske Wikipedije“; s uvodnim tekstom: „Ustaški pokret nije bio svjesno desno-radikalan, rasistički i totalitaran, za pojavu ustaške ikonografije u modernoj Hrvatskoj krivi su masoni, antifašizam je ograničavanje svih osnovnih ljudskih sloboda, partizanskih zločina bilo je triput više nego ustaških, a u Hrvatskoj se redovito organiziraju antifašističko-četničke proslave na račun poreznih obveznika.“

3. http://www.jutarnji.hr/radikalni-desnicari-preuzeli-uredivanje-hr-wikipedije–ndh-nije-svjesno-bila-totalitarna–a-antifasizam-se-bori-protiv-svih-

sloboda-/1125398/ (prema dostupnosti internetskog članka na dne 4. svibnja 2014. godine)

4. Ibid.

5. Ibid.

6. Ibid.

7. Doktor povijesnih znanosti i znanstveni savjetnik na Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu. (U doba nastajanja leksikona „Tko je tko u NDH“ magistar znanosti i znanstveni asistent u Hrvatskom institutu za povijest.)

8. Doktor političkih znanosti i redoviti profesor na Katedri za sociologiju Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, urednik Hrvatske opće enciklopedije. (U doba nastajanja leksikona „Tko je tko u NDH“ magistar znanosti i urednik u Leksikografskom zavodu „Miroslav Krleža“.)

9. Pjesnik, prevoditelj, esejist i publicist iz Zagreba. Od 1959. do 1991. novinar „Vjesnika“; od 1991. do umirovljenja 2004. godine kolumnist zagrebačkog tjednika „Globus“.

10. Novinar i publicist iz Zagreba. Bivši glavni urednik omladinske revije za mlade „Polet“, zabavnog časopisa „Pop express“ i tjednika „Arena“. Pomoćnik glavnog urednika dnevnog lista „Vjesnik“ od 1985. do 1993. Od 1997. do umirovljenja 2007. godine glavni tajnik Hrvatske enciklopedije Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“.

11. Na stranu činjenica da se kao suradnici na stvaranju leksikona „Tko je tko u NDH“ navode: „Srećko Pšeničnik, publicist, gl. urednik Nezavisne Države Hrvatske, Zagreb – Mississau (Kanada)“; „Vinko Nikolić, književnik, urednik Hrvatske revije, Zagreb“; „Živko Kustić, teolog i publicist, gl. urednik Informativne katoličke agencije, Zagreb“; „Dubravko Horvatić, književnik, gl. urednik Hrvatskog slova, Zagreb“; „Josip Pavičić, književni kritičar, Zagreb“; „msgr. Valter Župan, generalni vikar Krčke biskupije, Krk“ ili „dr. Šimun Šito Ćorić, književnik i misionar, predsjednik Svjetskog Hrvatskog kongresa, Bern“. (stranica XIII i XIV) Bez obzira na sve, četrdeset i osam osoba s imenom i prezimenom stoji iza dotičnog biografskog leksikona, a sve leksikografske jedinice potpisane su njihovim poznatim inicijalima. O sadržaju možemo raspravljati, no autorstvo je činjenica, jasno znamo komu što možemo pripisati i to je točka od koje možemo poći dalje. Što se tiče wikipedije, čini se kao da se sama od sebe ispisala. Njezine netočnosti doslovno ne možemo pripisati ikome. Glupo je kritizirati mašinu, a u ovom se slučaju sve u konačnici doima kao obračun s virtualnim vjetrenjačama.

12. Prosječna brzina čitanja odraslog čovjeka iznosi 250 riječi u minuti. Kontinuirano svladavanje tog teksta je, dakle, običnom smrtniku nemoguće.

13. Wikipedije su svrstane prema jezicima na kojima su bile pokrenute i dalje nastaju. Wikipedija u sadašnjem času djeluje na 285 jezika, tj. postoji sveukupno 285 zasebnih wikipedija.

14. Prema studiji objavljenoj u časopisu Nature iz 2005. godine. To je istraživanje osporeno od strane predmetne tiskane enciklopedije, s argumentom da je tokom analize premali broj stručnjaka analizirao premali broj usporednih članaka na wikipediji i Britannici.

15. Od dvanaesteročlanog globalnog arbitrarnog komiteta wikipedije, koji bi trebao rješavati sporna pitanja u gomili od tridesetak milijuna članaka i 77 tisuća urednika, samo je jedan član registriran pod vlastitim imenom, David Fuchs, dok se ostali članovi nazivaju: AGK, Beeblebrox, GorillaWarfare, LFaraone, NativeForeigner, Newyorkbrad, Salvio giuliano (i.e. Salvius Iulianus, lat. pravnik i političar za Hadrijanove vladavine), Seraphimblade, Timotheus Canens (i.e. „Raspjevani Timotej“ na lat.), Worm That Turned i Floquenbeam. Tako da vam je i ta arbitraža u konačnici jedna vrsta vodvilja. Zaboravite na to.

16. Prema jednom istraživanju napravljenom na engleskom Sveučilištu Oxford 2013. godine, najveći wikipedijski ratovi vođeni su oko leksikografskih jedinica: „George W. Bush“; „Anarhizam“; „Muhamed“; „Popis članova WWE“ (američke udruge profesionalnih hrvača); „Globalno zatopljenje“; „Obrezivanje“; „Sjedinjene Države“; „Isus“ te „Rasa i inteligencija“. Ti su članci bili najnapadaniji i najosporavaniji te pretrpjeli najviše izmjena i prepravaka. Slično istraživanje za hrvatsku i srpsku wikipediju nije vršeno, ali pretpostavljam da su teme iz Drugoga svjetskog rata – da tako kažem – na najvišem mjestu rovovskog pregledavanja i gerilskog uređivanja.

17. Problem je s medicinskim pojmovima, jer diletantski upisi mogu prouzročiti znatnu štetu, s obzirom da se primjećuje trend traženja medicinske samopomoći putem interneta, kod čega je wikipedija jedna od važnijih štacija za iznalaženje zdravstvenih savjeta o bolestima i njihovom liječenju. (Prema članku Julie Beck na portalu The Atlantic, 72% posjetitelja interneta je kroz proteklu godinu potražilo zdravstveni savjet na internetu, uključujući tu i same liječnike.) http://www.theatlantic.com/health/archive/ 2014/05/can-wikipedia-ever-be-a-definitive-medical-text/361822/ (dostupnost članka na dne 11. svibnja 2014. godine)

18. http://www.h-alter.org/vijesti/mediji/nezavisna-wikipedija-hrvatska (prema dostupnosti na dne 4. svibnja 2014. godine)

19. Ibid.

20. Ibid. Potcrtavanje moje.

21. https://www.facebook.com/ndh.wikipedia?fref=ts (prema dostupnosti na dne 11. svibnja 2014. godine)

22. http://www.safaric-safaric.si/materiali_cro/stefan_ljubica (prema pregledavanju natuknice „Logor Jasenovac“ na hr.wikipediji 11. svibnja 2014. godine; referiranje na taj link dano je u predmetnom tekstu kao fusnota br. 11, u okviru navoda: „Skrivajući se iza teških nedjela koje je ovdje počinio osovinski satelitski režim i koje je javno osudio nadbiskup Alojzije Stepinac, jugokomunistički je režim nastavio služiti se kapacitetima ovog logora sve do 1947./1948. godine. Ova je činjenica skoro više od pola stoljeća bila tajnom za koju je znao samo vrh vlasti, osoblje logora, okolni stanovnici i obitelji preživjelih logoraša. I nakon toga, komunističko korištenje kapaciteta ovog logora bilo je znanstvenim tabuom. Sabirni logor Jasenovac je stoga bio logor dva totalitaristička režima: prvo ustaškog od 1941. do travnja 1945., a od svibnja 1945. do 1947./1948. komunističkog. Raščišćavanje logorskog prostora trajalo je sve do 1951.“)

23. http://croative.net/index.php/vijesti/item/3266-tvrtko-dolić-isus-je-bio-hrvat (prema dostupnosti članka na dne 11. svibnja 2014. godine)

24. http://www.jutarnji.hr/index-hr-uklonio-ustaskog-blogera-sa-svojih-stranica/1142344/ (prema dostupnosti članka na dne 11. svibnja 2014. godine)

25. http://www.dnevno.hr/kolumne/tvrtko-dolic/117776-istina-o-jasenovcu.html (prema dostupnosti članka na dne 11. svibnja 2014. godine)

26. http://www.jutarnji.hr/sokantan-ispad-bloger-indexa—jasenovac-nije-bio-tako-los–a-ndh-je-isti-kao-rh–/1142224/ (prema dostupnosti članka na dne 11. svibnja 2014. godine) Prema tom članku, Tvrtko Dolić – na kojeg se poziva hr.wikipedija – je također autor tekstova „Četnički smrad Boba Dylana“ i „Milanović je dokaz da kršćanski bog ne postoji“. Mislim da to dovoljno ilustrira ozračje hrvatske wikipedije.

27. http://shp.bizhat.com/T.jasenovac.html (prema dostupnosti članka na dne 11. svibnja 2014. godine)

28. http://hr.wikipedia.org/wiki/Logor_Jasenovac (prema dostupnosti članka na dne 11. svibnja 2014. godine)

29. http://www.jutarnji.hr/radikalni-desnicari-preuzeli-uredivanje-hr-wikipedije–ndh-nije-svjesno-bila-totalitarna–a-antifasizam-se-bori-protiv-svih-sloboda-/1125398/ (dostupnost članka na dne 4. svibnja 2014 – kurziv moj) Manevre oko wikipedije možda objašnjava činjenica da je 91% kontributora muškog roda, iako je primijećen trend porasta suradnica u wikipedijskom miljeu.

30. Srpskohrvatska wikipedija postoji od kraja 2001. godine i ima 140 tisuća članaka, a pretpostavlja se da je može koristiti/razumjeti 23 milijuna ljudi, dok na njoj radi 46 urednika – no ima prosječnu posjećenost od samo 14 i pol tisuća posjeta na sat. Bosanska wikipedija ima skoro pedeset tisuća članaka, a prosječna posjećenost joj je šest tisuća posjeta na sat. Latinska wikipedija ima 105 tisuća članaka, a starocrkvenoslavjanska 540 članaka. Jidiš wikipedija ima šest urednika, jedanaest i pol tisuća članaka, tisuću posjeta na sat, a obraća se milijunu ljudi. Ladino wikipedija ima tri tisuće članaka, dva urednika, četiristo posjeta na sat, a obraća se stotini tisuća ljudi.

31. Ilja Erenburg Putevima Evrope; III. poglavlje „Jugoslavija“, 2. dio, str. 59 – prijevod: S. Danilevska i N. Kolčevska. (Primjerak u vlasništvu S.J.)


http://www.jutarnji.hr/radikalni-desnicari-preuzeli-uredivanje-hr-wikipedije--ndh-nije-svjesno-bila-totalitarna--a-antifasizam-se-bori-protiv-svih-sloboda-/1125398/



http://www.theatlantic.com/health/archive/2014/05/can-wikipedia-ever-be-a-definitive-medical-text/361822/

http://www.theatlantic.com/health/archive/2014/05/can-wikipedia-ever-be-a-definitive-medical-text/361822/

http://www.h-alter.org/vijesti/mediji/nezavisna-wikipedija-hrvatska

http://www.h-alter.org/vijesti/mediji/nezavisna-wikipedija-hrvatska

https://www.facebook.com/ndh.wikipedia?fref=ts

http://www.safaric-safaric.si/materiali_cro/stefan_ljubica

http://croative.net/index.php/vijesti/item/3266-tvrtko-doli%C4%87-isus-je-bio-hrvat

http://croative.net/index.php/vijesti/item/3266-tvrtko-doli%C4%87-isus-je-bio-hrvat

http://www.jutarnji.hr/index-hr-uklonio-ustaskog-blogera-sa-svojih-stranica/1142344/



http://www.dnevno.hr/kolumne/tvrtko-dolic/117776-istina-o-jasenovcu.html

http://www.dnevno.hr/kolumne/tvrtko-dolic/117776-istina-o-jasenovcu.html

http://www.jutarnji.hr/sokantan-ispad-bloger-indexa—jasenovac-nije-bio-tako-los–a-ndh-je-isti-kao-rh–/1142224/

http://www.jutarnji.hr/sokantan-ispad-bloger-indexa—jasenovac-nije-bio-tako-los–a-ndh-je-isti-kao-rh–/1142224/

http://shp.bizhat.com/T.jasenovac.html

http://hr.wikipedia.org/wiki/Logor_Jasenovac




Autor: Rade Radovanović

Biti rođen u Sarajevu, BiH i Jugoslaviji sedamdesetih godina prošlog vijeka bila je privilegija. Bili smo djeca koja nisu mogla tumačiti Ustav iz 1974. i sve posljedice koje će proizaći iz njega. Nismo bili svjesni ni početka buđenja svih nacionalizama koji će kasnije krvlju, jadom i čemerom prekriti naše kasne tinejdžerske godine.

Moja sjećanja na djetinstvo počinju od sarajevskog naselja Grbavica, obdaništa 8. mart. Prva ploča koju sam dijelio sa sestrom bila je „Ako priđeš bliže“ od Čole, oko koje smo se toliko svađali da je otac morao kupiti još jednu. Ići na utakmice naše Bosne bilo je posebno zadovoljstvo, a april '79. i doček naših košarkaša, evropskih prvaka, prvih u istoriji nekadašnje domovine, bilo je prvo suočavanje sa veličinom moga rodnog grada, koji će u svoj svojoj grandioznosti zasijati februarskih dana 1984. tokom Olimpijskih igara. „Šta će nama Kića, šta će nama Praja, kad za Bosnu igraju Kinđe i Varaja“ - bila je prva navijačka pjesma koju sam znao sve do – „Volimo Jureka više od bureka“, koja je bila posvećena Juri Franku, prvom osvajaču srebrene olimpijske medalje na Bjelašnici. Godinu dana kasnije moje Sarajevo postaće prvak Jugoslavije, a Željezničar stići do praga sna i finala kupa UEFA protiv velikog Reala. Tada je, valjda prvi i jedni put, cijelo Sarajevo bilo u plavim bojama. Ujedinjeno u podršci sjajnoj generaciji Želje i Ivici Osimu. Gol nekog desnog beka mađarskog Videotona Čuhaija, samo tri minute prije kraja, doživljen je tada kao kolektivna tragedija.

