VIKTORIJA LOVRIĆ Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac

O SUDU EVROPSKIH ZAJEDNICA I EUROPSKE UNIJE UZ ANALIZU PRESUDE TOG SUDA U PREDMETU KECK BROJ

C-267/91 I C- 268/91

( AŽURIRANO PREMA PODACIMA NA DAN 10. SIJEČNJA 2004. GODINE )

2

SADRŽAJ

1. UVOD…………………………………………………………………………….

2. PROCESNA PITANJA…….………………………………..………………….

2.1. nadležnost suda, nadležnost u prethodnim postupcima za ocjenu prava EU, podaci u presudi KECK1 o nadležnosti za postupanje …………………………….str. 2.2. sastav suda - podaci u presudi KECK o sastavu suda….……………... 2.3. stranke u postupku i procesna legitimacija - podaci u presudi KECK o strankama u postupku …………………………………………………………… 2.4. intervenijenti u postupku- podaci u presudi KECK o intervenijentima u

postupku…………………………………………………………………..…………….. 2.5. zastupnici stranaka i intervenijenata –podaci u presudi KECK o zastupnicima ……………………………………………………………………… 2.6. jezik suda i jezik predmeta- podaci u presudi KECK o jeziku predmeta……..………………………………………………………………….... 2.7. tijek postupka - podaci o tijeku postupka u predmetu KECK………..…. 2.8. učinci odluka ECJ...…………………………………………………………. 2.9. metode tumačenja prava EU……………………………………………….

3. ANALIZA PRIMJENE MATERIJALNOG PRAVA U PREDMETU KECK……………………………………………………………………………….

3.1 sloboda kretanja roba i tumačenje čl. 28. (ex 30) Ugovora o EU….……. 3.2. zabrana količinskih restrikcija uvoza i mjera istovrsnog učinka………… 3.3. opravdane količinske restrikcije uvoza i mjere istovrsnog učinka...……. 3.4. nediskriminirajuća ograničenja uvoza propisivanjem uvjeta prodaje - pred Keck judikatura ……………………………………………………..…….. 3.5.dopustivo reguliranje uvjeta prodaje - FORMULA KECK………………... 3.6. post KECK judikatura.……..…………………………………………...…...

4. ZABRANA KOLIČINSKIH OGRANIČENJA I MJERA SA ISTOVRSNIM UČINKOM – ODNOS PREMA SPORAZUMU O STABILIZACIJI I PRIDRUŽIVANJU…………………………………………………………………

5. ZAKLJUČAK…………………………………………….………………………

IZBOR IZ LITERATURE………………………………………………….…….……….. IZBOR IZ PROPISA……………………………………………………………………… KAZALO SUDSKE PRAKSE………………………………………….…….…………..

1 Case C-267/91 i 268/91 , Keck and Mithouard ( Criminal Proceedings against) , (1993) ECR I 1097

3

1. UVOD

Sud Europskih zajednica zajedno sa svojim Prvostupanjskim sudom i Tribunalom za službenike EU predstavlja zajedničko pravosudno tijelo evropskih zajednica i ujedno sud Evropske unije koji u prvom redu osigurava tumačenje i provedbu prava evropskih zajednica i Europske unije ( nastavno EU) . Smjer razvitka pravnog sustava evropskih zajednica u velikoj mjeri je određen presudama tog suda, kao svojevrsnog čimbenika integracije EU. Tumačenjem prava EU i popunjavanjem pravnih praznina, vodeći računa o integraciji evropskog tržišta kao cilju pravnih normi, sud ujedno djeluje na način koji u pravilu ne poznaju pravni sustavi zemalja članica EU. Nadležnosti suda su taksativno navedene, i na sličan način uređene su Ugovorom o evropskoj zajednici (čl. 220. ECT), Ugovorom o evropskoj zajednici za atomsku energiju (čl. 136. EURATOM) i Ugovorom o evropskoj zajednici za ugljen i čelik (čl. 36. MONTANA UNIJE), i konačno Konsolidiranom verzijom Ugovora o Europskoj Uniji i Ugovora o Europskoj zajednici. Tumačenjem osnivačkih ugovora i sekundarnog prava EU, aktivnom ulogom u razvoju prava zajednice, nadzorom nad njegovom provedbom i ponašanjem država članica u primjeni prava zajednice, te poduzimanjem mjera međuvladine suradnje u drugom i trećem stupu EU sud se svrstao u jednu od osnovnih institucija EZ, pa je izučavanje i primjena prava EU nemoguća bez uvida u sudsku praksu toga suda.

ECJ je osnovan godine 1952. stupanjem na snagu Pariškog ugovora o Evropskoj zajednici za ugljen i čelik, prihvaćen potom na temelju Rimskih ugovora iz 1958. godine od dviju novih zajednica. Odlukom Vijeća iz 1988. godine pridodan mu je Prvostupanjski sud, a odlukom Vijeća od 2. studenog 2004. godine i Tribunal Evropske unije za službenike unije (u nastavku Tribunal). Sva tri suda čine jedinstveni dio institucije Evropskog suda. Pored toga što predstavlja sud triju zajednica, ECJ je ujedno sud Europske unije. Pravila postupka suda uređena su Ugovorom o EU, Statutom suda EZ, EURATOM I MONTANA UNIJE, Poslovnikom ECJ i Dodatnim poslovnikom ECJ te Poslovnikom Prvostupanjskog suda ECJ.

Kako se početna uloga ECJ odvijala kroz prethodni postupak za tumačenje i ocjenu prava EU, a taj postupak ujedno predstavlja i sastavnu fazu postupka koji se pred nacionalnim sudovima zemalja članica EU odvija u svrhu zaštite subjektivnih prava utemeljenih na pravu EU, za prikaz sudske procedure i prikaz tumačenja prava Unije od strane suda odabrana je presuda u predmetu KECK u kojemu se ECJ u prethodnom postupku za tumačenje prava Unije bavio tumačenjem odredbe čl. 28. (ex 30.) Ugovora o EU koji uređuje slobodu kretanja dobara unutar zajednica. Prethodni postupak je pokrenut od strane nacionalnog suda Francuske (Tribunal de grande instance de Strasbourg), a odluka je dala formulu suda o dopustivim nacionalnim mjerama svojevrsnog ograničenja slobode kretanja dobara propisivanjem posebnih uvjeta prodaje.

U radu će biti iznesena temeljna pravila postupka pred ECJ, sadržaj presude KECK koji se odnosi na procesna pitanja, kratak povijesni pregled tumačenja odredbe čl. 30. Ugovora o EU od strane ECJ, prikaz primjene odredbe čl. 28. Ugovora o EU (ex 30.) u pred KECK judikaturi, analiza formule KECK i utjecaj

4

presude na kasnije odluke ECJ. Također će biti iznijeto moguće tumačenje utjecaja presude i općenito sudske prakse ECJ na obveze Republike Hrvatske u primjeni Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju zaključenog između Republike Hrvatske s jedne strane, i Europskih zajednica i njihovih država članica, s druge strane u periodu do priključenja Republike Hrvatske Europskoj Uniji.

2. PROCESNA PITANJA 2.1. NADLEŽNOST I USTROJSTVO SUDA

Evropski sud je prvenstveno pravosudna institucija EU čija pravosudna nadležnost je uređena Ugovorima o evropskim zajednicama i Ugovorom o EU. Pored te temeljne vrlo široke sudbene nadležnosti sud ima i usku zakonodavnu nadležnost, pa je po Ugovoru ovlašten sam donositi svoj statut i pravila postupka.

Sudska nadležnost ECJ uređena je taksativno primarnim pravnim aktima evropskih zajednica po principu pozitivne enumeracije. Sud je nadležan postupati samo u onim postupcima u kojima mu je nadležnost izričito povjerena Ugovorom o EZ, Montana ugovorom, ugovorom o EURATOM, te novim Ugovorom o EU. Obzirom da su ugovori o uspostavi evropskih zajednica najviši pravni akti zajednica, odnosno najviši pravni akti EU, izmjena nadležnosti suda moguća je jedino izmjenom osnivačkih ugovora. Valja naglasiti da ECJ nije ni u kojem slučaju žalbeni ili revizijski sud u postupcima pred nacionalnim sudovima zemalja članica. Taj sud je svojevrsni „ustavni“ sud EZ, iako se ne može sasvim svrstati niti u tu kategoriju sudova, jer se radi o sudu sui generis, teško usporedivim sa nacionalnim sudovima zemalja članica.

ECJ u pravilu sudi u prvom i jedinom stupnju. Ako je predmet u prvostupanjskoj nadležnosti Prvostupanjskog suda, ECJ je u drugom stupnju nadležan za postupanje po žalbama protiv presuda Suda prvog stupnja, time da se žalba može odnositi samo na pravna pitanja i u skladu sa uvjetima propisanim statutom ECJ. Izričito je isključena mogućnost prenošenja na Sud prvog stupnja nadležnosti za odlučivanje o pitanjima nacionalnih sudova podnesenim na prethodno odlučivanje temeljem odredbe čl. 234. Ugovora o EU, dok je u svim drugim slučajevima pravno moguće putem ovlaštenih tijela EU na taj sud prenijeti nadležnost sa ECJ, uključujući i sporove između država članica, između država članica i institucija EU, ili između institucija EU. Odluku o prijenosu nadležnosti ovlašteno je donijeti Vijeće Evrope jednoglasno, na zahtjev ECJ, a nakon savjetovanja sa Evropskim parlamentom2. Za sada je na sud prvog stupnja prenijeta nadležnost za odlučivanje u prvom stupnju samo u postupcima pokrenutim na inicijativu pojedinaca. Osnivanjem Tribunala3 na Tribunal je prenesena nadležnost za postupanje u prvom stupnju u sporovima između EU i njenih službenika (čl. 236. Ugovora o EU i čl. 152. EAEC Ugovora), pa je Prvostupanjski dobio drugostupanjsku

2 Council Decision 88/591 /ECSA, EC, EURATOM, od 24. listopada 1988. godine

3 Council decision Press release No 88/04 od 2. studenog 2004. g

5

nadležnost u službeničkim sporovima, a predmeti samo iznimno mogu doći u „trećem“ stupnju pred ECJ.

Nadležnost ECJ i njemu pridruženih sudova može se generalno podijeliti na onu koja izravno proizlazi iz Ugovora o EU i onu koju na temelju ovlasti iz Ugovora o EU mogu ugovoriti Ugovorom ovlaštene stranke.

U prvu skupinu spadaju postupci:

1.po tužbama Europske komisije protiv država članica (čl. 226.-228. Ugovora o EU),

2. po tužbama institucija zajednice i država članica (čiji se pravni interes podrazumijeva) i pojedinaca, pravnih i fizičkih osoba (koje moraju dokazati pravni interes), protiv institucije zajednice radi poništenja pravnog akta EU (čl. 230. Ugovora o EU),

3. prethodni postupci za tumačenje i ocjenu valjanosti prava EU (čl. 234. Ugovora o EU,

4. po tužbama za naknadu štete temeljem izvanugovorne odgovornosti EU (čl. 235. Ugovora o EU), kada je nadležnost dodijeljena sudu EU ,

5. po tužbama u radnim sporovima EU i njenih službenika u okviru granica i u skladu sa uvjetima predviđenim Uredbama o službenicima i Uvjetima zapošljavanja,

6. postupci radi određivanja privremenih mjera i rješavanja incidentalnih pitanja vezanih za predmet spora u naprijed navedenim slučajevima,

7. postupci Evropske komisije, Evropskog vijeća i država članica radi davanja mišljenja o usklađenosti međunarodnog sporazuma koji EU namjerava sklopiti sa odredbama Ugovora o EU,

8. posebni postupci određeni Ugovorom o EU (npr. čl. 229. i 237. Ugovora o EU),

U drugu skupinu spadaju: 1. sporovi iz ugovora javnog ili privatnog prava u kojima je nadležnost

zasnovana na arbitražnoj klauzuli sadržanoj u ugovorima u kojima je jedna ugovorna strana EU (čl. 238 Ugovora o EU)

2. sporovi između zemalja članica koji se tiču prava EU ako su stranke ugovorile nadležnost ECJ (čl. 239. Ugovora o EU).

Neovisno o navedenoj podjeli ECJ je isključivo nadležan odlučivati o svojoj nadležnosti (competence de competence) u svim predmetima koji su inicirani pred tim sudom.

Nadležnost u prethodnim postupcima za ocjenu prava EU

Nadležnost ECJ da u prethodnim postupcima tumači i ocjenjuje pravnu valjanost prava EU predstavlja „dragulj u kruni jurisdikcije ECJ“4. Ugovorom (čl. 234.) je propisana nadležnost tog suda za donošenje prethodnih odluka o:

4 Craig Paul, Grainne de Burca, EU LAW, Third Edition, Oxford, 2003, str. 432

6

- tumačenju Ugovora o EU, - valjanosti i tumačenju akata institucija EU i Europske središnje banke i - tumačenju statuta tijela uspostavljenih aktom Vijeća, kada ti statuti tako

previđaju.

Ugovorom je uređeno pravo i obveza nacionalnih sudova zemalja članica surađivati sa Europskim sudom, a ta suradnja nije rezervirana samo za najviši sud zemlje članice. Kada se pitanje tumačenja prava EU pojavi pred kojim nižestupanjskim sudom države članice taj sud može, ako smatra da je odluka o tom pitanju nužna za donošenje odluke, zahtijevati od ECJ da presudom odluči pravu EU kao o prethodnom pitanju. Kada se pak pitanje pojavi pred sudom države članice protiv čijih odluka nema pravnog lijeka prema nacionalnom pravu, taj sud će (mora) uputiti predmet na rješavanje ECJ. Ovu nadležnost ECJ za sada ne može prenijeti na Sud prvog stupnja ECJ.

Pojam nacionalnog suda ili tribunala ne ravna se prema službenom nazivlju sudova ili tribunala zemalja članica EU, jer osim sudova obuhvaća i takva tijela koja nisu dio pravosudnog sustava zemalja članica. Pojam suda ili tribunala koji je ovlašten i dužan tražiti tumačenje prava EU po odredbi čl. 234. Ugovora o EU formulirao je sam ECJ5 ustanovivši pretpostavke koje nacionalno tijelo mora ispunjavati da bi se smatralo nacionalnim sudom ili tribunalom : ako je utemeljeno na javnom pravu, ako je stalno, ako je njegova nadležnost obvezna (a ne ugovorena), ako provodi sporni postupak čiji je rezultat odluka sudske prirode, ako se radi o postupku između stranaka, ako primjenjuje pravila prava i ako je neovisno.

Pred ECJ moguće je pokrenuti tri različita tipa prethodnih postupaka za tumačenje i ocjenu valjanosti prava EU:

1. tip postupka sadržan u čl. 234., Ugovora o EU koji uključuje sva pitanja iz prvog stupa odnosno tumačenje samog Ugovora o EU, isključujući odredbe čl. 61.-69. Ugovora,

2. tip postupka pokrenutog u vezi sa čl. 61.-69. Ugovora o EU po pitanjima iz trećeg stupa, koji se odnosi na vize, azil, imigraciju i druga sigurnosna pitanja vezana uz slobodno kretanje osoba te

3. tip postupka uveden člankom 35. Ugovora o EU koji se tiče policijske i sudske kooperacije u materiji kriminaliteta.

Razlika u navedenim pristupima je što u prvom slučaju po čl. 234. Ugovora o

EU nižestupanjski sud ili tribunal može pokrenuti prethodni postupak, a sud ili tribunal protiv čijih odluka u konkretnoj stvari nema pravnog lijeka ima obvezu pokrenuti prethodni postupak pred ECJ. Drugi tip postupka može biti pokrenut samo od suda ili tribunala protiv čijih odluka nema pravnog lijeka, dok u trećem tipu nema obveze prema pravu EU na pokretanje prethodnog postupka, pa je Ugovorom ostavljeno na volju zemlji članici da može propisati jurisdikciju ECJ za tumačenje i ocjenu mjera poduzetih u okviru trećeg stupa, pri čemu zemlja članica može dopustiti pokretanje prethodnog postupka od strane suda ili tribunala bilo kojeg stupnja ili samo suda ili tribunala protiv čijih odluka nema pravnog lijeka u nacionalnom pravu.

5 Case C-54/96 Dorsch Consult Ingenieurgesellschaft mbH v Bundesbaugesellschaft Berlin, mbH (1997) ECR

4961

Case 102/81 Nordsee Deutsche Hochseefischerei GmbH v Reederei Mond Hochseefischerei Nordstern AG and

CO KG (1982) ECR 1095

7

Podaci u presudi KECK6 o nadležnosti za postupanje

Referencis for a preliminary ruling : Tribunal de grande instance de Strasbourg EEC TREATY, ART. 30 ( sada čl. 28.)

