O knjizi

Helen Hamilton provela je čitavih svojih šesnaest godina pokušavajući sakriti koliko je posebna – što i nije lak zadatak na otoku tako malenom i zaklonjenomkakav je Nantucket. A postaje samo sve teže. Iz noćnih mora o očajničkom putovanju kroz pustoš, Helen se budi goreći od žeđi, tek da bi otkrila da su joj plahte prekrivene prljavštinom i prašinom. I u školi je proganjaju prikaze triju ženakoje plaču krvavim suzama ... A kada prvi put naleti na Lucasa Delosa, neće ni znati da im je sudbina namijenila glavne uloge u tragediji koje Suđenice uporno ponavljaju kroz čitavu povijest.

Dok Helen razotkriva tajne o svome podrijetlu, ona doznaje da su nekimitovi više od pukih priča. Ali čak ni polubožanske moći možda neće biti dovoljne da bi se ona i Lucas uspjeli oduprijeti silama koje ih tako strahovito privlače jedno drugom – i istodobno ih pokušavaju rastaviti ...

JEDAN

Ali ako mi sada kupiš auto, bit će tvoj čim odem u školu za dvije godine. I dalje praktički nov«, reče Helena optimistično. Nažalost, njezin otac nije bio od onih koji se daju navući.

»Lennie, to što država Massachusetts misli kako je u redu dašesnaestogodišnjaci voze ...«, započeo je Jerry.

»Ali meni je skoro sedamnaest«, podsjeti ga Helena. »... ne znači da se ja s tim moram složiti.« U ovom duelu očito je pobjeđivao, ali Helena još nije priznavala poraz. »Znaš, Prascu možda preostaje još samo godina do dvije«, reče Helena, govoreći o starom džipu wrangleru koji je vozio njezin otac, a koji je, kako je zamišljala, mogao biti parkiran i onda pred onom tvrđavom, kad se potpisivala Magna Carta. »Pomisli samo koliko ćemo novca za benzin uštedjeti ako uzmemo hibrid ili čak električno vozilo. Val budućnosti, tata.«

»Mhm mm«, samo je rekao.E, sada je izgubila.

Helena Hamilton tiho je zagunđala i pogledala preko ograde trajekta koji ju je nosio natrag u Nantucket. Razmišljala je o tome kako će se opet voziti biciklom u školu sve do kraja studenog, a kada snijeg postane predubok, žicat će da je netko poveze ili, najgore od svega, ići će na autobus. Zatresla se od očekivanih grozota i pokušala prestati misliti o tome. Neki od rujanskih turista buljili su u nju, što nijebilo ništa neobično, pa je Helena pokušala što suptilnije okrenuti lice na drugu stranu. Kad bi se Helena pogledala u zrcalo, vidjela je samo ono osnovno – dvaoka, nos i usta – ali stranci koji su dolazili na otok bili su skloni da se zagledaju unju, a njoj je to stvarno bilo neugodno. Srećom po Helenu, većina turista na trajektu tog popodneva došla se diviti krajoliku, a ne njezinom licu. Očito su odlučili pred kraj ljeta upiti što više prirodnih ljepota, pa su valjda mislili da moraju uzvikivati »oooh« i »aaaah« na svaku krasotuAtlantskog oceana, no opet su većinu toga potrošili na Helenu. Koliko se nje ticalo, odrastanje na malom otoku nije bilo ništa drugo nego agonija, te je jedva čekala

otići na koledž i napustiti otok, napustiti Massachusetts, pa i čitavu istočnu obalu bude li joj ikako pošlo za rukom. To ne znači da je Helena mrzila svoj život u roditeljskom domu. U stvari, ona i otac savršeno su se slagali. Njezina mama ih je oboje napucala još dok je Helenabila beba, ali Jerry je tako barem vrlo rano naučio kako svojoj kćeri dati upravo onoliko pažnje koliko joj treba. Nije stalno visio nad njom, a ipak je uvijek bio tukad ga je trebala. Makar se još malo ljutila zbog aktualne situacije s automobilom,znala je da nikad ne bi mogla poželjeti boljega tatu.

»Hej, Lennie! Znaš što ima novo?« doviknuo je poznati glas. Prema njoj jedolazila Claire, Helenina najbolja prijateljica od rođenja. S puta je razmicala nesigurne turiste odgurujući ih preciznim, uvježbanim pokretima. Izletnici nevični moru sklanjali su se pred Claire kao da je krstarica, a ne tek mršavi patuljak od cure, delikatno uzdignut na platforma-sandale. Lako je klizilakroz klimavi metež koji je izazvala i na kraju skliznula točno pokraj Helene, do ograde. »Smjehuljice! Vidim da si i ti kupovala zadnje sitnice pred školu«, reče Jerry dok je jednom rukom grlio nju i njezine vrećice.

Claire Aoki, iliti Smjehuljica, bila je teška frajerica. Tko god bi bacio pogledna njezinih metar i pedeset sedam visok i azijski delikatan stas, a pritom propustioprepoznati njen pravi unutarnji ustroj, izlagao se riziku da teško strada odstrahovito podcijenjenog neprijatelja. Nadimak »Smjehuljica« bio je njen osobnikriž. Nosila ga je od rođenja. U obranu njezinih prijatelja i obitelji može se reći da je zapravo bilo nemoguće ne zvati je tako. Claire se, a da u to nije ulagala ni najmanje truda, smijala najbolje u svemiru. Nikad usiljen, nikad vrištav, njezinsmijeh bio je od one vrste koja sve u blizini navede da se i sami osmjehnu. »Nego što, o dični oče prijateljice moje!« odvrati Claire. Zagrlila je terryja iskreno i snažno, ne mareći što i on koristi taj grozni nadimak. »Mogu li prozboriti riječ-dvije s vašim potomkom? Oprostite što sam tako bezobrazna, ali radi se o strogoj tajni, visokog prioriteta. Mogu vam reći, ali ...« započela je. »Ali onda ćeš me morati ubiti«, mudro zaključi Jerry.

Ljubazno se odmaknuo prema štandu sa sokovima kako bi kupio nešto spuno šećera dok njegova kći, šefica prehrambene policije, ne gleda. »Ma, što ti je to u vrećici, curo?« Dograbila je Helenin plijen i počela prekapati. »Traperice, vesta, majica, gaćice i ... Vau! Pa ti ideš s taticom kupovati donji veš? Bljak!« »A kao da mogu birati!« požali se Helena otimajući joj svoju vrećicu. »Morala sam kupiti nove grudnjake! Uostalom, tata se skriva po knjižari dok jaisprobavam ovakve stvari. Ali, vjeruj mi, grozno je već i to što znam da je u istoj

ulici dok kupujem rublje«, reče s osmijehom na licu koje se zarumenilo. »Ne može biti baš tako grozno. Kao da si ikad uopće pokušala kupiti nešto seksi. Džizz, Lennie, misliš li da se možeš oblačiti još više poput moje bake?« Claire je u rukama držala par bijelih pamučnih gaćica. Helena zgrabi bapske gaćice i tutne ih na dno vrećice dokje Claire prosipala primjerak svog veličanstvenog smijeha.

»Da, znam, takva sam štreberica da to postaje zarazno«, odgovori Helena,momentalno opraštajući Claireino zadirkivanje, kao i obično. »Zar se ne bojiš da bi mogla od mene pokupiti, ono, teži oblik luzerstva?«

»A ne. Toliko sam fenomenalna da sam imuna. Uostalom, štreberi su minajbolji. Divno je kako vas je lako pokvariti. I sviđa mi se kako crveniš kad god počnem pričati o gaćicama.«

Claire se morala malo pomaknuti jer je do njih doteturao par turista sfotoaparatima. Sinkronizirana s njihanjem palube, Claire ih je odgurnula jednim odsvojih ninja-pokreta. Posrnuli su u stranu, smijući se i spominjući »nemirno more«, nesvjesni da ih je Claire uopće dotaknula. Helena je prstima prebirala po svojoj ogrlici s privjeskom u obliku srca, koju je uvijek nosila, i iskoristila priliku da se jošmalo nagne preko ograde kako bi se prilagodila niskom stasu svoje prijateljice. Na nesreću po sramežljivu Helenu, ona je sa svojih 176 centimetara itekako plijenila pozornost, a još je rasla. Molila se Isusu, Budhi, Muhamedu i Višni nekaučine da to prestane, ali i dalje je osjećala vruće žalce u udovima i mukli bol u mišićima koji su rasli preko noći. Govorila je samoj sebi da će dosegne li 180 centimetara barem biti dovoljno visoka da dohvati gornju prečku na sigurnosnoj ogradi i baci se s vrha svjetionika u Siasconsetu. Prodavači u dućanima uvijek su joj govorili kako je prava sretnica, ali čak ni oni nisu uspijevali pronaći hlače koje joj pristaju. Helena se morala pomiriti s činjenicom da želi li kupiti jeftine, a dovoljno duge traperice, mora posegnuti za onima koje su joj par brojeva prevelike, a ako ne želi da joj se okreću oko bokova, mora podnositi povjetarac od preširokih nogavica. Helena je bila gotovo sigurnada te »nastrano ljubomorne« prodavačice ipak ne hodaju uokolo s propuhom oko gležnjeva. A bome ni s hlačama na pola stražnjice.

»Uspravi se«, automatski ispali Claire vidjevši kako se Helena zgrbila, iHelena je posluša. Claire je imala usađenu naviku pravilnog držanja, što je imalo nekakve veze s njezinom superuspravnom majkom Japankom i još uspravnijombakom, koja još uvijek nosi kimono.

»U redu! Idemo na glavnu temu«, najavi Claire. »Znaš onaj veliki, gazilijundolara vrijedan kompleks koji su prije držali New England Patriotsi?« »Onaj na 'Sconsetu'? Aha. Što s njim?« upita Helena, prisjećajući se velike privatne plaže pred tom kućom i osjećajući olakšanje što njezin otac sa svojom

trgovinom ne zarađuje toliko da bi kupio kuću imalo bliže moru. Kad je bila dijete, Helena se umalo utopila, i sve otada bila je potajno

uvjerena da je Atlantski ocean pokušava ubiti. Tu malu paranoju uvijek je nekakokrila od drugih ... mada je, doduše, doista bila očajan plivač. Istim za volju, mogla je hodati po vodi nekoliko minuta u komadu, ali i u tome je bila grozna. Na kraju biuvijek potonula kao kamen, bez obzira koliko slana bila morska voda i koliko brzoona po njoj gacala. »Konačno je prodano jednoj velikoj obitelji«, reče Claire. »Ili dvjema obiteljima. Ne znam točno, ali mislim da su posrijedi dva oca i da su oni braća. I jedan i drugi imaju djecu – pa su im klinci rođaci, je li tako?« Claire namršti čelo. »Nema veze. Stvar je u tome da ti koji su se uselili imaju hrpetinu klinaca. I svi supribližno iste dobi. Izgleda da će dvojica od njih, mislim, dva dečka, biti isti razredkao mi.« »Daj da pogodim«, reče Helena, mrtva-ozbiljna. »Bacala si tarot i vidjela da će se obojica ludo zaljubiti u tebe i onda se tragično boriti do smrti.« Claire šume Helenu u cjevanicu. »Ne, blesačo. Po jedan za svaku od nas.« Helena protrlja nogu, praveći se da je boli. Čak i da ju je Claire udarila iz sve snage i dalje bi bila preslaba da joj ostavi modricu. »Po jedan za svaku od nas? O, pa to je za tebe netipično malo dramatike«, nastavi Helena zadirkivati. »Previše jednostavno. Tu priču ne kupujem. Ali što kažeš na ovo? Nas dvije ćemo se obje zaljubiti u istog dečka, ili u krivog dečka – svakako u onog koji nas ne voli – i onda ćemo se ti i ja boriti jedna protiv druge, ito do smrti.« »Ma o čemu lupetaš?« upita Claire slatkim glasom dok je pomno pregledavala svoje nokte, glumeći nerazumijevanje. »Bože, Claire, tako si predvidljiva«, reče Helena i prasne u smijeh. »Svake godine izvlačiš iz prašine te karte koje si kupila u Salemu, na onom izletu, i uvijek predviđaš da će se dogoditi nešto čudesno. Ali svake godine me začudi jedino to što već do zimskih ferija nisi pala u komu od dosade.« »Dobro, zašto se ti toliko opireš?« protestirajući reče Claire. »Znaš da će nam se na kraju ipak dogoditi nešto spektakularno. Ti i ja smo dalekoprefantastične da bismo bile obične.« Helena slegne ramenima. »Meni je obično savršeno u redu. U stvari, mislim da bi me zapravo uništilo da tvoja predvidanja jednom, za promjenu, budu točna.«

Claire nagne glavu u stranu i zagleda se u nju. Helena otpusti kosu zataknutuiza ušiju kako bi zaklonila lice. Mrzila je kad je gledaju. »Znam da bi. Ja samo mislim da u tvom slučaju ništa obično jednostavno ne pali«, reče Claire obzirno.

Helena promijeni temu. Počele su govoriti o rasporedu sati, o trčanju i o tome bi li trebale – ili ipak ne – odrezati šiške. Helena je željela promjenu, ali Claireje bila rezolutno protiv toga da Helena škarama i dotakne svoju dugo plavu kosu. Aonda su shvatile da su u razgovoru dolutale preblizu onom dijelu broda koji suzvale »zonom za pervertite«, i žurno su se vratile.

Obje su mrzile taj dio broda, no Helena je na njega bila posebice osjetljiva;podsjećao ju je na onog jezivog tipa koji ju je posvuda pratio jednog ljeta, sve do dana kada je jednostavno nestao s trajekta. Umjesto da joj bude lakše kad jeshvatila da se taj više neće vratiti, Helena se osjećala kao da je učinila nešto loše. To nikada nije spomenula Claire, ali tada je ugledala jasnu svjetlost i osjetilagrozan miris izgorene kose. A nakon toga, tipa jednostavno nije bilo. I dalje joj jebilo neugodno i misliti o tome, ali pravila se da je sve okej, kao da je to samo velikašala. Na silu se nasmijala i pustila Claire da je odvuče na drugi kraj trajekta. Jerry im se pridružio kad je trajekt stao uz mol i oni se počeli iskrcavati. Claire im je mahnula i obećala Heleni da će je pokušati posjetiti na poslu sutradan, makar su izgledi za to bili prilično mali, budući da im je bio zadnji dan ferija.

Helena je nekoliko dana u tjednu radila za svog oca, koji je bio suvlasniktrgovine mješovitom robom na otoku. Uz jutarnje novine i svježu kavu, News Storeje prodavao i slance, lizalice, karamele i slatkiše u kristalnim staklenkama, izavinute trakice od sladića koje su se prodavale na metre. Uvijek je tu bilo svježeg cvijeća i ručno izradenih razglednica, štosnih darova i magičnih sitnica, sezonskih drangulija za turiste, a u hladnjaku osnovnih namirnica kao što su mlijeko i jaja zalokalce.

Prije nekih šest godina News Store je proširio svoje horizonte tako što je ustražnjem dijelu dućana otvorena slastičarnica »Kateini kolači«, i sve od tada posao je cvjetao. Kate Rogers je bila, jednostavno rečeno, genij pečenih stvari. Mogla je bilo što pretvoriti u pitu, kolač, palačinku, keks ili mafin. Čak i općenito omraženo povrće, kao što su prokulice i brokuli, pokoravalo se Kateinim smicalicama i postajalo veliki hit u obliku file za kroasane. Još uvijek u ranim tridesetima, Kate je bila kreativna i inteligentna. Čim je ušla u partnerstvo s Jerryjem, renovirala je stražnji dio dućana i pretvorila ga u raj za otočke umjetnike i pisce, a nekako je uspijevala sve to održati bez ikakva natruha snobovštine. Kate se znala pobrinuti za to da se svatko tko voli dobarzalogaj i pravu kavu – od biznismena do pjesnika, od gradskih radnika dokorporacijskih komandosa – dobro osjeća dok sjedi za njezinim šankom i lista novine. Svi su se kod nje osjećali dobrodošlima. Helena ju je obožavala.

Kad je Helena sljedećeg dana stigla na posao, Kate je pokušavala pospremiti zalihu

brašna i šećera. »Lennie! Hvala bogu da si uranila. Što misliš, bi li mi mogla pomoći s ovim ...?« Kate je pokazala na vreće od dvadeset kilograma. »Nema problema. Ej, ne vuci to tako, ozlijedit ćeš leđa«, upozori je Helena, požurivši da spriječi Kateino uzaludno natezanje s vrećom. »Zašto ne pustiš Luisa da to napravi? Zar on danas nije radio ujutro?« upita Helena govoreći o jednom od zaposlenika iz jutarnje smjene. »Dostava je stigla nakon što je Luis otišao. Htjela sam pričekati da ti dođeš, ali gosti su se spoticali, pa sam se morala barem pretvarati da ću maknuti te proklete vreće«, reče Kate. Ja ću srediti vreće ako mi ti središ nešto za prigristi«, laskavo joj reče Helena nad vrećama. »Dogovoreno«, zahvalno će Kate i ode smješkajući se. Helena je pričekala da joj Kate okrene leđa te s lakoćom podigla vreću brašna na rame i odšetala do radne površine gdje je otvorila vreću i presula dio brašna u manje plastične spremnike koje Kate koristi u kuhinji. Dokje Helena uredno slagala ostatak dostaveu skladište, Kate joj je natočila svoju pjenušavu ružičastu limunadu, onu koju Helena posebno voli, iz Francuske, iz jednog od mnogih stranih mjesta koje je silnoželjela posjetiti. »Ne muči mene toliko to što si tako nenormalno jaka za takvu mršavicu. Ono što me stvarno izluduje«, reče Kate dok je rezala trešnje i sir za Helenu, »jest to što se nikad ni ne zapušeš. Čak ni na ovakvoj vrućini.«

»Zapušem se«, slaže Helena.»Ne, ti malkice uzdahneš. A to je nešto drugo.«

»Imam veća pluća nego ti, to je sve.« »No, budući da si viša od mene, treba ti i više kisika, zar ne?« Kucnule su se visokim čašama i počele pijuckati limunadu, odustajući od daljnje diskusije. Kate je bila nešto niža i punija od Helene, ali to je nije činilo ni niskom ni debelom. Heleni bi uvijek, kad vidi Kate, na pamet pala riječ zaftig. Imalaje predodžbu da to znači »seksi oblo.« Ipak to nikad nije govorila naglas, za svaki slučaj, da je Kate ne bi pogrešno shvatila. »Je li večeras književna klub?« upita Helena. »Aha. Ali čisto sumnjam da će itko htjeti razgovarati o Kunderi«, odgovori Kate smijuljeći se i zveckajući kockicama leda u svojoj čaši. »Zašto? Imamo neki vrući trač?« »Toliko vruć da se sve dimi. Ta ludo velika obitelj upravo se doselila na otok.« »Na imanje u Sconsetu?« Helena upita. Kad joj Kate kimne, prevrne očima. »O-ho! Ti si previše fina za naša naklapanja?« našali se Kate, frkajući prstima

kapljice kondenzirane vode sa svoje čaše prema Heleni. Helena napravi grimasu kao da vrišti, a onda je na trenutak morala ostaviti

Kate kako bi poslužila nekoliko kupaca. Čim je završila transakciju, vratila se i nastavila razgovor. »Ne. Ja samo ne mislim da je čudno ako velika obitelj kupi veliko imanje. Posebno ako ondje namjeravaju živjeti cijele godine. To mi je normalnije nego kadneki stari bogataški par kupi ljetnikovac toliko velik da se izgube na putu dopoštanskog sandučića.« »Istina«, složi se Kate. »Ali stvarno sam mislila da će te više zanimati obitelj Delos. S nekoliko članova te obitelji ćeš, naposljetku, završavati školu.« Helena zastane jer joj je riječ Delos odzvanjala u mislima. To ime joj ništanije značilo. Pa, kako i bi? Ali neki dio njezina mozga kao da je, poput jeke, uporno ponavljao tu riječ iznova i iznova.

»Lennie? Kamo si odlutala?« upita Kate. Prekinuli su je prvi posjetiteljiknjiževnog kluba koji su došli nešto ranije, pomalo napeti i već na mukama od suludih nagađanja. Kateino predviđanje bilo je točno. Nepodnošljiva lakoća postojanja nije semogla nositi s viješću o dolasku novih sumještana, posebice nakon što se pronio glas da su se ovamo doselili čak iz Španjolske. Po svemu sudeći, čini se da su ti ljudi zapravo bili iz Bostona, pa su se prije tri godine preselili u Španjolsku kako bi bilibliže svojoj široj rodbini, a sad su se, iznenada, odlučili vratiti u Ameriku. Baš to »iznenada« bilo je nešto o čemu su svi željeli raspravljati. Školska tajnica je nekim članovima književnog kluba natuknula da su klinci u školu upisani debelo nakon normalnog upisnog roka, što znači da su njihovi roditelji sigurno morali nekoga potkupiti, a svakakvi posebni aranžmani trebali su biti uređeni kako bi se njihov namještaj mogao dostaviti na vrijeme uoči njihova dolaska. Činilo se da je obitelj Delos Španjolsku napustila u velikoj žurbi, i književna klub se na kraju usuglasiokako posrijedi moraju biti nekakve obiteljske nesuglasice.

Jednu je stvar Helena nesumnjivo mogla razabrati iz svih tih naklapanja, a toje da je obitelj Delos prilično nekonvencionalna. Obitelj čine dva oca, inače braća, njihova mlađa sestra, jedna majka (jedan od očeva je udovac) te petoro djece, i svi žive zajedno na imanju. Pretpostavljalo se da su svi iz obitelji nevjerojatnopametni, lijepi i bogati. Helena je prevrnula očima kad je čula dio tračeva koji su uzdizali obitelj Delos do mitskih proporcija. U stvari, nije to mogla ni slušati. Helena se trudila što više zadržavati iza kase i ignorirati uzbuđeno došaptavanje, ali to je bilo nemoguće. Svaki put kad bi čula kako se poimence spomene neki član obitelji Delos, to bi joj privuklo pozornost jednako kao da je ime izgovoreno na sav glas, što je bilo iritantno. Ustala je od blagajne i zavukla se

među police magazina straga, preslagujući robu na policama tek da nešto radi. Dok je brisala police i glancala tegle sa slatkišima, u mislima je nabrajala

klince. Hektor jegodinu stariji od Jazona i Arijadne, a njih dvoje su blizanci. Lucas iKasandra su brat i sestra, prvi rođaci ovih troje. Promijenila je vodu u vazama cvijeća i poslužila nekoliko kupaca. Hektorneće biti u školi prvog dana nastave jer je još u Španjolskoj sa svojom tetomPandorom, iako nitko u gradu ne zna zbog čega. Helena je navukla veliku pregaču i gumene rukavice dugačke gotovo do ramena te počela prekapati po smeću u potrazi za zalutalim otpacima koji bi se još mogli reciklirati. Lucas, Jazon i Arijadna, svi će oni biti isti razred kao i ja. Znači, opkoljena sam. Kasandra je najmlada. Ona još ide u niže razrede, tek joj je 14. Otišla je u kuhinju i razmjestila hrpu posuđa u strojnu perilicu. Krpom je prebrisala podove i počela brojiti novac iz blagajne. Lucas, kakvo glupo ime. S timimenom nešto nije u redu. Strši kao slomljeni prst.

»Lennie?« »Molim? Tata! Zar ne vidiš da brojim?« reče Helena, lupnuvši rukama po pultu tako jako da su poslagane hrpice sitniša poskočile. Jerry pomirljivo raširi ruke.

»Sutra je prvi dan škole«, podsjeti je svojim najrazboritijim glasom. »Znam«, bezbojno odgovori, i dalje neobjašnjivo iznervirana, ali nastojeći da se ne istresa na oca. »Skoro je jedanaest, dušo«, reče. Kate izroni iz stražnjeg dijela kako bi provjerila kakva je to buka.

»Ti si još ovdje? Joj, Jerry, stvarno mi je žao«, rekla je ona, smetenog izrazalica. »Helena, pa još u devet sam ti rekla da zaključaš prednji ulaz i odeš kući.« Oboje su blijedo zurili u Helenu koja je svaki račun i svaki novčić poslagala u uredne kupove. »Malo sam se zanijela«, neuvjerljivo reče Helena.

Nakon što je razmijenila zabrinute poglede s Jerryjem, Kate preuzmeprebrojavanje sitniša i oboje ih pošalje kući. Još uvijek zbunjena, Helena poljubi Kate za laku noć i pokuša shvatiti kako je uopće izgubila zadnja tri sata. Jerry ubaci Helenin bicikl u prtljažnik Prasca i bez riječi pokrene motor. Na putu kući nekoliko puta je pogledao prema njoj, ali nije rekao ni riječi sve dok nije zaustavio auto na parkiralištu pred kućom. »Jesi li doručkovala?« blago ju je upitao podižući obrve. »Ne sjećam se ... ovaj, da?« Helena nije imala pojma što je i kada zadnje jela. Nejasno se sjećala Kate kako joj sjecka nešto trešanja. »Imaš li tremu prije početka škole? Treći razred srednje nije mala stvar.«

»Pretpostavljam da imam«, odsutno odgovori. Jerry je pogleda grickajući zubima donju usnicu. Duboko izdahne prije no što progovori. »Mislio sam ... Možda bi trebala popričati s doktorom Cunninghamom o onim tabletama za fobiju. Znaš, ono što uzimaju ljudi kojima je teško podnijetigomilu? Da, agorafobija! Tako to zovu«, zbrza, prisjećajući se. »Što misliš, bi li to pomoglo?« Helena se nasmije i nekoliko puta provuče svoj medaljon po lančiću oko vrata. »Ne, tata, ne mislim. Ja se ne bojim stranaca, samo sam sramežljiva.«

Bila je svjesna da laže. Nije bila stvar samo u tome što je sramežljiva. Svakiput kad bi se uspravila i privukla pozornost, pa i slučajno, trbuh bi je zabolio tako jako da bi se osjećala gotovo kao da ima želučanu virozu ili menstrualne grčeve – stvarno jake menstrualne grčeve – ali prije bi samoj sebi zapalila kosu na glavi nego to priznala tati. »I misliš da ćeš moći tako? Znam da se nikada ne žališ, ali možda bi ipak trebala pomoć? Jer mislim da te sve to ipak sputava ...« reče Jerry, započinjući iznova jednu od njihovih najstarijih prepirki.

Helena ga prekine. »Dobro sam! Stvarno. Ne želim razgovarati s doktoromCunninghamom i ne želim nikakve lijekove. Jedino želim ući u kuću i nešto pojesti«, reče užurbano. Izašla je iz džipa.

Otac je promotri s blagim smiješkom dok je podizala svoj teški, staromodnibicikl iz prtljažnika automobila i postavljala ga na tlo. Živahno je zazvonila zvoncemna ručki bicikla i nasmiješila se.

»Vidiš sa mnom je sve super«, rekla je.»Da samo znaš koliko bi to što si upravo napravila bilo teško svakoj

prosječnoj djevojčici tvoje dobi, znala bio čemu govorim. Ti nisi obična, Helena. Pokušavaš se pretvarati da jesi, ali nisi. Ti si baš poput nje«, reče na kraju napuklim glasom. Po tisućiti put Helena je u mislima proklela svoju majku koje se ne sjeća, zbog toga što je slomila dobro srce njenoga tate. Kako je mogla ostaviti takodobrog čovjeka, a da mu čak nije rekla ni zbogom? A da nije ostavila čak ni fotografiju po kojoj će je ona pamtiti? »Okej, pobijedio si! Nisam obična već posebna – baš kao i svatko drugi«, našali se Helena, nestrpljiva da ga oraspoloži. Zafrkantski ga Burne bokom uprolazu dok je gurala bicikl prema garaži. »Onda, što imamo za jelo? Umirem odgladi, a ovo je tvoj tjedan robovanja u kuhinji.«

DVA

I dalje bez vlastitog automobila, Helena je sutradan ujutro morala u školu biciklom.Obično bi u petnaest do devet vani bilo svježe, čak i prohladno zbog vjetra koji dolazi s mora, ali čim se probudila, Helena je osjetila kako joj vruć, vlažan zrak leži preko tijela poput mokrog krznenog prekrivača. Tijekom noći je zbacila sa sebe plahte, iskobeljala se iz široke majice, popila punu čašu vode s noćnog ormarića, a opet se probudila iscrpljena od vrućine. Za otok je to bilo vrlo netipično vrijeme, i Helena apsolutno nije imala nikakvu želju ustati i otići u školu. Polako je pedalirala jer nije željela ostatak dana odisati na znoj. Obično se nije puno znojila, ali toga se jutra probudila toliko bezvoljna da se nije mogla sjetitije li stavila dezodorans. Dokje vozila, nekoliko je puta brzo dignula i spustilaramena, kao da maše pilećim krilima, ne bi li osjetila kakav miris svojih pazuha, i laknulo joj je kad joj je do nosa dopro voćno-pudera sti miris kakve-takve zaštite. Bio je vrlo blag, bit će da ga je stavila još jučer, ali ionako treba izdržati samo do trčanja nakon nastave. Što će već samo po sebi biti čudo, ali – što se može. Dok je jezdila biciklom niz cestu Surfside, osjećala je kako joj se na vjetru vlasi kose izvlače iz visoko svezanog repa i lijepe uz obraze i po čelu. Vožnja od kuće do škole bila je kratka, ali na toj ulazi njezina, za prvi dan škole brižno počešljana frizura, već se pretvorila u stari veliki metež do trenutka kad je vezala svoj mizerni bicikl za prečku pokraj škole. Zaključala ga je samo iz navike, ne zato što bi ga se itko iz škole udostojio ukrasti. Što je bilo dobro, jer joj je i lokot biomizeran. Razvezala je raščupanu kosu, provukla prste kroz najgore čvoriće i ispravila ih, ovaj put se zadovoljavajući dosadnim, niskim repom. S rezigniranim uzdahom zabacila je torbu s knjigama preko jednog ramena, a torbu s opremom za tjelesnipreko drugog. Spustila je glavu i zgrbljenih ramena krenula prema prednjem ulazu. Stigla je do ulaza točno sekundu prije Gretchen Clifford, pa je morala pridržati vrata da ova prođe.

»Hvala, frikušo. Pokušaj ih ne izvaliti iz šarki, može?« zlobno joj dobaciGretchen, nonšalantno ulazeći pokraj Helene.

Helena je glupavo stajala na vrhu stepenica, pridržavajući vrata za druge učenike koji su prolazili kraj nje kao da je vratar. Nantucket je otočić i svi se tu i previše dobro poznaju, ali katkad je Helena željela da Gretchen zna malo manje onjoj. Bile su najbolje prijateljice sve do petog razreda, kad su se Helena, Gretchen iClaire igrale skrivača u Gretcheninoj kući, i kad je Helena slučajno izvalila kupaonska vrata sa šarki baš dok je Gretchen bila na zahodu. Helena se pokušalaispričati, ali sljedećeg dana Gretchen ju je počela čudno gledati i nazivati je frikušom. Sve otada, činilo se, nadilazila je samu sebe u nastojanju da Helenin život učini što težim. Situaciju nimalo nije popravljala činjenica da se Gretchen sada družila s popularnom ekipom, dok se Helena skrivala među superštreberima. Poželjela je odbrusiti Gretchen, ispaliti nešto pametno kao što bi to učinila Claire, ali riječi su joj zapele u grlu. Umjesto toga, vrškom cipele je spustila rezu na dnu vrata kako bi ih ostavila širom otvorenima za sve druge. Još jedna godinastapanja s okolinom službeno je započela.

Helenin razrednik bio je gospodin Hergeshimer. Bio je voditelj odsjeka zaengleski jezik i za čovjeka u pedesetim godinama imao je otkačen stil. Za toplog vremena nosio je svilene kravate, u hladnije dane kašmirske šalove živih boja ivozio je starinski alfa romeo s krovom na spuštanje. Tip je imao krpu love i uopće nije morao raditi, ali ipak je predavao u srednjoj školi. Govorio je kako to čini jer ne želi imati posla s nepismenim neznabošcima kamo god se okrene. To je, u svakomslučaju, bila njegova priča. Osobno, Helena je vjerovala da on podučava jer to obožava raditi. Neki od drugih učenika nisu ga shvaćali i govorili su kako samo pokušava biti britanski snob, ali Helena je mislila da je on vjerojatno jedan odnajboljih učitelja koje će ikada imati. »Gospođice Hamilton«, rekao je tolerantno kad je Helena kročila kroz vrata, a u istom trenutku zazvonilo je zvono. »Precizna kao i obično. Siguran sam da ćete izabrati mjesto uz svoju kohortu, ali najprije da vas upozorim. Bilo kakav pokušajprakticiranja talenta zbog kojeg je jedna od vas dobila sobriquet Smjehuljica, irazdvojit ću vas.«

»Sto posto, Hergie«, zacvrkuće Claire. Helena klizne u stolicu kraj nje. Hergie prevrne očima na Clairein blagi iskaz nepoštovanja, no ipak mu bijaše drago. »Lijepo je znati da barem jedna moja učenica zna da je sobriquetistoznačnica za nadimak, ma kako impertinentno bilo njezino iskazivanje togznanja. A sada, gospodo: još jedno upozorenje. Dok se ove godine pripremate zasvoje državne ispite, od svih vas očekivat ću da budete spremni svakoga jutra ponuditi definiciju jedne nove i uzbudljive riječi.«

Razred je žamorio. Samo gospodin Hergeshimer može biti takav sadist da imdaje zadaću za sat razredne zajednice. To se protivi prirodnom poretku.

»Može li impertinentan biti riječ koju ćemo naučiti za sutra?« nestrpljivo upita Zach Brant. Zach je i obično bio nestrpljiv oko svega, i takav je bio još od vrtića. Do njega je sjedio Matt Millis, koji je pogledao Zacha i zanjihao glavom kao da kaže »ja to natvom mjestu ne bih pokušavao.«

Matt, Zach i Claire su bili AP klinci.1 Svi su bili prijatelji, ali kako su odrastali,počeli su uviđati da samo jedan od njih na kraju može biti »valediktorian«, dakle održati završni svečani govor i dobiti upisnicu za Harvard. Helen se držala podalje od međusobnih natjecanja, posebice zato što joj je tijekom zadnjih nekoliko godina Zach bivao sve manje i manje drag. Otkako je njegov otac postaonogometni2 trener i počeo tjerati Zacha da bude uvijek prvi, i na nogometnom terenu i u razredu, Zach je postao toliko kompetitivan da je Helena jedvapodnosila njegovu blizinu.

Ponekad ju je zbog toga grizla savjest. Možda bi se ipak lakše sažalila nanjega da se on prema njoj nije tako ratoborno ponašao. Zach je uvijek morao bitisve – predsjednik ovog kluba, kapetan one momčadi, tip koja zna sve tračeve – ali nije se činilo da u bilo čemu od toga uživa. Claire je inzistirala na tvrdnji da je Zach potajno zaljubljen u Helenu, ali Helena nije u to povjerovala ni na sekundu; ustvari, katkad joj se činilo da je Zach otvoreno mrzi, i to joj je smetalo. U prvom razredu na odmorima je dijelio s njom svoje kekse, a sad je tražio svaku priliku da snjom zapodjene svađu. Kada je sve postalo toliko komplicirano i zašto svi ne mogu jednostavno biti prijatelji, kao što su bili u nižim razredima?

»Gospodine Brant«, objavi gospodin Hergershimer. »Možete upotrijebitiimpertinentan kao svoju riječ ako želite, no od nekoga vaših mentalnih sposobnosti ja bih također mogao očekivati nešto više. Možda esej o primjeru impertinentnosti u engleskoj književnosti?« Kimnuo je. »Da, pet stranica oSalingerovoj upotrebi impertinentnosti u njegovu kontroverznom Lovcu u žitu. Doponedjeljka, molim.«

Helena je gotovo mogla osjetiti miris Zachovih dlanova koji su se sklapalidvije klupe dalje. Hergijev talent da zadaje dodatne zadatke pametnjakovićima bio je legendaran, i činilo se da je odlučio od Zacha napraviti primjer za prvi dan škole. Helena je zahvalila svojoj sretnoj zvijezdi što se Hergie nije okomio na nju. Prerano se poveselila. Nakon što je gospodin Hergeshimer svima uručio

1 AP – kratica za Advanced Placement, napredni ili viši plasman; odnosi se na nastavu na razinikoledža koja se provodi u srednjim školama u SAD-u, a završava standardiziranim testovimakojima se procjenjuje znanje učenika i daju preporuke za koledž2 misli se na američki nogomet (football), vrlo različit od europskoga; cilj igre je rukama prenijeti loptu prema završnoj zoni protivničkog tima i tako osvojiti bodove

raspored sati, pozvao je Helenu do svoga stola. Ostalim je učenicima rekao da mogu slobodno razgovarati, i razred je smjesta uzbuđen zažamorio. Hergie je rekao Heleni neka privuče stolicu k njemu, umjesto da stoji i razgovara s njim preko stola. Očito, nije želio da drugi učenici slušaju njihov razgovor. Zbog toga je Heleni bilo malo lakše, ali ne zadugo. »Vidim da si odlučila ne upisivati satove napredne nastave ove godine«, reče gledajući je preko polumjesečastih okvira svojih naočala za čitanje. »Mislim da neću imati vremena za dodatne obaveze«, promumljala je gurajući dlanove pod bedra, kako bi sjedeći na njima umirila ruke.

»Ja mislim da si ti sposobna za mnogo više nego što si spremna priznati«,reče Hergie mršteći se. »Znam da nisi lijena, Helena. Takoder znam da si jedna od najboljih u razredu. Što te onda sprečava da iskoristiš sve prednosti koje ti pruža ovaj obrazovni sustav?« »Moram raditi«, prizna Helena, bespomoćno slegnuvši ramenima. »Trebam nešto uštedjeti ako želim na koledž.«

»Budeš li išla na naprednu nastavu i postigneš li dobre rezultate naprocjenama znanja, imat ćeš više šanse prikupiti dovoljno novca za koledž putem stipendije, nego radeći za minimalnu naknadu u očevoj trgovini.«

»Tati sam potrebna. Mi nismo bogataši kao svi drugi na ovom otoku, ahbarem smo tu jedno za drugo«, reče obrambenim tonom.

»To je pohvalno za vas oboje, Helena«, odgovori Hergie ozbiljno. »Ali ti sepribližavaš završetku srednjoškolskog obrazovanja i vrijeme ti je da počneš misliti o svojoj budućnosti.« »Znam«, reče Helena kimajući. Po načinu na koji mu je zabrinutost nabirala lice mogla je vidjeti da mu je stalo i da samo pokušava pomoći. »Mislim da bih na trčanju mogla uzeti dosta dobru stipendiju koja se nudi za sportske uspjehe. Tijekom ljeta sam postala prilično brza. Stvarno.«

Gospodin Hergeshimer je zurio u njezino iskreno lice koje ga je preklinjaloda je pusti na miru, i on se konačno složio. »U redu. Ali ako osjetiš da bi željela malo više akademskih izazova, dobrodošla si na moje satove napredne nastave izengleskog u svako doba ovog semestra.« »Hvala, gospodine Hergeshimer. Ako vidim da ću stići pohađati dodatnu nastavu, javit ću vam se«, reče Helena zahvalna što je pušta. Dok se vraćala u svoju klupu, sinulo joj je kako po svaku cijenu mora držati Hergieja i svog oca podalje jednog od drugoga. Nije htjela da njih dvojica usporedesvoje bilješke i zaključe kako ipak mora ići na posebnu nastavu i tražiti posebne nagrade. Od same pomisli na to zaboli je trbuh. Zašto je svi nisu mogli jednostavnoignorirati? Potajno, Helena je oduvijek osjećala da je drukčija, no činilo joj se da

čitav život prilično dobro uspijeva to prikrivati. Očito je, nesvjesno, ipak odavala da se duboko u njoj skriva totalni frik. Morala se, dakle, još više truditi da drži glavudolje, i pitala se kako će joj to uopće uspjeti kad je svakog prokletog dana bivala sve viša i viša. »Što je bilo?« upitala je Claire čim se Helena vratila na svoje mjesta »Samo još jedan Hergiejev motivacijski moment. Misli da se ne trudim dovoljno«, rekla jeHelena najbezbrižnije što je mogla.

»Pa i ne trudiš se. Nikad ne napraviš sve što možeš«, dobaci Zach, kao da seiz nekog razloga i on zbog toga osjeća uvrijedeno. »Začepi, Zach«, reče mu Claire, ratoborno prekriživši ruke. Okrenula se prema Heleni. »Ali ipak je to istina, Lennie«, reče joj tonom punim isprike. »Nikad ne napraviš sve što možeš.« »Da, da. Možete oboje malo začepiti«, reče Helena cerekajući se. Zvono se oglasilo i ona pokupi svoje stvari. Matt Millis joj se nasmiješio, ali brzo je prošaopokraj nje prema izlazu iz razreda. Helena je osjetila laganu grižnju savjesti sjetivšise da s njim još nije razmijenila ni riječi. Nije ga htjela ignorirati, pogotovo ne prvi dan škole.

Prema mišljenju Claire, »svi« su znali da su Matt i Helena »stvoreni jedno zadrugo. Matt je bio inteligentan, zgodan i kapetan golf tima. Ipak je bio genijalacsvoje vrste, a budući da je Helena praktički bila izgnanik iz društva sve otkako je Gretchen o njoj počela širiti tračeve, smatrala je komplimentom to što su svi mislili da je dovoljno dobra za nekoga kao što je Matt. Nažalost, Helena nikad nije osjećala ništa posebno prema Mattu. Nula bodova. Onaj put kad su ih na jednom tulumu zatvorili u ormar kako bi se konačno spetljali, bila je prava katastrofa. Helena se osjećala kao da ljubi vlastitog brata, a Matt se osjetio odbačeno. Nakon svega lijepo se ponašao prema njoj, ali bez obzira na to koliko puta prosuo neku foru, izmedu njih je i dalje postojala čudna napetost. Stvarno joj je nedostajalo druženje s njim, ali bojala se da će on, ako mu to kaže, pogrešno shvatiti. Čini se da sve što napravim u zadnje vrijeme bude krivoshvaćeno, mislila je Helena. Ostatak prijepodneva Helena je prozujala na autopilotu od učionice do učionice. Nije se mogla koncentrirati ni na što posebno, a svaki put kad se pokušala usredotočiti, osjetila bi samo razdraženost. Nešto je bilo čudno s ovim danom. Svi – od omiljenih učitelja do poznanika koje bi joj inače bilo veoma drago susresti – svi su je nervirali, i svako malo, dok bi prolazila hodnikom, naglo bi osjetila kao da se nalazi u unutrašnjosti aviona nadeset tisuća metara visine. Uši bi joj se zaglušile, svi okolni zvukovi postali bi prigušen, a u glavi bi osjetila vrućinu. A onda bi, podjednako naglo ta nelagoda

prošla. No, čak i tada ostajao je oko nje pritisak, nekakva energija kao pred oluju, iako je nebo vani bilo lijepo i plavo. Tijekom ručka postalo je još gore. Odmotala je svoj sendvič misleći kako je glava boli jer joj je pao šećer u krvi, ali nije bila u pravu. Jerry joj je spakirao omiljeni sendvič – dimljena puretina, zelena jabuka i brie na hrskavom pecivu – alinije se uspjela natjerati da pojede više od jednog zalogaja. Maknula je sendvič u stranu.

»Tata ti je složio još jedan promašaj?« upita je Claire. Kad je Jerry tek biozapočeo svoju vezu s Kate, počeo je eksperimentirati s kreativnim obrocima. O njegovoj Marmeladi od povrća i Katastrofi od mladih krastavaca još su se ispredale legende za njihovim stolom. »Ne, sendvič je jako dobar. Samo što ja ne mogu jesti«, reče Helena gurajući hranu od sebe. Claire radosno pokupi načeti sendvič i počne ga jesti.

»Mmmm, stvarno je dobro«, promumlja punim ustima. »Što je pak tebi?« »Jednostavno se ne osjećam normalno«, reče Helena.

Claire prestane žvakati i pogleda je zabrinuto.»Nisam bolesna. Hajde, hajde, slobodno progutaj«, ohrabri je brzo Helena.

Ugleda Matta kako dolazi i procvrkuće mu »Hej!« trudeći se nadoknaditi ono od jutros.

On je bio udubljen u razgovor s Gretchen i Zachom i nije joj odgovorio, negoje i dalje hodao prema njihovom uobičajenom mjestu za štreberskim stolom. I Gretchen i Zach su bili toliko zaokupljeni onim što su govorili da nisu ni primijetilikako upravo zalaze na teritorij štrebera. »Čuo sam da su u Europi bili filmske zvijezde«, govorio je Zach. »Gdje si to čuo?« pitao je Matt u nevjerici. »Smiješno.« »Čuo sam od najmanje dvoje ljudi da je Arijadna bila model. U svakom slučaju je dovoljno zgodna za to«, strastveno se branio Zach koji nije mogao podnijeti da je u krivu, pa čak ni kad je riječ o tračevima.

»Daj, molim te. Nije ona ni izbliza dovoljno mršava da bi bila model«,prosikće Gretchen zlobno, pa shvati kako je zazvučala i ispravi se. »Naravno, i ja mislim da je lijepa, ako si tip kojem se sviđa taj egzotični, puteni izgled. Ali, ipak nije ni do koljena svome blizancu, Jazonu – ili svom rođaku! Lucas je totalno nestvaran«, izleti joj. Dečki su razmijenili poglede i prešutno se složili da su cure brojčano nadmoćne i da im je bolje ništa ne komentirati.

»Jazon je gotovo previše lijep«, svečano proglasi Claire nakon kraćeg razmišljanja. »Lucas je, medutim, überkomad. Prilično je moguće da je to najbolji frajer kojeg sam ikada vidjela. A i Arijadna je apsolutno totalni komad, Gretchen. Ti

si samo ljubomorna.«Gretchen ljutito otpuhne i nalakti se šakom na bok. »A ti kao nisi«, bilo je

sve što je odvratila.»Naravno da jesam. Ljubomorna sam na nju gotovo jednako kao i na Lennie.

Ali ipak ne toliko.« Helena je osjetila kako se Claire okrenula prema njoj da vidikako će reagirati, ali ona je držala laktove na stolu i rukama pridržavala glavu, dlanovima trljajući čelo. »Lennie«, reče Matt sjedajući pored nje. »Bob, te glava?« Ispružio je ruku da joj dotakne rame. Ona je naglo poskočila, ispričala se, i brzo otišla. Do trenutka dolaska u ženski WC već se osjećala bolje, ali za svaki slučaj ispljuskala je lice hladnom vodom. A onda se sjetila kako je jutros stavila maskarupokušavajući uložiti malo truda. Ugledala je u zrcalu svoje rakunske oči i prasnula u smijeh. Ovo je definitivno najgori prvi dan škole ikad.

Nekako se provukla kroz zadnja tri sata, i kad je zadnji put zazvonilo,zahvalno je krenula prema ženskoj garderobi da se presvuče za trčanje. Trenerica Tar bila je sva raspaljena. Održala je sramotno optimističan govor o njihovim šansama da pobijede na utrci te godine i dala im do znanja kolikovjeruje u njih, i kao u atletičarke, i kao u mlade žene. Onda se okrenula prema Heleni. »Hamilton. Ove godine ti ćeš trčati s dečkima«, reče joj bezobzirno. Viknula je svima da krenu na stazu. Helena je na trenutak sjela na klupu, razmatrajući koje su joj opcije, dok su svi ostali nagrnuli prema vratima. Nije htjela izazivati nevolje, ali užasavala ju jepomisao da će jedino ona morati trenirati s dečkima. Mišići u donjem dijelu trbuha počeli su joj se grčiti. »Idi razgovaraj s njom! Nemoj dopustiti da te tako maltretira«, reče joj srdito Claire dokje odlazila. Zbunjena i u strahu da će dobiti napad bolova u trbuhu, Helena je kimnula i ustala.

»Trenerice Tar? Zar ne bismo mogli onako kako smo uvijek trenirali?«zazvala je. Trenerica Tar je zastala i okrenula se da je sasluša, ali nije izgledalanimalo sretno. »Mislim, zašto ja ne mogu trenirati s ostalim curama? Jer ja samcura«, završi Helena neuvjerljivo. »Odlučili smo da se moraš više angažirati«, odgovori Trenerica Tar hladno. Helena je uvijek osjećala da je Trenerica baš i ne voli previše, a sad je u to bila sigurna. »Ali ja nisam dečko. Nije fer da me tjerate trčati crosscountry s njima«,pokuša se pravdati Helena. Pritisnula je dva prsta na mjesto izmedu pupka i

pubične kosti. »Grčevi?« upita Trenerica Tar, a u glasu joj se osjeti trag simpatije. Helena kimne, a Trenerica nastavi.

»Trener Brant i ja primijetili smo nešto zanimljivo u vezi s tvojimvremenima, Helena. Bez obzira na to s kim se utrkuješ, bez obzira na to koliko tvojiprotivnici bili spori ili brzi, ti uvijek stigneš na cilj sekundu ili dvije kasnije. Kako tomože biti? Imaš li neko objašnjenje?« »Nemam. Ne znam. Ja samo trčim, okej? Dajem sve od sebe.« »Ne, ne daješ«, oporo odvrati Trenerica. »A ako želiš stipendiju, morat ćeš početi pobjedivati na utrkama. Razgovarala sam s gospodinom Hergeshimerom ...«Helena glasno zaječi, ali Trenerica nastavi nepokolebana. »Ovo je mala škola, Hamiltonice, navikni se na to. Gospodin Hergeshimer mi je rekao kako se nadašsportskoj stipendiji, ali ako je želiš dobiti, morat ćeš je zaslužiti. Možda bi te natjecanje s dečkima natjeralo da svoj talent shvatiš ozbiljno.« Sama pomisao na to da svoju brzinu izloži svačijem pogledu, imala je na Helenu fizički učinak. Toliko se prepala da će dobiti grčeve u trbuhu da joj je to potaknulo mali napad panike. Počela je nepovezano brbljati. »Napravit ću to, pobjeđivat ću utrke, samo me, molim vas, nemojte tako izdvajati od ostalih«, riječi su joj se spoticale jedna o drugu dokje zadržavala dah kako bi obuzdala bol.