Sada, kada pišem ovaj tekst koji trebam poslati gospodinu Radetu, čovjeku kojeg sam upoznao tek nedavno, a nakon dva sata srdačnog razgovora stekao osjećaj da ga znam cijeli život, razmišljam kako će veoma skoro biti obilježena 20. godišnjica potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Dvadeset godina u kojima lutamo i tumaramo kao u nekom lavirintu naspram veličanstvenih i čarobnih desetak godina Sarajeva koje pamtim kao najsretniji period svog života.

U osnovnoj školi Branko Bane Šurbat bio sam odličan učenik, ali povučen, sa

manjkom samopouzdanja zbog nekih glupih rožnatih okvira naočara i nezgrapnog izgleda, sve dok me nastavnik srpsko-hrvatskog, moj dragi prijatelj Vjekoslav Vukadin, nije pozvao da se pridružim njegovo glumačkoj sekciji. Daleko od toga da sam imao neki veliki talenat za glumu, ali putovanja i nastupi uz moje amatersko sviranje gitare, pomogli su mi da dobijem svoje mjesto u raji, u kojoj štreberi sa cvikama baš i nisu bili uvijek dobrodošli. Svoju kratku glumačku karijeru uspio sam krunisati i nekom titulom najboljeg mladog

glumca amatera grada Sarajeva i malim peharom, koji je izgorio u ratu zajedno sa mojom školom.

Sarajevo je tada imalo svoje kodekse i nepisana, surova, pravila ponašanja

i najgora stvar koja ti se mogla dogoditi je da ispadneš papak. Jedva smo čekali na svoj red da se počnemo okupljati na našoj fakši, sportskom igralištu obližnjeg Šumarskog fakulteta, na kojoj sam iznova svirao i pjevušio sa društvom tek desetak pjesama koje sam znao. Izlasci u grad su bili mogući tek sa 17, 18 godina, ali se i tada znalo za mjesta na koja izlaze starija raja, a za nas klince je postajalo tek nekoliko mjesta poput platoa ispred kultne diskoteke BB. Bilo je bitno čekati da dođe tvoje vrijeme. Naše vrijeme, nažalost, stiglo je isuviše kasno.

Kasnije ću u Drugoj sarajevskoj gimnaziji, pored onih iz osnovne, steći drugove za cijeli život: Davor, Kenan, Amir, Amar, Mehmed, Nikola, Dino, Edin, Reuf, Naris, Tomo... Ljude koje poznaješ obično razvrstavaš na poznanike i prijatelje. Oni su za mene još više – to su moji drugovi Dino, Reuf, Edin i Mehmed su mi ukazali čast da im budem kum na vjenčanju. I danas žive tu sa mnom u Sarajevu, u skladnim brakovima. Čini se da sam im donio sreću.

U Sarajevu se osamdesetih živjelo bezbrižno. Imali smo Bosnu i Grenobl, imali smo Olimpijadu... Imali Indexe, Dugme, Čolu, Kinđeta i Varaju, Papeta, Sarajevo i Želju... Pa Kusturicu, Nadrealiste, Audiciju,

Pušenje, Jabuku, Orkestar... Imali smo UNIS, TAS i Golfove, Energoinvest je postajao gigant u svjetskim razmjerama, Famos je proizvodio motore za Mercedes, Fabrika duhana je proizvodila najbolji crveni Marlboro, iz punionice u Hadžićima smo pili svoju Coca Colu... Imali smo trgovinski suficit u razmjeni sa inostranstvom...

U redu, pamtim i vremena bonova za kafu, ulje, šećer, gorivo... Ali pamtim i Markovićev konvertibilni dinar kada si od džeparca mogao kupiti Marlboro, imati za gorivo i izlazak u grad, odlazak na ekskurziju... Činilo se tada da su teški dani iza nas i budućnost se doimala veoma uzbudljivom, ispunjena šarenim bojama i sa puno svjetline. Sjećam se predizbornog skupa Saveza reformskih snaga u prepunoj sarajevskoj Zetri. Svi su bili tu: Brega, Nele, Loša, Kusturica, Sidran... Tada se mislilo i pričalo da ko ne glasa za reformiste – taj je „papak. Koga god bi pitao za koga ćeš, svi bi redom govorili – za reformiste, naravno. Krajem novembra 1990. ispostavilo se da su papci bili u većini. Anonimusi, ljudi koji su netom izašli iz zatvora, bilo zbog nekih političkih procesa, bilo zbog privrednog kriminala, iznenada su postali gospodari naših života i sudbina, ubjeđujući nas kako smo živjeli u mraku svih tih godina i kako sa njima dolazi svjetlost, zlatne kašike, Švajcarska...

Svi su, tih godina, htjeli biti dijelom Sarajeva. U Ulici Vase Miskina si mogao sresti Štulića, Šerbedžiju, Balaševića. Tijanić je pravio neke intervjue tih dana, Milić je pokrenuo YUTEL. Sarajevo je postajalo svojevrsno

utočište od zla koje je nadiralo. Imali smo svoje pjesme i svoje snove. A, onda su ljudi iz mraka odlučili da upale svijetlo i nastao je mrak.

Kada sam prvi put vadio ličnu kartu, susreo sam se, takođe po prvi put, sa kvadratićem u nekom formularu u kojem je trebalo upisati nacionalnost. Tada sam pitao oca šta smo mi. Objasnio mi je, vrlo oprezno, kako su mi djedovi i sa njegove i majčine strane

Svi su, tih godina, htjeli biti dijelom

Sarajeva. U Ulici Vase Miskina si

mogao sresti Štulića, Šerbedžiju,

Balaševića.

Ostao sam pomalo prevaren Jugosloven



bili Srbi, pravoslavci, ali da su uvijek bili na strani pravde, časti i poštenja. Ostavio mi je mogućnost izbora, a ništa osim opcije Jugosloven mi se nije činilo prihvatljivim. Ostao sam to i danas, iako pomalo prevaren, postiđen i izgubljen... Ostao sam to u svome sjećanju. Otac Nedeljko je doktor ekonomskih nauka, u ono vrijeme funkcioner bivše KP, savezni ministar u Vladi SFRJ, uspješan privrednik, čovjek koji je čvrsto vjerovao u taj sistem ugradivši u njega najbolje godine svog života. Tih godina sam saznao i za porodičnu tragediju moje majke u kojoj su u „onom“ ratu četnici označili njihovu porodičnu kuću kao „crvenu“ i zajedno sa njemačkim koljačima zločinački pobili njenu majku i sestre dok je deda sa partizanima bio na ratištu. Nikada mi to nije pričala dok se prvi vampiri sa kokardama nisu pojavili u našoj novoj stvarnosti. Pojam četnik i ustaša i prije i tada i danas za mene će značiti sinonim za zlo i krv.

Ostali smo u Sarajevu... Otac, majka i moja starija sestra Helena. Zašto? Jednostavno, zgrada porodilišta, koje je bilo jedna od prvih meta u ratu, udeljana je od moje zgrade na Marijin dvoru tek par kilometara, a zgrade opštine gdje sam dobio rodni list tek par stotina metara. Tu su bili moji drugovi i ulice moga djetinstva. Sve što sam imao bilo je tu. Niko nas nije tjerao, ni da odemo ni da ostanemo. Moja generacije nije željela rat, ali je surovim sticajem okolnosti postala njegov sudionik i možda i najveća žrtva. Uslijedile su godine velikih patnji, teškog preživljavanja, ali i preispitivanja. Nikada, ni tada, a ni danas neću sebi uspjeti objasniti kako se moglo desiti da 19. rođendan dočekam okružen prijateljima i izobiljem, a 21. sam, u uniformi, u rovu sa sendvičem i par cigareta u džepu. Otkud ja u cijeloj toj priči?

Jednog dana smo, kao vojnici, natjerani da za jednog lokalnog profitera cijelu noć kroz čuveni butmirski tunel prenosimo hranu i piće. Cijelu noć da bismo zauzvrat tek dobili nešto bolje uniforme, ali ne i hranu koju smo gladni, umorni i pogureni prebacivali iz ruke u ruku satima. Rat je prokleto i krvavo zlo u kojem šaka budala, idiota i luđaka dobije priliku da se surovo poigra za sudbinama, patnjom i nesrećom naroda i iz toga izvuče korist za sebe... Kažem ponovo – nadrealno i iracionalno. Dogodilo se – ne ponovilo se! Nikada i nikome! Moj obraz je

ostao čist – a savjest mirna.

Nekoliko godina kasnije, sa svojim prijateljem Sadatom, probdio sam jednu noć u Tuzli. Otvorili smo se jedan drugome i tada mi je pričao svu patnju i golgotu kroz koju je sa svojom porodicom prošao u Srebrenici. Pričao mi je kako je trenirao fudbal i uvijek volio da bira tim koji je slabiji. I sam sam bio takav. Da li je to što smo bili na istoj strani, u borbi protiv jačeg, bilo dovoljno da mu nakon svega pogledam u oči? Na kraju mi je rekao: „Da mi je neko tada, u paklu Srebrenice, rekao da ću opet moći normalno govoriti sa nekim Srbinom, kao što pričam sa tobom sada, ne bih mu vjerovao, ali, evo, tu smo i život ide dalje.“ Tu noć sam dobio neku vrstu potvrde da moj izbor nije bio uzaludan.

Nakon završetka rata počinje traumatično suočavanje sa novom realnošću, karakteristično za bivše vojnike. Za mene, to je značilo početak panične borbe sa vremenom, koja čini mi se traje i dan-danas.

Sa dvadeset četiri počinjem ispočetka. Odmah nakon završetka studija, kao jedan od boljih studenata u generaciji, zapošljavam se u KLAS-u, najvećoj domaćoj prehrambenoj kompaniji, gdje

sam radio 14 godina. Kao kruna moje profesionalne karijere došao je rad u OSLOBOĐENJU na poziciji generalnog direktora koju sam donedavno obavljao. To što sam Srbin u Sarajevu nikada mi nije predstavljalo problem. Naprotiv, uvijek sam imao podršku radnih kolega i poslodavaca.

Svega sedam mjeseci nakon završetka rata, opet putujem. Taj nemir, ushićenje i ponovni osjećaj slobode koje sam doživio kada sam prošao i posljednju krivinu iza Ploča, na putu prema Makarskoj i ugledao more pamtiću zauvijek. Moj prijatelj Fazla, koji je komponovao neke od najlepših ljubavnih pjesama za Montena i Crvenu Jabuku, u ratu je napisao stih: „Ja znam da ću te opet ljubiti, u garavom vozu za Ploče, tek tad će se mir probuditi, kad zamiriše malo južnije voće.“ Sjetio sam se tada svojih ljetovanja, ljubavi i prijateljstava... Lagani maestral navlačio je tamu, kao zavjesu nad ovim parčetom Jadrana. Planeta je, škripeći, okretala još jedan krug. Crveni mjesec se

promolio, lijeno i tromo, ocrtavajući linije obližnjeg arhipelaga, prijeteći pritom da svojom težinom potopi jedno malo ostrvo preko puta i potone zajedno sa njim. Taj prizor me je nasukao na grebene šutnje. Sjeta se, poput algi, lijepila na misli. Svjetionik u daljini je u pravilnim razmacima bacao svjetlost. Svaki sljedeći snop kao da osvijetli dio sjećanja. Jedna zvijezda se

samoubilački stropoštala u ambis, ostavljajući za sobom posljednji i najsvjetliji trag. Zamislio sam želju. Stare ljubavi, daleki

drugovi... Koje uvale su noćas utočište za vaše brodice? Vjetar je odnekud donio pjesmu, poznati refren. Neka nova mladost se opet ljubi skrivajući se od mjesečeve svjetlosti u sjenkama borova, zasmijani, bezbrižni, obećavajući nezaborav i pisma svaki dan i do sljedećeg ljeta...

Školovanje na Bledskoj školi menadžmenta i druženje sa divnim ljudima sa prostora nekadašnje Jugoslavije mi je, prvi put nakon rata, vratio vjeru u život. Zauvijek sam zahvalan profesorici Purg i mojim prijateljima, Mateji, Mihi, Branetu, Anamariji, Miljenku, Mladenu, Vlasti, Ivi, Slađani, Željki... na iskrenom druženju, razmjeni znanja i, što je meni važnije, novim prijateljstvima koja traju i danas.

Postajem svjestan da je moja generacija možda i posljednja koja pamti i neka bolja prošla vremena, ali još uvijek ima snage i volje da se bori za neka koja će doći. Dijeleći iste ideje ovdje u Sarajevu sa mojim prijateljima iz Naše stranke: Danisom, Peđom Denisom, Albinom, Majom, Amelom, Indirom, Arijanom, Viborom, Nasihom... ali odnedavno i u Beogradu sa Nemanjom, Acom, Katarinom, Alenom, Vladom, Andreom, Doris, Tamarom i Marijom... sa Radetom, mojim novim beogradskim prijateljima, postajem sve veći optimista da je i neki normalan život opet moguć.

O sagovorniku

Srđan Mandić je rođen 1972. u Sarajevu, gde je završio osnovnu školu i Drugu gimnaziju. Sa kompletnom porodicom cijeli rat provodi u Sarajevu kao pripadnik Armije BiH. Nakon rata upisuje Ekonomski fakultet u Sarajevu na kojem stiče i zvanje magistra ekonomskih nauka iz oblasti marketinga. Dosadašnji radni vijek proveo je u kompanijama KLAS, SPRIND i OSLOBOĐENJE, obavljajući različite menadžerske funkcije sve do pozicije direktora preduzeća. Završio je General Management Program na prestižnoj školi za menadžment na Bledu, gdje je 2014. godine primio i nagradu Alumni Achievment Award, za dostignuća u karijeri, društveni angažman i promociju aktivnosti škole. Živi i radi u Sarajevu.

Objavljeno u dnevnom listu „Danas“ 14. 11. 2015. godine

Taj nemir, ushićenje i ponovni osjećaj

slobode koje sam doživio kada sam

prošao i posljednju krivinu iza Ploča, na

putu prema Makarskoj i ugledao more...