U predmetu KECK radi se, dakle, o postupku po čl. 234. (ex 177.) Ugovora o EU pokrenutom od strane nacionalnog suda zemlje članice (Francuske) radi tumačenja čl. 28. (ex 30.) Ugovora o EU.

2.2. SASTAV SUDA

Ugovor o EU (čl. 221. st. 1.) propisuje da se ECJ sastoji od po jednog suca po zemlji članici EU, koji se mijenjanju parcijalnim (re)izborom dijela sudaca, pa sud trenutno ima 27 sudaca7. Sudac može biti osoba neupitne nezavisnosti koja posjeduje kvalifikacije dovoljne za izbor za suca u najviši sud zemlje koja ga je delegirala u sud. Mandat suca traje šest godina, a po isteku mandata dopušteno je ponovno imenovanje. Izbor sudaca, osim u slučaju sudaca Tribunala, nije uređen posebnim pravilima, ali prema općeprihvaćenoj praksi svaka zemlja članica prije imenovanja suca u ECJ provodi konzultacije sa vladama svih zemalja članica EU o kandidatu za suca i potom službeno izvještava nadležna tijela EU o izvršenom delegiranju.

Ustroj sudskih vijeća i rad suda propisan je Poslovnikom suda8 (nastavno Poslovnik) i Statutom suda9 (nastavno Statut). Suci biraju predsjednika suda tajnim glasovanjem na rok od tri godine (čl. 7. Poslovnika). Sud formira vijeća od tri i pet sudaca, a suci između sebe biraju predsjednika vijeća, time da mandat predsjednika vijeća pet sudaca traje tri godine, a predsjednika vijeća trojice suda jednu godinu, uz mogućnost jednokratnog reizbora (čl. 16. Statuta). Veliko vijeće suda čini trinaest sudaca, a predsjeda mu predsjednik suda. Sud iznimno u određenim slučajevima zasjeda u plenumu koga čine svi suci ECJ.

Svi se predmeti po izravnim tužbama ili o prethodnim pitanjima mogu uputiti vijeću, osim ako složenost ili značaj predmeta, ili posebne okolnosti ne upućuju na potrebu odluke u plenumu. U pravilu se vijeću upućuju predmeti manjeg značaja ili takvi o kojima već postoji ustaljena sudska praksa. Vijeće kojemu je predmet upućen

6 Case C-267/91 i 268/91 , Keck and Mithouard ( Criminal Proceedings against) , (1993) ECR I- 1097

7 Dana 1. siječnja 2007. Bugarska i Rumunjska su postale zemlje članice EU, pa su sukladno pravilima iz

Ugovora o EU imenovale po jednog suca u Evropski sud u Sud prve instance 8 RULES OF PROCEDURES OF THE COURT OF JUSTICE, 1. 12. 2005.

9 STATUTE OF THE COURT OF JUSTICE , 11. 10. 2005.

8

može zahtijevati da o predmetu odluči plenum. Sud će uvijek odlučivati u velikom vijeću od trinaest sudaca ako to kao stranka u postupku zahtijeva zemlja članica ili institucija EU po pravilu iz čl. 16. st. 4. Statuta ECJ, a u plenumu ako se slučaj tiče odredaba čl. 195. (2), 213. (2), 216. ili 247. (7) Ugovora o EU ili 107d. ( 2), 126. (2), 129. ili 160b. (7) Ugovora EAEC.

Odluke vijeća su valjane ako je sud sastavljen od neparnog broja sudaca, time da vijeće od tri i pet sudaca zasjeda u sastavu od najmanje tri suca, a Veliko vijeće zasjeda u sastavu od najmanje devet sudaca. Odluke plenuma valjane su ako plenum zasjeda u sastavu od najmanje polovine ukupnog broja sudaca plus jedan sudac10. Poslovnikom je uređen postupak izbora predsjednika vijeća i suca izvjestitelja, te postupak zamjene predsjednika vijeća i suca za vrijeme spriječenosti.

Sud prve instance ima sličan ustroj kao i Evropski sud i čine ga najmanje po jedan sudac iz svake zemlje članice (25 sudaca 2006. godine). Suci se imenuju na temelju sporazuma vlada zemalja članica na obnovljivi mandat od šest godina. Suci između sebe biraju predsjednika suda na tri godine. Mandat tajnika suda također je šest godina. Za razliku od Evropskog suda sastav suda nije uvijek zborni, pa u određenim slučajevima umjesto vijeća od tri ili pet članova sudi sudac pojedinac. Sud može suditi i u velikom vijeću od trinaest članova, a iznimno, kada to zahtjeva pravna složenost predmeta ili značaj predmeta spora, sud sudi u plenarnoj sjednici.

Službenički tribunal osnovan kao specijalizirani tribunal sa svrhom rješavanja rastućeg broja službeničkih sporova uzrokovanog povećanjem broja službenika institucija i tijela EU sastoji se od sedam sudaca, time da Vijeće može na zahtjev ECJ povećati taj broj. Suce Tribunala bira Vijeće EU na rok od šest godina iz reda državljana Unije, u posebnom postupku koji provodi Vijeće, i uz mogućnost neograničenog ponovnog izbora. Tribunal sudi u sastavu od tri suca, a iznimno, ako je tako propisano, sudi sudac pojedinac.

Osim sudaca u postupku sudjeluje samostalni odvjetnik (Advocate Generale). ECJ ima osam samostalnih odvjetnika, a njihov broj može se povećati odlukom Vijeća EU na prijedlog ECJ. Samostalni odvjetnik sudjeluje u pisanom i usmenom dijelu postupka, a njegova temeljna uloga se sastoji u davanju obrazloženih mišljenja o predmetu spora, koje sud u pravilu prihvaća prilikom donošenja presude. Kako su presude često sumarno, pa i nekoncizno obrazložene, bez čitanja obrazloženog mišljenja samostalnog odvjetnika ponekad nije moguće do kraja shvatiti kontekst u kojemu je presuda donijeta i učinke presude na pravni sustav EU i nacionalna prava država članica.

Za razliku od ECJ, Sud prve instance i Službenički sud nemaju stalnog Samostalnog odvjetnika.

10 Zbog pravila da su odluke suda valjane ako sudi u neparnom sastavu, te kod činjenice da je bilo razdoblja

kada su evropske zajednice brojale paran broj članova , iznimno je radi prevladavanja nastalog raskoraka

pojedina zemlja članica dobila mogućnost delegirati dva suca. Tako je već kod osnivanja suda , kada je broj

zemalja članica bio šest, sud bio sastavljen od sedam sudaca, od kojih dva Nizozemca. Kada sudi u plenumu ili

velikom vijeću sud u pravilu sudi u krnjem sastavu koji čini najmanji dopušteni broj sudaca ( da bi odluka bila

pravovaljana ) plus dva suca kao rezerva za slučaj spriječenosti kojega od sudaca . Ostali suci za to vrijeme sude

u malim vijećima radi racionalnijeg trošenja radnog vremena

9

Svaki od nabrojanih sudova ima tajnika od kojega se očekuje visoka profesionalnost, znanje više jezika, te iskustvo u području pravosuđa i međunarodnog prava. Tajnika biraju suci tajnim glasovanjem na način i u postupku u kojemu se bira i predsjednik suda (čl. 7. Poslovnika).

Podaci u presudi KECK o sastavu suda THE COURTH, Composed of: O. Due, President, G.F. Mancini, J.C. Mointiho de Almeida, M. Diez de Velasco and D.A.O. Edward (Presidents of Chambers), C.N. Cakouris, R. Joliet, F.A. Schockweiler, G.C. Rodrigez, Iglesias, F. Grevisse, M. Zuleeg, PJ.G. Kapteyn, J.L. Muray, judges, Advocate General: W.van Gerven Registar: D. Louterman-Hubeau, Principal Administrator

Predsjednik suda dodijelio je predmet na rješavanje malom vijeću, očito

cijeneći da se ne radi o predmetu većeg općeg značaja i da o postavljenom pitanju nacionalnog suda već postoji ustaljena sudska praksa Europskog suda , kao i da se ne radi o predmetu u vezi sa materijom koja se tiče odredaba čl. 195. (2), 213. (2), 216. ili 247. (7) Ugovora o EU ili 107d. (2), 126. (2), 129. ili 160b. (7) Ugovora EAEC, za koju je isključivo nadležan plenum suda. Malo vijeće imalo je drugačije mišljenje o značaju predmeta, pa je predmet uputilo na plenum , koji je presudom djelomično izmijenio ranije stajalište odustajanjem od „ presedana“, što je vrlo rijedak slučaj u praksi Europskog suda. 2.3. STRANKE U POSTUPKU I PROCESNA LEGITIMACIJA

Stranačka sposobnost u postupku pred ECJ nije određeno definirana na način na koji je definirana u procesnim propisima zemalja članica. Iz nekih odredaba Statuta suda (npr. čl. 42.) može se ipak zaključiti da stranka u postupku može biti zemlja članica EU, druge zemlje nečlanice EU, institucije EU, te druge fizičke i pravne osobe. Imovinskim tvorevinama bez pravne osobnosti nije priznata stranačka sposobnost.

Unatoč generalno priznatoj stranačkoj sposobnosti (ius standi in iudicio) svim fizičkim i pravnim osobama, nemaju sve fizičke i pravne osobe aktivnu i pasivnu procesnu sposobnost, a ona je za neke je postupke ograničena na vrlo uzak krug pojedinačno nabrojanih kategorija osoba.

U postupku po tužbama iz čl. 226.-228. Ugovora o EU aktivno je legitimirana Komisija EU (čl. 226) i koja od država članica (čl. 227.), a pasivno je legitimirana država članica za koju se tvrdi da ne izvršava obveze koje proizlaze iz prava EU. Daljnja procesna pretpostavka za aktivnu legitimaciju Komisije je prethodno provođenje administrativnog postupka u kojemu Komisija, nakon saslušanja države

10

članice, daje obrazloženo mišljenje o kršenju prava EU. Tek ako država članica ne postupi po obrazloženom mišljenju, Komisija stječe procesnu aktivnu legitimaciju na deklaratornu tužbu pred ECJ na utvrđenje povrede i izricane kazne državi članici. Isto pravo pripada i državi članici koja je od Komisije zatražila davanje obrazloženog mišljenja o kršenju prava EU, a Komisija se ili oglušila pa u roku od tri mjeseca nije dala obrazloženo mišljenje, ili nakon davanja obrazloženog mišljenja, nakon proteka ostavljenog roka, nije podnijela tužbu sudu radi utvrđenja povrede prava EU i izricanja kazni.

U postupku po tužbama za utvrđenje ništavim akata EU po čl. 230. Ugovora o

EU aktivno su legitimirani kao privilegirani tužitelju institucije EU i države članice EU čiji se pravni interes podrazumijeva, a pored njih i druge fizičke i pravne osobe, čiji se pravni interes ne podrazumijeva po Ugovoru, pa moraju dokazati pravni interes za poništenje akta. Pasivno je legitimirana institucija EU koja je donijela akt. U slučaju prihvaćanja zahtijeva utvrđuje se ništavost akta sa djelovanjem od njegovog donošenja (ex tunc), uz nalog da se akt ukine ili zamijeni novim. Ista osobe imaju aktivnu i pasivnu legitimaciju za tužbe u kojima se tvrdi da je institucija EU protupravno propustila donijeti akt, time da je procesna pretpostavka za tužbu upućivanje poziva instituciji da u roku od dva mjeseca donese akt koji je po pravu EU dužna donijeti11.

Prethodni postupak za tumačenje i ocjenu valjanosti prava EU pokreću sudovi i tribunali država članica i u njemu nema stranaka, a postupak nije kontradiktoran. U postupku ipak sudjeluju bez svojstva stranke osobe koje su stranke pred nacionalnim sudom zemalja članica u predmetima u vezi kojih je pokrenut zahtjev za tumačenje prava EU ili za ocjenu valjanosti prava EU.

U postupku pune jurisdikcije po tužbama za naknadu štete temeljem izvanugovorne odgovornosti EU po čl. 235. Ugovora o EU aktivnu legitimaciju imaju institucije EU, države članice, pojedinci - fizičke i pravne osobe12, a pasivno je legitimirana EU, sve pod pretpostavkom da je Ugovorom o EU za takve sporove dodijeljena jurisdikcija ECJ, jer u protivnom o naknadi štete odlučuju nacionalni sudovi.

U sporovima iz čl. 238. i 238. Ugovora o EU, u kojima se nadležnost ECJ temelji na dopustivom sporazumu stranaka, aktivno i pasivno su legitimirane strane iz ugovora.

U sporovima između EU i njezinih službenika zaposlenih u institucijama i tijelima EU aktivno i pasivno su legitimirani EU, i njeni zaposlenici13.

Posebni postupak o incidentalnim pitanjima i privremenim mjerama uvjetovan je postojanjem spora, pa procesna legitimacija ovisi o sporu uz koji se veže posebni postupak.

Pred sudom se vode i razni drugi postupci propisani Ugovorom o EU, kao što su kažnjavanje (čl. 229 Ugovora ) ili davanje mišljena o usklađenosti međunarodnog 11 Za ove tužbe pojedinaca nadležan je u prvom stupnju Prvostupanjski sud , a u drugom stupnju ECJ 12

Za ove tužbe pojedinaca nadležan je u prvom stupnju Prvostupanjski sud , a u drugom stupnju ECJ 13

Sporovi između Unije i njenih službenika su u nadležnosti Tribunala ECJ

11

sporazuma sa Ugovorom o EU (čl. 300 Ugovora), za koje je Ugovorom o EU određeno tko može biti aktivno i pasivno legitimiran.

Podaci u presudi KECK o strankama u postupku

U prethodnim postupcima za tumačenje i ocjenu valjanosti prava EU nema stranaka u postupku u doslovnom smislu te riječi, jer postupak pokreće nacionalni sud ili tribunal, a presuda se ne donosi protiv tužene stranke u postupku pred nacionalnim sudom. Zato presuda KECK nema podataka o strankama. U postupku su međutim kao sudionici sudjelovali punomoćnici okrivljenika (iz postupka pred Francuskim sudom) Bernarda Kecka i Daniela Mithouarda, time da su sudjelovali u cjelokupnom postupku na način da su u pisanom dijelu podnijeli opservaciju o predmetu, te u usmenom dijelu postupka na ročištu od 15. ožujka 1993. godine podnijeli i usmeno izlaganje, prije iznošenja mišljenja samostalnog odvjetnika. 2.4. INTERVENIJENTI U POSTUPKU

Pravo na intervenciju u tuđem postupku uređeno je Statutom ECJ (čl. 40). Generalno, neuvjetovano pravo na interveniranje u postupcima pred ECJ pripada zemljama članicama EU čiji se pravni interes za intervenciju pretpostavlja. Pravo pripada i drugim osobama, pod uvjetom da dokaže pravni interes za ishod postupka, osim u slučaju spora između zemalja članica EU, između institucija EU ili između zemalja članica EU i institucija EU. Pravo interveniranja imaju i druge zemlje, nečlanice EU, koje su stranke Ugovora o EEA ili EFTA Surveillance Authority, ako se predmet spora tiče tih ugovora, a ne radi se o sporu između zemalja članica EU, između institucija EU ili između zemalja članica EU i institucija EU.

Interveniranje u postupku obavlja se na način uređen Statutom i Poslovnikom ECJ.

Podaci u presudi KECK o intervenijentima u postupku

U postupku su sudjelovali: Daniel Mithouard, Bernard Keck, The French Guvernment, The Greek Guvernment, The Commission of the European Communities

Pravni interes grčke i francuske vlade te Komisije EU za sudjelovanje u postupku KECK se po Statutu ECJ podrazumijeva i ne treba ga dokazivati. Intervencija Daniel Mithouarda i Bernarda Kecka temelji se na činjenici da je postupak pred ECJ pokrenuo francuski sud kao prethodni postupak za tumačenje prava EU vezano uz kazneni premet koji francuske vlasti vode protiv njih pred nacionalnim sudom, pa se učinci presude ECJ izravno protežu na njihov položaj u

12

postupku pred nacionalnim sudom. Interes optuženika temelji se na njihovom interesu za uspjeh u sporu pred nacionalnim sudom, jer je nacionalni sud koji se obratio ECJ u određenom predmetu radi tumačenja prava EU vezan tumačenjem tog prava u primjeni prava na konkretni predmet. 2.4. ZASTUPNICI STRANAKA I INTERVENIJENATA

Zastupanje stranaka i intervenijenata u postupku pred ECJ uređeno je Statutom14 i Poslovnikom ECJ15 Zemlje članice EU, zemlje nečlanice EU, a koje su članice EEA, EFTA Surveillance Authority i institucije EU zastupaju njihovi agenti imenovani za svaki pojedinačni slučaj. Agenti mogu biti asistirani po odvjetnicima i savjetnicima. Ostale stranke i intervenijenti moraju biti zastupane po odvjetnicima. Pravo savjetovanja i zastupanja stranaka pred ECJ imaju samo oni odvjetnici koji imaju pravo zastupanja pred sudom zemlje članice EU ili sudom koje druge zemlje koja je stranka u postupku pred ECJ. Prava i obveze agenata, savjetnika i odvjetnika uređuje poslovnik ECJ16.