Trenerica Tar je bila tvrdoglava, ali ne i okrutna. »Jesi li dobro?« napeto jeupitala, trljajući Helenu između lopatica na ledima. »Sjedi i spusti glavu izmedu koljena.«

»Dobro sam, to su samo živci«, objasni Helena kroz stisnute zube. Kad jedošla do zraka, nastavi: »Ako obećam da ću pobijediti na više utrka, hoćete li mi dopustiti da i dalje trčim s curama?« Trenerica Tar malo je proučavala Helenino očajno lice, a potom kimnula glavom, pomalo potresena što je svjedočila tako intenzivnom napadu panike. Poslala je Helenu na ženski dio staze za trčanje, i upozorili kako se od nje očekuju pobjede. I to ne tek nekoliko njih. Dok je trčala stazom, Helena je gledala u tlo. Akademska stipendija bila bi super, no to bi značilo da bi se u ocjenama morala nadmetati s Claire, što nije dolazilo u obzir. »Hej, Smjehuljice«, reče Helena sustižući je bez napora. Claire je soptala i već se preznojavala. »Ej, što je bilo? Bože, što je vruće!« uzviknula je, hvatajući dah. »Mislim da mi se čitava škola zajedno pokušava popeti na leđa.« »Dobro došla u moj svijet«, prodahće Claire. »Japanska djeca odrastaju ... s najmanje dvoje ... ljudi na ledima ... S vremenom se navikneš.« Nakon još nekoliko

mučnih trenutaka napinjanja kako bi držala korak s Helenom, Claire vikne: »Možemo li ... usporiti? Nismo svi s ... planeta Kripton.« Helena uspori, znajući da može potegnuti i izbiti naprijed na zadnjih pola kilometra. Rijetko je vježbala trčanje, ali znala je da bez napora uvijek može prva stići na cilj. Ta činjenica ju je plašila, pa je učinila isto ono što i obično čini kad joj tema vlastite čudovišne brzine iskrsne u mislima. Ignorirala je tu misao i nastavila čavrljati s Claire. Dok su dvije djevojke trčale niz Surfside i dalje, preko pustopoljina do jezera Miacomet, Claire nije mogla prestati govoriti o dečkima iz obitelji Delos. Bar tri puta je ispričala Heleni kako joj je Lucas pridržao vrata na kraju sata. Ta je činjenica dokazivala kako on ne samo da je džentlmen, nego je takoder već i zaljubljen u nju. Jazon, odlučila je Claire, ili je gej ili snob jer ju je pogledao samo jednom, a onda brzo odvratio pogled. Takoder je smatrala uvredljivim to što se tako lijepooblači, kao da je Europljanin ili takvo što. »Živio je u Španjolskoj, koliko, tri godine, Smješka. Na neki način i jest Europljanin. Možemo li, molim te, prestati pričati o njima? Od toga me boli glava.« »Zašto jedino tebe od svih u školi ne zanima obitelj Delos? Zar nisi čak ni toliko znatiželjna da ih pogledaš?« »Ne! I mislim da je jadno što čitav grad stoji okolo poput hrpe seljačina i bulji u njih!« vikne Helena. Claire stane u mjestu i zagleda se u nju. Nije nalik na Helenu da se svađa, a još manje da viče, no činilo se kako se ne može zaustaviti. »Obitelj Delos mi je nasmrt dosadna!« nastavi Helena, čak i nakon što je vidjela koliko je Claire iznenadena. »Muka mi je od toga što je čitav grad fiksiran na njih, i nadam se da ih nikad neću morati susresti, vidjeti ili dijeliti svoj zrak s ijednim od njih!« Helena potrči, ostavljajući Claire da sama stoji na stazi. Stigla je na cilj prva, baš kao što je i obećala, ali napravila je to malo prebrzo; Trenerica Tar šokirano je pogleda kad je izmjerila Helenino vrijeme. Helena projuri pokraj nje i stušti se ugarderobu. Zgrabi svoje stvari i izjuri iz škole, ne zamarajući se presvlačenjem ni pozdravljanjem s kolegama iz tima. Na putu kući Helena se rasplakala. Vozila je bicikl uzduž urednih nizova sivih viktorijanskih kuća s bijelo ili crno obojenim žaluzinama od šindre i pokušavala se smiriti. Nebo je naizgled bilo posebno nisko nad obalom izlokanom od morskihstruja, kao da pritišće zabate starih jednostranih pročelja kuća i pokušava ih konačno zgnječiti nakon više stoljeća tvrdoglavog opiranja. Helena nije imala pojma zbog čega se toliko naljutila, ni zašto je na takav način napustila svoju najbolju prijateljicu. Trebalo joj je malo mira i tišine.

Na Surfsideu je bila prometna nesreća; neki golemi terenac pokušao se okrenuti na uskoj, pješčanim uzvisinama obrubljenoj sporednoj ulici i prevrnuo se. Vozač i putnik bili su dobro, ali njihov nasukani kit od automobila zapriječio je promet s jednog na drugi kraj otoka. Iživcirana kao što je bila, Helena je pomislilakako se ne može ni bicklom provući pored glupih otočana bez nekakve štete. Odlučila je duljim putem poći kući. Okrenula je bicikl i krenula natrag prema centru grada, pokraj kina, trajektne luke i knjižnice koja je, izgrađena u stilu grčkoga hrama, stršala kao slomljeni prst u gradu čiji je stil odavao počast četiri stoljeća staroj puritanskoj arhitekturi. Možda ju je zbog toga Helena i voljela. KnjižnicaAtheneum bila je blistavi bijeli svjetionik usred turobne jednoličnosti grada koji je lako zaboraviti, i na neki način, Helena se i s jednim i s drugim mogla poistovjetiti. Pola nje skroz-naskroz je pripa dalo praktičnom i razboritom Nantucketu, a druga polovica bila je poput tih mramornih stubova i golemog stepeništa, koji sejednostavno nisu uklapali u mjesto u kojem su sagrađeni. Prolazeći mimo zgrade, Helena je gledala u Atheneum i smješkala se. Bilo je utješno znati da, ako i samamožda strši iz svoje okoline, barem ne strši toliko jako. Kad je stigla kući, pokušala se sabrati tuširajući se hladnom vodom prije no što nazove Claire da joj se ispriča. Claire nije dizala slušalicu. Helena joj je ostavila dugu poruku okrivljujući hormone, vrućinu, stres, sve i sva čega se mogla sjetiti, iako je u svom srcu znala kako nijedna od tih stvari nije bila razlog zbog kojeg jeonako eksplodirala. Cijeli je dan bila strašno razdražljiva. Zrak je vani bio težak i nepomičan. Helena je otvorila sve prozore u dvokatnici izgrađenoj u stilu šejkera3, ali kroz njih nije puhnuo ni najmanjipovjetarac. Što je s tim ludim vremenom? Sparina je u Nantucketu nešto praktički nečuveno – u mjestu okruženom oceanom uvijek ima nekog vjetra. Helena je navukla tanku majicu i par svojih najkraćih hlačica. Budući da je bila presramežljiva da bi ikamo otišla u tako oskudnoj odjeći, odlučila je skuhati večeru. Još je trajao tjedan tatinog robovanja u kuhinji i u tehničkom je smislu on bio odgovoran za sve kupovine, kuhanje i obroke još barem nekoliko dana, ali jednostavno je moralanešto raditi rukama inače će ih upotrijebiti za penjanje po zidovima. Za Helenu je tjestenina općenito imala status hrane koja tješi, a lazanje su bile kraljica tjestenine. Ako sama napravi tijesto, to će joj dati par sati zanimacije,

3 Šejkeri su bili vjerska skupina formirana u Engleskoj potkraj 18. stoljeća. Gradili su velike kuće jer su živjeli u zajednicama, a arhitektura im je bila obilježena funkcionalnošću i jednostavnošću u kojoj dominira vrhunsko obrtničko umijeće. U izradi pokućstva, podova, vrata i slično rabili su samo kvalitetno drvo i takav stil gradnje i dalje se rado oponaša u Sjedinjenim Američkim Državama.

što je baš i željela, pa je izvukla brašno i jaja i primila se posla. Kad je Jerry stigao kući, druga stvar koju je primijetio, nakon zamamnog mirisa hrane, bila je strašna sparina. Zatekao je Helenu kako sjedi na kuhinjskomstolu, s tragovima brašna na znojnom licu i rukama, te kažiprstom i palcem polančiću oko vrata povlači svoj srcoliki medaljon koji joj je majka darovala dokje bila beba. Osvrnuo se oko sebe napetih ramena i raširenih očiju. »Napravih večeru«, reče mu Helena bezbojnim glasom. »Jesam li nešto pogriješio?« upita provizorno. »Naravno da nisi. Zašto me to pitaš kad sam ti upravo skuhala večeru?« »Zato što, kad žena provede sate kuhajući komplicirano jelo, a onda samo sjedi na stolu kao popišana, to obično znači da je neki frajer negdje napravio nešto stvarno glupo«, reče još uvijek napet. »Imam ja uz tebe i drugih žena u životu, znaš.« ,Jesi gladan ili nisi?« upita Helena nasmiješena, nastojeći sa sebe otresti ružno raspoloženje.

Glad je pobijedila. Jerry je prestao zapitkivati i otišao u kupaonicu opratiruke. Helena još od doručka nije jela i trebala bi umirati od gladi. Kad je kušala prvi obilan zalogaj, shvatila je da neće moći jesti. Trudila se doimati kao da pažljivo sluša tatu dokje vilicom po tanjuru gurkala komade svoje omiljene hrane, a Jerryslasno smazao dva puna tanjura. Ispitivao ju je o tome kako je provela dan dokjepokušavao krišom dosoliti svoje lazanje. Helena bi svaki put blokirala njegovepokušaje, kao i obično, ali nije imala energije za išta više od jednosložnih odgovora. Iako je već u devet otišla u krevet, ostavljajući tatu da sam gleda Red Soxe na televiziji, i dalje je ležala budna kad je oko ponoći čula da je utakmica konačno završila i da se njezin otac penje stepenicama u svoju sobu. Bila je dovoljnoumorna da zaspi, ali svaki put kad bi počela tonuti u san, začula bi nekakav šapat.

Isprva je mislila da je to stvaran zvuk, da je netko vani i da namjerno s njomzbija neslane šale. Popela se na »šetnicu za udovice«, usku platformu koja seprotezala duž krova točno iznad njezine spavaće sobe i pokušala vidjeti kroz mrak koliko je mogla. Sve je bilo mirno – nije bilo ni daška vjetra da zaljulja grmove ružaoko kuće. Nakratko je sjela, zureći u debelu, tamnu masu oceana iza svjetala susjedove kuće. Nije se bila penjala ovamo već neko vrijeme, ali i sada je osjećala romantične žmarce pri pomisli na žene iz starih vremena koje su premirući od čežnje koračale gore-dolje po ovakvim šetnicama dok su pogledom tražile jarbole brodova svojih muževa. Kad je bila mala, Helena se običavala pretvarati da je i njezina majka na jednom od takvih brodova i da joj se vraća nakon što su je oteli

pirati ili kapetan Ahab ili nešto drugo podjednako svemoćno. Helena je znala sate provoditi na šetnici za udovice, skenirajući horizont u potrazi za brodom za koji je kasnije shvatila da nikad neće uploviti u luku Nantucketa.

Helena se neudobno premjesti na drvenom podu i onda se sjeti da ovdjegore još uvijek ima svoje malo skrovište. Godinama joj je tata branio da se samapenje ovamo, uvjeren da će jednom pasti i ubiti se, no bez obzira koliko joj puta prijetio i koliko je puta kaznio, ona bi se uvijek ponovno došuljala gore kako bi jelapločice od granula i sanjarila. Nakon što se nekoliko mjeseci uzalud borio s Heleninom neuobičajenom neposlušnošću, Jerry je na kraju popustio i dopusti joj da boravi gore, samo uz uvjet da se ne naginje preko ograde. Čak joj je izradio i vodootpornu škrinju kako bi u nju mogla spremati svoje stvari. Otvorila je škrinju i iz nje izvukla vreću za spavanje koju je tu čuvala, te je raširila preko drvenih dasaka šetnice. Tamo daleko na moru vidjela su se svjetlabrodica, brodica koje ne bi trebala moći ni čuti ni vidjeti s ovolike udaljenosti, ali ipak ih je i vidjela i čula. Helena je sklopila oči i dopustila si užitak da sluhom prati kretanje jedne lake jedrilice, pamučni zvuk kloparanja njenog jedra i fino krckanje oplate od tikovine, dok se tamo daleko jedva zibala na moru bez vjetra. Sama i niod koga promatrana, na trenutak je mogla biti to što jest i doista se opustiti. Kadjoj je glava konačno počela padati od pospanosti, vratila se dolje u krevet da spavanju pruži još jednu šansu.

Stajala je na kamenitom, strmom terenu, pod takvim udarom sunca da jepucketavi suhi zrak oko nje titrao i pekao je, kao da se djelići neba tope i padaju poput bičeva. Stijenje je bilo blijedožuto i oštro, a tu i tamo vidjeli su se mali ljutiti grmovi, niski i prepuni trnja. Jedno jedino zakrivljeno stablo raslo je na drugomobronku.

Helena je bila posve sama. A opet i nije.Pod čvornatim granama zakržljalog stabla pojavile su se tri figure. Bile su

tako tanahne i malene da je Helena prvo pomislila da su djevojčice, ah bilo je nešto čudno u načinu na koji su im mišići mlitavo plesali oko sablasnih podlaktica; Helena shvati da su one ujed no i vrlo, vrlo stare. Sve tri su imale zamotane glave, a lica suim bila prekrivena pramenjem duge, mutne crne kose. Bile su odjevene u nekakvebijele dronjke, a noge su im bile prekrivene sivo-bijelom prašinom. Od koljenananiže, koža im je bila tamnija, sva isprugana prljavštinom i pocrnjelim tragovimakrvi što su se uzdizali od stopala, izranjavanih hodanjem po toj goletnoj divljini.

Helena osjeti jasni, britki strah. Nagonski uzmakne natraške, stopalo jojzasiječe oštar kamen i u potkoljenice joj se zabije trnje. Tri grozne prikaze koraknu

prema njoj, a ramena im se počnu tresti od jedva čujnih jecaja. Kapi krvi počnu im padati kroz ulijepljeno pramenje kose na obrazima i slijevati se na prsa po bijelimdronjcima. Šaptale su imena lijući krvave suze.

Helena se probudi kao ošinuta. U obrazu je osjećala bockanje utrnulosti, a lijevo uho joj je zvonilo visokim, jednoličnim tonom. Jerryjevo lice bilo je na pola metra od njezinog, ludo od brige, s grimasom žalosti i krivnje. Nikad je dosad nije udario.Morao je nekoliko puta drhtavo udahnuti i udahnuti prije no što je uspioprogovoriti. Digitalni sat kraj kreveta pokazivao je 3:16.

»Vrištala si. Morao sam te probuditi«, propentao je. Helena s mukom proguta, nastojeći ovlažiti svoj natečeni jezik i pročistiti stisnuto grlo. »Dobro je. Noćna mora«, prošapće podižući se da sjedne.

Obrazi su joj bili mokri od znoja ili suza, nije znala. Helena obriše mokreobraze i nasmiješi se svom tati, nastojeći ga umiriti. Nije išlo. »Koji ti je vrag, Lennie? To nije bilo normalno«, reče on neobičnim, previsokim glasom. »Govorila si neke stvari. Stvarno čudne stvari.« »Kao na primjer?« prograkće ona. Bila je nevjerojatno žedna. »Uglavnom imena, nizove imena. A onda si počela ponavljati: 'krv za krv' i 'ubojice!'. Ma što si to sanjala?«

Helena se sjeti triju žena, tri sestre, pomislila je i znala je da to ne možespomenuti tati. Slegnula je ramenima i slagala. Uspjela je uvjeriti Jerryja da suubojstva u noćnim morama prilično normalna stvar, i obećala da više nikad neće sama gledati horor-filmove. Konačno, uspjela ga je nagovoriti da se vrati u svoj krevet. Čaša na njezinu noćnom ormariću bila je prazna, a usta su joj bila tako suha da su boljela. Izvukla je noge iz plahti kako bi dohvatila vode iz kupaonice i zaječala kad je bosim stopalima dotaknula drveni pod. Upalila je noćnu lampu da bolje vidi, ali unaprijed je znala što će vidjeti. Tabani su joj bili isječeni dubokim porezotinama i stopala posuta prljavštinom i prašinom, a listovi su joj bili išibani unakrsnim ogrebotinama odtrnja.

TRI

Ujutro, kad se Helena probudila i pogledala svoje noge, posjekotine su nestale.Gotovo je povjerovala da su bile plod njezine mašte – a onda je vidjela da su jojplahte prljave od suhe, potamnjele krvi i Bitnih zrnaca pijeska. Kako bi provjerila svoje mentalno zdravlje, Helena odluči ostaviti plahte na krevetu, otići u školu, pa vidjeti hoće li biti prljave i kad se vrati kući. Budu li čiste kad se vrati iz škole, onda je cijela ta stvar bila iluzija, a ona je samo malo luda.Budu li prljave i kad se vrati, tada je očito toliko luda da je hodala okolo po noći i dovukla u krevet prljavštinu i krv, a da se toga uopće ne sjeća. Helena je pokušala pojesti zdjelicu jogurta sa šumskim voćem, ali nije joj baš pošlo za rukom, pa se nije ni zamarala da ponese obrok u školu. Ako ogladni, možesi kasnije kupiti neku hranu koja godi želucu, primjerice juhu i krekere. Vozeći bicikl prema školi, primijeti kako je već drugi dan za redom neizdrživo vruće i sparno. Jedino kretanje zraka bilo je ono koje je dolazilo od okretanja njezinih kotača, a kad je privezala bicikl za prečku kod škole, primijetila je kako nije nepomičan samo zrak, nego da nema ni uobičajenih kukaca niti se čuju zvukovi ptica. Sve je bilo neprirodno tiho – kao da je čitav otok brod koji miruje usred nepreglednog oceana. Helena je stigla malo ranije nego jučer, i hodnici su bili puni. Claire je vidjela kako dolazi. Čim se njezino lice razvuklo u osmijeh, Helena je znala da joj je oprošteno. Claire se probila kroz gužvu koja se kretala u suprotnom smjeru kako bidošla do Helene i pridružila joj se na putu do razreda. Kad su se probile jedna do druge, Helena odjednom osjeti kao da se provlači kroz gustu zobenu kašu. Usporila je i stala. Činilo joj se kao da su svi u predvorju nestali. U najednom ispražnjenoj školi Helena začuje struganje bosih nogu i grcaje neutješnog jecanja.

Okrenula se dovoljno brzo da ugleda prašnjavu bijelu pojavu – ramena su jojse tresla i drhtala dokje nestajala iza ugla.

Helena shvati da je uplakana žena zamaknula iza nekoga – iza stvarne osobekoja je upravo gledala ravno u nju. Usredotočila se na tu osobu, prekrasnu mladu

djevojku maslinaste puti, s dugom, crnom pletenicom koja joj je padala prekoramena. Njezine prirodno crvene usne od iznenađenja su formirale O. Heleni je izgledala poput kineske lutkice, toliko savršena da ne može biti posve stvarna. Onda se zvuk ponovno uključio i hodnik je opet bio pun užurbanih učenika. Helena je stajala kao ukopana, ometajući prolaz drugima i zureći za sjajnom crnom pletenicom koja se ljuljala iza Bitnih ženskih leđa što su zamicala u učionicu. Čitavo Helenino tijelo protresla je emocija za koju joj je trebao dugi trenutak da je prepozna. Bio je to gnjev.

»Isusemarijoijosipe, Helena! Je l' se sad kaniš onesvijestiti?« napeto upitaClaire.

Helena se prisili pogledati u Claire, te isprekidano udahne zrak. Tek tada jeshvatila da je osuta hladnim znojem i da se trese. Otvorila je usta, ali riječi nisu izlazile. »Vodim te do bolničarke«, reče Claire. Zgrabi Helenu za ruku i počne je vući kako bi je pomaknula s mjesta. »Matt«, vikne Claire preko Helenina ramena,»Možeš li mi pomoći s Lennie? Mislim da će se onesvijestiti.« »Neću se onesvijestiti«, ispali Helena, odjednom bistra i svjesna da se čudno ponijela. Plaho se osmjehne Mattu i Claire, želeći izgladiti oštar ton kojim im se obratila. Matt je obgrli oko struka i ona ga blago potapša po ruci kako bi mu dalado znanja da je može pustiti. Pogleda je sumnjičavo. »Stvarno si blijeda, a imaš i podočnjake«, reče. »Malo sam se pregrijala vozeći bicikl«, stane objašnjavati. »Samo mi sad nemoj reći da si dobro«, upozori je Claire. Oči su joj bile blistave kao da će se svaki čas rasplakati od brige, a ni Matt nije djelovao mnogo sretnije. Heleni je bilo jasno da preko ovoga neće moći samo tako prijeći. Čak i ako upravo počinje gubiti razum, ne trebaju zbog toga ispaštati njezini prijatelji. »Da, imaš pravo. Mislim da sam možda dobila sunčanicu.« Matt kimne glavom, prihvaćajući to objašnjenje kao jedino logično. »Claire, odvedi je u ženski zahod. Ja ću reći Hergieju što se dogodilo, da je ne zapiše zbog kašnjenja. A ti moraš nešto pojesti. Ni jučer nisi pojela ručak«, podsjeti je. Helena se malo iznenadi što se on toga sjeća, no Matt je bio dobar kad je riječ o detaljima. Želio je postati odvjetnik i ona je znala da će on jednoga dana u tome biti izvanredan. Claire odvuče Helenu u ženski zahod i polije je hladnom vodom od vrata preko leđa, iako joj je trebala samo malo namočiti potiljak. Naravno da su zbog toga odmah zapodjenule veliku vodenu bitku koja je, činilo se, umirila Claire jer je to bila prva normalna Helenina reakcija u posljednjih nekoliko dana. Helena se

osjećala kao da je probila granicu iscrpljenosti i sad joj je sve postalo zabavno. Hergie im je objema za taj sat napisao propusnice, pa su dvije prijateljice

iskoristile slobodno vrijeme do prvog sljedećeg sata. Imati propusnicu od gospodina Hergeshimera bilo je kao dobiti jednu od zlatnih ulaznica Willyja Wonke– učenik se mogao kretati kamo god je htio tijekom čitavog školskog sata, a da nijedan učitelj zbog toga ne digne galamu. U kafeteriji su kupile narančade da Heleni podignu šećer u krvi, a dok su pijuckale, podijelile su i jedan čokoladni mafin. Helena je nekako progutala komad i čudesno se odmah osjetila bolje. Potom su otišle u predvorje i stale ispred metar i pol velikog ventilatora kako bi se dobro rashladile, pa su naizmjence pjevale urotirajući ventilator i slušale svoje glasove kako zvuče kao isjeckani na stotine komadića, sve dok se nisu počele valjati od smijeha. Helena se osjećala tako smušeno zbog »markiranja« koje joj je omogućila Hergiejeva propusnica i zbog šećera na prazan želudac, da se nije mogla sjetiti ni koji joj je sljedeći sat. Ona i Claire su opušteno šetale krivim hodnikom u krivo vrijeme kad je zvono označilo kraj prvog sata. Pogledale su se i istovremeno slegnule ramenima kao da kažu »o, pa što se tu sad može?« i opet prasnule usmijeh. Tada je prvi put ugledala Lucasa. Nebo je vani konačno ispuhnulo sav zrak koji je zadržavalo zadnja dva dana. Zapusi ustajalog, vrućeg zraka nagrnuli su kroz sve otvorene prozore u sparnu unutrašnjost škole. Sa sobom su podigli listove papira, rubove djevojačkih suknji, zavijorili raspuštenim kosama, zakovitlali odbačene omote sendviča i svakovrsne druge sitnice, i sve to bacili u zrak poput kapa na završnoj svečanosti mature. Heleni se učinilo da je na trenutak sve ostalo stajati tako u zraku, zamrznuto u uzduhu kod nadsvodenog stropa, kao da su stvari izgubile težinu i postale lakepoput prostora. Lucas je stajao ispred garderobnog ormarića, oko šest metara ispred nje, pogleda prikovanog u Helenu dok je svijet čekao da se ponovno uključi gravitacija. Bio je visok, viši od metar i osamdeset, i moćno graden, mada su mu mišići bili dugi i vitičasti, a ne glomazni. Imao je kratku, crnu kosu i tamni, ljetni ten koji je isticao njegove bijele zube i oči plave poput vode u bazenu. Susret s njegovim očima bio je nalik na buđenje. Prvi put u životu Helena je znala što znači čista, otrovna mržnja. Nije bila svjesna činjenice da je pojurila na njega, ali dobro je čula jecanje triju sestara kako se podiže u gorljivo, ljutito naricanje, i vidjela ih kako stoje izatog tamnokosog, visokog dečka za kojeg je znala da je Lucas, i nižeg, smedokosogdečka pokraj njega. Sestre su plačući čupale vlastitu kosu tako da je padala oko njih u krvavim pramenovima. Upirale su optužujuće prste na ta dva dečka,

kreštavo izvikujući nizove imena – imena ljudi ubijenih prije mnogo vremena. Heleni je najednom bilo jasno što mora učiniti. U djeliću sekunde u kojem je prevalila udaljenost što ju je dijelila od dvaju mladića, Helena je vidjela i to da je drugi dečko krenuo na nju, ali zaustavio ga je Lucas koji je ispružio ruku i snažno ga odgurnuo, tako da je ovaj poletio zrakom izabio se u garderobne ormariće iza sebe. Tad joj se cijelo tijelo zaustavilo i napelo.

»Kasandra! Ostani gdje jesi«, viknuo je Lucas nekome iza Heleninih ramena,lica udaljenog od Helenina tek nekoliko centimetara. »Ona je jako snažna.« Helena je osjećala vatru u rukama, kao da će joj se koščice u zapešćima zataliti jedna za drugu. Lucas ju je čvrsto primio za ručne zglobove držeći joj ruke dalje od svog vrata, upravo je shvatila. Bili su u ravnopravnom klinču, i ako joj uspije još samo malo ispružiti prste, moći će ga zgrabiti za grlo.

I što ćeš onda? upitao je mali glas u njenoj glavi. Udaviti ga do smrti!odgovorio je drugi. Lucasove prodorne plave oči raširile su se od iznenađenja. Helena je bila jača. Jednim od svojih dugih noktiju uspjela je zakačiti pulsirajuću kožu na njegovoj vratnoj arteriji koju je silno željela razderati. Onda, prije no što je stigla pojmiti štose zbiva, Lucas ju je okrenuo i pritisnuo ledima o svoja prsa, obujmivši čvrsto njezine prekrižene ruke i gurnuvši noge izmedu njezinih. Stjerao ju je u poziciju ukojoj nije imala ravnotežu i nije mogla ni spustiti pete kako bi mu nagazila stopalo.Nije se mogla pomaknuti. »Tko si ti? Koja je tvoja kuća?« dahnuo joj je u uho, grubo je protresavši kako bi naglasio svoje riječi. U stanju u kojem je bila, riječi joj ništa nisu značile. Nadjačana i bespomoćna, počela je gnjevno vrištati, a onda se zaustavila. Sad, kad nije mogla vidjeti njegove oči, postala je svjesna činjenice da se otprilike pola škole okupilo oko njih da ih razdvoji. Svi su buljili. Helena se naglo presamitila od bolnih grčeva u trbuhu. Lucas ju je pustio tako naglo kao da se pretvorila u gorući snop šibica, njegovo se tijelo počelo grčiti u valovima, a ona je pala na pod. »Gospođice Hamilton! Gos ... Helena! Helena, pogledaj me!« reče gospodin Hergeshimer. Klečao je na podu kraj nje dokje hvatala zrak, pokušavajući opustiti mišiće. Digla je pogled na njegovo oznojeno lice. Kosa mu je bila u neredu, a naočale su mu ležale posve nakošene na nosu od borbe. Na trenutak se zapitala je li ga to ona udarila, a onda je briznula u plač.

»Što je to sa mnom?« tiho prošmrca. »Sad je sve u redu. Smiri se«, reče gospodin Hergeshimer strogo. »Svi vi, idite u svoje razrede. Odmah!« zagrmi prema hrpi klinaca koji su zijevajući u čudu stajali oko njih. Svi su se raspršili kad je gospodin Hergeshimer ustao i preuzeo

kontrolu. »Vi dečki«, pokaže na Lucasa i Jazona, »idete sa mnom u ured ravnatelja. Gospodine Millis! Gospođice Aoki! Vi ćete odvesti gospođicu Hamilton do bolničarke i nakon toga ravno u svoj razred. Jasno?« Matt smjesta iskorači i podigne Heleninu ruku oko svog ramena, pomažući joj da ustane. Claire primi Helenu za ruku i ohrabrujući je stisne. Helena se osvrne i ugleda Lucasa kako se i on osvrće preko ramena i pogledava je dok tiho odlazi s gospodinom Hergeshimerom. Ponovno je preplavi val mržnje i oči joj se opet napune suzama. Dokje plakala, Matt ju je vodio, nezgrapno je gladeći po kosi i usmjeravajući joj korak prema školskoj ambulanti Claire je hodala s Helenine druge strane, potresena i šutljiva.

»Što ti je on napravio, Lennie?« upita zažareno Matt. »N-n-nikad ga u ži-voo-tu ni-sam vidjela«, odštuca Helena i zaplače još jače. »Sjajna ideja, Matt! Baš si našao kad ćeš postavljati pitanja! Je l' možeš sad malo začepiti?« ispali Claire, nastojeći se i sama pribrati. Ostatak puta prešli su bez riječi. Kad su stigli do bolničarkine sobe, objasnili su gospođi Crane što se dogodilo i naglašeno dodali da je Helena tog jutra došla u školu sa sunčanicom. Gospođa Crane je polegla Helenu na ležaljku, stavila joj hladni ručnik preko očiju i otišla do svog stola nazvati Jerryj a. »Tvoj tata upravo dolazi, dušo. Ne, ne, ostavi taj ručnik na očima. Mrak će ti pomoći«, reče gospođa Crane prolazeći pored Helenina uzglavlja. Helena je slušala kako žurno izlazi na hodnik da bi kratko s nekim popričala, a potom se vratila i sjela za svoj stol. Helena je ležala s ručnikom na glavi, zahvalna za malo mira i privatnosti. Nije bila u stanju spojiti dvije suvisle misli, a još manje ikome objasniti što joj je. Najvišeju je plašilo to što je iz nekog razloga znala kako je ono što je pokušala učiniti bilo ispravno, ili da se, u najmanju ruku, od nje očekivalo. Duboko u sebi bila je svjesna da bi bila ubila tog dečka samo da je mogla, i da čak nije osjećala nikakvu krivnju. Sve dok nije ugledala vlastitog oca. Bio je u totalnom neredu. Gospođa Crane mu je ispričala što se sve dogodilo, objašnjavajući da Helena pati od težeg toplinskog udara koji je možda i prouzročio njezin neobični ispad. Saslušao je gospođu Crane i potom je zamolio da ga na trenutak ostavi nasamo s kćeri, što je ona i učinila.

Jerry isprva ništa nije rekao, samo se motao lijevo-desno iznad Heleninaležaja dok se ona uspravljala u sjedeći položaj i prstima petljala po ogrlici s medaljonom. Konačno je sjeo pokraj nje. »Nećeš mi sada nešto slagati, zar ne?« tiho je pitao. Ona je odmahnula glavom. »Jesi li bolesna?«

»Ne znam, tata. Ne osjećam se dobro, ali ne znam što mi je«, odgovorila je iskreno.

»Moramo te odvesti doktoru, znaš.« »Sad znam«, reče kimajući. Nasmiješili su se jedno drugome, a onda oboje okrenuli glavu prema vratima jer su čuli žustre korake kako se približavaju bolničarkinoj sobi. Jerry je ustao i okrenuo se prema vratima, postavljajući se izmedu Helene i ulaza. Visoki, nevjerojatno dobro graden muškarac u ranim četrdesetima upadne u sobu. Helena skoči sa svoje ležaljke i stane iza nje, instinktivno se osvrćući u potrazi za drugim izlazom. Nije ga bilo. Helena je osjećala da će ovaj čas umrijeti. U kutu majušne ambulante pojavi se jedna od plačućih sestara. Klatila se na koljenima, lica prekrivenog prljavom kosom, naričući imena i ponavljajući »krv za krv« te udarajući ritmično glavom o zid.

Helena pokrije uši dlanovima. Nekako je otrgla pogled od užasa u kutu iskupila hrabrosti da ponovno pogleda velikog muškarca. Iskra prepoznavanja sineu njihovim očima. Nikad ga nije vidjela, ali nekako je znala da ga se treba jako bojati. Isprva je njegovo koščato lice odisalo odlučnošću, ali izraz lica brzo mu se promijenio u grimasu šoka, a potom i zbunjenosti. Pogledao je Jerryja, i ono što jemoglo postati strahovitom svađom zamijenio je gotovo komičan pogled nevjerice. »Vi ste ... Jeste li vi otac mlade dame koja je napala mog sina?« reče kolebljivo. Jerry kratko kimne. »Moja kćer Helena«, reče pokazujući rukom iza sebe. »Ja sam Jerry Hamilton.« »Kastor Delos«, odgovori grdosija. »Moja žena Noel neće moći doći. A Helenina majka?« Jerry odmahne glavom. »Samo smo Lennie i ja«, reče tonom koji isključuje daljnja pitanja. Kastorove su oči prelazile s Helene na terryja i natrag. Skupio je usne kao da je u glavi upravo donio neku odluku. »Ispričavam se. Nisam htio postavljati osobna pitanja. Možemo li vi i ja nasamo porazgovarati?« »NE!« drekne Helena. Nagne se preko ležaljke, zgrabi očevu ruku i potegne ga k sebi, dalje od Kastora.

»Ma, što ti je?« podvikne Jerry. Neuspješno se pokušao osloboditi njezinogstiska. »Molim te, molim te – ne idi nikamo s njim!« zavapi dok su joj se oči opet punile suzama. Jerry nezadovoljno uzdahne, obgrli Helenu i stisne je u zaštitnički zagrljaj.

»Nije dobro u zadnje vrijeme«, objasni Kastoru koji ih je promatrao sa simpatijom. »I ja imam kćer«, nježno odvrati Kastor kao da time sve objašnjava. Gospođa Crane i ravnatelj, dr. Hoover, nahrupe u sobu kao da su trčali za Kastorom. »Gospodine Delos«, započne ravnatelj usplahireno, no Kastor ga nadglasa. »Nadam se da će vaša kći uskoro biti bolje, Jerry. I sâm sam doživio sunčanicu i rekli su mi kako sam pritom napravio svakakve čudne stvari. Od toga možete halucinirati, znate?« reče ne obraćajući se nikome posebno.

Helena spazi kako ju je brzo pogledao, a potom skrenuo pogled u kut ukojem se uplakana sestra i dalje klatila naprijed-natrag na koljenima. Vidi li on to,pitala se, a ako vidi, kako, dovraga, dvoje ljudi može imati istu halucinaciju? »Pa ... U redu. Nema nikakvog neprijateljstva, je li tako?« nesigurno će dr. Hoover, pogledavajući od Kastora na terryja.

»Ne s moje strane, niti sa strane mojih sinova, u to sam siguran. Više samzabrinut za tebe, mlada damo«, reče Kastor, ljubazno se obraćajući Heleni. »Luke mi je rekao da je morao biti, pa, malo grublji. Je te povrijedio?« upita Kastor. Naprvi pogled reklo bi se da je to čovjek divnih manira, no Helena nije namjeravala nasjesti. Samo je pokušavao procijeniti koliko je jaka.

»Ja sam dobro«, ljutito mu odgovori. »Ni ogrebotine.« Njegove se oči malo rašire. Ni sama nije znala zašto se tako otresla na odraslog muškarca, zapravo veoma velikog muškarca u naponu snage, alijednostavno si nije mogla pomoći. Inače je mrzila prepirke, i to do te mjere da nije mogla ni na televiziji gledati one jeftine popodnevne emisije u kojima se svi derujedni na druge, a evo je sad, već drugi put u pola sata nastoji zapodjenuti kavgu s nekim mnogo većim i jačim od sebe. Srećom, Kastora nije željela ubiti onako očajnički kao njegova sina. Nikada nitko Helenu nije razbjesnio toliko kao Lucas, ali svejedno bi joj bilo drago ostaviti i na Kastoru poneku modricu. Taj poriv je biozbunjujući. »Drago mi je što si dobro«, reče nasmiješeni Kastor, smirujući situaciju. Okrenuo se ravnatelju i jasno mu dao do znanja kako on i njegova obitelj ne želeda Helena bude na bilo koji način kažnjena. Što se njega tiče, Helena je malo bolesna, a čitav incident treba zaboraviti. Izašao je jednako naglo kao što je i ušao. Čim je zvuk Kastorovih koraka izblijedio, uplakana sestra je nestala i šaptanje je prestalo. Helena više nije bijesnila. Stropoštala se na ležaljku kaoprobušen balon. »Najbolje da je sad odvedete kući, Jerry«, reče gospođa Crane razumnim glasom i s utješnim smiješkom. »Mnogo tekućine, ne izravno svjetlo, i neka se okupa u hladnoj vodi da joj se spusti bazna temperatura. Okej?«

»Svakako, gospođo Crane. Puno vam hvala«, odgovori Jerry, pretvarajući se na trenutak u tinejdžera kakav je bio kad je zadnji put stajao u bolničarskoj sobi gospode Crane.

Na putu prema parkiralištu Helena je hodala pognute glave, ali mogla je nasebi osjetiti poglede drugih učenika koji su je pomno pratili. Dok je uskakivala na suvozačko mjesto u Prascu, vidjela je kako se otvaraju vrata pokraj ravnateljeva ureda i kako dva mlada Delosa izlaze s Kastorom. Lucas je pogledao ravno u nju inastavio je promatrati. Kastor je zastao i stavio svoju ruku na stražnju stranusinova vrata, govoreći mu nešto. Konačno, Lucas je prekinuo to natjecanje u gledanju s Helenom i nakratko pogledao svog oca, prije no što je kimnuo i spustiopogled na tlo. Počelo je kišiti. Jedna, dvije, tri debele kapi ljetne kiše raspršile su se po du i odjednom je zrak bio ispunjen vlagom. Helena je glasno zalupila vratima tepogledala oca koji se i sam osvrtao prema obitelji Delos. »Koji te od njih natjerao da tako skočiš?« upitao je Jerry, boreći se da zadrži ozbiljan izraz lica. »Onaj veći«, odgovori Helena, a i njoj se na lice počeo probijati smiješak. Jerry pogleda Helenu, kratko fućne i pokrene motor. »Imaš sreće što te nije ozbiljno ozlijedio«, reče ovaj put bez prizvuka šale u glasu.

Helena popustljivo kimne, ali pomisli kako je, naprotiv, Lucas taj koji je imaosreće. Od neobičnosti vlastitih misli prepala se toliko da je ostatak puta šutjela.

ČETIRI

Helena je sjedila u kadi punoj hladne vode, s isključenim svjetlima u kupaonici, i slušala kako telefon uporno zvoni i zvoni. Nije znala što bi ikome rekla i svaki putkad bi pomislila kako je pred čitavom školom napala Lucasa Delosa, glasno bi zajecala od poniženosti. Trebala bi napustiti državu, ili barem Nantucket, jer nijebilo nikakvog načina da ovdje zaborave kako je pokušala zadaviti najzgodnijeg dečka na otoku.

Zajecala je opet i zapljusnula si hladnom vodom lice, koje je nekakopronalazilo načina da se zacrveni čak i dokje bila uronjena u ledenu vodu. Sad kad bijes nije dovodio do izbezumljenosti, mogla je objektivnije razmisliti o Lucasu, izaključiti kako Claire nije pretjerala kad je rekla da je on najzgodniji »frajer kojeg je ikad vidjela. Helena se s time mogla samo složiti. Pokušala ga je ubiti, ali nije bilaslijepa. Normalni dečki jednostavno nisu sastavljeni na isti način kao on. Nije stvar u njegovoj visini ili boji očiju, kose i tena, niti su ga njegovi mišići činili toliko krasnim, zaključila je. Stvar je bila u načinu na koji se kreće. Vidjela ga je samo dvaput, ali mogla je reći da on o tome kako izgleda razmišlja daleko manje od svih drugih u njegovoj blizini. Njegove oči, lijepe kakve već jesu, gledaju van, a ne u samoga sebe.

Uronila je glavu pod vodu i zaurlala, tek toliko da se ispuše, a pritom neprestravi tatu. Kad se uspravila, osjetila se malo bolje, ali i dalje je bila razočarana sobom. Jedna od užasnih nuspojava osjećaja da odnekud već zna Lucasa bila je i ta što ga je počela idealizirati, smatrajući ga savršenijim nego što čovjek može biti. Prilično nezgodan osjećaj budući da ga je i dalje željela ubiti. Nožnim je prstima izvukla gumeni čep i gledala kako se voda polako povlači iz kade, sve dok i zadnja kap nije iscurila niz odvod. Onda je još sjedila gola upraznoj kadi, promatrajući svoja bijela, smežurana stopala sve dok je stražnjica nije zaboljela. Kad-tad će, bilo joj je jasno, ipak morati izići iz mračne kupaonice i pokušati se ponašati normalno.

Odjenula se i sišla niz stepenice da vidi što radi tata. Zatekla ga je kakoupravo ulazi u kuću. Skoknuo je kupiti sladoled za večeru – i ta ne bilo koji, nego

onaj najbolji iz slastičarnice u koju mu je Helena zabranila ulaziti otkako mu je liječnik rekao da mora pripaziti na prehranu. »Za spuštanje tvoje bazne temperature«, izjavi Jerry nedužno, otresajući kišne kapi s kose.

»Aha, to je dakle tvoj izgovor«, odvrati mu ona nalaktivši se rukama nabokove.

»Da. I ne kanim odustati.« Odlučila je da će mu ovaj put popustiti. Bit će i ujutro dovoljno vremena da se brine za njegov kolesterol. Nakon što danima nije pošteno jela, punomasnisladoled možda i nije najbolje rješenje, ali lako je klizio niz grlo. Sjeli su na poddnevne sobe i uključili televiziju. Igrali su njihovi omiljeni Red Soxi, a kutija sa sladoledom i žlicom putovala je naprijed-natrag između njih dvoje dok su složno rogoborili protiv Yankeesa. Nijedno od njih nije reagiralo na telefon koji jenastavljao povremeno zvoniti, a Jerry nije tjerao Helenu da mu objasni što sezapravo dogodilo. Claireina mama nikad je ne bi pustila da se ovako lako provuče. Imati samo tatu, to katkad ima i svoje prednosti. Helena je promijenila plahte prije odlaska na spavanje. Mrlje od prošle noći nisu iščezle, čemu se nadala, ali za ovu je noć imala i gore brige od mjesečarenja. Kao, na primjer, to što može čuti da se netko ili nešto tamo gore kreće po šetnici za udovice. Bili su to zvukovi drukčiji od onih koje je čula prošle noći. Ovaj put posrijedi su bili pravi koraci, točno iznad nje, a ne tek nejasan šapat što dolazi sa svih strana istovremeno. Helena nije znala što bi bilo groznije – otići gore i zateći bandu nametljivih čudovišta ili vidjeti da nema ničega. Na trenutak se pitala počinje li gubiti razum. Odlučila je ne otići gore i ne provjeravati. Za taj dan joj je bilo dovoljno duhova. Sljedećeg jutra Helena je posjetila dr. Cunninghama. Nakon što joj je nekoliko minuta svijetlio baterijom u oči i kuckao po prsima, dr. Cunningham je rekao njezinom ocu kako se čini da nema nikakvih trajnih posljedica za Helenino zdravlje. A onda je počeo galamiti i rekao joj da bi u najmanju ruku bilo pošteno da stavi šešir kad već mora hodati okolo po tom suncu. Nije znala kako se to točno dogodilo, ali nakon samo jednog posjeta liječniku njezin je nečuveni ispad otpisan tek kao glupa nesmotrenost jer nije nečim pokrila glavu. Ako ništa drugo, zbog posjeta liječniku mogla je izostati cijeli dan iz škole. Kad je došla kući, Helena je uključila svoje računalo i provela nekoliko tjeskobnih sati tražeći na internetu bilo kakve informacije o trima ženama koje su je opsjedale. Svako pretraživanje pružalo je toliko previše mogućnosti da joj se taj zadatak počeo činiti beznadnim, ä pretraživanje nije mogla suziti jer nije imala nikakav stvarni kontekst po kojem bi mogla procijeniti što je zapravo vidjela. Jesu li

to duhovi? Demoni? Ili samo njezina osobna manifestacija ludila? Bilo je posvemoguće da je čitavu stvar jednostavno izhalucinirala, a sad kad nije bila onako obuzeta ljutnjom, umalo je i sama pomislila kako je možda stvarno dobilasunčanicu. Umalo. Claire je svratila poslijepodne da joj objavi neke loše vijesti. »Čitava škola misli da te upravo voze u neku instituciju«, rekla je čim su sjele u dnevnoj sobi. »Stvarno si danas trebala doći.« »Zašto?« upita Helena praveći grimasu. »Kao da je bitno kad ću uopće u školu. Ono ionako nitko nikad neće zaboraviti.« »Istina. Bilo je prilično strašno«, reče Claire. Na trenutak je zastala, a onda brzo rekla: »Nasmrt si me preplašila, znaš.« »Oprosti«, ispriča se Helena sa slabašnim osmijehom. »I onda, je li on danas bio u školi?« Iz nekog razloga, osjećala je da to jednostavno mora doznati, ali nije se mogla prisiliti da naglas izgovori njegovo ime. »Aha. Pitao me za tebe. No dobro, nije baš on pričao sa mnom, ali Jazon jest. On je, usput, kreten.« Claire počne zažareno govoriti. »Daj, shvati. Dok je bio ručak, dode on k meni, okej? I počne mi postavljati sva ta pitanja o tebi. Ono, koliko dugo te poznajem, odakle si, jesam li ikad viđala tvoju mamu prije nego što je napustila grad ...« »Moju mamu? To je stvarno čudno«, prekine je Helena. »I ja mu počnem odgovarati sa svojim uobičajenim smislom za duhovitu konverzaciju, ne?« nastavi Claire, malo previše nedužnim glasom. »U prijevodu: izvrijeđala si ga.«

»Kako god. I onda me taj tikvan imao hrabrosti nazvati 'malom'! Možeš tovjerovati?« »Zamisli to. Ti, opisana kao 'mala', reče Helena šaljivo. »Pa što si mu onda rekla?« »Istinu. Da se ti i ja znamo od rođenja i da se nijedna od nas zapravo ne sjeća tvoje mame, da nije ostavila čak ni neku fotografiju ili slično, ali da tvoj tata uvijek drobi o tome kako je bila nevjerojatno lijepa i kako je bila strašno pametna italentirana i svašta nešto, bla-bla-bla. Pa ne moraš biti doktor fizike da skužiš kak'ti je stara morala biti komad. Mislim, pogledaj si starog, a pogle' tebe«, reče Claire s bljeskom pravoga znalca u očima.

Helena se lecne na kompliment. »I to je to? Lucas nije ništa rekao?«Helenine ruke skupile su se u čvrste pesnice. Otkrila je da joj je teško čak i spomenuti njegovo ime, a da pritom ne poželi nekoga nabiti u glavu. Očito, ili je još uvijek imala sunčanicu ili je stvarno pomalo gubila razum. »Niš' nije rekao. Ali načula sam da je Zach okolo pričao neke gluposti o tebi,

pa ga je Lucas opako ušutkao.« »Stvarno?« reče Helena, najednom živnuvši. »Ušutkao na koji način?« »Ne dopušta da itko kaže i jednu ružnu riječ o tebi, to je sve. Ma znaš kakvi su Zach i Gretchen. Ali Lucas ih ne želi čuti. Samo govori kako si imala stvarno jaku vrućicu onda kad je ... napravio to što je napravio. Kako bi to nazvala, uostalom? Medvjeđi zagrljaj zguza?« Helena zagunđa i zabije lice u dlanove. »Ma daj, sve je okej«, reče Claire, tapšući je po ledima. »Uglavnom, on ne hoda okolo pričajući da si luda ko kupus. Bila si brutalna, ali barem si skočila na stvarno slatkog frajera.« Helena promrmlja glasnije i pokuša upuzati u sofu dok seClaire slatko i zvonko nasmijala na njezin račun.

Te noći, Helena je opet imala noćnu moru o suhoj zemlji. Kad se probudila, bila je toliko umorna i bolna da je na trenutak gotovo povjerovala kako je hodala danima,baš kao što je sanjala. Uvijek joj je dobro polazilo za rukom ignorirati čudne stvari u vezi sa samom sobom, i pokušala je sebe uvjeriti kako ni ovo nije ništa drukčije, ali ruke su joj se počele tresti dokje skupljala svoje prljave plahte i nosila ih u kupaonicu. Pod tušem je sa sebe sprala pijesak i prašinu i pokušala misli usredotočiti na školu, mada joj ni to nije pružalo utjehu. Čim nogom zakorači u srednju školu Nantucket, sezona lova na frikove bit će otvorena, a frik jednostavno unaprijed osjeti takve stvari.

I dalje je kišilo, pa se u školu morala povesti s Claire i njezinom mamom.Helena je rukom pritisnula trbuh, sluteći da če je grčevi uhvatiti čim iziđe iz auta. Nikad joj nije bilo jasno zbog čega ima te grčeve; znala je samo da je često, kad god učini nešto zbog čega bi se ljudi zabuljila u nju, gadno presiječe u trbuhu, i to tako intenzivno da iste sekunde mora prestati raditi što već u tom trenutku radi. »Opusti se«, reče joj Claire dok su otvarale vrata na izlasku iz vozila. »Trebaš samo preživjeti ovaj dan i onda ćeš imati čitav vikend za ...« prekine se, razmišljajući. »Ništa. Sori, Len, pokušala sam biti optimist, ali ovo će biti jednaka frka i u ponedjeljak.« Claire se stane smijati, i taj zvuk malčice razvedri Helenu – sve dok nisu ušle u školu.

Bilo je gore nego što je zamišljala. Cure iz nižih razreda doslovno su buljile unju otvorenih usta i počele se okupljati u tračerske grupice čim bi ugledale Helenu kako ulazi na prednja vrata. Stariji dečko u kožnatoj jakni značajno ju je pogledao i u prolazu je nazvao »mačkom iz pakla.« Kad se okrenula da ga u čudu pogleda, ustima je prema njoj oblikovao riječi »nazovi me«, prije no što je produžio dalje.

»Mislim da ja ovo neću moći«, prošapće Helena. Claire joj stavi ruku na leđa i lagano je gurne naprijed. Svaki put kad bi je drugi učenici pogledali, a oči i lica im zasjala prepoznavanjem, Helena je bivala sve bliže i bliže napadu panike. Hoće li morati ovako do kraja trećeg srednje? Helena se pokušavala sakriti iza Clairenih leđa i shvatila da će, ako je fizički zaklon to što traži, morati pronaći krupnije prijatelje. »Prestani mi gaziti po petama!« zagunđa Claire. »Zašto se ne odeš malo skrivati kod Hergieja, a ja ću izvaditi tvoje stvari iz garderobe?«

Zahvalna, Helena se stušti u razred i pokuša se stopiti sa svojom klupom.Gospodin Hergeshimer je upita osjećali se bolje, a nakon što mu je odgovorila da je dobro, više je nije ni pogledao. Mogla ga je poljubiti zbog toga. Matt joj je samo mahnuo i nijemo sjeo u klupu. Helena je ispravno nagađala da mu je Claire zaprijetila neka se ponaša kao da je zaboravio čitavu stvar, no bilo je očito da se Matt previše trudi ne okretati prema njoj, i Heleni je bilo jasno kako je i dalje stvarno zabrinut. Uhvatila je njegov pogled i toplo mu se nasmiješila, pase nakon toga i on doimao nešto mirnijim. Zach je okrenuo glavu na drugu stranučim je sjeo na svoje mjesto i nastavio napadno zuriti kroz prozor, radeći predstavu od toga što je ne gleda. Ostatak prijepodneva prošao je bez incidenta, sve do ručka. Dokje hodala prema kafeteriji, prekasno je shvatila da će morati proći pored Lucasova garderobnog ormarića. Gotovo se okrenula na drugu stranu kako bi krenula okolnim putem, što bi zaista bilo smiješno jer bi tako doslovno morala propješačiti oko čitave škole, kad su je uočili. Gretchen i Zach ugledali su je dokje neodlučno zastajkivala nasred hodnika. Bili su kod svojih ormarića koji su se slučajno nalazili baš pored Lucasova i Jazonova. Helena se sad mogla mutno prisjetiti da ih je vidjela onaj dan – da,skamenjena lica Gretchen i Zacha plutala su negdje u pozadini dokje onapokušavala zadaviti Lucasa. Po abecedi je bilo logično da se njihovi ormarići nalaze jedni do drugih – Brant – B, Clifford – C, Delos – D, ali Helena je ipak mislila kako jestvarno totalni peh što su baš najpopularniji ljudi u školi morali biti neposrednisvjedoci trenutka njezina krajnjeg poniženja. Nije imala izbora – jednostavno će morati proći pokraj njih. Gretchen i Zach nisu rekli ni riječ i lica im nisu odavala nikakav izraz dok je Helena žurila pokraj njih s ramenima praktički kod ušiju. Barem Lucas nije ovdje, pomislila je, pognute glave ulazeći u kafeteriju. »Zašto ne odeš otraga i malo mi ne presložiš vreće u skladištu?« upita Kate, blago tapšući Helenu po ramenu. »Prestat će dolaziti ako pomisle da si za danas gotova.«

»Zar nemaju nešto pametnije raditi petkom uvečer?« beznadno će Helena. »A na kojem si ti otoku odrasla?« odgovori joj Kate sarkastično. Helena na trenutak osloni čelo na Kateino rame, kradući trenutak utjehe prije no što se uspravila. »Možeš slobodno napraviti i inventuru. I uzmi si vremenakoliko god hoćeš«, nadoda Kate dok je Helena odlazila prema stražnjem dijelu dućana. Inventura inače nije bila Helenin omiljeni posao, ali te večeri jest. Toliko se zaokupila prebrojavanjem svake pojedine stvari u skladištu da joj je vrijemeproletjelo prije no što je toga postala svjesna, i već su se prednja vrata dućana zaključavala, a ona i Kate započinjale ritual zatvaranja. »Dakle. Što se zapravo dogodilo između tebe i tog klinca Lucasa?« upita Kate ne dižući pogled s hrpice računa koje je sortirala.

