New Najbolje izvedbe Bachovih 6 suita za solo violončelo · 2017. 11. 28. · suita u Es-duru, BWV 1010 suita u c-molu, BWV 1011 ... Snimio je Bachove Cello Suite pet puta, a dvije

http://www.audiologs.com/ozrenbilan/sitemap.htm


Najbolje izvedbe Bachovih 6 suita za solo violončelo Koja je izvedba Bachovih 6 suita za violončelo solo najzanimljivija?

Bachovih 6 suita za solo violončelo jest ciklus suita napisan za solo instrument (bez ikakve pratnje) i sastoji se od šest suita: suita u G-duru, BWV 1007

suita u d-molu, BWV 1008

suita u C-duru, BWV 1009

suita u Es-duru, BWV 1010

suita u c-molu, BWV 1011

suita u D-duru, BWV 1012

Djelo je pretežno poznato iz rukopisa Bachove druge žene, Anne Magdalene kao i iz nekoliko prijepisa. Iako neki muzikolozi drže ovo djelo za Violu pomposu, instrument s 5 žica nalik današnjoj violi, većina se danas ipak slaže da se radilo o manjem tipu violončela s dodanom petom žicom (tzv. violoncello piccolo). Iako se Bach citira kao izumitelj viole pompose, on ga nigdje ne spominje u svojim radovima. Sigiswald Kuijken ga izvodi s tzv. violoncellom da spallom. Suite su prva čista instrumentalna glazbena forma iz koje su nastale sve ostale: sonata, simfonija, koncert itd. Izvor im je u srednjem vijeku kada su svirači lutnji izvodili nizove popularnih plesova. S vremenom su stavci postajali stilizirani i apstraktniji uz zadržavanje ritma i struktura izvorne melodije. U Bachovom dobu skladbe su postale toliko apstraktne da nikome ples nije padao na pamet.

Svaka suita ima po šest stavaka nazvanih francuskim imenima od kojih su svi, osim uvodnog Preludea, plesni. Raspored stavaka je, izuzme li se pretposljednji, stalan: prvi je Prelude, drugi Allemande, treći Courante, četvrti Sarabande. Peti je stavak promjenjiv (u 1. i 2. suiti to je Menuet I. i II.; u 3. i 4. suiti Bouree I. i II.; u 5. i 6. suiti Gavotte I. i II.). Posljednji šesti jest Gigue. Od 1717. do 1723., kada je Bach skladao ove Suite, pa do danas, transponirane su za više od 20 različitih solo instrumenata od kojih je možda najzanimljiviji viola da gamba. Allemande je njemački ples u 4/4 mjeri s ornamentalnom melodijskom linijom. Courante je lagani i brzi francuski ples, a riječ courante ima smisao strujanja.

Sarabande je spori španjolski ples orijentalnog podrijetla. Gigue je živahni engleski ples u trodobnoj mjeri. Ovoj nepromjenjivoj strukturi Bach dodaje umjetnički slobodni Prelude na početku kao i svijetli, brzi stavak između Sarabande i Giguea. Kako smo već naveli, u prva dva stavka to je Menuet, a u iduća dva to je Bourree dok je u dva završna stavka riječ o Gavotti. Svi su stavci u temeljnome tonalitetu suite, osim drugog dijela promjenjivog stavka (Menuet II., Bouree II., Gavotte II.) koji je većinom u paralelnom tonalitetu.

Bachove su suite bile nepoznate dok ih u prvoj polovici 20. stoljeća nije počeo popularizirati katalonski čelist Pablo Casals. Danas su školsko gradivo i temeljni violončelistički repertoar. Starije generacije čelista težile su romantičnoj izvedbi sa pijevnim frazama, tonskoj mekoći i virtuoznosti. Suvremene izvedbe slijede principe korektnosti bez grandioznih legata, virtuoznih pasaža i arpeggia. Čelistima su Bachovih 6 suita za violončelo solo ekvivalent uspona na Everest jer je za vrhunsku izvedbu potreban nadprosječan talent te dugotrajno i pomnjivo proučavanje partitura. Djelo sam snimio 1975. na Revoxu sa koincidentnim parom mikrofona u izvedbi splitskog sveučilišnog profesora dr. fizike, na njegovu zamolbu, inače strastvenog violončelista.