Sveučilišni profesori nacionalne pripadnosti kojoj zemlji članici, koji u svojoj zemlji imaju pravo zastupanja pred sudom, imaju pravo zastupanja i pred ECJ sukladno pravilima o zastupanju po odvjetnicima, pa se i na njih odnose pravila o pravima i dužnostima odvjetnika uređene Poslovnikom ECJ.

Pravila o zastupanju stranaka odnose se i na zastupanje intervenijenata.

Podaci u presudi KECK o zastupnicima -Daniel Mithouard, by M. Meyer, of the Sreasbourg Bar -Bernard Keck, by J.P. Waschmann, of the Strasbourg Bar -The French Guvernment, by P.Pouzoulet, Sous-Directeur in the Ministri of Foreign Affairs, and by H. Duchene, Secretary of Foreign Affairs, acting as Agents -The Greek Guvernment, by F.P. Georgakopoulos, Deputy Legal Advisr in the State Legal Service, acting as Agent -The Commission of the European Communities, by R. Wainwright, Legal Adviser and V. Melgar, nacional official seconded to Commissions Legal Service, acting as Agents, assisted by H. Lehman, of the Paris Bar 2.6. JEZIK SUDA

14 Čl. 19. Statuta 15

Čl. 32-36 Poslovnika 16

Čl. 32-36 Poslovnika

13

Službeni jezici koje sud koristi u postupcima unaprijed su određeni Poslovnikom suda, a u vrijeme donošenja presude KECK to su bili: danski, nizozemski, engleski, finski, francuski, njemački, grčki, irski, talijanski, portugalski, španjolski i švedski. Nakon najnovijeg proširenja Unije17 te prihvaćanja Irskog jezika kao službenog jezika18 , postoji 23 službenia jezika suda. Izbor jezika pojedinog predmeta vrši osoba koja pokreće postupak (tužitelj, predlagatelj) uz izuzetke iz čl. 29. točka 2. Poslovnika.

U prethodnim postupcima po zahtjevu nacionalnih sudova koji se vode po čl. 23. Ugovora EU u vezi sa čl. 103. Poslovnika jezik u postupku bit će jezik suda ili tribunala na čiji zahtjev je postupak pokrenut. Na pravodobni, dokazima potkrijepljeni prijedlog jedne od stranaka iz glavnog postupka (koji se vodi pred nacionalnim sudom) i nakon saslušanja protivne strane i samostalnog odvjetnika, može biti osim jezika nacionalnog suda koji je u tom slučaju jezik predmeta, za usmeni dio postupka autoriziran i korišten bilo koji službeni jezik suda.

Jezik predmeta naročito će biti korišten u pisanom i usmenom obraćanju stranaka sudu, pratećim dokumentima, zapisniku suda i odluci o predmetu spora. Dokumenti koji se odnose na predmet, a nisu na jeziku konkretnog predmeta, prevode se na jezik predmeta. Neovisno o pravilima o jeziku suda, zemlja članica koja intervenira u postupak ili u njemu sudjeluje na bilo koji način, ima pravo koristiti svoj službeni jezik bez posebnog dopuštenja suda, a sud će osigurati prijevod na jezik predmeta. Ostalim zemljama nečlanicama EU, kada sudjeluju u postupku kao članice EEA ili EFTA Surveillance Authority, može biti dopušteno korištenje njihovog službenog jezika uz osigurani prijevod usmenih iskaza i dokumenata na jezik predmeta.

Zanimljivo je da predsjednik suda i predsjednik vijeća za vrijeme usmenog dijela raspravljanja, sudac izvjestitelj u prethodnim izviješću i pri usmenoj raspravi, suci i samostalni odvjetnik pri postavljanju pitanja, te samostalni odvjetnik u davanju svog obrazloženog mišljenja mogu, neovisno o jeziku konkretnog predmeta, koristiti u postupku bilo koji službeni jezik suda iz čl. 29. st. 1. Poslovnika.

Unatoč proklamiranoj jednakosti jezika zemalja članica francuski jezik je u radu suda ipak „jednakiji“, jer je to jezik na kojemu sudsko vijeće kolektivno, u zasebnoj prostoriji za vijećanje, bez nazočnosti tajnika, samostalnog odvjetnika i prevoditelja glasuje o presudi i utvrđuje sadržaj punog teksta presude. To je ujedno i jezik u kojemu se prije prijevoda na druge službene jezike i objave presude u službenom listu suda vrši lektoriranje teksta presude. Zato osim formalnih pretpostavki za delegiranje u ECJ sudac mora dobro znati francuski jezik, da bi uopće mogao sudjelovati u suđenju. Tek u posljednje vrijeme engleski jezik dijelom zamjenjuje francuski u postupku vijećanja . 17

1. siječnja 2007. godine Bugarska i Rumunjska su postale zemlje članice EU, a bugarski i rumunjski postali su

službeni jezici EU 18 Prema sporazumu postignutom u lipnju 2005. godine irski jezik postao je punopravni službeni jezik EU.

Odluka je donesena na temelju podataka iz 2002. godine da 40% irskog stanovništva govori irski, od kojih više

od četvrtine govori irski na dnevnoj osnovi. Godišnja cijena uvođenja tog jezika prema procjeni Komisije stajat

će Uniju 3,5 milijuna EUR. Neki jezici koji se govore u zemljama članicama, kao što su katalonski , baskijski,

galicijski, nastoje postati polouslužbeni jezici EU. Njihovo priključenje listi službenih jezika može se očekivati

samo pod pretpostavkom da zemlje članice u kojima se ti jezici govore snose troškove uvođenja i korištenja tih

jezika.

14

Podaci u presudi KECK o jeziku predmeta

Iz presude nije moguće utvrditi koji jezik je bio službeni jezik predmeta, no može se pretpostaviti da je to bio francuski, jer je postupak pokrenuo nacionalni sud Francuske. Presuda je objavljena na svim jezicima na kojima se vrše sve službene objave prema odredbi čl. prvog Uredbe Vijeća EU broj 119. 2.7. TIJEK POSTUPKA

Postupak se inicira podneskom sudu koji mora imati sadržaj i priloge propisane odredbom čl. 37. i 38. Poslovnika. Prije dostave prijedloga ili tužbe protivnoj stranci sud će ispitati svoju jurisdikciju za postupanje, te utvrditi da li su ispunjene procesne pretpostavke za suđenje te da li nema kakve procesne smetnje . Kada je u pitanju prethodni postupak za tumačenje prava EU sud će već u stadiju ispitivanja prijedloga odbiti prijedlog za tumačenje ako je postavljeno pitanje hipotetičke naravi, ako nije relevantno za rješenje spora, ako pitanje nije dovoljno jasno za razuman odgovor ili ako je nedostatno za primjenu pravnih pravila EU. Sud će također otkloniti prijedlog za odlučivanje ako je primjena prava EU na koje se poziva predlagatelj očito neprimjenjiva na predmet spora, ili ako je očito na koji način sud treba tumačiti i primijeniti pravo EU (acte clair).

Postupak pred sudom sastoji se od četiri stadija: pismenog stadija, stadija prethodnog postupka, usmenog stadija i stadija donošenja presude20.

Pismeni stadij sastoji se od komuniciranja sa strankama te institucijama EU čije su odluke u pitanju, iznošenja predmeta spora, odgovora na tužbe i opservacija, te replika na iskaze i dokumentaciju. Komunikacija se obavlja putem tajnika suda na način i u postupku uređenom Poslovnikom suda. Podnošenje pisanih očitovanja nije obvezno, ali je za sudionike korisno, jer može utjecati na tijek postupka kako u procesnom smislu (npr. podnošenjem prijedloga države članice ili institucije da se predmet dodijeli plenumu ECJ) , tako i u materijalnom smislu, jer omogućava sudionicima postupka da pravovremeno iznesu argumente za svoja stajališta. Stranke i institucije EU podneske predaju na jeziku predmeta, a države članice na svom službenom jeziku (ili jednom od svojih službenih jezika), time sa sud osigurava prijevod na jezik predmeta. Ovisno o vrsti postupka različite su ovlasti sudionika u pogledu sadržaja pisanih podnesaka, pa u postupcima po tužbama stranke mogu podnescima komentirati podneske suprotstavljene strane, dok to pravo nemaju sudionici u postupku davanja prethodnog mišljenja radi tumačenja i ocjene valjanosti prava EU.

Pripremni postupak održava se na prijedlog suca izvjestitelja i nije nužan sastavni dio postupka. U pravilu održavanje pripremnog postupka potrebno je ako se namjeravaju izvoditi dokazi, o čemu će se prije odluke saslušati samostalni odvjetnik. 19 EEC Council . Regulation No 1, Brussels, 15. travnja 1958.( amended and corrected), consolidate version 1.

5. 2004. 20

Čl. 21 Statuta

15

Usmeni postupak odvija se na glavnoj raspravi koju vodi predsjednik suda kao predsjednik plenuma, a ako o predmetu odlučuje vijeće, predsjednik vijeća. Usmena rasprava je javna, i sastoji se od čitanja izviješća suca izvjestitelja, saslušanja zastupnika, savjetnika i odvjetnika, te pravobranitelja, a po potrebi po odluci suda mogu biti pozvani i svjedoci i eksperti pojedinih struka.

Postupak se dovršava donošenjem presude ili, u slučaju pojednostavljenog postupka, donošenjem rješenja ili mišljenja. Vijećanje je zatvoreno za javnost, a u njemu sudjeluju samo suci koji su sudjelovali u cijelom postupku, bez tajnika suda, prevoditelja i samostalnog odvjetnika. Objava odluke je javna, a o terminu objave sud je dužan obavijestiti stranke.

Obvezatni sastavni dio presude po čl. 63. Poslovnika čine: izjava da se radi o presudi ECJ; datum donošenja presude; sastav vijeća ; ime nezavisnog odvjetnika; ime tajnika suda; ime odnosno oznaku stranaka; imena zastupnika stranaka; izjavu o tužbenom zahtjevu; izjavu da je saslušan nezavisni odvjetnik; činjeničnu i pravnu osnovu odluke; izreku i odluku o trošku postupka. Presude u prethodnim postupcima sadrže i oznaku nacionalnog suda koji je podnio zahtjev za tumačenje i ocjenu prava EU, stranke postupka pred nacionalnim sudom, pitanje nacionalnog suda te oznaku sudionika postupka.

Presuda ECJ postaje valjana nakon objave, a samo iznimno je dopuštena revizija presude. O reviziji odlučuje ECJ.

Dok traje prethodni postupak pokrenut od strane nacionalnog suda, u postupku pred nacionalnim sudom nastupa prekid postupka, za čijeg trajanja u pravilu nije dopušteno poduzimati nikakve procesne radnje.

Podaci o tijeku postupka u predmetu KECK Having regard to the Report for the Hearihg After hearing the oral observation of D. Mithoard, represented by M. Meyer and Mr Huet of the Strasbourg Bar, The French Guvernment and the Commission, at the Hearing on 9. March 1993., After hearing the Opinion of the Advocae General at the sitting on 28. April 1993. (the courth) gives Judgement

Priroda postupka nije zahtijevala saslušanje svjedoka niti ekspertize posebnih stručnjaka, a o samom tijeku postupka presuda sadrži samo minimalne podatke propisane odredbom čl. 63. Poslovnika ECJ.

„Izreka“ presude u predmetu KECK, koja inače po pravu EU predstavlja izvor prava, predstavlja odstupanje od ranijeg presedana, što je sud naglasio u obrazloženju. Samo obrazloženje sadrži, osim pravnih pretpostavki i sudskog shvaćanja prava, također i povijesne društvene uvjete u kojima je odluka donesena.

16

2.8. UČINCI ODLUKA ECJ

Odluke ECJ u kojima je taj sud jedina i konačna sudska instanca, obvezujuće su od trenutka javne objave. Odluke suda prvog stupnja obvezujuće su ako protiv njih nije izjavljena žalba ECJ u roku od dva mjeseca od dostave odluke. Žalba protiv odluke Suda prvog stupnja dopuštena je protiv: procesne odluke kojom se zahtjev odbacuje (zato što nisu ispunjene sve potrebne procesne pretpostavke ili postoji koja procesna smetnja), protiv odluke kojom se odbija zahtjev za intervenciju u postupku, protiv djelomičnih i konačnih presuda Suda prvog stupnja te protiv odluka kojima se rješava o zahtjevu za suspenziju akta EU i rješenja o privremenim mjerama kao incidentalnim pitanjima21. Protiv odluke Tribunala dopuštena je žalba Prvostupansjkom sudu, a iznimno i revizija ECJ.

Materijalno pravni učinak presuda ECJ uvjetovan je vrstama postupaka koji su Ugovorom o EU stavljeni u nadležnost tom sudu. Načelno, o kojem se god postupku radilo, valja imati na umu da ECJ nije apelacijski sud nadređen nacionalnim sudovima država članica.

U postupcima po tužbama Komisije ili država članica po ovlaštenju iz čl. 226.-228. Ugovora o EU ako sud nađe da je država članica povrijedila odredbe Ugovora o EU, zahtijevat će od države da poduzme potrebne mjere da udovolji presudi. Presudom se ne određuje vrsta mjera, a same tužbe i presude ne suspendiraju pravnu valjanost akata države članice koji su u nesuglasju sa pravom EU. Svojevrsni nadzor nad provođenjem presude ima Komisija, koja može, ako smatra da država članica nije poduzela potrebne mjere da udovolji presudi ECJ, omogućiti državi da podnese primjedbe, te obrazloženim mišljenjem konstatirati u kojim točkama država članica nije udovoljila presudi ECJ. Ako Komisija nađe da država članica ni u naknadnom ostavljenom roku nije udovoljila presudi, može se obratiti sudu da u novom postupku odredi paušalnu svotu ili izrekne kaznu koju država članica mora platiti.

U postupcima radi utvrđenja ništavim akta institucija EU aktivno legitimirane osobe direktno napadaju akt institucija EU (za razliku od indirektnog napada putem prava po čl. 234 Ugovora) pa se u ovim postupcima radi o posebnom sudskom nadzoru nad aktima ili propustima institucija EU. Postupak radi napada akta EU se pokreće tužbom deklaratornog karaktera kojom se traži da sud utvrdi ništavost zbog nenadležnosti tijela za donošenje spornog akta, zbog bitne povrede odredaba postupka u donošenju akta, povrede Ugovora o EU i zloupotrebe ovlasti. Ako sud nađe da je akt zahvaćen razlozima ništavosti, utvrdit će akt ništavim (čl. 231. st. 1 Ugovora o EU), sa učinkom ništavosti od njegovog donošenja , i prema svima , uz propisane iznimke. Presuda nema konstitutivni učinak , a pravne posljedice utvrđenja ništavosti ovise o vrsti napadnutog akta. Ako je u pitanju utvrđenje ništavom uredbe ( regulation), utvrđenje ništavim uredbe čini ništavim i njene učinke, ali sud može, ako to smatra nužnim, odlučiti koji se učinci ništave uredbe smatraju konačnim. U ostalim slučajevima utvrđenje ništavim pravnog akta nema za posljedici ništavost njegovih

21

Čl. 38 Statuta

17

učinaka. Šire ovlasti ima sud samo u postupku protiv prisilnih mjera, u odnosu na koje može pored utvrđenja ništavosti u okviru svoje ovlasti donijeti mjeru drugačijeg sadržaja.