»Da barem znam«, uzdahne Helena oslonivši se na držak metle. »Svi pričaju o vas dvoje. I to ne samo klinci«, reče Kate napola se osmjehnuvši. »Dakle, što je bilo?«

»Gledaj, da imam objašnjenje, vjeruj mi, hodala bih ulicom i izvikivala gatako da svi čuju. Ne znam zašto sam ga napala«, reče Helena. »A najgore od svega je to što taj napad uopće nije najgore od svega.« »O, ovo ćeš mi morati objasniti«, reče Kate. Maknula je novac u stranu. »Hajde. Ispričaj mi. Što je najgore?« »Daj se uspravi! Sama ćeš sebi napraviti skoliozu«, izdere se Claire na nju kad je stigla do stola. »Sori. Upravo sam morala proći pokraj njegova ormarića«, potiho joj objasni Helena. Matt prezirno frkne.

»Pa barem se sad možeš smiriti, Lennie«, ispali Matt. »Nitko od njih danasnije u školi.« »Izgleda da su svi uzeli slobodan dan jer im upravo jutros na otok konačno dolaze teta i onaj najstariji sin«, reče Claire. »O da, krasno«, zamišljeno će Helena. »Još jedan njihov.« »Hektor. On je naše godište«, susretljivo reče Claire. Nije imala ni najblažeg pojma koliko spominjanje njegova imena loše djeluje na Helenu. U stvari je, ni njojsamoj nije bilo jasno zašto, ali umalo je opet izgubila živce. »O njemu još ništa ne znamo. Zach će me vjerojatno nazvati čim nešto čuje, sigurno već tijekom vikenda«, reče Matt sliježući ramenima. »Taj uvijek za svakoga zna gdje je i što radi.«

Ostatak dana nekako je prošao, mada joj je stvarno bilo lakše zbog spoznajeda neće naletjeti na nekog od Delosovih niti na prikaze koje su se, čini se, pojavljivale ondje gdje su oni. Čak je i uživala na tjelesnom dokje s Claire trčala

kroz maglu i preskakivala blatne lokvice. Trenerica Tar nije komentirala Heleninopatetično slabo prolazno vrijeme kad su zajedno stigle na cilj, iako je Helena bila svjesna da se neće još dugo moći ovako provlačiti. Mora osvojiti sportsku stipendiju, a Trenerica Tar to neće smetnuti s uma. Uspješno se izmotavajući cijeli dan, Helena je tek predvečer došla raditi u trgovinu, s nekim osjećajem olakšanja sve dok nije shvatila da klinci iz njezine škole svako malo dolaze kupiti po jednu lizalicu ili limenku gaziranog soka.

Helena odmahne glavom i zagleda se u pod po kojem je gurkala metlu. U svojoj glavi uvijek je mogla čuti glas koji bi joj šaptao moguća objašnjenja za njezinu čudnovatost, riječima kao što su frik ili čudovište, pa čak i vještica. Bezobzira koliko Helena potiskivala taj glas, uvijek bi se na kraju vratio. Najgore od svega čega se Helena mogla sjetiti bilo bi otkriti da je ona stvarno nešto od navedenog. »Ma ništa«, reče Helena, nesposobna pogledati Kate. »Ništa se neće riješiti prešućivanjem, znaš«, pritisne je Kate. Helena je znala da je u pravu, a znala je i da se u Kate može pouzdati. K tome, stvarno je morala snekim o tome popričati, ili će poludjeti. »Imam noćne more. Zapravo, istu noćnu moru stalno iznova proživljavam. Čini se tako stvarnom. Kao da nekamo odlazim dok spavam.« »Kamo odlaziš?« nježno upita Kate. Odmaknula se od blagajničkog pulta i blagom kretnjom natjerala Helenu da prestane mesti pod i da se usredotoči. Helena zamisli ogoljeni, beznadni svijet koji je bila prinudena posjećivati proteklih nekoliko noći. »To je neka suha zemlja. Sve je izblijedilo i bezbojno. Mogu čuti šum vode u daljini, kao da je negdje rijeka, ali jednostavno ne mogu do nje. Kao da nešto tamotražim, mislim.« »Suha zemlja, hm? Znaš da je to u snovima prilično uobičajen prizor?« ohrabri je Kate. »Pojavljuje se u svakoj sanjarici, u svakoj državi u kojoj sam ikadbila.«

Helena proguta knedlu i kimne. »Da, ali ja se ujutro probudim, a moje noge...« Zaustavi se, svjesna koliko bi to ludo zvučalo. Kate je na trenutak prouči pogledom. »Možda mjesečariš, dušo? Je li to posrijedi?« Kate položi ruke na Helenina ramena, potičući je da je pogleda u oči. Helena opusti ruke i odmahne glavom. »Ne znam što radim. Ali tako sam umorna, Kate«, reče ona. Nekoliko umornih suza klizne joj niz obraze. »A i kad uspijem zaspati, nakon što seprobudim, osjećam se kao da sam trčala i trčala. Mislim da gubim razum.« Nervozno se nasmije. Kate privuče Helenu u meki zagrljaj koji je mirisao na pecivo.

»Sve je u redu. Smislit ćemo nešto«, reče joj utješno. »Jesi li već razgovarala s ocem?« »Ne. A ne želim ni da mu ti to kažeš«, odlučno će Helena, povlačeći se unatrag taman toliko da pogleda Kate u oči. Kate je zabrinuto pogleda, a Helena nastavi. »Idući tjedan, ako i dalje budem luda, tad ću mu reći, ali mislim da smo i jedno i drugo imali dosta dramatike za ovaj tjedan.« Kate potvrdno kimne. »Ti odluči kad si spremna razgovarati sa svojim tatom, a ja ću biti ovdje. Moja mala ludice«, počne je zezati sa smiješkom u očima. Helena joj uzvrati osmijeh, zahvalna što ima Kate koja će je ozbiljno saslušati uvijek kad treba, a opet prestati biti ozbiljna točno u pravom trenutku. »Mislim da to sad možemo pustiti na miru.« Kate još jednom čvrsto zagrli Helenu. »Spremni za pokret?« dobaci odlazeći još jednom do blagajne i stavljajući novac u sef. Helena je pospremila metlu i otišla do stražnjih vrata. Gaseći svjetla, okrenula se kako bi zaključala dokje Kate prelazila ulicu hodajući prema svom automobilu, s ključevima u ruci. Nijedna od njih nije čula nikakav zvuk. U kutu Helenina vidnog polja pojavila se nejasna mrlja i slab bljesak plavičastog svjetla, i taj miris. Bio je to oduran, aopet sablasno poznat miris zapaljene kose, pomiješan s ustajalim ozonom. Kate jepala na tlo poput krpene lutke. Helena je nagonski pojurila prema njoj, ispruženihruku kako bi spriječila Katein pad, ali napadač je iskoristio priliku da joj odostraga prebaci vreću preko glave. Bila je toliko iznenađena da nije ni kriknula. Dok se otimala i opirala o meke grudi napadača, koji ju je pokušavao obujmiti s leđa, Heleni kroz glavu proleti misao da je napadač žensko.

Helena je oduvijek znala da je snažna – i to ne samo snažna za curu. Bila jesnažna i za medvjeda. Svinula je koljena i oduprla se stopalima o asfalt, spremnasvom potencijalnom otimaču priuštiti iznenađenje života. Pognula je leđa i pokušala se osloboditi iz stiska napadačevih ruku, i na svoje čudo otkrila da ne može. Žena iza njenih leđa bila je nemoguće jaka, kao i Helena. Ali Helena je mogla izgubiti više.

Potplati tenisica rascvjetali su joj se pod pritiskom stopala dok se odgurivala.Napravila je korak, a potom i drugi, iskoračivši glatko iz svojih uništenih tenisica i vukući ženu za sobom. Potom Helena začuje tupi udarac, pa kratki uzdah, te strelovito poleti naprijed kad ju je napadačica ispustila. Upinjući se da se oslobodi crne baršunaste vreće s glave, Helena je u brzom slijedu čula pljuske, bubotke i kratke osupnute dahtaje. Osjetila je struju zraka i brzi ritmični zvuk nečijeg sprinta baš kad je uspjela maknuti vreću s glave i skloniti

kosu s očiju. Iznad nje je stajao Lucas Delos, napetog tijela, očiju uprtih u nešto daleko u mraku, što Helena nije mogla vidjeti iz svojeg položaja na podu. »Jesi li povrijeđena?« upitao ju je dubokim, nemirnim glasom i dalje pogledavajući u mrak iznad njezine glave. Imao je krvi na usnici, a majica mu je bila poderana. Helena je jedva imala trenutak da kaže kako je dobro prije no što jezačula jecanje i šapat uplakanih sestara. Pogledao ju je odozgo, i kad su se njegove ledenoplave oči susrele s njezinim toplim smeđim očima, uzbuđenje joj je prostrujalo niz noge. Helena skoči u borbenu poziciju. Šapat se pretvorio u naricanje i Helena ugleda omotane glave idrhtave bijele figure triju sestara kako se pojavljuju i nestaju u rubu njezina vidnogpolja. Ustuknula je i zažmirila svom snagom, uprežući u to svu svoju moć volje. Gnjev je u njoj bio tako snažan da je osjećala kako će joj se unutarnji organ rasplamsati vatrom. »Molim te otiđi, Lucas«, rekla mu je preklinjući. »Upravo si mi pomogao, i hvala ti na tome. Ali ja te i dalje stvarno, stvarno želim ubiti.« Uslijedila je kratka pauza i Helena je čula kako i on hvata dah. »Nije ni meni lako, znaš«, reče joj prigušeno. S mjesta na kojem je stajao začula je zvuk kao da je netko odskočio i kao da je nešto strugnulo po tlu, osjetila je nalet zraka, i tek onda se Helena usudilaotvoriti oči. Nije ga više bilo, a na svu sreću i oni mizerni duhovi nestali su zajedno s njim. Helena se nagne nad Kate, pokušavajući provjeriti krvari li. Klečala je pokraj nje na rukama i nogama, pregledavajući je koliko je mogla u mraku, ali za divno čudo, na Kate nije bilo nikakvih posjekotina, modrica ni ogrebotina bilo koje vrste. Kate je ravnomjerno disala, ali je i dalje bila u nesvijesti. Helena je odlučila riskirati i podignuta je, nadajući se kako ne griješi time što je pomiče. Nježno je polegla Kateino onesviješteno tijelo preko stražnjih sjedala automobila i brzo uskočila na vozačko mjesto, birajući na mobitelu tatin broj. Pokrenula je motor automobila slušajući kako mu zvoni telefon. »Tata! Nađemo se u bolnici«, ispalila je čim se javio. »Što je bilo? Je li se tebi ...« započeo je paničnim glasom. »Ne meni, nego Kate. Upravo krećem prema hitnoj i ne mogu pričati i voziti. Samo dođi tamo«, reče pritišćući tipku za kraj poziva i odbacujući mobitel na suvozačko sjedište, a da nije ni pričekala odgovor. E sad će stvarno morati smisliti dobru laž, i to brzo, jer je bolnica bila na samo nekoliko minuta vožnje. Nazvala je policiju čim je stala pred ulazom u zgradu hitne pomoći, ne

rekavši im ništa više od toga da joj je prijateljica napadnuta i da su u bolnici. Nasekundu je oklijevala kod automobila, ne znajući kako da zapravo dopremi Kate u ambulantu hitne pomoći. Helena je nije željela ostaviti ni na trenutak, ali isto tako nije mogla jednostavno podignuta Kate na ruke i tako pokazati svoju nenormalnusnagu pred tolikim ljudima, pa je unutra ipak na kraju otišla sama. »Pomoć?« bojažljivo se obratila sestri na prijamnom pultu. To nije upalilo, pa je ponovila glasnije i poskočila gore-dolje. »Pomozite mi! Moja prijateljica je vani i u nesvijesti je!« To je već ljude oko nje natjeralo da potrče. Kad je tata stigao do bolnice i kad su oboje doznali da će s Kate biti sve u redu, Helena je dala iskaz policiji. Rekla im je kako je žena, koju uopće nije imala prilike vidjeti, učinila nešto s plavim snopom svjetla i onesvijestila Kate. Kad je Helena vidjela Kate kako pada, potrčala je za njom u uličicu i to je valjda prestrašilo tu ženu jer je pobjegla. Naravno, Helena nije spomenula ništa o tomeda je bila gotovo oteta, nije spo menula ni svoj mali hrvački meč s napadačicom, kao ni činjenicu da se Lucas Delos pojavio niotkuda kako bi je obranio od supersnažne žene. U ovoj su joj situaciji najmanje potrebne dodatne komplikacije ibilo kakva veza s Lucasom Delosom. Što je on uopće radio tamo? »Što ti se dogodilo s cipelama?« upita policajac. Helenino srce počelo je lupati. Kako je samo previdjela činjenicu da je bola? »Izula sam ih ranije«, brzo je započela, a onda nastavila zastajkujući. »Prije, još ranije, rasparale su se ... dok sam slagala robu u skladištu. Pa sam ih skinula.Kad sam vidjela da je Kate ozlijeđena, jednostavno sam ih ispustila iz ruke i došla ravno ovamo.« Najgora laž svih vremena, pomislila je Helena. Ali policajac jekimnuo. »Pronašli smo par rasparanih tenisica u uličici«, reče kao da mu je Helena rekla točno ono što je očekivao. Počeo im je objašnjavati kako je Kate napadnuta elektrošokerom te kako je napadačica, budući da je ispraznila čitavo električno punjenje na Kate, morala pobjeći kad je vidjela da dolazi još jedna osoba. ,Još nešto«, reče policajac, okrećući se. »Kako si je sama samcata podignula u auto?« I policajac i njezin otac na trenutak su zbunjeno zurili u nju. »Snaga volje?« plaho izusti Helena, nadajući se da će nasjesti. »Imala je sreće što si ti bila tamo. Bilo je to veoma hrabro od tebe.« Policajac joj se nasmiješi. Helena nije podnosila da je hvale zbog laži. Spustila jepogled na svoje bose noge, i to je podsjeti koliko je bila glupa što od početka nije mislila na taj detalj. Morat će biti pažljivija.

Kad je policija prestala ispitivati Kate, Helena i Jerry su ušli u sobu u kojoj jeležala da provjere kako je. Za razliku od Helene, Kate je tu ženu na trenutak vidjelaprije no što se onesvijestila od elektrošoka.

»Bila je starija, otprilike u kasnim pedesetima. Kratke sivobijele kose.Izgledala je totalno bezopasno, ali pretpostavljam da izgled vara, zar ne?« veli Kateskrušeno. »Koji je klinac tim ljudima? Otkad to starije gospode hodaju po mraku ielektrošokiraju ljude?« Nastojala je napraviti šalu, ali Helena je vidjela da je uistinupotresena. Kateino lice bilo je blijedo, a oči velike i sjajne. Jerry je odlučio ostati tu noć s Kate i odvesti je kući kad je otpuste iz bolnice. Liječnici su joj rekli da ne bi trebala voziti sljedećih nekoliko dana, pa se Helena ponudila da će dovesti Katein auto natrag u nedjelju. Kate je zahvalila Heleni na usluzi, ali Helena je imala svoje razloge zbog kojih je željela Katein automobil. Jošjednu stvar je trebala srediti prije nego što se vrati kući.

Imala je dovoljno vremena da se totalno prestravi dok se ulicom Milestonepreko otoka vozila prema posjedu obitelji Delos u Siasconsetu. Što se višepribližavala, više se tresla od straha, ali nije imala izbora. Morala se uvjeriti kako će Lucas u vezi s tim napadom držati jezik za zubima, ili će se ona naći u ozbiljnoj nevolji. Nije mislila da bi on bilo kome nešto rekao. Obitelj Delos veoma se trudiladoimati normalno, mada je Helena znala da su sve samo ne to. Nijedan čovjek normalne ljudske snage ne bi bio u stanju spriječiti Helenu da ga zadavi ako ona to stvarno odluči. Lucas je bio poput nje. Od same te misli želudac joj se počeo dizati. Kako ona može biti poputnekoga koga toliko očajnički mrzi? Najprije, mora se pobrinuti za to da on policiji ne spomene svoju uključenost u ovaj slučaj, a potom će ga, odlučila je, slobodno mrziti do mile volje, i to sa što veće udaljenosti bude mogla, a da pritom ne upadne u ocean.

Helena se morala naprezati da bi vidjela kroz maglu. U nejasnom svjetlupred zoru, daleko preduboko na tuđem privatnom posjedu, nije bila sigurna gdje bi točno trebala skrenuti prema njihovoj kući. Zaustavila je auto i izišla van, koračajući polako prema zvuku oceana. Kompleks zgrada koji je sada predstavljao njihov dom vidjela je samo s plaže i u mislima je pretraživala sjećanje na bilo kakvo obilježje u krajoliku koje bi mogla prepoznati sa suprotne strane. Onda je začula čudan zvuk, kao da je nešto iza nje palo na zemlju. Okrenula se na peti i ugledala Lucasa kako hoda prema njoj, velikim, odlučnim koracima.

»Što radiš ovdje?« prigušeno se izderao na nju. Helena ustukne nekolikokoraka, a onda se natjera da stane. U sivom svjetlu zore mogla je vidjeti bijelatijela triju sestara kako se klate kroz travom obrasle pješčane humke, penjući se prema njima i tresući se od jecanja. »Kako si se stvorio iza mene? Je l' ti to mene pratiš?« upita ga optužujućim glasom. »Da, pratim te«, protisne i dalje hodajući prema njoj. »Kojeg vraga radiš na

našem posjedu?« Helena prekasno shvati kako je, krenuvši k njegovoj kući, doista prešla određene granice. Tamo gdje je bila mržnja, sada je bila jarost. Od nje mu se izobličila čitava pojava i držao se strašno opasno. I dalje je bio prekrasan, ali nekako previše okrutan da bi ga se moglo gledati. U redu, pomisli ona. Idemo toobaviti. Spustila je ramena i preskočila udaljenost koja ih je još dijelila, zabijajući mu se svom snagom u prsa i rušeći ga na zemlju pod sobom. Zamahnula je pesnicom kako bi je zabila u njegovo lice, ali on ju je uhvatio za ruke. Ona je bila povrh njegai imala je prednost, ali još nikad nikog u životu nije udarila, a po njegovim hitrim ipromišljenim pokretima mogla je procijeniti da se on čitav život tuče. Helena osjeti da je napravio neku kretnju bokovima, i već je bio iznad nje. Obje joj je ruke držao u stisku, ispružene na tlu iznad njezine glave, a petama se mogla samo uzaludodupirati po pijesku. Pokušala ga je ugristi za lice, ali svaki put se izmaknuo. »Lezi na miru ili ću te ubiti«, upozori je Lucas kroz stisnute zube. Teško je disao, ne zato što se zapuhao, nego zato što se pokušavao kontrolirati. »Zašto si došla ovamo?« upitao ju je gotovo molećivo.

Helena se prestane otimati i zagleda se u to lice koje ju je dovodilo dobjesnila. Žmirio je. Iskušavao je trik koji je ona primijenila u uličici, sjeti se Helena. I ona čvrsto stisne oči, i odmah se osjeti malo bolje. »Lagala sam policiji. Nisam im htjela reći da si i ti bio ondje večeras«, propenta Helena, osjećajući kako joj njegova nevjerojatna težina istiskuje zrak iz pluća. »Zgnječit ćeš me!« »Super«, reče on, ali nekako premjesti težinu, pa se odjednom činio lakšim i ona je mogla zrakom napuniti pluća. »Je l' i ti žmiriš?« upita je, a zvučao je više znatiželjno nego ljutito.

»Aha. To malo pomaže«, tiho mu odgovori. »I ti ih vidiš, zar ne? Tri žene?«»Naravno da ih vidim«, odgovori zbunjeno.»Što su one?«»Erinije. Furije. Zar ti stvarno ne shvaćaš ...« Naglo se zaustavio kad je jasan ženski glas zazvao njegovo ime – kako je

Helena pretpostavila, glas je dopirao iz njegove kuće. »K vragu. Ne smiju te ovdje pronaći ili si mrtva. Idi!« naredi joj. Skotrljao se s nje i dao se u trk. Čim ju je oslobodio, Helena potrči bez osvrtanja. Gotovo je mogla osjetiti tri sestre kako pružaju svoje hladne bijele ruke s krvavim noktima i posežu stragaprema njezinu vratu. Panično je dotrčala do Kateina auta, uskočila za volan i odvezla se najvećom brzinom kojom se usuđivala voziti.

Nakon kilometra morala je stati kako bi nekoliko puta duboko udahnula, i

kad je to napravila, primijetila je da na svojoj odjeći osjeća Lucasov miris. Zgrožena, strgnula je sa sebe majicu i odvezla se kući samo u grudnjaku. Nitko je neće vidjeti, a ako je i vidi, pomislit će da je bila na ranojutarnjem plivanju. Najprije je majicu ostavila na suvozačkom sjedalu, ali njegov miris i dalje se odatle penjao k njoj, nalik na miris pokošene trave, svježe pečenog kruha i snijega. U proplamsaju frustracije zaurlala je na volan u svojim rukama, posegnula zamajicom i bacila je kroz otvoreni prozor. Kad je stigla kući, bila je tako umorna da bi se najradije srušila, ali nije mogla leći u krevet prije nego što se otušira. Morala je isprati Lucasa sa svoje kože ili bi je njegov miris progonio i u snovima. Bila je prljava. Laktovi i leđa bili su joj zamrljani travom, a noge crne od prljavštine.

Dokje promatrala kako voda ispire blato s njezinih potkoljenica i stopala,mislila je na tri sestre i njihovu vječitu patnju. Lucas ih je nazvao Furijama, i nijedno ime ne bi im bolje pristajalo. Nejasno se sjećala kako je nekom prilikom čula da Hergie spominje tu riječ, ali ni po cijenu života ne bi se uspjela sjetiti u vezi s kojom pričom je to bilo. Iz nekog razloga u glavi su joj se javljale slike oružja i togi, ali nije mogla biti sigurna. Uzela je kamen plovučac i sa sebe sastrugala i nevidljive djeliće prljavštine prije no što je zavrnula slavine. Nakon toga je još ostala u zamagljenoj kupaonicikako bi se namazala mirisnim losionom za tijelo, puštajući da se upije, prekrivajući i zadnji, i najmanji trag Lucasa. Kad se konačno stropoštala u krevet, još zamotana u vlažan ručnik, sunce je već bilo visoko na nebu.

Helena je hodala preko isušene zemlje, slušajući kako mrtva trava pucketa pod njezinim koracima. Oblačići prašine dizali su joj se oko bosih stopala i lijepili za tanki sloj znoja što joj se slijevao niz noge, kao da je i prašina po kojoj gazi takoočajnički tražila vodu da je pokušavala skočiti što više od zemlje ne bi li se napila njezina znoja. Čak je i zrak bio zrnat. Ni kukci nisu zujali u tom života lišenom kraju, niti je bilo životinja bilo kakve vrste. Nebo je bilo zasljepljujuće plavičasto, ah sunca nije bilo. Nije bilo ni vjetra ni oblaka – samo stjenovit, prepaljen krajolik dokle godje oko sezalo. Srce joj je govorilo kako negdje u blizini mora biti rijeka, i ona jehodala, i hodala, i hodala.

Helena se probudila nekoliko sati kasnije umornih nogu, s glavoboljom i prljavimnogama. Izvrnula se iz kreveta, isprala sa sebe noćnu prašinu na koju se sve više privikavala, te odjenula ljetnu haljinicu. Onda je sjela za računalo da potraži

informacije o Furijama. Naježila se već od prve internetske stranice koju je otvorila. Na njoj je bila fotografija glinenog ćupa i odmah je na njemu uočila jednostavan crtež. Bio je to savršen prikaz ona tri užasa koja su je proganjala već danima. Tekst ispod ilustracije davao je gotovo precizan opis njezinih rasplakanih sestara, ali ostatakteksta je bio nejasan. U klasičnoj grčkoj mitologiji bile su tri Erinije, ili Furije, i onesu plakale krvave suze baš kao što su činile i u Heleninim vizijama. No, prema ovome što tu piše, Furije proganjaju i kažnjavaju zlikovce. One predstavljaju fizičku manifestaciju gnjeva pokojnika. Helena je znala da nije savršena, ali ipak nikad nijeučinila nešto doista loše, u svakom slučaju ništa zbog čega bi zaslužila da je posjećuju tri mitološka utjelovljenja osvete. Čitala je dalje i doznala da se Furije prvi put spominju u Orestiji, ciklusudrama koje je napisao Eshil. Nakon što je dobra dva sata raspetljavala nešto što sečinilo kao prva – i najkrvavija – sapunica u povijesti, Helena je konačno shvatila o čemu se zapravo radi. U središtu priče bio je ubogi klinac, po imenu Orest, koji je bio prinuden ubiti svoju majku jer je ona ubila njegova oca Agamemnona. Alimajka je oca ubila zato što je on ubio njihovu kćer, Orestovu voljenu sestru Ifigeniju. Kako bi sve bilo još kompliciranije, otac je svoju kćer ubio jer su to, kao žrtvu, od njega tražili bogovi, a zauzvrat će podignuti vjetar da bi Grci mogli otploviti do Troje i boriti se u Trojanskom ratu. Jadnog Oresta zakon i pravdaobvezivali su na to da ubije majku, što je on i napravio, a za taj grijeh su ga ondaFurije naganjale preko pola svijeta, sve dok nije gotovo sišao s uma. Ironija je bila utome što on nije imao izbora. Od samog početka bio je proklet ako učini to što mora, ali i ako ne učini.

Nakon što je Helena shvatila tu tragediju, i dalje joj nije bilo jasno kakve toveze ima s njom i njezinim okolnostima. Furije su od nje tražile da ubije Lucasa, toje bilo jasno, ali ako to učini, hoće li onda progoniti nju jer je počinila ubojstvo? Njoj se činilo da Furije nemaju pojma o tome što je pravda, ako istodobno od tebe zahtijevaju da počiniš ubojstvo, a potom te kažnjavaju jer si ga počinio. Bio je to začarani krug bez kraja i konca, i Helena nije znala kako je i zašto sve uopće počelo. U njezinu životu Furije su se jednostavno jednog dana pojavile, baš kao da su se doselile u Nantucket zajedno s obitelji Delos. U žilama je osjetila navalu adrenalina. Je li moguće da su Delosovi ubojice? Duboko u sebi nije bila sklona u to povjerovati. Lucas je imao nekoliko prilika da jeubije, pa to ipak nije učinio. Čak se i borio s drugom osobom kako bi je spasio. Helena nije sumnjala u to da je on želi ubiti, no ostajala je činjenica da nikad nije ni ruku podigao na nju. Ako i jest, bilo je to zato što se branio od njezinih napada. Helena isključi računalo i siđe dolje kako bi pogledala gdje joj je tata. Nije ga

našla, pa je otišla u garažu i dohvatila svoj mobitel sa suvozačkog sjedala. Jerry joj je poslao poruku u kojoj je pisao da je i dalje kod Kate. Helena pogleda na sat –bilo je tri popodne. Što bi on još radio tamo? Fantastična, ujedno i malo gadljiva misao padne joj na pamet.

Itekako ima smisla da se njih dvoje spetljaju, mislila je. Puno se smiju kad suzajedno, odlično surađuju i očito je da brinu jedno za drugo. Kate je bila nekoliko godina mlađa i vjerojatno bi mogla smotati svakog frajera kojeg poželi, ali Helena je mislila kako boljeg čovjeka od njezinog tate stvarno ne bi mogla pronaći. A Jerry je svakako zaslužio novi početak. Helenina majka prema njemu se užasno ponijela, no on je nikad nije prebolio i bezizlaznost te situacije Helenu je grozno nervirala.

Protrljala je prstima medaljon oko vrata. Po stoti put je pomislila skinuti tuprokletu stvar sa sebe, ali znala je da to neće učiniti. Svaki put kad je pokušala izaći iz kuće bez medaljona oko vrata, misao na nj počela bi je opsesivno progoniti i ne bi je mogla otjerati iz glave. Na kraju bi odustala i ponovno ga stavila oko vrata,kako bi barem donekle povratila duhovni mir. Shvaćala je kako to vjerojatno znači da ima ozbiljnih psihičkih problema u vezi sa svojom majkom, ali u usporedbi sa svim drugim stvarima koje s njom nisu štimale, to joj je bio najmanji problem. SlikaLucasova lica koje se nad njom nadvija u mraku, s čvrsto stisnutim očima, iskrsne joj u glavi. Morala si je smisliti neki zadatak kako bi smetnula te misli iz glave prijenego što počne razbijati stvari oko sebe, pa je odlučila otići u supermarket po namirnice.

Helenin službeni termin za robovanje u kuhinji – sustav po kojem su se ona itata izmjenjivali u kuhinjskim zadacima svakog drugog tjedna, a koji su pokrenuličim je ona bila dovoljno odrasla da kuha – počinjao je u nedjelju ujutro, no još od sinoć u kući nije bilo ništa za jelo. Napravila je popis, pokupila nešto novca iz kutije za kekse u kuhinji, i Kateinim autom odvezla se u veliku trgovinu. Na parkiralištupred supermarketom vidjela je golemi, luksuzni terenac i nezadovoljno odmahnulaglavom. Na otoku je bilo dosta odvratno bogatih ljudi koji su vozili takveautomobile, prevelike za uske popločane gradske ulice, ali ovaj terenac joj je iz nekog razloga posebno išao na živce. Bio je to hibrid, pa se nije mogla žestiti zbognjegova štetnog utjecaja na okoliš, ali svejedno je osjećala kako je i sam pogled na taj auto čini razdraženom. Helena izvuče kolica za šoping iz njihova ležišta pokraj ulaznih vrata trgovine i pogura ih unutra. Mahnula je u pozdrav poznanicima iz škole koji su radili nablagajnama, i gotovo smjesta začula šaptanje Furija. Poželjela se okrenuti i pobjeći ... ali u školi su svi već mislili da je luda. Ako sad pobjegne iz supermarketa kao da je vidjela duha, to će samo dodatno raspiriti tračeve. Natjerala se nastaviti gurati kolica, držeći glavu pognutom kako ne bi

ugledala Furije – ali nije mogla učiniti ama baš ništa da bi ušutkala njihove glasove. Morat će jednostavno sve obaviti brzo i što prije otići. Dopustila si je trenutak samosažaljenja zbog nepravde koju proživljava. Stvarno nije zaslužila da je ovakoprogone. To zbilja nije pošteno. Helena je brzo koračala izmedu polica, uzimajući samo par osnovnih stvari koje su joj trebale za jedan ili dva obroka. Njezine frenetične misli prekinuli su glasovi, stvarni glasovi, koji su dopirali iz susjednog prolaza. »Ne bi trebala biti ovdje«, rekao je mladi, ali neobično ozbiljan glas. Helena je slutila da je Kasandrin. »Znam«, reče muški glas, možda Jazonov? »Moramo pronaći način da što prije dođemo do nje. Mislim da Luke ovo neće moći dugo trpjeti.« Helena se smrzne. Što misle s tim »da dođemo do nje»? Stajala je i razmišljala kao u usporenom filmu sve dok nije shvatila da se oni kreću prema kraju svog prolaza i da bi mogli svaki čas iskrsnuti na vrhu prolaza Naglo je ustuknula i zabila se ledima u nekoga točno iza sebe. Zavijanje Furija postalo je glasno do bola.

Okrenula se i morala podignuti glavu gotovo posve uvis kako bi pronašla liceiznad tog golemog muškog poprsja što se širilo pred njom. Okružene zlatimuvojcima, blistave plave oči svrdlale su je pogledom. Pomislila je da ovaj izgleda kao plavokosa varijanta Michelangelova Adama, koja se upravo spustila sa stropaSikstinske kapele, i sad takva golema hoda svijetom u tri dimenzije. Helena se učitavom životu nije toliko uplašila.

Automatski je koraknula unatrag i ovaj se put sudarila sa svojim šoping-kolicima. Dah joj je bolno zastao u grlu dokje pokušavala oteturati u stranu, udovaukočenih od straha. Na trenutak je nešto sijevnulo i on se trznuo unatrag, dalje od nje, dok su mu tijelo potresali valovi grčeva. Helena osjeti mučnu kombinaciju mirisa spaljene kose i ozona koja ju je uvijek tjerala na misao kako je učinila nešto loše. Bljesak sjećanja na trajekt u Nantucketu sinuo joj je u glavi dokje gledala plavokoso čudovište pred sobom, pokušavajući shvatiti što se dogodilo. Nakon sekunde zapanjenosti, on se pribrao i opasno nagnuo prema Heleni sa zlim cerekom na andeoskom licu. Bio je tolikoblizu da je Helena mogla osjetiti vrućinu što mu je izbijala iz tijela.

»Hektor!« zapovijedi poznati joj glas. Helena je imala tek trenutak daregistira kako je to Lucas, prije no što je osjetila kako je grabi za ruku i odvlači od svog rođaka Golijata. U trenutku se njezin strah pretvorio u gnjev, te se okrene Lucasu i zbaci njegovu ruku. »Ne diraj me«, prosikće. Osjećala je kako joj se vrti u glavi. »Zašto se ne možeš jednostavno držati podalje od mene?«

»Zašto ti ne možeš jednostavno ostati doma?« poviče on na nju. »Zar ti nije bilo dosta zabave sinoć u uličici?«

»Imam ja i obaveza! Ne mogu se ostatak života skrivati u sobi samo zato štoje neka žena ...« Helena shvati da je počela vikati. Zaustavi se i snizi glas. Nešto joj padne na pamet. »Je l' ti to mene i dalje pratiš?« »Imaš sreće što je to jedino što radim. A sad – kući!« progunđa on i ponovno je zgrabi za ruku.

»Oprezno, Luke«, upozori ga Hektor, ali Lucas se samo nasmije.»Ne zna ona to još kontrolirati«, dobaci Hektoru.

»Što kontrolirati?« Helena se ljutito zagrcne, prelazeći granicu strpljenja. »Ne ovdje. Ne sad«, reče Jazon tihim, odsječnim glasom. Lucas potvrdno kimne i počne vući Helenu prema izlaznim vratima.

Helena ponovno istrgne svoju ruku iz njegove. Nepokoleban, on jejednostavno opet primi za ruku i još čvršće stisne. Helena je imala dvije mogućnosti. Mogla se početi tući s njim usred supermarketa, ili tiho izaći držeći se za ruku s najnepodnošljivijim dečkom na čitavom poznatom svijetu. Bila je toliko frustrirana da je osjećala kako joj potisnuti vrisak napinje pluća, ali nije imala izbora.

Lucas ju je dugim koracima provukao pored smedokose ljepotice Arijadne,za koju je pretpostavila da mu je rođakinja. Ona se suosjećajno smješkala, iako su očito i njoj, kao i svima ostalima, Furije udarile u glavu. Na trenutak Helena joj je poželjela uzvratiti osmijeh, ali nije imala Arijadninu moć samokontrole. Bila je jednostavno previše ljutita da se nasmiješi. Zamičući pokraj nje, Helena pomisli kako je Arijadna valjda najljubaznija osoba na svijetu kad se trudi biti simpatična čak i u takvom trenutku.

»Ne usuduj se ni pogledati prema mojoj sestri«, protisne Lucas kroz zube,grubo vukući Heleninu ruku dok su prolazili pokraj krhke Kasandre. Kasandra je otvorila usta da nešto kaže bratu i odmah ih zatvorila, te se okrenula na drugustranu. »Nemam nikakve hrane u kući. I što da sad napravim za večeru?« veli Helena kroz stisnuto grlo. »Zar misliš da je mene briga za to?« odgovori joj odvlačeći je iz trgovine. »Ne možeš tako postupati sa mnom«, reče ona. Vodio ju je preko parkirališta. »Mi se mrzimo. Pa dobro. Zašto se jednostavno ne bismo držalipodalje jedno od drugoga?« »Aha, i kako nam je to dosad išlo?« upita je Lucas, zvučeći više frustrirano nego sarkastično. »Zar ti uvijek dolaziš u ovaj supermarket u ovo doba subotom, ili ti se baš danas slučajno tako prohtjelo?«

»Nikad ne dolazim ovamo. Najmanje subotom kad je najveća gužva. Ali trebala sam namirnice«, srdito odgovori Helena. On se nasmije u nevjerici i još jojjače stisne ruku.

Helena odjednom shvati koliko su njezinim odlukama u posljednjih nekolikodana upravljali slučajni događaji i goli nagoni. Sad kad je o tome promislila, učini joj se kao da je ovih dana prestala sama odlučivati. »Furije nam neće dopustiti da izbjegnemo jedno drugo«, reče on mrtvačkim glasom. »Možda možemo napraviti raspored ili tako nešto ...« započne Helena, ali uvidi da joj je prijedlog traljav i umukne prije nego što ga je on imao vremenaodbaciti. Drevna, natprirodna sila tjerala ju je da ubije Lucasa. Vjerojatno je ne biuspjeli pokolebati nečim tako prozaičnim kao što je precizan raspored aktivnosti. »Moja obitelj još nije odlučila što će učiniti, to jest što ćemo s tobom. Ali bit ćemo u kontaktu«, reče Lucas. Stigli su do njezina automobila. Gurnuo ju je u vrata s vozačke strane, kao da se ne može suspregnuti od toga da je u zadnji čas pokuša barem malo ozlijediti. »A sad idi kući i ostani tamo«, naredi joj ponovno i ostane još malo stajati iznad nje dokje ona prtljala s ključevima.

Dok je unatrag okretala auto na parkiralištu, pomislila je kako bi sad moglajako dodati gas i udariti ga automobilom, ali nije željela oštetiti Katein auto. Ljutitesuze počele su joj kapati niz lice čim je napustila parkiralište i nisu prestale sve dok nije došla kući i umila se hladnom vodom nad kuhinjskim sudoperom. Osjećala se poniženom na desetke različitih načina. Dijelom je za to poniženje krivac bila sama, jer je onako napala Lucasa nasred škole, ali i on je očito odlučio omalovažavati je na svakom koraku. Sad joj odjednom više nije dopušteno ići ni u supermarket. Kako će ocu to objasniti? Pomisao na Jerryja smjesta je poništavala svaki izlazni plan koji bi joj uopće mogao pasti na pamet. Bila je beznadno brojčano nadjačana i osim ako želi ostaviti za sobom svog oca da se sam brine za sebe, morat će čekati da ekipa iz obitelji Delos odluči što će s njom. Nagnula se preko kuhinjskog sudopera i počela promatrati komplet noževa koji je stajao u svom kockastom drvenom ležištu. Da jekojim slučajem ona stjerala Lucasa u kut onako kako je on stjerao nju, već bi znala koji će nož na njega potegnuti. Jedino nije znala zašto. Zašto tako silno mrze jednodrugo? Čemu uopće služi tolika ljutnja?

Pomislila je naglo na Hektora, na to kako joj se grozno iscerio, i naježila sujoj se čitava leđa. Da je i na trenutak ostala nasamo s njim, znala je, on bi je ubio. Ne bi je samo maltretirao kao što to radi Lucas, nego bi je stvarno, i to s užitkom,ubio. Pola sata kasnije, kad je njezin otac konačno došao kući, i dalje je stajala

presamićena preko sudopera. Stao je kao uko pan u pola koraka i osvrnuo se po kuhinji, obujmivši jednim pogledom čitavu prostoriju. »Jesam li opet ja nešto zgriješio?« upitao je širom otvorenih očiju.

»Zašto me stalno to pitaš?« promrsi Helena. »Zato što me, zadnjih par dana, svaki put kad dođem doma, pogledaš kao da sam ti zaboravio na rodendan ili učinio nešto podjednako neoprostivo.«

»Pa, jesi li?« »Nisam! Ništa nisam učinio! Ništa krivo, uglavnom«, reče s pravedničkim izrazom lica, ali odavalo ga je rumenilo koje mu se penjalo od vrata prema licu.

»Bih li te sada trebala pitati za Kate ili bi to bilo preodvratno od mene?« »Hej. Nema se tu što reći. Mi samo postajemo prijatelji«, reče dok mu se lice mrgodilo. Helena je mogla naslutiti kako se iza te odluke krije još povelikkomad priče, ali zapravo to sad nije ni željela ispitivati. »Šteta za tebe«, odgovori Helena nezainteresirano sliježući ramenima. Jerry se malo trgne, zapanjen gorčinom njezina glasa.

»Prije nisi bila ovakva, Helena.« Prekrižila je ruke i zagledala se ulijevo, ne gledajući apsolutno ni u što, previše posramljena da bi pogledala u tatine tužne oči. Mogla je ona podnositi strah od progona osvetničkih duhova iz Hada, ali ne bude li je to pretvorilo u grintavu babu. Što god obitelj Delos odlučila, nadala se samo da će to učiniti brzo. Počela je mrmljati nekakvu ispriku, a od pokušaja da tati objasni svoje neobično nervozno ponašanje spasilo ju je kucanje na vratima. Jerry ih ode otvoriti i nakonnekoliko trenutaka pozove Helenu da mu se pridruži. »Što je ovo?« upita ona dolazeći iz kuhinje. Na vratima je stajao vrlo mlad dostavljač s punim rukama vrećica iz kojih je virilo povrće i druge namirnice. »Kaže da je to za tebe«, reče Jerry mahnuvši joj papirićem na kojem je bilo ispisano njezino ime. Ja to nisam naručila«, reče Helena dostavljaču. »Narudžbu je obavila gospođa Noel Delos, s tim da se isporuči gospođici Heleni Hamilton. Sve je plaćeno«, odgovori dječak nestrpljivo. Jerry mu dadne napojnicu i odnese namirnice u kuhinju dokje Helena čitala poruku na papiriću.

Gospodice Hamilton,veoma mi je žao zbog groznog ponašanja mojih sinova prema vama usupermarketu danas, i molim vas da prihvatite ovih par stvari koje samvam poslala, pa čak i ako ne možete prihvatiti moju ispriku. Ja znam

kako je to kad trebaš napraviti večeru bez namirnica, iako to moj sin Lucas očito ne zna. Noel Delos

Helena je buljila u poruku znatno dulje nego što joj je trebalo da je pročita. Dirnula ju je ta gesta. Bila je to najpristojnija moguća stvar na svijetu. Helena je stekla dojam da je Noel Delos nekako drukčija od ostalih, ali nije imala pojma kako.

»Što je mislila pod tim 'groznim ponašanjem', Lennie?« upita je Jerry,čitajući joj preko ramena. Helena je mogla uočiti kako u njemu narasta ljutnja. »Što ti je sad opet napravio taj klinac Lucas?« »Ne, tata, sve je u redu. Ona pretjeruje«, reče Helena, nastojeći što više ublažiti situaciju.

»Onda ovo ne možemo prihvatiti. Pa, vrijednost ovih namirnica premašujesto dolara!« prigovori on. »Joj, počet ću vrištati!« promrmlja Helena prema stropu. Duboko udahne i započne objašnjavati. »Okej, pobijedio si. Lucas i ja danas smo se ponovno posvađali, u supermarketu, ali ništa strašno. Barem kad se usporedi s onim prije. U svakom slučaju, stvar je u tome da je on prvi počeo i onda ja nisam mogla obaviti kupovinu kao što sam trebala, i vjerojatno je neki od klinaca iz obitelji Delos rekaomami da nisam obavila šoping i ona je to krivo shvatila, pa nam poslala ovu hrpuhrane, jer je žena očito normalna i ljubazna, a ja ne želim da joj ti općenito bilo što kažeš i molim te, molim te, možemo li sad prestati o tome?« »Koji se to vrag zbiva s tobom i tim klincem Lucasom?« reče zgranuti Jerry nakon nekoliko trenutaka. Tada mu nešto sine. »Vi ste dečko i cura?« upita prestravljeno. Helena prasne u smijeh.

»Ne, nismo. Jedino što nas dvoje pokušavamo jest ne ubiti jedno drugo. I tonam baš ne ide najbolje«, odgovori uvjerena kako bi čitava istina bila toliko nevjerojatna da bi tata mislio kako ga zafrkava. Imala je pravo. Napravio je bolnu grimasu. »Nikada nisi imala dečka. Je li sad trenutak da ti i ja porazgovaramo o tome što rade muškarci i žene kada se vole?« »Apsolutno ne«, čvrsto odgovori Helena. »Dobro onda«, reče s olakšanjem. Na trenutak su ostali u neugodno] tišini. »Onda ... možemo pojesti ove namirnice, je l' tako?« »Kvragu, možemo«, reče ona okrećući se na peti i odlazeći prema kuhinji dokje Jerry praktički otrčao u dnevnu sobu, u pouzdanu utjehu sportskog TV programa. Dok je pripremala bruskete s fantastičnom mozzarellom, svježim rajčicama,

bosiljkom i sumanuto dobrim maslinovim uljem koje joj je poslala gospođa Delos, mislila je o tome kako je njezin otac posve nesvjestan sila koje joj život trgaju nakomadiće. Pored svega što joj se zbivalo, bojala se kako je možda ne očekuje još mnogo ovakvih večeri s tatom, brusketama i sportskim programom, no ta bi je pomisao više mučila prije samo tjedan dana. Ako obitelj Delos želi nju, samo neka pokušaju doći do nje. Već joj je stvarno bilo muka od toga da stalno osjeća gnjev. Hoće li se boriti i nekoga ubiti ili ce se boriti i poginuti, sad joj je stvarno bilo svejedno. Dokle god svog tatu može držati daleko od svih tih gluposti iz grčkih tragedija, bila je spremna suočiti se sa svime što je očekuje.

PET

Sljedećeg tjedna u školi nije manjkalo torture. U ponedjeljak, Helena se trudila izbjegavati članove obitelji Delos, ali činilo se kako svaki trud uložen u to da ih ne susretne vodi samo do toga da uvijek naleti baš na nekog od njih. Krenula je uškolu ranije kako bi ih u tome pretekla i ugledala kako iza njezinih leđa parkiraju onaj svoj golemi terenac što ga je vidjela i pred supermarketom. Žurno jezaključala svoj bicikl i pokupila torbe, ali tako je samo sustigla Jazona i Hektora. Usporavajući korak kako bi ih pustila da odmaknu, našla se tik do Lucasa, koji je pomagao svojoj sestrici izvlačeći mobitel iz njezina ruksaka na ledima. Helena je uzbuđeno koraknula naprijed, pa se vratila prema biciklu odlučivši da će ondje stajati i čekati koliko god bude potrebno, samo da se oni konačno maknu u školu i nestanu s vidika. Kasnije tog dana dobila je dopuštenje da ruča u vanjskom dvorištu, taman da ugleda Kasandru koja je već bila ondje i prstima, bez gudala, vježbala partiture na svome čelu. Helena je ugledala Kasandru i zastala. Kako se okrenula da ponovno uđe u školu, tako se zabila u Arijadnu. Od tog kontakta Helenu je toliko počela peckati koža da su je pore zaboljele, a Arijadna, iako je pokušala biti dražesna i ispričati se smiješkom, stisnula je šake u pesnice i njima čvrsto obgrlila svoju kutiju za violinu. Helena se spotaknula kako bi joj se maknula s puta, dok suse obje ispričavale mrmljajući. »Kas i ja smo dobile dopuštenje da vježbamo u dvorištu. Bit ćemo ovdje tijekom ručka i sljedećih nekoliko dana«, brzo objasni Arijadna izbjegavajući pogledati Heleni u oči dok se žurno odmicala od nje.

»Hvala ti«, Helena uspije protisnuti kroz stisnute zube. Vratila se u kafeterijukako bi ondje presrela Claire. »Zar nećemo jesti u dvorištu?« upita Claire i dalje hodajuprema izlazu. Ugleda vani Kasandru i Arijadnu i potom se okrene Heleni s izrazom nevjerice nalicu. »Ma nemoj me zezati. Pa nije da moramo sjediti za istim stolom s njima.« »Znam. Jednostavno ne želim biti nigdje blizu njih«, branese reče Helena dok je zatvarala i otvarala kopču na svojoj kutiji s ručkom. Claire prevrne očima.

»Hej«, reče Matt, pridružujući im se. »Mislio sam da idemo na dvorište. Ima još dosta praznih stolova ...« Glas ga izda u trenutku kad je ugledao djevojčice iz obitelji Delos. Matt je imao upravo dovoljno snage da samo zadivljeno fućne zureći u Arijadnin raskošni dekolte – prilično impresivan prizor, budući da je Arijadna nosila samo lagan top i u tom se trenutku još i saginjala. Heleni je bilo jasno da će Mattu upropastiti trenutak ljepote kao i priliku da Claire uhvati malo sunca, alijednostavno je znala da ne može jesti vani. »Idite vas dvoje. Ja ću unutra«, reče Helena dok ih je naglo napuštala i kretala prema kafeteriji.

»Lennie! Ma koji ti je vrag?« dovikne za njom Claire nezadovoljno. »Je l'možeš, molim te, izvaditi glavu iz guzice?« Clairein glas zamakao je za uglom zajedno s Helenom. Činilo se kako riječ guzice još ječi zrakom kad se Helena zatekla ispred Hektora i Jazona kod njihovih garderobnih ormarića. Njih su dvojica razgovarali s Gretchen i Amy Heart, djevojkom iz četvrtog razreda, jednom od cheerleadersica, i izgledalo je kao da seobje cure iz petnih žila upucavaju dečkima. Gretchen i Amy samo su se zgledale, u isti mah se okrenule prema Heleni i pogledale je kao da vide nešto vrlo gadljivo.Furije su počele šaptati. Helena duboko udahne i pokuša blokirati šapat. »Bok, Helena«, reče Hektor jasnim glasom i jezovito praznog pogleda. Njegovo se tijelo počelo opasno naginjati u njezinu smjeru, kao da jedva obuzdava želju da posegne rukama prema njoj i dograbi je. Jazon zaigrano raspali brata poprsima, no u tom je pokretu bilo mnogo više snage nego što bi normalni ljudi, kaošto su Gretchen i Amy, mogli i pretpostaviti.

»Nepristojan?« opomene Jazon Hektora.»Samo pozdravljam Helenu. Bok, Helena. Helena Hamilton, bok. Izlaziš li

štogod ovih dana po Sconsetu?« zadirkivao ju je. »Ne, ne izlazi«, reče Lucas iza njezinih leđa. Helena se naglo okrene i zagleda se u njega. »A ja evo odmah izlazim«, reče joj on tako tiho da ga normalni nikako nisu mogli čuti. Ali Helena jest.