Fali mi JugoslavijaFali mi JugoslavijaFali mi Jugoslavija

Fali mi Jugoslavija i živi njeni stuboviFali mi Jugoslavija i živi njeni stuboviFali mi Jugoslavija i živi njeni stubovi

Da odem do Bekima FehmiuaDa odem do Bekima FehmiuaDa odem do Bekima Fehmiua

I poklonim mu se za dostojanstvo kojim je zračioI poklonim mu se za dostojanstvo kojim je zračioI poklonim mu se za dostojanstvo kojim je zračio

Da Arsena zamolim za neki literarni savetDa Arsena zamolim za neki literarni savetDa Arsena zamolim za neki literarni savet

I da zapevamo „O, mladosti…“I da zapevamo „O, mladosti…“I da zapevamo „O, mladosti…“

Da zateknem Miku Antića pripitogDa zateknem Miku Antića pripitogDa zateknem Miku Antića pripitog

Da naletim na neki plakat IndexaDa naletim na neki plakat IndexaDa naletim na neki plakat Indexa

I Davorina Popovića kako ispija poslednju pred nastupI Davorina Popovića kako ispija poslednju pred nastupI Davorina Popovića kako ispija poslednju pred nastup

Da vidim pravo Bijelo Dugme, tadaDa vidim pravo Bijelo Dugme, tadaDa vidim pravo Bijelo Dugme, tada

Ili Kemu kako pevuši „Dušu moja“ svojoj BrankiIli Kemu kako pevuši „Dušu moja“ svojoj BrankiIli Kemu kako pevuši „Dušu moja“ svojoj Branki

Ili Balaševića dok se nije umorioIli Balaševića dok se nije umorioIli Balaševića dok se nije umorio

O Čorbi i da ne pričamO Čorbi i da ne pričamO Čorbi i da ne pričam

Fali mi Jugoslavija i njeni živi Fali mi Jugoslavija i njeni živi Fali mi Jugoslavija i njeni živi bogovibogovibogovi

Radnici koji se ponašaju kao Radnici koji se ponašaju kao Radnici koji se ponašaju kao gospodagospodagospoda

I gospoda koja ne pati od I gospoda koja ne pati od I gospoda koja ne pati od veličineveličineveličine

Nego se stavlja u službu Nego se stavlja u službu Nego se stavlja u službu opšteg dobraopšteg dobraopšteg dobra

Fali mi glumačka družina koja Fali mi glumačka družina koja Fali mi glumačka družina koja je igrala za narodje igrala za narodje igrala za narod

U narodu, gde god da se U narodu, gde god da se U narodu, gde god da se pojavepojavepojave

A ne u reklamamaA ne u reklamamaA ne u reklamama

Fale mi pisci koji se druže, pesniciFale mi pisci koji se druže, pesniciFale mi pisci koji se druže, pesnici

A ne kao ovi današnji nesrećnici koji ne mogu ni da se gledajuA ne kao ovi današnji nesrećnici koji ne mogu ni da se gledajuA ne kao ovi današnji nesrećnici koji ne mogu ni da se gledaju

Fale mi svi ti veliki, usmereni na ljudeFale mi svi ti veliki, usmereni na ljudeFale mi svi ti veliki, usmereni na ljude

A ne silne umišljene veličine kakve traži savremeni svetA ne silne umišljene veličine kakve traži savremeni svetA ne silne umišljene veličine kakve traži savremeni svet

Fali mi bratstvo i jedinstvoFali mi bratstvo i jedinstvoFali mi bratstvo i jedinstvo

Mladost, sloboda, polet, pioniri, solidarnostMladost, sloboda, polet, pioniri, solidarnostMladost, sloboda, polet, pioniri, solidarnost

Fali mi Split, Skopje, Ljubljana, SarajevoFali mi Split, Skopje, Ljubljana, SarajevoFali mi Split, Skopje, Ljubljana, Sarajevo

Fale mi akcijaši i izgradnja puteva, pruga, mostovaFale mi akcijaši i izgradnja puteva, pruga, mostovaFale mi akcijaši i izgradnja puteva, pruga, mostova

Falim sam sebi onakav kakav bih bioFalim sam sebi onakav kakav bih bioFalim sam sebi onakav kakav bih bio

Da sam rastao tadaDa sam rastao tadaDa sam rastao tada

U tim divnim generacijamaU tim divnim generacijamaU tim divnim generacijama

Kojima pripada moj otacKojima pripada moj otacKojima pripada moj otac

Pedeset i nekePedeset i nekePedeset i neke

Šezdeset i nekeŠezdeset i nekeŠezdeset i neke

Možda i početak sedamdesetihMožda i početak sedamdesetihMožda i početak sedamdesetih

Kada su rođeniKada su rođeniKada su rođeni

Fali mi onaj duh, momački i vojničkiFali mi onaj duh, momački i vojničkiFali mi onaj duh, momački i vojnički

Koji se vaspitavao na Makarenku i „Ništa nas ne sme Koji se vaspitavao na Makarenku i „Ništa nas ne sme Koji se vaspitavao na Makarenku i „Ništa nas ne sme

iznenaditi“iznenaditi“iznenaditi“

Fali mi onaj duh šezdesetihFali mi onaj duh šezdesetihFali mi onaj duh šezdesetih

Studentske borbe ali ne za bodove nego za revolucijuStudentske borbe ali ne za bodove nego za revolucijuStudentske borbe ali ne za bodove nego za revoluciju

Predstava Kosa i „Daj nam sunca…“Predstava Kosa i „Daj nam sunca…“Predstava Kosa i „Daj nam sunca…“

Deca cveća, hipi, antimilitarizamDeca cveća, hipi, antimilitarizamDeca cveća, hipi, antimilitarizam

Fali mi onaj duh sedamdesetihFali mi onaj duh sedamdesetihFali mi onaj duh sedamdesetih

Fali sve ono što je tada bilo mlado i u začetkuFali sve ono što je tada bilo mlado i u začetkuFali sve ono što je tada bilo mlado i u začetku

Što je posle otišlo u drugu krajnostŠto je posle otišlo u drugu krajnostŠto je posle otišlo u drugu krajnost

Kao i sve drugo kada se umeša čist profit i interesiKao i sve drugo kada se umeša čist profit i interesiKao i sve drugo kada se umeša čist profit i interesi

Fale mi neke slatke iluzije u koje se tada verovaloFale mi neke slatke iluzije u koje se tada verovaloFale mi neke slatke iluzije u koje se tada verovalo

I slatko šarenilo sveta koje je sve sivlje i bljutavijeI slatko šarenilo sveta koje je sve sivlje i bljutavijeI slatko šarenilo sveta koje je sve sivlje i bljutavije

Fali još toliko toga, da ne Fali još toliko toga, da ne Fali još toliko toga, da ne nabrajamnabrajamnabrajam

A najviše fale vibracije koje A najviše fale vibracije koje A najviše fale vibracije koje su se osećale u vazduhusu se osećale u vazduhusu se osećale u vazduhu

Slovenci, Hrvati, Albanci, Slovenci, Hrvati, Albanci, Slovenci, Hrvati, Albanci, Srbi, Makedonci, Crnogorci, Srbi, Makedonci, Crnogorci, Srbi, Makedonci, Crnogorci,

BosanciBosanciBosanci

Na jednom mestu, u ljubaviNa jednom mestu, u ljubaviNa jednom mestu, u ljubavi

Pardon, JugosloveniPardon, JugosloveniPardon, Jugosloveni

Na jednom mestu, u ljubaviNa jednom mestu, u ljubaviNa jednom mestu, u ljubavi

Fali onaj osećaj slobode u Fali onaj osećaj slobode u Fali onaj osećaj slobode u grudimagrudimagrudima

Manji strah od ljudi i Manji strah od ljudi i Manji strah od ljudi i budućnostibudućnostibudućnosti

Svi oni koji su bili spremni da priteknu u pomoćSvi oni koji su bili spremni da priteknu u pomoćSvi oni koji su bili spremni da priteknu u pomoć

Žene koje su tražile manje a davale višeŽene koje su tražile manje a davale višeŽene koje su tražile manje a davale više

Muškarci a ne fejsbuk zavodnici i internet voaeriMuškarci a ne fejsbuk zavodnici i internet voaeriMuškarci a ne fejsbuk zavodnici i internet voaeri

Deca ulice a ne deca kompjuteraDeca ulice a ne deca kompjuteraDeca ulice a ne deca kompjutera

Čijim mozgovima je sve tehničko bliže od svega ljudskogČijim mozgovima je sve tehničko bliže od svega ljudskogČijim mozgovima je sve tehničko bliže od svega ljudskog

Fali, fali, faliFali, fali, faliFali, fali, fali

A najviše falim sam sebi onakav kakav bih bioA najviše falim sam sebi onakav kakav bih bioA najviše falim sam sebi onakav kakav bih bio

Da sam se rodio u tom vremenuDa sam se rodio u tom vremenuDa sam se rodio u tom vremenu

I da sam živeo sa svim tim ljudimaI da sam živeo sa svim tim ljudimaI da sam živeo sa svim tim ljudima

Vaspitavao i stasavaoVaspitavao i stasavaoVaspitavao i stasavao

Živo me zanima kakav bih postaoŽivo me zanima kakav bih postaoŽivo me zanima kakav bih postao

I šta bih pisaoI šta bih pisaoI šta bih pisao

I za kogaI za kogaI za koga

Ko zna, možda istoKo zna, možda istoKo zna, možda isto

Jer, srećom, sve prolaziJer, srećom, sve prolaziJer, srećom, sve prolazi

Jedino su prave inspiracije neprolazneJedino su prave inspiracije neprolazneJedino su prave inspiracije neprolazne

Prave stvari su pravima uvek dostupnePrave stvari su pravima uvek dostupnePrave stvari su pravima uvek dostupne

Stefan Simić, 2016Stefan Simić, 2016Stefan Simić, 2016



A onda, zaškripa stolica u jednom redu. Sa nje

ustaje žena sa zarom. Ide prema radnom

predsjedništvu, a u nju uprte stotine pogleda.

Staje pred govornicu i odmjerenim pokretima

najprije skida valu, zatim driješi dijelovi zara i

skida ga sasvim ''pred čitavim svijetom''. Pred

nama je sada stajala vlastitim rukama

oslobođena žena, sa namještenom kosom, u

novoj haljini i sa licem koje je sjalo veličinom

trenutka. Kao rob, koji nakon dugog ropstva,

sam zdere svoje okove. Možda bi Hatidža

Hasagić i nešto rekla, ali ko sad da nadjača tu

buru pljeska i

odobravanja. A,

onda tu je već

nekoliko žena koje

čine isto Taj dan

je u Derventi

počeo kao i mnogi

drugi dani u

gradu. Radni ljudi

su uz razigrane

zvuke razglasne

stanice žurili

svako na svoj dnevni zadatak. Dječica su uz živo

čavrljanje ulazila i izlazila iz svog obdaništa.

Čistači su čistili ulice. Radnici su radili na

betonskom mostu i na osmoljetki. Vreva,

poklici, veselo pozdravljanje poznanika i

drugova. A, ipak, kroz sve to danas se provlači

nešto posebno. Kao da se očekuje nešto veliko,

kao da se nešto sprema. Neko uzbuđenje kod

ljudi i žena kao pred velike dane: pred

proglašenje Republike, pred nacionalizaciju

preduzeća, pred otvaranje omladinske pruge –

pred svaki pobjednički korak naše narodne

revolucije. To se izražavalo kroz kratke

rečenice:

- U koliko sati?

- U četiri...

- Čuješ, danas je gradska konferencija žena. I

moja će stara skinuti zar...

I što se više bližio čas konferencije, vazduh je

bivao naelektrisaniji. U četiri sata sala je već

bila puna. Ali iz raznih ulica pomaljale su se i

nove žene. I ne samo one. I muškarci su dolazili.

Jer, nije to obična konferencija žena. Danas će

one postaviti još jedan zahtjev za ravnopravnost

sa muškarcima...

U radno predsjedništvo konferencije bira se i

Mina Porobić, majka jednog živog i tri pala

borca. Ona je u zaru. Doduše, ovdje sa

otvorenim velom, ali ipak u zaru i snebiva se

kad je pozivaju da zauzme mjesto. Da li je Mina

za mladih dana, pletući nešto iza mušebaka i

odvojena od svijeta, mogla misliti da će jednom

sjesti, ovako kao danas, u forum za rukovođenje

jednom

konferencijom?

Referat podnosi

Amira

Dervišefendić.

Glas joj na

početku malo

nesiguran –

možda prvi put

govori pred

masom stotinu i

više žena. Ali, to

brzo prolazi.

Govor joj postaje odsječen i siguran:

- Pred nama stoji još jedan važan zadatak u

izgradnji našeg velikog petogodišnjeg plana.

Zahtjevi radnih kolektiva grada Sarajeva i

mnogih drugih o donošenju zakona za zabranu

nošenja zara nailazi na odobravanje u većini

naših gradova, sela i kolektiva širom naše

zemlje. Interesovanje za ovaj pokret je veliko. U

svakom muslimanskom selu, po gradovima i

preduzećima kolektivno se čitaju naši članci iz

novina o tom pitanju i razvija se živa diskusija.

Žene Muslimanke na mnogim konferencijama

izjašnjavaju se da osjećaju da je nošenje zara

nazadna stvar i da ta nošnja ne odgovara

naprednom društvu kao što je naše.

Zatim riječ uzima Mubera Begović:

- Naši ljudi pojačano rade na likvidaciji

zaostalosti u našem narodu. To se ogleda i kroz

težnju za skidanjem zara. Ja vjerujem da će

Narodna skupština udovoljiti zahtjevima i

željama većine Muslimana i Muslimanki i donijeti

takav zakon. Jer, dok god je zar na našoj ženi,

Dosta je bilo robovanja i tamnovanja

Skidanje zara i feredže



dotle će veliki broj žena biti po strani naše

socijalističke izgradnje... Naše žene u zaru vide

zlo koje više neće trpjeti, jer je dosta bilo

robovanja i tamnovanja...

Pljesak i ''tako je!'' razliježu se salom. A onda,

zaškripa stolica u jednom redu. Sa nje ustaje

žena sa zarom. Ide prema radnom

predsjedništvu, a u nju uprte stotine pogleda.

Staje pred govornicu i odmjerenim pokretima

najprije skida valu, zatim driješi dijelovi zara i

skida ga sasvim ''pred čitavim svijetom''. Pred

nama je sada stajala vlastitim rukama

oslobođena žena, sa namještenom kosom, u

novoj haljini i sa licem koje je sjalo veličinom

trenutka. Kao rob, koji nakon dugog ropstva,

sam zdere svoje okove. Možda bi Hatidža

Hasagić i nešto rekla, ali ko sad da nadjača tu

buru pljeska i odobravanja. A, onda tu je već

nekoliko žena koje čine isto. Čini to i Mina

Porobić, čine to i Fatima Gradaščević, Azemina

Dervišefendić, Razija Porobić, Atifa Nalić,

Alema Ćerimagić, Habiba Pragunić, Husnija

Porobić, Šuhreta Begović... Dok su one sjele

oko radnog predsjedništva, sa dna dupke pune

sale teško se provlačila još jedna žena. Za njom

još dvije, tri. Među njima i hodžinica. Podšišala

je kosu i sad krenula prema radnom

predsjedništvu kao ptić kad se prvi put vine iz

gnijezda.