Presude u prethodnim postupcima po čl. 234. Ugovora o EU su presude sui generis kakve ne poznaju nacionalni pravni sustavi zemalja članica. ECJ nije ovlašten po toj odredbi primijeniti pravo EU na konkretan predmet u vezi sa kojim je nacionalni sud pokrenuo postupak, nego samo interpretirati pravo EU. Dok ECJ interpretira pravo EU, nacionalni sud tu interpretaciju primjenjuje na konkretni predmet. Utoliko se presude ECJ bitno razlikuju od presuda najviših sudova zemalja članica. Unatoč interpretativnom karakteru presude ECJ, nacionalni sudovi (uz rijetke iznimke) prihvaćaju interpretaciju ECJ i primjenjuju pravo EU u onom svjetlu u kojemu ga vidi ECJ. Donesene u vezi sa prethodnim pitanjem u konkretnom postupku koji se vodi pred nacionalnim sudom, presude imaju obvezujuću snagu prema nacionalnom sudu koji je podnio zahtjev, i ostalim sudovima koji u tom predmetu odlučuju u nastavku postupka. Nacionalni sud primjenjuje u tom slučaju pravo EU na način kako ga je za potrebe konkretnog predmeta protumačio ECJ i nije u tom predmetu ovlašten suditi drugačije. Učinci presude se protežu i na postupke u kojima odluka o glavnom zahtjevu ovisi o nekom prethodnom pitanju, a prethodno pitanje je već riješeno u postupku pred nacionalnim sudom zemlje članice u kojemu je ECJ tumačio pravo EU. Iznimno prema svima djeluju presude kojima se na općeniti način utvrđuje nevaljanost sekundarnog prava zajednice (uredaba, smjernica, odluka, preporuka i mišljenja te organizacijskih akata), pa nacionalni sudovi takve norme sekundarnog prava EU jednostavno neće primjenjivati bez potrebe da u svakom pojedinom predmetu ponovno traže utvrđenje nevaljanosti prava EU.

Za sada nema jedinstvenog stajališta da li presude ECJ o tumačenju prava EU ili ocjene valjanosti tog prava imaju učinak prema svima. Sam sud se nije o tom pitanju izričito izjasnio, niti odredbe Ugovora o EU daju presudama takvu snagu, a EU nema učinkoviti mehanizam da prisili nacionalne sudove da stajališta ECJ iznijeta u presudama za tumačenje i ocjenu prava EU uvažavaju u postupcima pred nacionalnim sudovima izvan predmeta u kojemu je tumačenje dano. Nema sumnje da će prihvaćanje presuda kao izvora prava, a time i sa učinkom prema svima, najprije biti prihvaćeno u pravnim sustavim common law –a koji i inače primjenjuje doktrinu stare decisis. U tim sustavima presuda ima učinak na stranke u postupku, ali obrazloženi razlozi za presudu ratio decidendi za niže sudove predstavljaju obvezni presedan. Obzirom da ECJ ne primjenjuje pravo EU nego ga samo tumači, ostaje dvojben izravni učinak presuda tog suda erga omnes.

Postupci po tužbama za naknadu štete zbog izvanugovorne odgovornosti EU su sporovi pune jurisdikcije i po svojoj su prirodi najsličniji tužbama pred nacionalnim sudovima u materiji izvanugovorne odgovornosti, pa su i učinci presuda slični. Ako sud utvrdi da su institucije EU svojim odlukama ili zaposlenici EU u obavljanju svojih dužnosti , povrijedile viši pravni akt EU na štetu tužitelja, u pravilu radeći po principu diskrecijske ocjene pri donošenju odluka, te ako je pri tom povreda višeg pravnog akta očita i značajna, ili dovoljno ozbiljna, time da je prouzročila štetu tužitelju, sud će naložiti EU da, u skladu sa općim načelima zajedničkim načelima prava država članica, naknadi štetu oštećenomu. Presuda ima učinak kakav imaju i inače

18

kondemnatorne presude nacionalnih sudova zemalja članica u sporu za naknadu štete.

Presude u radnim sporovima između EU i njenih službenika sud donosi u aporovima pune jurisdikcije i mogu biti deklaratorne, konstitutivne i kondemnatorne, ovisno o zaštićenom dobru i traženju stranaka, pa te presude imaju učinak kakav presude u radnim sporovima inače imaju u nacionalnim pravima zemalja članica.

Presuda donesene po čl. 300. Ugovora o EU u postupcima povodom zahtjeva Vijeća EU, Komisije EU i država članica za davanje mišljenja o usklađenosti međunarodnog ugovora koji namjeravaju sklopiti sa Ugovorom o EU, a kojom sud proglašava ugovor suprotnim Ugovoru o EU, ima učinak na ugovor koji se zaključi nakon davanja negativnog mišljenja. Međunarodni ugovor u tom slučaju može stupiti na snagu samo nakon izmjena Osnivačkog ugovora. Kako podnošenje zahtjeva za ocjenu usklađenosti nema suspenzivni učinak na postupak zaključenja međunarodnog ugovora, moguće je da se ugovor zaključi za trajanja postupka pred sudom. Takva nova činjenica predstavlja procesnu smetnju za daljnje vođenje postupka, jer je sud nadležan dati mišljenje samo prije zaključenja ugovora, pa će se sud, nakon što utvrdi da je međunarodni ugovor zaključen unatoč vođenju postupka za njegovu ocjenu usklađenosti sa pravom EU, proglasiti nenadležnim za postupanje.

Tijek postupka pred ECJ i Sudom prvog stupnja u pravilu nema suspenzivni učinak na akte EU, ali oba suda tijekom svih postupaka koji se pred njima vode mogu, ako to konkretne okolnosti nalažu, naložiti suspenziju akta EU ili privremenom mjerom do okončanja postupka pred sudom urediti odnose (čl. 242. i 243. Ugovora o EU), time da odluke o suspenziji akta i mjere stupaju na snagu trenutkom njihove objave i imaju učinak određen njihovim sadržajem.

Evropske zajednice i Evropska unija nemaju ustrojen mehanizam ovrhe pravomoćnih presuda, a nalozi iz presuda uglavnom se izvršavaju bez potrebe intervencije polugama prisile. U svakom slučaju ovrha je rezervirana za nadležna tijela zemalja članica. 2.9. METODE TUMAČENJA PRAVA EU U PRESUDAMA ECJ

Evropski sud je tumačeći pravo EU u prethodnim postupcima po čl. 234. Ugovora o EU razvio specifične metode tumačenja, koje su dijelom rezultat činjenice da je Evropsko pravo još uvijek pravo u fragmentima, pa je važno kako će se pravna pravila povezati u jedinstvenu cjelinu popunjavanjem pravnih praznina. Pravo EU po svom nastanku i strukturi različito je i od nacionalnih prava zemalja članica i od međunarodnog prava, što je uvjetovalo prihvaćanje specifičnih metoda tumačenja tog prava. Sud se nije u svojim odlukama izričito izjasnio o metodama kojima se služi u tumačenju prava, ali je rad suda bio često predmetom izučavanja samih sudaca i samostalnih odvjetnika koji su u svojim stručnim radovima izvan sudskih predmeta pojašnjavali metode kojima se sud služi u interpretiranju prava.

19

Nema sumnje da se ECJ u tumačenju prava prvenstveno služi svim klasičnim metodama tumačenja prava koji su razvijeni u pravosudnim sustavima zemalja članica EU, bez obzira na raznolikost pravnih sustava zemalja članica u kojima su pojedini suci školovani. Sud je pored klasičnih metoda razvio neke tom sudu posebno svojstvene, metode tumačenja prava, pa se njegove metode tumačenja mogu svesti na doslovno, povijesno, kontekstualno i teleološko22 tumačenje prava.

Doslovno tumačenje uvijek je prvo od kojega polazi svaki sud, jer ono što je izričito propisano tumači se onako kako propis određuje. Kada je u pitanju pravo EU, sud polazi prvenstveno od teksta Ugovora kao primarnog prava EU. Kako taj tekst ima posebni stil, u kojemu su korišteni termini koje nije lako doslovno protumačiti, sudac, čitajući Ugovor, mora poći od duha samoga Ugovora. Pravni propisnici EU u pravilu nemaju pojmovnik u svojemu uvodu, pa dolazi do potrebe tumačenja korištenih nejasnih termina češće nego u tumačenju termina nacionalnih propisnika zemalja članica. Doslovno tumačenje propisa rezultira uskom konstrukcijom i primjenljivošću teksta.

Dodatnu poteškoću čini okolnost da se propisi Unije objavljuju u više autentičnih verzija na svim službenim jezicima zemalja članica, što je ne jednom rezultiralo različitim doslovnim tumačenjem istog propisnika u raznim zemljama članicama. Sud je više puta imao priliku izjasniti se o načinu na koji se u tom slučaju tumači pravilo, pa je tako u predmetu Boucherau 23 u slučaju razlike u jezičnim verzijama istog propisa odredio da pravilo mora biti protumačeno pozivom na opću shemu propisa kojemu pravilo pripada.

U svakom slučaju doslovno tumačenje propisa EU češće se primjenjuje u slučaju detaljnog reguliranja pojedinih odnosa, kakvo se na primjer susreće u slučaju materiji carinske i poljoprivredne politike.

Povijesno tumačenje uključuje utvrđivanje povijesnog konteksta u kojemu je donesen propis i prave volje autora propisa u vremenu i prostoru donošenja propisa. Takvo tumačenje olakšano je u onim slučajevima kada su u preambuli propisa navedene okolnosti u kojima se propis donosi, razlozi donošenja propisa i ciljevi koji se žele postići. Ako je propis bez obrazloženih razloga i povoda za njihovo donošenje i oznake ciljeva koji se žele postići, te ako mu je sadržaj teksta nejasan i nedostatan za doslovno tumačenje, sud će morati provesti temeljno prethodno ispitivanje o pravoj volji zakonodavca.

Kada se ima na umu da su Ugovori o evropskim zajednicama, a često i sekundarno pravo EU rezultat kompromisa zemalja članica, tada sud u njihovom tumačenju mora uzeti u obzir okolnosti pod kojima su takvi pravni akti dogovoreni. Sudionici dogovora nemaju uvijek iste ciljeve u pregovaranju, često su im ciljevi suprotstavljeni, a konačni tekst predstavlja minimum kompromisa prihvatljivog za sve pregovarače. U tumačenju prava koje je nastalo kao rezultat takvog pregovaranja nije moguće poći od volje pregovarača, jer je ona različita od pregovarača do pregovarača. Kako se prilikom pregovaranja ne ističu izričito ciljevi koji se žele ostvariti budućim pravnim aktom, a prvenstveno Ugovorom, ponekad se prava volja i

22

Nevil Braun and Tom Kennedy, The court of justice of the European communities 23

Case 30/77R. v Bouchrau ( 1977) ECR 199, 2.CML.R. 800

20

željeni cilj pregovarača može utvrditi tek analizom prijedloga za ratifikaciju prihvaćenog Ugovora u parlamentima zemalja članica.

Moguće je i sam sud i njegov rad analizirati u povijensom kontekstu. Tako je sud u razdobljima stagniranja integracijskog procesa agresivno, ponekad bez valjane podloge u Ugovorima, poticao integraciju donoseći presude koje su bile predmetom kritike ne samo zemalja članica nego i institucija zajednica. Rezultat takvih, u biti pravno-političkih nastojanja suda, često je bilo kreiranje novih normi sekundarnog prava zajednica temeljenih na obrazloženjima presuda.

Kontekstualno tumačenje uključuje analizu cjelokupnog pravnog sustava EU, i tumačenja pojedinog propisa u međusobnoj korelaciji. Sud se u svojim odlukama često pozivao na kontekstualni pristup, bilo pozivajući se na opću shemu Ugovora, na sve propise koji uređuju jedinstveno tržište, generalnu shemu Ugovora u cjelini, svrhu i generalnu shemu Ugovora u cjelini i slično. Ostaje za procjenu što predstavlja generalnu shemu ugovora ili što znače druge panel formulacije iz presuda, jer to nije uvijek vidljivo iz njihovog obrazloženja. U slučaju kada Ugovor ili koji drugi propisnik uređuje kakav izuzetak od konteksta konkretnog propisa ili konteksta cjelokupnog prava EU, izuzetak se tumači doslovno i usko, a u slučaju dvojbe smatra se da pravilo o izuzetku nije primjenjivo na konkretni slučaj.

Komparativno pravo kao pomoć u tumačenju očekivana je metoda tumačenja prava EU, i to ne samo zbog toga što Evropski sud čine svojevrsni zastupnici nacionalnih pravnih sustava zemalja članica. Pravo EU, bez obzira na određene razlike u pravnim sustavima zemalja članica, temelji se na istim zasadama još od Rimskog prava. Neki termini, makar u pravu EU nigdje nisu posebno definirani, imaju općeprihvaćen sadržaj u svim zemljama članicama i podrazumijevaju se sami po sebi bez potrebe tumačenja.

Ugovor ponekad i sam upućuje na primjenu općeprihvaćenih načela zemalja članica, primjerice u slučajevima pozivanja na temeljne doktrine i opće pravne principe. Generalni principi su utemeljeni u pravnim sustavima zemalja članica i njihov se sadržaj podrazumijeva, pa sam sud rijetko posebno tumači što konkretno podrazumijeva pojam generalnih pravnih principa. Može se općenito naglasiti da sud spominje temeljne doktrine prava Unije, temeljne principe prava i temeljne principe prava Unije. Definiciju temeljnih principa prava ne može se naći u pravu Unije, nego prije u pravima zemalja članica, pa komparativno pravo u tom slučaju može poslužiti za tumačenje prava primjenom kojeg općeprihvaćenog principa.

S druge strane evropsko pravo uvodi posebnu terminologiju koja nije svojstvena niti jednom od pravnih sustava zemalja članica, pa traženje odgovarajućeg pojma u pravnom sustavu pojedinih zemalja nije moguće. Evropska unija stvara svoju pravnu stečevinu koja uključuje temeljnu doktrinu prava Unije i temeljne principe tog prava. Kada se sudac ECJ suoči sa pravnim pitanjem za koje nema odgovora u tekstu Ugovora o EU ili drugog mjerodavnog pravnog pravila, tada poseže za temeljnim principima prava.

Teleološko tumačenje prava EU najveća je novost u odnosu na metode tumačenja prava prihvaćene od strane sudova i tribunala zemalja članica. Tumačenje uključuje utvrđivanje cilja i svrhe koju dotična pravna norma treba postići,

21

pa je za primjenu te metode potrebno analizirati preambulu odgovarajućih propisa. Pravo EU po toj metodi treba tumačiti prvenstveno prema cilju i svrsi proklamiranim u preambulama Ugovora o evropskim zajednicama, odnosno odredbama Ugovora o EU.

Cilj i svrha uspostave Unije formulirana je ponajprije u normama primarnog

prava EU, prije ostalog u odredbi čl. 2. Ugovora o EU, pa će sudac u slučaju sumnje o načinu tumačenja norme prava EU posegnuti za proklamiranim ciljem i u tom svijetlu tumačiti manjkavu normu ili popuniti pravnu prazninu. The Community shal have as its task, by establishing a common market and an economic and monetary union and by implementing common policies activities refered to in Articles 3. and 4, to promote throughout the Community a harmonius, balanced and sustainable development of economic activities, a high level of employment and of social protection, equality between men and women, sustainable and noninflationary growth, a high degree of competitiveness and convergence of economic performance, a high level of protection and improvement of the quality of the enviroment, the raising of the standard of living and quality of life, and economic and social cohesion and solidarity among Member States.

Koristeći teleološku metodu ECJ se prometnuo u svojevrsnog tvorca prava EU, primjerice uvodeći u pravni sustav EU doktrinu direktnog efekta i doktrinu nadređenosti prava EU pravima zemalja članica, za što objektivno nije bilo temelja u primarnom pravu EU, i zbog čega je sud trpio česte kritike zemalja članica.

Teleološka metoda tumačenja prava EU zahtijeva od sudaca široko

promišljanje i analizu cjelokupnog evropskog pravnog sustava do sada u pravilu nepoznatu u pravosudnoj praksi tribunala i sudova zemalja članica.

Kombinacijom navedenih metoda, služeći se pravničkim instinktom, ECJ već pola stoljeća ne samo što tumači pravo EU, nego i popunjava pravne praznine. Zato sudska praksa ECJ predstavlja dio pravne stečevine EU koju nužno moraju izučavati ne samo sudionici u postupcima pred ECJ nego i pravnici zemalja članica. Upravo nacionalni sudovi zemalja članica primjenjuju uz nacionalno pravo i pravo EU, i ne smije se dogoditi da zbog različitog tumačenja i primjene prava EU u stvarnosti egzistira toliko različitih prava EU koliko ima zemalja članica EU. 3. ANALIZA PRIMJENE EVROPSKOG PRAVA U PREDMETU KECK

3.1. SLOBODA KRETANJA ROBA I TUMAČENJE ČL. 28. (ex 30.) UGOVORA O EU

Sloboda kretanja roba i sloboda pružanja usluga, zajedno sa slobodom kretanja osoba i kapitala čine samu bit Ugovora. Slobode proklamirane u načelima Ugovora (čl. 2.-16) određuju zadaću Unije da promovira u cjelokupnoj uniji harmoničan, ujednačen i održiv razvitak ekonomskih aktivnosti, visoki stupanj

22

zaposlenosti i socijalne zaštite. Zajedničko tržište je osmišljeno kao jedna od metoda kolja vodi ostvarenju proklamiranih ciljeva i ujedno kao stupanj u razvitku do konačnog cilja, uspostave unutarnjeg tržišta kao područja bez unutrašnjih granica, u kome se, sukladno odredbama Ugovora, osigurava slobodan promet roba, osoba, usluga i kapitala(čl. 14. st. 2. Ugovora).

