1. Uvod

U ovom radu predstavit ću, za početak, humanizam i renesansu, razdoblje u kojem je djelovao

Niccolo Machiavelli, prekretnici u zapadnjačkoj kulturi. Nakon toga rad će se kretati u smjeru

Machiavellijeve biografije, pa na okviran pregled djela Vladar, te nakon toga proći ću

poglavlje kroz poglavlje objašnjavajući temu djela i njegove ideje u svakom poglavlju

zasebno. Rad se sastoji od devetnaest stranica teksta i dvadeset i tri stranica ukupno, pet

poglavlja i nekoliko desetaka pod poglavlja u četvrtom poglavlju. Rad ima 28 kartica teksta.

Razlog zašto sam odabrala ovu temu za svoju maturalnu radnju je taj što je moj otac veliki

obožavatelj Machiavellijevog rada. Machiavelli je pridonio veliki broj važnih rasprava u

zapadnom svijetu – najviše političkih teorija, ali također povijesnih, histografijskih, o

talijanskoj književnosti, umijeću ratovanja i diplomaciji. Ipak, Machiavelli se nikada nije

smatrao filozofom, a i stručnjaci se slažu da on nikada nije bio primjer standardnog

akademskog filozofa. Njegovi radovi su nesistematizirani, nesuglasni i ponekad sami sebi

kontradiktorni. On pokušava iskusiti i pokazati svoju misao, umjesto da ju podvrgava

rigoroznim logičkim analizama. Machiavelli možda nije smatran pravim filozofom, no

njegova učenja su unatoč tome široko rasprostranjena i priznata. Termini kao machiavellizam

prihvaćeni su među mnogim kasnijim filozofima u njihovim raspravama o etici, politici i

psihologiji, iako Machiavelli nije izmislio taj izraz. Osim toga, u Machiavellijevoj kritici o

velikim filozofskim shemama, pronalazimo izazov da uđemo u njegov svijet i um, te da

obratimo pozornost, razmatramo i zaključujemo, te odgovaramo na njegove misli. Zbog toga

Machiavelli zaslužuje svoje mjesto u svim radovima o najvećim filozofima zapadnjačke

kulture.

U ovom radu pokušati ću prikazati kako Machiavelli nije zli genije, „politički prepreden i

beskrupulozan, koji traži moć ili korist po svaku cijenu, amoralan i oportunist“ i da loš glas

koji prati njegovo učenje nije opravdan. Smatram da je on bio nenadmašan politički teoretičar

i to želim dokazati u ovom radu. On je u svom djelu Vladar prikazao savršen oblik vladavine

u kojoj gotovo ništa ne može poći po krivu ako se prate upute i ako se ima malo sreće –

fortuna i sposobnosti – virtu. Na žalost, najviše pažnje posvećuje se njegovim političkim

djelima, dok se književna zaboravljaju, unatoč tome što je on uz svoje rasprave, pisma i spise

napisao i mnoga književna djela velike umjetničke vrijednosti.

1

2. Humanizam tijekom renesanse

Renesansa je bila nevjerojatno važno razdoblje za zapadnjačku tradiciju i kulturu.

Humanizam je napravio prekretnicu utoliko što su ljudi počeli mjeriti savršenstvo prema

čovjeku, a ne nedostižnom kriteriju Boga. Navesti ću i opisati promjene u dvije glavne

kategorije: politici i obrazovanju.

Najveća promjena u politici renesanse bio je skok sa starog feudalnog sistema srednjeg vijeka

u puno fleksibilniji liberalni sustav klasa. Ta promjena najviše se primijetila u Italiji (posebno

u Firenci), gdje je raspodjela klasa sastojala od starih bogataša, novih bogataša, srednje klase i

niže srednje klase (siromašni se nisu uvažavali). Nova raspodjela klasa dovela je do mnogih

nesuglasica između starih klasa. Novi bogataši bili su uspješni trgovci, kapitalisti, bankari,

investitori, no unatoč svome bogatstvu nikad ih se nije smatralo ravnopravnima sa bivšom

klasom starih bogataša koji imaju povijest iza sebe i svoje obitelji, stoga i čast. Humanistička

filozofija bila je vrlo popularna među ljudima i mnogim političkim vođama. Tri humanista

čak su postali kancelari Firence – koristili su svoje retoričke vještine da bi privukli stanovnike

Firence da razmišljaju kao oni.

Velike promjene u obrazovanju u renesansi inspirirane su željom humanista da se govori

mudro i elokventno. Ideja o korisnom obrazovanju ljudi, kao i raznoliko i sadržajno

školovanje u mnogim različitim područjima bili su novi ciljevi u renesansnom obrazovanju.

Opet se počinju koristiti, pogotovo u Firenci, sistemi školovanje stare Grčke, kao što je

Platonov ili Aristotelov. Ljudi su prihvatili novi način razmišljanja, razmatraju ono što čuju i

što im govore, pa tako razvijaju novu „znanstvenu teoriju“ u kojoj ne prihvaćaju sve što im

kažu kao istinu, već ju preispituju i sami sebi dokazuju istinitom ili neistinitom.

Kao što se iz priloženog može vidjeti, renesansa je donijela mnoge značajne promjene u

povijesti srednjeg vijeka u gotovo svaki element društva. Renesansa je bila korijen današnjeg

zapadnjačkog života, razmišljanja i kulture. To je bilo vrijeme kada su ljudi preispitivali

prošlost i koristili stare, no i nove ideje da bi poboljšali svoj život u mnogim aspektima.

2

3. Niccolò Machiavelli

Relativno malo se zna o ranom životu Machiavellija kada se usporedi s mnogim drugim

važnim osobama talijanske renesanse. Rodio se 3.5.1469. u Firenci, a nekoliko godina

kasnije, postaje učenik Paola da Ronciglione. Smatra se da je pohađao Sveučilište u Firenci, te

da je primio odličnu humanističku naobrazbu. Njegova ulaznica u javni život bila je njegova

dužnost kao drugi kancelar Republike Firence. Sljedećih četrnaest godina, Machiavelli se

upustio u mnoge diplomatske aktivnosti za Firencu, putujući u velike gradove Italije, kao i u

Francusku. Postoje mnoga pisma kao dokazi njegovih političkih zadataka tijekom službe, koji

su također dokazi njegove sposobnosti analize karaktera ljudi i institucija.