Veliki čelisti snimili su ovo djelo s promjenjivim uspjehom. Nije postignuta suglasnost koja je izvedba najbolja, a koliko je to teška zadaća možda najbolje ilustrira slavni Mstislav Rostropovič koji ga je snimio tek u svojoj 68. godini. Njegova snimka iz 1995. godine je postala čuvena mnogo prije nego što je izdana. U nastavku ćemo analizirati poznatije izvedbe i pokušati odlučiti koja je najzanimljivija.

Sigiswald Kuijken s violoncellom da spallom

Bach Cello Suites - Sigiswald Kuijken - violoncello da spalla

Bach album – viola da gamba

http://www.audiologs.com/ozrenbilan/sitemap.htmhttp://www.audiologs.com/ozrenbilan/sitemap.htm



Glazba je u svojoj biti komunikacija: skladatelj komunicira s auditorijem, dok njegove zamisli, intelektualna stanja i emocije prenosi svojom tehnikom i osobnošću sam glazbenik. Instrumentalni recital je najneposredniji i najintimniji odnos. To je gotovo neugodno sučeljavanje umjetnika i publike. Posebno ako je riječ o violončelu čiji je ton gotovo ljudski pa ne oprašta ni najmanju pogrešku i nedosljednost. Ova intimnost i neposrednost izvedbe čini suite za violončelo Bachovim najpopularnijim djelom. Svatko ponaosob ima vlastitu najbolju izvedbu, a poznavatelji struke gorljivo brane različite izvedbe. Pablo Casals Početkom 20. stoljeća, Bachove su suite bile skoro nepoznate. Neki su ih čelisti koristili za tehničke vježbe, ali nisu ih javno izvodili. Tu je naviku 1933. prekinuo čuveni katalonski dirigent, skladatelj, klavirist i nenadmašni čelist Pablo Casals koji je prepoznao njihovu osjećajnost, melodiju i zahtjevnu tehničku virtuoznost. Bachove su suite postale Casalsov zaštitni znak, a njegove su izvorne snimke dostupne svima. Od tada su postale neizostavnim dijelom repertoara svakog čelista.

Kada su se ove snimke prvi put pojavile između 1930. i 1940. godine predstavljale su jedinstven, mogli bismo reći ezoteričan koncept. Danas su njegova umjetnička i tehnička dostignuća neupitna, ali uvijek će se pronaći poneki slušatelj kojemu se neće svidjeti ono što čuje. Vremena su se promijenila i danas je pristup Bachovim suitama za čelo potpuno različit.

Kada se Casalsova snimka po prvi put usporedi s današnjima, čini se da zvuči nezgrapno dok gudalo sječe akorde poput noža. Intonacija luta, a prsti pritiskuju žice tako jako da note odzvanjaju prije nego se zasviraju. Tehnika se snimanja ne može usporediti s današnjom. Međutim, taj dojam je kratkotrajan i prolazan. Ono što u početku možda zvuči grubo i brzo, uskoro se percipira kao skladno. Intonacija nije neispravna, nego izrazito skladna. Što vrijeme više odmiče, tonovi su u bržim stavcima sve neodoljiviji. Casals svakim pokretom tvori jedinstveno glazbeno iskustvo. Poslušamo li Courante i Sarabande iz Pete suite primijetit ćemo neku površinsku buku dok zvuk ima realizam i snažan Casalsov tonus.

Od Casalsa, pa do danas poznate su snimke napravili Pierre Fournier, Anner Bylsma, Paul Tortelier, Mstislav Rostropovič, Yo-Yo Ma, Pieter Wisplewey, Steven Isserlis, Jacqueline duPre, Janos Starker, Daniil Shafran i mnogi drugi više ili manje poznati čelisti.