Odredbe Ugovora mogu se tumačiti na dva različita načina, a radi postizanja istog cilja: bilo kao mjere protiv državnog protekcionizma ili kao mjere neograničene slobode trgovanja temeljenog na ekonomskom liberalizmu. Antiprotekcionistički pristup u čitanju Ugovora odgovara decentraliziranom federalnom pristupu zajednici, u kojemu je državama dopušteno reguliranje svih segmenata u onoj mjeri u kojoj mjere nisu prihvaćene u protekcionističke svrhe. Čitanje ugovora uz ekonomsko liberalni pristup uključuje centralizirane i koncentrirane ovlasti Unije. Unitaristički i federalni pristup Ugovoru i samoj Uniji međusobno se isprepliće, pa ih i ECJ u različitim razdobljima i sukladno prilikama ravnopravno primjenjuje.

Analiza prava EU i sudske prakse vezane uz slobodu kretanja roba zahtjeva prethodno utvrđivanje što se u pravu Unije smatra robom u kontekstu sloboda kretanja roba. Pojam robe u Ugovoru nije definiran, a u sudskoj praksi se često za robu ravnopravno koristi i pojam proizvod. Jedna od mogućih definicija je ona iz predmeta Walonia waste24 u kojemu je roba definirana kao proizvod mjerljiv u novcu i podoban biti predmetom komercijalne transakcije. Istovremeno je pod pojam robe u smislu odredbe čl. 28 (ex 30) Ugovora sud odustao od novčane mjerljivosti „proizvoda“ pa je pod pojam robe svrstao i otpad koji nije moguće reciklirati i ima negativnu novčanu vrijednost, jer stvara trošak u zbrinjavanju, odredivši da je roba i objekt koji se prevozi preko granice za svrhe komercijalnih transakcija. Da pojam robe nije jednoznačan, određeno je u jednom drugom predmetu u kojemu je prijenos televizijskih signala svrstan u usluge, dok je elektricitet koji se prenosi električnim nosačima označen kao roba.

Slobodan promet roba ponekad je teško razgraničiti i od prometa kapitala i pravila o prekograničnom plaćanju. Tako se kovanice novca u opticaju smatraju kapitalom, dok su primjerice , temeljem odluke ECJ, britanske srebrne kovanice od pola krune, koje doduše nisu legalno sredstvo plaćanja, ali se u The Bank of England mogu zamijeniti za aktualne valute , svrstane u robu koja potpada pod odredbu čl. 28. (ex 30.) Ugovora o EU25, a ne pod pojam kapitala i prekograničnog plaćanja.

Bez obzira kako široko generalno tumačili pojam robe, valja imati na umu da je definicija pojma robe za određene potrebe u Ugovoru ograničena i ima drugi smisao od opće definicije robe. Jedno od ograničenja tog pojma uneseno je u Ugovor za potrebe uspostave carinske unije, pa se pojam robe u čl. 23. Ugovora definira kao proizvod koji potječe iz zemlje članice i koji dolazi iz trećih zemalja koji je u slobodnom prometu u zemljama članicama, time da će kvantitativne restrikcije biti eliminirane u prometu robe između zemalja članica, a ne i između EU i trećih zemalja. Pri uvrštenju proizvoda pod navedeni pojam je odlučno porijeklo robe, a ne nacionalna pripadnost vlasnika robe. Neke robe imaju specifičan tretman bilo po samim osnivačkim ugovorima ili tumačenjem prava Unije od strane ECJ, pa se na njih također ne odnosi pravilo iz čl. 28. 24

Case C-2/90 Kommission v Belgium ( 1992 ) ECR I-4431 25

Case 7/78 R v Thompson, Johnson and Woodiwis (1978) ECR 2247

23

Slobodan promet roba unutar Unije neće se ostvariti sam po sebi, prvenstveno

zbog kontinuiranih protekcionističkih nastojanja zemalja članica , pa Unija poduzima za ostvarenje zacrtanog cilja razne zakonodavne i druge mjere. Najefikasnije sredstvo za promicanje slobode prometa roba je ukidanje carinskih zapreka unutar Unije primjenom čl. 23.-25. Ugovora o EU, te zabrana necarinskih mjera količinskih ograničenja uvoza i izvoza i mjera sa istovrsnim učinkom. Tema ovoga rada nije uspostava carinske unije, jer se ECJ u predmetu Keck nije bavio carinskim nego necarinskim mjerama zemalja članica. Zato se samo napominje da carinska unija uključuje zabranu uvoznih i izvoznih carina ili davanja sa istovrsnim učinkom za promet roba unutar Unije. 3.2. ZABRANA KOLIČINSKIH RESTRIKCIJA UVOZA I MJERA ISTOVRSNOG UČINKA

Mjerodavna odredba Ugovora o EU Čl. 28. Ugovora o EU Guantitative restrikcions on imports and all measures having equivalent efekt shall be prohibited between Member States.

Slobodan promet roba unutar EU osim zabrane carinskih barijera u bitnomu je osiguran zabranom necarinskih uvoznih mjera (čl. 28 Ugovora) i odredbom o slobodnom izvozu roba između država članica. Odredba je od strane ECJ uglavnom tumačena kao odredba usmjerena na aktivnosti država članica, jer se odredbe o slobodnom kretanju roba tiču samo javnih mjera. Eventualni izuzetak može se naći kada su u pitanju mjere zaštite intelektualnog vlasništva u nelojalnoj utakmici, iako i u tom slučaju predmetom napada nisu sama ponašanja privatnih stranaka nego ponovno nacionalne mjere koje privatnim strankama omogućavaju određeni način korištenja intelektualnog vlasništva.

Pojam količinskih restrikcija i mjera sa istovrsnim učinkom nije definiran Ugovorom o EU. Od sekundarnog prava EU koje se bavilo ovom materijom valja spomenuti Direktivu Komisije EU 70/5026 koja je nabrajanjem primjera nacionalnih mjera dala naznake pojma mjera sa učinkom istovrsnim količinskim restrikcijama (MEQR), pa navodi da su to primjerice: minimalne i maksimalne cijene određene za uvozne proizvode, nepovoljnije cijene za uvozne proizvode, uvjeti plaćanja za uvozne proizvode koji su različiti od onih za domaće proizvode, smanjenje količine uvoza kroz povećanje njihove cijene, propisivanje uvjeta pakiranja, sastava, identifikacije, veličine, težine i slično, koji se primjenjuju na uvezenu robu ili koji su različiti i teže ostvarivi nego oni u slučaju domaće robe, promicanje domaće robe za razliku od uvozne. Direktiva više nije na snazi, ali i dalje predstavlja glavnu inspiraciju o načinu tumačenja pojma mjera sa istovrsnim učinkom.

ECJ se pokazao sklonim širokoj interpretaciji pojma mjera sa istovrsnim učinkom. U tom pogledu je interpretacijom, i takozvanom negativnom harmonizacijom kroz ocjenu nedopuštenih mjera država članica pretekao legislativnu

26

Commission directive 70/50/EEC , Brussels , 22. 12. 1969. godine donesene na temelju čl. 33. Ugovora

24

harmonizaciju prava EU27, pa se tek iz prakse ECJ može zaokružiti shvaćanje pojma mjera sa istovrsnim učinkom. U svakom slučaju pojam mjera sa istovrsnim učinkom uključuje mjere Unije jednako kao i mjere zemalja članica, iako su ove potonje u većini slučajeva bile predmetom napada pred ECJ.

Jedno od prvih tumačenja pojma mjera sa istovrsnim učinkom ECJ je dao u presudi Dassonville28. Predmet Dassonville nastao je u povodu kaznenog postupka zbog povrede belgijske pravne norme koja je obvezivala da dobra koja nose oznaku porijekla mogu biti uvezena u Belgiju ako nose odgovarajući certifikat zemlje porijekla. Dassonville je u Belgiju uvozio Škotski viski iz Francuske bez odgovarajućeg propisanog certifikata i bio optužen i procesuiran zbog kršenja propisa. Okrivljeni se branio tvrdeći da je belgijski propis protivan čl. 30. (sada 28.) Ugovora o EU. Sud je našao da je mjera belgijskih vlasti mjera sa učinkom istovrsnim količinskim ograničenjima, formulirajući da je MEQR:

1. svaka mjera poduzeta od strane zemalja članica koja ima snagu spriječiti trgovinu unutar Unije, direktno ili indirektno, stvarno ili potencijalno, smatrat će se mjerom sa istovrsnim učinkom mjerama kvantitativne restrikcije i

2. razumna ograničenja neće se smatrati protivnima odredbi čl. 28. (ex 30.) Ugovora.

Sud je, dakle, postavio dva bitna elementa za ocjenu MEQR:

-nije bitna namjera zemlje članice propisivanjem mjere ograničiti trgovinu, nego stvarni efekt ograničenja, -opravdanom mjerom smatrat će se ona koja ima efekt razumnog ograničenja, ali u tom predmetu pojam pravila razuma u propisivanju ograničavajućih mjera još nije bio definiran, time da je objašnjenje uslijedilo u nekim kasnijim predmetima o čemu će biti riječi u nastavku.

U sudskoj praksi iskristalizirala su se četiri tipa diskriminacijskih barijera trgovini: uvozne i izvozne restrikcije29, promoviranje domaćih proizvoda od strane nevladinih ili privatnih tijela 30 (Buy Irish), propisivanje cijena31 i poduzimanje privatnih akcija koje po strukturi predstavljaju nacionalne mjere32

27

, ( Wils W.P.J.: The Search for the Rule in Article 30 EEC : Much Ado About Nothing ( 1993), 18 EL Rev, 475- citirano prema Paul Creig , Grein de Burca ) 28

Case C-8/4 Proceueur du Roi v Dassonville ( 1974 ) ECR 837 29

Case C-8/4 Proceueur du Roi v Dassonville ( 1974 ) ECR 837. 30

Case C-249/81 Kommission v Ireland, (1982) ECR 4005 Nastojeći promovirati irske proizvode Irska vlada je uvela određene mjere sa namjerom da preusmjeri tri posto potrošačkog novca sa uvoznih na domaće proizvode. Pri tom je prihvatila niz mjera uključujući informacije upućene potrošačima koji su proizvodi izvorni irski, potičuću korištenje simbola „Buy Irish“ za robu proizvedenu u Irskoj, te organizirajući javne kampanje putem Irske Robnog Vijeća u korist irskih proizvoda, osmišljene da potiču potrošače na kupnju irskih proizvoda. Prve dvije mjere su bile zabranjene od Irske vlade, ali komora je nastavila sa svojim aktivnostima promocije. EU Komisija je pokrenula postupak protiv Irske vlade tvrdeći da je kampanja bila MEQR. Obrana irske vlade temeljila se na tvrdni da nije nikada donosila mjere za svrhe iz čl. 28. (ex 30.) Ugovora te da ne financira za te svrhe komoru. Sud se nije zadržao na formalnoj vezi irske vlade i gospodarske komore i formalnom načinu financiranja komore. Ocijenivši način na koji je irska vlada bila involvirana u rad komore, ustvrdivši da iako mjera usvojena od strane zemalja članica nema obvezujući efekt, može biti

25

Domišljatost nacionalnih zakonodavstava može ovaj popis proširiti i na koje

druge mjere koje imaju snagu spriječiti trgovinu unutar Unije, direktno ili indirektno, stvarno ili potencijalno. 3.3. OPRAVDANE KLIČINSKE RESTRIKCIJE UVOZA I MJERE ISTOG UČINKA

Četiri slobode u trgovanju unutar Unije ne isključuju sasvim dopustivost reguliranja unutarnjih tržišta zemalja članica i prekograničnu trgovinu unutar unije propisivanjem barijera slobodnoj trgovini, jer su neke mjere nužne u javnom interesu. Ipak mjere koje se donose u javnom interesu ne smiju biti takve da uzrokuju veće probleme od onih vezanih uz povredu javnog interesa i ne smiju biti poligon za zaštitu pojedinačnih interesa privatnih interesnih skupina. Opravdani izuzeci od zabrane količinskih restrikcija i mjera istog učinka mogu se u bitnomu podijeliti na one uređene Ugovorom o EU i one koje je kreirao ECJ. A) Ugovor o EU sadrži listu izuzetaka koji dopuštaju zemljama članicama da ometu slobodnu trgovinu za postizanje odgovarajućih legitimnih ciljeva. Čl. 30. Ugovora (ex 36.) The provision of Articles 28. and. 29. shall not preclude prohibitions or restrictions on imports, exports or goods in transit justified on grounds of public morality33, publ ic policy34 or public security35; the protection of healt and life of humans, animals or plants36 ; the protection of national treasures possesing artistic, historic or archeological value; or the protection of industrial and commercial property. Such prohibitions or restrictions shall not however, constitute a means of arbitrary discrimination or a disguised restriction on trade between Member States.

Temeljno je pravilo da mjera restrikcije mora biti opravdana, te da konačni sud o opravdanosti mjere nije u jurisdikciji tijela zemlje članice nego Unije, odnosno ECJ. Tako je ECJ, tumačeći odredbu Ugovora o opravdanim izuzecima, našao primjerice da zemlje članice ne mogu isključiti ekonomski sektor od slobodnog prometa roba pozivajući se na javni poredak, javnu sigurnost i javno zdravlje. Takav zaključak ipak nije generalno unaprijed zadano pravilo, pa je formuliran izuzetak od izuzetka,

primjerena na usmjeravanje ponašanja trgovaca i potrošača u toj zemlji, i zato smatrana mjerom istog učinak kao mjera količinskih restrikcija, a obzirom na okolnosti da je mjera komore poduzeta nedugo nakon mjere vlade za promociju domaćih proizvoda, rad komore ocijenjen je usklađenim sa radom vlade, a sa efektom učinka na trgovinu između zemalja članica.

31 Case C-181/82 Roussel Labaratoria BV v The State of Nederlands ( 1983 ) ECR 3849

32

Case C-222/82 Aple and Pear Development Council K.J.Lewis Ltd ( 1983) ECR 4083

33

Case C-121/85, Conegate Ltd v Commissioners of Customs and Excise ( 1986) ECR 1007

34 Case C-231/83,Cullet v Center Leclerc ( 1985) ECR 305

35

Case C-72/83 Campus Oil Ltd Minister for Industry and Energy ( 1984) ECR 2727

36

Case C-174/82 Officier van Justitie v Sandoz BV ( 1983 ) ECR 2445

26

sudskim opravdanjem mjere istovrsne mjeri količinskih ograničenja trgovine, koja je donesena od strane Irske vlade pozivom na zaštitu javnog interesa u slučaju irskih rafinerija u predmetu Campus Oil37. Tumačeći odredbu čl. 30. Ugovora sud je, doduše ne uvijek dosljedno, vodio računa da je zabrana količinskih ograničenja temeljno pravilo, a razlozi za opravdanje mjera količinskih ograničenja izuzetak koji treba tumačiti usko, vodeći računa o konačnom cilju, uspostavi jedinstvenog evropskog tržišta.

B) ECJ je u svojoj praksi razvio pravila o izuzecima od zabrane stvaranja barijera slobodnoj trgovini za koja se ne može naći uporište niti i Ugovoru niti u sekundarnom pravu EU. Tako je u već spomenutom predmetu Dassonville38sud dao elastično viđenje čl. 28. Ugovora o EU pozivom na izuzetak na temelju razumnog pravila, iako je propustio elaborirati što predstavlja pojam razumnog pravila.