Firenca je bila pod republikanskom vladom od 1484., kada vladajuća obitelj Medici i njihovi

pobornici bivaju prognani s vlasti. Tijekom tog vremena, Machiavelli je bio pod nadzorom

Firentinskog gonfaloniere (šefa administracije za život), Piera Soderinija. 1512., uz pomoć

španjolskih vojnika, obitelj Medici savladava republikanske snage i vraća se na vlast.

Machiavelli je bio direktna žrtva promjene režima: optužen je (krivo) za zavjeru protiv obitelji

Medici, pa je stoga zatvoren i mučen nekoliko tjedana. Poslije tog incidenta on se povlači u

mirovinu na svoju farmu izvan Firence, gdje je ponekad pisao i objavljivao radove.

Njegov prvi rad je upravo onaj koji se najčešće veže uz Machiavellijevo ime: Vladar. Napisao

ga je krajem 1513. godine (možda početkom 1514.), ali je službeno izdano djelo tek poslije

njegove smrti, 1532. Vladar je djelo napisano u velikoj žurbi da bi autor, između ostaloga,

vratio svoj status u firentinskoj vladi. U originalu, djelo je pisano Giulianu de'Mediciju (koji

bi djelo i cijenio), no zbog njegove nagle smrti mijenja posvetu koja je sada za Lorenza

de'Medicija, koji vjerojatno nije ni pročitao Vladara kada mu je došao u ruke 1516. godine.

Međutim, zbog Machiavellijeve rane mirovine, on se počinje baviti drukčijim književnim

radom. Napisao je nekoliko pjesama, drama, novela, studiju Umijeće ratovanja (objavljenu

1521. godine) i piše biografske i povijesne skečeve.

Pri kraju života, i vjerojatno zbog pomoći moćnih prijatelja, Machiavelli je počeo vraćati

naklonost obitelji Medici. 1520. godine, kardinal Giulio de'Medici zaposlio ga je da napiše

Povijest Firence, koju je dovršio u 1525. godini. Također je obavljao druge poslove za obitelj

Medici, no prije nego je vratio staru naklonost, umro je 21.6.1527. godine.

3

4. Vladar: Analizirajući moć

Postoji zajednički pogled među političkim filozofima da postoji poseban odnos između

moralne dobrote i legitimne vlasti. Mnogi autori (posebno oni koji pisali knjige po sadržaju

slične Machiavellijevim djelima tijekom srednjeg vijeka i renesanse) vjerovali su da političku

moć može koristiti samo vladar čiji osobni moralni lik je strogo vrli. Stoga, vladare se

savjetovalo da, ako žele uspjeti i ako žele dugu i mirnu vladavinu i ciljaju na to da proslijede

vlast na svoje potomke, da se moraju ponašati u skladu s konvencionalnim standardima

moralnosti. Ustvari, smatralo se da vladari rade dobro kada čine dobro; zaslužuju da im se

podanici klanjaju i poštuju onoliko koliko oni pokažu da su vrli i moralni.

Upravo takav moralni odnos prema vlasti i autoritetu kritizira Machiavelli u svom

najpoznatijem djelu – Vladar. Za Machiavellija, nema potrebe za moralnom osnovom prema

kojoj će se suditi o poštenoj i nepoštenoj, to jest, legitimnoj ili nelegitimnoj uporabi moći.

Umjesto toga, vlast i moć su u suštini jednaki: tko ima vlast ima pravo na naredbu; ali dobrota

ne osigurava moć i dobra osoba nema više moći samo jer je vrla. Stoga, u upravo suprotnoj

teoriji o moralu i politici, Machiavelli govori da je jedina prava briga političkog vladara

stjecanje i održavanje moći (iako govori manje o moći per se nego o „održavanju države“). U

tom smislu, Machiavelli predstavlja prodornu kritiku koncepta autoriteta, tvrdeći da legitimno

pravo vladanja ne donosi ništa za stvarnu moć vladara. Vladarova svrha je da održava samo-

svijest o političkom realizmu – baziranoj upravo na iskustvu firentinske vlade – da dobrota

nije dovoljna da se pobijedi i održi politička moć i nasljedstvo. Machiavelli stoga pokušava

naučiti i podučiti pravila političke moći. Za Machiavellija, moć karakteristično definira

političku aktivnost, a to je potrebno za svakog uspješnog vladara koji želi znati kako koristiti

datu mu moć. Samo pomoću odgovarajuće primjene moći pojedinac se može natjerati da se

pokori i vladar će biti u mogućnosti održati državu sigurnom, tvrdi Machiavelli.

„Vrlina će protiv bijesa

pograbit oružje, da kratku borbu bije:

jer hrabrost drevna

u srcima italskim još zamrla nije.“1

1 Machiavelli, Niccolo. Globus, Zagreb, 1985. 146. str.

4

4.1. Proslov

Machiavelli se ponajprije u uvodu obraća velemožnom Lorenzu de Mediciju, kada upućuje na

stjecanja naklonosti i milosti kod nekog vladara. To se postiže „dodvoravanjem

stvarima”, nadasve materijalnim koje omekšavaju srce vladarsko. Machiavelli se obraća

dotičnom vladaru dokazujući njegovu privrženost njemu darivanjem dijela ovoga kao

znaka „privrženosti moje”, u kojem zapravo podastire iskustva vladateljska u prošlosti.

Machiavelli želi darivati vladara knjigom o mudroslovlju vladateljstva ne bi li vladar

okusio znanje političko s izvora mudroslovnog (filozofija) i državoslovnog

(politologija) i možda po njemu postupao. Dobra Machiavellijeva nakana podastrijeta je

u onom dijelu teksta gdje kaže da on ne može „pružiti dara većega nego što je

mogućnost da u kratko vrijeme proniknete u ono do čega sam ja došao tijekom tolikih

godina, nakon tolikih tegoba i truda” (str. 99.). Smatra kako će ispijanje iz izvora

mudroslovlja i državoslovlja podastrtog u knjizi ovom vladaru iliti knezu prosvijetliti

pamet i da će potonji zapravo „dovinuti one veličine što Vam je obećava sreća i ostala

svojstva Vaša” (str. 99.). Slijedi podučavanje vladara u više poglavlja.