Helena najednom osjeti kako joj je dosta maltretiranja za danas. PotaknutaFurijama, napravila je maleni korak prema Lucasu. Vidjela je kako on oštro uzimazrak, i u trenu shvatila da je vjerojatno i Lucas, kao i ona, satima morao trljati sasebe njezin miris nakon njihova malog hrvanja u dvorištu. Ta ju je misao tolikorazveselila da se gotovo nasmijala. »Reci Noel da je ono maslinovo ulje najbolje koje sam dosad kušala«, reče Helena s tankim, zločestim osmijehom. Primijetila je kako se Lucasove oči lagano šire od straha i zaključi da je točno pretpostavila. Njegova je mama na neki način bila drukčija od ostalih. »Kad god poželi probati moje bruskete, više je nego

dobrodošla.«Lucas se nagne prema Heleni, no Jazon se smjesta stvori pokraj njezina

lakta, nježno je povlačeći u stranu dokje snažno odgurivao Lucasa prema ormarićima. Helena iskoristi priliku da ode svojim putem, ali nije mogla odoljeti tome da ih još jednom bocne prije odlaska.

»Reci teti da sam je pozdravila«, protisne kroz iskežene zube dok je prolazilapokraj Hektora, izvrsno oponašajući njegov prijeteći ton. Nije pričekala odgovor. Dok je hodala niz hodnik, na ledima je osjećala poglede sve trojice Delosovih momaka, ali to je nije nimalo nerviralo. Bila je tolikozadovoljna sobom da se čak zaboravila i zgrbiti.

Utorak nije bio mnogo bolji, ali Helena se naposljetku barem prestala truditimijenjati svoj raspored kako bi izbjegla klince iz obitelji Delos. Umjesto toga, očito su se oni trudili maknuti s puta njoj ... pa su, naravno, čitav dan svako malo nalijetali jedni na druge. Činilo se kao da svaki put kad prođe hodnikom mora nabasati na barem nekoga od njih. Da bi sve bilo još gore, njezinim je prijateljima sve to počelo ići na živce. Claire je mislila da se Helena ponaša kukavički.

Matt je postajao sav potišten i ljutit svaki put kad bi se Helena trznula jer sujoj se oči susrele s Lucasovim.

U srijedu je klan Delosovih promijenio taktiku. Najranije ujutro, kad je došlado svog garderobnog ormarića, Helena je ondje zatekla Jazona kako stoji i čeka je, oslonjen ležerno na zid, kao da su ga tu postavili za ukras. Jazon je imao tijelo kaostvoreno za rastezanje, vrlo mačkasto, kao da je u stanju protegnuti se i zadrijemati u bilo kojem trenutku. Bio je graden puno gracioznije od svojeg rođaka i brata, tako da je, stojeći uz njih, djelovao maleno, ali na isti način na koji pantera djeluje maleno pokraj lava ili bika. Heleni se činio velikim, sad kad ga je vidjela samog u hodniku. Natjerala se da korača prema njemu, a kad ju je pogledao, primijetila je njegove nevjerojatno duge trepavice, kakve nikad nije vidjela nanekom dečku. »Imaš sekundu?« pitao je ukočeno, ali pristojno. Helena je na njemu vidjela da se koncentrira, vjerojatno nastojeći, baš kao i ona u tom trenutku, blokirati šaptanje Furija. »Imam«, odgovori Helena nastojeći pogled držati prikovan za tlo. Primijetila je kako ostali klinci, čiji su ormarići bili pokraj njezina, namjerno odugovlače sa skupljanjem svojih stvari. Stvarno je željela da odu, ali tko bi u srednjoj školiNantucket propustio mogućnost da bude u prvom redu dode li do još jedne atraktivne borbe. »Neki od nas misle kako je dobra ideja da pokušamo izgladiti stvari«, reče

on brzo, kao da što prije želi skončati s tim. Helena na trenutak promisli. »Neki od vas? Hoćeš reći da još niste donijeli jednoglasnu odluku? O meni, mislim«, reče zajedljivo. »Ne, nažalost nismo«, reče on, znajući odmah na što ona misli. »Ali mi mislimo – no dobro, barem nekoliko nas misli – da bismo se trebali barempotruditi da budemo ljubazniji jedni prema drugima.« »Ne vidim kako bismo to mogli, zar ti misliš da ima načina?« odgovori Helena, koja nije željela zvučati neprijateljski, ali se nije mogla obuzdati. Čula je kako jedna od djevojaka besmisleno prtlja po svom ormariću pored nje. »Mi se samo želimo sprijateljiti s tobom. Ili, ako već ne možemo biti prijatelji, barem da prestanemo biti neprijatelji. Razmisli o tome«, reče on i ode. Helena je morala tri puta iznova pokušati otključati svoj ormarić dok joj to konačno nije pošlo za rukom pred svim tim ljudima koji su se okupili i buljili u nju. Svu svoju energiju usmjerila je da ne napadne Jazona dokje odlazio, pa joj nijepreostalo snage za strpljivost. Htjela je zaurlati na sve oko sebe što tako zure u nju,ali to ne bi išlo. Što bi im uopće rekla? Ja inače nisam ovakva – samo sam superčangrizava jer me uhode tri duha što plaču krv i ne daju mi spavati noću? Tijekom ručka iznenadila se vidjevši kako Arijadna i Kasandra sjede za njezinim uobičajenim stolom, s njezinim prijateljima. Čak i iz daljine, Helena je mogla vidjeti kako se Matt sav zažario od potisnutih hormona. I Gretchen i Zach,koji inače nikad ne sjede za njihovim stolom, sjedili su ondje, uvlačeći se u popularne guzice. Helena je na trenutak skrenula prema izlaznim vratima, misleći kako bi se možda još mogla izvući neprimijećeno, kad je Arijadna ugleda i mahne joj. Tijekom tog nelagodnog ručka Arijadna je prema Heleni bila toliko ljubazna koliko je god mogla biti, a Kasandrinih osmijeha, mada su izgledali nekako krhko,bilo je u izobilju. Unatoč njihovim iskrenim pokušajima uspostavljanja prijateljstva, Helenu je toliko razdraživala nepodnošljiva prisut nost Furija koje su joj stalnolebdjele pri rubu vidnog polja, da joj je vlastito mrzovoljno držanje priskrbilo višeskandaliziranih pogleda od Gretchen i nekoliko zabrinutih od Claire. Dok sunapuštale kafeteriju, Claire povuče Helenu u stranu.

»Bi li te ubilo da budeš malo ljubazna?« upita je.»Nemaš pojma koliko se trudim«, odvrati Helena stisnutih usnica.»Potrudi se malo više. Ispadaš totalni snob, a znam da nisi, pa nemoj ni

pokušavati započinjati s tim«, nastavi Claire nadglasavajući Helenin protest: »Vidim i ja da se tu dogada nešto čudno. Nešto što mi ne govoriš. Svejedno, kako hoćeš. Ali moraš se početi praviti da ti se sviđaju jer će se inače ljudi poput Gretchen i Zacha potruditi da ti život sve do diplome ne bude nimalo lak.«

Helena pokorno kimne. Znala je da joj je Claire dala dobar savjet, ali životnije bio nimalo lak i bez ulagivanja Delosovima. Ipak, sutradan je dala sve od sebe inasmiješila se Arijadni i Jazonu dokje prolazila pokraj njih u hodniku. Bio je to lijeppokušaj – ispao je doduše više kao cerek kroz stisnute zube nego kao smiješak – aliblizanci su ga dobro primili. Hektor je bio druga priča. Očito, on nije bio među onima koji su smatrali da bi se svi trebali početi ljepše ponašati jedni prema drugima, i nakon još jednog stresnog dana, u kojem se prisiljavala ne lecnuti svaki put kad vidi Lucasa, Helenaje morala proći pored Hektora na putu do staze za trčanje. Kao da su ga povukle nevidljive niti, Hektor ju je stao slijediti preko igrališta. Ispod glasa je zazivaonjezino ime, baš kao da sam sebi mrmlja pjesmicu. Helena se očajnički okretala ne bi li ugledala nekog svjedoka, u slučaju da se što dogodi, te je glasno uzdahnula vidjevši kako prema njoj ide samo nekoliko djevojčica. Promatrale su kako Helena praktički bježi od Hektora i buljile u nju kao da su joj izrasli rogovi. Većina cura iz ove škole potrčala bi prema Hektorü da im se on nasmiješi ovako kako se smiješioHeleni. Čitavu noć u četvrtak Helena nije mogla zaspati od naricanja Furija, baš kao da je neki od Delosovih klinaca u neposrednoj blizini. U petak je Helena moralaustati u zoru kako bi odvezla Kate i terryja na aerodrom. Letjeli su za Boston nakonferenciju o malom poduzetništvu koja će potrajati cijeli vikend, i Helena se veselila što će nekoliko dana biti sama kod kuće. Rastrzana izmedu pospanosti i maltretiranja u školi, Helena se osjećala malaksalo. Trebala je samo preživjeti još ovaj dan u školi, a onda se može uvući u krevet i skrivati do ponedjeljka. Možda će, konačno, malo i odspavati. Na nesreću, umjesto da joj petak bude crta koja označava dolazak na cilj, više je nalikovao na žičanu stupicu, što je shvatila u školi. Isprva joj nije bilo jasno zašto se svi stalno sudaraju s njom po hodnicima, pa je pretpostavila kako je riječ o nekom novom trendu koji joj je promaknuo, sve dok Claire nije počela vikati na sve njih da se maknu. Tek je tad Helena obratila pozornost na ono što su joj svi govorilikada bi naletjeli na nju. Ljudi s kojima još nikad nije ni razgovarala šaptali bi joj »kučko« i »droljo« dok bi se u hodniku mimoilazili. Čitavog dana slušala je uvrede. U tri je navrata bježala u ženski zahod kako bi se sakrila. Uspjela je provesti čitav dan u školi ne vidjevši nikoga od Delosovih, ali zato je bila na meti svih ostalih učenika. Do trenutka kad se otišla presvući za trčanje, bila je već toliko psihički izmoždena da nije znala bi li se prije rasplakala ili povratila. Našavši se konačno vani, na drhtavim je nogama sustigla Claire. Srećom, druge djevojke ostavile su oko njih mnogo slobodnog prostora dok su trčale po stazi.

»Zašto ih je uopće briga za mene?« podvikne frustrirano Helena. »Zašto se njih tiče volim li ja Delosove klince ili ne?« »Zato što nije stvar samo u tome«, nježno će Claire. »Što si čula?« upita Helena u očajničkoj želji da dozna neko objašnjenje. »Priča se da se Lucas i Hektor medusobno bore za tebe, pa te, normalno, sve druge cure sada mrze«, reče Claire kao da se nada da su te glasine blesave, ali kao da ni sama nije posve sigurna u to.

»Ti se šališ.«Claire odmahne glavom. »Pretpostavljam da su se Lucas i Hektor stvarno

potukli jučer nakon škole, na nogometu. Zato danas nisu ni došli u školu. Dobili su suspenziju.«

»Što se dogodilo?« upita Helena zabezeknuto.»Lucas je vidio Hektora kako te prati kad si išla iz ženske garderobe i izgubio

živce. Počeo je vikati na Hektora neka se drži dalje od tebe. Mislim da je Lucas rekao nešto tipa ... da si ti njegova«, bojažljivo reče Claire. Helena zakima. Lucas je naravno htio reći kako njemu, a ne Hektoru, pripada pravo da ubije Helenu, ali kako je to mogla objasniti Claire?

»I sad me sve cure mrze jer je Hektor idiotski manijak? Kako to može biti?Pa to je odvratno«, strastveno reče Helena. Na pamet joj padne nova misao. »Ali to objašnjava samo zašto me mrze sve cure. Ima tu još nešto, zar ne?«

»O, da. Ima i nešto još gore, jer njih dvojica nisu privremeno suspendiranisamo s nastave«, nastavi Claire dok su joj se obrve mrštile od zabrinutosti. »Zachkaže da su se Lucas i Hektor zbilja gadno potukli, ono, baš strašno, i to predčitavim nogometnim timom, trenerima, pred svima. Fakat loše. Skoro su se poubijali. Jazon je uletio među njih i nekako ih uspio rastaviti, ali ipak – već je bilo prekasno. I ... pa ... i onda su svi skupa izbačeni iz nogometnog tima. Zato te mrzi čitava škola, uključujući dečke«, reče ona, završavajući priču. »Svi misle da su sva trojica Delosovih dečki, ono, fakat genijalne sportaši, i sad svi govore kako si ti uništila jedinu šansu da srednja škola Nantucket ove sezone izbori pobjedu.« »Sigurno se šališ«, polako reče Helena. »Pa oni će mi skroz upropastiti život.« Čak ni u tom trenutku dubokog samosažaljenja Helena nije propustila u sebi primijetiti kako i ona njima, eto, upropaštava živote. U gradu su jedva dva tjedna, a sva trojica Delosovih momaka već su izdvojena zbog disciplinskih problema. Ako se takvi incidenti nastave, mogli bi ihizbaciti i iz škole, i kamo će onda? Morat će svako jutro putovati na kopno jer na otoku postoji samo jedna srednja škola. I sve to – tučnjave, suspenzija, to što čitava škola mrzi Helenu – sve se dogodilo nakon što su se svi složili da će se pokušati lijepo ponašati jedni prema drugima.

Jeziva istina počela joj se otkrivati. Čak i ako ona uspije kontrolirati svoj gnjev, a obitelj Delos svoj, Furije im nikad neće dopustiti normalan suživot. Tučnjava između Lucasa i Hektora samo je dokazivala da će se Delosovi klinci morati riješiti nje, ili će se u suprotnom početi okretati jedni protiv drugih. U ovom slučaju nije bilo miroljubivog rješenja. Iz nekog razloga, koji Helena još nije uspijevala shvatiti, Furije su zahtijevale krv, a bilo joj je jasno da će je i dobiti, bez obzira na koji način. »Zar se ti stvarno ne viđaš s Lucasom?« pažljivo je upita Claire. Helena se trgne iz svojih mračnih sanjarenja.

»Ja da ga vidam? Svaki put kad ga uopće pogledam, najradije bih si iščupala oči iz glave«, iskreno odgovori Helena.

»To, e baš to! To je ono što ne kužim«, uzvikne Claire. »Nikad dosad ti nisinikoga mrzila, čak ni Gretchen, koja se prema tebi grozno ponaša još od petog razreda. Ti se samo makneš od nje kao da ništa nije bilo, a bila si s njom jednakodobra kao sa mnom. Ali ovo s tobom i Lucasom? To te proždire! Ljutita si otkakosu se doselili. Uopće mi nije jasno. Izgleda da je jedino suvislo objašnjenje baš ono što svi govore.« Claire naglo prestane pričati. »Što svi govore?« upita Helena zastajkujući. Čitavo vrijeme su trčale polako, za zagrijavanje, ali Helena je sad posve stala i zagledala se u Claire jer je moraladobiti izravan odgovor. Uhvatila je Claire za ramena i natjerala je da ju pogleda uoči. »Što govore?« ponovila je. Claire uzdahne i odluči svršiti s tim. »Da ste se ti i Lucas slučajno susreli na plaži baš prije nego što je počela škola i da ste spavali. Da ti je on slagao kako je ovdje samo na praznicima, tako date ne mora više nazvati. Zato si ti podivljala kad si ga vidjela u školskom hodniku,jer te iskoristio, a ti si se zaljubila u njega.« »Vau. Prilično dramatično«, reče Helena osjećajući se neobično ravnodušno, kao da je se to uopće ne tiče. »Da, ali je li to istina?« upita Claire preklinjući je očima. Helena uzdahne i jednom rukom obgrli Claire, vodeći je usklađenim korakom.

»Prvo i prvo, Lucas i ja se nismo nikad ni sreli prije onog dana u hodniku, ajoš manje spavali. Drugo, ja bih ti ispričala da sam se konačno poljubila s nekim nakon one katastrofe s Mattom u ormaru u sedmom razredu. Treće, i vjerojatno najvažnije, nikad nisam bila s Gretchen jednako bliska kao s tobom. Ti si mojanajbolja frendica, Smješka.« Zagrlila je Claire tako da se ona morala nasmiješiti. »Uposljednje vrijeme sam stvarno čudna, znam i sama, žao mi je. Događaju mi se čudne stvari. Želim ti reći sve o tome, ali ne mogu, jer ni sama još ne shvaćam. I zato, molim te, molim te, ostani na mojoj strani, čak i ako sam ljuta i jadna čitavo vrijeme.«

»Znaš da sam uvijek na tvojoj strani, ali hoćeš da ti nešto stvarno iskreno kažem?« Claire ponovno zastane i okrene se prema Heleni. »Znam da bih sadtrebala reći da to nije ništa, da će se sve samo riješiti i da bih trebala izgovoriti još hrpu besmislica u znak podrške, ali ne mogu. Ne mislim da će se to samo od sebe popraviti i stvarno se brinem za tebe.«

Nakon trčanja, Helena je otišla odraditi svoju smjenu u trgovini. Bila je ponudila Luisu slobodnu večer, tako da on svoje maratonsko dežurstvo, cijeli vikend u trgovini, dok su Kate i Jerry u Bostonu, započne odmoren. Mušterije su je i dalje čudno gledale jer su glasine o njezinim problemima već doprle do uha svakog otočana, ali imala je previše posla da bi se time posebno zamarala. Prošla je već ponoć kad je konačno sve počistila, sortirala i pripremila za Luisovu jutarnju smjenu. U jednom trenutku, dok je zaključavala trgovinu i hodala prema Prascu, osjetila je nekakvu opasnost i zastala da oslušne oko sebe, ali ta je napetost prošlačim je isparkirala auto i krenula cestom prema kući. Bila je oprezna, ali to nije bilo važno. Zaskočili su je tek nakon što je parkirala automobil na svom kolnom prilazu i krenula prema ulaznim vratima kuće.

Prvo je osjetila zahvalnost. Ako ništa drugo, klan Delosovih je barempričekao da se Jerry makne na sigurnu udaljenost prije no što je dođu ubiti. Čvrsta ruka joj se omotala oko vrata poput žice, istodobno je vukući unatrag i gurajući prema tlu, sve dok Helena nije pala na koljena. Ostala je bez zraka, nagnutanaprijed na takav način da nije vidjela ništa od osobe iza sebe. Pitala se tko je odnio pobjedu u čitavoj toj »ona-je-moja« svađi, Lucas ili Hektor? Bijeli i plavi mjehurići zatitrali su joj u rubu vidnoga polja od gubitka kisika. A tad je zamislila tatu kako dolazi kući i zatječe njezino mrtvo tijelo na kolnom prilazu i znala je da mora ustati i boriti se, koliko god ih bilo. Nije mogla dopustiti da on izgubi jošjednu voljenu osobu. Nikada to ne bi prebolio.

Svom preostalom snagom, Helena je svinula ruku i zabila lakat ravno usolarni pleksus napadača. Čula je glasan izdah iza sebe i osjetila kako i sama pada na pod. Korijenom dlanova zarovala je po tlu zaustavljajući pad prema naprijed. Dva-put je duboko udahnula prije no što se osvrnula, iznenađena što joj nitko nije skočio na leđa. Lucas je zurio u nju, ispruženom desnom rukom držeći Hektora za majicu. Začudo, Hektor je gledao preko svog ramena – suprotno od Helene. Jedva je postala svjesna te činjenice kada je Lucas progovorio. Furije su počele naricati iza njega čim je zaustio. Helena se zapitala zašto im je ovaj put toliko trebalo da se

pojave, ali nije imala vremena razmisliti o tome. »Jazone! Arijadna! Dovedite je živu«, zapovjedio je, naglašavajući riječ živu dokje prodorno pogledavao u Hektora. Blizanci su odjurili u smjeru Hektorovogpogleda. Heleni je bio potreban samo trenutak, a onda je skočila i pobjegla. Još nikad nije ni pokušala potrčati punom brzinom. Znala je da bi, kad bi to učinila, otkrila kako su istinite sve grozote koje je ikada pomislila o sebi. Čudovište, frik, životinja, vještica: sva ta imena kojima je samu sebe prekoravala svaki put kadbi učinila nešto nemoguće isplivala bi na površinu samo kad bi sebi dopustila da bude onakva kakva jest. Ali kad je čula kako je Hektor zarežao, više nije razmišljala o dojmu će ostaviti, niti o tome kako će se poslije osjećati ako potrči iz sve snage. Jednostavno je to učinila. Odjednom se našla na pustopoljinama. Mračna, pusta ravnica koja se prostirala ispod bezbojnog svjetla mjesečine pružala je sigurnost, veću od one na ulicama i pokraj kuća njezina gradića. Ako mora umrijeti, bolje da to bude u samoći, bez slabih i nedužnih normalni koji bi mogli nastradati u pokušaju da spase Helenu Hamilton, koja im je bila susjeda i prijateljica čitav svoj život. Ako se mora okrenuti i boriti, i tad će radije biti ispod širokog, niskog neba nenastanjenih dijelova svog otoka, nego stiješnjena između visokih jednostranih pročelja. Krenula je na zapad, preko sjeverne strane otoka. Mirne vode morskog prolaza Nantucket Sound uzdisale su negdje daleko s lijeve strane, a iza sebe ječula kako je Lucas i Hektor zovu. Tražili su je.

Helena je prešla cestu Polpis, i krenula uzduž jezerca Sesachacha sve doknije ugledala pravi Atlantik, ne njegova mirnijeg rođaka Nantucket Sound, nego divlje more na rubu kontinenta. Morala se sakriti, no zaravan po kojoj je hodalabila je glatka i otvorena, a zrak jasan i bistar. Helena je pogledala preko tamnihvalova koji su se na mjesečini pjenili poput svjetlucave tinte, i u mislima molila maglu ili barem izmaglicu da se pojavi s mora i prekrije je. Taj prokleti ocean ipakjoj nešto duguje jer ju je skoro ubio dok je bila mala, razmišljala je histerično, i sad mu je vrijeme da plati. Nakon još nekoliko velikih koraka, Helenina molba bila ječudesno uslišana. Potrčala je uz sjevernu stranu obale, ravno među nenastanjene pješčane goleti na sjevernom vrhu otoka, ravno u vlažnu, slanu maglu. U mokrom zraku Helena je još jasnije čula svoje progonitelje, a znala je i da oni nju čuju bolje. U panici i iscrpljena, naslijepo se bacila u gustu maglu i zatražila od svog tijela da se još brže pokrene. Na rubu kolapsa, osjetila je kako joj tijeloodjednom postaje lagano i kako se njeno teško disanje nenadano smiruje i postajelako. Pritisak od golemih i užurbanih koraka na njezine zglobove i kralježnicu nagloje prestao. I dalje se kretala, ali više nije osjećala ništa osim hladnoće i vjetra koji joj je pramenove kose podizao visoko iznad glave. Proletjela je kroz granicu magle

i ugledala oko sebe samo jasnu tamu i zvijezde. Zvijezde su bile posvuda. Pogledalaje dolje.

Ispod nje su treperila svjetla koja su ocrtavala poznati obris nalik na zarezpostavljen usred oceana. Osvrćući se oko sebe i pogledom tražeći avion koji bi je u normalnim okolnostima nosio na ovakvoj visini, Helena ugleda vlastite noge ugolom zraku, kako se pomiču i plivaju kao da je uronjena u vodu.

Ponovno pogleda dolje i shvati kako je taj poznati svjetlucavi zarez dubokodolje zapravo obris njezina prelijepog malog otoka iz zraka. Vid joj se zamrači. Bez ikakvog zvuka, ona se onesvijesti i padne s neba koje ju je trenutak ranije takozaštitnički podržavalo.

ŠEST

U suhoj zemlji bila je noć. Helena je bila iznenađena što ovdje uopće postoji nešto poput vremena. Toliko se zbuila da se počela osvrtati oko sebe, nesigurna i u to gdje se nalazi. Nakon par kratkih trenutaka shvatila je – da, tu je u suhoj zemlji, noovaj put je brežuljkasta golet bila ravnija i otvorenija. Tamno, prazno nebo činilo se nekako niže i teže. Tada pogleda preko svog ramena. Trebalo joj je nekolikosekundi da pojmi u što zapravo gleda.

Kilometrima daleko, bila je nekakva crta preko zemlje i neba, na kojoj seravni noćni krajolik preobražavao ponovno u onaj poznatiji, brežuljkasti dnevni krajolik. Različite vremenske zone bile su položene jedna do druge poput dviju različitih slika u umjetničkom ateljeu – nepokretne, nepromjenjive i obje jednako stvarne. Ovdje, vrijeme je mjesto i nikad se ne kreće. Nekako joj je to imalo smisla.

Helena je hodala. U noćnoj verziji suhe zemlje bilo je hladno, i njezini su zubi bespomoćno cvokotali. U dnevnom krajoliku nije bilo bijega od vrućine, pa je Helena znala da ni u ovom noćnome neće naći topline bez obzira na to koliko rukama trljala nadlaktice i drhturila. Ugledala je nekoga daleko ispred sebe.Paničario je.

Požurila je naprijed sve dok nije mogla vidjeti da je to Lucas. Klečao je na rukama i koljenima, pipajući tlo oko sebe kao da je slijep – grabeći rukama oštro kamenje i režući ruke na njihovim britkim rubovima. Vidjelo se da ga je jako strah. Glasno ga je zazvala, ali on je nije mogao čuti. Prišla mu je, kleknula pokraj njega i uzela njegovo lice u ruke. Isprva se trznuo u strahu, a potom naslijepo ispružio rukuprema njoj u olakšanju. Njegova su usta oblikovala njezino ime, ali iz njih nijeizlazio nikakav zvuk. Osjećala ga je u rukama kao da je vrlo lagan. Podigla ga je i osovila na noge, iako je bio toliko prestrašen da se samo klimao na klecavimkoljenima. Plakao je nijemo, a Helena je znala kako je moli da ga ostavi i spasi se.Bio je nepokretan od strave, ali Helena je znala da ga ne može ostaviti jer inače nikad neće napustiti ovo tamno, suho mjesto.

Iako je bezglasno vrištao, ona ga je prisilila da se uspravi i hoda.

Helena je osjećala užasnu bol. Htjela je zajaukati, ali nije imala snage ispustiti bilo kakav zvuk. Mogla je čuti ocean u blizini, ali nije se mogla pomaknuti ni otvoriti oči kako bi vidjela gdje se nalazi. Osjećala je kako joj se glava lagano podiže i spušta, kao da na trbuhu leži na mekom čamcu koji plovi preko malih valova, i usne joj se s naporom razvuku u najbljeđu moguću varijantu zahvalnog osmijeha. Nešto je spriječilo njezin pad i sad ju je nježno podržavalo. Koncentrirala se na taj komadićak sreće dokje svoj bol pokušavala razbiti na podnošljive komadićke, po jedan sa svakim otkucajem srca. Nakon deset otkucaja odbrojila je do dvadeset.Nakon dvadeset, prisilila se da broji do četrdeset i tako dalje. Ispod sebe je osjećala i drugi stabilni ritam i nakon kratkog vremena njezino je srce kucalo u skladu s otkucajima tog ritma što je dopirao iz živoga čamca pod njom. Njihova su srca kucala zajedno, ohrabrujući jedno drugo. Ostala je jako, jako mirna.

Činilo se da su prošli sati, Helena je i dalje bila nepokretna, ali konačno je mogla otvoriti oči i fokusirati ih. U ritmičnim preletima zasljepljujućeg svjetla, koje je dopiralo od udaljenog svjetionika, mogla je razaznati jedino zidove pijeska. Podnjezinim desnim obrazom bila je topla majica. Nakon nekoliko trenutaka shvatilaje da se u majici nalazi osoba. Ležala je na tijelu muškarca. To ispod njezine glavebila su nečija prsa, a glava joj se lagano podizala i spuštala od njegova disanja. Progutala je zrak. Delosovi dečki su je uhvatili.

»Helena?« zazove Lucas tihim i zapuhanim glasom. »Daj zvuk. Ako živa«,jedva je uspio reći. Nije baš zvučao kao da će je ubiti pa mu je odgovorila.

»Živa. Ne mogu maknuti«, prošaptala je. Svaki izgovorena slog odašiljao jedugačke niti prodornog bola koje su izvirale iz njezine dijafragme. »Čekaj. Slušaj valove. Mirna«, rekao je boreći se sa svakom riječju dok mu je težina njezina tijela pritiskala prsa kao da će iz njih istisnuti sav zrak.

Helena je znala da ne može ni ruku podignuta, pa se opustila kao što joj je irekao, i mirno promatrala kako se svijet lagano podiže i spušta sa svakim njegovimudahom i izdahom. Čekasu tako u izmjeni tame i bljeska trake svjetla što je dopirala od svjetionika i slušali šum valjanja valova po pijesku.

Kako je agonija popuštala, pretvarajući se u nešto polupodnošljivo, Helena je počela primjećivati više stvari u vezi sa svojim tijelom. Iz onog što je mogla vidjeti,

izvana je izgledala uglavnom normalno, ali unutarnji organ bili su joj nekakorazhiveni i mekani, kao čokoladni kolač svježe ugrijan u mikrovalnoj pećnici. Kosti su joj jedva podržavale mišiće i tkivo koje bi trebale podržavati, i osjećala je bolnu vrućinu u koštanoj srži. Prepoznala je taj osjećaj, nalik na onaj koji je osjetila jednom kad je učila voziti skuter i slučajno ga prevrnula. I tad je neki dio nje bio svjestan da je slomila ruku, ali dokje stigla na rendgensko snimanje, kost je opetbila kao nova. Ta bolna vrućina značila je da ozdravlja. Nekako, pala je s neba i preživjela. Stvarno je bila čudovište. Frik. Možda čak i vještica. Počela je plakati. »Ne boj se«, reče Lucas u jednom dahu. »Bol će proći.« »Trebala sam biti mrtva«, zaječi ona kroz zdrobljenu čeljust. »Što ne valja sa mnom?« »Ne. Sve valja. Ti si jedna od nas«, reče on malo jačim glasom. Iscjeljivao je jednakom brzinom kao i Helena.

»A što ste vi?« »Mi smo Scioni. Tako nazivamo sebe«, reče on. »Potomci?« promumlja Helena, prisjećajući se definicije iz jednog od Hergijevih zadataka za Riječ dana. »Potomci koga čega?« Lucas joj je odgovorio. Helena ga je čula, a opet i nije. Riječ demibog bila jetoliko daleko od svega što je očekivala čuti da je morala o njoj razmisliti koju sekundu. Bila je spremna doznati o sebi nešto zastrašujuće, možda i zlokobno ili čak zlo, što ju je činilo takvom kakva jest.

»Molim?« izvalila je glupavo, zbunjena toliko da je prestala i plakati. Vizurajoj je počela poskakivati i ona shvati da se to Lucas smije. »Ajoj. Nemoj ... me nasmijavati«, reče on iako su mu prsa i dalje poskakivala. Bio je to čudan osjećaj, to da joj glava tako cupka gore-dolje, pa se i ona počela smijati, zbog čega se trenutačno pokajala, ali nije mogla ni prestati. Kao da je bol toliko grozna da se mora otjerati smijehom. »Ovo stvarno boli«, reče on nakon što se počeo pribirati. »Prestani ti, pa ću i ja«, reče ona, osjećajući kako i njoj snaga zamire.

Smijuckali su se još neko vrijeme, a onda opet u tišini podnosili bolovečekajući da njihova tijela pokrpaju oštećenja. Unatoč bolovima, vrijeme ih je tješilo svojim prolaskom, a njima je postajalo lakše. Jednim je uhom Helena slušalapostojano kucanje Lucasova srca, a drugim kričanje galebova. Svitalo je, a ona se osjećala potpuno sigurnom, prvi put nakon više tjedana.

»Zašto te više ne mrzim?« upitala je nakon što je osjetila da su joj kostiglave dovoljno čvrste da pravilno izgovori riječi.

»Baš sam se to i sam pitao. Mislim da su Furije otišle.« Lucas dubokouzdahne, kao da mu je težak teret upravo pao sa srca, iako je Helena znala da jenjezina glava na njegovim prsima vjerojatno teška kao kugla za kuglanje. »Natrenutak sam se uplašio dok smo bili u zraku. Bilo je veoma teško suzdržati se da tene napadnem.« »Mi? O, pa ti možeš letjeti!« reče Helena, napokon shvaćajući. Sjetila se kako se Lucas obično pojavljivao i nestajao vrlo naglo, i kako bi pritom čula nekakav čudan zvuk, kao greba nje po tlu ili doskakivanje – od njegovih doleta i uzleta. Nikad ga nije vidjela da leti jer se nikad nije ni sjetilapogledati gore. »Kako si se našao ispod mene?« upitala je, pažljivo mijenjajući položaj tijela.

»Uhvatio sam te. Vidio sam kako si se onesvijestila i usporio tvoj padnajbolje što sam mogao, ali već smo bili preblizu tlu kad sam te uspio dograbiti.« I on se malo premjestio, trznuvši se od bola. »Ne mogu vjerovati da smo uopće živi.« »Ni ja. Mislila sam da ste me došli ubiti sinoć, a umjesto toga, ti si me ulovio«, rekla je zadivljeno, i dalje sva u čudu. »Spasio si mi život.« Bilo je to kao da se u padu razbio sav bijes koji je prije osjećala prema njemu. Uopće više nije mrzila Lucasa. Osjetila je kako se pritisak njegovih ruku, koje su ležale preko njezinih leđa, na trenutak blago pojačao, pa opet popustio. »Izlazi sunce«, reče Lucas nakon nekog vremena. »Nadam se da će nas sad moja obitelj nekako vidjeti.«

»Sve što ja mogu vidjeti tvoja su prsa ispred mog desnog oka i hrpa pijeskaispred lijevog. Gdje smo?« »Na dnu pješčanog kratera koji smo napravili prilikom pada, na zadnjem komadićku plaže prije kamenog rta sa svjetionikom Great Point, na krajnjem vrhu najužeg pješčanog spruda na najsjevernijem kraju otoka Nantucket.« »Dakle ... Barem nas je lako pronaći«, našali se Helena. »Praktički u mom dvorištu«, prihvati šalu Lucas i bolno se trzne jer se nasmijao. Nakratko zašuti, pa ponovno progovori. »Tko si ti?« naposljetku je upita. Ja sam Helena Hamilton«, odgovori ona oklijevajući jer nije bila sigurna na što zapravo cilja. Željela je da mu može pogledati u lice. »Tvoj otac se preziva Hamilton, ali to nije tvoja Kuća«, reče on. Zbog načina na koji je naglasio tu riječ, Helena je točno osjetila veliko K na početku riječi Kuća. »U normalnim okolnostima ti bi nosila majčino scionsko ime umjesto smrtnog prezimena svojeg oca. Tko je bila ona?« upitao ju je na takav način kao da joj to pitanje već satima želi postaviti.

»Beth Smith.«

»Beth Smith. Da, svakako«, reče on sarkastično. »Kako?«»Pa, Smith je očito pseudonim.«

»Otkud znaš. Ne znaš baš ništa o njoj. Kako možeš reći da to nije ime moje majke?« upita Helena, pomalo obrambeno. Nikad nije čak ni upoznala svoju majku, a evo ovaj stranac ovdje misli da o njoj zna više od nje. Heleni je trebalo par sekundi da samoj sebi prizna kako jevjerojatno u pravu. Prvi put u proteklih više sati, postala je pretjerano svjesnačinjenice da leži na njegovu tijelu, i nije više željela biti u tom položaju. Pokušala se osloniti na podlakticu, ali zasljepljujući bol upozorio ju je da zasad ništa od toga. Nakon nekoliko nemoćnih pokušaja da se skotrlja s njega, odustala je. Osjetila je kako se smješka, i kako se njegove ruke napinju oko nje da bi je zadržale ako seuopće uspije pomaknuti.

»Znam da prezime Smith nije pravo prezime tvoje majke zato što ti možešletjeti, Helena, a sad budi mirna. Od tvog micanja sve me boli«, reče iskreno. »Oprosti«, reče ona, odjednom uviđajući da je on u padu još teže prošao jer je pri srazu sa zemljom na sebe primio i teret njezina tijela. Njegove ozljedevjerojatno su daleko gore od njenih – a njene su bile grozne.

Dok je gledala kako pijesak s podizanjem sunca poprima sivu boju, potomružičastu, a onda koraljnu, Helena pomisli kako je ovo već druga zora koju promatra u dva dana. A od ta dva dana, ovaj današnji joj se ipak puno više sviđao. Puno je više boljelo, ali ipak je bila živa i konačno posve oslobođena gnjeva. Helena nije ni shvaćala koliko je težak bio teret mržnje sve dok joj nije bilo dopušteno maknuti ga sa sebe. Začula je glas koji je dozivao Lucasa i, mada je znala da su u opasnosti dok ovako bespomoćni leže u jami, svejedno nije željela biti pronađena. Što ako se Furije vrate s ostatkom obitelji?

»Ovamo!« slabašno vikne Lucas. »Čekaj«, zamoli Helena. »Što ako oni i dalje vide Furije kad pogledaju u mene? U ovom se stanju ne mogu braniti.« »Nitko ti neće nauditi«, obeća stišćući lagano svoje ruke oko nje. »Hektor ...« započne ona. »... će prvo morati imati posla sa mnom«, odlučno odgovori. »Ovaj, Lucas?« reče ona obzirno, ne želeći ga povrijediti ukazujući na očito. »Ma da«, odgovori s osmijehom, shvaćajući na što ona aludira. »Znam da u ovom trenutku nisam baš materijal za agenta Tajne službe, ali vjeruj mi. Neću dopustiti da ti itko od njih naudi – pa čak ni veliki, zločesti Hektor. Znaš, on zapravo nije tako strašan kao što ti misliš.« Uspio je odignuti glavu i nakriviti je

tako da pogleda Heleni u oči. »Ti si mu rođak. Moraš misliti sve najbolje o njemu.« »Onda ću ti prepustiti da sama doneseš zaključke. Ne mogu nas sakriti, ali neću ih dozivati ako ti stvarno misliš da to ne želiš«, reče on i pusti glavu da mu padne natrag, izvan njezina vidokruga. Ležali su i osluškivali kako Lucasovi rođaci zazivaju njegovo ime, iznova i iznova, ali Lucas je održao riječ. Nije napravio ni najmanji zvuk, iako se trznuo kad je čuo Kasandrin umorni glas. Zvučala je očajno i prestrašeno. Svi su tako zvučali. A Helena je bila kriva za sve. Nakon još nekoliko dugih trenutaka, više to nije moglapodnijeti.

»Ovamo!« viknula je Helena što je glasnije mogla. »Ovdje smo!«Jesi li sigurna?« pažljivo upita Lucas.»Nisam.« Nervozno se nasmije prije no što je ponovno viknula, ovaj put uz

Lucasovu pomoć. Začulo se dosta dovikivanja s donje strane plaže i puno toptanja nogu preko pijeska. Potom Helena osjeti kako je Lucas pokušao pomaknuti glavu kako bi vidionekoga tko stoji nad njima. »Bok, tata«, reče glasom punim isprike.

Kastor promrmlja nekakvu psovku koju Helena nije prepoznala, ali njezinoznačenje bilo je dovoljno jasno. Tada je počeo izdavati naređenja i Helena je osjetila kako je netko uskočio u jamu odmah pokraj nje. »Bogovi moji«, šapnula je Arijadna samoj sebi. »Helena? Pokušat ću te zbaciti s njega, dobro? Ali prije toga moram pokušati još malo ubrzati zacjeljivanjetvojih kostiju. Bit će ti malo vruće, ali budi bez brige, liječenje je jedan od mojih i Jazonovih talenata. Jaz, dođi i obradi joj noge«, pozvala ga je. Helena osjeti još jedan udar nečijih nogu u pijesak pokraj sebe, i potom osjeti kako blizanci polako i nježno rukama prelaze preko njezinih ruku i nogu.Helena u kostima osjeti gotovo nepodnošljivu vrućinu, takvu da se zapitala bi li joj možda bilo bolje bez »liječenja.« Točno prije nego što ih je počela preklinjati da prekinu, vrućina milostivo prestane. Blizanci su nabrojali do tri i hitro je preokrenuli na leđa kao da odmataju palačinku. Helena je pokušala biti hrabra, ali nije uspjela suspregnuti bolni vrisak kad je ledima pala na pijesak pokraj Lucasa.Svaki mišić, svaki centimetar kože, svaka kost u njezinu tijelu bili su usijani od bola, kao da joj je netko u krvotok pustio bujicu užarenog stakla.

Stisnula je zube i nekoliko puta duboko udahnula i izdahnula prije no što jeosjetila da ima dovoljno kontrole nad sobom i da može otvoriti oči. Kad je to učinila, ugledala je iznad sebe Arijadnine blistave smeđe oči, obrubljene nevjerojatno dugim trepavicama, kao i kod Jazona, kako je suosjećajno gledaju.

Pažljivo je proučila Helenino lice, i onda joj se umorno osmijehnula. Helena pomisli kako Arijadna izgleda iscrpljeno, kao da ju je to što je učinila za Helenu prilično koštalo. Njezine pune usne bile su pepeljaste, a ne jasnocrvene kao obično, a duga, kestenjasta kosa lijepila joj se po zadihanim obrazima. »Ne brini. Lice ti se već vraća u prvotni oblik. Do noći ćeš to već biti stara, prelijepa ti«, reče nježno milujući Helenu po kosi. »Ne miči se. Odmah se vraćam.«

Helena pogleda oko sebe. Prvi put mogla je vidjeti gdje su to ona i Lucasproveli noć. Trebao joj je trenutak da pojmi kako leže u rupi u tlu, dubokoj preko metar i pol i trostruko široj, a trebalo joj je i malo više da shvati kako su tu rupu utlu napravila njihova tijela kad su pala. Osjetila je kako joj voda iz pijeska ispod njevlaži donju stranu tijela, i shvati da je Lucas morao čitavu noć ležati u hladnoj lokvi. Okrenula je glavu u stranu kako bi ga mogla pogledati. Preko čitavog njegova tijela bilo je blago uleknuće koje je oblikom odslikavalo siluetu Helenina tijela, a prsa su mu bila jezivo ulubljena od težinenjezine glave i ramena. Lice mu je bilo bolna grimasa. Nakašljao se pročistivši grlo, kao da pokušava svojim glasnicama omogućiti da proizvedu nekakav drugi zvuk osim jaukanja. Nad njim se nadvijao njegov otac, koji ga je gledao u oči i nešto mu govorio blagim glasom. Vidjela je kako je Lucas gotovo neprimjetno kimnuoglavom, ugrizao se za donju usnicu, potom duboko udahnuo i istegnuo tijelo. Prsasu mu se proširila u nešto normalniji oblik, i Lucas tada naglo ispuše zrak i odahnekao da je upravo ispustio težak teret. Suza mu se iz vanjskog kuta oka brzo skotrljau kosu. Otac mu reče nešto ohrabrujuće i potom s lakoćom iskoči iz rupe te počne s Hektorom razrađivati strategiju. Nakon što se nekoliko trenutaka borio da počne opet pravilno disati, Lucas okrene glavu prema Heleni kako bi joj mogao vidjeti oči. »Mislim da je najgore prošlo«, reče stišćući joj ruku. Tek tad je primijetila da se njih dvoje i dalje čvrsto drže za ruke, ali to joj se činilo ispravnim. Nježno mu je uzvratila stisak i nasmiješila se. Izgledao je užasno. Mnogo gore nego što je Helenamogla pretpostaviti. »Ma nije nam ništa«, reče ona bezbrižno, pokušavajući odvratiti njegove misli od bola. »I onda, što radiš u sljedeći petak navečer?«

»Imaš neku ideju?«»Mogli bismo se pokušati medusobno udarati autima«, veselo mu predloži.

»Dosadno. To sam radio s Jazonom prošli vikend«, reče zafrkantski. »Da odemo u zoološki vrt i bacimo se lavovima?« ispali ona brzo, u

očajničkom pokušaju da njegovu pažnju zadrži na sebi, umjesto na ulubljenim mu prsima.

»Rimljani su tu foru izlizali od upotrebe. Imaš nešto originalno?«

»Smislit ću nešto«, zaprijeti mu. Jedva čekam«, protisne on i na drugu stranu okrene lice preko kojeg je prolazio novi val divljačkog bola. »Hej! Može pomoć?« vikne Helena, čiji je glas kliznuo u vrisak kad je vidjela kako se Lucas trese. »Lucasu nije baš najbolje!« »Ne, Lucasu stvarno nije baš najbolje«, reče Kasandra promuklim, gorkim glasom negdje iz blizine Heleninih stopala. Helena nije imala pojma da je još netkos njima u rupi dok su ona i Lucas razmjenjivali šale i držali se za ruke, ali sad jeimala osjećaj da se Kasandri nije baš svidjelo to što je vidjela.

»Spustite daske, vrijeme je da ih maknemo«, Kasandra dovikne svom ocu,kao da je ona ta koja ovdje naređuje. Helena raširi oči od čuđenja što se jedna djevojčica od četrnaest godina takvim zapovjednim tonom obraća starijim članovima obitelji, a još se više začudila što je oni bespogovorno slušaju i što su daske bez komentara brzo spuštene urupu. Jazon i Arijadna podvukli su dugačke daske pod Helenu i Lucasa i rekli im neka se ne miču. Blizanci su počeli svojim rukama, iz kojih je izbijala svjetlost, prelaziti neposredno iznad Lucasova tijela i Helena je vidjela kako on stišće zube dok mu oni ubrzavaju proces iscjeljenja. Baš kad je pomislila da će Lucas početi vrištati, blizanci su prestali, nijemo razmijenili poglede i umorno kimnuli jednodrugom. I jedno i drugo u licu su do te mjere izgubili boju da se Heleni činilo kako su im obrazi posivjeli, ali u isti su mah izgledali čudnovato sretni, kao da je i njemu i njoj najveće zadovoljstvo na svijetu upravo pomagati drugima. Helena im je pokušala reći hvala, ali Arijadna ju je prekinula rekavši neka čuva snagu.

Helena i Lucas su polako i ravnomjerno podignuta iz kratera i smještenijedno do drugog u stražnji dio gigantskog terenca o kojem je Helena prije imalatako ružno mišljenje. A sad kad je postao njezina hitna pomoć, u sebi je svečano obećala da više nikad neće grintati protiv velikih vozila. Kastor je bio za upravljačem i nestrpljiv da krene. Što se dulje zadržavaju na plaži, što se sunce više diže, veća je šansa da netko naide i otkrije ih. Kasandra je išla s njima, a Jazon, Arijadna i Hektor su ostali kako bi vratili pijesak u krater iostavili plažu naizgled netaknutom. »Zar ne bi bilo bolje da samo stavimo kamičak u sredinu pa se pravimo da je pao asteroid?« začula je Helena Hektorov umorni glas.

»Misliš da bi to funkcioniralo?« ubaci se Jazon glasom koji je odavao kakomu se sviđa ideja da što prije ode u krevet. »Ne«, odlučno reče Kasandra. »Ovaj dio otoka je rezervat prirode. Znanstvenika ima na svakom koraku. Odmah bi znali da kamen nije pao izsvemira.«

Jazon i Hektor složno zagunđaju i smjesta se prime posla. Opet, Kasandrin stav poštovao se bez pitanja. Helena je uvijek nekako pretpostavljala da je Lucasglavni među mladim članovima obitelji Delos, a da je Kastor, njegov otac, glava čitave obitelji, ali sada je pomislila kako je možda u ovoj obitelji na djelu drukčija, manje tradicionalna dinamika. Kad Kasandra govori, svi slušaju – uključujući i Kastora. A Kasandri očito nije trebao utjecaj Furija kako joj se Helena ne bi sviđala. Što je Helenu podsjetilo da ...

»Ne vidim Furije!« naglo uzvikne Helena. »Nitko od nas ih ne vidi«, odgovori Kastor zamišljeno. Helena začuje tiho škripanje kože dok se on okretao u svom sjedalu kako bi pogledao njih dvoje ustražnjem dijelu auta. »Kasnije ćemo o tome razmisliti. Vas dvoje se sada trebate odmarati.« O tome uopće nije bilo spora; u stvari, jedva je držala oči otvorene. Čim je začula uspavljujuće predenje automobilskog motora, zadrijemala je poput pospane bebe koju voze na izlet.

Probudila se u velikom, bijelom krevetu dokje sunce zalazilo. Prozori su uokvirivalapogled na nebo, koje je izvodilo svoj stari spektakl s bojama za kojim luduju svislikari na otoku.

Promeškoljila je nožnim prstima. Kad se uvjerila da rade normalno,uzdignula se na rukama do sjedećeg položaja. Zamahnula je nogama preko vanjskog ruba kreveta i primijetila da na sebi ima tuđu spavaćicu ispod koje nema nikakvo rublje. Znala je kako se oporavlja od iskustva bliskog smrti, ali i dalje je biladovoljno stidljiva da porumeni u licu. Spavaćica je bila zapravo više noćna bluzica, budući da su spavaćice obično mnogo dulje i manje prozirne. Spuštanje stopala na pod bilo je dovoljno da joj izbriše svaku misao na sram, a na njezin je tihi vrisakodmah stigao odgovor u obliku ruke koja se ispružila da joj pomogne. »Polako. Ovdje sam, primi se za mene«, reče Arijadna. »Vau, ne mogu vjerovati koliko brzo zacjeljuješ. Ipak, trebala bi još malo ležati.«

Pokušala ju je ponovno polegnuti, ali Helena je ostala sjediti uspravno narubu kreveta i nekoliko je puta brzo udahnula i izdahnula. »Mislim da ne mogu«, odgovorila je skrušeno gledajući u Arij adnu. »Kupaonica, ha? Okej«, nelagodno se zahihoće ova. »Ja ću te odnijeti. Samo se nemoj popiškiti na mene.« Helena se zahvalno nasmije. Arijadna je očito odlučila ovu neugodnu situaciju pretvoriti u što simpatičniju kako bi se Helena osjetila bolje. To je nešto što bi na njezinu mjestu i Claire učinila. Helena se i dalje sramila, ali uz nekoliko

šala i malo takta, obje su sretno preživjele posjet zahodu.»Imaš li što protiv da provjerim kako zacjeljuješ?« pristojno upita Arijadna

kad se Helena ponovno smjestila u krevet. »To bi značilo da moram položiti svoje ruke na tebe, pa želim biti sigurna da ti to ne smeta.« »Upravo si me gledala dok piškim«, odvrati Helena smijuljeći se s nelagodom. »Drugim riječima, da, ne smeta mi da me pregledaš. Čekaj.– hoće li boljeti?« »Ne, nimalo. Samo ću malo poviriti, neću ti stvarati nove stanice. To je ono što stvarno boli. Ako te to imalo tješi, ni meni to nije neki piknik, znaš. Totalnoiscrpljujuće«, reče Arijadna s osmijehom dokje gurala Helenu natrag u posve ležeći položaj. »Okej«, reče nesigurno Helena. Naslonila se na jastuke i očekivala nadolazak bola koji će, kako je mislila, uslijediti, unatoč Arijadninu optimističnom uvjeravanju. Arijadna postavi ruke na Helenina rebra i usredotoči se. Helena osjeti blago vibriranje u tom dijelu tijela, kao da stoji ispred golemog zvučnika na koncertu, ali, baš kao što je Arijadna obećala, ništa nije boljelo. Nakon nekoliko trenutaka Arijadna podigne ruke i zagleda se u Helenu. »Ne bih mogla poželjeti boljeg pacijenta«, reče ozareno. »Nakon što sam vidjela kakva ste oštećenja ti i Lucas zadobili, imala sam neke svoje sumnje. Ali ti ćeš biti posve dobro.« »Puno ti hvala«, reče iskreno Helena. »Za liječenje i za svu tvoju pomoć ...«

»A hvala tebi što me nisi popiškila.« Arijadna se glasno nasmije i u tomtrenutku kroz poluotvorena vrata sobe proviri vilenjački prekrasna glava žene u kasnim dvadesetima. »Vas dvije se predobro zabavljate da biste ostale u toj bolesničkoj sobi«, reče s vragolastim izrazom u žućkastim, mačkastim očima. Helena je osjećala da te oči u sebi kriju sve nestašluke svijeta, i zbog toga joj se ta žena momentalno svidjela. Podsjetila ju je na Kate. Ušla je u sobu, zveckajući poput pune torbe rasutog sitniša. Imala je kratku kosu, ošišanu na ježa. Helena je primijetila kako sujoj ručni zglobovi i podlaktice prekrivene slojevima i slojevima tankih svjetlucavih narukvica, a iako ih nije mogla vidjeti, Helena je bila uvjerena kako su joj i nožnizglobovi ukrašeni ponekim komadom tih zveckavih ukrasa.