Nešto kasnije ECJ je dao svoju najvažniju odluku u pogledu dopustivih mjera ograničenja slobodne trgovine u predmetu Cassis de Dijon39. Njemačka pravila koja su bila predmetom napada odnosila su se na zabranu prodaje likera koji sadrži postotak alkohola ispod odgovarajućeg stupnja. Mjera je primijenjena na francuski liker kada je uvoznik iz francuske pokušao uvesti u Njemačku liker koji nije zadovoljavao propisane standarde i bila je napadnuta pred ECJ. Sud je u bitnomu našao da zapreke za slobodno kretanje roba unutar Unije koji rezultiraju u disparitetu između nacionalnih propisa o trgovini predmetnim proizvodom, moraju se uzeti u obzir sve dotle dok propis može biti prepoznat kao potreban radi opravdanja nužnih zahtjeva, osobito zahtjeva učinkovite porezne kontrole, zaštite javnoga zdravlja, poštenog trgovinskog prometa i zaštite potrošača. Pravila o opravdanosti ograničenja slobodnog prometa roba iz čL. 30. Ugovora ne primjenjuju se međutim kada je zaštićeni legitimni interes harmoniziran pravom Unije, jer se podrazumijeva da je harmonizacijom prava Unije u zaštiti kojega legitimnog interesa zaštićen legitimni interes na području cijele Unije.

Pozivanje zemlje članice na dopušteno ograničenje slobodne trgovine po čl. 30. Ugovora uz opravdanje da se pravo krši i u kojoj drugoj zemlji članici nema zaštitu pred ECJ 40.

Sud je u svojoj praksi razvio i pravila na kojima se mora temeljiti mjera da bi se smatra dopustivom, ostavivši otvorenom listu izuzetaka. Prirodu izuzetaka je teško objasniti, kao što je teško utvrditi da li se sud pri kreiranju pojma opravdanih mjera u pojedinim slučajevima rukovodio temeljnim ljudskim pravima zaštićenim Poveljom o ljudskim pravima ili kojim drugim temeljnim principima o najvišim zaštićenim dobrima, pravilima razuma ili pak temeljnim principima prava Unije. Neovisno o tomu na čemu počivaju odluke ECJ, može se reći da mjere koje donose zemlje članice, a koje objektivno predstavljaju zapreku slobodnoj trgovini, moraju u konkretnom smislu biti proporcionalne. To znači da prije ostalog moraju biti prikladne i pogodne u odnosu na zaštićeno opće dobro i postavljeni legitimni cilj. Nacionalne mjere moraju biti nužne za zaštitu kojih opravdanih legitimnih interesa, što

37

Case C-72/83 Campus Oil v Minister for Industry and Energy ( 1984) ECR 2727 38

Case C- 8/74 Procureur du Roi v Dassonville ( 1974 ) ECR 837 39

Case C-120/78 Rewe Centrale AG v Bundesmonopolverwaltung fur Branntwein ( 1979) ECR

649 40

Case C-57/94 , Hedley Lomas ( 1996) ECR

27

pretpostavlja da ne postoji koji drugi način zaštite legitimnog cilja koji bi u manjoj mjeri priječio trgovinu unutar Unije. Konačno, mjere moraju biti stvarno proporcionalne u svim svojim aspektima, kako u odnosu na posljedice i cijenu na nacionalnom nivou i na nivou unije, tako i u odnosu na ostale prednosti i štete koje mjera u cjelini donosi. Ocjena stvarne proporcionalnosti mjere može se donijeti samo osjetljivim mjerenjem različitih, često suprotstavljenih interesa u pojedinačnom slučaju, što predstavlja veliki test i za nacionalne sudove i za ECJ. 3.4. NEDISKRIMINIRAJUĆA OGRANIČENJA UVOZA PROPISIVANJEM UVJETA PRODAJE

Pred KECK judikatura

U dosadašnjem izlaganju je iznijeto zakonodavno okruženje nadopunjeno sudskom praksom ECJ koje je prethodilo stajalištu suda iznijetom u presudi u predmetu KECK. Kako je naprijed rečeno, formula opravdanih mjera ograničenja u prometu robom dana je vrlo široko u predmetu Dassonville, odredivši da je MRQR svaka mjera poduzeta od strane zemalja članica koja ima snagu spriječiti trgovinu unutar Unije, direktno ili indirektno, stvarno ili potencijalno. Ipak i takve mjere moraju se uzeti u obzir sve dotle dok se mogu podvesti pod razumne, odnosno dok mogu biti prepoznate kao potrebne radi opravdanja nužnih zahtjeva, osobito zahtjeva učinkovite porezne kontrole, zaštite javnoga zdravlja, poštenog trgovinskog prometa i zaštite potrošača.

Sudska praksa koja se nastavljala na formule Dassonville i Cassis de dijon odnosila se na nedopuštene mjere ograničavanja slobodne trgovine država članica vezane uz karakteristike same robe, njezin sadržaj, način pakiranja, veličinu i slično , pri čemu je zauzeto temeljno polazište da se svaka roba, koja je zakonito proizvedena i prodavana u jednoj državi članici, može bez daljnjih ograničenja (uz dopustive iznimke) prodavati diljem Unije (equal - burden rules). Ovo temeljno pravilo koje vrijedi za svojstva robe trebalo bi vrijediti i u odnosu na uvjete prodaje robe, jer nema sumnje da propisivanje posebnih uvjeta prodaje na nacionalnim razinama može bitno otežati promet robe unutar Unije. Unatoč tomu ECJ je u pogledu uvjeta prodaje zauzeo drugu crtu razmišljanja dopustivši da nacionalne vlade određuju uvjete prodaje koji objektivno utječu na slobodan promet dobara unutar unije, pod pretpostavkom da se radi o nediskriminirajućim nacionalnim mjerama.

Za razumijevanje stajališta suda formulirano u predmetu Keck treba poći od ranih predmeta koji su se bavili problemom nediskrimnirajućih uvjeta prodaje. Tako je u predmetu Cineteque41 ocijenjeno da mjera francuske vlade koja se ticala zabrane prodaje videa i filmskih otisaka unutar roka od jedne godine od kada je film pušten u distribuciju ne predstavlja zabranjenu mjeru po čl. 28 (ranije 30) Ugovora. Francusko pravo zabranjivalo je prodaju videa i filmskih otisaka unutar prve godine od stavljanja filma u opticaj, sa svrhom da ne odbije gledatelje od odlaska u kina i sa namjerom da zaštiti profitabilnost

41

Cases 60/84 i 61/84 , Cineteque SA v Federation Nacionale des Cinemas Francais ( 1985 ) ECR 2605

28

kinematografske produkcije. Pravilo se odnosilo na domaće i strane proizvode, i bilo je napadnuto od strane distributera videa kao zabranjena mjera po čl. 30. (sada 28) Ugovora. Sud je našao da pravila mnogih zemalja članica imaju slične mjere, sa istom svrhom zaštite kinematografa, i da takva mjera ne spada u nedopuštene mjere. Ako se mjera odnosi bez razlike na video kazete proizvedene u tuzemstvu kao i na one uvezene, njena namjera nije uplitanje u slobodnu trgovinu. Pravilo na prvi pogled spada pod zabranjene mjere iz čl. 30. (sada 28.) Ugovora, ali se može smatrati pravovaljanom ako za nju postoji objektivno opravdanje koje je prihvatljivo po pravu Unije i pod uvjetom da je metoda za postizanje cilja proporcionalna42.

Sud je našao da su mjere jednake primjene izvan dometa odredbe čl. 30. Ugovora, pri čemu nije prihvatio stajalište samostalnog odvjetnika Slynna da i takve mjere predstavljaju nedopustivu barijeru trgovanju robom.

Ideja je razvijena u predmetu Torfaen43 u kojemu se obrazloženje temelji na istoj tezi, da nacionalna mjera Velike Britanije o zabrani prodaje na malo nedjeljom izuzev prodaje određenih proizvoda doduše na prvi pogled spada pod zabranjene mjere iz čl. 30. (sada 28.) Ugovora, ali se može smatrati pravovaljanom, jer za nju postoji objektivno opravdanje koje je prihvatljivo po pravu Unije i pod uvjetom da je metoda za postizanje cilja proporcionalna. Pred nacionalnim sudom B&Q su bili optuženi zbog kršenja nacionalnog propisa koji zabranjuje prodaju na malo nedjeljom, izuzev određenih vrsta proizvoda. Optuženi su među ostalim prigovorili da je mjera temeljem koje su optuženi mjera sa istovrsnim učinkom kao i količinske restrikcije (MEQR) i da je time zabranjena po čl. 30. Ugovora o EU. Učinak mjere je smanjenje ukupnog prometa za 10%, što odgovara smanjenju uvoza iz drugih zemalja članica. Sud je nakon konstatiranja da se mjera odnosi proporcionalno na domaće i uvozne proizvode, te nakon pozivanja na stajališta iz predmeta Cineteqe i Oebel, konstatirao da prema ranijim presudama ECJ nacionalne mjere koje se tiču ograničenja vremena rada, dostave i prodaje kruha i konfekcijske industrije, predstavljaju zakoniti dio ekonomske i socijalne sigurnosti i u okviru je javnog interesa zaštićenog Ugovorom. Ista pravila moraju važiti i za nacionalne mjere u vezi uvjeta maloprodaje. Organizacija maloprodaje može biti organizirana ovisno o sociokulturnim prilikama, pa može biti uređena nacionalnim pravom, a mjere poduzete u navedenoj maniri nisu poduzete radi utjecaja na trgovinu među državama članicama. Sud je dakle našao da se radi o proporcionalnoj mjeri i dopuštenoj po pravu Unije. 3.5. DOPUSTIVO REGULIRANJE UVJETA PRODAJE - FORMULA KECK

U predmetu KECK sud se najjasnije očitovao o mjerama zemalja članica o uvjetima trgovanja unutar Unije. Državne mjere koje ni izravno ni neizravno ne diskriminiraju ne smatraju se mjerama protivnim pravilima tržišnih sloboda, ako one ni izravno ni neizravno ne utječu na prekogranični promet roba, osoba, usluga i kapitala. Svoje stajalište sud je definirao u „ izreci „ presude: Svaka mjera koja je podobna spriječiti trgovinu unutar Unije, direktno ili indirektno, stvarno ili potencijalno, smatrat će se mjerom sa učinkom jednakim mjerama količinskih ograničenja, zabranjenom između zemalja članica po čl. 30l (sada 28l) Ugovora.

42

Paul CRAIG, Grein de burca , str. 644 43

( Case 145/88 Torfaen BC v B&Q pic ( 1989) ECR 3851

29

Ova definicija obuhvaća zapreke slobodnoj trgovini robom koja, u nedostatku harmonizacije zakonodavstva, predstavlja rezultat primjene mjere na robu koja dolazi iz druge zemlje članice gdje je zakonito proizvedena i prodavana, i propisuje odgovarajuće posebne obveze za plasman te robe (kao što su one koje se tiču označavanja, oblika, veličine, težine, sastava, predstavljanja, etiketiranja, pakiranja). To vrijedi čak i ako su takva pravila bez razlike primjenjiva na sve proizvode osim ako je njihova primjena opravdano odstupanje od slobodnog prometa roba precedentima po osnovi javnog interesa.

Nasuprot tomu, neće se smatrati da primjena nacionalnih restriktivnih mjera ili zabrane određenih načina trgovine na proizvode iz drugih zemalja članica ometa slobodnu trgovinu između zemalja članica, sve dotle dok se te odredbe primjenjuju na sve sudionike koji trguju na tuzemnom tržištu i tako dugo dok ti propisi utječu na isti način, pravno i faktički, na prodaju domaćih proizvoda i onih iz drugih zemalja članica. Pod uvjetom ispunjenja tih pretpostavki, primjena tih propisa o prodaji proizvoda iz drugih zemalja članica koja udovoljava zahtjevima koje propisuje ta ista država, nije sama po sebi takva da predstavlja ograničenje ili zatvaranje pristupa proizvodima na tržište ništa više nego što onemogućuje pristup domaćim proizvodima . Zato takva pravila ne spadaju pod zabranjene mjere iz čl. 30. (sada 28). Ugovora o EU.

Prethodni postupak za tumačenje prava Unije pokrenuo je nacionalni sud Francuske The Tribunal de grande instance de Strasbourg radi davanja mišljenja u kaznenom postupku koji se pred tim sudom vodio odvojeno protiv dvaju francuskih trgovaca, Daniela Mithouarda i Bernarda Kecka. Ta dvojica bila su optužena za prodaju 1.264 boce piva Picon i 544 kilograma kave Sati Rouge ispod nabavne cijene robe što je bilo protivno Francuskom zakonu broj 63-628 od 2. srpnja 1963. izmijenjenog čl. 32. Uredbe br. 86-1243 od 1. prosinca 1985. godine, koji propisuje zabranu prodaje robe ispod njene nabavne cijene (cijene koštanja), time da istim propisom nije proizvođaču robe zabranjena prodaja ispod cijene proizvodnje robe. Okrivljenici su među ostalim prigovorima tvrdili da je francuski propis takva mjera države članice koja je protivna pravu Unije, poglavito odredbi čl. 30. Ugovora o EU te principima slobodnog prometa roba, osoba, usluga i kapitala i slobodnoj tržišnoj utakmici unutar Unije.

The Tribunal de grande instance de Strasbourg našao je da ima mjesta postavljanju prethodnog pitanja ECJ radi tumačenja prava Unije. Pitanje je postavljeno jasno, činjenično je i pravno obrazloženo, odnosi se na konkretni predmet a ne na hipotetičnu situaciju, a materija je takve naravi da način primjene prava Unije zahtijeva tumačenje, jer niti iz sekundarnog prava Unije niti iz dotadašnje prakse ECJ nije bio sasvim očito kako se u konkretnom slučaju ima tumačiti odredba čl. 30. Ugovora o EU. Tekst pitanja u cijelosti je ponovljen u presudi: Da li je zabrana prodaje ispod nabavne cijene prema čl. 32 Zakona broj 86-1243 od 01. prosinca 1986. godine kompatibilna sa načelima slobodnog kretanja roba, usluga i kapitala, slobodne tržišne utakmice na jedinstvenom tržištu i nediskriminirajuća na temelju nacionalnosti propisanim Ugovorom od 25. ožujka 1957. godine uspostavi EEC, i posebno njegovom čl. 3. i 7., budući da francusko zakonodavstvo dopušta narušavanje utakmice: 2.4. prvo tako što zabranjuje preprodaju ispod nabavne cijene, a izuzima od mjere zabranu

proizvođačima, koji su slobodni prodavati proizvode koje su sami proizveli, preradili ili unaprijedili , po cijeni nižoj od cijene proizvodnje,

2.5. b) drugo, time se narušava utakmica, posebno u pograničnim zonama, između raznih trgovaca na temelju njihove nacionalnosti ili mjesta nastana.

30

U presudi se napominje da su puni činjenični opis slučaja od strane nacionalnog suda te izviješća u postupku ponovljena u presudi samo utoliko ukoliko su nužna za obrazloženje.

Sud je pošao od konstatacije da se pravila Ugovora o EU koja se odnose na slobodno kretanje osoba, usluga i kapitala unutar Unije načelno ne tiču zabrane prodaje ispod nabavne cijene, koja se odnosi na trgovinu dobrima.

U pogledu principa o nediskriminaciji zadanih u čl. 7. Ugovora o EU, i

usklađenosti tih načela sa zabranom preprodaje robe ispod nabavne cijene, podvrgavanje tim mjerama može biti svrstano u neravnopravne u odnosu na natjecatelje zemlje članice u kojoj je zabranjena preprodaja ispod nabavne cijene.

Zaključak je da u svakom slučaju okolnost da su poduzeća koja prodaju robu u raznim zemljama članicama podvrgnuta različitoj legislaturi, od kojih je u nekima preprodaja robe ispod nabavne cijene zabranjena a u nekima dopuštena, ne predstavlja diskriminaciju po čl. 7. Ugovora. Uvjeti prodaje odnose se na sve trgovce unutar nacionalnog teritorija, neovisno o njihovoj nacionalnosti. Sud se pri tom zaključku pozvao na stajalište izraženo u ranijem predmetu Lambert 44.

Što se tiče navodne suprotnosti nacionalne mjere pravilu iz čl. 3. Ugovora, sud je zaključio da nisu iznijete nikakve reference za zaključak o primjeni pravila Ugovora, pa je pitanje razmatrano u okviru slobodnog kretanja roba i donesen je zaključak da svaka mjera koja je podobna spriječiti trgovinu unutar Unije, direktno ili indirektno, stvarno ili potencijalno, smatrat će se mjerom sa učinkom jednakim mjerama količinskih ograničenja, zabranjenom između zemalja članica po čl. 30 (sada 28.) Ugovora.