4.2. O vrstama kraljevstva (monarhije)

Machiavelli dijeli vladavine na „republike ili monarhije” (str.99.). Monarhije su nasljedne i

nove, nasljedne po obiteljskoj liniji, a nove poput Milana Francesca Sforze (1401-

1466.); “sin slavnog condottiera Muzija Attendola. Godine 1447. dodijeljena mu je

zadaća da brani Milano od Mlečića, ali se on 1450. udruži s njime i nametne Milanu za

vladara” (str.100.), dok se vladavine mogu zadobiti oružjem, srećom i sposobnošću.

Sreća (fortuna) i sposobnost (virtu) što bi bilo ravno vrlini, izvrsnosti – smatraju se

mjerilom uspjeha vladateljskog.

4.3. O nasljednim monarhijama

Kako se nad monarhijama može vladati i vlast zadržati? U nasljednim monarhijama po jednoj

lozi vlast se lakše može sačuvati nego li u novim monarhijama. Tehnika održavanja

vlasti u nasljednim monarhijama temelji se na:

5

poštivanju poretka predaka

opreznom djelovanju

djelovanju prema prilikama

Čak i vladar osrednjih sposobnosti u ovom tipu vladateljstva mogao bi biti uspješnim

vladarom, no samo izvanredne okolnosti mogu prekinuti vladateljski kontinuitet ili kako

Machiavelli kaže „neka izvanredna ili moćna sila pa mu je otme (...)” (str.100.). No, i u

takvim okolnostima fortuna ima razumijevanja za vladara jer osvajači (osvajači) ne

mogu dovijeka držati kraljevstvo porobljenim jer ih uvijek zadesi zla kob pa kraljevstvo

opet „dolija” u ruke nasljednog vladara koji nema potrebe ulaziti u sukob s pukom;

narodu je miliji i spokojno može vladati bez potrebe igranja s „promjenama” poradi

toga što promjene „uvijek utiru put jedna drugoj” (str.100.).

4.4. O mješovitim monarhijama

Nastaju iz sklonosti ljudi da stalno mijenjaju vladare, naravno u nadi da će promjena biti

nabolje, tj. da će „time nešto popraviti” (str. 100.). Nada u popravljanje stanja naganja

ih laćanja oružja pa se onda kaju jer se stanje ne popravlja, već pogoršava. Machiavelli

smatra da novi vladar „mora ugnjetavati nove podanike” svim sredstvima koje povlači

nova vlast. Vladar ima i neprijatelje, koji su oštećenici pri osvajanju nove vlasti.

Naravno, vladar ima i prijatelje, ali oni su nezasitnici jer očekuju protuusluge za

osvajanje vlasti, te su i oni su potencijali neprijatelji. No, vladar ne može ići na njih

grubim sredstvima „kad im je obvezan“. Vladar na kraju mora imati nekog saveznika u

pučanstvu jer vladati sam ne može. Machiavelli smatra da se pobunjene zemlje „kad se

ponovno zadobiju, mnogo teže gube” (str.101.). Države osvojene na silu „pripadaju

prvobitnoj državi osvajačevoj ili pripadaju istoj zemlji i istom jeziku, ili ne pripadaju”

(str. 101.). Što u slučaju da pripadaju? „Kad se desi da pripadaju, veoma ih je lako

zadržati, pogotovu, ako nisu navikle živjeti slobodno; a da vlast nad njima bude sigurna,

dovoljno je iskorijeniti lozu starog vladara; jer što se drugoga tiče, kad ostaju stare

prilike, a nema razlike u običajima, ljudi će biti mirni” (str.101.). Ako netko osvaja

takve države valja postupati na ovaj način:

zatrti lozu staroga vladara

ne dirati namete jer bi to moglo biti izvorom buna

6

ne dirati zakone „tako da te države u najkraće vrijeme postanu jedno tijelo s njegovom

vlastitom državom” (str. 101.)

Osvoji li se vlast u nekoj državi koja se razlikuje po jeziku, kulturi i običajima za njezino je

održavanje najbolje držati se promućurnosti i nastaniti se u istoj, osnovati naseobine kao

ključeve države i dovući dosta vojnika. Vladar mora oslabiti velikaše osvojenog

područja /države kako bi sam ojačao i paziti na strance došljake da ne ojačaju.

Machiavelli u državnim stvarima priziva dalekovidnost kako bi se lakše moglo

„doskočiti svim nevoljama”; napominje da nevolje ne dolaze same po sebi tj. one

nastaju „ako ih nismo predvidjeli” (str.103.).

4.5. O upravljanju državama

Svaki vladar suočen je s poteškoćama vladateljskim kad osvoji novi prostor, državu, bori se

različitim sredstvima kako bi zadržao vlast. Machiavelli zbori o dva načina upravljanja

državama:

vladar je jedan a sluge su njegovi ministri tj. ministranti koji pomažu pri oltaru upravljanjem

državom

vladar vlada s velikašima ne po milosti njegovoj već rodu plemenitome

4.6. O upravljanju gradovima i državama koji su prije živjeli po

svojim zakonima

Ima iskustava gdje su osvojene države navikle živjeti po „svojim zakonima i slobodi”.

Machiavelli savjetuje da se potonje mogu ukrotiti uz pomoć tri načina zadržavanja

vlasti:

uništenjem istih

nastanjivanje vladara samoga u njima

ostavljanjem zakona, prikupljanjem nameta i uspostavljanjem vlade nekolicine (oligarhije) s

kojom sklapa prijateljstvo i savez

7

Oligarhija je po naravi svojega položaja u zavisnosti od vladara – instalatera jer je isti

postavlja, a ona je u milosti i nemilosti njegove moći i volje. Ovdje se uspostavlja

simbiotička i ujedno sluganska struktura odnosa.

4.7. O novim vladavinama

Do istih se dolazi oružjem i hrabrošću, a one nastaju pojavom novog vladara. Do njih se

dolazi na temelju:

virtu (sposobnosti)

fortune (sreće)

Dulje se održava onaj koji se oslanja na virtu od onoga što se oslanja na fortunu. Vladari

postali vlastitom sposobnošću su „Mojsije, Kir, Romul, Tezej i njima slični” (str.107.),

a oni koji vladari postaju po svojim sposobnostima taj položaj teško stječu, ali ga lako

održavaju. No, ni oni ne mogu bez teškoća koje nastaju „dijelom od novih uredaba i

načina uprave koji su novi vladari prisiljeni provoditi hoće li da udare temelje svojoj

državi i osnuju vlast” (str.108.). U tim činidbama nailaze na otpor vladanih koji se

protive uredbama. Machiavelli stoga savjetuje: „Valja, stoga, udesiti tako da ih, kad

prestanu vjerovati, uzmogneš prisiliti da vjeruju” (str.108.). Novi vladari svojim

sposobnostima moraju skršiti otpor otpornika (protivnika), a kada uspješnicu dodirnu

počnu ih „štovati zato što su uništili sve koji su im zavidjeli na njihovim sposobnostima,

oni postaju moćni, sigurni, čašćeni i sretni” (str.109.) Kad se nevjernicima slomi kičma

vladari, dakle, postaju moćni, sigurni, čašćeni i sretni.