Janos Starker

Mađarski je glazbenik Janos Starker od 1948. bio glavni čelist Dallas Symphonyje, Metropolitan Opere i Chicago Symphony Orchestra pod ravnanjem Fritza Reinera, Antala Doratija i Georgea Szella. Solo karijera bila mu je na vrhuncu 60-tih godina prošlog stoljeća s impresivnim popisom 165 djela. Bio je poznat po senzualnom, tehnički besprijekornom, toplom vibrantnom tonu violončela. Snimio je Bachove Cello Suite pet puta, a dvije su i danas dostupne na CD-ima i SACD-u. Prva trijumfalna snimljena je 1965. za Mercury Living Presence. Snimka je postavila opće prihvaćena pravila, donijela reputaciju tehničke perfekcije i vrhunske ekspresivnosti. Međutim, mnogi drže kako transfer s LP na CD medij nije bio tako idealan, dok se izvedba na SACD-u drži mnogo uspješnijom. Drugi CD posljednja je Starkerova snimka, a mnogi je drže najboljom. Iako je tehnički briljantna zadržala je umjetničku snagu. Zbog toga je mnogi stručnjaci preporučuju kao najbolju, posebno na SACD mediju.

Pablo Casals izvodi 6 Bachovih suita za violočelo solo

Janos Starker Bach Suites For Cello Solo SACD




Pierre Fournier

Pierre Fournier (1906.-1986.) rođen je u Parizu, a bio je poznat kao violončelistički aristokrat. Razlog je tome bilo njegovo osjetljivo lirsko muziciranje i besprijekorna artistička izvedba. Otac mu je bio general, a u ranoj ga je dobi majka podučavala sviranju klavira. S devet je godina pretrpio lakši oblik poliomijelitisa te je dijelom izgubio pokretljivost nogu i stopala. Zbog toga nije mogao koristiti pedale klavira pa se prebacio na violončelo. Pierre Fournier svirao je na 3 različita instrumenta: Jean-Baptiste Vuillaume iz 1863., Matteo Goffriller iz 1722. te na vrlo rijetkom i vrijednom Charles Adolphe Maucotel violončelu iz 1849. S Maucoutelom je svirao posljednjih 18 godina karijere te ga je koristio pri svojim najvrjednijim snimkama. Mnogi drže da su njegove izvedbe bliže biti Bachove glazbe od svih ostalih koji su to pokušali. Briljantna izvedba, vrhunska tehnika, koherentnost uz potpuno razumijevanje Bachove fraze i artikulacije. Dovoljno je poslušati samo Prelude prve suite u G-duru kako bi utvrdili kako je riječ o superiornoj izvedbi koja na sebi svojstven, umjetnički način karakterizira svaki trenutak Bachove glazbe. Pa ipak, povremeno se pojave manji nedostaci, ali oni su u tako malom i neprimjetljivom broju da ih se može zanemariti. Fournierova intonacija možda ima malu prednost usporedimo li je s njegovim virtuoznim rivalima. Fournierov je rubato čvrst i potpuno obuzdan, a primjenjuje se isključivo u svrhu oživljavanja Bachovoga formalnoga notnog zapisa. U bržim stavcima Courante, Gavotte i Bourréea glazba kao da pršti dok je u sporijem tempu, poput Sarabande, trajanje tona nepogrešivo točno. Umjetnička je ekspresija povrh svega okrunjena elokvencijom, liričnošću i besprijekornom izvedbom. Dodamo li tomu vrlo detaljan tonski zapis, možemo ovu snimku uvrstiti u sam vrh.