»Helena, ovo je moja teta Pandora. Dora, ovo je ...« Arijadna zabubnjavrhovima prstiju po napetoj plahti kreveta. »Slavna Helena Hamilton!«

»Ta-daa«, slabašnim glasom je podrži Helena. Pandora sjedne na rubkreveta. »Pre-lije-pa! Sad mi je jasno kako može držati Lucasove gaće u šaci«, reče s

drskim smiješkom. »Ne! S tim je sad gotovo! Nismo čuli Furije otkako smo se probudili na plaži«, brzo reče Helena. Kad ju je Pandora upitno pogledala, Helena osjeti da mora nastaviti objašnjavati. »Više ne želim ubiti nikoga od vas. Samo kažem, da nebi bilo zabune.« »Baš dobro jer čujem da barataš popriličnim arsenalom«, reče joj Pandora kao da joj daje veliki kompliment. Helena nije imala pojma o čemu ona govori, pa je promijenila temu. »Kako je Lucas?« oprezno upita, još uvijek začuđena što može izgovoriti njegovo ime, a da istodobno ne dobije napad gnjeva. Pandora i Arijadna sepogledaju. »Bit će on dobro«, čvrsto reče Pandora. Maknula je ruku gore-dolje i poslala svoje narukvice u kaskadu veselog zveckanja, gotovo kao da je vjerovala da će taj radosni zvuk odagnati sve mračne misli. »Bilo je stvarno blizu, ali oporavlja se«, doda Arijadna s optimističnim smiješkom. Helena ni jednu od njih nije mogla pogledati u lice. Trenutak napetostiprekinulo je krčanje crijeva iz Helenina trbuha, koje je potrajalo neobično dugo. »Znači, gladna si«, uvjereno izgovori Pandora. »A ja mislim da bi se uz malu pomoć već mogla spustiti niz stepenice.« Helena se ogrne dugačkim frotirnim ogrtačem s logotipom popularnog španjolskog nogometnog kluba, koji je Arijadna izvadila iz svog ormara. Potom je,uz nekoliko šala na račun manjka kilograma, sišla u prizemlje uz pomoć svojih dviju novih zaštitnica. Kad su došle do kuhinje, dočekao ih je rajski miris koji se širio iz pećnice, i Helenin trbuh ponovno je zakrulio. Hektor se okrene jer je čuo tu buku i podigne obrvu dok su nju nježno spuštali u stolicu za kuhinjskim stolom. Rekao je neštoženi koja je orkestrirala po kuhinji, i ona se naglo okrene od pećnice kako bi pogledala Helenu. »Nisam mislila da ćeš nam se moći pridružiti«, reče žena sa zapanjenim izrazom na licu. »Tako mi je drago što si bolje.«

»Hvala vam. I hvala vam još jednom za one stvari koje ste poslali meni imom tati«, reče Helena. Odmah je znala da je to Noel Delos, a odmah je znala i to da je Noel normalna žena bez ijedne trunke polubožanske snage. Veliki, ključajući čaj nik krivnje zapištao je u Heleninim grudima. Ona je ugrozila ovu krhku ljudsku osobu iz obitelji superheroja – ugrozila ju je ugrozivši joj sina i nećake, ni manje ni više. Noel se s razumijevanjem nasmiješi vidjevši izraz kajanja na Heleninu licu.

»Želim ti iskrenu dobrodošlicu. A sada, prvo najvažnije stvari. Kako dastupim u kontakt s tvojim tatom i javim mu da si dobro?«

»Ja bih svog tatu radije držala podalje od svega ovoga«, usplahireno odvratiHelena. »Nisi bila doma čitav dan i čitavu noć. Zar ne misliš da će se brinuti?« »U Bostonu je preko vikenda. Neće se vratiti do sutra navečer.« »Dobro, kako hoćeš. Ali želim da znaš kako ja mislim da bi bilo bolje da ti i tvoj otac pošteno porazgovarate o svemu«, reče Noel probadajući je očima. Tada se opet zavrti na drugu stranu i nastavi se baviti večerom. Helena se osjećala kao da je upravo odgodila izvršenje presude, ali ne i dobila oprost. »Jesi li sadaspremna jesti?« dobaci joj Noel vrteći se po kuhinji.

»Mislim da u životu nisam bila ovako gladna«, odgovori Helena iskreno. »To je od liječenja«, reče Noel, osmjehujući se nekoj vlastitoj misli dokje na stol ispred Helene stavljala kruh, soli ulje. Natočila joj je veliku čašu mlijeka prije no što joj je rukom mahnula nestrpljivo.

»Jedi. Ovo nije trenutak za sramežljivost, Helena. Potrebna ti je hrana.«Helena je navalila na kruh poput srednjovjekovnog proždrljivca kojem je pao

šećer. Noel se opet nasmiješila i zamolila Hektora da donese sira iz hladnjaka. Poslušao je gunđajući. Dokje stavljao sir na stol, u šali je rekao kako se boji previše približiti svoje prste Heleninim ustima. »Ti si se našao nešto govoriti«, progunđa Pandora. »Prije samo dva tjedna ja sam morala brojiti beštek po stolu nakon svakog obroka da se uvjerim da nisiproždro koji nož ili vilicu.« »I ti si se prije dva tjedna liječio?« upita Helena, i onda se sjeti kako su Hektor i Pandora ovamo stigli kasnije od ostatka obitelji. Toliko toga se dogodilo u samo par tjedana da se Helena osjećala kao da se svaki dan sam za sebe produljio u tjedan. Dok se čudila kako joj se život stubokom promijenio, primijetila je kako je u kuhinji zavladala tišina. Očito, Helena je svojim pitanjem nabasala na nezgodnu temu jer su svi nad njezinom glavom razmjenjivalinervozne poglede. »Oprostite. Nisam htjela biti nametljiva«, Helena se smjesta ispriča. »Ne, sve je u redu. Stvar je samo u tome što je Hektorovo nedavno liječenje imalo veze s jednom puno kompliciranijom pričom«, reče Noel. »A sada, jedi.« Isprva se Helena za stolom osjećala malo neugodno, kao gost koji se ustručava, ali čim je pred nju stavljen lonac juhe od leće, čitavim svojim bićem uronila je okuse. Nejasno je bila svjesna da ljudi oko nje izvlače stolice ili ustaju i odlaze do štednjaka probati ovo ili ono, kako si uzimaju tanjure, samo stoje irazgovaraju jedni s drugima, ali bila je daleko previše zaokupljena jelima koja su seizmjenjivala pred njom da bi primijetila ikoga posebno u toj kuhinjskoj gužvi. Noelje stalno donosila hranu. U nekoliko navrata, primijetila je kako se Kasandra vuče

gore-dolje po stepenicama noseći kojekakve pladnjeve, ali nije joj na pamet palo da je to za Lucasa sve dok na kraju nije zaspala nad nečim slatkim i lisnatim s orasima. »Može sada sladoled?« upitala ju je Noel, odsutno rukom odmičući debeli zastor Helenine duge kose i stavljajući ga preko njezina ramena kako joj ne bi padao po hrani.

»Mislim da sam oslijepila«, odgovori Helena, nesposobna dalje žvakati iligutati, pa čak i gledati pred sebe. »Napokon«, uzdahne Noel dokje tonula u stolicu za stolom točno nasuprot Heleni. Izgledala je jednako umorno kako se Helena osjećala. »Jazone? Bi li je ti mogao odnijeti gore?«

»Naravno«, odgovori Jazon i podigne Helenu. Odjednom je bila jako budna. »Mogu hodati! Stvarno, ne treba me nitko nositi«, reče ona, vrpoljeći se u njegovim rukama. »Naravno da možeš. A sad budi mirna ili ću te ispustiti«, odgovori joj on s dobrodušnim osmijehom. Nije imala druge nego opustiti se i dopustiti mu da jenosi. Kad su stigli gore, Kasandra prođe kroz jedna od mnogih vrata, držeći u rukama pladanj prepun prljavih tanjura, a Helena na trenutak ugleda Lucasa kakoleži u krevetu. Sva se napela i pokušala izviti vrat iza Jazonova ramena kako bibolje vidjela, ali Kasandra zalupi vrata. »Hoće li njemu stvarno biti dobro?« upita Helena Jazona kad ju je unio u gostinjsku sobu. »Aha«, reče Jazon, ali pritom je nije gledao u oči. Natjerao se da se nelagodno osmjehne. »Luke se sad još malo prenavlja zato da bi mu Kas još malougađala. Bit če on okej«, reče. Polegne je u krevet i okrene se da ode. »Stvarno mi je žao«, vikne za njim Helena kad je Jazon već bio kod vrata. Nesigurno je stao i okrenuo se da sasluša Helenu koja se očito odlučila osloboditi nakupljenih emocija. »Bilo me užasno strah i otrčala sam u tu maglu i onda sam postala stvarno lagana i bilo je jako hladno. Kad sam pogledala dolje i shvatila da letim,onesvijestila sam se. Uvijek sam znala da sam čudna, da nešto sa mnom ne štima, ali nisam znala ...« Glas ju je izdao. Jazon se vrati do Helenina uzglavlja i dotaknejoj rame. »Nitko tebe ne krivi ni za što«, reče, ali Helena na to odmahne rukom. »Da, da, krivi. Svi me krivite. Jer ja sam sve započela kad sam napala Lucasa u školi.« »Nisi ti ovo počela«, odgovori Jazon silovito. »Ovaj je rat započeo tisućama

godina ranije.« Helena ga zbunjeno pogleda, ali on odmahne glavom prije nego štoje uspjela postaviti neko pitanje. »Naspavaj se, i ne brini za Lucasa. Čak i kad se usporedi s drugim Apolonovim sinovima, on je zbilja vrlo jak.« Jazon je na izlasku izsobe ugasio svjetlo, ali vrata je tek pritvorio, za slučaj da ona usred noći zazove ako joj ustreba kakva pomoć.

Helena se udobno smjestila umotana u meki poplun i nastojala se opustiti,ali bila je sva treperava od umora i preplavljena neobičnošću sobe i čitave ove kuće. I to letenje. Ona može letjeti – to se sada ne može nikako poreći. Nije bila samo talentirana sportašica s paranoidnim predodžbama o tome da je plodsvojevrsnog genetičkog eksperimenta. 'Bemti, stvarno može letjeti, što je uaerodinamičkom smislu nemoguće za Homo sapiensa, što znači da mora biti nešto drugo. Nešto što nije čovjek. Jedino objašnjenje je ono što je rekao Lucas, ali ni to nije imalo previše smisla. Grčki bogovi su mit, antropomorfne manifestacije moćnih prirodnih sila, a ne povijesne osobe sa stvarnim potomcima – ili su je barem tako učili u osmom razredu osnovne. Ali sad više nije bila tako sigurna u to. Razmišljala je o tome kako je bilo letjeti, kako je zrak postao čvrst – savitljiv i podatan – i znala je da u srcu više nema sumnje. Na neki neobičan način ona jest polubog i jednostavno će to nekako morati prihvatiti. U ranim jutarnjim satima Helena se naglo probudi i osvrne po mračnoj, nepoznatoj sobi. Sanjala je nešto o letenju, što je bilo divno, sve dok nije shvatilada nema pojma kako sletjeti. Prva budna misao bila je ta da će je Lucas morati tome naučiti. A onda joj sine da on možda više neće biti u stanju letjeti. Iako joj je njegova obitelj rekla da će on biti dobro, Helena je znala da neće moći ponovno zaspati dok god se i sama u to ne uvjeri. Morala je vidjeti njegovo lice, preplanulo i normalno, a ne bijelo i prestrašeno kakvo je bilo kad su bilizajedno u onoj suhoj zemlji. Dodirnula je stopalima pod i iskušala može li stajati, polako se upirući o krevet sve dok nije postala sigurna da joj noge mogu nositi težinu tijela, a onda jepolako oteturala iz sobe, niz hodnik, u Lucasovu sobu. Nikad nije imala bolne noge,nikad nije imala sportsku ozljedu bilo koje vrste, ali dok se polako vukla niz hodnik,zamišljala je da to mora biti ovako nešto, ako ne i puno, puno gore. Njezini mišići odbijali su se rastezati lako kao obično, zglobovi su joj bili otečeni i vrući. Kad je tiho gurnula Lucasova vrata, bila je prekrivena tankim, boležljivim znojem. Ležeći na leđima i zureći u mjesec u prozoru, Lucas je okrenuo glavu i zagledao se u Helenu koja se pojavila pred njim u dovratku. Trenutak tišine.

»Bok«, prošaptao je. »Bok«, prošaptala je i ona. »Mogu ući?« »Aha. Samo tiho.« Rukom je pokazao na Kasandru koja je spavala na kauču s

druge strane sobe. »Bila je budna dva dana u komadu.« Helena uđe u sobu, šepajući poput starice i grčeći se pri svakom koraku zbog pritiska na stopala. Osjećala se poput kakve jadne vještice iz bajke i počela se potiho smijati pri pomisli na sebe kako tjera malu dječicu od svoje kuće od kolačića. »Nisi smjela sama hodati. Previše ćeš se iscrpiti«, nježno je prekori Lucas. »Sekundu ranije sam bila super, ali ispalo je dalje nego što sam mislila. Kuća ti je golema«, prošapće Helena, pokrećući svoje škripavo tijelo prema stolici pokraj Lucasova kreveta. »Nećeš moći dugo sjediti. Ovamo«, reče on razgrćući svoje pokrivače. »Dođi, legni ovamo.« Helena nesigurno pogleda prema njegovu krevetu. Čitavu prošlu noć provela je stopljena s njim, ali sad je sve bilo nekako drukčije. Ako legne do njega, bit će to njezin izbor. Vidjela ga je kako žmirka prema njoj i shvatila kako on misli da se ona ponaša luckasto. Što je i bila istina, jer su joj koljena klecala od silnognapora da njezino tijelo održe u uspravnom položaju. Pokušala je sjesti do njegašto pažljivije je mogla, da ga slučajno ne bi povrijedila, ali u zadnjem trenutku noge su je izdale i ona se praktički prevrnula u njegov krevet. »Oprosti«, prošaptala je dok je navlačila pokrivače preko njega i sebe.

»Sve okej. Samo pazi na nožne prste – noge su mi još u krhotinama«,upozorio ju je. Helena zaviri pod pokrivače i primijeti da mu je donji dio tijela sav zamotan u nekakav mekan kalup. »Vidiš? Sa mnom si potpuno sigurna.« On joj senaceri u mraku i ona se nasmiješi njemu, a onda se sjeti zbog čega je krenula na ovaj iscrpljujući put do njegove sobe. Osmijeh joj izblijedi na licu. »Koliko ti je zapravo loše? Možeš li to uopće već procijeniti?« ozbiljno ga upita. Podbočila se na jedan lakat i prignula se nad njega tako da ga može gledati ravno u lice i primijetiti pokuša li joj plasirati kakvu dobronamjernu laž. Čak i pri slaboj mjesečini koja se provlačila kroz prozor, mogla je vidjeti da su mu oči plave poput dragulja. »Nekako ću se skrpati«, rekao je tako tiho da su mu se usne jedva pomaknule. »U potpunosti? Hoćeš li i dalje moći ... znaš već ... hodati i trčati ... letjeti i sve to?« »Aha«, prošaptao je i prije nego što je završila rečenicu. »Bit ću kao nov za koji dan.«

Heleni padne na pamet kako bi ga, da se nagne za samo još koji centimetar,mogla i poljubiti. To joj se učini nečim toliko prirodnim – kao da bi ga u stvari i trebala poljubiti – da je već bila na pola puta prema njegovim usnama kad se

prenula i povukla unatrag, zapanjena time što je umalo izgubila samokontrolu.Vidjela je kako je on s mukom progutao.

»Lezi mirno, Helena«, rekao joj je, a ona ga je smjesta poslušala kako biprikrila vlastitu zbunjenost.

Nekoliko minuta oboje su disati znatno brže nego što bi trebali, ali nakonnekog vremena Lucas se dovoljno opusti da je primi za ruku i drži je tako podpokrivačem. Promatrala je kako mu se grudni koš diže i spušta na način koji je sad već dobro poznavala, i smješkala se samoj sebi dokje tonula u san.

SEDAM

Jer nisam htjela probuditi Lucasa!« prosikće frustrirani glas. Helena nije imala pojma kako se Arijadna uspjela naći za čajnim stolom na vrhu mosta Zlatna vrata. Arijadna ne može letjeti.

»Zašto se ti sad sa mnom prepireš oko toga?« tiho zausti Kasandra. Hmmm.Helena takoder ne može biti na vrhu mosta Zlatna vrata pa je valjda zapravo ukrevetu, ali nije mogla shvatiti što Kasandra radi u krevetu s njom. Da barem možeotvoriti oči pa vidjeti.

»Ne sumnjam u to što govoriš. Ali što mi tu sada možemo?« upitala je Noel. »Najbolje da odemo. Odmah. Spakiraj kuću i idemo u Europu.« »Daj, pretjeruješ«, otpuhne Arijadna, ne zamarajući se više time da govori šaptom. »Dvije noći za redom, Ari. Jeli su istu hranu. Spavali su pod istim krovom, u istom krevetu, a sad imaju i svjedoke!« reče Kasandra jednako glasno.

»Ali nisu napravili najvažniju stvar!« izdere se na nju Arijadna.»Cure!«

Iako se i dalje osjećala toliko umorno kao da je zalijepljena za madrac, to vikanje natjera Helenu da otvori oči. Ugledala je Arijadnu, Kasandru i Noel kako stoje oko njezina kreveta. Ispravak: stajali su oko Lucasova kreveta, a Helena jeležala u njemu. Oči joj se najednom širom otvore i ona pogleda oko sebe tražeći Lucasa. On se mršteći budio i počeo iz dubine grla proizvoditi nekakav grgljavi zvuk. »Idite se svađati negdje drugdje«, progunđao je i okrenuo se na bok, licem prema Heleni. Udobno se namjestio uz nju, pa čudnim trzajima pokušao odgurnuti ostatke mekih kalupa s nogu i istovremeno zagnjuriti lice u Helenin vrat. Lagano gaje odgurnula i pogledala gore u Noel, Arijadnu i ljutitu Kasandru.

»Došla sam vidjeti kako mu je pa se nisam više mogla vratiti u svoj krevet«,pokuša objasniti Helena obamrla od srama.

Nehotice dahne jer joj je jedna Lucasova ruka mirno prešla uzduž bedra i

smjestila se u udubinu izmedu boka i struka. Osjeti kako se u tom trenutku i onnapeo, kao da je upravo shvatio da jastuk nema oblik pješčanog sata. Lucas naglo pridigne glavu i pogleda oko sebe, potpuno razbuđen. »O, da«, reče on prema Heleni kad se dosjetio što se zbiva. Oči mu se ponovno opušteno sklope u ugodnom drijemežu. Nasmiješio se svojoj obitelji pase protegnuo, malo trznuo, te bunovno počešao po bolnim prsima, odjednom neraspoložen. »Može malo privatnosti?« zamolio je rođake. Njegova majka, sestra i sestrična i dalje su stajale oko kreveta – jedna s prekriženim rukama na prsima, druge dvije rukama podbočenima o bokove. Posramljena do bola, Helena se pokuša sa što manje kretnji, da ne privlači pažnju, raspetljati iz plahti i iskobeljati iz kreveta. Kasandra se okrene na peti i odmaršira izsobe. »Ari, pomozi Heleni«, reče blagim glasom Noel vidjevši u kakvom je Helena problemu. Potom se okrene i gnjevno zaurla niz hodnik. »Hektore! Dolazi ovamo ipomozi rođaku!« »Ja sam okej«, protestirala je Helena stojeći na nesigurnim nogama, prihvaćajući Arijadninu ruku tek toliko da održi ravnotežu. Shvati da na sebi i dalje ima onu smiješnu svilenu krpicu koju je Arijadna imala obraza nazivati spavaćicom, i sjeti se kako joj je taj detalj promaknuo kad je usred noći odlučila poduzeti svoju malu šetnju. »Oho-ho! Ovdje je baš zanimljivo«, reče Hektor koji je upravo ušao i ugledao Helenu.

»Što je zanimljivo?« upita Jazon koji je prolazio hodnikom. Proviri u sobu ipogleda što gleda njegov brat. »Vau, kvragu!« Obojica su se zabuljila u Helenu, polugolu i totalno uhvaćenu na djelu dok izlazi iz Lucasova kreveta. Njih dvojica pogledaju jedan drugoga, istodobno zabaceglave i prasnu u smij eh.

»Okej, okej, dosta«, prekori ih Lucas. »Brinula se za mene i došla pogledatikako sam, ali putem se stvarno previše iscrpila i nije mogla stajati na nogama.Nisam htio buditi Kasandru da joj pomogne do gostinske sobe, pa sam je natjeraoda legne tu, kraj mene. Očito, samo smo spavali. A sada, molim lijepo, mogu li sesvi osim Hektora ili Jazona maknuti iz moje sobe?

To se odnosi i na tebe, mama. Treba mi Jazon da me odmota iz ovih zavoja,želim se otuširati.« Helena se vratila u dnevnu sobu ne prihvaćajući ni trunku pomoći više nego što je bilo nužno. Bila je toliko osramoćena da bi najradije vrišteći otrčala van iz te kuće, a kako bi je pustili da ode, mora im dokazati da je dovoljno zdrava. »Ne, hvala, sad mogu i sama«, rekla je Arijadni kad joj je ponudila pomoć pri

tuširanju. »Dobro. Samo vikni ako me trebaš«, odgovori joj Arijadna gledajući je sumnjičavo.

U dva navrata Helena je morala sjesti na pod kupaonice kako bi se odmorila,ali na kraju je nekako uspjela očistiti sav pijesak iz kose i nakon tuširanja se obrisati ručnikom, a da uopće nije zvala Arijadnu. Trebalo joj je deset minuta samo da se uvuče u svoju, sad svježe opranu odjeću, no vrijedilo je truda. Željela je jedino reći hvala svima i tiho nestati, ne privlačeći previše pažnje. Kad se spustila u prizemlje, čitava obitelj bila je u kuhinji, uključujući i Lucasa. Lice mu je zasvijetlilo kao Las Vegas kad ju je ugledao. Automatski je otišlaravno do njega i sjela – tom posve refleksnom reakcijom upropastila je sve nade utihi bijeg. Nije imala namjeru ostati na doručku, ali potreba da mu bude blizu bila je jača od svega.

»Baš smo htjeli poslati nekoga gore da vidi jesi li iscurila kroz kadu«, našalise Noel. »Helena je jako sramežljiva. Htjela se sama obući«, reče Arijadna, prelijevajući dosta ureda preko zdjelice pune zobenih pahuljica i stavljajući je pred Helenu. »Sramežljiva? Kako da ne!« sarkastično reče Hektor dodajući slaninu Lucasu. »Čekaj, to je bila spavaćica tvoje sestre, nije li?« hladnokrvno će Lucas dokje hranom posluživao i sebe i Helenu. Hektor je mudro ušutio. »Aha«, odgovori Arijadna umjesto njega, ne shvaćajući. »Tako je udobna! Što je sad? Čemu se svi smijete?« »Ništa, Ari. Pusti sad to«, reče Jazon glumljeno povrijeđenim glasom i s dlanom preko očiju. Svi su počeli umirati od smijeha, uključujući i Kastora i Noel.

Helena nije znala što da napravi. Nije se htjela smijati jer je šala baremnapola bila na njezin račun, ali nije se mogla ni posve suzdržati od smijeha. Nasmiješila se i pogledala dolje u svoj puni tanjur. Bio je to onaj tip doručka nakon kojega čovjeku glava spontano klone u san, a Helena je umirala od želje da nekamo pobjegne i sakrije se. Razmišljala je o tome da preskoči doručak jer će tako ranije i otići. »Znam da si gladna«, reče Lucas toliko tiho da ga je samo Helena mogla čuti. »Što ti je?« »Mislim da je stvarno vrijeme da idem kući. Predugo vam tu već dosađujem ...« Zašutila je čim je Lucas počeo odmahivati glavom. »To nije razlog«, uvjereno će on. »U čemu je stvar?« »Osjećam se kao budala! Probuditi se praktički gola u tvom krevetu, a oko

nas stoji pola tvoje familije? Nije okej«, prošaptala mu je kroz stisnute zube dok jojse crvenilo penjalo uz obraze. Polako se nasmiješio promatrajući kako joj lice prekriva rumena boja.

»Da se to nije dogodilo, bi li onda htjela ostati?« upita je, odjednomozbiljan, zagledan u njezine oči. Ona spusti pogled i kimne, i dalje crveneći. »Zašto?« ustrajao je on. »Zbog jedne stvari. Imam neka pitanja«, reče riskirajući tek jedan kratki pogled u njegove oči. Zurio je u nju s izrazom koji nije mogla pročitati.

»Samo je to posrijedi?« šapnuo je.»Dosta došaptavanja, vas dvoje. Oboje morate jesti«, dovikne im Noel s

druge strane stola, od čega Helena poskoči, što Lucasa opet natjera u smijeh. Ona i Lucas zarone u jelo sa svom žestinom ljudi koji su doslovno, stanicu po stanicu,ponovno izgradili svoja tijela. Kad je Helena naposljetku podigla glavu nakongotovo čitavog sata predanog žvakanja, svi drugi su već završili s jelom, ali i dalje su sjedili za stolom pijući kavu i dodajući jedni drugima dijelove novina. Činilo se kao da im je svima normalno provesti pola nedjelje uz gigantski zajednički doručak, a drugu polovinu visjeti po kuhinji i čekati da započne večera. Izgubljena u njihovu žamoru, Helena iznenađeno shvati da se osjeća ugodno i sretno.

Lucas se još naginjao nad svojim tanjurom, pa Helena uzme sportski prilognovina koji je Hektor upravo spustio na stol, te pročita sve što je našla o svojim omiljenim Red Soxima kojima je dobro išlo ovoga rujna. Mora da je nešto i naglaspromrmljala jer, kad je konačno spustila stranicu sa statistikama u bejzbolu, svi muškarci za stolom buljili su u nju. »Unatoč svemu, dobro udaraju, ha?« upita je Kastor s oduševljenim osmijehom. »Imamo previše ozljeda, a sad nam fali i završni bacač, zar ne?« okrene se i Jazon prema Heleni, a onda pogleda Lucasa. »Okej, ti si pobijedio«, zagonetno mureče. »Hvala«, reče Lucas s mukom se osmjehujući. Zavalio se u naslon stolice i zatvorio oči, a Helena primijeti da mu se čelo orosilo znojem. Dotaknula mu je čelo kako bi provjerila ima li temperaturu, ali Jazon je već bio na nogama. Ja ću, Helena«, reče dolazeći oko stola. Jazon je pokušao podignuti Lucasa u naručje, ali Lucas mu to nije dopustio. Umjesto toga, prebacio je ruku bratiću oko ramena i dopustio da mu pomogne osoviti se na noge. »Samo do stepenica, okej?« zamolio je Lucas, a Jazon mu je kimnuo. Činilo se da je veza među njima toliko jaka da im za komunikaciju ni ne trebaju riječi. Helena je vidjela kako Noel podiže ruke u zrak, u gesti nemoćne frustriranosti. »Pusti ga, neka sam vidi što mu odgovara«, reče nježno Kastor svojoj ženi.

Ona kimne glavom, kao da je to nešto što su prošli već milijun puta. Potom svu svoju pažnju ponovno usmjeri na ostatke od doručka po stolu. »Hektore! Tvoj je red da očistiš stol!«

Helena je zapazila da je Noel, kad se naljuti, sklona taj bijes usmjeritinajrazboritije što je mogla. Trebala se dobro izgalamiti, ali ne na Lucasa jer jeozlijeđen, a ni na Jazona koji upravo pomaže Lucasu, pa se okomila na prvog sljedećeg. Istu stvar napravila je i jutros kad se Helena budila – njoj se obraćala blagim glasom, a onda se izderala na Hektora. Siroti Hektor je, izgleda, već bio naviknut da Noel svoje frustracije istresa na njemu, a po načinu na koji se, vrteći glavom, odšuljao u kuhinju, Helena je stekla dojam da joj je baš on najdraža »vreća za boksanje« otkako se Lucas ozlijedio. Na trenutak joj ga je gotovo bilo žao, alikad je vidjela kakvim zabrinutim pogledom Noel ispraća svaki bolni Lucasov korak iz kuhinje, nije ju ni malo krivila zbog takvog ponašanja.

Na izlasku iz prostorije Lucas zastane. »Tata?« zovne ga ne okrećući posve glavu. »Helena ima neka pitanja.« Kastor, koji je još sjedio na čelu stola, na trenutak se činio veoma zamišljenim, a onda ustao. »Mislio sam da bi mogla imati«, reče on, ljubazno se osmjehujući Heleni. »Bi li mi se pridružila u mojoj radnoj sobi?« Kastor je povede u mirni, udaljeni dio prostrane kuće, u poluraspakiranu radnu sobu sa spektakularnim pogledom na ocean. Kožnati naslonjači i kutije pune knjiga, s naslovima na desetcima različitih jezika, borile su se na podu za svoj dio prostora s umotanim tepisima i neovješenim slikama. Dva velika radna stolastajala su sučelice, svaki uz nasuprotni zid sobe. I jedan i drugi već su bili zatrpani različitim papirima, omotnicama i kojekakvim sitnicama.

Uzduž stražnjega zida protezao se niz dvokrilnih vrata koja su se otvarala naunutarnje dvorište obrubljeno plažom. Ispred vrata stajale su dvije sofe i jednavelika fotelja, okrenute jedna prema drugoj. U prevelikoj fotelji sjedila je Kasandra i čitala knjigu koju je odložila kad su Helena i Kastor ušli. Helena je očekivala da će ustati i otići ili barem da će je otac zamoliti da ode, ali nakon nekoliko trenutaka bilo je jasno kako je Kasandra ovdjebaš čekala da Helena i Kastor porazgovaraju. Odakle je Kasandra znala da će do tog razgovora doći, Heleni nije bilo jasno, ali Kastor se nije činio iznenadenim.

Kastor ponudi Heleni mjesto na jednoj od sofa i potom sam sjedne nadrugu. Pogledao je Kasandru, koja je u svojoj golemoj fotelji djelovala kao patuljak,i počeo govoriti. »Koliko znaš o grčkoj mitologije?« upitao ju je.

»Mislite, Trojanski rat i te stvari?« odgovorila je Helena. Kad je Kastorkimnuo, slegnula je ramenima. »Znam nešto malo. Kraljica po imenu Helena

ostavila je svog muža i pobjegla s trojanskim princem Parisom. Onda je za njomdošao njezin muž s tisuću brodova punih grčkih vojnika i tako je počeo dugotrajni rat. Bilo je nešto s drvenim konjem ... i to je otprilike to.« Helenino lice odavalo jezbunjenost. »Zapravo nikad nisam pročitala tu knjigu.«

»Pa, nije baš tako sve počelo. Ali, dovoljno za početak«, reče Kasandra dodajući Heleni knjigu koju je maloprije čitala. Bila je to antologija koja je sadržavala i Ilijadu i Odiseju. »Slobodno je zadrži. Imamo dosta istih primjeraka«, reče s kiselim osmjehom.

Koliko je Helena primijetila, bio je to prvi Kasandrin pokušaj da se našali snjom, pa se prisilila uzvratiti joj osmijeh. »Prilično sam siguran da ti je moj sin već rekao kako smo mi potomci poznatih grčkih bogova«, započne Kastor. Kad se Helena namrštila, on dobroćudno kimne glavom. »Pretpostavljam da to nije baš lako prihvatiti, ali moraš shvatiti daje Homer bio povjesničar te da su Ilijada i Odiseja govorile o stvarnom ratu koji se odigravao prije više tisuća godina. Većina antičkih mitova i velikih drama zasniva se na stvarnim osobama. Bogovi su stvarni i imali su djecu sa smrtnicima.Poluljudi, polubogovi. Mi smo njihovi potomci. Njihovi Scioni.« »Okej«, reče Helena, nasmije se te primijeti kako joj smijeh zvuči frustrirano. »Recimo da vam vjerujem i recimo da se sve to stvarno dogodilo.Bogovi su imali bebe s ljudima? Dobro. Ali zar se ne bi sva ta magija ili božanskostili što već jest, do danas već isprala i istrošila? Sve je to bilo jako davno.« »Darovi se ne troše«, odgovori Kasandra. »Neki Scioni su jači od drugih, neki pak imaju širi spektar moći, ali snaga tih moći ne ovisi o tome koliko su jaki bili njihovi roditelji.«

Kastor potvrdno kimne i nastavi pojašnjavati. »Primjerice, moja žena je u potpunosti smrtnica, ali oba naša djeteta jača su od mene. A ja sam veoma jak«, reče bez razmetljivosti. »Mi mislimo da to ima neke veze s činjenicom da su bogovi besmrtni. Njihova moć ne blijedi, pa tako ne blijede ni talenti koje su nam darovali, bez obzira kolike generacije prošle. U stvari...« započeo je, ali zastane gledajući u Kasandru. »Mi bivamo sve jači i svaka sljedeća generacija Sciona obdarena je sa sve više talenata. No, i dalje postoje određene dvojbe u vezi s odgovorom zašto je tome tako«, završi Kasandra. »Okej«, reče Helena uglavnom sama sebi. »Znala sam da mora da sam nešto drugo, a ne normalan čovjek. Zapravo, pravo je olakšanje doznati da sam to što kažete, a ne neka grozota. Ali mogu li vas pitati još nešto? Što su Furije? I kako toda nas više ne gnjave?«

Ovo je pitanje izazvalo dugu pauzu. Kasandra i Kastor su se pogledali kao dapokušavaju jedno drugome pročitati misli prije no što je Kasandra počela govoriti.

»Nismo još sigurni zašto su otišle. U prošlosti govorkalo se o jednom paruSciona, obično su spominjani kao muškarac i žena, koji su otkrili način da budu zajedno, a da pritom ne vide Furije, ali te glasine nikad nisu dokazane. Koliko mi sasigurnošću možemo reći, ti i Lucas ste prvi kojima je to uspjelo. Mislim da to ima nekakve veze sa spašavanjem života. Mislim da ste nekako uspjeli spasiti jednodrugo, i to vas je oslobodilo kruga osvete, ali ne mogu to pouzdano tvrditi«, reče ona. Heleni pred očima proleti slika Lucasa u suhoj zemlji – slijepog i izgubljenog, nesposobnog da se digne s koljena. Silom je potisnula tu jezivu sliku.

»Krug osvete?« upita Helena. Kastor primijeti njezinu zbunjenost.»Trojanski rat bio je dugotrajan i palo je mnogo žrtava. Bio je to najgori rat

koji je svijet dotad vidio, i počinjen su mnogi grijesi. Nitko ne zna odakle su se pojavile Furije; sve što znamo jest da su počele opsjedati našu vrstu nakon što je taj rat završio. Počelo je u Agamemnonovoj obitelji, ali kako je vrijeme prolazilo, to se proširilo na sve četiri velike kuće i usmjerilo ih na medusobne sukobe. S godinama se razvilo u krunu zavadu koja nas je ostavila u stanju u kojem smo sad... i u kojem se svaka kuća do smrti bori protiv ostalih kuća.« Helena se prisjeti priče o Orestu i kako je bio prisiljen ubiti vlastitu majku da bi osvetio oca, Agamemnona, koji je ubio njegovu sestru. I dalje ju je strašnopogađala strahovita nepravda te priče, to što su Furije stvorile situaciju u kojoj nema pobjednika i u kojoj svi na kraju završe mrtvi. »Kućama zovemo četiri različite krvne linije Sciona«, umiješa se Kasandra vidjevši kako se Helena mršti. »U staroj Grčkoj to su bile kraljevske kuće.« »Dakle, želiš li time reći da smo mi Grci?« upita Helena nastojeći iz svoje glave odagnati jadnoga Oresta i pratiti razgovor.

Kastor se nasmiješi. »Mi sebe više ne smatramo ni Grcima ni Trojancima,nego pripadnicima četiriju različitih kuća koje su osnovala četiri različita boga. Nije nam važno tko je bio Grk, a tko Trojanac. Taj rat je davno završio«, tiho reče. »A Furije su sve otada ostale naše prokletstvo.« »One tjeraju pripadnike suprotstavljenih kuća da jedni druge ubijaju kako bi otplatili dug u krvi koji dugujemo svojim precima. To je začarani krug. Krv za krv za još više krvi«, prošapće Kasandra, a Helena se strese od praznog sjaja u njezinim očima.

»Taj dio mi je poznat. Orest je morao ubiti svoju majku jer je ona ubilanjegova oca, jer je on ubio njihovu kćer«, reče Helena. »Ali ja sam čitala te drame i one imaju sretan kraj. Apolon je nagovorio Furije da oproste Orestu.«

»Taj dio je potpuna izmišljotina«, odgovori Kastor odmahujući glavom. »Furije nikad ne opraštaju i nikad ne zaboravljaju.« »Dakle, uglavnom, naše obitelji se međusobno ubijaju još od Trojanskog rata?« upita Helena. »Vjerojatno nas nije puno ostalo.« »I nije. Kuća kojoj pripada naša obitelj naziva se Kućom Tebe. Smatralo se kako je to jedina preostala kuća – sve dok nas Furije nisu dovele do tebe, naravno«, odgovori Kastor. »Iz koje sam ja kuće?« »Nećemo to doznati sve dok ne saznamo tko je bila tvoja majka«, reče Kasandra. »Zvala se Beth Smith«, reče Helen, nadajući se da je Lucas bio u krivu i da bi je se njegov otac mogao nekako sjetiti. Ali Kastor je samo odmahnuo glavom. »Tko god da je bila, očito je tebi i tvom ocu rekla lažno ime kako bi vas zaštitila. Ti svakako izgledaš kao netko koga sam poznavao, ali Scioni često ne prenose na potomke svoje vanjske karakteristike, barem ne onako kako to čine obični smrtnici«, nevoljko objasni Kastor dok se meškoljio u svojoj sofi. »Na primjer, Lucas uopće ne nalikuje meni – čak ne izgleda ni kao tipičan Apolonov sin, poput mene ili mog brata. Mi Scioni smo napola ljudi, napola arhetipovi, i izgledponekog od nas svako toliko ima više veze s povijesnom osobom čiji su mu život Sudenice odredile da utjelovi, nego s time kako su izgledali njegovi ili njeziniroditelji.« »I, sličim li ja na nekoga?« upita Helena. »Ne želimo brzati sa zaključcima. Možda imaš kakve fotografije ili kakvu videosnimku svoje majke? U tom slučaju bismo mogli utvrditi tko je ona bila«, nestrpljivo izgovori Kastor kao da su sad već blizu rješenja velike zagonetke koja ih muči.

»Ništa. Nikavih slika«, odgovori Helena bezizražajno.Kasandra oštro izdahne i kimne nekoj misli koja joj se vrzmala po glavi.»Zato da te zaštiti, vjerojatno. Zbog toga što je prekinula sve veze s tobom i

pobrinula se da odrasteš na otočiću s vrlo ograničenim krugom prijatelja, manja je bila i vjerojatnost da će te otkriti rivalska kuća«, primijeti Kasandra, kao detektiv koji povezuje sve niti priče. »Očito, to baš i nije funkcioniralo«, naruga se Helena.

»Zapravo jest, na dosta dugo vremena, ali Furije ionako ne bi dopustile dapotraje vječno«, tiho će Kastor. »Helena provuče svoj medaljon preko lančića i pokaže ga Kastoru i Kasandri. »To je jedino što imam od nje. Komadić nakita. Možda za vas ima neko značenje?« napeto upita.

Dio nje uvijek se nadao da je ta ogrlica važna – da će možda jednoga dana odgovoriti na sva njezina pitanja. U svojim najluđim sanjarenjima zamišljala je kako je to talisman koji će je jednom dovesti do majke. Kasandra i Kastor pomno su proučili medaljon u obliku srca, ali nije bilo ništa posebno u vezi s njim. »Veoma je lijep«, ljubazno reče Kasandra. Je li tako da jest? Ali to je iz Tiffanyja, pa vjerojatno postoje tisuće sličnih. Samo što je meni to jedino što imam«, izusti Helena, nehotice previše iskreno.»Moj tata kaže da je sigurno dugo planirala otići jer su, dokje shvatio da je nema, nestale sve zajedničke fotografije. Nije ostavila ni jednu. Odnijela je čak i one za koje joj tata nije ni rekao da ih je snimio.« Helena naglo ustane i stane besciljno koračati po sobi. Otišla je do zadnjeg kuta biblioteke, pregledavajući knjige koje je obitelj Delos zajedno prikupila, i sav taj antikni namještaj koji su vjerojatno prenosili s koljena na koljeno, iz jednegeneracije na drugu. Bilo je to obiteljsko naslijeđe koje je Heleni bilo uskraćeno i osjećala je veliki gubitak zbog toga što ne zna gdje joj je majka ili odakle je uopće došla. No, istovremeno je osjećala da joj to neznanje pruža neke mogućnosti. »Vaša obitelj je čvrsto povezana, to se vidi. Vi uvijek znate gdje se nalazi svaki od vas. Ali moja majka je napravila nešto drastično, zar ne? Pobjegla je.« Helena se mučila pronaći prave riječi koje bi uobličile njezine misli, i na kraju odluči da je najbolje postaviti pitanje. »Zašto ste tako sigurni da je Kuća Tebe jedina preostala kuća? Kako to uopće možete znati?« »Jako dobro pazimo na svoj broj, Helena«, reče Kasandra. »Da, ali kako možete biti sigurni?« »To je barbarski«, reče Kastor, odmahujući glavom. Kad ga je Helena upitno pogledala, nastavi: »Kad jedan polubog ubije drugog iz rivalske kuće, za tog se junaka održi tradicionalna proslava zvana Trijumf. To se smatra velikom čašću.« »Ali to ne znači da je moja majka mrtva. Možda je samo nestala! Pa, vi neznate ni tko je ona!« reče Helena. Nekoliko suza otkotrlja joj se na majicu. »Činjenica da ti postojiš dokazuje da je sve moguće«, reče Kasandra. Ali nije mogla pogledati Heleni u oči. »Otprilike u vrijeme tvojeg rođenja, kuće su prolazile kroz razdoblje intenzivnih borbi, za koje se mislilo da predstavljaju konačni obračun. Bilo je mnogo mrtvih«, reče Kastor spuštene glave promatrajući svoje ruke, kao da misli da će na njima pronaći krv. Helena okrene leđa Kastoru i Kasandri i pokuša zaustaviti suze fokusirajući se na disanje, ali svejedno joj je trebalo nekoliko trenutaka kako bi se uvjerila daneće početi naglas plakati. Nije znala zašto je toliko uznemirena. Uvijek je mislila da mrzi svoju majku.

»Helena, shvaćamo da ti možda treba malo vremena prije nego što nastavimo. Mnogo je toga o čemu još trebamo razgovarati, ali mi ne odlazimo nikamo i ovaj razgovor možemo završiti kad budeš spremna. U meduvremenu,molim te shvati da ti mi zaista želimo pomoći«, reče Kastor nježno s drugoga kraja sobe. Helena ih je čula kako ustaju i odlaze, ali nije smogla snage da se okrene i pozdravi ih. Kad su otišli, otvorila je velika dvokrilna vrata i izišla na dvorište premaplaži. Pogled na mirnu plažu i plavu vodu koja se sporo valja ublažio je oštricunjezinih emocija i prije nego što je toga postala svjesna, teškim je koracima vuklanoge niz plažu. »Jesi li dobro?« upita Lucas iza njezinih leđa. Helena samo kimne, nimalo iznenađena što se pojavio. Oboje su gledali daleko, niz plažu, promatrajući velikog čupavog psa kako, loveći valove, veselo skače po plićaku. Nakon kratkog vremena Lucas se pokrene i stane pokraj nje. »Sad mi je lakše«, reče Helena. Okrenula je glavu da ga pogleda. »Čitav život mislim kako me mama toliko mrzila da nije htjela da znam čak ni kako izgleda.«

Bolna grimasa zatamni Lucasovo lice, no Helena nastavi prije nego što ju jemogao prekinuti. »Ne mislim da je drevna krvna zavada osobito dobra stvar, aliako ništa drugo, barem postoji razlog zbog kojeg me ostavila. Do sada nisam imalaništa ni slično razlogu.«

»Ona bi još mogla biti živa, znaš«, inzistirao je Lucas. »Bez obzira na to štomisle Kas i moj tata.«

»Još ne znam što bih mislila o tome«, iskreno odgovori Helena. »Kate mi jemama mnogo više nego što mi je Beth, kako se već zvala, ikad bila. Vjerujem da ću znati što da mislim o svemu tome tek kad otkrijem istinu. Čitavu istinu.« »To ima smisla«, odgovori Lucas, smiješeći se prema moru prije no što mu je nadošla neka druga misao zbog koje je spustio glavu. »Barem za sada, hoću reći.« Stisnuo joj je prste i Helena pogleda dolje, konačno primjećujući da su se, dokje bila zadubljena u svoje misli, opet primili za ruke. Nije znala tko je od njihdvoje uspostavio ovu novu naviku, ali shvaćala je da bi joj bilo gotovo nemoguće prestati s tim. Nikad se do sada s dečkom nije držala za ruke, i trebalo joj je biti barem malo neugodno, ali nije. Činilo joj se da je dodirivati ga najprirodnija stvar na svijetu. Ta je misao natjera da zatrese glavom od čuđenja. Pogleda ga u lice i shvati kako i on promatra njihove ruke i vjerojatno misli isto što i ona. »Hoćeš li malo sjesti?« upita ga, odjednom svjesna da je zadnji put kad ga je vidjela nije mogao hodati bez Jazonove pomoći.

»Ne. Ali ne bi mi smetalo da još nešto prigrizemo.« Rastreseno je prekoramena pogledao na kuću.

»Ni meni. Bože, postala sam prava izjelica!« reče Helena, još uvijek se čudeći samoj sebi. »Ma daj. Tijekom liječenja nisi ništa jela satima«, reče odvodeći je sa žala. »Znaš, da nije onog stravičnog bola, mislim da bi mi se to liječenje moglo početi i sviđati. Ljudi te nose okolo na rukama i stalno te hrane. Kao da si opet beba, jedino što si dovoljno velik da to znaš cijeniti.«

»Ali ipak nije toliko zabavno kad moraš na zahod.« »Stvarno nije! Pogotovo ako si okružen strancima«, reče Helena, očekujući da se Lucas nasmije ili nabaci neku dosjetku, ali on nije učinio ni jedno ni drugo. »Mi tebi nismo stranci«, tiho je odgovorio, usporavajući hod tako da je može pogledati u oči.

»No, dobro, više niste«, pristane ona. Osjeti kako joj žalci rumenila grijuobraze i morala je spustiti glavu. Oči su mu bile tako iskrene i plave da je Helena osjetila kako će, ako odmah ne skloni pogled, jednostavno zaglaviti i neće ih nikad moći prestati promatrati. Vraćali su se držeći se za ruke. Kad su se približili kući, Helena primijeti kako ih Kasandra promatra s jednog od balkona na drugom katu. Nije izgledala sretno.

Kad su ušli u kuhinju, zatekli su Noel u velikom poslu nad nekih pet-šestlonaca i tava. Smjestila ih je za stol i pred njih stavila zdjelice sladoleda, keksa,raznih oraščića i umak od karamele te im rekla da su dovoljno jaki da si sami naprave proklete kupove od sladoleda, pa se vratila svom kompliciranom pečenju veličine vola koje je pokušavala ugurati natrag u pećnicu. Nakon dekadentnog predjela, koje je i ostatak obitelji namamilo da dođu u kuhinju i pokvare si apetit, Noel je svima objavila da sad mogu mirno i ostati za stolom jer će večera biti gotova za dvadesetak minuta. Ja ne mogu. Moram kući«, prizna Helena razočaranim tonom, gurkajući nekoliko raskvašenih oraščića po dnu svoje zdjelice.

»Koješta. Ne ideš ti nikamo«, ispali Lucas. »Ne, stvarno. Moram kući, moram uzeti džip i pokupiti Kate i tatu na aerodromu.« »To umjesto tebe može obaviti netko od nas«, reče Arijadna ustajući sa stolca s Helenine desne strane. »Sjedi, Arijadna, ti si još iscrpljena od liječenja. I nemoj misliti da ćeš tom šminkom na obrazima prevariti mene«, reče Pandora, sinuvši očima i vragolasto priprijetivši prstom, zbog čega su njezine narukvice zveckavo zaplesale. »Stvarno bih voljela otići i upoznati tvog tatu, Helena.« »Ne, ne, nikako!« reče Helena malo previše energično, pa se zaustavi i

nastavi malo mirnije. »Moj tata nema pojma o svemu ovome. Molim te. Stvarno jelijepo od tebe što si se ponudila, ali jako bih cijenila da me samo odvezeš do mojekuće.« Nije se usudila dignuti oči, ali bila je svjesna da svi oko nje razmjenjuju značajne poglede. Arijadna stavi svoju ruku na Heleninu i zausti nešto, ali Lucas progovori prije. »Ja ću te odvesti«, reče ustajući sa svojeg mjesta i povlačeći Helenu za ruku. »Idemo.« »Nisi još u stanju putovati«, reče Noel odmahujući glavom, ali Lucas je već hodao prema njoj i prepredeno se smiješio. »Pa vozim je kući, neću letjeti do tamo«, reče naglo grabeći rukama svoju mamu, tako brzo da se nije stigla ni pomaknuti, i ljubeći je u vrh glave uz pretjerane zvukove cmoktanja. Sve to Noel nije moglo osobito goditi, ali joj je bilodovoljno zabavno da se naglas nasmije i prizna kako je Lucas dovoljno jak da vozi. Helena se pokušala svakome ponaosob srdačno zahvaliti, ali Lucas je proizveo nekakav groktavi zvuk, zgrabio je za ruku i odvukao kroz prostorijugovoreći: »Da, da, dirljivo. Ionako se sutra vraćaš ovamo.« »Molim?« reče Helena preneraženo dok ju je Lucas vukao kroz kuhinjska vrata koja su vodila prema velikoj garaži punoj skupih automobila. Strpao ju je umali, klasični mercedes s otvorenim krovom i upalio auto u istom trenutku u kojem je tresnuo vrata za sobom. »Vraćaš se ovamo sutra popodne«, reče, konačno odgovarajući na njezino pitanje dokje kretao i već jurio sa svog imanja prema cesti Milestone. »Ne mogu. Moram na trčanje«, podsjeti ga Helena. »I ja imam nogomet. Dovest ću te ovamo kad budemo oboje gotovi. A mogu te pokupiti ujutro i odvesti u školu ako nemaš ništa protiv.«

»Mislila sam da su ti zabranila da se baviš sportom.« »To je uglavnom sređeno«, reče široko se nacerivši. »Gle, reći ću ti samo da sam vidio kako izgleda nogometna ekipa. I vjeruj mi, oni stvarno trebaju moje rođake i mene.«

»Sad bih se vjerojatno trebala uvrijediti jer i ja sam vidjela nogometnuekipu«, reče Helena oponašajući njegov osmijeh. »Ali bez obzira na to, ne mogu svratiti sutra poslijepodne. Ponedjeljkom predvečer radim.« »Onda u utorak«, reče Lucas. »Ne mogu. Moram kuhati večeru za tatu«, brzo odgovori Helena. »Pa, neka dode i on. Moja mama ga želi upoznati«, reče Lucas glasom u kojem se sad osjećala nesigurnost. Iskosa pogleda Helenu.