4.8. O novim vladavinama koje se zadobivaju tuđom snagom i

tuđom srećom

Ima ljudi koji od običnih građana postanu vladarima, njima se fortuna osmjehne ali

Machiavelli kaže da se „s mnogo truda održavaju na vlasti” (str. 109.). Izvorno oni ništa

nisu napravili nego su naprosto imali sreću pa im je „država podijeljena, ili za novac, ili

milošću onoga koji podjeljuje” (str.109.). Ovaj tip vladara mogli bismo svrstati u

8

vladare ovisnike jer su naprosto instalirani i ovise o volji i milosti onih „koji su ih na

vlast podigli...” (str.109.) No, njihov položaj nije siguran jer nisu na vlast došli

sposobnostima već instalacijom i vlast teško mogu zadržati jer je uzrok vladanja izvan

njih. Iznenada postadoše vladarima i iznenada nestadoše, ali ako izraze sposobnosti,

imaju šanse preživjeti kao vladari. U prvom slučaju proizvodi se vladar – marioneta, a u

drugom marioneta pokušava pohvatat sve konce i na temelju sposobnosti dalje vladati.

Uz fortunu mora se pojaviti virtu. Tek tad se pojačavaju šanse vladateljskog

preživljavanja. Machiavelli navodi dva načina „na koje se – sposobnošću ili srećom –

postaje vladarom ...” (str.109.). Navodi i dva primjera „iz dana koje mi pamtimo. To su

Francesco Sforza i Cesare Borgia” (str.109.) „Francesco je doličnim sredstvima i s

velikom sposobnošću od obična građanina postao milanski vojvoda; a ono što je sa sto

muka stekao, zadržao je s malo truda” (str.110.). „Naprotiv, Cesare Borgia, pučki

nazvan vojvoda Valentino, zadobio je državu zahvaljujući sreći očevoj pa ju je s njome

i izgubio, unatoč tome što je uložio sav trud i učinio sve što mora učiniti razborit i

sposoban čovjek koji hoće da se učvrsti u država što ih je zadobio tuđim oružjem i

tuđom srećom” (str.110.).

4.9. O onima koji se zločinstvima ispeše na vladarski položaj

Vladarom se, kako Machiavelli naučava, postaje uz pomoć virtu i fortune, ali ima i treći

način: uz pomoć zločinstva, koje prema Machiavelliju može biti put k vlasti, a taj način

postajanja vladarom naziva opakim. Tim se načinom doduše dolazi do vlasti ali se ne

stječe slava. Machiavelli: „Ne može se, doduše, nazvati vrlinom ubijanje sugrađana,

izdaja prijatelja, nevjera, milosrđe, bezboštvo; jer sve to može donijeti vlast, ali ne i

slavu” (str.114.). Osvajač mora u trenutku osvajanja države primijeniti neizbježna

nasilja tj. „počiniti ih odjednom, da ih ne bi danomice morao obnavljati, te da uzmogne,

ne obnavljajući ih, uliti pouzdanje u ljude i privezati ih uza se dobročinstvima”

(str.115.).

9

4.10. O građanskoj vladavini

Vladarom se može postati i uz naklonost sugrađana u svojoj domovini. Machiavelli: „No sad

smo došli do drugog način, kad privatan građanin, ne zlodjelima ili nekim drugim

nepodnošljivim nasiljem, nego naklonošću sugrađana postaje vladarom u svojoj

domovini, pa se sve to može nazvati građanskom vladavinom” (str.115.). Ovaj način

dolaženja na vlast ne zahtijeva virtu, fortunu koliko lukavost. Machiavelli: „Do te vrste

vladarskog položaja ljudi se uspinju ili s pomoću naroda ili s pomoću velikaša”

(str.115.). Narod ne voli vladavinu velikaša, velikaši vole vladati narodom i

„ugnjetavati ga” (str.115.). Machiavelli zaključuje: „a iz tih oprečnih nastojanja

ostvaruju se u gradovima jedna od triju posljedica : ili tiranija, ili demokracija, ili

bezakonje” (str.115.). U prispodobi naroda i velikaša Machiavelli je na strani časnijih

težnji naroda: „Težnje su naroda mnogo časnije od težnja velikaša, jer one hoće da

tlače, narod da ne bude tlačen” (str. 116.). Postane li netko vladarom uz pomoć naroda

mora zadržati njegovo prijateljstvo (populizam) i naklonost. Machiavelli zaključuje:

„Zaključit ću tek da je vladaru nužno da mu narod bude prijatelj; inače mu u nevolji

nema pomoći” (str.116.). U građanskoj vladavini vladar mora smisliti dobar način

vladanja kako bi zadržao vjernost građana: „Stoga razborit vladar mora smisliti način

vladanja da njegovi građani uvijek, i kakva god bila vremena, osjećaju potrebu za njim i

za državom, pa će mu uvijek biti vjerni” (str.117.).

4.11. O načinu mjerenja snage svih država

Machiavelli se dalje pita o vrstama tih država i načinima na koji se vladar može sam održati,

no postoji i mogućnost da mu je potrebna i „tuđa obrana”. Vlast se može održati

oslanjanjem na „vlastite resurse”: ljude, novac, vojsku i izgradnju utvrda, bedema,

festunga. Izgradnja jakih utvrda opomena je napadaču hoće li krenuti u napadaj.

Machiavelli primjećuje da „i nije lako navaliti na vladara koji ima tvrde gradove, a

narod ga ne mrzi” (str.117.). I dalje: „Na vladara se, dakle, koji ima tvrd grad a nije

omražen, ne može navaliti” (str. 118.). Pokuša li to itko ipak učiniti Machiavelli kaže

kako bi mogao biti osramoćen. Vladareve „uzdanice” u borbi protiv osvajača su

hrabrost podanika, tvrdi bedemi, odlučnost obrane i hrana.