Paul Tortelier Tortelierov pristup Bachu emotivnom dubinom ne godi svakom. Posebno su osjetljivi oni koji traže autentičnu izvedbu. Tortelier svira na suvremenom instrumentu, ali ima prizvuk romantičnog dodira jer zavodljivo odugovlači fraze na mjestima gdje bi drugi brzali i primjenjivali glissando koji Bach sigurno nije zapisao. Bez obzira na to, ova će vas izvedba brzo dovesti do istinskoga glazbenog doživljaja pa se zato može preporučiti. Jedan je od razloga romantične izvedbe možda to što je snimka napravljena u londonskoj Temple Church poznatoj po izvrsnoj rezonantnoj akustici. Dugo vrijeme odjeka kružnog hrama blagonaklono doprinosi Tortelierovim romantičnim vizijama Bachovih suita. Jeka je precizno zahvaćena izvrsnim umijećem ton majstora pa slušatelj uranja u toplinu zvuka, ali izvođaču to tehnički onemogućava prebrz tempo. Tortelierova je izvedba stoga ekspanzivna, uočljivo opuštenija i sporija. Sasvim je očito kako tom pristupu najbolje leže izvedbe stavaka sporijeg tempa poput Sarabande, što omogućuje ushićeni razvoj melodije. Iskusniji su slušatelji možda navikli na bržu izvedbu Giguea i Bouréea, ali Tortelier je krajnje uvjerljiv, posebno u zadanim akustičkim uvjetima. Neupitno je Tortelierovo znanje i iskustvo da svaku suitu izvede pripadajućim karakterom. Tako je Suita br. 5, ispunjena pomnjivom, skoro sumornom introspektivnom izvedbom, posebno Prelude koji prožima sam sebe. Ostale suite u molu, poput one br. 2, oštre su i dramatične s virtuoznim naglašavanjem učinaka. Dovoljno je poslušati vrlo rijetko umijeće sviranja u prvom Menuetu (peta skladba na drugom CD-u) ili tonski vatromet Suite br. 3 s izraženom ekstrovertiranom smjelošću. Možemo zaključiti da Tortelier neustrašivo kroči glazbenom scenom što nikog neće ostaviti hladnim, posebice u vrlo živom tempu samog kraja suite. Za razliku od toga, izvedba je suite br. 6 nježna i milostiva. Svatko se može uvjeriti u Tortelierevu vrhunsku tehniku jer su način fraziranja i odabir tempa posljedica životnog iskustva i ogromne prakse. To je vizija stare škole, puna integriteta u zahtjevnoj akustičkoj okolini koja se punopravno nosi sa svim ostalim izvedbama koje smo već čuli.

Paul Tortelier

Pierre Fournier




Steven Isserlis

Steven Isserlis, kojemu je prema vlastitim riječima od najranije mladosti uzor bio Daniel Šafran, prije izvedbe traži interpretativnu ideju vodilju izvan glazbe te nudi vrlo razrađen koncept. Za njega Suite predstavljaju, osim glazbenih, i religijske vrednote što potiče dodatan interes za njegove izvedbe. Steven Isserlis zastupa stav kako se suite ne bi trebale snimati za široku publiku, nego kao osobno glazbeno-umjetničko postignuće. Bez obzira koliko se netko slaže s tim stavovima, Isserlis je ipak svojom izvedbom dao nešto novo i zanimljivo, a uza sve nabrojeno i nešto neopisivo dobro i kvalitetno. Isserlis temelji izvedbu na kombinaciji četiri najranija sačuvana manuskripta, pretežno na kopiji Anne Magdalene, a izvodi i stručno obrađene završetke suita uz tri dodatne snimke temeljem najranijih manuskripta. Slušatelj tako stječe uvid u zadivljujuće varijacije tempa i ornamentacije. Iako to ne možemo primijetiti pri slušanju, Isserlis suitama pridaje religijsko značenje te sugerira njihov ekspresivni značaj.