- Živjele žene koje su se otkrile! Živjela Partija

– odzvanja salom.

Nova grupa žena se diže. I one bacaju zarove na

sto. Oni iz posljednjih redova popeli se na klupe

da bolje vide. Sala se prolama. Ritual

odbacivanja zara traje. Sad je tu već pedesetak

žena sa odbačenim zarom. Sve sa svečanim

izrazom lica i sa ushićenjem. Onim istim

ushićenjem pred kojim su u ratu padali bunkeri

fašista, a danas grade giganti petoljetke. I ne

kriju one to svoje raspoloženje:

- Danas sam vesela. Bilo mi je petnaest godina

kad sam obukla zar. Takvo je bilo vrijeme... Ti

si još mlada, a vidiš mene... I kad sam ga ja

skinula, skinuće ga sve... Sve! Sve će skinuti

zar…

Velika je to odluka. Revolucionarna. To se

osjeća i iz sljedeće rečenice jedne od njih:

- Trideset pet godina morala sam nositi zar...

Ispovijesti kratke, isprekidane.

- Draga, ja nemam haljine, nosim dimije...

Moram kupiti kad dobijem tačkice... Obući ćemo

se mi, ima vremena...

Raduju se one, raduju se svi u sali. Kao prijatelj

sreći prijatelja. Ali, dok su tu sva srca kucala

kao jedno veliko srce, neko – kome sve još nije

bilo jasno – izbaci pitanje:

- Dobro, Mubera, razumijem za mlade žene... Ali

šta će nositi moja i tvoja majka kad skinu zar?

- Nosiće ono što bude nosila čitava Bosna i

Hercegovina.

- Tako je – trese se salom.

Na kraju konferencije žene su uputile rezoluciju

Prezidijumu Narodne skupštine Bosne i

Hercegovine. U prilog skidanju zara i feredže. I

dok su u ovu dvoranu ušle u zaru, sad je na

svjetlost vedrog dana otkrivenog lica izašlo oko

pedeset žena. I, na tom svom prvom koraku u

novi život slikale se sve zajedno pred Domom

kulture. Sunce ih je obasjalo svojim toplim

zracima i kao da se sva slobodna priroda

radovala i njihovom oslobođenju.

*Objavljeno u listu ''Oslobođenje'' 27. avgusta 1950.

godine, a zatim u knjizi ''Na traci vremena'' Rajka

Skvarice, novinara, publiciste i pjesnika, osnivača i

glavnog urednika ''Derventskog lista'' i ''Glasa komuna'' u

Doboju.

Rajko Skvarica je rođen 1923. godine u selu Duži kod

Trebinja, umro je u Derventi 2004. godine



Poštovani čitaoci,

u ovom broju nastavljamo feljton u kom možete pratiti jedinstveno svjedočanstvo o tome, u kakvim su uslovima vojnici i starješine JNA, kao i članovi njihovih porodica, živjeli i radili u vrijeme drama-tičnih događaja tokom previranja koja su prethodila razbijanju Socijalističke Feder-ativne Republike Jugoslavije. Svoja sje-ćanja nam, kroz nekoliko autentičnih i veoma zanimljivih tekstova, prenosi jedan od neposrednih učesnika i svjedoka tog vremena, general-major u penziji, Božo Novak, koji je svojevremeno veći dio vojne službe proveo u jedinicama RV i PVO u Socijalističkoj Republici Sloveniji kao načelnik štaba, a zatim i kao koman-dant 350 raketnog puka PVO u Vrhnici. Pogledajmo kako se, u tim odsudnim momentima, moglo ostati neokaljanog i časnog obraza, iako su mnogi, zavedeni sljepilom kleronacionalizma, napustili ono u šta su se do tada kleli i, mijenjajući stra-nu, vjerovali lažnim obećanjima nove

političke elite.

LOGATEC

Duboko u noći smo pretresali događaje koji su nam se urezali u pamćenje. Analizirali smo postupke i ponašanje pojedinaca , stepen uspješnosti odluka, procjenjivali izazove koje nam može nametnuti zora, primali izvještaje od potčinjenih jedinica u opuštenoj atmosferi koju najkraće definiše izreka „Sve je pod

kontrolom“.

Poziv iz Logateca nije prekinuo razgovor u kancelariji. Slušajući komentare pomoćnika prislonih slušalicu interfona i u uhu mi odjeknu skoro histeričan vapaj: „Druže

pukovniče, napadaju nas!“

P r e p o z n a h g l a s k a p e t a n a Živojinovića. Iako smo za dva, tri dana doživjeli i preživjeli ono što se u normalnom životu rasporedi na nekoliko godina, srce zalupa i krv jurnu u obraze. Lica pomoćnika nestadoše, a pred očima mi se ukaza kasarna „Logaški bataljon“ sa vatrenim položajem na Dedniku i Slemenu, vrhovima koji dominiraju Logaškim poljem. Nepunih sto metara od ulaza u kasarnu je niklo novo naselje sa kućama u alpskom stilu, jednostavnih čistih linija, sa terasama i balkonima koje se crvene rascvjetalim

ledenim muškatlama. Zapadne i sjeverne padine Slemena su pošumljene i spuštaju se strmo u kao tepsija ravnu dolinu. Dednik, koji smo ogolili zbog osposobljavanja položaja za dejstvo raketama u eventualnoj iznenadnoj agresiji, kao zarubljena kupa dominira uskom dolinom, kojom se krivudajući provlače Reka i put koji iza Smoleveca zamiče prema

tamnozelenim šumama Žibrša.

Treći divizion je bio jedina jedinica u Logatecu. Zbog toga je bio osetljiviji na napad nego ostale jedinice puka. Prvi je u Šentvidu sa vatrenim položajem pored Save u okviru borbenog rasporeda pešadijskog puka i bataljona vojne policije. Drugi je u Ljubljana Polju u kasarni lakog artiljerijskoraketnog puka PVO. Oko vatrenog položaja četvrtog diviziona u Postojni su razmještene jedinice

divizije KoV.

Odbrana trećeg diviziona od napada sa zemlje počiva na jedinicama teritorijalne odbrane opštine Logatec. Doživjesmo da u napad kreću oni koji treba da nas brane. U ovoj situaciji dobro dođoše zakloni i rovovi koje smo uredili prije deset godina, po tipu četne otporne tačke, u vježbi sa rezervnim sastavom. Sa tridesetak starješina i stotinjak vojnika , naoružanih automatskim puškama, lakim artiljerijskoraketnim vodom sa topovima 20 /3 mm , ukopani , maskirani, i sa istaknutim tablama upozorenja o miniranju ispred i unutar ograde od bodljikave žice, divizion je predstavljao tvrd orah. Sa opštinskim štabom TO je urađen jedinstven plan odbrane, pa su im svi podaci poznati. U štabu i jedinicama TO se nalaze poznanici i kućni prijatelji. Procijenili smo da je vjerovatnoća napada mala,

skoro zanemarljiva.

- Odakle dejstvuju po vama?

- Približili su nam se sa istoka, sjevera i zapada. Do sada nisu otvarali vatru. Vojnik ih je otkrio sa osmatračnice predveče. Kako se navlačila tama čuli smo ih kako se približavaju i iz drugih

pravaca.

- Kakvo je stanje diviziona?

- Mi smo u pripravnosti za lansiranje. U rovovima je cjelokupan sastav koji

nije potreban na raketnim sredstvima.

- Gdje je Tirak?

- U komandnoj prostoriji. Pokušava da preko opštinskih struktura spriječi

napad na nas.

Kao da klikeri u mozgu zvekeću sudarajući se u pokušaju ovladavanja situacijom. Predstava izblijedi i ponovo uočavam pomoćnike zabrinutih pogleda očiju koje ne

trepću.

- Ne smijete da prvi otvarate vatru! U slučaju napada prvu raketu lansiraj pod uglom od četrdesetipet stepeni! Odredi azimut i mjesni ugao sredine Žibrša, tamo je samo šuma, odredi metod vođenja „Zemlja“ i lansiraj drugu raketu! Vidjet ćemo šta ćemo

dalje.

- Razumem druže pukovniče!

Spustih slušalicu i obratih se

starješinama:

- Opkolili su treći i približavaju se

vatrenom položaju.

Iznenađeni smo. Prvi prekid vatre je prihvaćen. Predsjednik Slovenije Milan Kučan i premijer Jugoslavije Ante Marković su na konferenciji za štampu upoznali javnost da se prekida sukob i da se sve jedinice JNA, koje su ovladale graničnim prelazima ili ih blokirale, vraćaju u kasarne mirnodopskog rasporeda. Zar je moguće da je predsjednik Slovenije lažov i da je obmanuo cjelokupnu javnost? Odmah sam izvijestio operativni centar korpusa i zahtijevao

dejstvo avijacije u odbrani diviziona.

- Stavio sam eskadrilu MIG-ova u pripravnost. Na prvi pucanj polijeću. – grubo sa neskrivenom ljutnjom zbog ponašanja teritorijalaca zabrunda

duboki tamni glas načelnika GBK.

Svi smo zabrinuti. Ne sjećam se ko

prozbori:

- Nemaju oni dovoljno snaga da

ovladaju divizionom.

- Slažem se. Ali šta ćemo sa gradom. Dvanaest MIG-ova sa po petsto do hiljadu kilograma ubojnih sredstava, noću u velikoj brzini u uslovima koji su mnogo gori od poligonskih. Mogući su

veliki promašaji. U blizini su kuće i



zgrade u kojima žive naši poznanici i

prijatelji i porodice naših starješina.

- Druže pukovniče – Cesar će –

moramo spriječiti napad na divizion.

Pozvah Tiraka.

- Rifate, kakva je situacija?

- Nema promjena.

- Pozovi štab TO i neka povuku jedinice ili će stradati grad! Na izvještaj o početku napada polijeće

avijacija sa bihaćkog aerodroma.

- Zvao sam ih. Oni ne znaju čija je to jedinica ni ko im komanduje. Komandir stanice milicije tvrdi da nisu njegovi. Niko u Logatecu ne zna ko ide

na nas.

- Rifate zovi ih ponovo i prenesi im da će u slučaju napada izginuti, a što je najgore stradaće grad! Noć je, a u masovnom naletu će biti poklopljena velika površina sa velikim rasturanjem bombi i raketa. Neka pronađu ko

komanduje napadačima.

U komandnoj kabini diviziona je kapetan Živojinović sa dvojicom operatora. Čovjek u tami, izolovan od spoljnog svijeta, pasivno čeka, a strepnja polako raste, prelazi granicu straha i približava se panici kada se teškom mukom savladava želja i nagon za bježanjem na otvoreni prostor. Prije vatrenog krštenja se to događa mnogim vojnicima u rovovima

i bunkerima.

- Žićo, je li sve u redu?

- Jeste, druže pukovniče.

- Jesu li rakete pripremljene za

lansiranje?

- Jesu.

- Budi u pripravnosti ali ne lansiraj prije nego što me izvijestiš o početku napada! Avijacijska eskadrila je na aerodromu pod Plješivicom u

pripravnosti za polijetanje.

Tirak ponovo zove rukovodstvo opštine zahtijevajući da spriječe

napad.

- Sjećaš se kako je izgledalo noćno gađanje KUB-a na Kamenjaku. Cijelo ostrvo je bljesnulo šokirajući i iskusne raketaše. Šta misliš kako će biti teritorijalcima kad zagrmi, osvijetli cijeli Logatec, kad im se oči zaslijepe

a uši zagluve.

- Počeće da bježe i naši i teritorijalci. –

nasmija se Živojinović.

U kabinu diviziona uđe komandir raketnog odjeljenja i obrati se

Živojinoviću:

- Druže kapetane, otvoreni su blokovi automatike na lansirnim rampama. Rampe svjetlucaju kao novogodišnje jelke, a zviždanje amplidina, buka elektromotora i razorna škripa reduktora se čuju do centra grada. Povremeno uključujemo vazdušnu sirenu upozoravajući cijeli kraj o

mogućoj nesreći.

- Pukovnik mi reče da će nas braniti i eskadrila sa Bihaća. Doletjet će za

manje od desetak minuta.

Živojinoviću povremeni kontakti sa komandantom puka, skidanje raketa sa pripreme za lansiranje i stavljanje novih, ulazak ponekog starješine u kabinu donose olakšanje i smirenje.

Pade mu na pamet da upozori teritorijalce preko GGS (glasogovornog sistema). Zvučnici velike snage (komande iz kabine moraju da se čuju uz svu buku) se

nalaze na lansirnim rampama.

- Upozoravam vas i zahtjevam da se udaljite od vatrenog položaja! Sve rakete su pripremljene za lansiranje, a ako napadnete doletjet će i avioni!

Stradaćete i vi i grad! Povucite se!

- Žićo, pojačao sam jačinu zvuka do maksimuma. Okolina ječi. Treba da

ponavljaš upozorenje. – izvjesti

ga komandir raketne baterije.

U komandnoj prostoriji diviziona se odigrava drama u mnogo mirnijoj atmosferi. Štab TO tvrdi Tiraku da ne može da uspostavi vezu sa jedinicom koja je krenula da napadne divizion. Pretpostavljene komande nemaju informaciju kakva je to jedinica ni ko joj komanduje. Jedini civilni telefon u puku koji je u funkciji je kod Tiraka. Vjerovatno su procjenili da će on, pošto nije Srbin, prevesti divizion na njihovu stranu. Nama je taj telefon koristio mnogo više nego što su mogli da pomisle. Uspostavili smo vezu sa porodicama, prijateljima, dobijali informacije o stanju na terenu, a pošto smo znali da se prisluškuje slali smo

poruke koje smo željeli da čuju.

U svakom razgovoru smo isticali da mi nismo okupatori,

da smo regularna vojska i slovenačkog naroda, da smo napadnuti od fašista, da ćemo se

boriti štiteći živote povjerenih vojnika.

- Druže pukovniče, razgovarao sam i sa županom (župan je gradonačelnik, a župnik je sveštenik). On je sa porodicom sišao u podrum prepuštajući sudbinu Logateca, po njegovim riječima, Božjim rukama. Ne

znam sa kim više da razgovaram.

- Rifate prenesi mu da će i on biti kriv za posljedice. Neka uspostavi vezu sa Kučanom ili šta mu ga ja znam sa kim. Pa valjda i kod njih postoji neko na vrhu ko je odgovoran za

događanja.