1

4.12. O crkvenim državama

Na početku rasprave o crkvenim državama Machiavelli kaže da se one „stječu ili sposobnošću

ili srećom...” (str.118.). S druge pak strane potonje se održavaju na uredbama „koje se

oslanjaju na vjeru...” (str.118.). Vladari “imaju državu i ne brane je, imaju podanike i ne

vladaju njima” (str.118.). „Državu, kako nije branjena, nitko ne oduzima; podanici se,

zato što njima nitko ne upravlja, ne brinu za vladare, pa niti nastoje niti se mogu

odmetnuti od njih. Samo su takve države sigurne i sretne” (str.118.). Osnivač ovih

država je Bog. Machiavelli smatra da bi rasprava o ovim državama bila preuzetna i

drska: „No kako tim državama upravljaju viši uzroci do kojih ljudski um ne dopire,

neću više o njima govoriti; jer kad ih je Bog osnovao i podržao ih, bilo bi preuzetno i

drsko da čovjek o njima raspravlja” (str.118.).

4.13. O vrstama vojske uopće i o plaćenicima

Nakon pretresa različitih vrsta država, vladateljstva i tehnika vladanja Machiavelli svoju

savjetničku misiju produbljuje razmatranjem o vrstama vojski. Da bi vladar mogao

nesmetano vladati mora imati neke čvrste oslonce. Savjetuje da se vladar mora osloniti

na dobre zakone i dobru vojsku. Tek tada će temelji njegova vladateljstva biti „čvrsti,

inače mora propasti” (str.120.). Ne upušta se u raspravu o dobrim zakonima već se

usredotočuje na govor o vojsci. Svrha vojske je obrana države. Ima različitih vrsta

vojski. Machiavelli: „Vojska kojom vladar brani državu ili je njegova vlastita, ili

plaćenička, ili pomoćna, ili mješovita” (str.120.). Machiavelli dalje opisuje obilježja

pojedenih vrsta vojski. Plaćenička i pomoćna, po njemu, su beskorisne i pogibeljne.

Vladar i osnivač države ne može se osloniti na ove vrste vojske jer „nikad neće biti ni

jak ni siguran” (str.120.). Plaća je nedovoljna, a plaćenici su odani koliko je „kesa

puna”. Machiavelli savjetuje ne oslanjanje na ovaj tip vojske. Siguran oslonac

vladarima i državama je vlastita vojska. Ovu tezu ilustrira primjerom Mlečića: „Ako

ipak promotrimo uspjehe Mlečića, vidjet ćemo da su uspješno i slavno vojevali dok su

imali svoju vojsku” (str.121.).

1

4.14. O pomoćnim, mješovitim i vlastitim vojnicima

Pomoćna vojska je ona koja u datim prilika priskače upomoć i obranu. Ona može biti u datom

trenutku korisna ali i pogibeljna za onoga tko je pozove upomoć: „Sama po sebi,

pomoćna vojska može biti i dobra i korisna, ali je gotovo uvijek štetna po onoga koji je

pozove: bude li poražena, uništen si, pobjedi li, u njezinoj si vlasti” (str.122.). Prema

Machiavelliju razborit vladar će nastojati izbjeći takve vojske: „Razborit će vladar,

međutim, uvijek izbjegavati takve vojske i oslanjati se na vlastitu; radije će izgubiti

bitku sa svojom vojskom, nego li pobijediti s tuđom pomoći, jer neće smatrati kao pravu

pobjedu onu što ju je postigao tuđim oružjem” (str.123.).

4.15. Što mora vladar uraditi s obzirom na vojsku

Savjetodavac Machiavelli točno savjetuje koje su dužnosti vladara glede vojske; vladar se

mora baviti „ratom, vojnim pravilima i stegom; jer to je jedino zvanje koje dolikuje

zapovjednicima, a njegova je moć tolika da ne podržava one koji su se kao vladari

rodili, nego često puta običnim građanima pomaže da se popnu do te časti” (str. 124.).

Vladar može izgubiti državu zbog hedonizma i zapuštanja vojničkog umijeća .

Machiavelli: „S druge strane vidimo da su vladari, kad su više mislili na zabave nego li

na oružje, gubili države. Prvi razlog s kojeg ćeš državu izgubiti jest zapuštanje ratnog

umijeća, dok je prvi uvjet da državu stječeš iskustvo u tome umijeću” (str.124.). Vladar

ne smije zanemariti skrb o vojnim vještinama kako u miru tako i u ratu. Dva su načina

skrbi i vojnim vještinama – vježbanjem i umom. Vježbanje podrazumijeva

svakodnevno obnašanje vojnih aktivnosti, a umni način učenje – vojnu doktrinu.

4.16. S čega ljude, a posebno vladare, hvale odnosno kude

Machiavelli se dalje pita o postupanju vladara spram prijatelja i podanika, želi li vladar opstati

u vladateljstvu ne smije težiti tomu da bude dobar. Tako se Machiavelli udaljava od

antičke ideje dobra i oslobađa vladara etičkih zasada i kočnica. Na jednom mjestu

ovako kaže: „Stoga vladar koji želi opstati nužno mora naučiti da ne bude dobar, pa se

toga držati, ili od toga odstupiti, već prema potrebi” (str.126.). Kad se o ljudima i

1

vladarima radi, obilježeni su nekim svojstvima kao što su darežljivost, škrtost,

lakomost, darežljivost, grabežljivost, okrutnost, plašljivost, srčanost, surovost,

pristupačnost, osornost, upornost, popustljivost, ozbiljnost, lakomislenost, pobožnost,

bezbožnost.

4.17. O darežljivosti i štedljivosti

Nastavljajući raspravljati o vrlinama vladara Machiavelli se dotiče njegove darežljivosti i

štedljivosti; pretjerana darežljivost škodi, a umjerena otjeruje sliku škrtosti. Darežljivost

podrazumijeva sjaj i raskoš pa se čini da vladar prvo prema sebi mora biti darežljiv i

stvarati sjaj za svoj užitak, no pretjerana darežljivost može uzrokovati novčane neprilike

koje će osjetiti vladar a puk bi mogao stradati jer bi vladar mogao posegnuti za novim

novčanim nametima. Ni škrtost nije dobra jer vladara tjera na loš glas. Ratujući vladar

treba biti rasipan jer mu ratni plije to omogućuje: „Vladaru koji vojuje, koji živi od

plijena, pljačke i nameta, koji, ukratko, rukuje tuđim novcem, nužna je rasipnost, inače

ga vojnici ne bi slijedili” (str.127.). Čini se da se Machiavelli između rasipnosti i

škrtosti vladareve opredjeljuje za škrtost: „Više se od svega vladar mora čuvati toga da

ne doživi prezir i omraženost ; a upravo će te troškovi dovesti i do jednoga i do

drugoga. Stoga je razumnije zadovoljiti se imenom škrca koji će ti pribaviti zao glas, ali

bez mržnje; nego li iz želje da stekneš ime darežljiva čovjeka nužno dopasti imena

grabežljivca koji će te ozloglasiti i omraziti” (str.127.).