»Zar ne želiš svratiti?« »Nije stvar u tome«, reče ona. Osjećala se zbunjeno i nezadovoljno, a da ni

sama nije znala zašto. »Tata me neće pustiti, okej?« Helena je okrenula glavu i zagledala se u igralište za golf koje je promicalo sa strane. Osjetila je kako ju jeLucas uzeo za ruku i lagano je protresao kako bi je naveo da ga pogleda. »Ako ti to ne želiš, nitko neće tvome tati reći ništa o tebi«, reče on pogledavajući čas nju, čas cestu pred sobom. »Nije to. Ne pušta me da izlazim tijekom tjedna, zbog škole«, reče ona gledajući ga, ali on se sad mrštio i zurio ravno pred sebe, u cestu. Kako su minute prolazile, Helena je mogla osjetiti da njegovo raspoloženje postaje sve gore. »Ne. To tako neće moći«, odjednom reče Lucas, nagazi kočnicu i zaustavi auto na odmorištu kraj ceste, okrećući se licem prema Heleni. Kad je ugledao Helenino zaprepašteno lice, duboko je udahnuo kako bi se smirio prije nego štozapočne govoriti. »Ne znam je li ti to moj tata objasnio, ali različite kuće su potomci različitih bogova«, krenuo je. »Da, rekao je tako nešto«, tiho je odgovorila. Osjećala se kao klinka u ravnateljevu uredu, a nije znala ni zašto. Pokušao joj se nasmiješiti, ali odustane. »Kuća moje obitelji, Kuća Tebe, pripada potomcima Apolona. On je prvenstveno poznat kao bog svjetla, ali takoder je bog glazbe, liječenja i istine.Lažoznalci – Scioni koji mogu osjetiti laž – veoma su rijetki, alija sam jedan od njih.Uvijek prepoznam laž kad je čujem, a ako dolazi od nekog tko mi je blizak, uopće je ne mogu podnijeti. Tako da meni ne možeš lagati, Helena. Nikada. Ako mi ne želišreći istinu, molim te, i to zbog mene, radije nemoj izgovoriti baš ništa«, zamolio ju je.

»Zar te to boli?« upita ga ona znatiželjno. »Pokušao sam Jazu objasniti kakav je to osjećaj, ali nikad ga nisam uspio točno opisati. To je skoro poput onog osjećaja koji imaš kad izgubiš nešto što ti je važno, i ne možeš to pronaći, samo puno gore. Što se dulje laž zadržava u zraku, ja postajem sve ludi od potrebe da pronadem istinu. Kopat ću i kopati ...«

»Samo mi treba malo vremena da se prilagodim«, brzo mu prizna Helena.»Nisam spremna tati govoriti ništa o sebi, ni o svojoj mami, jer ne znam koliko biga to pogodilo. Da ti iskreno kažem, ne znam hoću li mu to ikada reći. Ali znam da mi treba koja minuta da se na sve ovo naviknem. To jest, barem nekoliko dana.«

Lucasovo lice se opusti i on odahne.»Zašto to nisi odmah rekla?«»Zato što je to previše ... previše ...« glas joj zamre jer zapravo nije znala

zbog čega je to bilo tako teško. »Previše otvoreno. Kao kad si gol«, reče Lucas umjesto nje. Helena skrušeno kimne. »E, pa žao mi je. Sa mnom moraš biti ili iskrena ili šutjeti.« Maknuo je nogus kočnice, ubacio u brzinu i ponovno se uključio u promet.

Čim je pomaknuo ruku s mjenjača, nježno je primio njezinu ruku i stavio je, skupa s vlastitom, na svoje bedro, a kad ga je mrak, što se polako spuštao,natjerao da upali svjetla, radije je zbog toga pridržao volan koljenom nego daispusti njezinu ruku.

Lucas je zaustavio auto iza Prasca na Heleninu kolnom prilazu, pa ugasiosvjetla i motor. »Ostani ovdje na trenutak«, reče prije nego što je iskočio iz auta i nestao iza kuće. Helena je istezala vrat da ga potraži pogledom dok je čekala, ali ništa nije čula – čak ni zvuk njegovih koraka. Iživcirana što je samo tako nestao, izašla je iz auta i došla do Prasca kako bi dobila bolji pregled. Ugledala je svoju torbicu koja jeležala na zemlji iza zadnje gume. Ups. Pokupila je torbicu i iz nje izvadila mobitel.Imala je četrnaest propuštenih poziva.

Sjetila se da joj je torbica ispala na tlo kad je bila napadnuta i odjednom jeshvatila da njezin napadač nije bio Hektor Lucas, kako je bila pretpostavila protekle noći.

Sad kad je mogla tu situaciju sagledati bez Furija koje bi joj iskrivljavaleprosudbu, shvatila je da ju je prošle noći, dakle, netko drugi čekao pred kućom. Netko s tankim, jakim rukama – žena, pomislila je prisjetivši se mirisa kozmetike –zgrabila ju je s leđa, a onda ju je prestrašio dolazak Delosovih. Lucas je bio poslao Arijadnu i Jazona za njom, ali žena je sigurno pobjegla kad je nitko nije nispomenuo tijekom vikenda. U šoku zbog proteklih nekoliko dana, Helena jepotpuno zaboravila na taj napad. »Lucas?« zazvala ga je, odlazeći prema zasjenjenom, tamnom dijelu dvorišta uz bočnu stranu kuće. Predugo ga već nema. Začula je prigušen udarac iza sebe.

»Jesam ti rekao da ostaneš u autu?! To je zbog tvoje sigurnosti, Helena«,reče Lucas nezadovoljno. Okrenula se licem prema njemu, divlje gestikulirajući, još uvijek s mobitelom u ruci. »Ta žena! Ti tražiš onu ženu koja je zaskočila Kate i mene«, reče Helena, konačno sve povezujući. »I ona je Scion! Mora biti Scion!«

»Da, naravno da je ona ...« prekine je. »Ali slušaj me. Njih su dvije – dvijerazličite žene te traže, a mi još nismo uhvatili ni jednu.« Dvije trake automobilskog svjetla prijeđu preko kuće i prilaza. Automobil se zaustavljao. Lucas stane pred Helenu i bez teškoća pogleda kroz svjetla koja su nju zasljepljivala tako da nije mogla vidjeti tko je u autu. »Tvoj tata«, reče joj on. »Helena! Tu si! Gdje si cijelo vrijeme, dovraga?« Jerry je vikao izlazeći iz taksija i prije nego što je vozač potpuno stao. Bio je ljutit, kakav nije bio godinama. »Zvao sam te sto puta! Ti nikad ne kasniš! Mislio sam da ti se nešto dogodilo!« »Zašto si već tu?« zacvilila je Helena.

»Imali smo raniji let. Jesi li dobila ijednu od mojih poruka?« »Ja ...« Helena nije znala što bi rekla, držeći svoj mobitel zbunjeno u ruci. Znala je da odmah mora smisliti neku laž, a znala je i koliko slabo laže. Počela je paničariti. Lucas joj uzme mobitel iz ruke i Helena pritom začuje gotovo nečujno krckanje. »Njezin mobitel«, reče Lucas, pružajući Helenin mobitel njezinom tati kako bi se i sam uvjerio. Mobitel se potpuno raspao u Jerryjevim rukama.

»Došao sam ovamo vidjeti zašto mi se ne javlja na telefon, i upravo je bilatu, kraj auta, spremajući se da ode po vas.« Helena se otvorenih usta zabuljila u Lucasa, pitajući se kako netko tko od drugih traži potpunu iskrenost, sam može tako lako lagati. »Kako ti to samo uspijeva, Len?« upita Jerry potišteno promatrajući smrskani sendvič od plastike i mikročipova. »Ovo je bilo posve novo.« »Znam«, reče Helena malo previše suosjećajno. »Obično smeće, zar ne? Tako mi je žao, tata. Nisam imala pojma da dolaziš ranije. Stvarno.« »Ma, sve je u redu«, reče Jerry pomalo smeten sad kad više nije bio jako zabrinut. On i Helena nasmiješe se jedno drugome, i sve je već bilo oprošteno. Potom se Jerry okrene prema Lucasu. »Ti mi izgledaš poznato«, reče sumnjičavo, prvi put pokazujući da primjećuje Lucasa, ali i to da mu već ne vjeruje. Na trenutak je Helena mogla vidjeti Lucasa tatinim očima – srcelomno prezgodan mladić koji je bio naprosto predobro graden, preskupo odjeven i vozio predobar auto da bi se ikad svidio ijednom ocu. »Lucas Delos«, reče on pružajući ruku.

»Zar ti ne mrziš ovog malog?« otvoreno upita Jerry Helenu dok se rukovao sLucasom. Lucas se srdačno nasmije, a bio je to tako iskren, topao smijeh da mu se Jerry spontano pridružio. »To smo izgladili«, reče Helena.

»Jako dobro«, rekao je Jerry. Prošao je pokraj blistavog Lucasovaautomobila i vratio se do taksija kako bi platio račun i uzeo svoje torbe. »Ili možda nije«, dobaci preko ramena. Helena iskoristi trenutak i prevrne očima prema Lucasu, pokazujući na svoj mobitel. »Dobro, što je sad s tom ženom? Kako ćeš mi sad ispričati ostatak priče?« ljutito prošapće. »Upotrijebim li telefon iz kuhinje, tata će sve čuti.« »Oprosti«, prošapće Lucas dok su mu se oči smijale. »Nisam se sjetio ničega pametnijeg.« »Sutra«, upozori ga Helena. »Želim čitavu priču.« »Pokupit ću te pola sata ranije, pa možemo na kavu prije škole«, obeća Lucas.

»Što se zbiva?« sumnjičavo ih upita Jerry, vraćajući se do njih. »Lucas mora kući na večeru«, brzo reče Helena. Primijetila je da se Lucas trznuo na tu očitu laž, ali shvatio je što ona smjera. »Drago mi je što sam vas upoznao, gospodine Hamilton«, reče Lucas dok je mahao u znak pozdrava i kretao prema svom autu.

»Kvragu, stvarno bih volio da imaš barem prišteve. Ili neki problem sažlijezdama«, odgovori mu Jerry. »Tata!« frkne Helena, postiđena. »Laku noć, Lucas«, reče glasom punim isprike. »Laku noć, Helena«, odgovori joj on nježno, a oči su mu blistale. »Okej, sad je dosta. Upadaj u kuću, Helena«, reče Jerry nervozno se osmjehujući. Primi je za ramena i okrene prema kući, čak je malo pogurnuvši prema vratima. »Mislim da bi mi se više sviđalo kad bi ga opet malo mrzila.« Helena začuje kako se Lucas smije sam sebi dok je palio automobilski motor. Taj topli zvuk i njoj je izmamio osmijeh.

Lucas se polako vozio od Helenine strane otoka prema svojoj kući. Trebalo mu je vremena da razmisli i ponovno ovlada svojim osjećajima prije nego što stane pred vlastitu obitelj. Znao je da mu to neće baš puno pomoći. Kasandra i Jazon uvijek mogu dokučiti kako se on uistinu osjeća, a u ovom su trenutku na njega upravo hiperosjetljivi. Bili su zabrinuti za njega još od onog dana kada ju je vidio prvi put, uškolskom hodniku, a sada će se stvari samo pogoršati. Već su se pogoršale. Jazon će ga sigurno nagovarati da sjednu i nadugačko porazgovaraju, a Lucas za to nije imao strpljenja. Nije želio ničije sažaljenje, htio je samo da ga svi malo ostave na miru.

Lucas zaustavi auto u garaži i ostane sjediti u njemu još nekoliko minutanakon što je ugasio motor, pokušavajući smiriti emocije. U proteklih nekoliko dana osjećao je kao da su sve emocije u njemu potisnute i zbijene i da bi, samo kad bi podigao neki unutarnji poklopac, sve odjednom prsnule van poput konfeta izbožićne petarde. Prokleto je dobro znao da nije u stanju podnijeti susret s Kasandrom, ne u ovom trenutku, a znao je da ga ona vjerojatno čeka. Izašao je iz automobila, odšetao van te uzletio do prozora svoje spavaće sobe kako bi je izbjegao. Ali ona je naravno znala da će on učiniti baš to i već je sjedila na kauču u njegovoj sobi. Lucas se sam sebi potišteno nasmije dokje otvarao prozor. Trebao biveć znati da mu se ne isplati nadmudrivati sa svojom sestricom. »Ne želim razgovarati o tome, Kasi«, reče glasom za koji se nadao da zvuči

mirno, ali čvrsto. »Tu nažalost nemaš izbora«, odgovori mu tužno Kasandra.»Ne. Mi smo Scioni. Nema puno stvari oko kojih imamo izbora, zar ne?«

gorko joj odvrati dok je lebdeći ulazio kroz prozor i polako slijetao. Njegovo tijelo primilo je teret gravitacije i stopalima je dotaknuo pod

prebacujući se u tili čas iz leta u korak. »Dugo te nije bilo«, prigovori mu Kasandra.

»Malo sam se zadržao oko njezine kuće, pregledao sam susjedstvo u potrazi za kakvim ženskim tragovima«, reče ravnodušno, a pritom nije lagao.

»Rekla sam ti, nemaš razloga za brigu. Ona je na sigurnom još baremnekoliko sljedećih dana«, reče Kasandra odmahujući glavom. »Ali nisam sigurna da to mogu reći i za tebe.«

»Nisam je ni taknuo.«»Ali ne možeš se držati podalje od nje, zar ne?«

Bila je u pravu. Čak i dok su ga u njezinoj prisutnosti opsjedale Furije, on nijemogao izdržati da bude podalje od nje. Nije znao kako bi to opisao, imao je osjećaj kao da je biti odvojen od nje nešto potpuno pogrešno. »Ne moraš se brinuti. Neću je ni taknuti.« »To nije jedino oko čega se brinem«, započne ona upozoravajućim tonom.

Prekine je, umoran od njezinih dvosmislica. »Aha, svakako, ali to je neštooko čega se i ti svi ostali najviše brinete, Kasi«, reče on. Otkopčao je remenčić na svom satu i pažljivo ga položio na stolić pokraj kreveta. Nije želio pogledati sestri u lice i znao je da je to malo okrutno, ali nije si mogao pomoći. »To nije istina. I ti znaš da nije, je li tako?« upita ona, postajući odjednom opet samo njegova draga sestrica. Pogleda je i osjeti toplinu oko srca. Ona jenosila teži teret nego on, znao je. Ponekad bi njime ovladala ogorčenost, ali vjerovao je da Kasandra uvijek zna koliko je on voli i da također zna kako je neće prestati voljeti čak ni kad bi mu rekla da mora odustati od onoga što želi najviše na svijetu. Ni njoj ni njemu to nije olakšavalo stvari, ali njih ionako nikad nitko nijepitao što žele. »Zar je važno kako se tko od nas uopće osjeća«, promrmljao je. »Uzmem li Helenu, rat će iznova započeti. Nikakve želje tu ne mogu ništa promijeniti.«

»To ne znam«, odvrati Kasandra s dosta nesigurnosti. »Nisam još dovoljnojaka.« »Ali si prilično sigurna u to«, reče sjedajući na rub svog kreveta, odjednom osjećajući kako ga pritišću gravitacije dvaju planeta. »I nemoj se praviti da nisi jer čak ni ti ne možeš meni lagati.«

OSAM

Helena je provela narednih nekoliko sati naizmjence slušajući detalje s tatinog putovanja i uvjeravajući ga da joj Lucas nije dečko. Prilično je brzo shvatila kako je jedini način da zaustavi Jerryjevo zapitkivanje o Lucasu jest da ona njemu postavlja pitanja o Kate. Zapravo, stvarno ju je zanimalo što se zapravo događa izmedu njih dvoje. Jerry je stalno inzistirao na tome da on i Kate nikad nisu bili ništa više odprijatelja. Bila je razočarana što tata očito i dalje nosi teret povrijeđenosti koji mu je ostavila njezina majka, i željela je samo pobjeći gore u svoju sobu kako bi razmislila, ali morala je čekati da najprije završi večera. Do trenutka kad su pojeli, prepirući se oko toga koliko on smije posoliti hranu i razgovarajući o dućanu ona je bila toliko umorna da je skoro zaspala dokje sjedeći na rubu kade četkala zube. Sljedećeg jutra Helena je preskočila doručak, sama si spakirala užinu i doviknula pozdrav tati s izlaznih vrata prije no što se on spustio iz svoje spavaće sobe. Zazvao ju je kad je već uskočila u Lucasov auto, no ona se pravila da ga ne čuje. »Ne bismo li trebali vidjeti što želir pitao ju je Lucas. »Ne. Samo kreni«, reče pomalo nestrpljivo.

Lucas slegne ramenima i odveze auto upravo u trenutku kad je Jerry stigaodo izlaznih vrata. Helena mu mahne, ali znala je da će kasnije morati s njim razgovarati o toj maloj psini. I to detaljno. »Okej, ja sam još nov ovdje pa ne znam kafiće. Koje je mjesto dobro na ovoj strani otoka?« upita je Lucas. »Ha, možda News Store?« predloži Helena sliježući ramenima. »Ipak, ne vjerujem da bismo ondje imali prilike razgovarati u miru.« »Što misliš o ovom ovdje«, reče on zaustavljajući auto pokraj jednog brendiranog restorana koji su najčešće posjećivali turisti.

Helena se na njegov izbor malo lecnu, ali ipak pristane. Bilo je tu i drugih,manjih kafića i restorana koje su držali lokalni stanovnici, ali u njima je uglavnom poznavala sve zaposlenike. Za ovaj im je razgovor ipak trebalo privatnosti. Šutke su zajedno stajali u redu, čekajući da sjednu i započnu razgovor.

Helena se trudila ne zuriti u Lucasa, no to joj nije bilo lako. Divila se njegovojsamouvjerenosti na svakom mogućem mjestu, kao da se bilo gdje na svijetu osjeća ugodno kao u vlastitom dnevnom boravku. Pokušavala ga je motriti krajičkom oka, možda uhvatiti kako se premješta s noge na nogu ili nelagodno vrpolji, kao što to radi ona na javnom mjestu, ali nijeuočila ništa. Njega stvarno nije bilo briga gledaju li ga ljudi ili ne. Nije se podsvjesno ispričavao svijetu za to što postoji, kao što je ona činila pogrbljujući leđa, križajući ruke na prsima ili se igrajući ključevima. Helenu je u isti mah obeshrabrivalo i inspiriralo to njegovo držanje. Divila mu se što može samo stajati ine raditi ništa. Zbog čega je ona uvijek morala dizati ramena i spuštati glavu i stidjeti se jer zauzima više mjesta od drugih ljudi? I sama se malo uspravilapromatrajući ga. »Jesi se nagledala?« upita je, smiješeći se njezinom neskriveno zadivljenom pogledu. »Još nisam«, reče ona dok joj se istovjetan osmijeh razlijevao po licu.

»Drago mi je.« Čim su sjeli, Lucas je upita što želi znati, i Helena je morala razmisliti na trenutak. Nije bila posve sigurna. »Mislim da prvo želim znati – tko je ozlijedio Kate«, reče strepeći od odgovora. »Nemamo pojma«, odgovorio je i pritom zvučao vrlo iskreno. Heleni potone srce. Znala je još od prošle noći da Lucas, iako ne može podnijeti da mu netko laže, sam nema većih problema kad treba izgovoriti poneku neistinu.

»To nema smisla, Lucas«, odgovori pažljivo. »Tvoj otac mi je rekao da sam jajedina od ... naše vrste ... a da ne pripadam vašoj kući. Kako možete ne znati za dvije žene koje su, po toj logici, vaši srodnici?« Lucas kimne, pokazujući da shvaća zašto Helena sumnja u njegove riječi. »Kuća Tebe je veoma velika. Naša najuža obitelj – mi koji smo se preselili ovamo u Ameriku – samo je maleni, sićušni ogranak, ali glavni dio Kuće Tebe je mnogo, mnogo veći. Poznati su po imenu Stotinu Rođaka, mada ih je danas mnogo više, a vođa im je, ili bi se to tako moglo reći, moj stric Tantal«, reče on odsutno promatrajući svoju šalicu kave. »Moj tata zna svakoga iz svoje kuće po izgledu, ali ja ne, a on nije bio prisutan kad si napadnuta. Helena, ja imam toliko rođaka da za neke nikad nisam ni čuo, a kamoli ih vidio.«

»Ako je tvoj stric voda, zar ga ne možeš jednostavno nazvati i pitati koje meod tvojih rođakinja pokušavaju ubiti?« »Moguće je da ih je Tantal poslao«, mračno odgovori Lucas. »Ali ni u to nismo još posve sigurni. Moj stric Pelej – Hektorov, Arijadnin i Jazonov otac –

vratio se u Europu nakon prvog napada na tebe kako bi izvidio koliko Tantal zna otome.« Helena je na trenutak proučavala njegovo lice. Tako čvrstih i jasnih crta, s tim blistavim plavim očima. »Hoćeš reći, otišao je špijunirati ostatak svoje kuće«, reče Helena, iznenađena. On kimne. »Ali zašto bi tvoja obitelj prolazila sve to samo radi mene? Zahvalna sam vam na tome, ali ipak. Što mi još nisi rekao?«

Odlomio je komad svog kroasana i glasno uzdahnuo. »Stotinu Rođaka su svojevrstan kult. Oni vjeruju u nešto u što moja obitelj ne vjeruje, a oni u to vjeruju tako fanatično da su spremni za to ubiti. Zato smo napustili Španjolsku. Hektor ...« Lucas zašuti, a onda zatrese glavom kao da je želirazbistriti prije no što se usredotoči opet na Helenu.

»Stvar je u tome da si ti u velikoj opasnosti. Pratim te otkako sam te prvi putvidio, ali ne mogu paziti na tebe svake sekunde. Ako te ijedna od one dvije ženepronađe dok mene nema u blizini, one će te pokušati ubiti, a ti se još ne znaš sama obraniti.« »Pa, nije baš da sam se dosad trebala braniti«, reče Helena u nedoumica. »Mislim, ovo je Nantucket. Moj tata i ja češće zaboravimo nego što se sjetimo zaključati kućna vrata!«

»Ti si nama veoma važna. Mnogo važnija nego što bih ti to sada mogaoobjasniti«, reče Lucas naginjući se prema njoj i primajući je za ruke. »Znam da si rekla kako ti je potrebno nekoliko dana, i stvarno te ne želim uplašiti govoreći ti sve ovo odjednom, ali ti moraš početi trenirati s nama što prije možeš. Moja obitelj će te naučiti kako se boriti.«

»Misliš, nešto tipa džudo?« »Tako nešto«, reče Lucas s ohrabrujućim osmijehom. »Nemoj biti tako zabrinuta. Sa svojim talentima u tren oka ćeš razbijati sve u šesnaest.« »Kakvim talentima?« sumnjičavo upita Helena. »Ti stvarno ne znaš, je li tako?« začudi se on. »Hej, Luke, gdje si?« upita Zach ulazeći u kafić. Njegov široki osmijeh zaledi se istog trena kad je primijetio s kime Lucas sjedi. Iza njega su stajali još neki dečki iz nogometnog tima i svi su buljili, otvorenih usta, u neočekivani par.

»Hej, Zach. Pijemo kavu. A ti?« odgovori mu Lucas, nimalo zbunjen. Helenase nezgrapno nasmiješi i spusti kosu koja joj je bila zataknuta za uho kako bi sakrilalice. Lucas ispruži ruku preko stola i namjesti joj kosu natrag, iza. remena.

»Sve pet«, promrmlja Zach i gotovo se spotakne sam o sebe dok se okretaoprema izlazu, u nevjerici prelazeći očima s Helene na Lucasa i natrag. »Vidimo se ubrzo«, dovikne prije no što se pridružio drugim dečkima u redu. Helena se ugrizla za usnicu i zurila u svoju šalicu kave, trljajući rukom pod

stolom trbuh što neprimjetnije je mogla. Molim te, molim te, bez grčeva, pomislilaje. »Što ti je?« upita Lucas promatrajući je. »Ništa. Možemo li samo otići?« zamolila ga je, u očajničkoj želji da promijeni temu, iziđe van, propadne u zemlju ako je ikako moguće. »Svakako«, reče Lucas ustajući. Zabrinuto je pogleda. »Znam da ti nešto jest, Helena, i volio bih da mi kažeš istinu, ma kakva ona bila. Arijadna je još prijegodinu dana svima nama dečkima u obitelji održala lekciju o ženskim tegobama, znaš. A pod lekcijom mislim na batine.«

»Pa, onda joj dugujem uslugu, ali ipak nije to što misliš.« Helena ga zgrabi zaruku i povuče prema izlazu. Lucas na izlasku mahne Zachu. Zach mahne njemu, i dalje izgledajući nadureno. »Mislim da sam ti snizila rejting. Sori«, reče Helena kad su sjeli u mali srebrni mercedes. »O čemu govoriš?« upita Lucas vozeći u rikverc s parkirališta. »Pa, sad su nas Zach i svi oni dečki vidjeli zajedno«, reče ona takvim tonom kao da je značenje njezinih riječi posve očito. »I?« »Zach i Gretchen nisu baš ludi za mnom, što me u školi čini svojevrsnom antimaterijom popularnosti«, plaho objasni Helena. Lucasovo lice čitavo se pretvori u osmijeh i on je uhvati za ruku, ali morao ju je pustiti da promijeni brzinu. »Počet ću voziti automatik«, promrmlja za sebe i nastavi. »Misliš da si nepopularna? Pa jedva da sam stigao na otok, a već sam, u prvih sat vremena, čuo za prekrasnu, savršenu, božansku Helenu Hamilton. Znaš da te dečki tako zovu, zar ne?« Helena se izmakne njegovoj ruci koja je napipavajući tražila njezinu, ali on je na kraju ipak pronađe i stisne još čvršće.

»Prestani, Lucas. Meni ovo nije šala. I što ovo znači?« upita podižući njihove ruke s isprepletenim prstima. »Nemam pojma«, reče radoznalo nakrivivši glavu. »Ali osjećaj je dobar, zar ne? Gledaj, zašto mi ne kažeš što te za pravo muči u vezi s tim da nas vide zajedno? Zar te strah što će ljudi reći?«

»I da i ne. Ti to ne možeš shvatiti jer nisi dovoljno dugo ovdje, ali tipopularni ljudi mene stvarno imaju na piku. Neki od njih znaju i debelo pretjeratikako bi mi pokazali koliko me mrze. Ja se među njih nikad neću uklopiti.« »I nećeš«, reče on ozbiljno. »Kamo god odeš, svugdje ćeš biti drukčija, Helena. To je stvar vremena, moraš se samo na to naviknuti.« »Navikla sam! Imala sam čitav život da se na to naviknem!« vikne dok su

automobilom ulazili na školsko parkiralište. »Dobro. A sad prestani ludjeti i slušaj me malo. Ti dečki nisu buljili u nas zato što te mrze. Buljili su u nas jer im ne ide u glavu kako sam dovraga uspiouvjeriti curu koja me prošli tjedan htjela zadaviti da uđe u moj auto i popije sa mnom kavu.« »O, da. Na to sam zaboravila«, reče Helena gledajući u pod i izlazeći iz auta. Prebacila je torbu preko ramena. »A i ja bih to volio zaboraviti. I neću imati ništa protiv ako više nikad ne spomenemo da smo jedno drugo pokušavali ubiti«, tiho će Lucas. Ponovno je čvrsto primi za ruku i privuče je k sebi tako da su im se ramena dodirivala dok su ulazili u školu. Svi su ih gledali. S rubova hodnika u njih su zurila začuđena lica s otvorenim ustima, a razgovori su zamirali, samo zato da bi postali dvostruko glasniji čim bi Helena i Lucas prošli. Helena je pokušala izvući svoju ruku iz Lucasove, ali on joj isprva to nije dopustio. Naposljetku je popustio i shvatio da Helena nije samosramežljiva, nego da će dobiti napad panike.

»Lennie?« oprezno je zazove Claire. Helena se kratko nasmiješi Lucasu iokrene se u smjeru iz kojeg je dolazila Claire. »Gdje si čitavog vikenda?« upita Claire, bacajući sumnjičave poglede prema Lucasu.

»Jesi li me možda zvala?« upita Helena, zahvalna na toj izlici da se maloodmakne od Lucasa i, kako se ponadala, od svih tih znatiželjnih pogleda.

»Ne, samo pet puta. Što ti se dogodilo?« »Potrgao mi se mobitel«, ispriča se Helena. Potom se okrene Lucasu. »Moram svratiti do svog garderobnog ormarića prije sata razredne zajednice. Hvala na vožnji«, izvali. »Okej. Vidimo se onda kasnije«, reče on prihvaćajući njezinu odbijenicu najdostojanstvenije što je mogao. Nisu se od njega maknule ni tri koraka kad jeClaire zgrabi za ruku i brzo odvuče prema njihovim ormarićima.

»Ma što se to s vama zbiva?!« Claire je gotovo povikala. Helena joj da znakda se stiša, pa stane prtljati po svojoj šifri za otvaranje ormarića.

»Imali smo ozbiljan razgovor«, brzo ispali Helena. »Više se ne mrzimo.«»Razgovor? Aha, kako da ne. Sto posto su jezici radili, ali iz nekog razloga

mislim da se tu nije puno govorilo.« Claire je djelovala srdito, ali Helena seodjednom razljuti više od nje.

»Prestani, Claire! Tako je kako sam ti rekla! Imala sam stvarno zahtjevanvikend. Oprosti što te nisam nazvala sinoć, ali moj stari nije bio baš sretan što sam ga ostavila da se snalazi bez prijevoza na aerodromu.«

»Pa dobro, onda mi sad sve ispričaj!« odvrati Claire obrambenim tonom. »Uostalom, ne moraš ti meni ništa govoriti. Svi vide da ste ti i Lucas odjednompostali par.«

»Ne znam što smo, ali nije to nešto što bih mogla svesti pod jednostavnuetiketu kao što je 'par', okej?« Uzrujana, Helena preleti prstima preko svojihudžbenika i bilježnica i sjeti se da nije napisala ni jednu zadaću.

»Zašto ne možeš jednostavno biti iskrena sa mnom? Spavala si s njim«,optuži je Claire. U očima joj se vidjela povrijedenost. Heleni je bilo jasno da je ne može samo tako isključiti iz svojih zbivanja. »Iskreno? Jesam spavala s njim. Dva puta. Ali ne na onaj način na koji ti misliš«, iskreno joj objasni. Obgrli rukom Claireina ramena i zajedno krenu premaHergiejevoj učionici. »Nismo se čak ni poljubila.« »Ma koja glupost!« izlane Claire, zastajući kao ukopana nasred hodnika. »Pitaj ga sama. Sjedit ćeš u razredu s njim cijeli dan«, odgovori savršeno ozbiljna Helena. Zvonce je zazvonilo i morale su potrčati tih nekoliko koraka kako bi ušle u razred prije nego što Hergie zatvori vrata. Prijepodne je bilo užasno za Helenu. Nekoliko različitih učitelja priprijetilo joj je kaznom jer nije napisala domaću zadaću, a sve cure iz škole bjesnile su na nju jer ju je Lucas dovezao svojim autom. Helenini odnosi s curama u razredu oduvijeksu bili zategnuti. Godinama se i previše trudila biti ljubazna, ali je odustala kad jeshvatila da će se najbolje provući ispod radara ako drži glavu dolje i jezik za zubima.

A sad je sve to uzalud, kad su je svi vidjeli kako dolazi u školu s Lucasom.Prekoračila je nevidljivu crtu, prekršila primirje koje je uspostavila svojim odbijanjem da se natječe s drugima, i one su joj objavile rat. Čitavog dana Helena je primjećivala da, ako okrene glavu na bilo koju stranu, a da to nije prema ploči ili površini vlastitog stola, susreće neprijateljske poglede. Kako bi ih sve nadmašila, Gretchen je šaptala zlobne komentare o Heleni svakome tko ju je htio slušati.Claire je i dalje bila ozlojeđena. Helena nije mogla suspregnuti osmijeh kad je, prije ručka, ugledala Lucasa pokraj njegove garderobe. Činilo se da je on jedina osoba u čitavoj školi koja joj želi uzvratiti osmijeh. »Što, sad ti se opet sviđam, ha?« reče joj dok mu se približavala. »Daj, nemoj sad još i ti«, progunđa Helena. »Imam li možda na ledima natpis koji poručuje 'samo navali'?« »To su obični tračevi, Helena. Ne mogu nas povrijediti«, reče on, mudro odlučivši više je ne zadirkivati.

»Možda ne mogu povrijediti tebe«, promumlja Helena. Automatski je stavila

ruku na trbuh. Lucas je vidio tu kretnju i upravo ju je htio pitati što nije u redu, kadsu im se pridružili Hektor i Jazon. »Mama ti je tu«, reče Jazon Lucasu koji kimne kao da je to i očekivao. »U čemu je problem?« upita Helena.

»Nema problema. Sastajemo se s ravnateljem jer ga mama želi pokušatinagovoriti da nas vrati u nogometna tim«, objasni Lucas. »Igrat će na kartu 'smilujte se jadno] maloj ženi koja odgaja krpu gigantskih momaka', a onda će ga preklinjati da nas pusti neka na terenu mlatimo dečke iz drugih škola, umjesto jedni druge. A sve to na korist srednje škole Nantucket,naravno«, reče Jazon nacerivši se. »Nikad ne omane. Ona je pravi Einstein kad treba nekom nabiti osjećaj krivnje.« »Ali je li fer da vam dopuste igrati?« reče Helena mršteći se s neodobravanjem. »Mislim, sva trojica imate izvjesnu nedopuštenu prednost.« »Samo ti pričaj, zvijezdo trkaće staze«, pomalo zažareno odvrati Hektor. »Helena trči jer joj je potrebna stipendija za koledž«, reče Lucas, ispaljujući prema Hektoru pogled upozorenja. »A mi se sportom bavimo zato što se to od nasočekuje. Zapravo je jako dosadno jer se moramo čitavo vrijeme pretvarati da smo nepodnošljivo slabi i spori.« »I čitavo vrijeme pazimo da nekoga slučajno ne ozlijedimo«, doda Jazon snuždeno se smješkajući. »Prava je istina da bismo puno više voljeli mlatiti jedandrugog nego se praviti da mlatimo smrtnike, ali to ipak ne bi izgledalo nimalonormalno.« »Pa, sretno sa svim tim glumljenjem normalnosti«, živahno će Helena, iskoračivši u stranu kako bi Hektor i Jazon mogli proći. »Naći ću te poslije škole«, obeća joj Lucas polazeći za svojim rođacima. Osvrnuo se još jednom i dobacio joj zabrinuti pogled. Helena mu se pokušalanasmiješiti najbolje što je mogla, ali njezin je izraz bio toliko glumljen da se upitalamože li Lucas i u tome osjetiti laž. Helena se pogurenih leđa ušuljala u kafeteriju, u nadi da će se neopaženo provući kroz prostoriju punu ljudi. Vidjela je kako Gretchen nešto poluglasno govori u uho Amy Heart, a nakon toga se čitav stol cheerleadersica okrenuo ipočeo naglas smijati rugajući se Heleni. Heleni je predugo trebalo da dode k sebi i dok se uspjela orijentirati, već su svi u kafeteriji buljili u nju. Povukla se prema svom uobičajenom stolu za kojim su već sjedili Matt i Claire, sigurna u to da će se grčevi svaki čas pojaviti.

»Daj, molim te, uspravi se, ne mogu te gledati takvu!« zalaje Claire na nju.»Nema mi goreg nego kad se tako patetično pokušavaš stopiti s podom i postati nevidljiva i, kunem ti se, ako te još jednom ulovim da to radiš, stvarno ću ispaliti.«

Bila je to kap previše. Helena se okrene na peti i izjuri iz kafeterije. Pokušalaje pojesti svoju užinu sjedeći na umivaoniku u ženskom WC-u, ali mjesto radnje bilo je toliko nepoticajno za apetit da je nakon nekoliko zalogaja odustala odsendviča. Provukla se nekako kroz zadnja tri sata i praktički otrčala u žensku garderobu čim se oglasilo zadnje zvono, ali Claire je već bila ondje i čekala je. »Oprosti što sam vikala na tebe«, reče bojažljivo. Izgledala je toliko milo kad se ispričavala da joj Helena nije mogla ništa uzeti k srcu, a kamoli joj zamjeriti.

»Ma joj, zaboravi. Ponijela sam se kao mimozica, a da sam bila na tvommjestu, i ja bih se naljutila.« Kad su se presvukle, Helena prebaci ruku prekoClareina ramena i povede je van. »Samo jedna stvar i neću te više piliti dok god mi sama ne poželiš sve ispričati«, reče Claire dok su prolazile pokraj nogometnog igrališta. Helena nije imala strpljenja za još pitanja. »Nismo se ni poijubili, Smješka«, reče unaprijed prekidajući Claire. »Stvarno?« praktički poviče Claire. Helena kimne i zaigrano bokom gurne Claire.

»Stvarno-stvarno. Skoro sam ga jednom poljubila, ali rekao mi je nekalegnem i spavam.«

»Nema šanse!« vikne Claire. Helena je zgrabi i stavi joj dlan preko usta. »Daj, šuti, pa vidiš da je on tu«, reče pokazujući bradom prema njemu. »Rekla sam ti da ću ti reći ako se što dogodi. Ne pokušavam pred tobom skrivati tajne.«

Claire se lukavo osmjehne. »Ti uvijek imaš tajne. Ali nema veze. Ispričat ćeš mi kad budeš htjela«, reče strpljivo. Obgrli Helenu i pokuša je odignuti od zemlje, pokuša je srušiti hrvačkim potezom. Helena pristane na tu igru, pretvarajući se da ju je sićušna prijateljica nadjačala i obje se počnu valjati po podu od smijeha. Zabava je trajala samo trenutak. »Uzmite si sobu«, reče muški glas, očito zabavljen prizorom. »Samo ti sanjaj«, ispali Claire. »Čekaj. Kako ste se uspjeli stvoriti kraj nas?« Helena se prevrne na leđa, otpuhne s lica zapetljanu kosu, te ugleda Lucasa i Jazona kako stoje nad njima. »Vidjeli smo te da padaš pa smo potrčali«, reče joj Lucas, ignorirajući Claireino pitanje. »Hvala. Ona je malo divlja, znaš«, odgovori Helena, dopuštajući Claire da je prevrne još jednom prije no što je prihvatila Lucasovu ruku i ustala. »Sto pedeset i sedam centimetara čistog terora«, pohvali se Claire pružajući

ruku prema Jazonu, očekujući da joj on pomogne. Namjerno je prekrižio ruke preko prsa. »Što, toliko si visoka bez tih presmiješnih cipela?« reče on posprdno. »Mislim da sam se rodio veći.«

»Kladim se da jesi. Samo ta umišljena glava ti je bila metar, a ostalo je bilaguzica«, promrmlja Claire ustajući.

»Claire!« podvikne Helena šokirana. Lucasova ramena poskakivala su odsmijeha. Jazon se pravio da je dobro primio šalu, ali Helena je posumnjala da jeipak malo uvrijeden.

Helena je suspregnula vlastiti smijeh i blago uštipnula Claire za kaznu. Clairejaukne iz protesta, ističući da su niski udarci zabranjeni još otkako su imale deset godina, i upravo se spremala još nešto reći Jazonu kad trener pozove Delosove da se vrate na igralište. Helena je gledala za Lucasom dok je polako trčao prema nogometnom igralištu. Sunce je sjalo iznad njega i on joj se činio kao najljepši prizor koji je vidjela u životu. »Sranje. Kasnimo«, reče Claire te one ubrzaju korak i potrče, kako bi sustigle kolegice iz grupe, prema vrhu staze gdje ih je čekala Trenerica Tar sa svojim plastičnim podloškom za bilješke. Već je izvikivala početna vremena, pa su Helena i Claire samo nastavile trčati, te doviknule Trenerici kad su prošle ciljnu crtu. Trenerica je zapisala njihovo vrijeme nezadovoljno odmahujući glavom. »U drugom krugu mi duguješ čitavu minutu, Hamilton, zbog ovog kašnjenja!« vikne za njima.

»Naravno, Trenerice!« dovikne joj Helena pa spusti glas kako bi potihoukorila Claire. »Zašto si mu rekla ono?« upita je, još uvijek se osjećajući loše zbog Jazona. »Jer mi je to predstavljalo totalni užitak!« odgovori Claire ne ispričavajući se. »Meni je Jazon drag«, reče Helena, uviđajući da je doista tako. Uvijek je prema njoj bio ljubazan i činio joj se kao stvarno razuman dečko. »Ma daj, Claire. On je stvarno dobar tip, a ti si bila grozna prema njemu.«

»Pa naravno da ti je drag jer Jazon i jest drag prema svima. Osim premameni. Ti nemaš nastavu s nama pa ne znaš što mi radi. Svaki put kad imamodebatu, uvijek me nastoji ušutkati i namjerno će zauzeti poziciju suprotnu mojoj. Čak i kad se zapravo slaže sa mnom, on će mi se protiviti samo zato da bi izigravao đavoljeg odvjetnika.«

»A što misliš, zašto to radi?« upita Helena s malim osmijehom.»Pitala sam ga i znaš što mi je rekao?« nastavi Claire, sva zajapurena.

»Rekao je da se nitko u ovoj školi ne usuđuje biti protiv mene u debati, nitko osim njega, i da je za mene zapravo korisno da se konačno u životu malo pomučim!« »Kako se samo usuđuje poticati te na mišljenje«, reče Helena pretvarajući se da je užasnuta.

»Vjeruj mi, ne radi on meni uslugu. Samo pokušava dokazati da je pametnijiod mene.«

»I je li?«»Joj, ne znam. Možda. Lucas je pametniji od svih nas skupa i nema sumnje

da će on biti valediktorian. A tu je i Arijadna. Ona stvarno ima mozga, o da, ali mislim da bih nju mogla dobiti na bodovima. Vidjet ćemo što će biti«, reče Claire grizući donju usnicu.

Bila je duboko zabrinuta zbog tolike nove konkurencije, a Helena je nikadnije ni pitala kako joj je zasad s njima na nastavi. Zvučalo je kao da je Claire odustala od svog dugogodišnjeg sna da školu završi kao prva u klasi, a Helena je topropustila primijetiti.

»Bila sam užasna frendica zadnjih nekoliko dana, zar ne?« upita je Helena,odjednom zgrožena samom sobom. »Ne bih baš rekla užasna«, reče Claire s nakrivljenim osmijehom. »Ali ako hoćeš, možeš mi učiniti uslugu i tako se iskupiti.«

»Sve što želiš«, spremno odgovori Helena. »Ako bi mogla nekako zadržati Lucasa budnog i vrlo zaokupljenog čitave noći prije ispita ...« reče Claire, podižući ruke u obrambeni položaj kako bi dočekala Helenine glumljene udarce. »Ne znam zašto se toliko opireš, Len. Prvo, on je hebeno prekrasan. Drugo, toliko je hebeno prekrasan da se to mora računati dvaput. Treće, vidio je kako padaš i napustio trening zato da bi provjerio jesi li okej. To je, ono, valjda, čisto obožavanje.«

Helena nije znala kako bi joj odgovorila. Nije joj baš mogla objasniti da jeLucas dotrčao provjeriti je li okej jer je nekolicina njegovih rođaka čitavo vrijeme pokušava ubiti. Slika Kate kako leži onesviještena na prljavoj cesti bljesne uHeleninoj glavi i trbuh joj zatreperi. Kao i Kate, i Claire je u opasnosti već zbog toga što se druži s njom. »Moram ubrzati«, reče Helena s prizvukom hitnje, a Claire kimne. »Ajde, ajde. Pokaži Lucasu da te lijepe noge služe i nečem drugom, a ne samo da slini nad njima. Nazovi me kasnije!« reče veselo prije no što je Helena brže potrčala. Kad je bila dovoljno daleko od Claire, Helena glasno uzdahne, boreći se s vlastitim osjećajem krivnje. Nije znala što bi učinila da netko na bilo koji način povrijedi Claire. Ta ju je misao omela do te mjere da je zaboravila obuzdavati

brzinu i malo je nedostajalo da u vidno polje Trenerice Tar uleti puno, punoprerano. U zadnji tren se sjetila sakriti iza grmlja, pričekati da prođe nekoliko minuta, a onda ponovno potrčati, praveći se da je sprintala zadnjih stotinu metara. Svejedno je prva došla na cilj, naravno, a onda je morala još pola sata čekati da Lucas završi s treningom. Bude li je on i dalje vozio u školu ujutro, razmišljala je,morat će smisliti neko drugo rješenje kako bi poslije škole stigla i na posao. Čim je Helena ušla kroz prednja vrata trgovine News Store, Kate ju je počela u korak slijediti po dućanu sa zapanjenim izrazom lica. »Vau!« uspjela je izustiti Kate nakon nekoliko trenutaka zatečenosti. »On izgleda kao ... vau! Mogla bih u zatvor već zbog toga što mislim ovo što mislim.« »Kate!« vikne Helena, bacajući na nju rolu neraspakiranih salveta. »Mislila sam da si feministica!« »Kakve to veze ima s bilo čim?«

»Zar ne držiš stalno predavanja ljudima kako ne može biti stvarne jednakostiako jedan spol tretira drugi kao objekt?« »Da, ali kvragu!« reče Kate, hladeći si lice dlanom kao lepezom. »Kad sam ja bila tvojih godina, dečki su se trudili dokazati koliko su protiv establišmenta da su se svi natjecali tko će izgledati ružnije. Osjećam se opljačkano!« »Samo tako nastavi i reći ću tati da je dobio konkurenciju«, zadirkivala ju je Helena, ali ta šala nije postigla željeni učinak. Smijeh je zamro na Kateinim ustima i osmijeh joj se istopio s lica. »Mislim da bi njemu bilo svejedno«, reče i naglo promijeni temu. »Ali, nismo tu da pričamo o meni. Govorimo o tebi i Lucasu i o važnosti upotrebe prezervativa.«

Nakon nekoliko rundi nijekanja i poricanja te nekoliko stanki tijekom kojihsu poslužile kupce, Kate je konačno prihvatila činjenicu da je Helena još uvijek netaknuta kao prvi snijeg.

»Što mu je? Je li gej?« upita Kate. »Mislim, daj se pogledaj, Len.« »Nisam ga pitala, ali prilično sam sigurna da nije«, odgovori Helena i potom uzdahne. »Iskreno, ne znam što se zbiva.«

»Nema razloga požurivati stvari. I isto tako, ne daj da te itko natjera da seloše osjećaš ako i sama želiš pričekati. Ionako je slađe kad se malo čeka«, reče Kate s toplim osmijehom, mijenjajući temu na prvi znak nelagode kod Helene. Iako se činilo kako je Kate posve sigurna da će kad-tad ona i Lucas raditi i nešto više osim djevičanskog držanja za ruke, Helena odjednom u to nije bila toliko uvjerena. Onaj jedan put kad je pokušala poljubiti Lucasa, on joj je rekao neka sesmiri i spava. Usprkos svemu što su drugi pričali o njima, istina je bila da ona i Lucas nisu ništa više od prijatelja. Lucas može imati koga god poželi i ako je

reakcija koju je na njega imala Kate ikakav pokazatelj, tada njegov izbor uključuje i žene koje su odavno završile srednju školu.

Ta spoznaja nije nimalo pomogla Heleninu samopouzdanju. Znala je da seLucasu sviđa – pa vidjela je na koji je način gleda i slušala je kako mu Tupa srce kada je legla pokraj njega – ali iz nekog razloga Lucas, čini se, nije želio poduzeti baš ništa u vezi s tim. Izgleda li tako svako hodanje na početku ili ona nehotice radi nešto čime ga tjera od sebe? Još nikad nije imala dečka i stvarno nije imala pojma o tome što je »normalno«, a što nije. Nakon posla je otišla kući i natjerala se da prije spavanja napiše sve školske zadaće. Kad je konačno ugasila svjetlo, već je prošlo dva. Helena je bila mrtva umorna, ali svejedno nije mogla zaspati. Osjećala se kao da je nešto propustila ili kao da je možda nešto pogrešno razumjela. Lucas je očito volio biti pokraj nje i bio je prema njoj zaštitnički nastrojen, ali ni jedno ni drugo nije značilo da mu je privlačna. Možda jednostavno nije njegov tip. Možda čak ima djevojku tamo u Španjolskoj. Helena je zamislila tamnoputu sirenu, s dugim crnim kovrčama, maslinaste puti i sa seksi španjolskim naglaskom, kako čeka Lucasa da se vrati u Europu. Prevrnula se u krevetu i stavila jastuk preko glave, zavjetujući se samoj sebi da neće postati patetična jadnica koja trči za dečkom kojeg ne može imati. Manjkalo joj je još mnogo informacija o Lucasu, ali budući da je bio nov u školi, Helena će se morati malo strpjeti i vidjeti što može izvući od Arijadne – i učiniti to, barem se nada, ne previše očito.

DEVET

Samo nastavi tako podizati bradu i odvalit ću ti je s lica«, urlao je Hektor. Prilično je mnogo urlao u zadnjih sat i pol. Helena poslušno uvuče bradu i podigne šaku kako bi zaštitila lice. Držala je nisko težište i klizeći povlačila noge za slučaj da su na tlu prepreke koje mora maknuti s puta. Kružila je oko Hektora, motreći mu kukove ako skoči kako bi je srušio na strunjaču. Radila je sve što joj je govorio. Hektor šmrkne i udari je posred lica. Pala je na stražnjicu već deseti put te brzo pogledala gore prema njemu očima koje su ponovno zacjeljivale.

»To ti je opet bila ljevica, ha?« upita ga ljubazno.»Koji je tebi vrag?« upita on nju glasom koji je Helenu podsjetio na

gospodina Hergeshimera. »Brža si od mene. Zašto mi se ne izmakneš?« Helena slegne ramenima i ustane ponovno zauzimajući obrambeni stav. Hektor je momentalno udari u trbuh i ona se sruši na koljena.

»Sad je dosta, Hektore«, vikne Lucas napetim glasom. Helena podigne rukuprema Lucasu, pokazujući mu da je dobro i ustajući na noge. Ponovno.

Željela je da se Lucas ne miješa. Iz nekog razloga prva sparing lekcija uHeleninu životu za Hektora se pretvorila u nešto vrlo osobno, i ona ga je odlučila jednostavno pustiti neka napravi sve što je naumio kad je već u tom filmu, koji god da je bio. Neka se lijepo ispuše i izbaci to iz sebe već jednom. Njegovi udarci su boljeli, ali ni izbliza toliko kao njezini grčevi u trbuhu, pa se s tim sasvim fino mogla nositi. Čim je ponovno stala na noge, Hektor ju je opet srušio na tlo jednim brzim, niskim i učinkovitim potezom noge.

»Lakše malo!« viknu Jazon. »Ona se još nikad nije borila, majmune!«Helena se okrene i ugleda kako Jazon drži ruku na Lucasovu ramenu,

sprečavajući ga da uskoči u kavez. »Sve je u redu, dečki! Dobro sam, bez brige!« dovikne im što je veselije mogla, ponovno ustajući. Hektoru se nije svidio njezin ton.

»Zašto ne želiš ovo shvatiti ozbiljno?« zaurlao je na Helenu. Ona se sagnulada ispljune krv, a Hektar je iz okreta ponovno udari u glavu.

»Prestani!« vrisnu Kasandra odnekud straga gdje je Helena nije moglavidjeti. »Ona jednostavno nije ratoborna po prirodi, okej? Kad će to konačno ući u tvoju tvrdu glavu?« Helena se osjećala grozno – znala je da vjerojatno izgleda kao krvavi kaos čim se netko tko je uopće ne simpatizira uspio toliko uzrujati zbog nje. Kad se Helena konačno nekako osovila na koljena, Kasandre više nije bilo u sobi za vježbanje u kojoj su Scioni držali svoje vreće za boks i kavez za borbu. Helena proguta slinu punu krvi i istog trena zažali zbog toga, umalo se ugušivšivlastitim zubom.