Dok Rifat razgovara sa mnom stariji vodnik Azmir Čvorak, komandir lakog artiljerijskoraketnog voda, pokušava da uspostavi vezu sa republičkim organima. Vrijeme prolazi usporeno. Da je i san čovjek bi se umorio. Ali java je gora od najteže noćne more. U Logatecu noćni mir se narušava škripom lansirnih rampi i jekom povremenih upozorenja o posljedicama napada. U kabini je temperatura preko četrdeset stepeni. Živojinović je već iscrpljen od buke ventilatora i napetosti. Već nekoliko puta je pomislio da skrati muke, lansira prvu raketu, pa šta bude. Ponekad nakratko izađe iz kabine u betonsko skloništu koje trešti od buke agregata. Napuni pluća i sva čula svježinom, pa se nevoljko vrati, popne u kabinu, zatvori vrata i pređe u ambijent koji je sličan unutrašnjosti

svemirskog broda iz SF filmova.

Rifat nikako da izađe iz začaranog kruga. Sa jedne strane mu svi sa kojima razgovara kažu da su nemoćni i da ne znaju šta se događa, a komandant puka sve nestrpljiviji, skoro dosadan u pritiskanju da razriješi situaciju. Bilo bi mu mnogo lakše da vlast uspostavi vezu sa Novakom, pa neka se on nateže sa njima. Danima odbijaju da to urade, pa mu je komandno mjesto postalo i relejna međustanica, preko koje se razmjenjuju poruke i informacije koje nemaju vezu sa divizionom. Dovoljna

mu je i njegova komandantska muka.

U mojoj kancelariji u Vrhnici u atmosferi punoj gustog duvanskog dima pušači brže gase opuške i pripaljuju nove cigarete, a kafedžija donosi nove kafe mjenjajući prazne šoljice punim. Najbliži saradnici iznose različite pretpostavke. Ne možemo da definišemo koja komanda je naredila napad na divizion. Jasno nam je da bi pad raketnog diviziona u ruke TO imao ogroman odjek. Sve je spremno za odbranu. Na prvi pucanj Žića lansira raketu i izvještava nas, pozivam komandu korpusa, polijeće avijacija iz Bihaća, za desetak minuta raketiraju i bombarduju okolinu kasarne i vatrenog položaja, moguć je

drugi, treći udar, jutro je daleko.

- Ko se okrutno poigrava sa gradom i

životima građana?

- Tirak kaže da Molk (komandant

štaba TO) ne zna.

Ponovo zovem Tiraka:

- Rifate, zovi Predsjedništvo Slovenije, Skupštinu, i obavijesti ih o kritičnoj situaciji u Logatecu. Oni će odgovarati

za sve posljedice.

- Razumem, druže pukovniče! – u ušima njegov glas, a u očima zabrinuta lica pomoćnika. Minute se otegle u iščekivanju u kojem je čovjek nemoćan da bilo šta učini. Ta pasivnost nas zamara, iako smo utrenirani da izdržimo u punoj koncentraciji, pošto napadač iz vazduha uvek ima inicijativu. Nervoza se primjećuje po dobovanju prstiju, premetanju olovki među prstima, škljocanju patent olovki. Franc crta neke krugove i elipse po radnoj bilježnici, Vaso škrguće zubima, Đorđe pravi grimase i prelazi prstima preko uvijek nakostriješenih brkova a

ja grizem usne.

- Druže pukovniče, Čvorak je na vezi sa Kacinom! – uzbuđeno ali sa

primjetnim olakšanjem se javi Tirak.

- Šta stariji vodnik ima da razgovara

sa ministrom?

- Dok smo pokušavali da natjeramo opštinare da uspostave vezu sa nekim odgovornim, nazvao je Jelko. Ne znam kako baš on. Sad ću da preuzmem vezu pa ću Vas poslije

izvjestiti.

- Rifate, reci mu da hitno uspostave vezu sa mnom, neka mi spoje civilni telefon, jer je već dosta razgovora

preko posrednika.

Poslije par minuta ponovo Tirak:

- Kacin garantuje da nas jedinica TO neće napasti. Ja insistiram da se povuku. Trenutno razgovara sa

Azmirom.

- Da mi je neko rekao da će ministar informisanja pregovarati sa našim komandirom voda nasmijao bih mu se

u lice.

Ponovo čekamo da nam se javi Rifat. O čemu li razgovaraju? Mi imamo povjerenje u naše starješine, ali oteglo

se.

- Kacin mi kaže da se oni ne smiju povući, jer se boje da ćemo ih napasti dok napuštaju položaje. Moli me da

ne reagujemo do jutra.

- Šta si mu rekao?

- Nisam pristao da ostanu u blizini. Zahtijevao sam da se udalje od kasarne i vatrenog položaja. Garantovao sam da nećemo otvarati vatru, sem ako nas napadnu. Ali dok su u blizini može neko i nehotice da opali zbog psihičke napetosti i eto nesreće. Zbog toga moraju da se udalje. Azmir ga ubjeđuje da nas

poslušaju.

- Zašto ne uspostavlja vezu sa mnom? Reci mu da komandant puka

odlučuje u ovoj situaciji.

- Rekao sam mu, ali se ne izjašnjava.

- Pa dobro, on je odabrao da je njegov nivo stariji vodnik. Ne dozvoljavam nikakav kompromis. Neka se odmah udalje. Dugo smo već u „pripravnosti jedan“. Tek kad se povuku i mi i avijacija ćemo preći u niži stepen pripravnosti. Sami su zakuvali. Reci mu da mi nismo kao oni! Mi smo regularna vojska slovenačkog naroda u kojoj se odluke i riječ komandanta uvažavaju i poštuju. Mi smo vojska i Logateca i nećemo preduzeti ništa što bi ugrozilo naš grad. Rifate, i sam

znaš šta još možeš da mu kažeš!

U svakom razgovoru smo isticali da mi nismo okupatori, da smo regularna vojska i slovenačkog naroda, da smo napadnuti od fašista, da ćemo se

boriti štiteći živote povjerenih vojnika.

- Druže pukovniče, razgovarao sam i sa županom (župan je gradonačelnik, a župnik je sveštenik). On je sa porodicom sišao u podrum prepuštajući sudbinu Logateca, po njegovim riječima, Božjim rukama. Ne

znam sa kim više da razgovaram.

Zovem kapetana Živojinovića da ga obavijestim o situaciji. Ranije sam osjetio po treperenju i podrhtavanju glasa da je usamljen u kabini i izuzetno napet, pa je svaki razgovor sa mnom kao melem na ranu. Već par sati su rakete pripremljene za lansiranje, a pogled mu se često lijepio za prst kojim će pritisnuti

„Pusk“. Grad, iako uznemiravan



vazdušnom sirenom, bukom lansirnih rampi i upozorenja već dugo je uljuljkan u slatke ili nemirne snove. Dovoljan je trenutak nepažnje ili neodgovornosti, pa da se probudi u kanonadi eksplozija uz sijevanje slično munjama ljetnje oluje oko kasarne i da za desetak minuta bar naselje u blizini postane Gernika, čija je sudbina inspirisala maestralnog, genijalnog Pikasa da stvori najjači antiratni vrisak na platnu. U kancelariji razgovorom umanjujemo strahove, brigu za povjerene nam živote i održavamo u ovom trenutku potrebnu smirenost. Izvijestio sam OC korpusa o situaciji. Oni pritišću mene, ja Tiraka, Tirak Kacina, on bog te pita koga, a Žića drži pripremljen prst za lansiranje raketa. Sve me podsjeća na pričicu o djedu i repi. Dobro je da možemo da se našalimo. Razum je prisutan nema

panike.

- Druže pukovniče, Kacin mi saopšti da je jedinici naređeno da se povuče. Kad utvrdimo da su izvršili naređenje

izvijestit ću Vas.

Kažem Živojinoviću da će uskoro sve

biti kako treba i da izdrži još neko vrijeme do prekida uzbune. Samo ljudi koji su bili opterećeni do granica psihičke izdržljivosti mogu da si predstave taj uzdah olakšanja koji se otme, harmoniju tonova, dužinu i jecaj. Već u prvih desetak minuta se čovjek oprosti od života i prestane da brine o sebi, ali mogućnost stradanja grada u kojem su porodica, prijatelji, sugrađani koji nemaju ama baš nikakvu vezu ni krivicu sa ovim što se događa, pritišće i

svakog časka je sve teže, nesnošljivo.

Zora je. U komandi puka pod Raskovcem bujica. Rečenice, riječi, smislene i hipotetične. Svi sistemi su prevedeni u svakodnevno stanje povišene borbene gotovosti. Ali nama starješinama, potrebno je da se smirimo, da se opustimo i dozvolimo da umor i zamor prevladaju, obuzmu svaku poru i uljuljkaju nas u bar kratkotrajni okrepljujući san. Najbrže dolazimo sebi razgovorom, pretresanjem informacija i predstava koje su se urezale svakom pojedincu kao najvažnije. Tako sanjamo otvorenih očiju san kroz koji sada

prolaze drugi, a mi smo sa strane posmatrači, pa u pojedinostima i ne povjerujemo da je to malo prije bila

naša java.

- Konačno smo se dokazali kao

okupatori.

- Kako misliš?

- Da je Logatec uništen ne bi bilo ljudi i grada kojeg okupiramo. Ovako postoje okupirani i možemo da nastavimo da

se ponašamo kao okupatori.

- Ti si neozbiljan.

Nekada su naše šale vrlo grube, a izrazi koje koristimo ne pripadaju društvu visokog nivoa kulture. Ljudi sa strane nas u tim trenucima ne razumiju. Na taj način mi zacjeljujemo

svoje duševne rane.

Sva imena su tačna. Stanovnici Logateca mogu da provjere istinitost ovog poglavlja. Nije teško utvrditi koji ljudi su ih doveli u opasnost, a ko ih je

spasio.

U sljedećem broju:

Bogić

РОЂЕНИМА ПОСЛЕ НАС

БЕРТОЛД БРЕХТ

1.

Заиста, живимo у мрачно време!

Безазлена реч је глупа. Безбрижно чело

Знак је неосетљивости. Онај ко се смеје

Само још није примио ужасну вест.

Какво је то време у које је

Разговор о дрвећу готово злочин

Зато што подразумева ћутање о толиким

злоделима!

Зар онај што тамо мирно прелази улицу

Збиља није код куће за своје пријатеље

Који су у невољи?

Истина: још зарађујем за живот.

Али верујте ми: пуким случајем.

Ништа oд свега што чиним не даје ми за право

Да се сит наједем.

Случајно сам поштеђен. (ако ме напусти срећа,

Бићу изгубљен.)

Кажу ми: Једи и пиј! Буди срећан што имаш шта!

Али како да једем и пијем

Кад оно што поједем отимам гладноме,

А чаша воде коју попијем недостаје жедноме?

А ипак једем и пијем.

Волео бих и да сам мудар.

У староставним књигама пише шта је мудро:

Не мешати се у спор у свету и свој кратки век

Проживети без страха.

Одржати се и без насиља,

Зло узвраћати добрим,

Све жеље не испуњавати, него их заборављати

Сматра се мудрим. Ја све то не мoгу:

Заиста, живимo у мрачно време!

2.

У градове сам дошао у време нереда

Кад је у њима владала глад.

Међу људе сам дошао у време буна

И заједно са њима сам се бунио.

Тако је протекло време

Које ми је било дато на земљи.

Јео сам између битака,

Легао сам на починак међу убице.

Љубав сам водио немарно,

А природу гледао без стрпљења.



Путеви су у моје време водили у мочваре.

Говор ме је одавао џелату.

Мало шта сам могао. Али би властодршци,

Надам сам се, седели безбедније да мене није.

Тако ми је протекло време


Снаге су биле слабе. Циљ је лежао веома

Далеко. Био је јасно видљив, премда за мене

Готово недостижан.



3.

Ви што ћете изронити из потопа

У коме смо ми потонули,

Спомените се,

Кад будете говорили о нашим слабостима,

И мрачног овог времена коме сте умакли.

Јер ми смо ишли,

Мењајући земље чешће но ципеле,

Кроз ратове класа, очајни

Кад је само неправде, али не и буне било.

А знамо и сами:

Мржња, чак и према подлости,

Унакажава црте лица.

Гнев, чак и онај због неправде,

Чини глас промуклим. Ах, ми

Што хтедосмо да припремимо

Тле за љубазност,

Сами нисмо могли бити љубазни.

Али ви, кад најзад дође време

Да човек човеку буде друг,

Спомените нас се c трпељивошћу.



Na temu ‘Zašto se Hrvatska i Srbija odriču vlastitog antifašizma’ novinar Omer Karabeg razgovarao je sa Ivanom Fumićem, predsjednikom Savjeta Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske i Aleksandrom Krausom, predsjednikom Saveza antifašista Srbije.

Ivan Fumić: Nova hrvatska vlast bi bila najsretnija da antifašista nema. Većina stanovnika Hrvatske je antifašistički opredijeljena, međutim, potomci poraženih ustaških i nacističkih snaga i uticaj ekstremnog dijela Katoličke crkve, uz ekonomske teškoće, uvjetovali su da su ekstremisti dosta glasni.

Aleksandar Kraus: Ova sadašnja vlast u Srbiji dosta je nasledila od prethodne - tako da ne mora mnogo da se trudi. Glavni zakoni o rehabilitaciji četnika, koji su omogućili reviziju istorije, doneseni su kada je Demokratska stranka bila na vlasti ili u vladajućoj koaliciji. Prvo skidanje zvezde petokrake bilo je 2000. godine pod Đinđićevim patronatom. Za vreme vladavine demokrata tražene su kosti Draže Mihajlovića po beogradskoj Adi. Ova sadašnja vlast može samo da nastavi tim putem.

Fumić: Ministar Hasanbegović, koji je predstavljen kao izuzetni znanstvenik, smatra da je antifašizam nekakva floskula. On je član Počasnog blajbuškog voda i svoju karijeru gradi upravo na rehabilitaciji poraženih snaga u Drugom svjetskom ratu. On i njegovi istomišljenici govore o zločinima komunista koji su se razračunavali sa ostacima koljača i ubica, a nikada ne spominju šta je bilo u Jasenovcu i Jadovnom, što je bilo na Veljunu, Banskom Grabovcu i na bezbroj drugih stratišta.