4.18. O okrutnosti i blagosti, i je li bolje da vladara ljube ili da ga

se boje

Vladar mora težiti da ga „smatraju kao blaga a ne okrutna čovjeka, no ipak mora pripaziti da

se tom blagošću služi kako valja” (str.127.). Machiavelli smatra da se vladar ne mora

obazirati na ozloglašenost i okrutnost: „Ne smije se, dakle vladar, osvrtati na to što je

ozloglašen s okrutnosti, ako hoće da uzdrži podanike u jedinstvu i odanosti; jer će s

malo primjera okrutnosti biti milosrdniji od onih koji zbog velikih milosrđa dopuštaju

stvaranje nereda, a neredi onda rađaju umorstvima i otimačinama; ta zlodjela obično

pogađaju čitave skupine ljudi, dok osude koje dolaze od vladara pojedince” (str.127.).

1

Vladar mora biti oprezan i nepovjerljiv u postupcima, mora postupati razborito s

uljuđenom suzdržljivošću. Prevelika povjerljivost može mu biti otegotna okolnost jer ga

može učiniti neopreznim. Nasuprot velikoj povjerljivosti, velika nepovjerljivost može

ga činiti nepodnošljivim. Machiavelli ovdje postavlja „sudbinsko” pitanje: „Je li bolje

da te ljudi ljube ili da te se boje?” On zagovara oboje. A je li to moguće? Teško, jer je to

dvoje jedva moguće sastaviti. Ako već treba birati onda je, veli Machiavelli, daleko

bolje da te se ljudi boje. Prema Machiavelliju ljudi su po prirodi loši, zli i pokvareni:

„Jer o ljudima se općenito može reći ovo: nezahvalni su, nepouzdani, prijetvorni,

himbeni, klone se opasnosti i pohlepni su za dobitkom; ako im dobro učiniš, uz tebe su,

nude ti krv svoju i imutak, život, djecu, kako sam to već kazao, kad je potreba daleko;

no kad se nevolja primakne, oni izmiču. Ljubav je varljivija od straha. Ljudi su varalice

ljubavi, a strah je uvijek jači od ljubavi tj. „strah se pak podržava neprestanom

prijetnjom kazne” (str.128.). Strah može biti povezan s izbjegavanjem mržnje. Naime:

„Ipak, vladar mora paziti da ga se podanici boje tako da bar izbjegne mržnji, ako već ne

može postići ljubav; jer se može vrlo lako dogoditi da se ljudi nekoga boje a da ga ipak

ne mrze” (str.128.). Načini na koje se može izbjeći mržnja su neposezanje za imutkom

podanika i za njihovim ženama. „Vladar će to najbolje postići ako ne poseže za

imutkom svojih građana i podanika i za njihovim ženama...” (str.128.). Zaključna

političko-antropologijska pitanja gleda straha i ljubavi u vladateljstvu vladarevu

Machiavelli podastire na kraju istoimenog predmetnog odjeljka: „Vraćajući se na

pitanja straha i ljubavi, zaključujem ovo: budući da ljudi ljube po svojoj volji, a boje se

po vladarevoj, razborit se vladar mora osloniti na ono što je njegovo, a ne na ono što je

tuđe: mora se tek ozbiljno pobrinuti da izbjegne mržnji što je, uostalom, već rečeno”

(str.129.).

4.19. Kako vladari moraju zadržati zadatu vjeru

Koji su bolji vladari? Oni koji krše vjeru i zakone i drže se lukavosti i prevrtljivosti ili pak oni

koji se pridržavaju zakona? Machiavelli pokazuje na temelju iskustva, jer je njegov

Vladar produkt studiranja povijesnih iskustava vladateljstva do njegova doba, „da su

velika djela izveli samo oni vladari koji su slabo marili za datu vjeru i koji su umjeli

lukavošću zavrtjeti ljudskim mozgovima; tako su na kraju nadmašili one koji su se

oslanjali na zakonitost” (str.129.). Dva su načina borbe koje ovdje opisuje:

1

borba zakonima

borba silom

Borba zakonima primjerna je čovjeku a sila životinjama. Machiavelli primjećuje nedostatnost

prvog načina borbe – zakonima pa često po starom tehničaru vlasti treba posegnuti za

silom tj. u izvorniku „valja se utjecati i drugome” (str.129.). Vladar se treba poslužiti

ljudsko životinjskim tehnikama vladanja. U biti, vladar prema Machiavellijevoj slici je

polu-čovjek, polu-životinja. Machiavelli, dakle, zagovora uporabu ljudskih (razum) i

životinjskih (sila) svojstava. Njih bira između lava i lisice „jer se lav može braniti od

mreže, a lisica od vukova. Mora, dakle, biti lisica, hoće li predosjetiti mrežu, a lav da

prepadne vukove” (str. 129.). Opredjeljenje samo za lavovska svojstva nije dobro za

vladateljstvo znači nerazumijevanje, vladarske vještine. Vladar ne može zadržati zadanu

vjeru i obećanje ako mu to šteti i ako je presušio razlog koji ga je naveo na neko

obećanje. Korisnost i varijabilnost u vladarevu ponašanju proizlazi iz ljudskih mana,

nedostataka jer su ljudi po Machiavelliju opaki, a i vladar je prvo čovjek pa tek onda

vladar. Svoju pesimističku političku antropologiju eleborira na jednom mjestu svojega

savjetodavnog priručnika za vladare i vladateljstvo: „Kad bi svi ljudi bili dobri, ovaj

savjet ne bi bio dobar; no jer su opaki i ne bi oni držali vjeru što je tebi zadadoše ne

moraš je ni ti držati prema njima; osim toga, nikad vladarima nije ponestalo valjanih

razloga da opravdaju svoju nevjeru” (str. 129.). U igri ljudskih slabosti, razuma i sile,

ljubavi i mržnje bolje prolaze lisci: „Tko se bolje znao služiti lisičjim svojstvima, bolje

je prošao; samo je nužno da znaš dobro prikriti to svojstvo i da budeš veliki hinac i

licemijerac; a ljudi su toliko tupi i toliko se pokoravaju nuždi, kad nadođe, da će onaj

koji vara uvijek naći nekoga tko će se dati prevariti” (str.129.). Machiavelli smatra da se

vladar ne može držati vjere i obećanja nego se mora ponašati onako kako „vjetar puše”.