»Mogu li dobiti malo fode, molim te?« upita Arijadnu koja je stajala nadnjom s vlažnom krpom u ruci.

S druge strane kaveza Helena je vidjela Jazona kako stoji izmedu Lucasa iHektora. Jazonova majica bila je napola razderana i krv mu je curila iz posjekotinena čelu, ali i dalje se borio kako bi spriječio dvojicu većih Delosovih momaka da raspore jedan drugog poput ukrasnog papira na božićno jutro. Hektor je urlao na Lucasa, opravdavajući se. »Ona može sve podnijeti. Sve! Udario sam je jače nego ikad ikoga i odmah je ustala! Ali ne želi uzvratiti!« grmio je Hektor vatreno, napuklim glasom. Ugledakako ga Helena promatra te pruži optužujući prst u nju. »Misliš da ćeš moći samo stajati sa strane i puštati da Luke vodi sve tvoje bitke? Jača si od svih nas zajedno, samo si prefina da se tučeš, ha princeza?« Jazon ga je objema rukama obgrlio s leđa, preko torza, i držao tako dok se Hektor otimao i trzao prema njoj. »Nifam fe ja trudila da me istučeš«, profrflja Helena kroz rupu u ustima iz koje je ubrzano rastao zub. Arijadna je obgrli i ostane tako dokje strijeljajući pogledom zurila u svog velikog brata. »Kako se usuđuješ, Hektore? Nije ona odrastala kao mi, u vječitoj tučnjavi. To jednostavno nije u njoj«, pokudi ga. Činilo se da je Hektora pogodio takav sestrin ton pa se konačno prestao otimati iz Jazonova stiska. Kratko se svom težinom naslonio na brata, pa ga naglotijelom odgurnuo od sebe. Onda je, jednim jedinim laganim skokom, preskočio gotovo pet metara visoku žičanu ogradu koja je okruživala ring za borbu, namjerno glasno bubnuvši nogama o pod.

»Bolje joj je da sama to probudi u sebi. Jer ne želim da itko od mojih dragihrođaka pogine braneći njezinu lijenu guzicu«, promuklo dobaci. Dokje Hektor izlazio iz sobe za borbu, Lucas skoči do Helene.

»Strašno mi je žao.« Ispruži ruke i uzme Helenu iz Arijadnina zagrljaja.»Nikad se više ne moraš tući s njim.«

»Zafto ne?« upita Helena, odupirući se o njegova prsa, još uvijek frfljajući uslijed tolikih udaraca koje je primila u glavu. »Možda nisam rođeni borac, ali ima on pravo. Moram to naučiti ili će netko drugi stradati zbog mene. Netko poput mog oca, ili Claire, ili Kate ... One žene me i dalje traže. I mogu ozlijediti bilo kogado kog mi je stalo.« Klone na pod, no Lucas je uhvati i podigne. Očima je pretraživao njezino izubijano lice, centimetar po centimetar, dok ju je nosio iz kaveza u stražnjuprostoriju koja je služila kao garderoba i priručna ambulanta. Položio ju je na visoki stol od nehrđajućeg čelika i ostavio je samo na trenutak da dohvati nešto gaze, lavor vode te, začudo, tetrapak voćnog soka i teglicu meda. Nije izgovorio ni riječ, ali gestom joj je pokazao da otvori usta, što je i učinila, a potom joj je prolio tanki slap meda po jeziku. Shvatila je istog trena čim su joj se okusni pupoljci razbudili pod tim poznatim uljastim, sunčanim okusom. Med je bio savršena hrana za obnovu tijela polubogova. U njoj se javilaneobuzdana želja i obim je rukama zgrabila njegov ručni zglob i držala ga sve dok nije polizala i zadnju kap iz teglice. Kad meda više nije bilo, konačno je duboko udahnula. Digla je pogled i susrela njegove oči, kimnula njegovom upitnom pogledu, kao da kaže da se sad osjeća bolje. Nijemo, Lucas gurne plastičnu slamku u tetrapak soka i tutne ga Heleni u ruke, a on se primi gaze i tople vode te se posveti njezinimposjekotinama. Helena nikako nije uspijevala izoštriti vid. Sve joj je bilo mutno i činilo se kao da njezine oči imaju posebnih problema dok gleda u Lucasa. Bilo je to vrlo čudno. Kao da joj pogled svaki put nehotice sklizne mimo njega, kao da je njegov obrispreviše klizak da bi se oči mogle na njemu zadržati. Nastojala je proniknuti u izraz njegova lica dok joj je vidao rane, no bilo joj je gotovo nemoguće vidjeti ga. Kako su minute prolazile i Helenino tijelo iscjeljivalo samo od sebe, Lucas joj je ponovnopostao vidljiv i Helena je mogla primijetiti kako se duboke bore zabrinutosti nanjegovu čelu polako opuštaju i nestaju. On kvrcne prstom po lavoru punom krvave vode i uzdahne.

»Zašto se nisi izmicala pred Hektorovim udarcima, Helena?« tiho je upita,prekidajući dugo tišinu. »Zašto ih nisi blokirala rukama?«

»Brži je od mene«, odgovori ona, ali oboje su znali da to nije cijela istina paona nastavi nakon što je otrpjela njegov sumnjičavi pogled. »Znala sam da će, ako ga počnem blokirati, još više poludjeti, i onda na kraju vjerojatno ne bih imala izbora i morala bih ga udariti tako jako da mi više ne može vratiti.« »Upravo u tome i jest poanta tučnjave, znaš«, reče Lucas, a usnama mu zatitra smiješak.

»Onda ja u tome ne želim sudjelovati, Lucas«, reče Helena ozbiljno. »Ne želim nikoga ozlijediti. Možeš li me naučiti nečemu drugom?« »Na primjer?« upita on razočarano.

»Na primjer onome što si ti napravio kad smo se prvi put sreli, onda naškolskom hodniku. Kako si me okrenuo i stavio noge izmedu mojih tako da senisam mogla pomaknuti? To me ni najmanje nije zaboljelo, a ipak si me svladao. Iliono što si napravio na svom travnjaku one noći. Sjećaš se? Bila sam na tebi, a onda si napravio ono s bokovima?« reče ona s rastućim optimizmom u glasu. Kimnuo je i odvratio pogled.

»To se zove jiujitsu. Služi za borbu prsa o prsa, a ja bih radije da se ti sasvojim protivnicima ni ne nađeš tako blizu. Ali pokazat ću ti ako želiš«, tiho je rekao. Gledajući gore u Lucasa, Helena shvati da joj se i dalje vidno polje pomalo trese. Morala se poduprijeti, pa se rukama primila za njegov struk. Dok joj se vidponovno bistrio, gledala je kako se boja vraća u njegove obraze i osjećala valove vrućine iz njegove kože. Osjećala je njegov miris i to je učini tihom i mirnom, gotovo sanjivom. »I letenje«, reče Helena, naglo se otimajući iz tog gotovo omamljenog stanja. »Još me moraš naučiti kako da poletim. Kad to budem znala, jednostavno ću odletjeti i pobjeći od svih zločestih ljudi.« »Naučit ću te letjeti«, reče blagim glasom, kimajući glavom i gledajući u pod. Helena ga je željela pogledati u oči, ali on očito nije htio pogledati nju. Obrisala je nadlanicom usta i vidjela da još uvijek krvari. »Izgledam li stvarno odvratno?« upita ga odmičući se od njega, odjednom svjesna sebe. Na Helenino iznenađenje uopće joj nije odgovorio, samo ju je privinuo k sebi i stisnuo. »Obećaj mi nešto«, izgovori joj u kosu. Pričekao je da ona kimne, pa je nastavio. »Obećaj mi da, kad se idući put budeš tukla s nekim, nećeš samo stajati i pustiti tog nekog da te mlati sve dok se toliko ne umori da više ne može dignutiruku na tebe.« »Ako to budem mogla izbjeći, vjeruj mi, izbjeći ću«, reče Helena malo se nasmijavši, ali Lucas je blago odmakne od sebe tako da joj može pogledati u oči. »Ja to ne mogu gledati, znaš. Shvaćaš li?« reče joj strogo. Polako je kimnula i primijetila kako mu se lice pomalo opustilo. Oči su mu bile toliko intenzivne da je morala skrenuti pogled i promijeniti temu. »Tvoja majica«, reče Helena pokazujući na krvavi otisak svog lica na njegovim prsima. »Što me podsjetilo ... Uništila sam ovu odjeću za trening koju mi je posudila Arijadna. Da se presvučem u drugi komplet ili smo gotovi za danas?«

»Gotovi smo. Možeš opet obući svoje stvari nakon što se istuširaš«, reče on živahno kao da tako želi otresti tmurno raspoloženje u koje je zapao. Još jednomjoj obuhvati lice dlanovima i pomno pregleda bivše posjekotine. Nakon nekolikotrenutaka, pusti je. »Stvarno brzo zacjeljuješ. Ali i dalje ćeš imati nekoliko impresivnih modrica, pa bi ti bilo bolje da do sutra nekako izbjegneš susret sasvojim tatom.« »Jednostavno ću mu reći da si me napastovao«, reče Helena sliježući nedužno ramenima. Zatim skoči s metalnog stola. »A ja ću mu reći da ti se svidjelo«, odvrati namjerno dubljim i sporim glasom. Helena pogleda gore, u njegove oči, ponovno osjećajući omamljenost. Na trenutak je osjetila njegov dah na svome licu, a onda se on opet povukao. Izlazeći iz garderobe strgnuo je sa sebe krvavu majicu i bacio je u koš za smeće. Helenin vid ponovno se izoštrio i mogla je jasno vidjeti njegova gola leđa kako se udaljavaju. Dok su joj zadnje niti paučine nestajale iz očiju, pomislila je kako će se, pokaže li se da je Lucas zaista gej, morati podvrći operacija promjene spola. On je toga itekako vrijedan.

Dok se prala u kupaonici, imala je priliku dobro pregledati svoja usta. Prednjilijevi zub i dalje joj je bio u fazi rasta i Helena se morala nasmijati vlastitomkomičnom odrazu u zrcalu. Izgledala je kao šestogodišnje dijete kojem još rastu pravi zubi, i nije joj bilo jasno kako je Lucas uspijevao ostati ozbiljan dokje gledao unju s tom rupom među zubima. Onda joj sine kako je on takve stvari vidio toliko puta da ih je jedva i primjećivao. Helena razmisli o onome što je Arijadna rekla – da su svi oni odrasli »u vječito] tučnjavi.« Kao da ju je prizvala tim mislima, Arijadna proviri u garderobu kako bi provjerila što je s Helenom. »Trebaš li ruke koje liječe?« stidljivo upita. »Ne, ali molim te, uđi«, odgovori Helena. Možda će joj se sad pružiti prilika da je upita ima možda Lucas negdje djevojku.

»Kako je Kasandra?« »Još je malo preosjetljiva, ali smirit će se. No, budući da si ti ta koju je Hektor nalupao i budući da ja znam kako je to, moram te stvarno iskreno pitati – je li ti još nešto slomljeno?« Arijadna ukliže u garderobu.

»Ništa nije slomljeno. Mislim, sad više nije«, odgovori Helena. Sve naArijadni bilo je tako ženstveno i oblo i prelijepo da Helena jednostavno nije moglazamisliti da je itko na svijetu u stanju udariti je. »Zar vi stvarno stalno ovakomlatite jedni druge? Mislim, vježbate li često borbu?« Arijadna je počela odmahivati glavom i prije nego što je Helena završila rečenicu. »Ma ne. Vježbamo zajedno kako bismo ostali u formi, jedino se dečki stvarno potuku, ali i to samo onda kad moraju malo olakšati teret sa srca. Najčešće

se tuku Lucas i Hektor, ali to si dosad i sama primijetila.«»Ne slažu se baš najbolje, zar ne?«

»Da i ne«, pažljivo započne Arijadna. »Hektor je općenito veoma ponosit, a osobito se ponosi našim precima i obitelji. Nije mu drago što smo se odvojili inapravili vlastiti ogranak Kuće Tebe. Nemoj me krivo shvatiti – on ne vjeruje u sve one gluposti u koje vjeruje Stotinu Rođaka, ali strašno mu smeta podjela unutar naše kuće. A Lucas se osjeća kao da je njegova dužnost paziti na Hektorovo ponašanje jer, pa, jer je jedini koji to i može.« »Sigurno je teško biti odvojen od ostatka vlastite obitelji«, reče Helena suosjećajno. »Nemamo izbora«, reče Arijadna s napetim osmijehom.

»To je zbog onog kulta?« oprezno upita Helena. »Lucas mi nije imao prilikeobjasniti ...« »Tantal i Stotinu Rođaka vjeruju da će, ako opstane samo jedna kuća, tada moći ponovno podignuti Atlantidu«, reče Arijadna. »To je razlog zbog kojeg je naša obitelj uvijek živjela pokraj mora. Boston, Nantucket, Cádiz ... Sva su ta mjesta narubu Atlantskog oceana. Scione on oduvijek magnetski privlači.«

»Ali to je suludo!« ispali Helena prije no što je uspjela pojmiti koliko jeArijadna ozbiljna. »Hoću reći, Atlantida je mit, zar ne?« Pomisao na grad koji postoji negdje, prekriven dubokom tamnom vodom, natjerala ju je da se nehoticestrese. Otpila je mali gutljaj soka kroz slamku kako bi prikrila svoju žestoku reakcijui pričekala da Arijadna nastavi.

»Je li planina Olimp mit? Je li raj mit? Sve to ovisi o tome u što vjeruješ, avećina Sciona vjeruje da je Atlantida stvarna, no problem je u tome što do nje ne možemo stići prije nego što obavimo određene zadatke. Vidiš, odmah nakon što je Trojanski rat završio, Kasandra od Troje izrekla je veliko proročanstvo. Rekla je da ćemo, ostanemo li jedina kuća, moći podignuti Atlantidu i proglasiti je zauvijek svojom. Među Stotinu Rođaka prihvaćeno je tumačenje po kojem to proročanstvo znači da ćemo mi polubogovi, ako zaslužimo ući u Atlantidu, postati besmrtni, baš poput bogova s Olimpa.« »Vau«, prigušeno će Helena. »Tko to ne bi želio.« »Primamljivo, zar ne? S tim da postoji jedan problem. Da se sve četiri kuće ujedine, odnosno kad bi na taj način preostala samo jedna, ujedinjena kuća, time bismo prekršili primirje.«

»Kakvo primirje?« »Primirje kojim je okončan Trojanski rat.«

»Ja sam mislila da su Grci pobijedili. Nisu li poubijali sve Trojance i spaliliTroju do temelja?«

»Itekako jesu.« »Pa ako su Grci pobijedili, čemu onda primirje?« »Od samog početka u Trojanskom se ratu borila i treća strana.« Arijadna se nasmiješi na Helenin zbunjeni izraz lica. »Bogovi. Oni su birali strane, udružujući se ili sa svojom napola ljudskom djecom, ili s herojima koji su im se u određenom trenutku sviđali. Neki od bogova čak su sišli s Olimpa kako bi se borili u ratu. Borili su se jedni protiv drugih i veomasu snažno utjecali na ishod rata. Sve su zakomplicirali. Scioni s grčke strane na kraju su morali sklopiti dogovor sa Zeusom.« Arijadna je objasnila kako je Trojanski rat bio najžešći rat ikad viđen u ta davna vremena. Bilo je to prvi put da su različite kuće udružile snage kako bi stvorile jednu golemu vojsku. Izbrisan je veći dio Zapadnog svijeta, civilizacija kakvu poznajemo umalo je nestala s lica zemlje, a jednako destruktivne posljedicerat je imao i na ljude i na bogove s Olimpa. Apolon se borio vozeći se na Hektorovoj dvokolici, Atena se borila rame uz rame s Ahilejom, a Posejdon se borio na obje zaraćene strane, mijenjajući mišljenje jednako često kao što izmjenjuje plimu i oseku. Čak je i Afrodita, boginja ljubavi, jednom prilikom sletjela na bojno polje kako bi zaštitila Parisa, i kad ga jepokupila i vinula sa sobom u zrak da ga spasi od sigurne smrti, ruku joj je odsjekaogrčki mač. »Kad je njezin otac Zeus vidio kako je Afrodita ozlijeđena, zabranio joj je da se vraća do Troje. Ona ga nije poslušala, naravno, i to je razbjesnilo Zeusa, ali ne toliko da bi se i sam umiješao u rat. Sve dok njegova kći Atena i njegov sin Ares nisu jedno drugo umalo poslali k Tartaru, odnosno u paklenski kraj iz kojeg nibesmrtnicima nema povratka. Tad je Zeus morao reagirati. Rat među ljudima zavadio je i njegovu obitelj i zaprijetio njegovoj vladavini nad nebesima.

Zeusova reakcija bila je gotovo zakašnjela. Prošlo je deset godina otkako jerat započeo i svi olimpski bogovi već su bili toliko umiješani da je Zeus, kako bi ih spriječio da se međusobno bore, morao natjerati Scione da prvi prestanu s tim. Nakon što su bogovi deset godina upravljali njihovom ratnom srećom, vukli konce ratnih zbivanja i stalno pogoršavali rat, Grci i Trojanci željeli su samo da ih ostavena miru. Zeus je morao pregovarati sa smrtnicima i ponuditi im nešto što žele.Ljudi i Scioni željeli su da se bogovi vrate na Olimp i da ondje ostanu, a u zamjenuza to, usuglasili su se da će prekinuti rat. S tim se i Zeus složio. Ako Scioni okončaju rat, a njega se nije ticalo na koji način, on će se zakleti nad rijekom Stiks da će se bogovi vratiti na Olimp i ostaviti svijet na miru. No, prije no što stavi pečat na tu zakletvu, htio je dobiti neko jamstvo da takav užasni rat nikad više neće ponovno ugroziti Olimp. Kako je on

vidio stvari, to što su se grčke scionske kuće ujedinile da bi se borile protiv Trojanaca, gotovo je prouzročilo slom Olimpa. Zeus se želio osigurati da do takvog općeg udruživanja nikad više ne dode. Kada je stavljao pečat na primirje i davao nepromjenjivu zakletvu da će Olimpljani napustiti zemlju, zakleo se takoder da će se vratiti i zbrisati Scione s lica zemlje ako se njihove kuće ikad više udruže.« »To zvuči poput onoga kad su na kraju Drugog svjetskog rata savezničke snage podijelile Njemačku«, primijeti Helena. »Presjeldi su zemlju na pola u nadi da će tako izbjeći treći svjetski rat.« »Da, vrlo slično tome«, složi se Arijadna. »Suđenice su opsjednute cikličkim ponavljanjem i ponavljaju iste obrasce uvijek iznova po čitavom svijetu – posebice kad je riječ o Velikom Trojstvu – ratu, ljubavi i obitelji.« Arijadnin glas na trenutak zadrhti dok su joj se glavom rojile mračne misli i ona zaključi priču. »Uglavnom, Troja je izdana iznutra i spaljena do temelja i nakon još nekoliko mjeseci zbrke,smicalica i osvećivanja većina toga je opisana u Odiseji – Olimpljani su konačno napustili zemlju. Zeus se zakleo da će se, ako se kuće ikad više udruže, vratiti i pobrinuti za to da Trojanski rat ponovno započne.« »I tako dovesti do nečega jako blizu potpunom uništenju ljudske civilizacije«, reče Helena, pokušavajući zamisliti što bi tek danas značio »kraj civilizacije.« »Ako je Trojanski rat bio toliko destruktivan onda kad su imali samo mačeve i strijele, što bi se dogodilo kad bi se počeo voditi s današnjim naoružanjem?« »Aha. I nama je to palo na pamet«, reče Arijadna spuštajući pogled na svoje krilo. »I zato se moja obitelj – moj tata, stric Kastor i teta Pandora – odlučila odvojiti od ostatka Kuće Tebe. Čak i ako je Tantal u pravu, čak i ako je ujedinjenje doista ključ besmrtnosti, mi smatramo da to ipak nije vrijedno potpunog uništenja ljudske civilizacije.« »Odričete se velike stvari. Mislim, posve ispravno, očito, ali besmrtnost ...« Helena zatrese glavom na tu misao. »A Tantal i Stotinu Rođaka samo su vas tako pustili?« s nevjericom upita. »Što su drugo mogli? Ne mogu nas ubiti jer smo im rođaci, ali odnedavno su nam počeli prijetiti. Pokušavaju nas zastrašivanjem vratiti u stado, a neki od nas – okej, Hektor – počeli su im uzvraćati. On naprosto vapi za sukobom i zagrizao jemamac koji su mu dobacili kad su ga nazvali kukavicom jer se ne želi suprotstavitibogovima. Prema našoj tradiciji, ubiti svog srodnika najgori je zamislivi grijeh, a onga je umalo počinio, Helena. Moja je obitelj napustila Španjolsku zato što se Hektor upustio u strašnu borbu i gotovo poginuo te, što je još gore, gotovo ubioosobu vlastite krvi. A za ubojicu srodnika nema oprosta«, reče Arijadna vrlo tiho. »Ali vaša kuća nije posljednja. Moja je«, reče Helena kojoj se počela otvarati

čitava istina. »Nitko nije znao za tebe. Prije otprilike dvadeset godina dogodio se taj

'konačni obračun' izmedu kuća. Medusobno su se napale sve četiri kuće i svaka je pokušala eliminirati ostale. Pobijedila je Kuća Tebe, i smatralo se da su ostale tri, Kuća Atreja, Kuća Atene i Kuća Rima, potpuno izbrisane. Ali iako su svi ostali bili, kako se mislilo, mrtvi, Atlantida se nije podigla i bogovi se nisu vratili. Moji otac,teta i stric mislili su kako smo mi ti koji rat drže na odstojanju, svojim odbijanjemda se pridružimo Tantalu i njegovu kultu. Mislili smo kako to moramo biti mi jer sesmatralo da nikoga drugog više i nema.« Arijadna duboko udahne i pogleda uHelenu. »Ali čitavo vrijeme to si bila ti. Tvoja te majka nekako sakrila ovdje i time sačuvala vašu kuću, koja god da jest, te spriječila rat. Ona – ti – spriječila je takoder Tantala da dobije Atlantidu.« Helena je na trenutak sjedila u tišini, uviđajući kako je brojni i nevjerojatno moćni polubogovi žele vidjeti mrtvu. Klan Stotinu Rođaka vjerovao je kako će, ujedini li se Kuća Tebe kao posljednja preostala scionska kuća na zemlji, oni postati poput bogova, a Helenin život bio je jedina stvar koja im je stajala na putu. Njezinje život bio takoder jedina stvar koja sprečava Olimpljane da se vrate na zemlju i započnu svjetski rat, koji god po redu. Zato će je članovi obitelji Delos morati štititi, pa makar svi redom zbog toga izginuli. A ona je odbijala naučiti kako da se bori. Nije ni čudo što se Hektor toliko ljutio. »Žao mi je«, konačno reče Helena, toliko zgrožena vlastitom sebičnošću da joj je glas bio gotovo bezizražajan. »Zbog mene je tvoja obitelj stala protiv vlastiterodbine.« »Tvoj teret je teži od moga«, reče Arijadna, primajući Helenu za ruku. Zaustila je da još nešto kaže, ali prekinula ih je Pandora koja je, tražeći ih, uletjela u garderobu. »Hej! Trebam li koga voziti u bolnicu?« upita, samo napola u šali. »Čovječe, ovdje je sve krvavo.«

»Ne treba, ona je dobro«, odvrati Arijadna nasmiješeno dok je ustajala. Nešto je i dalje mučilo Helenu. Postojala je rupa u priči koju joj je upravo ispričala Arijadna. »Tko je to bio?« naglo upita Helena, zureći u zbunjeno Arijadnino lice. »Prema onome što su nam u školi ispričali, Odisej je prevario Trojance uz pomoć golemog drvenog konja. Svi su čuli za trojanskog konja. Ali ti si rekla da je netkoizdao Trojance, netko iznutra, i mislim da nisi to rekla zabunom.« »Nadala sam se da to nećeš primijetiti«, reče Arijadna koja je izgledala kao da samoj sebi u mislima upravo dalje pljusku. »Nije bilo nikakvog drvenog konja.To je zgodna priča, ali ništa više od toga. Odisej je bio upleten, to je istina, ali on

nije napravio ništa drugo osim što je uvjerio Helenu da upotrijebi svoj šarm iljepotu kako bi nagovorila stražare da usred noći otvore vrata. Jedino je to bilo potrebno. Zbog toga mi Scioni nikad ne nazivamo svoje kćeri njezinim imenom. Nama bi dati svojoj kćeri ime Helena bilo isto kao da kršćanin sinu da ime Juda.«

Helena je samo projurila pokraj tate i popela se u svoju sobu kad je došla kući, tvrdeći da želi ranije leći. Napisala je zadaću i stvarno legla ranije, ali zaspati nije mogla. Misli su joj stalno skakale na sve ono što joj je Arijadna ispričala toga popodneva, vraćale se na to koliko ju je majka morala mrziti kad joj je dala tako omraženo ime, no najviše je ipak mislila o Stotinu Rođaka i njihovu kultu. Kako bi barem malo prestala misliti o tome koliki ljudi žele da umre, zato da bi oni živjelivječno, ustala je iz kreveta i pokušala vježbati letenje. Usredotočila je svoje misli na osjećaj lakoće, pa na visine. Pokušala se i prošvercati pretvarajući se da će poletjeti, ali jedino što je uspjela izvesti bilo je poskakivanje gore-dolje, sve dok joj tata odozdo nije viknuo neka se prestaneglupirati. U nadi da će je malo antičke povijesti uspavati, uzela je primjerak Ilijade koji joj je dala Kasandra i pročitala koliko god je mogla. Činilo joj se da je svaka stranica ispunjena primjerima uplitanja bogova u ljudske poslove. Helena je shvatila zbogčega su njezini preci postali svjesni kako moliti za božansku intervenciju i nije baš dobra ideja. Druga stvar koju je primijetila bila je to da joj se nimalo nije svidjelaHelena od Troje. Helena od Nantucketa nije mogla shvatiti zašto se ta Helenajednostavno nije vratila svome mužu. Pa ljudi su ginuli. Helena obeća samoj sebi da nikad neće donijeti takve odluke kakve bi donijela njezina imenjakinju.

Došla je do mjesta na kojem se Ahilej, kojeg je Helena doživjela kaonajslavnijeg svjetskog psihopata, počinje mrštiti nad djevojkom u svome šatoru, kad je jasno začula nečiji korak na krovu iznad svoje sobe. I još jedan. Oslanjajući se na svoj izvanosjetilni sluh, za koji je oduvijek znala da ga posjeduje, a tek ga senedavno počela usuđivati koristiti, osluhnula je najprije što radi njezin otac u prizemlju i čula kako mirno diše u svom naslonjaču. Gledao je večernje vijesti i Heleni je sve zvučalo posve normalno. Šetnica za udovice iznad njezine sobe, pak, sada je bila sumnjivo tiha.

Helena klizne iz svog kreveta i tiho dograbi palicu za bejzbol koju je imala uormaru. Držeći palicu u položaju za udarac, iskrala se postrance, korak po korak, kroz vrata spavaće sobe na stepenice koje su vodile do šetnice za udovice. Nakratko je zastala na proširenju s kojeg su se stube račvale prema donjoj etaži kuće i gore prema krovu, ponovno osluškujući što radi njezin otac. Nakon nekoliko

trenutaka napete neodlučnosti, čula je kako je coknuo jezikom na nekakvu budalaštinu što ju je pred kamerama izrekla neka kongresnica gladna slave, iopustila se. S tatom je sve u redu, dakle, čemu god pripadali zvukovi odozgo, to nešto svakako još nije sišlo u prizemlje. Odlučna da tako i ostane, popela se uz stepenice koje su vodile do šetnice za udovice. Čim je iskoračila van, Helena je osjetila kako joj hladni jesenski zrak natapa tanki pamuk noćne košulje, potpuno beskorisne na noćnoj svježim. Pod svjetlom zvijezda, tek rubom oka primijeti treperavu sjenu i zamahne palicom u tomsmjeru, no vrh palice bio je zaustavljen prije no što je uspjela napraviti puni lûk.Jasno je čula kako je drvo pljesnulo o kožu.

»Kvragu, to sam ja!« promuklo šapne Hektor. Helena ga ugleda kako seskriva u sjeni, otresajući desnu šaku kao da ga je ubola osa. »Ma što ... Hektore, to si ti?« prosikće Helena. Malo se približio pa ga je mogla bolje vidjeti, izbjegavajući tamnu izbočinu na podu. Helena bolje pogleda tu izbočinu i primijeti da je to njezina vreća za spavanje, ona koju drži u vodonepropusnoj škrinji koju joj je darovao otac. »Što radiš tu?« »A što misliš što radim?« čangrizavo odgovori i dalje otresajući rukom. »Kampiraš?« reče ona sarkastično. Tada joj sine. Svi ti zvukovi koje je čula noću – zvukovi za koje je mislila da ih proizvode Furije – dolazili su od nečega mnogo običnijeg. »Ti se tu vrzmaš svake noći, zar ne?« »Skoro svake. Jedan od nas uvijek je tu noću kako bi pazio na tebe«, reče i uhvati za ruku Helenu koja se upravo, postidena, okretala od njega. »Obično je to Lucas jer je on jedini koji može doletjeti ovamo«, nastavi Hektor. Kao da će joj zbog toga biti manje neugodno.

»I nikad niste ni pomislili pitati što ja mislim o tome, želim li ja da tuprisluškujete mojeg tatu i mene?« upita ljutito. Hektor razvuče usne, prigušujući smijeh. »Aha. Jasno mi je da moraš paziti da netko ne čuje sve te diskusije o politici i bejzbolu. Tako su privatne«, reče prevrćući očima. »Jesi li ovdje čitave noći, dok ja spavam?« upita skrivajući od njega pogled. On odjednom shvati zbog čega je toliko uznemirena i prestane se smijati. »Već neko vrijeme nisi imala noćne more«, započne on. »Idi kući, Hektore«, reče Helena prekidajući ga i okrećući mu leđa. »Ne«, odgovori on iste sekunde, pružajući ruku preko dovratka kako bi je spriječio da ode. »Mene nije briga je li tebi neugodno. Nije me briga ni ako nas ne želiš ovdje. Puno je onih koji bi te rado vidjeli mrtvu, princezo, i nažalost mojaobitelj te ne može ostaviti nezaštićenom, sve dok ja ne kažem da si se u stanju

sama obraniti.«»Zašto bi ti trebao procjenjivati kad sam ja spremna?« Helena prekriži ruke i

dlanovima protrlja promrzle nadlaktice. Vjetar s mora štipao je za kožu. »Zato što je svima jasno dati ja neću gledati kroz prste. I samo da znaš, neću ti se ispričavati za to što pazim da te ne otmu one šišmišje babe koje letaju po otoku«, upozori je. Heleni zacvokoću zubi. Gledao ju je kako drhturi tu pred njim i Helena se gotovo mogla zakleti da je na njegovu licu na trenutak vidjela tračak grižnje savjesti. Potom on okrene glavu u stranu i opsuje sebi u bradu. »Dobro,možda ti jesmo trebali reći da spavamo na tvom krovu«, na kraju prizna. »Možda? Shvaćam, Hektore. U velikoj sam opasnosti. Ali stvarno ste mi mogli barem natuknuti nešto o ovome.«

»Okej! U pravu si!« gotovo je zarežao od nezadovoljstva. »Ali svejednonećemo ostaviti ni tebe ni tvog oca po noći bez straže.« Helena odjednom više nije bila ljutita. Zapravo, sad kad je čula da su Hektor i njegova obitelj svoju zaštitu protegnuti i na njezina oca, preplavio ju je osjećaj gotovo lude zahvalnosti. Stajala je gledajući u Hektora i smiješila se.

»Puno ti hvala«, tiho izusti.Zaprepašteno se zabuljio u nju, zapanjen što se njezino raspoloženje tako

naglo promijenilo. »I to je to? Nećemo se više svađati?« upita je u nevjerici. »No dobro, ako se ti baš želiš ...« započela je, ali prekine je očev glas s donjeg kata.

»Lennie?« zazvao je Jerry iz hodnika ispred njezine sobe. Toliko se zaokupilaHektorom da je zaboravila osluškivati što radi tata. »Evo me!« dovikne Helena, očajnički gestikulirajući Hektoru da joj se makne s dovratka. Zamijene se za mjesta i ona se provuče unutra točno na vrijeme.

Je l' ti to opet spavaš gore?« upita Jerry vidjevši kako Helena zatvara vratakoja vode prema krovu i silazi niz stepenice. »Stvarno je previše hladno, Helena.«

»Znaš Ii ti koliko je sati? Idi na spavanje!« vikne ona dokje žurno prolazilapokraj njega u svoju sobu. »Znam, baš sam mislio ići u kre ... Hej! Ti idi na spavanje!« vikne Jerry za njom, u zadnji čas se sjetivši tko je kome roditelj.

Dokje uskakala u krevet i udobno se namještala ispod popluna, Helena semogla zakleti da čuje kako se Hektor tiho smijucka gore na šetnici za udovice.

DESET

MALLORCA, ŠPANJOLSKAKreont je pet minuta promatrao novinarku prije no što se odlučio izvući iz njene. Pojavio se iz mraka, tek mali korak iza nje. Naglo se okrenula i zapanjeno dahnula,tako kratko i brzo da je zazvučalo gotovo kao jecaj. Lijepo je i uzbudljivo vidjeti ženu tako preplašenu, mislio je Kreont, posebno nametljivu kuju poput ove. Malostraha svakome dobro dođe; nescionske smrtnike strah zgodno podsjeti na to gdje im je mjesto, a Kreont je ovu smrtnicu osobito želio podsjetiti kako ne kontrolirasituaciju ona, iako ga je svojim prijetnjama policijom i istragom njegove obiteljiuspjela natjerati na ovaj sastanak. Zato je i izabrao da se nađu na dokovima, noću. Htio je vidjeti koliko joj je stvarno stalo do toga da napiše priču o njegovoj obitelji. Činjenica da se pojavila ovdje dokazivala je kako ima hrabrosti, ako već ne i pameti, i zbog toga joj je Kreont odlučio posvetiti malo svog vremena. K tome, ispu šta tako lijep zvuk kad se prestraši. Možda bi ga opet volio čuti.

Svisoka joj se nedužno nasmijao, kao da joj želi dati do znanja da se samomalo našalio s njom. Pogledala ga je u oči, ali je u isti mah i ustuknula – bilo mu je jasno da je odvažna, ali preplašena. Kreont je te emocije volio vidjeti ukombinaciji; zbog toga se osjećao kao da je nešto osvojio. »I ponovno, premda sam tražila oca, dolazi sin«, reče žena na engleskom jeziku s jakim naglaskom.

Ja savršeno dobro govorim španjolski«, odgovori Kreont na njezinumaterinjem jeziku, i dalje se smješkajući. »A znate da se moj otac ne susreće s novinarima.« »Vaš otac se ne susreće ni s kim. Zato i jesam ovdje«, nastavi ona tvrdoglavo na engleskom. On ravnodušno slegne ramenima, ne prihvaćajući mamac. Ona prekriži ruke na prsima i oštro se zagleda u njega. »Tantal Delos nije nikomedopustio da ga vidi već gotovo dvadeset godina. Čudno, nije li?« »On cijeni svoju privatnost«, reče Kreont kroz osmijeh koji se ledio u napetu

grimasu.»Privatnost je jedini luksuz koji si multimilijunaš aristokrat ne može kupiti.

Čuli ste priče o svome ocu, zar ne?« »Sve su to laži«, reče Kreont što je mirnije mogao, no njezine su oči bile toliko pronicljive da je gotovo zamucao. Kako se samo usuđuje? Proteklih godina po tabloidima su se povlačile razne priče o njegovu ocu – da je osakaćen, da je uslijed opsesivno-kompulzivnog poremećaja izgubio razum baš kao Howard Hughes, da je mrtav. Kreont je znao barem to da je njegov otacživ, i uvijek je iznova silovito nijekao sve optužbe na njegov račun. No, istina je bila da ni Kreont nije vidio svog oca niti s njime razgovarao nijednom u devetnaestgodina. Nitko nije viđao Tantala, osim Kreontove majke Mildred Delos.

Njegova je majka inzistirala na tome da se Tantal skriva kako bi zaštitio sebei Kuću Tebe, ali nikad nije uspjela objasniti Kreontu zbog čega se s ocem ne može čuti telefonski, barem jedan jedini put. Njemu se činilo da traži tako malo. »Sve su to laži? Jeste li sigurni u to?« navalila je novinarka čim je primijetila da se Kreont zadubio u vlastite suprotstavljene misli. Kreont primijeti da ona idalje uporno govori engleski, kao da ga namjerno provocira. »Sad već godinama vi, vaša majka, čitava vaša obitelj, govorite da su sve to laži, ali kako to možete znati? Recite mi, Kreonte, kad ste zadnji put vi vidjeli svog oca? Znam da nije bio ni navašoj promociji diplome.« Kreont stisne zube. »Moj otac je veoma povučen čovjek. On ...« »Pih!« podrugljivo vikne ona, prekidajući Kreonta arogantnom kretnjom ruke. To nije trebala napraviti. »To nije povučenost, to je ludilo! Može li ikome vlastita privatnost značiti toliko da napusti jedinog sina samo zato da ne bi slučajno dospio u novine?«

Kreont munjevito ispruži ruku i zgrabi je za grlo prije nego što je stiglareagirati. Imala je tako tanak vrat, tako nježan i lomljiv. Kreont pomisli da jeosjećaj jednak kao kad držiš mačkicu u ruci. Oči su joj se rascvale strahom. Zjenice su joj se raširile i na njihovoj tamnoj površini refleksno su se pojavile suze, poputkapljica rose. Bila je lijepa u strahu – savršena, molećiva maska alabasterski bijele kože, velikih očiju, a najbolje od svega, njezina usta, otvoreni oval crvenog iznenađenja, kao da čekaju poljubac. Kreont je poželio da je može tako držati danima, no djelić sekunde užitka kasnije začuo je krckanje. Poput utrnutog televizora, svjetlo u njezinim očima smanjilo se do točkice u sredini i potom posve iščezlo. Kreont je tijelo bacio u vodu i otrčao do kule u staroj gradskoj jezgri takvom brzinom da ga obični smrtnik nije mogao vidjeti u prolazu, pa čak i da stoji deset centimetara dalje.

I dalje drhtav od bolesnog uzbudenja, otišao je ravno do svoje sobe i ostaokao ukopan kad je otvorio vrata. Čekala ga je majka. Sjedila je odmah do njegove spakirane putne torbe. Njene uske, njegovane ruke držale su nešto, pažljivopoložene u krilo. Nagnula je glavu malo u stranu dok ga je promatrala. Bio joj jedovoljan jedan pogled da bi znala kako je sastanak koji je ona dogovorila, sastanakkoji nije trebao biti ništa više od geste pristojnosti, završio nasilno.

Jesi li je morao ubiti?« upitala je ozbiljno i bez prijekora. Ako išta, Mildred jebila praktična žena. »Izazvala me«, reče Kreont, pride majci i dograbi ručku svoje putne torbe. »Uostalom, bolje je tako, to znaš i sama.« Mildred spusti pogled i kimne glavom, prihvaćajući činjenicu da je njezin sin ispravno postupio. Nije to bila jedina novinarka koja je »nestala« tijekom ovihgodina.

»S obzirom na situaciju, dopuštam ti da otputuješ iz zemlje na nekovrijeme.« Podignula je avionsku kartu koju je bila uzela iz prednjeg džepa njegovetorbe i mahnula njome prije nego što je stigao izjuriti iz sobe. Stao je u mjestu,shvaćajući da ga je zatekla. »Ono što ne odobravam tvoj je izbor destinacije. Što misliš da ćeš postići odlaskom tamo? Tvoj otac je zabranio da se itko od Stotine i približi Nantucketu.«

Duboko je udahnuo da se malo smiri. Nije pomagalo. »Oni su krivi što jošnemamo ono što nam s pravom pripada, moraju to biti oni, jer su sve druge kuće nestale! Moram se uvjeriti kako oni uopće mogu živjeti sami sa sobom znajući da su ostatak obitelji osudili na neizbježnu smrt. Besmrtnost je moje pravo, stekaosam ga rođenjem, i bez obzira na to što moj otac dopušta ili zabranjuje, ja neću mirno sjediti dok mi ga oni uskraćuju!« Kreont prebaci torbu preko jednog ramena, istrgne kartu iz majčinih nevoljkih ruku i prüde pokraj nje. Žurno se spuštao niz stare kamene stube sastražnje strane kule dok mu je srce još uvijek uzbuđeno tuklo. Vani je čekao crni, ni po čemu previše uočljiv sedan. Za volanom je već sjedio majčin vozač, čekajući da ga odveze na aerodrom. Kreont shvati kako je Mildred čitavo vrijeme znala da će on ubiti onu curu. Znala je to vjerojatno od trenutka kad je dogovorila da se Kreont s njom sastane. »Sine?« zazvala ga je stojeći pod kružnim svodom kapije. »Jesi li je ubio samo zato da imaš razloga otići?« Okrenuo se i pogledao je, prisiljavajući se da bude strpljiv. »Jesi li me ti tamo poslala da je ubijem?« Majka mu se nasmiješila, ali oči su joj bile daleke i odsutne – razmišljala je o toliko toga odjednom. Polako je krenula prema njemu, tjerajući ga da je čeka iako

je morala znati koliko je sav ustitrao od adrenalina. Pristupila mu je posve blizu izagledala mu se u lice. Njezina elegantno oblikovana usta stisnula su se u tankucrtu upozorenja.

»Drži se dalje od Hektora.«

U srijedu ujutro Helena je istrčala iz kuće prema Lucasovu autu koji ju je čekao i klisnula prije no što se Jerry stigao sjetiti da mora izaći i »ozbiljno popričati s tim mladim gospodinom«, kako je ranije zaprijetio. Helena nije bila posve sigurna je lito mislio ozbiljno ili se samo zeza, ali nije namjeravala iskušavati sreću. Ne bi bilo fer prema Lucasu da mu priušti tradicionalni roditeljski »pregled« kad službenočak ni ne hodaju. »Spreman?« brzo upita Lucasa, pokušavajući ga zbuniti. »A da malo pričekamo?« upita Lucas vidjevši da je Jerry izašao pred kućna vrata. »Ne, samo vozi. Brzo! Ne znam namjerava li on to stvarno učiniti ili ne«, očajnički izlane Helena dok je mahala tati u pozdrav. »Učiniti što?« upita je Lucas. Prebaci u brzinu i polako krene. »Porazgovarati s tobom, ono, kao muškarac s muškarcem«, reče Helena s olakšanjem jer su krenuli. »Pa, u tom slučaju ...« reče Lucas. Zakoči i okrene u rikverc. »Što radiš?« Helena ga uhvati za ruku na mjenjaču. »Idem unutra porazgovarati s tvojim tatom. Ne želim da se osjeća kao da mi ne može vjerovati kad je riječ o njegovoj kćeri.« »Lucas, kunem ti se svakim bogom kojeg smatraš svetim da ću izaći iz ovog auta i pješačiti do škole ako stvarno odeš unutra razgovarati s mojim tatom.« Lucas se nasmije i prebaci opet u prvu, odvozeći ih dalje od njene kuće. »Tko ti je rekao da su bogovi sveti?« upita je sa zločestim sjajem u očima. Helena ga šakom udari u rame. »To radiš samo da vidiš kako ispaljujem na živce, ha?« reče ljutito. »Hej, ti si ta koja se srami vlastitog tate. Baš si slatka kad paničariš, znaš«, reče joj široko se osmjehujući.

Helena mu je htjela uzvratiti jednako širokim osmijehom, ali nekako joj sesav zbrčkao na usnama. Nije znala što da misli. Upotreba riječi slatka može služitiblagom poticanju njezinih nada, ali i njihovu katapultiranju u nebo. Svi vozači na cesti koji su ih prepoznali trubili su im i radosno mahali. Prijatelji koji trube u prolazu uobičajena su stvar na otoku, s tim je Helena odrastala, ali sad joj se činilo kao da su ovog jutra svi nekako posebno dugo nasjeli

na svoje trube. »Dakle, slušaj«, reče Lucas dok se ton njegova glasa iz zaigranog mijenjao u nešto ozbiljniji. »Hektor mi je rekao da si ga našla na krovu.« »Aha«, odgovori Helena, nastojeći se spustiti u sjedalu tako da je nitko ne vidi. »Što se toga tiče ...«

»Htio sam ti objasniti zašto ti ranije nismo ništa rekli. Dogovorili smo se daću ti ja reći, i stvarno sam htio«, reče. Letimice je pogleda kao da provjerava Heleninu reakciju. »Jednostavno nisam znao kako da ti to kažem na početku. Nisam htio da pomisliš da sam nekakav mračni uhoda koji te prati s tvog vlastitog krova.« »Neću ti lagati – pa, i ne mogu ti lagati, zar ne?« reče Helena osmjehujući se. »Bila sam malo ljutita, ali sad mislim da je to okej. Ako je tvoja obitelj spremnaštititi moju, mislim da ću podnijeti poneku mračnu uhodu.«

Helena je morala prestati govoriti jer je netko trubio i izvikivao reklamu»šišanje i brijanje« na najnametljiviji mogući način. Najradije bi toj osobi doviknula neku grubu psovku, ali nije mogla. Bili su to njezini susjedi i morala je biti pristojna.Nije osjećala nadolazak grčeva, ali bojala se da bi joj se mogli početi javljati. Šakom je pritisnula trbuh. »Što je bilo?« upita napeto Lucas. »Već sam te vidio da to radiš. Boli li te?«

»Ne, ali mislim da bi me moglo ubrzo zaboljeti. Ne brini o tome, tu ionakoništa ne bi mogao učiniti. Zapravo, da, mislim da bi mogao – otići i nikad se više ne pojavljivati u javnosti sa mnom«, odgovori mu Helena. »To se neće dogoditi«, reče on dižući obrve. »Ah o čemu zapravo govoriš? Jesi li alergična na mene ili tako nešto?« »Ne«, nasmije se Helena. »Mislim da sam alergična na tuđu pažnju. A mi je privlačimo u velikim količinama kad smo zajedno.« »Ali nije stvar samo u meni, zar ne? Ti te bolove osjećaš čak i kad nisam blizu?« »Da. To mi se dogada čitav život. Ne znam točno što ih uzrokuje, samo znam da katkad, kad ljudi bulje u mene, osjetim užasne bolove u trbuhu.« »Alergična na pažnju«, promrmlja Lucas samom sebi, odsutno primajući Helenu za ruku dokje razmišljao. Morao ju je pustiti kako bi promijenio brzinudokje parkirao kod škole, ali čim su izašli iz auta, ponovno je prisvojio njezinu ruku i igrao se s njezinim prstima.

Helena je promatrala Lucasa dok su zajedno stajali, pokraj njezinagarderobnog ormarića. Izgledao je odsutno. Čelo mu je bilo namršteno, a pogled nefokusiran, kao da je zadubljen u svoje misli, no najviše ju je mučilo to što su njegovi obrisi postali nejasni.

»Što to izvodiš? Od toga me boli glava«, tiho reče Helena utipkavajući šifru za otvaranje svog pretinca. »Sori«, reče on brzo poprimajući opet jasne obrise. »Savijam zrake svjetlosti. To se dogada katkad, kad se koncentriram.« Helena se sjeti kako je pročitala da je Apolon bio bog svjetla, a Lucas je, eto, izvodio neke nemoguće trikove sa svjetlom, kao da su na mađioničarskoj priredbi. Sjetila se da je tako izgledao i ranije, kad su bili u garderobi u njegovoj kući, ali neposredno prije toga ona je primila toliko udaraca u glavu da je mislila kako jojnešto ne štima s vidom.

»Zar se ne brineš da bi netko mogao primijetiti?« »Zapravo to ponekad i radim zato da bi me ljudi prestali primjećivati, kad mi je potrebno malo privatnosti da o nečemu u miru razmislim. Ljudima je teško gledati u nešto što ne vide jasno ili u stvari koje ne bi trebale biti moguće.« »I oči im samo kliznu sa strane«, upadne Helena, prisjećaju se kako nije mogla gledati Lucasovo lice u garderobi iako se baš trudila fokusirati na njega. »Točno. Ako izgledam kao da sam jako daleko ili sam teško raspoznatljiv, ljudi me većinom jednostavno ignoriraju«, reče i dobaci joj znalački osmijeh. »Ti skupiš ramena i uvučeš glavu, sva se zgrbiš kako te ljudi ne bi primijetili. Ja se zamutim. To je korisno i u borbi, takoder, jedino je to gotovo nemoguće izvesti dok se jako brzo krećeš.« »Ti mi to otkrivaš sve svoje borilačke tajne?« provokativno upita Helena spremajući knjige u torbu i zaključavajući ormarić. »Nije ti to baš pametno, Houdini.«

»Ma nemoj? Pa, probaj me uhvatiti, Iskrice«, reče on smijući se i koračajući unatrag.

Iskrica? Helena razmisli, zbunjena. No, on je već zamakao iza velikih dvokrilnih vrata na dnu hodnika, a ona je morala otići u razred. Čim je zazvonilo za veliki odmor, požurila se pronaći ga, jer je željela neke odgovore, no kad je ušla u kafeteriju, Arijadna je već sjedila za njihovim uobičajenim »štreberskim« stolom, okružena obožavateljima. Helena se nije čudila što je Arijadna sjela za njihov stol, budući da je pohađala sve satove AP nastave. Na Mattovu nesreću, Arijadnina prisutnost obično je privlačila čitavu silu dječaka – rojili su se oko nje kao pčele oko ureda. Helena se pokušala probiti kroz tu gužvu, i gotovo je odustala kad ju je spazilaArijadna.

»Zach? Možeš li se, molim te, malo pomaknuti da Helena sjedne?« upitaArijadna prosipajući prema Zachu jedan od svojih neodoljivih, blistavih osmijeha. »Ne moraš se micati, Zach, neka sjedne na moje mjesto«, reče Claire s

kiselim smiješkom i hinjeno veselim glasom, dižući se s mjesta tik uz Arijadnu. Claire se u prolazu očeše o Helenu i šapne joj nešto o tome kako »stari prijatelji« nisu dovoljno cool da bi sjedili za istim stolom s nekim tko odjedanputima tako popularnog dečka. Prije no što se Helena stigla upustiti u opravdanu svađu s Claire, Arijadna je povuče za ruku k sebi, kako bi sjela do nje i spriječila da joj se dodatno približi jedan od momaka kojim su očito upravljali hormoni. Kad je zazvonilo za početak idućeg sata, svi stari Helenini prijatelji već su odavno bili izgurani sa svog stola – stola za kojim su sjedili već nekoliko školskih godina zaredom. Zbog Mattova tugaljivog pogleda Helena se zapitala kad su on iona zadnji put razgovarali. Činilo joj se da je prošlo nekoliko mjeseci.