Bez obzira na mističnu interpretaciju, stručnjaci su suglasni kako su Isserlisov ton i tempo potpuno ispravni. Stavci poput Menueta u Suiti br. 2 prozračni su i protočni, puni energije i poletnosti. Međutim, ozračje je izvedbe skladbi uvijek dvorsko, odmjereno i suzdržano, a ne razuzdan seoski ples. Pri izvedbi se nikada ne osjeća pritisak tehničke zahtjevnosti, već se slušatelj stalno predaje emocionalnoj ushićenosti. Isserlisova izvedba uvodi Bachovo djelo kroz velika vrata na teritorij malobrojnih velikana čela pa ova izvedba može ponosno stajati pored Casalsa ili Rostropoviča, a sigurno će je netko izabrati kao favorita. Mstislav Rostropovič Jedan od najpoznatijih violončelista u drugoj polovici 20. stoljeća po izvedbama klasičnih i suvremenih djela. Od rane mu je mladosti sviranje bila strast. Prvo svira klavir, a zatim violončelo koji je studirao na konzervatoriju u Moskvi gdje mu je profesor bio Šostakovič. Solo narav suita od svakog tko ih izvodi, traži vlastitu, strogo individualnu interpretaciju glazbe. U tome prednjači osobni pristup Mstislava Rostropoviča npr. Suiti br. 1 u G-duru. Izvedba je u vrlo brzom tempu gdje sama glazba govori za sebe. Ujedno je to dokaz njegove virtuoznosti. G-dur suita je najpoznatija i najatraktivnija te se vrlo često koristi na TV-u i u filmovima. Daniel Šafran …Danas u svijetu postoji vrlo velik broj vrsnih glazbenika koji suvereno vladaju tajnama tehnike umijeća sviranja svojih instrumenata; ali za mene, prije svega, ključna je osobnost. S najdubljim poštovanjem čitam ono što piše u notama, ali umjetnik ima pravo čitati vlastitim očima. Iz intervjua za BBC, 1995.

Nekad nenadmašan virtuoz emocionalnoga pjesničkog izražaja, danas je pomalo zaboravljen. Razlog tome može biti što je snimao samo za tvrtku Melodija. Rođen je u Petrogradu 1923., a umro u Moskvi 7.2.1997. u 74. godini. Bio je u glazbenom okruženju prije rođenja jer su mu roditelji bili studenti glazbe. Već sa četiri godine tražio je od oca poduku, a s osam je godina dobio prvi violončelo i započeo poduku na Petrogradskom konzervatoriju kod profesora Alexandera Shtrimera. Prvi javni nastup imao je kao desetogodišnjak na Konzervatoriju, a prvi orkestralni nastup imao je godinu dana kasnije pod ravnanjem britanskog dirigenta Alberta Coatese.




U dobi od 14 godina dopušten mu je nastup na glazbenom natjecanju, a izvedba mu je opisana kao filigranska virtuoznost i pjesnička pojava. Šafran skreće na sebe pozornost javnosti: postao je senzacija i osvojio prvu nagradu - veličanstveni violončelo graditelja Antonija Amatija. Na njemu je svirao cijeli svoj život i nikad ga nije mijenjao. U idućih nekoliko godina na međunarodnim natjecanjima dijeli prvo mjesto s Rostropovičem. Član žirija David Oistrakh izjavio je kako su obojica vrhunski majstori svog instrumenta. Međutim, ova dva glazbena suparnika imali su vrlo različit temperament, što ih je i dovelo do različitih karijera. Šafran je bio poznat po svojoj finoći i uglađenosti, poetskoj senzibilnosti i izvanrednoj paleti boja te mu je više odgovarao suzdržaniji romantični i impresionistički repertoar. Po mišljenju kritike Bachove suite su mu veličanstvene, iako su snimljene neodgovarajućom mikrofonskom tehnikom. Diskografija mu je impresivna, ali teško nabavljiva.

Šafranov prvi nastup u Americi bio je 1960. u New Yorku u Carnegie Hallu. Britansku je premijeru imao 1964. koncertima u Wigmore Hallu i Royal Festival Hallu. Nakon toga u nekoliko navrata oduševljava Japan i Australiju.