Kraus: Srbija je u ratovima devedesetih bila fašistoidna. Nije se s tim periodom raskrstilo. To je prisutno u velikoj meri u politici koja se danas vodi. Kada je rehabilitovan Draža Mihailovića, mi antifašisti smo rekli da će to imati veoma mnogo negativnih posledica. Rehabilitacija Nedića se podvodi pod neoliberalnu kapitalističku normu - tretira se kao vraćanje imovine. Potpuno je izjednačeno vraćanje imovine žrtvama holokausta i onima koji su Holokaust sprovodili.

Fumić: Predsjednica Hrvatske govori da su ustaše i

komunisti jednaki zločinci. Izjednačavaju se stvari koje se ne mogu izjednačiti. Nevjerojatno je koliko se tih gluposti napiše i izgovori. Svake godine se na trgu, koji nosi ime Maršala Tita, okupi jedna grupica ekstremista koja uporno traži da trg promijeni ime jer je, kako oni kažu, Tito zločinac. To im do sada nije uspijevalo. Kako će biti dalje - to je teško reći, no činjenica je da je cijela desničarska garnitura protiv Tita i protiv antifašista.

Kraus: Odnos prema Titu u Srbiji je sasvim posebna priča. Kad je bila proslava sedamdesetogodišnjice oslobođenja Beograda, Tito se nije spominjao. Nije bilo Tita, nije bilo Komunističke partije. Tito je za ovu vlast omražena ličnost, tako da je to skoro identično kao u Hrvatskoj.

Fumić: Katolička crkva je, uglavnom, protiv antifašista. Sisački biskup, koji umjesto da propovjeda ljubav i toleranciju - širi mržnju. Na sreću, sve je manje takvih biskupa, jer izgleda da politika sadašnjeg pape Franje polako, ali sigurno prodire u Hrvatsku i sužava prostor takvim ekstremistima.

Kraus: Srpska pravoslavna crkva je dosledno na principima Velike Srbije u smislu aktivnog podržavanja svih prosrpskih manifestacija u Republici Srpskoj i Crnoj Gori. Da ne kažem da je devedesetih godina bilo sveštenika koji su osvećivali borce (koji su išli u Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku) i oružje koje su oni tamo koristili.

Fumić: Neofašistička desnica u Hrvatskoj je više glasna, nego jaka i ne zauzima neki veliki prostor, međutim njima je dao snagu HDZ u nedavnoj izbornoj trci, kada su uspjeli ući i u Sabor. Jedan od njih je čak postao i potpredsjednik Sabora. On je nedavno na trgu javno prosvjedovao protiv iste te vlasti čiji je potpredsjednik. Ipak, ta ekstremna desnica niti je brojčana, niti je tako značajna, iako je dosta glasna.

Kraus: Ekstremna desnica u Srbiji je jaka i mi imamo dosta primera neofašističkog delovanja, da ne kažem divljanja. U Srbiji sada počinje predizborna kampanja i bojim se da će njihova aktivnost ojačati, naročito u Vojvodini.

Objavljeno na internet portalu „Most radija slobodna Evropa“

27. 02. 2016. godine

Srpsko-hrvatski anti-antifašizam



Prostor socijalističke politike

Interventno socijalističko mišljenje i djelovanje može se

shvatiti kao djelovanje mnoštva aktera u prostoru

ispunjeno protivrječnostima. Dvije moguće osi:

1. društvene reprodukcije vs individualan život;

2. koncetracija moći vs decentralizacija moći

Obe su same po sebi dvije fundamentalne protivrječnosti.

kao protivrječnost između dugoročne

održivosti društva (imajući u vidu njegovu ekološku

dimenziju) i jedinstvenosti i konačnosti individua;

te kao protivrječnost između koncetracije

ekonomske, političke i kulturne moći na jednoj strani (koja

je neophodna da bi se postojeći masivni odnosi moći

pogurali protiv jakih interesnih grupa) i slobodnog

samoupravljanja s druge strane.

Neophodno je potrebno pronalaženje oblika produktivnog

rješavanja ovih konflikata.

Osnovni elementi socijalističkog djelovanja.

Ukoliko slijedimo ovo shvatanje socijalizma kao djelovanja

u prostoru protivrječnosti, dobijaju se četiri ključna

elementa socijalističkog djelovanja koja se međusobno

dopunjuju:

1. društveno upravljanje putem javnog reguliranja i

planiranja,

2. organizacija protiv sile u odnosu na prevlasti

kapitala, patrijarhata ili rasizma, putem slobodnog

društvenog organiziranja (sindikati, pokreti) i putem

institucionalne demokracije,

3. obezbjeđenje i zadovoljavanje ljudskih potreba

putem javne svojine i javnih usluga,

4. projekti slobodne konkurencije koji se organiziraju

na osnovu sopstvenih resursa i prema sopstvenim

predstavama, oslonjeni na individualno, materijalno

potkovana prava i slobode.

Socijalistička politika se bori protiv represije tako što

mobiliše protivsilu u obliku društvenog planiranja i

demokratizacije. Bori se protiv izopštavanja time što razvija

javni prostor i daje socijalne garancije, ali istovremeno i

otvara i osigurava prostore za slobodan, samostalan i

kreativan razvoj. Planiranje i javnost se okreću protiv

eksploatacije čovjeka, prirode i budućnosti, dok su

demokracija i samostalni razvoj usmjereni protiv otuđenja

čovjeka koje nastaje kada individua nema kontrolu nad

svojim neposrednim životnim okolnostima i svojim

socijalnim okruženjem.

Postojanje tenzija i protivrječnosti između glavnih pravaca

socijalističkog djelovanja

- što je državna i ekonomska moć koncetrisanija i

organizovanija i što centralno planiranje i velike društvene

organizacije više određuju društvo, to se struktura

samoupravljanja jače izlažu pritisku, a opasnost od

izopštavanja se povećavaju;

- što društvena reprodukcija više dospijeva u centar

pažnje, što regulacija i javnost više uređuju život i njegovu

ekonomiju, to teže postaje živjeti kroz individualne životne

odluke i netradicionalne oblike samoupravljanja –

individua i njena sloboda nastupaju kao remetilački faktor i

opasnost po zajednicu, a novo otuđenje nastaje, jer sve

već djeluje kao da je odlučeno.

Centralni cilj socijalizma

Težnja socijalizma usmjerena je ka cilju:

- da okonča eksploataciju i izrabljivanje čovjeka od strane

čovjeka, i

- da ukine vlast i nejednaku participaciju tj. klasno društvo.

Taj trajni zadatak u socijalističkom društvu postaje rješiv.

On predstavlja jedan dugotrajan proces i skup borbi,

konflikata i kreativnih rješenja. Ne vidjeti ili svjesno

prešutkivati ovu činjenicu najbrži je put u nove strukture

represije i eksploatacije, u novo otuđenje i izopštavanje, u

nastajanje novih oblika vlasti.

Jednostrane varijante socijalizma

Konflikti i suprotnosti kao različite struje i pravci

socijalističkog pokreta se mogu shvatiti kao suprotni pravci

koji, svaki za sebe, različito reagira na izazove vremena i

odnose snaga, sa različitim prednostima i zasljepljenjima.

Dvije glavne suprotnosti socijalističkog pokreta u 20 vijeku

1. suprotnost između komunističkog i anarhističkog

shvatanja socijalizma. Komunizam naglašava aspekte

javne svojine (kao potpunog državnog vlasništva nad

proizvodnim sredstvima i potpunu državnu organizaciju

javnih usluga) i državne planske ekonomije kao potpune

ekonomske regulacije putem centralne komandne

strukture. Nasuprot toga, nezavisna društvena organizacija

protivsile (sindikati, pokreti) i demokratizacija i industrja

(putem izbora, vladavine prava, participacije, partija) bile

su nedovoljno razvijene, baš kao i aspekti individualnih

sloboda, stvaranja prostora neophonog za slobodnu

kooperaciju i projekte odozdo.


u ovom broju „bilten“-a donosimo treći (završni) dio pregleda kojim pokušavamo približiti neke relevantne karakteristike

socijalizma do sada i njegovom mogućem budućem razvoju i oblikovanju u 21. vijeku

ŠTO JE SOCIJALIZAM

Skraćena verzija knjige „ŠTO JE SOCIJALIZAM“

autori: Mišel Brie i Christoph Spehr

Pripremio i obradio:

Prof. Dr. Sci. Pavle Vukčević

Split, 2014. godine



Anarhosindikalisti – organizacija društvene protivsile je

trebalo da raspusti državnu vlast i centralnu državu.

Ekonomiju i društvo trebalo je iznova izgraditi odozdo, iz

nezavisne samoorganizacije, iz seoskih komuna, općina i

proizvodnih zadruga.

Komunistički pokret koncetrirao se na izgradnju

socijalističkih nacionalnih država sa jakom koncetracijom

moći i državno-ekonomkom dinamikom. Neshvaćanja

značaja prava na slobodu i demokraciju proizvelo je nove

oblike represije i otuđenja, koji su onda opet postali

polazna točka nove opozicije, nepriznate od strane

komunističke države i onemogućene da javno djeluju.

2. suprotnost između socijaldemokracije i lijevog

radikalizma. SDP-je povezivao želju za državnim

reguliranjem i planiranje privrede i društva, uz

izjašnjavanje za demokraciju, kao i za značaj autonomije

sindikata i društvenih

pokreta. SDP je potisnula

sopstvene premise tokom

svog većeg otvaranja ka

svjetskom tržištu i

prihvatanja kapitalističke

tržišne moći i socijalne

nejednakosti.

Lijevi radikalizam

(ukidanje kapitalizma)

značilo je nacionalizaciju

proizvodnje da bi se

potrebe stanovništva

zadovoljile direktno iz

državnih sistema.

Ukidanje principa profita

(i pravo na privatnu

svojinu) trebalo je da

omogući da se projekti

slobodne kooperacije

mogu razvijati bez smetnji

u vidu procesa o

ekonomičnosti. Odbacuje

se „valorizacija mišljenja“

i bilo kakva

„ekonomizacija“

društvenih odnosa.

Slabosti lijevog radikalizma

Lijevi radikalizam:

- nije bio svjestan problema nepostojanja preciznog odnosa

prema cjelokupnom ekonomskom planiranju;

- nije imao povjerenja u jake institucije i organizacije

društvene protivsile i kritikovao je sindikate i društvene

pokrete kao nedovoljno klasno svjesne;

- umjesto reprezentativne demokracije – direktno

samoupravljanje.

Usljed unutrašnje udaljenosti od svakodnevnice i realnog

proleterijata ljudski rad je rizikovao da dođe u situaciju

monopolizacije moći odlučivanja od strane malog broja

aktivnih i redovno je dospijevao u odnos kontradkcije

prema interesima društvenih većina.

Nepotpuni model socijalizma

Teorija GPL-društva (softver) polazila je od toga da

slobodna, nekomercijalna, samoorganizirana kooperacija,

onako kako se odvija u projektima slobodnog softvera,

može i treba da postane osnovni model svake proizvodnje.

Svi proizvodi se slobodno i besplatno stavljaju na

raspolaganje svima i to na osnovu slobodnog pristupa

informacijama (internet, potpuna razmjena informacija o

proizvodu, podaci, softver) i „samorazvoja“ u radu tj.

motivacije ne usljed plaćanja već usljed podsticaja

koncipiranja i samoostvarenja.

Nema odgovora na pitanje – kako mogu biti obezbijeđene

pouzdane javne usluge, planirano ostvarivanje neophodnih

industrijskih i socijalnih zadataka, kao i demokratska

kontrola svih ljudi nad društvenim strukturama i

ekonomskim razvojem? U kojoj se mjeri iskustva sa

prizvodnjom nematerijalnih dobara (kultura itd.) mogu

prenijeti na proizvodnju materijalnih dobara i usluga.

U nepotpune modele socijalizma mogu se svrstati i

koncepti koji su bili značajni pod određenim historijskim i

ekonomskim okolnostima,

ali također nisu mogli da

stvore trajan model

socijalističkog društva,

pošto su se dotakle samo

jednog određenog

aspekta u okviru prostora

socijalističke politike. Jako

državno vlasništvo nad

proizvodnim sredstvima (i

prirodnim resursima) i

jaka birokracija

(dopunskih) javnih usluga

stajali su u prvom planu

da bi se ostvarila

izgradnja nove ekonomije

koja je usljed kolonijalne

vlasti bila fragmentarna i

izobličena, te u pogledu

svoje produktivnosti

nedovoljno razvijena.

Međutim, tamo gdje je

izostalo ambiciozno

ekonomsko planiranje ili

regulacija, poput jedne

relevantne

demokratizacije

posredstvom transparentnih i odgovornih institucija,

masovnih društvenih organizacija i putem demokratske

zamjene elita i vlada, nastali su društveni sistemi koje ne

možemo zaista nazvati socijalističkim. Postkolonijalni

razvoj socijalizma stoga nije predstavljao jedan

samostalan, stabilan model, već jedan prelazni oblik iz

koga su se razvili državno socijalistički sistemi.

Jedan nepotpuni razvojni socijalizam je „socijalizam

razuma „,po kome neophodnost socijalizma jednostavno

proizilazi iz „anarhije „kapitalističkog načina

proizvodnje ,koja očigledno nije u stanju da zadovolji

egzistencijalne potrebe velikog djela čovječanstva.

Jedna druga popularna varijanta je ona po kojoj je

socijalizam sveobuhvatna demokratizacija društvenih

odluka, dakle, postepeno podređivanje svih važnih – pa

upravo i ekonomskih i socijalnih – odluka, oblicima

kolektivnog, demokratskog i institucionaliziranog

formiranja volje stanovništva. Ni planiranje, ni

demokratizacija sami po sebi nisu dovoljni da bi se opisala

konzistentna i ostvariva varijanta socijalizma koja bi zaista

bila u stanju da kapitalizmu suprotstavi jednu funkcionalnu

alternativu.



Integrirani modeli socijalizma

a) Za uspjeh jedne socijalističke alternative kapitalizmu

neophodni su integrirani modeli u kojima se međusobno

povezuju različiti aspekti prostora socijalističke politike.

Kenzijanizam (Džon Mejnora Kejns) je teorija po kojoj

tržište često dostiže ravnotežu, pri kojoj se višak vrijednosti

nedovoljno investira, a proizvodni kapaciteti nisu

iskorišteni, što dovodi do nezaposlenosti. Stoga država

mora sistematski da intervenira kako bi stvorila potražnju.

Ovo se odvija, s jedne strane, putem kreditnih investicionih

programa (deficit spending), a sa druge putem državno

organizirane raspodjele i apsorbcije stope privatne štednje

pomoću prese, tako da se silom stvara vraćanje

akumuliranog viška vrijednosti u prometu. U instrumente

upravljanja privredom spada i anticiklično kamatna politika

koja u slučaju stagnativnih tendencija pojeftinjuje novac da

bi podstakla privatne investicije.