On često mora ići protiv ljudskih, humanih i etičkih principa, kojih se mora odreći kako

bi se održao i to tako da „po potrebi mogneš i znadeš okrenuti obratnu stranu” (str.130.).

Vladar se okreće prema varljivoj fortuni: „Stoga on mora imati duh sposoban da se

okrene već prema tome kako mu to nalaže vjetar varljive sreće i neprestana

promjenljivost okolnosti; ne smije se, kako već rekoh, ako može udaljavati od dobra ;

ali mora znati i zagaziti u zlo, bude li prisiljen” (str.130.). Vladar mora pobjeđivati i

održavati državu. Glede sredstava, smatra kako će se potonja „uvijek smatrati kao časna

i svatko će ih hvaliti; jer svjetina se zanosi prividom i uspjehom same stvari; a na svijetu

i nema doli svjetine...“ (str.130.).

1

4.20. Na koji se način valja uklanjati preziru i mržnji

O ovom pitanju Machiavelli je govorio u prethodnim poglavljima. Postavlja iste uvjete

svakome vladaru. Ne diraj imutak podanika i njihove žene, vladat ćeš i nećeš biti

prezren i mržen. Vladar može biti prezren ako pokazuje osobine nestalna čovjeka,

„lakomislena, mekušca, kukavicu i kolebljivca”. U građanskim stvarima njegova

presuda mora biti neopoziva a glede mnijenja da o „njemu vlada takvo mnijenje da ga

nitko i ne pomisli prevariti ili obmanuti” (str.131.). U dobrom postupanju glede

građanskih stvari vladar može zaslužiti poštovanje. Machiavelli: „Koji vladar o sebi

stvori takvo mišljenje, ljudi ga neobično poštuju” ( str.131.). Poštovanoga je teško

napadati ako „se samo zna da je sposoban i da ga podanici cijene” (str.131.). Strah

vladara realan je od podanika i onih vanjskih “potentata” (str.131.). Glede zavjera,

Machiavelli smatra da se vladar ne mora zamarati njima ako ima naklonost naroda:

„Zaključujem stoga da vladar ne mora mnogo voditi brige o zavjerama, kad mu je narod

sklon; kad mu je narod neprijatelj i mrzi ga, mora se bojati svega i svakoga” (str.131.).

Mržnja i prezir bili su uzrokom propasti vlasti, vladateljstva.

4.21. Jesu li tvrđave i ostalo što vladari podižu korisne ili štetne?

Vladari su gradili tvrđave kako bi iste bile „kao neke uzde i kočnice onim ljudima koji bi se

namjeravali urotiti protiv njih; da im ti gradovi budu sigurno utočište pri nenadnim

napadajima” (str.137.). Tvrđave i njihova korisnost ili nekorisnost moraju se promatrati

u kontekstu vremena: „Tvrđave su, dakle, korisne ili nekorisne, prema vremenima: ako

ti s jedne strane koriste, a s druge ti škode” (str.137.). Machiavelli o gornjem pitanju

podastire ovakav odgovor: „O tome se može zaključiti ovako: vladar koji se više boji

svoga puka negoli stranaca, mora graditi tvrđave; onaj, pak, koji se više boji stranaca

negoli puka, neka se okani građenja takva” (str.137.). On smatra da je najbolja tvrđava

ako te narod voli a ni najbolja tvrđava te neće moći spasiti od bijesa naroda. Na kraju,

loš vladar je svaki koji „uzdajući se u tvrđave, ne bude dovoljno računa vodio o tome da

ga narod mrzi” (str.137.).

1

4.22. Što valja raditi vladar da bi stekao ugled

Ugled rađaju pothvati i junačka djela, vladar mora dokazati svoje sposobnosti. Cijenjen je po

prijateljstvu i neprijateljstvu; vladar mora uvijek pristati na jednu stranu. On ne može

biti neutralan i ne smije se udruživati s moćnijim od sebe. Mora biti „ljubitelj

izvanrednih sposobnosti i častiti ljude vrsne u umijećima”, te mora u zgodno doba

godine puku podariti „kruha i igara”, te mora voditi računa o svim cehovima i

građanskim slojevima i družiti se s njima i neustezati se njihove blizine (populističke

dobre namjere). U dodirivanju s društvenim slojevima mora ostati, kako Machiavelli

veli, „netaknuto dostojanstvo svojega veličanstva; jer veličanstva mu ne smije nikada ni

u čemu ponestati” (str. 139.).

4.23. O ministrima vladarovim

Važan je izbor ministara u vladi kao i ministranata u Crkvi, dobri ili loši ministri proizlaze iz

„razboritosti vladareve”. Machiavelli to ovako opisuje: „Prvi se sud o umu nekog

vladara stvara prema ljudima koji ga okružuju: ako su sposobni i privrženi, slovit će

uvijek kao uman čovjek; jer je znao otkriti njihovu sposobnost i uzdržati njihovu

privrženost. Nisu li takvi, uvijek se o njemu može stvoriti loš sud, jer mu je prva greška

bio taj izbor” (str.139.). Tri su vrste umova:

oni koji shvaćaju sami po sebi

ono što im netko predoči

treći ne shvaćaju ništa „ni sami sobom ni s tuđom pomoći – oni su prvi izvrsni, drugi dobri, a

treći ni za šta” (str.140.)

Vladar mora birati ministre koji će mu biti vjerni. Nevjerni ministri su vladareva omča oko

vrata ili željezna kugla oko noge. Vjernost se dodjeljuje častima, službom, materijalnim

probicima i višim novčanim naknadama. Između vladara i ministara mora se uspostaviti

simbiotička struktura.

1

4.24. Kako se valja kloniti laskavaca

Vladari upadaju u zamku krivim izborom ministara, laskavci samo „draškaju” ego vladarevo

ali u konačnici nisu dobre sluge vladarske. Vladar se mora braniti laskavaca.