Šafran se drži umjetnikom koji je najiskrenije poetski izvodio

glazbu. Njegov vibrato, fraziranje i virtuoznost tvorili su

sinergiju s osobito strastvenom izvedbom. Karakteristika

njegovog stila bila je vrlo bogata paleta tonskih boja koju nitko

nije mogao imitirati, a to je vrlo neobična karakteristika

baroknog instrumenta. Pored toga je imao jaku osobnost koja

mu je pružala neograničenu glazbenu slobodu te nedostižnu

tehničku perfekciju. Razvio je niz novih i neobičnih tehnika

koristeći palac i četvrti prst, a relativno krupna građa ruku uz

Amatijev čelo, neznatno manjih dimenzija, omogućila mu je

nedostižne zahvate. Područje vibrata bilo mu je vrlo široko, a

vrlo lako je postizao staccato i spiccato generirajući gudalom

prekrasan svilenkasti srebrni zvuk. Potezi gudalom bili su mu

poput violinističkih; vrlo laki, bez napora, a istovremeno

energični. Izvedba mu je bila strogo individualna uz pripremne

rituale prije, sa zatvorenim očima za vrijeme koncerta.

Steven Isserlis, kojem je kao glazbenik bio uzor i kućni prijatelj, tvrdi da se Šafran kao čelist i glazbenik razlikovao od svih ostalih. U vrijeme konvergiranja glazbenih stilova ostao je svoj. Vibrato, fraziranje i ritam tvorili su mu jedinstvenu cjelinu; virtuoznost je određivala glazbeni izražaj, a strastvena, poetska i jednostavna glazbena osobnost dolazila je iz dubine duše. Možda je to razlog zbog kojeg ga, posljednji student Mistislava Rostropoviča, Stjepan Hauser uzima za svojega najvećeg uzora.

Šafran je cijeli svoj život svirao isti instrument. Violončelo Antonio Amati dobio je kao nagradu sa 14 godina i nikada se nije odvajao od njega. Točan datum nije poznat, a vjerojatno datira iz 1630. Napravio ga je Antonio Amati, stariji sin Andrea Amatija, pretpostavlja se između 1540. i 1607. ili 1555. i 1640. To je veličanstven instrument, ali nešto manjih dimenzija. 1997. obitelj ga je donirala muzeju Glinka. Često se postavljalo pitanje je li Šafranov Amati imao dovoljnu akustičku snagu za koncerte? Šafranove snimke jasno pokazuju da mu ne nedostaje snage i u to se možemo uvjeriti poslušamo li snimku od 17.09.1969. - Bachove suite u svom najboljem obliku.

… Od ostalih snimaka možemo spomenuti Antonia Janigra, Yo-Yo Ma, Pieter Wispelwey, Anner Bylsma, Joachim Eijlander. Barokna čela ili autentične instrumente, koji prekrasno zvuče, koriste Wispelwey, Linden i Bylsma. Violoncello da spalla s 5 žica, koristi Sigiswald Kuijken, a Stradivarija koristi Julian Lloyd Weber. Prije su na njemu svirali Rostropovič, du Pre, Bernard Greenhouse te Heinrich Schiff. Dakle, s tehničke strane ovi su instrumenti prekrasni. Postoji i čitav niz snimaka suita npr. za violu da gamba, od kojih bi izdvojio noviju snimku Fahmi Alqhaia.




Za audiofile: Koristeći Foobar DSD Procesor, FLAC signal rezolucije 16 bita, frekvencije sempliranja 44100 Hz može se konvertirati u DSD 128 i proslijediti u DSD DAC npr. Topping D30 koji napaja pojačalo za slušalice. Posebno dobar rezultat postiže se Sennheiser HD 598 slušalicama i pojačalima niske izlazne impedancije npr. Audio Technica. Više o tome ovdje.
http://www.audiologs.com/ozrenbilan/sitemap.htmhttp://www.audiologs.com/ozrenbilan/sitemap.htmhttp://www.audiologs.com/ozrenbilan/sitemap.htm

Documents

New Najbolje izvedbe Bachovih 6 suita za solo violončelo · 2017. 11. 28. · suita u Es-duru, BWV 1010 suita u c-molu, BWV 1011 ... Snimio je Bachove Cello Suite pet puta, a dvije