Za apsorbciju dobiti potrebna je jedna jaka društvena

protusila u vidu sindikata,

ekonomske demokracije i

visokog političkog učešća.

Da bi se osujetila

strategija privatnog

kapitala koji pokušava da

svoju dobit jednostavno

osigura podizanjem

cijena, umjesto

inovacijom i širenjem

proizvodnje, neophodan je

državni proizvodni sektor

koji može da preko

ključnih poduzeća u svim

važnim branšama utiče na

razvoj cijena.

Jedan tako shvaćeni

kenzijanizam imao bi za

rezultat mješovitu

ekonomiju, u kojoj su

različiti oblici svojine u

međusobnoj komunikaciji

i u kojoj se dinamika

tržišta privatnog kapitala

kontrolira i ugrađena je u

jaku državnu regulaciju i

investiciono okvirno planiranje pomoću jake društvene

protivsile i institucionalne demokracije, kao i pomoću

cijena, odabrane javne svojine proizvodnih sredstava i

jakih javnih usluga. Samo u ovom radikalizovanom obliku

kenzijanizam može da važi za model socijalizma.

Međutim, globalizacija proizvodnje i tržišta danas

predstavlja nove izazove za jedan takav model socijalizma

na koji bi trebalo odgovoriti novim proširenim

instrumentima. Da li ovo treba da uslijedi primjenom

kenzijanske organizacije na transnacionalne jedinice ili

prije pomoću institucionaliziranih „fajervolova“ tj. zaštitom

protiv uništavanja nacionalnog upravljanja putem

globalnog prometa robe i kapitala ili kombinacijom oba,

ostaje otvoreno. Centralni resurs, na koji bi se mogao

osloniti (lijevi) kenzijanski model nalazi se u domenu

institucionalne demokratizacije društvene protivsile.

Slabost (relativna) kenzijanizma ogleda se u domenu

projekta slobodne kooperacije samoupravljanja i

samoorganizacije odozdo, što sukobu sa neoliberalizmom

predstavlja jedan značajan problem.

b) Akcionarski socijalizam – postojanje tržišta, novca i

konkurencije – je „Budućnost za socijalizam“ (Džon E.

Remer). Društveno vlasništvo nad proizvodnim sredstvima

se ne organizuje posredstvom odbrane državne svojine,

već putem individualizirane narodne svojine. Sva

poduzeća, počevši od jedne određene veličine, su u formi

dionica u vlasništvu stanovništva. Pomoću ovih „kupona“

koji su ravnomjerno podijeljeni stanovništvu, i zaposleni i

oni koji ne rade za platu dobijaju individualni udio u

dobitima poduzeća i kontroliraju rukovodstvo koje,

međutim, u okviru ove kontrole, obezbeđuje nezavisne

odluke poduzeća. Pošto postoji opći individualni interes za

profitabilnost kupona održava se mehanizam usmjeravanja

kapitala ka posebno dinamičnim oblastima koji je bio

odlučujući za veliku snagu inovacije kapitalističke

ekonomije.

Akcionarski socijalizam zahtjeva jedno djelotvorno državno

okvirno planiranje, društveno investiciono planiranje,

društvenu protivsilu i

demokratizaciju. Važne

društvene potrebe i

neophodnosti u okviru

tržišta nisu potpuno

izražene, one moraju da

se artikuliraju i učine

sposobnim za

pregovaranje na drugi

način, a tu spadaju:

- direktno učešće

zaposlenih u odlukama

datog poduzeća;

- sindikalno organiziranje

zaposlenih;

- jaki društveni pokreti sa

institucionaliziranim

pravima intervencije i

učešća stanovništva u

lokalnom, regionalnom i

nacionalnom

ekonomskom planiranju.

Centralni resurs

akcionarskog socijalizma

jeste reguliranje i

planiranje ekonomije, jer

ovaj oblik podruštvljavanja proizvodne svojine odražava

visoku inovacijsku dinamiku, ali i sprječava nastajanje

jakih privatnih interesnih grupa koje bi u uslovima

kapitalizma svim snagama pokušavale da osujete državno

okvirno planiranje.

Relativna slabost ogleda se u oblasti faktičke državne

svojine i javnih usluga kojima u ovom modelu nije

dodjeljeno značajno mjesto. Na državno socijalističko

iskustvo sa planskom ekonomijom oslanjaju se modeli

socijalizma koji se nazivaju „kompjuterski

socijalizam“ (Kokšat i Kotrel) koji imaju snažan uticaj na

mnoge latinoameičke pokušaje socijalizma („socijalizam

21. vijeka“). Ukidanje poznatih nedostataka istorijskih

planskih ekonomija (nedostatak transparentnosti, lažni

podaci, racionalnost poduzeća u pogledu društveno

racionalnih strategija itd.) pokušava se ostvariti uz pomoć

modernih informacijskih tehnologija, ali uz državnu svojinu

nad proizvodnim sredstvima. Cijene se ne prepuštaju

tržištu, ali se odgovarajući efekti upravljanja oponašaju

pomoću „algoritama oskudice“.



c) Nacionalizacija ključnih oblasti industrije, prirodnih

resursa, izgradnja javnih usluga i relativna podrška

društvenoj samoorganizaciji odozdo – odgovarajuće su

smjernice aktuelne orjentacije socijalizma u Latinskoj

Americi. Centralni resurs ovog modela je kontrola

nacionalnih rezervi, za kojima vlada velika potražnja na

svjetskom tržištu (npr. nafta) i koji služe kao „Cash-

Cow“ („krava za novac“ ili „krava muzara“ (eng) – pojam

kojim se u ekonomiji generalno označava bilo koji proizvod

koji donosi velike zarade koje su stalne i predvidive, a ne

zahtijevaju dodatna ulaganja npr. u vidu reklame, jer se

proizvod „sam reklamira“). Relativna slabost nalazi se u

oblasti društvene protivteže i institucionalne

demokratizacije. U jednom modelu koji nacionalna država

u cjelini na izvjestan način organizuje kao poduzeća pod

državnom upravom, antipluralne i autoritarne tendencije

su, najblaže rečeno, očigledne.

d) „Solidarna ekonomija“ sa idejom prevazilaženja podjele

na produkciju i reprodukciju, na ekonomske i socijalne

aspekte privređivanja. Odvija se na taj način što se

sistematski financiraju i podržavaju sve proizvedne

jedinice (državne, društvene, strukturne) koje nisu u prvom

redu određene ostvarivanjem profita.

Njima pripadaju s jedne strane

samoupravna poduzeća, odnosno

poduzeća kojima upravlja osoblje

zadruge, alternativne mreže trgovine i

distribucije. S druge strane njima

pripadaju takođe i privredne jedinice

koje čine tzv. “treći sektor“ koji nije dio

ni državnog ni privatnog privrednog

sektora, već koji uz pomoć javnog

(djelimičnog) finansiranja obavlja

društveno neophodne, odnosno

zadatke definisane kao poželjne:

neprofitna dobrotvorna udruženja i

njihove krovne organizacije, nosioci

projekata za zapošljavanje, institucije

javnog prava, društva, organi i strukture

prostorne samouprave (npr. kvartovska administracija) i

ostale kojima su povjerene obaveze. Konačno njima

pipadaju i privredne jedinice koje nude ekonomske,

socijalne ili ekološke uslužne djelatnosti ili proizvode i

dobra, ali su na osnovu svoje strukture nekomercijalne ili

ne posluju u svrhe profita, kao npr. fondacije, mreže,

nevladine udruge, slobodni proizvodni kompleksi

(softverski, naučni, kulturni ili drugi projekti proizvodnje

koji ne funkcioniraju na bazi plaćanja i svoje proizvode

stavljaju besplatno na raspolaganje), sve do ispomoći u

komšiluku i odnosima razmjene „socijalnog kapitala“.

Centralni resurs solidarne ekonomije je oblast projekta

slobodne kooperacije, što predstavlja važan dio

ekonomskih odnosa. On ne slijedi princip profita, preuzima

sve kompleksnije zadatke i zasniva se na tome da će

prelaz ka socijalizmu uslijediti manje putem državne

reorgenizacije ekonomije odozgo, već prije putem

oslobođenja već postojeće nekapitalističke ekonomije

odozdo.

AKTUELNOSTI SOCIJALIZMA

Socijalizam budućnosti neće biti izmišljen na papiru.

Globalna razmjena, naučna diskusija, društveni dijalog sa

zainteresiranim snagama su veoma važni. Važna je

međutim razmjena iskustava iz socijalnih borbi pokušaja

organizacije društvenih kampanja i konflikata kao i iz

realnog samoupravljanja. Kritika kapitalizma mora biti

pravedna i zajedničko izgrađivanje i popularizacija

alternativa koje se mogu živjeti i koje mogu funkcionirati.

Ne traži se apstraktno povećanje, već otvoreno i iskreno

interesovanje za to kako se problemi ovog vremena mogu

riješti, a neostvarene ambicije mnogih ljudi ostvariti.

Socijalisti su dio toga – dijele iste probleme, isti bijes, iste

nade, iste protivrječnosti sa mnogim drugim ljudima.

Socijalisti kinje, čvrsto drže do toga da mora postojati

nešto drugo umjesto kapitalizma, vladavine i represije,

umjesto materijalne, socijalne i psihičke bijede.

Socijalisti čvrsto drže do toga da je demokracija više od

pravne države i predstavničkog sistema. Naime da je

demokracija radikalno zalaganje za to da odluke treba da

donose ljudi kojih se one tiču – neposredni proizvođači u

poduzeću, u gradu, u obitelji, u državi, u društvu. Za njih je

socijalizam više od nacionalizacije i centralizacije. Nužno je

prebacivanje odgovornosti na individue, radikalno

priznanje njihovih sposobnosti i njihovog prava da sami

planiraju i koncipiraju svoje odnose. Čvrsto drže od toga da

je javnost više od pukog poučavanja i snabdjevanja

informacijama. Radi se o opredjeljenju za jednakost

životnih odnosa i za jednakost u

konfliktu. Za njih je oslobođenje više od

razvlašćivanja onih koji vrše represiju i

uklanjanje represije. Potrebna je

radikalna transformacija logike odnosa

između ljudi, udaljavanje od logike

instrumentalizacije i konkurencije, a

približavanje logici kooperacije i

sopstvenog kreativnog razvoja. Prostor

socijalizma stvara konflikte, ali sprječava

jednostranost i ukočenost. Socijalizam

budućnosti mora biti efikasan,

demokratski, egalitaran i

emancipatorski. U onoj mjeri, u kojoj se

do sada potlačene i izopćene grupe

budu oslobađale i postojale društveno

svjesne, mijenjat će se i slika koju one

imaju o socijalizmu kao i očekivanja koja s njima povezuju.

Pokret ka socijalizmu jeste mjesto borbi, ali je i mjesto

kreativnosti radoznalosti i otkrića.

___________________________________

Mogućnost više informacija

Marhists Internet Arhive (volonterska i neprofitna javna biblioteka)

ima za cilj održavanje arhive svih djela koja su marksistička ili

su relevantna za razumjevanje marksizma, a koje mogu biti

slobodno objavljena (http://www.marhists.org)

New left review (žurnal na 120 stranica) objavljuje se u Londonu,

analizira svjetsku politiku, globalnu ekonomiju, državnu vlast i

protestne pokrete, suvremenu društvenu teoriju, istoriju i

filozofiju, umjetnost i estetiku (http://newlefreview-org)

Party of the europeon left (partije „skraćene“ Europske ljevice) je

politička partija koja na europskom nivou okuplja demokratsko

socijalističke i komunističke partije iz zemalja Europske unije,

ali i drugih europskih država (http//www.europen-left.org)

Transforrm je europska mreža za alternativno mišljenje i politički

dijalog (http://www.transform–network.net)

Europeon Social Forum (Europski socijalni forum ili ESF) predstavlja

otvoreni prostor okupljanja organizacija civilnog i pokreta

suprotstavljenih neoliberalizmu, dominaciji kapitala i svakom

obliku imperijalizma. ESF spaja incijative angažirane u izgradnji

društva posvećenog interesima ljudi, omogućava im da

nastave sa promišljanjima, sa demokratskim debatama,

formuliranjem prijedloga i projekata, slobodnom razmjenom

iskustava i umrežavanjem aktivnosti (http://www.fse-est.org).



http://www.marhists.org/

http://newlefreview-org/

http://www.europen-left.org/

http://www.transform–network.net

Osnovni podaci o društvu „Josip Broz Tito“ Banja Luka

Na inicijativu Gradskog odbora SK BiH i SDP BiH Banja

Luke krajem 2003. godine formiran je Inicijativni odbor,

koji je izvršio pripreme i 27.02.2014. godine održao

Osnivačku skupštinu Društva „Josip Broz Tito“ Banja

Luka u prostorijama „Kluba 15-100“ u MZ Mejdan-

Obilićevo u prisustvu 126 članova, koji su potpisali

pristupnice i postali zakoniti osnivači Društva.

Uz pismenu saglasnost

Josipa Broza – unuka druga

Tita iz Beograda – na naš

zahtjev Opštinski sud u

Banja Luci je na osnovu

usvojenih osnivačkih akata

na Skupštini Društva donio

„Rješenje o registraciji br. F-1

-82/04 dana 06.05.2004.

godine“.

Okvirni programski ciljevi

Društva:

Na osnivačkoj skupštini

Društva 27.02.2014. godine predsjednik inicijativnog

odbora i sada dugogodišnji predsjednik, drug Raca

Mirko, se obratio osnivačima sljedećim riječima:

„Drugarice i drugovi, dragi prijatelji,

na početku ovog prvog našeg druženja na Osnivačkoj

skupštini, na kojoj trebamo donijeti važna dokumenta,

želim vam postaviti dva neizbježna pitanja i tražiti

moguće odgovore:

- Šta nam se to dogodilo u protekloj deceniji, i

- Zašto su i gdje nestale one naše dobro poznate

moralne osobine i vrijednosti, ponos u slobodi govora i

mišljenja, humanizmu i poštenju, objektivnosti i

pravednosti, hrabrosti i patriotizmu, bratstvu i

jedinstvu nas i naših naroda i narodnosti, naša

nacionalna i vjerska tolerancija? Te civilizacijske i

ljudske vrijednosti, koje smo zajedno sa Titom stvarali i

nosili u sebi, bile su osnovno mjerilo svih kriterija u

međusobnom razumijevanju u odnosima i

zadovoljstvima.