Nacionalno zakonodavstvo koje sadrži generalnu zabranu preprodaje robe ispod nabavne cijene nije osmišljeno radi reguliranja trgovine između zemalja članica. Takva mjera može smanjiti obim trgovine i ograničiti volumen trgovine proizvoda iz drugih zemalja članica, ali pitanje se donosilo da li je to dovoljno da bi se mjera smatrala mjerom sa istovrsnim učinkom mjerama količinskih ograničenja na uvoz. Obzirom na sve učestalije pozivanje trgovaca na neusklađenost nacionalnih mjera sa pravom Unije u pogledu slobodnog kretanja roba, sud je preispitao povijesni slijed judikature u materiji količinskih ograničenja i mjera sa istovrsnim učinkom, posebno se osvrnuvši na stajališta iznijeta u predmetima Dassonville i Cassis de dijon, sa konačnim zaključkom da napadnuta mjera Francuskog zakonodavstva o zabrani preprodaje robe ispod nabavne cijene ne spada u mjere zabranjene odredbom čl. 30. Ugovora o EU.

Zaključci iz presude sadrže, čini se, dovoljno elemenata za ozbiljnu kritiku pristupa ECJ nacionalnim mjerama o uvjetima prodaje robe u pojedinim zemljama članicama. Odredba čl. 28. Ugovora određuje da su zabranjene količinske restrikcije uvoza i sve mjere sa istovrsnim učinkom. Direktiva Komisije EU 70/50 je dala određene naznake pojma mjera sa učinkom istovrsnim količinskim restrikcijama odredivši da su to mjere kojima se određuju minimalne i maksimalne cijene određene za uvozne proizvode, nepovoljnije cijene za uvozne proizvode, uvjeti plaćanja za

44

case 308/86 Ministere Public v Lambert ( 1988) ECR 4369

31

uvozne proizvode koji su različiti od onih za domaće proizvode, smanjenje količine uvoza kroz povećanje njihove cijene, propisivanje uvjeta pakiranja, sastava, identifikacije, veličine, težine i slično, koji se primjenjuju na uvezenu robu ili koji su različiti i teže ostvarivi nego oni u slučaju domaće robe, promicanje domaće robe za razliku od uvozne, što su samo primjeri ali ne i jedine mjere sa učinkom istovrsnim količinskim restrikcijama.

Ako se ima u vidu formula pojma mjere sa istovrsnim učinkom koju je upravo ECJ dao u predmetu Dassonville odredivši, da je to svaka mjera poduzeta od strane zemalja članica koja ima snagu spriječiti trgovinu unutar Unije, direktno ili indirektno, stvarno ili potencijalno, tada se bez ozbiljne kritike ne može prihvatiti neočekivano odstupanje od precedenta u predmetu Dassonville i uvođenje novog precedenta po kojemu su u pravilu dopuštene nacionalne mjere koje se tiču uvjeta prodaje, ako zadovoljavaju uvjete iz formule KECK, dakle sve dotle dok se te odredbe primjenjuju na sve sudionike koji trguju na tuzemnom tržištu i tako dugo dok ti propisi utječu na isti način, pravno i faktički, na prodaju domaćih proizvoda i onih iz drugih zemalja članica.

Uzimajući u obzir od suda prihvaćeno pravilo da se svaka roba, koja je zakonito proizvedena i prodavana u jednoj državi članici, može bez daljnjih ograničenja (uz dopustive iznimke) prodavati diljem Unije (equal - burden rules), smatram da se stajalište suda o dopuštenosti pojedinih različitih nacionalnih mjera o uvjetima prodaje (dual –burden rules) ne može prihvatiti bez temeljite analize da li ta mjera zaista pogađa prekograničnu trgovinu više nego tuzemnu. Iz sudske prakse ECJ temeljene na stajalištu iz presude KECK nije moguće zaključiti da je sud u bilo kojemu predmetu zatražio eksprertizu o učinku mjere na obim prekogranične trgovine zemlje članice u odnosu na njenu tuzemnu trgovinu, a zaključak da se ne radi o diskriminirajućim mjerama samo na temelju činjenice da se mjere formalno odnose na sve trgovce ne mora značiti i da ih jednako pogađaju. Sud konačno i sam konstatira da mjera zabrane preprodaje robe ispod nabavne cijene može imati efekt na trgovinu unutar Unije, a nema sumnje da se radi o ekonomskoj mjeri, pa obzirom da je izostala ozbiljna provjera učinka nacionalne mjere na nacionalnom području i na ukupno jedinstveno evropsko tržište (što bi konačno prouzrokovalo znatne troškove sudu), čini se da je sud, pritisnut enormnim povećanjem slučajeva pozivanja pojedinaca pred nacionalnim sudovima na odredbu čl. 30. Ugovora, i time povećanjem broja predmeta pre ECJ, formulom KECK zauzeo korak nazad u zaštiti tržišnih sloboda. Drugog razloga za ovakvo odstupanje od prihvaćenih precedenata sud nije iznio u obrazloženju presude, niti se mogu isčitati iz obrazloženog mišljenja Samostalnog odvjetnika. 3.6. POST KECK JUDIKATURA

Formula o dopustivim mjerama koje uređuju uvjete prodaje korištena je u nizu predmeta koji su se vodili pred ECJ u odnosu na dopustive restrikcije propisivanjem uvjeta prodaje i to ograničavanjem mjesta prodaje, ograničavanjem vremena u kojemu se može vršiti prodaja te osoba kojima se može vršiti prodaja, kontrolu cijena i kontrolu oglašavanja.

32

Tako je u predmetu Tankstation45, osim što je dana formula statičkih i

dinamičkih uvjeta prodaje, ECJ ocijenio, ponavljajući stajalište iz presude Keck, da nacionalna pravila koja uređuju prisilno zatvaranje trgovina, u ovom slučaju benzinskih crpki, ne spadaju pod mjere protivne odredbi čl. 30. Ugovora o EU.

U kasnijem predmetu Hunermund46 sud je, također pozivom na formulu Keck, ocijenio da zabrana ljekarnama oglašavanja prodaje parafarmaceutskih proizvoda, a koje su inače ovlašteni prodavati, ne spada u kategoriju MEQR. Po ocjeni suda propis nije direktno usmjeren protiv jedinstvenog tržišta, ne uključuje druge trgovce (osim ljekarni) u zabranu reklamiranja takvih proizvoda, i odnosi se na sve trgovce lijekovima, a mjera nema značajnijeg efekta na slobodno tržište. Iz presude doduše nije moguće utvrditi da je sud analizirao utjecaj mjere na slobodno tržište, niti koji su parametri korišteni pri ocjeni o efektu mjere na slobodno tržište.

Kriterij za ocjenu da li se nacionalna mjera odnosi na svojstva robe, pa predstavlja MEQR ili se odnosi na uvjete prodaje pa je dopustiva pod uvjetima iz formule Keck, nije uvijek sasvim jasan. Tipičan primjer je mjera austrijskog zakonodavstva koja je zabranjivala prodaju periodičnih listova koji sadrže igre ili natjecanja za nagrade o kojoj se ECJ izjasnio u predmetu Vereinigte Familiapress 47 Austrijski izdavač Vereinigte Familiapress Zeitungverlags und Vertreibs GmbH tužio je njemačkog izdavača zbog povrede austrijskih propisa reklamiranjem prodaje periodika nuđenjem pripadajućih nagradnih igara, a što je suprotno austrijskoj nacionalnoj mjeri. Tuženik je prigovorio da se radi o nacionalnoj mjeri suprotnoj odredbi čl. 28. Ugovora o EU, a sporno pitanje je da li se radi o mjeri koja se odnosi na robu i time spada pod zabranjene mjere po čl. 28. Ugovora ili mjera predstavlja zakonsko uređivanje uvjeta prodaje dopustivih po formuli Keck. Sud je ustvrdio da je prodaja periodika kombinirana sa nagradnim igrama specijalni vid reklamiranja proizvoda. Naime iako na prvi pogled mjera odnosi na uvjete prodaje, ona se po svojoj biti odnosi na sam proizvod, a obzirom da ima utjecaja na slobodan promet robama, sud je ocijenio da na taj slučaj nije moguće primijeniti formulu Keck o dopustivim mjerama, pa mjera predstavlja MEQR. Sud je međutim našao da mjera može imati svoje opravdanje ako je proporcionalna cilju koji želi postići, a to je raznovrsnost tiska u prodaji, pa je nacionalnom sudu ostavio za ocjenu da li se radi o mjeri koja je opravdana jer udovoljava uvjetima proporcionalnosti

Formula Keck u post-Keck judikaturi ECJ nije izričito proširena u odnosu na slobodu kretanja osoba i kapitala i slobodu pružanja usluga, iako iz presuda nije moguće ocijeniti koji je razlog za takav pristup. Tako u predmetima Bosman48 i Alpine Investments49 sud odbija primijeniti formulu Keck na mjere koje se tiču slobodnog kretanja osoba i zapošljavanja te slobodu pružanja usluga unutar Unije,

45

Case C-401&402 /92 Criminal Proceedings against Tankstation t Heustke (1994) ECR I-2199, 2220 46 Case C-292/92 R. Hunermund v Landesapothekerkammer Baden-Wurtenberg ( 1993)ECR I-6787 47

Case C-368/95 Vereinigte Familiapress Zeitungverlags und Vertreibs GmbH v Heinrich Bauer Verlag (1997) 3CMRL 1329 48 Case 415/93 Union Royal Belge des Societes de Football Assotiation ASBL & others v Jean-Marc Bosman ( 1995) ECRI4921 49

Case C-384/93 Alpine Investments BV v Minister van Financien ( 1995) ECR I-1141

33

iako bi se pristup suda možda mogao, kako drže neki autori, tumačiti i kao unapređenje i redefiniranje same formule Keck50.

4. ZABRANA KOLIČINSKIH OGRANIČENJA I MJERA SA ISTOVRSNIM UČINKOM I SPORAZUM OSTABILIZACIJI I

PRIDRUŽIVANJU

Republika Hrvatska nije za sada zemlja članica Unije, pa na njenom teritoriju nije izravno primjenjivo ni primarno ni sekundarno pravo Unije. Unatoč tomu svi relevantni subjekti, a na prvom mjestu institucije i tijela države, imaju već sada obvezu voditi računa o pravnim stečevinama Unije (tzv acquis communautaire), pa i onima koji se tiču slobodnog kretanja roba. Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske s jedne strane, i Europskih zajednica i njihovih država članica, s druge strane51, koji je po svojoj pravnoj snazi ispod Ustava RH, ali iznad zakona52, RH i Unija obvezale su se da će tijekom razdoblja od najviše šest godina, počevši od stupanja na snagu Sporazuma, omogućiti slobodno kretanje roba, među ostalim time što će postupno uspostaviti područje slobodne trgovine u skladu sa odredbama Sporazuma i odredbama Općeg sporazuma o carinama i trgovini 1994. Svjetske trgovinske organizacije 53.

U pogledu industrijskih proizvoda, danom stupanja na snagu Sporazuma ukidaju se carine na uvoz industrijskih proizvoda u Uniju proizvoda porijeklom iz Hrvatske i količinska ograničenja na uvoz u Uniju i mjere s jednakim učinkom (čl. 17. Ugovora). Istim danom ukidaju se carine na uvoz u Hrvatsku robe porijeklom iz Unije, osim propisanih izuzetaka, te količinska ograničenja te mjere sa istovrsnim učinkom na uvoz u Hrvatsku robe porijeklom iz Unije. Potpisnice ugovora obvezale su se stupanjem na snagu Sporazuma ukinuti sve izvozne carine i pristojbe sa jednakim učinkom, te međusobno ukinuti sva količinska ograničenja na izvoz te mjere sa istovrsnim učinkom (čl. 20 Ugovora). Slične odredbe sadrži i poglavlje za poljoprivredu i ribarstvo.

Slobodna trgovina svim proizvodima, osim u slučajevima gdje je Sporazumom ili Protokolima drugačije određeno, zadržat će se barem na nivou koji je vrijedio na dan stupanja na snagu Sporazuma. Potpisnice su se obvezale da od toga dana neće biti uvedene nove uvozne ili izvozne carine ni pristojbe sa jednakim učinkom, niti će se one koje već postoje povisivati, a neće biti uvedena ni nova količinska ograničenja uvoza ili izvoza ni mjera sa mjera sa istovrsnim učinkom, niti će se one koje već postoje učiniti restriktivnijima (čl 33. Ugovora). Određeno je u kojim slučajevima će se mjere količinskih restrikcija i mjera sa istovrsnim učinkom smatrati opravdanima.

50

Jukka Snell, Goods and Services in EC Law, Oxford, str. 91 51

Sporazum je stupio na snagu 1. 5. 2005. 52 Čl. 140 Ustava: Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu sa Ustavom i objavljeni, i koji su

na snazi , čine dio unutarnjeg pravnog poretka RH, a po pravnoj su snazi iznad zakona 53

Čl. 15. točka 4. Sporazuma

34

Sporazumom je osnovano Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje (nastavno

VSP), sastavljeno od članova hrvatske vlade s jedne strane i članova Vijeća Evropske unije i članova Komisije Evropskih zajednica s druge strane. VSP je nadležno donositi za stranke obvezujuće odluke, nadzirati primjenu i provedbu sporazuma, te predstavlja ujedno tribunal nadležan obvezujućom odlukom riješiti sporove (između potpisnica Sporazuma) koji se odnose na primjenu i tumačenje sporazuma. Nema sumnje da će VSP u slučaju postupaka zbog kršenja Sporazuma uvažavati praksu ECJ.

Odredbe Sporazuma adresirane su prvenstveno na njegove potpisnike, ali se učinci Sporazuma protežu, kao i u slučaju svih međunarodnih sporazuma, na daleko širi krug adresata. Prije ostalih to su tijela uprave i lokalne samouprave koja su ovlaštena do određenog stupnja propisivati pravila ponašanja u trgovanju dobrima (npr. propisivati radno vrijeme trgovinama), i na taj način ući u zabranjenu zonu količinskih restrikcija i posebno mjera sa istovrsnim učinkom količinskim restrikcijama. Tu su također u Hrvatska Gospodarska komora, te druga gospodarska strukovna udruženja koja su do određenog stupnja pod uplivom države, a o mjerama sličnih subjekata zemalja članica EU se u bogatoj sudskoj praksi već izjasnio ECJ. S druge strane Sporazum stvara određena prava i obveze i za pojedince, kako one u zemljama članicama Unije tako i u Republici Hrvatskoj.

Pri ocjeni tko će biti nadležan rješavati sporove nastale primjenom Sporazuma valja imati na umu da je Sporazum postao sastavnim dijelom i prava EU i prava Republike Hrvatske. Naime, međunarodni sporazumi koje sklapa Zajednica, kao i oni u kojima je zajednica zamijenila države članice kao stranke, ili im pristupila kao stranka uz države članice, predstavljaju izvor prava Zajednice po pravnoj snazi ispod Ugovora o EU, ali iznad sekundarnog prava Unije koji prema odredbi čl. 300. Ugovora o EU obvezuje institucije Unije i zemlje članice EU. Ujedno takvi međunarodni ugovori predstavljaju sastavni dio nacionalnih pravnih poredaka zemalja članica. S druge strane on je u okviru pravnog sustava Republike Hrvatske akt koji je po pravnoj snazi ispod Ustava RH, ali iznad zakona. Ako je međunarodni ugovor dovoljno jasan i bezuvjetan, on ima izravni učinak , što znači da stvara subjektivna prava na koja se pojedinci mogu pozivati pred nacionalnim sudovima. Kako je Sporazum dovoljno jasan i bezuvjetan, pojedinci (fizičke i pravne osobe) iz zemalja članica Unije i pojedinci iz Hrvatske mogu se pred svojim nacionalnim sudom pozivati na Sporazum, ako smatraju da im je kakvom mjerom količinske restrikcije ili mjerom istovrsnog učinka mjerama količinskih restrikcija, povrijeđeno kakvo osobno pravo.

U slučaju spora u primjeni Sporazuma nadležna tijela za rješenje spora mogu se podijeliti u tri paralelne skupine:

1. Sporove između Republike Hrvatske s jedne strane, i Europskih zajednica i njihovih država članica, s druge strane, nastale primjenom Sporazuma, rješavat će Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje temeljem prorogacijske klauzule iz čl. 113. Sporazuma.

2. u postupcima koje su pokrenuli pojedinci ili drugi subjekti (osim onih navedenih pod točkom 1) ili se protiv njih vode pred nacionalnim sudovima zemalja članica EU u vezi sa primjenom Sporazuma o stabilizaciji i

35

pridruživanju Sporazum će tumačiti i primjenjivati nacionalni sudovi zemalja članica EU, uz dopustivost upućivanja prethodnog pitanja ECJ za tumačenje Sporazuma 54

3. u postupcima koje su pokrenuli pojedinci (ili druge ovlaštene stranke) ili se protiv njih vode pred sudovima Republike Hrvatske u vezi sa primjenom Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Sporazum će tumačiti i primjenjivati hrvatski sudovi.