Machiavelli savjetuje metodu obrane i zaštite od laskavaca: „Najbolji je način da se

vladar obrani od laskanja ako ljudi shvate da ga ne vrijeđaju govoreći mu istinu; a opet

kad svatko može kazati istinu vladaru, obara mu ugled pred drugima” (str.140.). Brana

laskavcima su izabrani razumni ljudi koji će vladaru govoriti istinu. Vladar bi trebao

saslušati mišljenje razumnika a izbjeći mišljenje laskavaca. Machiavelli je ovdje

kategoričan glede drugačije činidbe uviđajući u njoj pogibelj: „Tko drugačije radi, ili

srlja u propast zbog laskavaca, ili postaje prevrtljiv zbog raznovrsnih mišljenja; zato će

ga ljudi slabo poštivati” (str.140.).

4.25. S kojih razloga talijanski vladari izgubiše svoje države

Ovo pitanje Machiavelli razmatra na primjerima kralja napuljskog (Federico d'Aragona,

napuljski kralj, kojega je zbacio s prijestolja rođak Ferdinand Katolički) i vojvode

milanskoga (Ludovico il Moro). Zajednička slabost njihova bila je zbog vojske

vjerojatno plaćeničke ili pomoćne i što su „neki imali narod protiv sebe”. Neki su imali

narod uzase ali „nisu se znali osigurati od velikaša”. Gubitak države vladari ne mogu

pripisati učincima sudbine koliko vlastitoj nesposobnosti. Machiavelli: „Neka, stoga,

oni naši vladari koji su mnogo godina vladali u svojim državama a poslije ih izgubili ne

optužuju sudbinu, nego nesposobnost svoju” (str.142.).

4.26. Kolik je utjecaj sudbine na ljudska djela i kako se sudbini

možemo oduprijeti

Machiavelli ne zaobilazi vječnu temu filozofa i pisaca o utjecanju sudbine na ljudsko

djelovanje. Koliko je usud važan u povijesti? Upravlja li usud poviješću? Ako upravlja,

čemu onda išta činiti kad će se dogoditi ono što se dogoditi mora? Machiavelli ovako

gleda na to pitanje: „Dobro mi je poznato da su mnogi pisci imali i imaju mišljenje kako

sudbina i Bog na taj način upravljaju svijetom da ljudi tu svojom razboritošću ne mogu

1

ništa promijeniti, štoviše, nemaju tomu nikakva lijeka. Iz toga bi ljudi mogli izvući

zaključak da nema svrhe mnogo trsiti se u životu nego se prepustiti sudbini” (str.142.).

Fatalističkom ishodu povijesti teško je izgleda othrvati se. Na jednom mjestu

Machiavelli opisuje vlastitu kapitulaciju spram gore navedena nauka. Pa ovako kaže:

„Razmišljajući katkada o tome bio sam se i sam donekle priklanjao njihovu mnijenju”

(str.142.).

4.27. Poziv da se Italija digne na noge i oslobodi barbarskog

jarma

Upute vladaru dobivaju svoju teleološku dimenziju u zadnjem fragmentu: „Poziv da se Italija

digne na noge i oslobodi barbarskog jarma”, ali mogu poslužiti kao dobar znanstveni i

tehnološki priručnik svakom vladaru. Je li se u tim pitanjima išta promijenilo od

Machiavellija do vremena sadašnjega? Možda ništa, a možda je samo usavršena tehnologija

poradi posvemašnje uznapredovale znanosti, tehnike i tehnologije. Vladar je aktualan i danas,

a u povijesti političkih ideja predstavlja razdjelnicu između etički omeđene politike kao

tehnike vladanja.

5. Zaključak

1

Niccolo Machiavelli; Talijan,  pjesnik, pisac, komediograf, politički teoretičar prava i države,

kancelar firentinske države, vojni strateg, diplomat te politički zatvorenik podvrgnut torturi,

potom amnestiran i rehabilitiran, jedan je od najvećih umova zapadnjačke filozofije prošlosti,

današnjosti i vrlo vjerojatno i budućnosti. U svojem stvaralaštvu predstavlja novu misao o

politici, odbacuje stara vjerovanja i nameće nova, posve drugačija. Ponegdje ga se navodi kao

zlog genija-teoretičara jer Machiavelli nije imao obzira prema moralu i dobroti.

U svom djelu Vladar, on uči kako biti što bolji i prihvatljiviji politički vođa, te savjetuje da se

koriste svi putevi za tu svrhu, čak i oni nemoralni. Tvrdi da „cilj opravdava sredstvo“, koja je

toliko je puta ponovljena rečenica iz njegovog najpoznatijeg djela Vladar. Machiavelli je

samo realist i on je analizirao svoje vrijeme. Bez kompromisa, naturalistički i bez licemjerja

zapisuje: „Ljudi će opaki uvijek biti , ako ih neka nužda ne prisili da budu dobri“. Svrha

svakog državnog života je vlast, a vladar mora istodobno biti lukav i snažan, lav i lisica te

etičnost i moral ostaviti po strani. On je prvi politički mislilac koji je posve odvojio etiku od

politike. U osnovi svega je ipak njegovo domoljublje, pa mu se kao političkom čovjeku

renesanse do ujedinjenja Italije, s obzirom na njezin tadašnji izgled ratom razjedinjenih

državica, čini da je to moguće ostvariti samo silom i pod vodstvom jednog čovjeka – tom

vladaru se on obraća i objašnjava mu da u politici nema dobroga i lošega, jer jedna odluka ili

jedan čin nisu uvijek dobri za sve, stoga u politici postoji samo zlo i manje zlo.

Želim završiti ovaj maturalni rad s misli koja je ostavila dubok dojam na mene i mislim da je

to ustvari temeljna Machiavellijeva misao o vladanju nad podređenima i njegovom odbijanju

etike kao glavne osobine vladara.

„Ljudi se moraju ili maziti ili zatrti, jer se za male uvrede osvećuju, dok za velike ne mogu,

…, stoga nasilje treba činiti tako da se osvete ne moraš bojati.“ (str. 102.)

6. Bibliografija

Dr. Lozovina, Vinko. Machiavelli i njegova politička nauka, Matica Hrvatska, Zagreb, 1928.

Machiavelli, Niccolò. Izabrano djelo I. i II., Globus, Zagreb, 1985.

2