Mi se ne možemo odreći tih dokazanih vrijednosti, pa

moramo postaviti sebi ozbiljno pitanje, hoćemo li sebi i

svojim potomcima dozvoliti da nas u buduće

savremeno doba u ovom Trećem milenijumu vode

ideolozi, koje je ovozemaljski progresivni svijet davno

odložio na istorijsko smetljište? Hoćemo li sebi dozvoliti

da nam krajnje nemoralni i nedostojni ljudi

omalovažavaju ogromne ljudske žrtve, otimaju i ruše

sve naše ostvarene ljudske i

materijalne vrijednosti i

rezultate? Možemo li mi u

ovim složenim uslovima

smoći snage i reći ono

odlučno Titovo „NE“ na

njegovom suđenju na

petogodišnju robiju, kada je

branio svoju radničku klasu,

siromašni narod i svoju KPJ,

„NE“ Hitleru i fašizmu, a

kasnije i Staljinu u odbrani

svoje otadžbine i zajedničkih

interesa naših bratskih

naroda?

Danas smo ovdje da se dogovorimo kako ćemo žive, a

zaboravne svjedoke našeg Titovog doba podsjećati, a

mlade generacije učiti, kako smo mi to mogli i kako da

na dokazanim vrijednostima NOR-a i posljeratne

izgradnje u Narodnoj i Socijalističkoj Federativnoj

Republici Jugoslaviji možemo graditi moguće i

prepoznatljivo novo i savremeno Titovo doba.

Savremeno čovječanstvo je oduvijek bilo zainteresovano

za sve vrijednosti Titove ličnosti i istorijskog djela, što je

sačuvano u ogromnoj istorijskoj građi i dokumentima

kod nas i u svijetu i pored toga što je ona u novije

vrijeme organizovano uništavana. To potvrđuje Titov

revolucionarni doprinos u ostvarivanju klasnih interesa

radnih ljudi i građana da oni budu vlasnici osnovnih

sredstava za rad i stvorenog viška vrijednosti iz svog

rada, te njegov doprinos u odlučnoj i hrabroj borbi

protiv fašizma u odbrani interesa i suvereniteta naše

velike otadžbine.

Predstavljamo


u ovom broju Vam želimo predstaviti društvo „Josip Broz Tito“ iz Banja Luke, koje, po našem skromnom mišljenju, predstavlja

jednu od najaktivnijih organizacija ovakve vrste na teritoriji Jugoslavije. Tu ocjenu potvrđuje više karakteristika, a među njima

ističemo veoma dobru unutrašnja struktura, organizovanje manifestacija povodom značajnih istorijskih datuma i događaja, odnos

prema sličnim udruženjima, grupama i pojedincima širom Jugoslavije i van njenih granica i mnogo toga drugog. Uostalom, u to

se možete i sami uvjeriti čitajući ovaj tekst ili direktnim kontaktom.



Titovo istorijsko iskustvo i nesebična naša pomoć su

značajno doprinijeli oslobađanju kolonijalnih i

siromašnih zemalja od vječitih imperijalista i njihovih

interesnih uticaja. Željni trajne slobode i vječnog mira u

opasnim blokovskim podjelama i mogućoj ratnoj

kataklizmi Tito je okupio i angažovao 2/3 čovječanstva

u pokret Nesvrstanih zemalja, preko kojih je

sotvarivana naša odlučujuća uloga i uticaj kroz

Ijedinjene nacije na podizanju ljudske svijesti.

Naša i Titova SFRJ je osnivač i aktivni graditelj OUN i

zajedničke kuće Evropskih naroda, ispred koje mi danas

klečimo i molimo da se sklonimo pod njen krov od

planski izazvanog i ostvarenog Balkanskog „sunamija“.

Mi smo sa Titom stvorili novu, modernu i snažnu

Socijalističku, Federativnu, Samoupravnu,

Demokratsku, Nezavisnu i Nesvrstanu zajednicu

slobodnih naroda, radnih ljudi i građana. To je bila

voljena, ponosna, ugledna, ogledna i poštovana

zajednica istorijski, interesno i patriotski udruženih

radnih ljudi i građana, naroda i narodnosti, stvorena uz

ogromne ljudske žrtve i istorijska iskustva u robovanju

svim vjekovnim agresorima i tuđim interesima. Takođe

je dobro poznato da smo vijekovima živjeli na

najkomplikovanijoj geografskoj tromeđi triju moćnih i

suprotstavljenih vjerskih zajednica i svjetskih

imperijalista. Svjetska istoriografija i javnost je dobro

upoznala ličnost i djelo Josipa Broza Tita i prihvatila

činjenicu da je on otac nesvrstanih, razoružanja, slobode

i mira, da je bio i trajno ostao radnička majka, da je

ličnost 20. vijeka, da je predstavljao savjest čovječanstva

i bio najdraži gost i državnik velikog dijela zemalja i

naroda naše planete. On je u međunarodnu zajednicu i

njene odnose, odlučno i hrabro, unio toliko novog i

pozitivnog, što će tek neko novo doba i nove generacije

naših potomaka sa ove i buduće istorijske distance moći

i znati realno, nepristrasno i naučno smjestiti našeg Tita

u najpozitivniju istorijsku ličnost. To su potvrdili

njegovi savremenici i državnici iz oko 120 zemalja, koji

su zajedno i u neponovljivom broju najznačajnijih

predstavnika institucija naše planete prisustvovali

sahrani druga Tita. Oni su tim povodom dali svoje

ocjene o njegovoj ukupnoj ličnosti i velikom djelu.

Oko tih vrijednosti i djela i mi smo se danas ovdje

ponosno okupili u namjeri da zajedno sa našim

potomcima i naprednim čovječanstvom nastavimo put

u nama poznato i željeno Titovo doba sa nama dobro

poznatim parolama: „Druže Tito mi ti se kunemo, da sa

tvoga puta ne skrenemo“ i „Mi smo Titovi, Tito je

naš“!“

Na osnivačkoj skupštini je usvojen dvogodišnji Program

rada i aktivnosti Društva, te izabrano Predsjedništvo

Društva u sastavu:

Raca Mirko, Marić Ante, Cerić Fikret, Bjelajac Svjetlana,

Patraš Zoran, Alijagić Azra, Zrnić Mile, Božić Zvonko,

Nezirević Miralem, Grebenarević Nevenko, Marković

Sandra, Halimić Benjamin, Brković Nataša, Dizdra Stipo

i Lukendić Ljubica.

Za predsjednika Društva je izabran istaknuti metalski i

društveno-politički radnik Banja Luke i SOUR-a

„Jelšingrad“, drug Raca Mirko, dobar poznavalac

ličnosti i djela Josipa Broza Tita.

Programski ciljevi ce ostvaruju preko organa Društva i

kroz:

komisiju za istoriju i istinu,

komisiju za informisanje i međunarodnu saradnju,

komisiju za marketing, putovanja i druženja,

komisiju za radne aktivnosti, omladinu i sport,

komisiju za brigu o članovima i

kulturno-umjetničku sekciju.

Navedene komisje

njihova rukovo-

dstva i organi

Društva donose i

ostvaruju vlastite

godišnje i operati-

vne programske

zadatke. I pored

jasnih kriterija za

prijem u Društvo do

2016. godine je sa

pristupnicama i

članskim karticama

učlanjeno preko 730

članova. Svi oni se

aktivno angažuju na

ostva-rivanju naših programskih ciljeva i pružaju

pomoć inicijativnom odborima i rukovodstvima u

osnivanju i vođenju novih Društava i ogranaka u

Doboju, Derventi, Brodu, Dubici, Gradišci, Laktašima,

Sanskom Mostu, Ljubiji i Prnjavoru.

Prilog pripremio

Mirko Raca

Predsjednik društva “Josip Broz Tito” Banja Luka



Jugoslovenska ideja, Jugosloveni, Jugoslovenstvo – pojmovi od ogro-mnog istorijskog značaja, ispunjeni progresivnim idealima i obogaćeni po-zitivnim emotivnim nabojem. Među-sobno povezani i isprepleteni, već stoljećima oslikavaju težnje Južnih Slovena, koji svoje snage usmjeravaju u pravcu stvaranja zajedničkog živo-tnog prostora kao okvira u kom će se osjećati sigurno i koji im neće biti oduziman ili osporavan. Od svojih ko-rijena jugoslovenska ideja predstavlja zvijezdu vodilju u svom izvornom i originalnom obliku, a Jugoslovenstvo prolazi kroz proces permanentnog oblikovanja i sazrijevanja kao uzvišeni plemeniti cilj, kom treba stremiti i koji tek treba dostići. Jugosloveni su nji-hovi skromni, ali uporni zagovornici i čuvari, koji se, bez obzira na sve uspone i padove, čvrsto drže principa ravnopravnosti, jednakosti i zajedni-štva i ne dozvoljavaju da netrpeljivost, neprijateljstvo i mržnja postanu svakodnevno prisutni u životima svih naših ljudi, bez obzira da li oni živjeli unutar nekada jugoslovenskih granica ili izvan njih. Isto tako smatramo svojom dužnošću i zadaćom da sadašnjim i budućim naraštajima ponudimo istinu o vremenima i događajima koji leže iza nas, koliko god oni bili ugodni ili neugodni.

Važnost raznih aspekata informisanja i senzibilizovanja javnosti o temi Jugo-slovena i Jugoslovenstva svoju čvrstu podlogu imaju u činjenici da Jugoslo-veni još uvijek nisu priznati kao nacio-nalnost. Negira se njihovo postojanje, te se na razne načine „zaobilazi istina“ i stvara izvitoperena slika u javnosti (npr. kroz lažno prikazivanje rezultata popisa stanovništva i smišljeno pogre-šnu interpretaciju istih) sa ciljem da se javnom mnijenju stavi do znanja da Jugoslovena ima sve manje, da je nji-hov broj zanemariv i da oni konačno i neminovno nestaju. Međutim, bez obzira na sve te pokušaje Jugosloveni postoje, oni su tu, njih nije moguće samo jednostavno izbrisati.

Demografski subjekt pod imenom JUGOSLOVENI niko nije regrutovao, organizovano okupio, nagovaranjem mobilisao ili presijom stvarao. On je stoljećima građen i oblikovan, sponta-

no, samosvjesno i časno je sazrijevao pod uticajem međuetničko-religijskih, istorijskih, jezičkih, kulturnih, emoti-vnih i ljudskih bliskosti na ovim prostorima. Iskonska ideja da smo svi jedan rod kroz političku ideju bratstva i jedinstva stvorila je poseban osjećaj pripadnosti jedinstvenom prostoru, a zajednički mu je nazivnik bio i ostao – Jugoslovenstvo.

Jugosloveni su prepoznali progresivnost jugoslovenske ideje i prihvatili je kao osnovu svog djelovanja. Jugoslovenstvo je okvir koji ne dozvoljava postojanje „velikih“ i „malih“ nacija, već svakoj nacionalnosti omogućava stvaranje i razvijanje posebnih karakteristika, pru-ža sigurnost i otvara širok prostor za očuvanje i opstanak sopstvenih kultu-rnih, istorijskih, političkih, društvenih, etničkih, jezičkih i drugih posebnosti. Jugosloveni nisu nikada bili nadnacija niti imaju takvih ambicija – to nije šifra njihovog koda. Oni su slobodoumna, tolerantna i socijabilna društvena gru-pa, koju su uvijek činili ugledni akade-mici, političari, advokati, naučnici, knji-ževnici, umjetnici, profesori, ali i tzv. obični ljudi, koji su shvatali svu negati-vnost nacionalno i vjerski nametnutih odvajanja i razgraničenja. Pri tome je velika važnost uvijek davana pošto-vanju i uvažavanju različitosti. Tolera-ncija podrazumijeva volju i sposobnost prihvatiti i dopustiti različitost, bilo da se radi o političkom uvjerenju, vjerskim, rasnim, polnim, nacionalnim ili bilo kojim drugim razlikama.

Jugosloveni se u okvirima raznih organizacija i različitih djelatnosti akti-vno uključuju u rad tražeći mogućnosti da se prevaziđu podjele i da se narodi

ponovo povežu na onom nivou, na kom je to nekada bilo prisutno, svima prihvatljivo i samo po sebi razumljivo. Danas je gotovo nemoguće govoriti o bilo kakvoj ravnopravnosti i jednakosti među ljudima, dok pripadnici svake nacionalnosti, pa tako i Jugosloveni, ne budu dobili ista prava – onako kako to stoji u deklaraciji o ljudskim pravima Organizacije Ujedinjenih Naroda. Pri tome se ne smije izgubiti iz vida činjenica da su ratna razaranja, nasilje i agresija doveli do velikih ljudskih žrtava i do raseljavanja velikog broja stano-vništva, kako unutar granica neka-dašnje Jugoslavije tako i do iseljavanja van tih granica, a time su posebno pogođeni Jugosloveni.

S obzirom na sve navedeno, Udruženje „Naša Jugoslavija“ i Savez Jugoslavena, kao organizacije kojima je jedna od glavnih aktivnosti zalaganje za prizna-vanje nacionalnosti Jugosloven, pokre-nule su inicijativu da se 30. novembar proglasi za Dan Jugoslovena. Mišljenja smo da obilježavanje jednog ovakvog datuma ima svoju istorijsku opravda-nost i pruža priliku da se Jugosloveni prisjete svog istorijskog nasljeđa, da se okupe oko ideala koje su nam u amanet ostavile generacije prije nas i da se osvrnu na svoju istorijsku ulogu pobo-rnika mira i razumijevanja među naro-dima.

Potpuno smo svjesni težine zadatka koji preuzimamo na sebe i važnosti ovog datuma, koji leži između druga dva velika istorijska momenta – 1. dece-mbra 1918. godine, kada je proglašena Kraljevina SHS, kasnije Kraljevina Jugoslavija kao prva zajednička država Južnih Slovena i 29. novembra 1943. godine kada je, u toku Drugog svjetskog rata, uspostavljena nova Jugoslavija kao zajednica svih naroda i narodnosti koji žive na njenoj teritoriji.

Ovu našu inicijativu želimo proširiti na sve Jugoslovene diljem svijeta, ali i sve druge koji nam se žele pridružiti, i animirati ih da u buduće zajedno s nama proslave ovaj dan.



30. novembar – Dan Jugoslovena

Sretan Vam 30. novembar

Dan Jugoslovena!

Documents

Č ASOPIS U DRUŽENJA AŠA J UGOSLAVIJA · enciklopedija s trideset i dvije tisuće suradnika i urednika dobro uređena i stvarno relevantna, pa se – po ocjenama leksikografa –