U slučaju dvojbe o primjeni Sporazuma samo su neka od navedenih tribunala

ovlaštena i /ili dužna obratiti se ECJ radi tumačenja Sporazuma. Kako je naprijed navedeno pojam suda ili tribunala koji ima ovlaštenje i dužnost obratiti se ECJ radi tumačenja prava Unije dao je sam ECJ ocijenivši da sud ili tribunal mora biti utemeljen na zakonu (propisu), permanentan, i neovisan, njegova nadležnost mora biti prisilna, u svom radu mora primjenjivati pravila prava i mora se raditi o postupku između stranaka. Druga bitna pretpostavka je da se radi o nacionalnom sudu zemlje članice Unije.

Jedini koji u ovom slučaju ispunjavaju uvjete za pristup ECJ radi tumačenja

odredaba Sporazuma su nacionalni sudovi zemalja članica EU, kada se pitanje uređeno Sporazumom pojavi pred tim sudovima, ali sa učinkom na adresate u samoj Uniji, a ne i na Republiku Hrvatsku kao drugu stranu međunarodnog ugovora. Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje nije nacionalni sud ili tribunal, pa nema pristup ECJ, a taj pristup nemaju ni sudovi Republike Hrvatske. Dok će se, dakle, u eventualnom tumačenju Sporazuma nacionalni sudovi zemalja članica EU moći osloniti na tumačenje Sporazuma od strane ECJ, Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje i hrvatski sudovi nisu vezani sudskom praksom ECJ niti su ovlašteni od tog suda tražiti tumačenje sporazuma ili ocjenu njegove valjanosti, bez obzira što je Sporazum ujedno i sastavni dio sekundarnog prava EU. Obzirom da su odredbe Sporazuma o količinskim restrikcijama i mjerama sa istovrsnim učinkom slične odgovarajućim odredbama Ugovora o EU, hrvatski će sudovi, iako formalno nemaju tu obvezu, svakako voditi računa o praksi ECJ vezanoj uz materiju tržišnih sloboda, a u ovom slučaju uz materiju količinskih ograničenja i mjera sa istovrsnim učinkom mjerama količinskih ograničenja.

54

primjer : 1 Case 181/73 Haegeman ( 1974) ECR 449 ECJ sud se oglasio nadležnim tumačiti odredbe Sporazuma o pridruženom članstvu između Grčke i EEZ 2.Case 327/02-ECJ u slučaju Sporazuma o pridruživanju Bugarske, Poljske i Slovačke Case 327/02 Reference for a preliminari ruling Lily Georgijeva Panayotova, Radostina Markova Kalcheva , Izabella Malgorzata Lis, Lubica Sopova, Isabela Leokadia Topa, Jolanta Monika Rusiecka v Minister voor Vreemdelingezanken en Integratie ( 2004),zahtjev za tumačenje prava EU

nije odbačen

36

5. ZAKLJUČAK

a) Slobodan promet dobrima, zajedno sa slobodnim prometom osoba, usluga i kapitala predstavlja ključnu točku politike Evropske unije. Ostvarenje konačnog cilja, jedinstvenog tržišta Unije namjerava se ostvariti carinskom unijom uz ukidanje svih carina i mjera sa istovrsnim učinkom na uvoz i izvoz između zemalja članica, te ukidanjem necarinskih mjera koje potencijalno ili stvarno mogu ugroziti slobodno kretanje dobara unutar Unije.

b) Zabrane necarinskih mjera kvantitativnih restrikcija uvoza i izvoza i svih mjera sa istovrsnim učinkom propisane su Ugovorom o evropskoj uniji (čl. 28. i 29. Ugovora), dakle primarnim pravom EU. Ugovor sadrži i popis dopustivih mjera restrikcije uvoza, izvoza i dobara u tranzitu opravdanih na temelju javnog morala, javnog poretka, javne sigurnosti, zaštite zdravlja i života ljudi, životinja i biljaka, zaštite nacionalnih trezora koji sadrže umjetničke, povijesne i arheološke vrijednosti, zaštite industrijskog i komercijalnog vlasništva. Odredba ugovora usmjerena je državama članicama i odnosi se isključivo na mjere država članica, a ne i privatnih osoba.

c) Popis mjera koje se imaju smatrati mjerama sa istovrsnim učinkom mjerama količinskih restrikcija sadrži Direktiva Komisije EU broj 70/50, koja propisuje da će se takvim nedopuštenim mjerama smatrati: minimalne i maksimalne cijene određene za uvozne proizvode, nepovoljnije cijene za uvozne proizvode, uvjeti plaćanja za uvozne proizvode koji su različiti od onih za domaće proizvode, smanjenje količine uvoza kroz povećanje njihove cijene, propisivanje uvjeta pakiranja, sastava, identifikacije, veličine, težine i slično, koji se primjenjuju na uvezenu robu ili koji su različiti i teže ostvarivi nego oni u slučaju domaće robe, davanjem povlastica za promicanje domaće robe u odnosu na uvoznu, ograničenjem reklama za uvoznu robu u odnosu na domaću, promicanje domaće robe za razliku od uvozne, propisivanjem davanja na uvoznu robu koja su različita i teže ostvariva u odnosu na ona koja se primjenjuju na domaću robu, obvezivanjem uvoznika da na području zemlje uvoza imaju stalnog agenta. Obzirom da se ne radi o numerus clausus, pod pojam nedopuštenih mjera mogu se svrstati i koje druge mjere zemlje članice. Direktiva formalno više nije na snazi, ali je evidentno da ECJ i u novijoj sudskoj praksi ima u vidu njezin sadržaj.

d) Pojam mjere sa učinkom istovrsnim mjerama količinskih ograničenja vrlo široko je dao ECJ u presudi Dassonvill , u kojoj je određeno da je mjera s istovrsnim učinkom ( MEQR) svaka mjera poduzeta od strane zemalja članica koja ima snagu spriječiti trgovinu unutar Unije, direktno ili indirektno, stvarno ili potencijalno.

Sud je u predmetu Cassis de Dijon dao i formulu po kojoj će se nacionalne mjere smatrati opravdanima, unatoč tomu što na prvi pogled spadaju pod zabranjene mjere u smislu odredbe čl. 30. Ugovora, odredivši da se zapreke za slobodno kretanje roba unutar Unije, koje rezultiraju u disparitetu između nacionalnih propisa o trgovini predmetnim proizvodom, moraju uzeti u obzir sve dotle dok propis može biti prepoznat kao potreban radi opravdanja nužnih zahtjeva, osobito zahtjeva učinkovite porezne kontrole, zaštite javnoga zdravlja, poštenog trgovinskog prometa i zaštite

37

potrošača. Pravila o opravdanosti ograničenja slobodnog prometa roba iz čl. 30. Ugovora ne primjenjuju se međutim kada je zaštićeni legitimni interes harmoniziran pravom Unije, jer se podrazumijeva da je harmonizacijom prava Unije u zaštiti kojega legitimnog interesa zaštićen legitimni interes na području cijele Unije, pa time i svake zemlje članice. Pozivanje zemlje članice na dopušteno ograničenje slobodne trgovine po čl. 30. Ugovora uz opravdanje da se pravo krši i u kojoj drugoj zemlji članici nema zaštitu pred ECJ.

e) Odredba članka 30. Ugovora odnosi se, osim na karakteristike robe,

također i na uvjete njene prodaje u zemljama članicama. Izuzetno mjere koje ograničavaju uvjete prodaje mogu biti opravdane, a formulu za dopustivost sud je dao u predmetu Keck:

Svaka mjera koja je podobna spriječiti trgovinu unutar Unije, direktno ili indirektno, stvarno ili potencijalno, smatrat će se mjerom sa učinkom jednakim mjerama količinskih ograničenja, zabranjenom između zemalja članica po čl. 30. (sada 28.) Ugovora.

Ova definicija obuhvaća zapreke slobodnoj trgovini robom koja, u nedostatku

harmonizacije zakonodavstva, predstavlja rezultat primjene mjere na robu koja dolazi iz druge zemlje članice gdje je zakonito proizvedena i prodavana, i propisuje odgovarajuće posebne obveze za plasman te robe (kao što su one koje se tiču označavanja, oblika, veličine, težine, sastava, predstavljanja, etiketiranja, pakiranja). To vrijedi čak i ako su takva pravila bez razlike primjenjiva na sve proizvode osim ako je njihova primjena opravdano odstupanje od slobodnog prometa roba propisana precedentima po osnovi javnog interesa.

Nasuprot tomu, neće se smatrati da primjena nacionalnih restriktivnih mjera ili

zabrane određenih načina trgovine na proizvode iz drugih zemalja članica ometa slobodnu trgovinu između zemalja članica, sve dotle dok se te odredbe primjenjuju na sve sudionike koji trguju na tuzemnom tržištu i tako dugo dok ti propisi utječu na isti način, pravno i faktički, na prodaju domaćih proizvoda i onih iz drugih zemalja članica. Pod uvjetom ispunjenja tih pretpostavki, primjena tih propisa o prodaji proizvoda iz drugih zemalja članica koja udovoljava zahtjevima koje propisuje ta ista država, nije sama po sebi takva da predstavlja ograničenje ili zatvaranje pristupa proizvodima na tržište ništa više nego što onemogućuje pristup domaćim proizvodima. Zato takva pravila ne spadaju pod zabranjene mjere iz čl. 30. (sada 28.) Ugovora o EU.

f) Formula Keck primjenjiva je samo u odnosu na slobodu kretanja roba, vezano uz kvantitativna ograničenja uvoza i mjere istovrsnog učinka (čl. 28. Ugovora o EU), a ne i na mjere ograničenja slobode kretanja osoba i kapitala i slobodu pružanja usluga. g) Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske s jedne strane, i Europskih zajednica i njihovih država članica, s druge strane sadrži odredbe o slobodnom kretanju roba te zabrani kvantitativnih ograničenja i mjera sa istovrsnim učinkom. Sporovi koji nastanu iz tog sporazuma rješavat će se pred više tribunala:

38

- sporove između Republike Hrvatske s jedne strane, i Europskih zajednica i njihovih država članica, s druge strane , nastale primjenom Sporazuma, rješavat će Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje temeljem prorogacijske klauzule iz čl. 113. Sporazuma, - u postupcima koji su pokrenuti pred nacionalnim sudovima zemalja članica kao evropskim sudovima u vezi sa primjenom Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Sporazum će tumačiti i primjenjivati nacionalni sudovi zemalja članica, - u postupcima koji su pokrenuti pred sudovima Republike Hrvatske u vezi sa primjenom Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Sporazum će tumačiti i primjenjivati hrvatski sudovi.

Bez obzira koji pod navedenih sudova i tribunala bude u okviru svoje nadležnosti rješavao nastale sporove, morat će imati u vidu acquis communautaire EU, što uključuje i precedente ECJ, Prvostupanjskog suda i tribunala.

IZBOR IZ LITERATURE

1. CRAIG PAUL, GRAINE DE BURCA, TEXT, CASES AND MATERIALS, Oxford, Third edition

2. ČAPETA TAMARA, SUDOVI EUROPSKE UNIJE –NACIONALNI SUDOVI

KAO EUROPSKI SUDOVI, IMO Zagreb, 2002.

3. HERDEGEN MATHIAS, EUROPSKO PRAVO, Prijevod i izdanje Pravni fakultet Rijeka, 2003.

4. RODIN SINIŠA, EURPSKA INTEGRACIJA I USTAVNO PRAVO, IMO,

1997,

5. SHAW JO, LAW OF THE EUROPEAN UNION, Palgrave law masters, third edition, 2000.

6. SNELL JUKKA, GOODS AND SERVICES IN EC LAW, Oxford , 2002.

7. TRIVA SINIŠA, GRAĐANSKO PARNIČNO PROCESNO PRAVO, Treće

izdanje, Narodne novine, Zagreb, 1978.

8. BRAUN NEVIL, KENNEDY TOM, THE COURT OF JUSTICE OF THE EUROPEAN COMMUNITIES

39

IZBOR IZ PROPISA

1. TREATY ON EUROPEAN UNION (consolidated text) Official Journal of the European Communities, 24. 12. 2002. C-325/01

2. TREATY ESTABLISHING THE EUROPEAN COMMUNITY (consolidated text) Official Journal of the European Communities, 24. 12. 2002. C-325/01

3. TREATY OF NICE Official Journal of the European Communities, 10. 03. 2001. C-80/01

4. COMMISSION DIRECTIVE 70/50/EEC, Brusselles, 22. prosinca 1969, 5. USTAV REPUBLIKE HRVATSKE, Pročišćeni tekst NN br. 41/2001, 55/2001, 6. SPORAZUM O STABILIZACIJI I PRIDRUŽIVANJU IZMEĐU EVROPSKIH

ZAJEDNICA I NJENIH ZEMALJA ČLANICA S JEDNE STRANE I REPUBLIKE HRVATSKE, Official Journal of the European Communities C 333 E/2, 27. studenog 2001.

7. ZAKON O SUDOVIMA RH, NN br. 150/2005 8. ZAKON O PARNIČNOM POSTUPKU RH, NN br. 53/91, 91/92, 112/99,

88/01, 117/03 9. STATUTE OF THE COURT OF JUSTICE, 11. 10. 2005, 10. RULES OF PROCEDURES OF THE COURT OF JUSTICE, 1. 12. 2005. 11. RULES OF PROCEDURES OF THE COURT OF FIRST INSTANCE, 1.1.

2006.

40

KAZALO SUDSKE PRAKSE

Case 181/73 Haegeman (1974) ECR 449 Case C-8/74 Proceueur du Roi v Dassonville (1974) ECR 837 1 Case 30/77R. v Bouchrau (1977) ECR 199, 2.CML.R. 800

Case 7/78 R v Thompson, Johnson and Woodiwis (1978) ECR 2247 Case C-120/78 Rewe Centrale AG v Bundesmonopolverwaltung fur Branntwein (1979) ECR 649 Case C-102/81 Nordsee Deutsche Hochseefischerei GmbH v Reederei Mond Hochseefischerei Nordstern AG and CO KG (1982) ECR 1095 Case C-249/81 Kommission v Ireland, (1982) ECR 4005 Case C-174/82 Officier van Justitie v Sandoz BV (1983) ECR 2445 Case C-181/82 Roussel Labaratoria BV v The State of Nederlands (1983) ECR 3849 Case C-222/82 Aple and Pear Development Council K.J. Lewis Ltd (1983) ECR 4083 Case C-72/83 Campus Oil Ltd Minister for Industry and Energy (1984) ECR 2727 Case C-231/83,Cullet v Center Leclerc (1985) ECR 305 Cases 60/84 i 61/84, Cineteque SA v Federation Nacionale des Cinemas Francais (1985) ECR 2605 Case C-121/85, Conegate Ltd v Commissioners of Customs and Excise (1986) ECR 1007 Case C-308/86 Ministere Public v Lambert (1988) ECR 4369 Case C-145/88 Torfaen BC v B&Q pic (1989) ECR 3851 Case C-2/90 Kommission v Belgium (1992) ECR I-4431 Case C-267/91 i 268/91 , Keck and Mithouard (Criminal Proceedings against), (1993) ECR I 1097 Case C-292/92 R. Hunermund v Landesapothekerkammer Baden-Wurtenberg (1993) ECR I-6787 Case C-401&402 /92 Criminal Proceedings against Tankstation t Heustke (1994) ECR I-2199, 2220 Case C-384/93 Alpine Investments BV v Minister van Financien (1995) ECR I-1141 1 Case C-412/93 Leclerc- Siplec, (1995) ECR I-179 Case 415/93 Union Royal Belge des Societes de Football Assotiation ASBL & others v Jean-Marc Bosman (1995) ECRI4921 Case C-57/94 , Hedley Lomas (1996) ECR Cases C-34/95, 35/95, 36/85, Konsumentombundsman and De Agostini (Svenska) Forlag AB (C-34/95), and, Konsumentombundsman and TV-Shop i Sverige AB (C-35/95. 36/95) Case C-368/95 Vereinigte Familiapress Zeitungverlags und Vertreibs GmbH v Heinrich Bauer Verlag (1997) 3CMRL 1329

41

Case C-54/96 Dorsch Consult Ingenieurgesellschaft mbH v Bundesbaugesellschaft Berlin, mbH (1997) ECR 4961 Case 327/02 Reference for a preliminari ruling Lily Georgijeva Panayotova, Radostina Markova Kalcheva, Izabella Malgorzata Lis, Lubica Sopova, Isabela Leokadia Topa, Jolanta Monika Rusiecka v Minister voor Vreemdelingezanken en Integratie (2004)

Savjetovanje Visokog trgovačkog suda i trgovačkih sudova u Zagrebu, listopad 2006. Podaci ažurirani 10. siječnja 2007. godine