Kad je došlo vrijeme za trčanje, Claire nije čekala na stazi. Bilo je luckasto od nje što je pokušavala izbjeći Helenu odlazeći na stazu bez nje, jer obje su dobro znale da je Helena lako može dostići bez obzira na to koliko kasnije krenula za njom, no njezina je namjera bila jasna. Claire nije ni pogledala Helenu kad se pojavila porednje lagano trčkarajući. »Samo trči dalje, Hamilton. Ni najmanje me ne zanimaš u ovom trenutku«, reče Claire odmičući se od Helene i pokazujući prema njoj uspravljeni dlan u gesti »pričaj s rukom.« Zbog iskustva stečenog tijekom godina zajedničkog druženja, Helena je znala kako je Claire mora malo kazniti prije no što joj bude spremna oprostiti. Uredu, onda će se čuti telefonom, pomiriti se i sutradan će sve opet biti normalno. Samo što bi ovaj put Helena najviše voljela preskočiti čitavu tu proceduru koja vodi do pomirenja, naročito zato što ništa nije napravila, ali znala je da se ne isplati požurivati Claire. Umjesto toga, Helena revno protrči pored nje. Nakon što je nekoliko minuta trčala sama, Helena se počne dosađivati zbog sporog tempa kakvim trče smrtnici. Pogleda na sat kako bi izračunala koliko točno vremena treba potrošiti prije nego što se opet bude trebala vratiti na stazu zatrčanje, te svojom neljudskom brzinom potrči preko poljana. Znala je da se Lucas jednostavno može vinuti u zrak i poletjeti, ali u njezinu slučaju, barem dosad, taj pristup nije funkcionirao. Možda se treba stvarno brzo zatrčati kako bi poletjela, otprilike slično kao što moraju zrakoplova. Evo prilike da iskuša tu teoriju. Čim je Helena pojurila sa staze i preko grmljem obraslih pustopoljina što okružuju jezero Miacomet, počela je osjećati lakoću koju je sad već povezivala s letenjem. U trbuhu je osjećala leptiriće uzbudenja od jedva suspregnutog divljeg osjećaja moći koji je, pretpostavljala je, karakterističan za Scione. Osjetila je kako joj statički elektricitet struji kožom. Bio je to sličan osjećaj

kao da je balonom protrljala čitavo tijelo i onda ga rukama primila na točno određenoj maloj udaljenosti tako da površinom tijela osjeti vanjsko privlačenje električnog polja. Helena pokusno skoči i osjeti da se vinula u zrak. Prvo je pomislila da je uspjela, da leti, no ubrzo shvati da je dosegnula vrh putanje u obliku visokog luka ida počinje padati. Samo je skočila više nego ikad dosad – previsoko – a njezin mozak i dalje nije mogao povjerovati ni u što drugo nego da će se njeno tijelo, kad padne s te visine, jednostavno razbiti i poginuti. Počela je rukama i nogama grabiti po zraku i mada je dio nje već znao kako se održati gore, bila je ili previše uplašena ili nedovoljno uplašena da bi u ovomtrenutku izvela taj trik. Tresnula je o tlo dočekavši se nogama nekako ukoso, proklizala i svojim stopalima u mekoj, mokroj zemlji napravila dvije dubokebrazde. Bila je čitava, naravno, ali ipak duboko potresena. Koljena su joj klecala i morala se glasno nasmijati kako bi otpustila iz sebe taj ludi osjećaj koji joj je nadimao pluća. Nakon što se malo smirila, ustala je s mokrog tla. Izvukla je noge iz blata i počela hodati natrag prema školi, osjećajući se kao totalna budala. Bila je prekrivena smrdljivim blatom sve do struka pa je zamislila kako je morala izgledatidokje padala, mašući rukama i nogama frenetično poput lika iz crtića kad pada s litice. Osvrnula se oko sebe, čisto iz navike, kako bi se uvjerila da je nitko nije vidio u tom trenutku ludosti, ali zapravo nije očekivala da će vidjeti ikoga u blizini. Srce joj potone u grudima kad je ugledala kako nekakva tamna mrlja uz grmlje poprimaobličje čovjeka. Muškarac naglo zastane i promijeni smjer kretanja te u trenu zamakne iza najbliže uzvisine. Vidio ju je kako ustaje i hoda glasno se smijući nakon što je pala s petnaestak metara visine. Što je još gore, Helena je vidjela danešto s njegovim načinom kretanja nije normalno. Kretao se prebrzo da bi bio čovjek. Čitavo joj se tijelo instinktivno napne. Bez razmišljanja, ona pojuri za tamnom sjenkom. Tko god bio, išao je natrag prema školi – natrag prema Claire,koja je vjerojatno još uvijek soptala i dahtala po stazi za trčanje, tako spora i malena i ljudska. U mislima joj opet iskrsne slika Kate kako leži onesviještena nacesti i Helena potrči još brže. U hipu je prelazila goleme komade puta, preskakujući preko humaka i grmova kupina, nesposobna za bilo kakvu misao osim one da gamora uloviti. Primijetila je da ima teškoća sa zapažanjem njegove siluete u čudnom, sjenovitom svjetlu, ali kako se približavala, tamna sjena koja kao da se oko njegasama ovijala malo se stanjila, te je uspjela nazreti njegovu lokaciju. Izgledalo je kao

da upija svu svjetlost iz zraka. Bilo je nešto jezivo u načinu na koji su iz njega izbijale tamne sjene, poput zlokobne, mračne aureole – definitivno, on je kontrolirao svjetlo. To je značilo da je i on jedan od Apolonovih potomaka – jedan od Stotinu Rođaka iz Kuće Tebe, i stoga je predstavljao prijetnju.

Koliko je mogla vidjeti, sjenoviti muškarac mogao je biti malo stariji od nje,ali sigurno još u tinejdžerskim godinama. Kad se našla na samo par koraka izanjega, mogla je vidjeti da ima svijetlu kosu i ten. Naglo je ubrzala i ispružila se daga zgrabi, ali dohvatila ga je samo za košulju i strgnula je. Zadnji traci mračnih sjena, koji su mu omotali tijelo, raspršili su se pod suncem koje je sada obasjavalonjegova golema, gola ramena. Izbliza je toliko nalikovao na Hektora, i po boji kose ipo gradi tijela, da mu je mirno mogao biti blizanac, osim u licu. Nešto veomaprijetvorno i surovo u izrazu lica njegovu je izgledu davalo boležljiv dojam. Strahovit grč propara joj torzo, uspinjući se iz trbuha poput origamija koji se rastvara, i Helena uz vrisak bubne na tlo. Sklupča se u fetalni položaj, nesposobna pomaknuti se, pa čak i udahnuti. Kroz visoke vlati trave, koje su joj djelomično zaklanjale vidik, mogla je vidjeti plavokosog Rođaka bez košulje kako se brzo vraća prema njoj s izrazom znatiželje na licu. »Zanimljivo«, reče drsko se osmjehujući. Nešto iza Helene natjera ga da podigne pogled i da se počne brzo povlačiti. »Brzo ćemo se opet vidjeti, preciosa«,obeća joj pa otrči, dok se oko njega okupljala tamna omaglica i zamračivala pogled na njegov nestajući obris.

Helena pokuša za njim viknuti nešto žestoko i odvažno, ali iz grla joj je izašlosamo patetično hroptanje. U sekundi ga više nije bilo, a ona će očito ostati ležati ovdje na tlu sve dok je netko ne pronađe ili dok se ne oporavi dovoljno da ustane i hoda. Konačno, začuje kako joj netko prilazi. »Helena?« začuje poznati glas kako se približava. »Joj, ne. To stvarno jesi ti.« »Matt«, prostenje Helena. »Nađi Lucasa.« On pride i zađe u njezino vidno polje, spuštajući se na koljena ispred njezina lica. »Zar ne bi bilo bolje da dovedem bolničarku? Ili tako nekoga?«

»Molim te. Lucasa. Brzo.«On kratko uzdahne, potapša Helenu po ledima u nezgrapnoj gesti

ohrabrenja, te ustane i otrči. Kad je konačno zadobila kontrolu nad svojim disanjem, Helena se uspjela osvrnuti oko sebe, dovoljno da vidi kako se nalazipraktički pored školskog parkirališta – bila je mnogo bliže školi nego što je mislila. I dalje sklupčana na tlu, Helena lupne dvaput čelom o vlastita koljena. Nije mogla vjerovati da je bila tako glupa. Uhom oslonjenim na zemlju začuje korake koji su se približavali, malo suviše teški i malo suviše brzi da bi pripadali nekom normalnom, inasmiješi se samoj sebi s olakšanjem, iako je i dalje osjećala užasan bol.

»Hvala, Matt«, začuje Lucasov glas negdje iza svojih leđa. »Što ti je ozlijeđeno?« upita je Lucas dok ju je obilazio i spuštao se na tlo do nje, a sad je vidjela kako je i Jazon tek malo dalje od njega. Helena pokaže na svoj trbuh i očima mu da znak da je gadno boli. Lucas kimne i osvrne se oko sebe, zbunjen.

»Jesi li vidio što se dogodilo?« upita Matta. »Mislim da je trčala za nekim. Ne znam točno«, reče nesigurno Matt. »Gretchen mi je rekla da je Helena naganjala nekog tipa i da je vrisnula i pala.«

Je li to istina?« upita Lucas Helenu s napetim izrazom lica. Ona kimne i malomu se nasmiješi, pa se i on nasmiješi njoj, dok mu se zabrinuti pogled ublažavao.Pomaknuo joj je pramen kose s oznojenog čela i pogledao nekamo preko svog ramena. »Već krećem«, rekao je Jazon pretiho za uši normalnog čovjeka i Helena začuje kako Jazon užurbano odlazi. »Trebao bih ići s njim«, započne Hektorov glas odnekud izvan Helenina vidokruga.

»Ne, ne bi trebao«, oštro zapovjedi Lucas. »Moraš pokupiti cure. Možda su ione oboljele od iste stvari kao Helena i možda trebaju tvoju pomoć. Kužiš?« »Kužim«, reče Hektor bez gorčine u glasu, isti tren shvaćajući na što Lucas zapravo misli. Kasandra i Arijadna nisu ni svjesne rizika, nezaštićene su i stoga u najvećoj opasnosti da ih napadne taj stranac. Hektor je otrčao tako tiho da Helena nije mogla čuti čak ni kako njegove stope stružu po travi, i njegova vještina istodobno ju je impresionirala i pomalo plašila. »Matt, možeš li mi pomoći da podignem Helenu? Samo je malo primi za noge ...« zamoli Lucas glasom punim isprike. »Naravno, nema problema«, reče Matt provlačeći ruke ispod Heleninih koljena. »Džizz, Len, kako smrdiš! Zar si morala upasti u najsmrdljiviju kaljužu naotoku?« Helena se kratko nasmije, ali smijanje ju je boljelo pa je prestala. Helena se prvo zapitala zbog čega Lucas moli Matta za pomoć, kad je uopće nije trebao, ali slušajući ih kako razgovaraju dok su je zajednički nosili prema Hektorovu terencu, shvatila je da je Lucas valjda jedan od najpametnijih ljudi kojeje u životu srela. Ne samo da je, zbog toga što traži pomoć, Lucas izgledao kao normalan dečko, nego se i Matt osjetio korisnim. Lucas se prema njemu odnosio kao prema partneru i, što je još važnije, kao prema odraslom muškarcu. Helena jeznala da će, ako Lucas ikada zatreba Mattovu lojalnost, zbog ove male geste uključivanja na tu lojalnost moći i računati. Novi napad bola toliko je zgrči da su joj kaplje znoja orosile gornju usnicu. Helena polako ispuhne zrak iz pluća, pokušavajući navigirati kroz bol.

Lucas otvori zadnja vrata terenca i polegne Helenu na pod golemog

prtljažnika, pa zamoli Matta, ako mu nije teško, da s njima pričeka njegove sestre i rođake. »Ako se Helenino stanje pogorša, ja ih neću čekati nego je vozim odmah u bolnicu. A u tom slučaju, stvarno bi mi puno značilo da pričekaš ovdje i kažeš im kamo smo otišli. Ne bi trebalo dugo trajati«, objasni Lucas.

»Nema frke, tu sam koliko god me trebaš«, ponudi Matt sa sebisvojstvenom susretljivošću.

»Kvragu, Matt, zar ti još nije dosadilo paziti na mene?« upita Helenasmiješeći se krajem usta.

»Nemaš pojma koliko«, nasmije se Matt. Osmijeh mu brzo nestane. »Ovo jedrugi put ove godine. Prije se nikad nisi razbolijevala, Len, pa čak ni onda kad smo svi dobili trbušnu virozu nakon Gretchenine rodendanske zabave u četvrtom razredu. Mi ostali smo dušu ispovraćali u ta dva dana, ali tebi nije bilo ništa.« »Joj, da! Uf, to je bilo grozno. Hej, pa bar sam vam svima mogla nositi čaj i dvopek, sjećaš se?« zaigrano reče Helena. Nastojala im je popraviti raspoloženje, ali i dalje je bila u bolovima. Rukama je jače pritisnula trbuh, a Matt se namrštio. Bio je zabrinut, a bila je i ona. Njezini grčevi nikad još nisu trajali ovako dugo. »Možda bi trebala prestati s trčanjem«, naglo predloži Matt. »Mislim da je Matt u pravu«, reče Lucas. Izraz njegova lica odavao je iznenađenje, ali i zadovoljstvo što je Matt prvi to predložio. »Očito je da ti to škodi. Trebala bi prestati.«

Helena je bila previše zapanjena da bi mu odgovorila. Samo je gledala uLucasa otvorenih usta, sve dok Hektor, Kasandra i Arijadna nisu stigli i prekinulirazgovor. Cure su ušle u terenac s Lucasom i Helenom, a Hektor je uzeo ključeve mercedesa i rekao da će pričekati Jazona. Arijadna je svojim najslađim glasom, ponudila Mattu da ga povezu kući, ali on je odbio. Potom, nakon nekoliko tihih i žustrih riječi izmedu Lucasa i Hektora, Lucas je sjeo za volan terenca i povezao tri djevojke prema imanju Delosovih, jureći čitavim putem. Dok su se vozili, Kasandra se premjestila u stražnji dio auta i spustila se do Helene. U njezinu mirnom isabranom držanju bilo je nešto posve neprimjereno njezinoj dobi. »Jesi li ga dobro pogledala?« upita smirenim, neobično odraslim glasom.

»Jesam«, odgovori Helena.»Da ti pokažem neke fotografije, bi li ga mogla prepoznati?«

»Ono, kao na policiji? Bez problema«, uvjereno reče Helena. »Prilično sam sigurna da na svijetu nema baš puno tipova koji izgledaju točno kao veća, svjetlija verzija Hektora, samo s jezivim, rošavim licem.«

Osjetila je kako se raspoloženje u terencu promijenilo. »Kreont«, prošapće Kasandra.

»Jesi li sigurna?« upita Lucas, pogledavajući Kasandrin odraz u retrovizoru iznad vjetrobranskog stakla.

»Da«, odgovori ona sa sanjivim izrazom lica. »A stric Pelej ga je slijedioovamo iz Europe. Sad je kod kuće.« Lucasu očito nije trebalo više informacija. Iščeprkao je mobitel iz džepa na trapericama i pritisnuo tipku za brzo biranje. »Jaz, doch odmah. Kas ga sad može vidjeti«, reče prigušenim, stisnutim glasom. Slušao je Jazona koji trenutak, a onda nastavio, nadglasavajući njegova pitanja. »Kad se svi vratimo kući. Tvoj otac nas ondje čeka.« Helena se osjećala kao da joj je nešto važno promaklo. »Tko je Kreont?« upitala je Kasandru čim je uspjela nekako sjesti. »Naš rođak«, odgovori Kasandra kao da time nešto objašnjava. »On je taj koji je napao Hektora u Cádizu«, reče Arijadna, a glas joj pritom zatreperi. Brzo je pogledala u Lucasa koji se baš spremao prekinuti je, pa nastavila.»No dobro, napali su jedan drugoga. Kreont je radikalni fanatik i samo gleda kakobi zapodjenuo kavgu s bilo kim od umjerenijih rođaka, ne samo s nama. Ali Hektor je taj kojeg zapravo traži. Čak ni ti to ne možeš poreći, Luke.« »To je taj mali, ha?« upita Helena, hvatajući se rukama za trbuh koji ju je zabolio čim se pokušala našaliti. Nitko u auta se nije nasmijao. Desna ruka joj je utrnula pa ju je protresla. Komadić tkanine odlijepi se i ispadne s njezinog dotad stisnutog dlana.

»Što je to?« upita Kasandra.»Mh. To je Kreontovo. Stigla sam ga i kad sam ga pokušala dograbiti, zderala

sam mu košulju«, pokajnički odgovori Helena. »Ti si ganjala njega, sustigla ga i približila mu se toliko da mu podereš

košulju?« reče Arijadna u nevjerici. Očito, Kreont je i prema njihovim mjerilima bio veoma brz. »Vidio me da pokušavam letjeti, što sam drugo mogla?« započne Helena, sluteći da je napravila nešto jako, jako pogrešno. »Nisam znala tko je on, samo sam znala da me vidio kako skačem otprilike pet katova uvis i morala sam ga ščepati prije nego što pobjegne.«

»Krasno«, gorko izusti Kasandra. »Došao je ovamo vidjeti što radi našaobitelj i možda opet započeti borbu s Hektorom, a sada, kad si se tako izložila, sve se mijenja.« »Išao je ravno prema školi«, reče Helena obrambenim tonom. »I što bi ondje napravio?« vikne na nju Kasandra, odjednom pucajući od gnjeva. »Napao nekog jadnog normalnog? Daj koristi malo glavu, Helena! Iz nekograzloga one dvije žene koje su te napale nisu rekle nikome od Stotinu Rođaka da

postojiš, vjerojatno stoga što su same htjele prigrabiti tu čast da te ubiju, tako da mogu imati svoj Trijumf. Kreont bi možda mogao razmišljati na isti način, ali on hoće Tantalu reći sve. To znači da će pola obitelji biti ovdje za koji dan – a ti još uvijek ne znaš ni držati mač!«

»Prestani, Kasi!« gorljivo je prekine Lucas. »Mi smo za ovo odgajani, a što jeimala Helena? Čitav tjedan da se prilagodi?« Zurio je u Kasandru u retrovizoru, a čak i u zrcalnom odrazu pogled mu je bio vrlo prodoran. Kasandra nemoćno podigne ruke. »U pravu si, Kasandra. Nisam razmišljala kako treba«, reče Helena trljajući trbuh. »Možda možemo porazgovarati s njim.« Arijadna zakrklja kao da se guši.

»Što je? Zašto ga se svi toliko bojite?« upita Helena.»On je Gospodar sjena«, zloslutno izjavi Arijadna s prednjeg sjedišta. »Može

zaustaviti svjetlo. To je protuprirodno.« Helena pomisli na tamu koja se sama omatala oko Kreonta i shvati o čemu Arijadna govori. Njega sunce nije obasjavalo, i Helena je, čim ga je vidjela, instinktivno shvatila da tu nešto nije u redu.

»Gospodari sjena su vrlo rijetki«, pokuša objasniti Lucas smirenje, ali Helenaje i dalje mogla čuti strah u njegovu glasu. »Nije ih bilo mnogo u povijesti naše kuće, ali sve i jedan za kojeg znamo na kraju se pokazao kao, pa ... jako zao.«

Prošlo je nekoliko napetih minuta tijekom kojih je Kasandra držala dlanovepreko očiju u pozi duboke koncentracije. Konačno, podigne pogled prema Heleni, i s odlučnim smiješkom otjera nelagodu koja je visjela u zraku. »Pa, zasad si na sigurnom. Ne vidim nikakvu neposrednu prijetnju«, reče ohrabrujući, promatrajući kako Helena rukama pritišće još uvijek bolan trbuh. »Imaš li ikakvu predodžu o tome tko te vidio dok si naginjala Kreonta?« »Gretchen. Bez brige, nitko neće mariti za to što ona govori. Uvijek govori svakakve stvari o meni«, uvjereno će Helena. »Čekaj malo. Otkud znaš da me netko vidio?« »Ti tvoji grčevi? To ti je od kletve. Tvoja te mati proklela tako da osjetiš gotovo nepodnošljiv bol ako upotrijebiš svoje scionske moći pred običnim smrtnicima«, reče Kasandra sliježući ramenima.

»I to je to? A mene to već tjedan dana izluduje!« reče Lucas s prednjeg sjedala, skrećući na dugi prilaz prema Delosovoj kući. »Naravno da ih nisi prepoznao. Ti si dečko«, reče Arijadna. »Kleti grčevi su stvarno sadistička stvar. Nisam čak ni pročitala da je itko pokušao koristiti tukletvu u zadnjih par stoljeća.« »Moja majka me proklela?« ponovi Helena gledajući u Kasandru, a ona

tužno kimne.»Davno, unatrag više stotina godina, smatralo se kako je to jedina stvar koja

može natjerati scionsku ženu da se drži društvenih normi svog vremena. Majke suto činile svojim kćerima kako bi osigurale da ove neće na sebe privlačiti suviše pažnje, jer prije se smatralo da žene ne smiju biti previše posebne ili pametne ilitalentirane.« Kasandra nabere nos kao da je upravo izgovorila nešto smrdljivo.

Helena nekoliko puta otpuhne, sama za sebe, nesposobna shvatiti to što jeupravo čula. Kasandra je primi za ruku i ljubazno joj se nasmiješi. »Ako te to imalo tješi, ta te kletva čuvala u sigurnoj anonimnosti svih ovih godina.«

»Mrzim priznati da nešto toliko barbarsko može biti korisno, ali s ovim se i jamoram složiti«, reče Arijadna dok je otvarala svoja vrata i izlazila iz auta. »Da nije bilo kletve, što misliš što bi tvoj smrtni otac morao prolaziti s tobom dok si biladjetešce, a imala sve te silne moći? Ono, pokuša te kazniti za neku glupost, a ti ga baciš kroz prozor. Vrijeme za spavanje bi se svaki put pretvorilo u krvoproliće.« »Pa, kad to tako postaviš ...« prizna Helena izvlačeći se iz stražnjeg dijela auta i prihvaćajući pristojno ispruženu Lucasovu ruku. Dok su ona i Lucas hodali prema kući jedno pored drugog, iza Arijadne i Kasandre, ona se počne glasno smijati sama za sebe.

»Što je bilo?« upita je Lucas.»Uvijek sam znala da me mama mrzila, a sad sam doznala da me i doslovno

proklela«, odgovori ona, a vlastita joj tvrdnja zazvuči kao iznošenje znanstvene činjenice. »Mislim da u čitavom životu još nisam čula nešto što ima toliko smisla.«

»Tvoja te majka pokušavala zaštititi«, razumno joj se suprotstavi Lucas. »To kažeš samo zato što si dečko! Nikad nisi imao grčeve«, promrmlja Helena. Zastali su na trijemu kod ulaza. »Možda bolje da skineš cipele«, reče Lucas gledajući u Helenine noge. Do struka je bila prekrivena tankom, sasušenom korom močvarnog blata. »Možda bolje da me ispereš šmrkom vode«, predloži mu Helena smijući se. »Imam ja nešto bolje od toga«, reče on s ležernim smiješkom, uzimajući je za ruku i povlačeći za sobom prema bazenu. »Vanjski tuševi su neka vrst obavezne opreme u našoj obitelji.« Dovede je do vanjskog tuša i ostavi da ga pričeka, a on otiđe do kućice pokraj bazena po ručnike i rezervnu odjeću. Kad joj je posve nestao iz vida, ona se bojažljivo skine iza pregrade tuša. Prekrasno izrađena stijenka od tikovine uzdizala se u obliku spirale oko tuša i zakrivala ključne dijelove njezina tijela, ali stopala i vrh glave i dalje su joj bili vidljivi.

Milijun puta se tuširala u tuš-kabinama na plaži, ali pritom je uvijek na sebiimala kupaći kostim. Oprala se najbrže što je mogla i bila skoro gotova kad se

Lucas vratio. »Majica je definitivno moja, ali nemam pojma čije su hlačice. U svakom slučaju, ne brini se zbog toga. Nikome .neće nedostajati«, reče prebacujući odjeću i veliki ručnik za plažu preko vrha pregrade. Potom spusti plastičnu vrećicu na pod uz njezine noge. »To je za tvoju školsku uniformu i tenisice.« »Hvala«, reče Helena tankim glasom, bolno svjesna toga koliko ga malo prostora dijeli od njezina golog tijela. Bilo joj je to stvarno glupo. Svi su goli ispodpar milimetara odjeće, ali ovo je bilo nekako drukčije. Opasno. Promatrala je njegove noge kroz prorez pri dnu spiralne pregrade, gledala kako se polakookreću, oklijevaju, pa zatim odlaze sve bržim korakom. Ispustila je zrak, a da nije bila ni svjesna da ga je zadržavala. Odjeća koju joj je ostavio bila je enormno velika, ali meka, udobna i mirisala je na čisto. Istrljala se ručnikom, obukla posuđenu odjeću te izašla iz kabine za tuširanje noseći u ruci vrećicu sa svojim prljavim stvarima. Kad su ona i Lucas ušli u kuću, Jazon i Hektor već su sjedili za stolom u kuhinji promatrajući kako Kasandra i Arijadna obasipaju pažnjom nekog čovjeka kojeg Helena nije poznavala. Lucas joj ga predstavi, a onda i sam srdačno zagrli svog strica. Pelej Delos bio je velik, plavušan, zdravo i mladenački blistav iako mu je kosa na sljepoočnicama već polako sijedila. Hektor i on imali su isti oprezan osmijeh i oštar pogled, no po tipu ljepote bio je bliži Jazonu i Arijadni, nego surovojHektorovoj mišićavoj snazi. Pristojno se rukovao s Helenom, ali njegov prodorni pogled pratio ju je dugo nakon što je upoznavanje bilo gotovo i Helena se zbogtoga osjećala nelagodno. Pitala se reagira li on tako samo na njezino ime, koje je za sve njih tabu, ili je možda čuo neke nelijepe stvari o njoj od nekoga iz svoje obitelji. Zbog njegova se zurenja počela osjećati nervozno. Pokušala se neprimjetno sakriti iza Lucasa. »Okej, a sada svi van. Moram pripremiti večeru«, naredi Noel ulazeći u kuhinju i mašući rukama kao da tjera piliće iz dvorišta. U nastaloj gužvi Helena se zatekne ispred Lucasa koji ju je već dogurao do stražnjeg izlaza. »Najpametnije se skloniti mojom mami s puta kad je u ovoj fazi, inače ti se može dogoditi da sljedećih sat vremena provedeš sjeckajući povrće u kuhinji«, reče on. Povede je van prema travnatoj površini izmedu teniskog igrališta i bazena. Ja bih rado pomogla«, reče Helena zaustavljajući se i okrećući prema kući. »E, ja ne bih«, reče Lucas s prepredenim osmijehom, povlačeći je za ruku. »Osim toga, mislio sam da želiš naučiti letjeti. Nije li zbog toga danas popodne nastala čitava zbrka?«

Helena je vidjela da je uznemiren, iako to pokušava prikriti. »Što se toga

tiče«, započne ona dok joj je lice poprimalo grimasu krivnje. »Da, to je stvarno ispalo loše. A za sve sam ja kriv. Trebao sam te naučiti letjeti čim smo se oporavili od našeg pada, ali nisam vjerovao ...« reče zastajući u pola rečenice i tužno odmahujući glavom. »Nema veze. Stvar je u tome da, kad sam ja naučio letjeti, stalno sam želio vratiti se gore, u zrak. Nisam mogao spavati, nisam mogao jesti. Bilo je glupo od mene misliti da ćeš ti strpljivo čekati.«

»Koliko si imao godina kad si to otkrio?« upita Helena.»Desetak. Ali trebalo mi je neko vrijeme da shvatim«, izgovori kao da je

priprema za nešto. »Scioni se rađaju sa svim svojim talentima, ali potrebno je određeno vrijeme da bi otkrili kako koristiti neke od njih. Posebno ako nema nikoga s tvojim konkretnim talentom da ti posluži kao mentor.«

»Jesi li ga ti imao? Mislim, mentora.«»Ne. Osim tebe, ne znam ni za jednog drugog Sciona koji može letjeti. Ali

imao sam knjige i podršku obitelji.« Stao je i pogledao Heleni u oči. »Ti nisi imala ni jedno ni drugo, pa bi tebi sve to moglo biti malo teže.«

Ja sam ti dobra s teškim stvarima. Nikad nisam vjerovala u ono što se lakopostiže«, brzo odgovori, ali on je pogleda tako kao da mu je jasno da ga nijeshvatila.

»Samo ne želim da se obeshrabriš ako nam bude trebalo malo viševremena. Dakle, prije nego što počnemo, moram ti objasniti neke stvari«, reče on, najednom sav u poslu. »Snaga, brzina, okretnost, oštar sluh i vid, ljepota, brzozacjeljivanje te inteligencija, iako je ovo posljednje možda diskutabilno, sve su todarovi koje posjeduje gotovo svaki Scion, i ne moramo biti trenirani kako bismo ihkoristili. Ali postoji i druga skupina talenata, koji su rijetki, a većina od njih zahtijeva odredeni rad. Letenje je jedna od tih rijetkih stvari. I jedna od onihkojima je najteže ovladati.« »Iskreno, stvarno mi nije važno koliko ću se morati truditi da ga usavršim. Nije važno ni ako mi za to budu trebale godi ne. Samo umirem od želje da opetprobam!« Helena nestrpljivo poskoči gore-dolje.

»Okej, okej! Ali najprije moraš biti mirna. To sa skakanjem dolazi kasnije kadbudeš htjela postići ubrzanje«, reče smijući se dokje stavljao svoju ruku oko Helenina struka. Ona potiho uzdahne na taj neočekivani dodir i skoncentrira se na to da bude mirna, ali nije joj bilo lako. Stajali su tako nekoliko trenutaka, samo zureći jedno u drugo. »Zatvori oči«, prošapće on. Helenino srce lupalo je tako snažno da je mislila kako ga i Lucas čuje. »Smiri se«, reče on, smiješeći se zatvorenih očiju. »Pokušaj usporiti svoj puls

ako možeš.«»Pokušavam. Moraš li stajati tako blizu mene?« upita Helena. Glas joj je bio

tanak i drhtav. »Aha. Ne želim da odeš bez mene. To ne bi bilo dobro«, reče posve bezizražajno, održavajući svoju koncentraciju. Prošlo je nekoliko sekundi. Kad je opet progovorio, zvučao je jako mirno, kao da je veoma daleko.

»Sada se fokusiraj na svoje tijelo. Duboko udahni. Prati taj dah kao da timozak nježno ulazi u zrak koji udišeš.« Pričekao je da Helena dode u stanje u kojem je on.

Morala je udahnuti nekoliko puta, ali na kraju je bila u stanju napraviti to štoje rekao. Točno je znao kad je bila spremna. »Dobro. Sada si unutar sebe«, pobjednički izjavi Lucas. »Možeš li osjetiti svoju težinu, kako je složena od raznih slojeva i dijelova i kako su svi medusobno povezani?« Osjećala je to. Mogla je osjetiti težinu svoje kože na mišićnom tkivu i preko kostiju, kako je naslagana u slojevima, baš kao što je rekao. Osjetila je kako milijunii milijuni sićušnih čestica, koji su ona sama, marširaju okolo poput vojnika s različitim, ali medusobno usklađenim komandama. Pa to su njezine stanice, shvati odjednom. Nasmije se, razmišljajući kako je čudno čitavo vrijeme biti ta masovna vojska, a ne biti toga svjestan. Čula je kako se i Lucas smije, i znala je da je tu, unutra, zajedno s njom, da osjeća točno što i ona. »A sada, želim da napraviš nešto stvarno teško«, reče glasom koji je zvučao lagano i radoznalo, gotovo dječje. »Želim da ostaneš unutra, ali da istovremeno pogledaš van, ako možeš. Nemoj se bojati. Tu sam, s tobom sam.« Helena učini kako joj je rekao, ali senzacija je bila daleko previše intenzivna da bi je mogla održati. Jednom je, davno, izgubila sunčane naočale. Tražila ih je posvuda, po stoti put pregledavala kuhinju, dnevnu sobu, pa opet svoju sobu, ali nije ih nigdje moglapronaći. To je bilo iritantno jer je znala da ih je nedavno imala u ruci, ali nije se mogla sjetiti što je napravila s njima. Onda joj je tata rekao da su joj naočale na glavi, zataknute u kosu povrh čela.

Tada je shvatila kako se služila pogrešnim osjetilom. Gledala je, umjesto daosjeća. Digla je ruku i odmah napipala naočale. A čitavo ih je vrijeme bila osjećala na glavi, kao blagi pritisak na kožu ispod kose i iza ušiju, samo što nije na njegaobratila pažnju. Jednostavno je bila toliko zaokupljena gledanjem da joj nije palona pamet pokušati osjetiti. Ovo je bilo nalik tome. Ponovno je shvaćala kako postoje brojni načini da iskusi svijet oko sebe. I dalje je bila svjesna milijuna svojih stanica, ali mogla jeosjetiti i nešto novo. Osjećala je kako čitavo njeno biće pada prema nečemu

istinski golemom i odmah je prepoznala da ima i jedno suprotno osjetilo, kojimmože spriječiti taj pad.

Izvan sebe od nepoznatog straha, instinktivno je upotrijebila to osjetilo.Morala je napraviti mjesta izmedu svoje sićušne vojske i tog golemog, brzog čudovišta koje ju je vuklo prema sebi – čudovišta prema kojem je, kako je u istom trenu shvatila, padala svake sekunde svakoga dana svojeg života. Trenutak prekasno da se zaustavi, Helena shvati kako je to čudovište zemlja, i kako je taj osjećaj padanja gravitacija – i shvati što je napravila: upravo ju je isključila. Obuzme je vrtoglavica i ona izgubi tlo pod nogama. Primi se za Lucasa, mahnito skrivajući lice u njegova prsa. On je bio jedini nepomičan objekt u čitavom svemiru, i ako ga pusti, Helena je znala da će izletjeti u zrakoprazni prostor i nikad se više neće prestati vrtjeti.

»Sve je u redu«, šapne joj na uho. Dah mu je bio topao, a njegov glasutješan. »Neću te pustiti, Helena. Obećavam. Vjeruješ li mi?« Temperatura je znatno pala a veliki zapusi vjetra dizali su joj duge pramenove kose i vitlali njimana sve strane.

Držala je lice utisnuto u udubinu u obliku slova L izmedu Lucasova ramena ivrata. Govorila je samoj sebi kako tek sad zna što znači riječ teško, i kako je ovo to »teško« za koje je Lucasu tako velikodušno rekla da joj se više sviđa nego »lako.« »Da«, šapnula je osjećajući kako joj se hladni, rijetki zrak penje ispod odjeće i otkida i odnosi zvukove riječi s njezinih usta čim ih izusti. »Onda dokaži«, prošapće. »Otvori oči.«

Ostali su u zraku sve dok nebo nije postalo gotovo posve tamno a Helena se tolikosmrzla da nije mogla prestati drhtati. Mnogo je toga morala naučiti. Oduprijeti se gravitaciji bila je velika stvar, ali predstavljala je tek pola posla. Drugu polovinumanje je činila promjena svijesti, a više drukčije, još zahtjevnije stvari. Helena je saznala da, želi li letjeti, ne smije samo mahati rukama i nogama kao da pliva.Morala je naučiti manipulirati zrakom oko sebe. Lucas je stane podučavati kako upravljati zrakom, kako mu zapovjediti da postane gušći s jedne strane, a rjeđi s druge, tako da se oko njezina tijela stvori tanka zračna struja, točno njezine veličine. Kad je to Lucas napravio, izgledalo je kao da lebdi pod vodom. Vjetar mu nije vitlao kosom ili odjećom, nego ga je zaobilazio, nježno ga podržavajući ili ga naglo gurajući, ovisno o tome koliko je brzo Lucas želio ići. Veći dio te prve lekcije Lucas je proveo jednostavno lebdeći ispred Helene, kao da je u moru; njegovi dugi udovi valovito su se kretali kroteći zračne struje, raširenim prstima se braneod nasumičnih kovitlaca zraka. Ruke su mu stalno bile

pružene i spremne uhvatiti je ako prenaglo odleti ili ako padne sa zračne struje koju je isprva neravnomjerno stvarala, prije no što bi izletjela u vrtnju. Letjeti jebilo komplicirano, a Helena još nije imala osjećaj za to. Bilo je to pomalo kao da uči voziti auto i istovremeno ciljati puškom kroz prozor. Zahtijevalo je laku ruku ipotpunu koncentraciju. Lucas ju je naučio i nekim trikovima koji služe tome da izbjegne pažnji »gravitacijski uskraćenih«, kako je nazivao jadne, za zemlju prikovane smrtnike koje su promatrali s visina. Helena je s iznenađenjem doznala kako je rana večer zapravo najopasnije vrijeme za let. U vrijeme zalaska sunca ljudi najviše gledaju gore kako bi se divilibojama, a na otoku Nantucket to je takoder i vrijeme kad pola lokalnih stanovnikazaraduje za život snimajući fotografije neba ili miješajući svoje vodene boje.

U nekoliko navrata Lucas je morao zgrabiti Helenu i odletjeti s njom dalje,nad ocean, kako ih ljudi ne bi spazili. Očito, letenje je u bilo koje doba dana bilo prilično opasna stvar, ali ako Helena ostane dovoljno visoko, tko god je opazi, mislit će da je samo ptica. Zato je noć, naravno, najsigurnija za let, i to je doba kad mogu letjeti i bliže zemlji, a Lucas joj je najavio da je to jako uzbudljivo. No, njoj jesve bilo jako uzbudljivo, i kad je Lucas konačno rekao da moraju ići u kuću, doslovno je zaječala i zamolila ga za još pet minuta. Lucas se samo nasmijao. »Vjeruj mi, znam kako se osjećaš. Ali smrzavam se«, objasni joj. Helena se odgurne od njega, pogleda ga kroz stisnute oči i s lukavim smiješkom. Prevrne se naglavce preko njegovog ramena i napravi krug oko Lucasovih leđa, prislanjajući svoje tijelo o njegovo u prolasku. »Sutra?« zamolila je, osjećajući se sramežljivo i moćno u isti mah. On napravi elegantni salto unatrag i primi za ruku upravo kad je htjela odletjeti dalje. »Sutra. Obećavam«, reče joj tiho dok ju je okretao prema kući. »Ali sad je već skoro mrak i moja obitelj će se zabrinuti za nas ako večeras ostanemo vani imalo duže.«

Helena tome nije mogla protusloviti, pa je dopustila da je Lucas drži zaramena i upravlja njezinim letom prema mekoj krpici trave s koje su bili uzletjeli.Ostala je lebdjeti iznad njegove glave dokje elegantno prelazio u stanje punegravitacije.

»Što da radim?« upita ga, odjednom ponovno prestrašena. »Sve je u redu. Znam da je slijetanje zastrašujuće, alija sam tu«, Lucas reče strpljivo stojeći na tlu, s rukama ispruženima uvis kako bi dohvatio njene ruke dokje lebdjela nad njim. »Mislim da sam ovako nešto vidjela na jednoj slici«, reče Helena, kojoj se pomalo vrtjelo u glavi od straha. »Samo što je žena na slici imala krila.«

»Polubogovi, pa i bogovi, uvijek su bili privlačni umjetnicima, i katkad su nas slikali. Krila su totalna izmišljotina, naravno, ali lijepo izgledaju«, reče vedro. Davao joj je vremena da se pripremi i ona je toga bila svjesna.

»U redu. Sad mi reci što da radim«, upita ga mirnim glasom. »Želim da opetprimiš svijet«, odgovorio je.

»Kako to misliš, da primim svijet?« promrmlja ona.»Koncentriraj se. Možeš osjetiti što mislim, znam da možeš, ali moraš mi

vjerovati.« »Vjerujem ti«, reče Helena stoti put toga dana, ali ovaj put ga je gledala ravno u oči dokje to govorila, i on joj uzvrati pogled pun apsolutnog povjerenja. Lice mu je blistalo pouzdanjem. Ništa ne može biti nemoguće ako Lucas vjeruje u nju. I tako, primila je svijet ... i pala, točno onako kako bi pao svatko tko pokuša hodati na dva metra zraka. Naravno, Lucas je znao što treba očekivati i s lakoćom je uhvatio. Ugrabio ju je iz zraka, držao još malo dok se nije opustila i pustio danjezina stopala nježno dotaknu travu. Konačno stojeći na vlastitim nogama nakon toliko vremena, Helena je zateturala. I dalje joj se vrtjelo pred očima pa se naslonila na Lucasa i omotala ruke oko njegova vrata. Ostala je tako i kad je osjećaj vrtoglavice prošao, nadajući se da će od njega osjetiti neku vrst poziva. On se odmaknuo i na silu se nasmijao. »Vidiš? Dječja igra. Idući put samo zamahni nogama ispod sebe prije nego što promijeniš stanje u gravitacijsko, i to ti je to«, reče prpošno krećući prema kući. »Učiš puno brže od mene, znaš.« »Aha, kako da ne. Tresnula bih kao cigla da me nisi ulovio«, reče, odgurujući Lucasa od sebe dok ga je sustizala, smijući se glasno kao i on, iako joj se srce stisnulo u grudima.

Nije baš očekivala da je poljubi, ali svakako se tome nadala. Odjednom seosjeti stvarno budalasto, kao da se ponijela poput idiota što je uopće željelapoljubiti nekog toliko pametnijeg, toliko samouvjerenijeg od nje, nekoga tko jevidio toliko svijeta. Prekrižila je ruke na prsima i ubrzala korak, ali Lucas joj nijedopustio da ga prestigne. Umjesto toga, na tren ju je obgrlio iza leđa i raspetljao joj prekrižene ruke, pa je primio za jednu ruku. U njoj je ostalo točno dovoljno ponosa da se osjeti povrijeđenom što on toliko inzistira na tom držanju za ruke i to neposredno nakon što ju je odbio poljubiti. »Mogu nas vidjeti«, reče on toliko tiho da ga je i Helena jedva čula. Glavom je pokazao prema kući. Tek je tada, prateći njegov pogled, vidjela kako Pelej i Kastor sjede u mraku velike verande pred radnom sobom koju su, očito, dijelili. Vjerojatno su izašli kako bi u miru porazgovarali, a Helenino podulje slijetanje ih je moralo omesti. Morali

su vidjeti i kako je grlila Lucasa, pokušavajući izmamiti pusicu. Ta pomisao je toliko užasne da je silom zauvijek otjera iz glave kako istog trena ne bi eksplodirala odponiženja. »Brzo uči, zar ne, tata?« dovikne Lucas.

»Da. Slijetanje joj je bilo puno bolje nego prvi put«, veselo odgovori Kastor,pa se obrati Heleni. »Drago mi je što si prestala izigravati komet.« »Nda. Nedavno sam odlučila da ću svoja slijetanja ipak obavljati dok sam pri svijesti. To smanjuje troškove za hranu«, slatko odvrati Helena, sretna što jepreviše mračno da bi oni primijetili kako crveni. Nasmiješila se Peleju, ali on niti se smijao, niti joj je uzvratio osmijeh. Samo ju je gledao. »Vrlo mudro od tebe«, reče Kastor. »Usput budi rečeno, Lucas, ne planiraj nikakav novi izlet u sljedećih pola sata«, upozori ga. »Tvoja mama je gotovo završila večeru, a nije raspoložena bilo koga čekati večeras.« »Primljeno na znanje. Hvala na upozorenju«, reče Lucas dokje vodio Helenu za ruku prema garaži kroz koju se moglo ući u kuću. Po načinu požurivanja Heleni se učini da Lucas svakako želi izbjeći oca i strica. Ili to ili pazi da im Helena ne pride preblizu. »Okej, što se zbiva?« upita ga čim su zašli u mračnu garažu i zatvorili vrata za sobom. »Tvoj stric se zbilja čudno ponaša kad sam u blizini. Što je doznao u Europi?« »Tamo nitko nije čuo za tebe – ili barem nitko ništa o tebi ne govori. Stric Pelej se vratio odande zato što je slijedio Kreonta ovamo, ali koliko mi znamo,Kreont je došao u Sjedinjene Države potajno, nije to najavio nikome od svojih. Mimislimo da samo želi malo motriti na nas – uglavnom na Hektora«, reče Lucas s mračnim izrazom lica. »Je li tvoj stric čuo nešto o one dvije žene? One što su me napale?« napeto prošapće Helena.

»Ne, one su i dalje zagonetka. Nitko od ljudi s kojima je stric Pelejkontaktirao ne zna ništa o njima. Mi ne mislimo da je Tantal doznao za tebe,barem ne još, ali nitko ne viđa Tantala već godinama, pa je prilično teško pretpostaviti što je isplanirao.«

»Nitko ne viđa Tantala?« upita zapanjeno Helena. »Kako on onda upravljafamilijom?« »Preko svoje žene. Ona izdaje sve naredbe Stotini Rođaka, i tako je bilo čitavo ovo vrijeme, sad već nekih devetnaest godina.«

»Kako to?« »Duga je to priča«, reče Lucas, mršteći se i gledajući u pod. Helena je po tome znala da je riječ o važno] priči.

»Duge priče su mi najdraže«, reče ona nakrivljujući glavu kako bi uhvatila njegov spušten pogled. Kad joj je to uspjelo, nasmiješila mu se tako molećivo da je morao popustiti. Dok je govorio, Lucas ju je odsutno primio za ruku i počeo se igrati njezinim prstima. »Moj otac je imao još jednog brata. Bio je najmlađi i svi su ga jako voljeli. Čak je i Tantalu bio najdraži«, reče s takvom grimasom kao da mu je teško povjerovati da je Tantal ikad ikoga osobito volio. »Zvao se Ajant.«

»Što mu se dogodilo? Je li umro?« pažljivo upita Helena. Lucas kimne.»Ubijen je. Ubila ga je osoba koje se nikako nije mogao kloniti«, brzo

izgovori. Frustriran, obriše lice rukom prije nego što je nastavio. »U svakomslučaju, kad je Ajant ubijen, moj stric Tantal počeo se skrivati kako bi zaštitio sebe. Kao glava kuće bojao se da će netko silom pokušati od njega preuzeti vlast. Odonda, sve njegove naredbe stižu ili unapisane ili preko njegove žene Mildred.No, otad ga nitko nije vidio.« »Mildred? To nije grčko ime.« »Ona je normalna, naravno«, reče Lucas podižući obrve. »Scioni iz drugih kuća obično u nama izazovu ubilački bijes, sjećaš se? Što nije baš dobra osnova za vjenčanje. A jedina druga opcija bila bi nam da se ženimo unutar obitelji.« »Oh, da. Na trenutak sam zaboravila na Furije. A budući da je preostala samo jedna scionska kuća, svi dostupni Scioni su vam rođaci. Grozno«, reče Helena, u mislima prekoravajući samu sebe što je uopće pitala nešto toliko očito. »Ti mi nisi u rodu«, prošapće, nježno je privlačeći k sebi. Tada, naglo, ustane i okrene se te je počne voditi kroz garažu. Mogli su proći u ravno] crti prema vratima, uz zid garaže, ali Lucas ju je umjesto toga odlučio provesti kroz labirint parkiranih automobila. Točno prije nego što su stigli do vrata koja vode u kuhinju, on uspori i okrene se prema njoj,smiješeći se. Mogla je osjetiti njegovo uzbuđeno disanje i kako je njegova ruka u njezinoj postala lagana. Na trenutak se nekako nagnuo prema njoj, kao da će svoja prsa spustiti preko njezinih i usnama joj potražiti usta, ali u zadnji tren se okrenuo ipovukao je za sobom u kuću, kao da ništa nije bilo. A možda ništa i nije bilo. Helena je bila tako zbunjena. Ali čim su ušli u kuhinju, imala je druge stvari o kojima će brinuti. Uši su joj zaglušile. U djeliću sekunde bilo joj je jasno zbog čega su Kastor i Pelej otišli van razgovarati. Ovdje unutra stvarno je vladala prilična galama. Noel je izvodila svoje čarolije nad pećnicom, a ostatak obitelji okupljao se oko nje tako prirodno i neminovno kao što voda teče nizvodno. Sve stolice su bile zauzete, a grupice onih koji su stajali stalno su se izmjenjivale, već prema tome kako se Noel vrtjela po kuhinji i krčila sebi put do radnih površina. Svi su

razgovarali, smijali se i svađali istovremeno, i premda Helena nije mogla iz sve te buke razabrati ni riječ, činilo se da se oni medusobno sasvim dobro sporazumijevaju. Bila je to prava simfonija Delosovih, a Noel je bila maestro.

Kao došljak, Helena je mogla vidjeti Noel onakvom kakva doista jest – pravosredište obitelji, toplo i veliko srce koje hrani sve te hrpe mišića preko kojih se sada spotiče po svojoj kuhinji dok im pokušava skuhati večeru. Bila je pravo utjelovljenje kućnog ognjišta i otvorenih vrata i s dobrodošlicom je dočekivala, pa čak i očekivala, da pridošlice poput Helene nabasaju ovamo i pojedu njezinu hranu. »Tu ste dakle«, dovikne ne dižući pogled s pećnice. »Nazvala sam tvog oca i pozvala ga ovamo na večeru. Zaključila sam da ćeš ti ionako biti previše iscrpljena da bi još i kuhala.« Spretnim pokretom iz zgloba prevrnula je povrće koje je pržila na tavi, baš onako kako je Helena na televiziji viđala da rade slavni majstori kuhinje. Helena je oduvijek željela naučiti taj pokret i na trenutak je njezin zbunjeni mozak odbio misliti o bilo čemu drugom. Sekundu kasnije registirala je da se Noel obratila njoj.

»Pozvali ste moga tatu?« propiskuta Helena. »Naravno da jesam. Pelej je konačno opet doma, a s obzirom na to da ćeš ti zbog svojih treninga morati provoditi poprilično vremena kod nas, zaključila sam da je došlo vrijeme da se naše obitelji upoznaju. Zamolila sam Jerryja da dovede itvoju Kate, ali ona večeras do kasno radi u trgovini, tako da će to morati pričekati. Tvoj tata stiže za otprilike petnaest minuta, čisto da znaš, ako možda prije toga poželiš nešto počešljati oprati«, reče ona, konačno se okrećući kako bi pronicljivim pogledom pregledala djevojku što stoji u njezinoj kuhinji, kose raščupane od vjetra i odjevena u preveliku odjeću. »Na tvome mjestu ja bih se požurila«, zaključi znalački se smješkajući.

Helena spusti pogled i ugleda svoja stopala zelena od trave. Pokuša brzorukom zagladiti kosu, pa krikne kad su joj prsti zapeli u zapetljane čvorove iza vrata. Arijadna se srdačno nasmije.

»Izgledaš kao da su te kroz grmlje dovukli ovamo. Ali mislim da ti ja mogupomoći.« Arijadna ustane, izvuče Heleninu ruku iz Lucasove i odvuče je iz kuhinje. Helena nije mogla vjerovati koliko joj je čvorića bilo u kosi, ali na kraju ih je Arijadna uspjela raščešljati uz pomoć spreja za omekšavanje i češlja sa širokim zupcima. Potom je Helena oprala noge, svezala kosu u niski rep i nazula japankekoje joj je posudila Arijadna. Sve je to učinila u takvoj brzim da je tek na pola stepenice, vraćajući se u kuhinju, shvatila kako su joj japanke prevelike i da bi tako mogla slomiti vrat. »Dovraga, Helena, što to imaš na sebi?« reče Jerry čim ju je ugledao. Helena

prasne u smijeh, djelomice zato što je tata upravo izrekao istu rečenicu koju je maloprije pomislila u sebi, ali uglavnom zato što mu je izraz lica bio tako komičan.

»To što sam posudila. Moja školska uniforma je bila znojna. Hej, možda mije sve malo preširoko, ali barem je čisto«, reče Helena, pokazujući svoju gigantsku majicu i zavrnute hlačice. »Oh. Pa, izgledaš ... udobno?« reče on sumnjičavo. »Sljedeći put ću obući balsku haljinu«, obeća Helena, i dalje se smijući zajedno s tatom, a onda se okrene i primijeti da ih pola obitelji Delos promatra,očito se zabavljajući. »Razumijem što misliš«, reče Kastor Lucasu, i njih dvojica razmijene pogled koji Helena nije shvatila prije no što se okrenuo prema Jerryju i toplo senasmiješio. »Drago mi je što te opet vidim, Jerry«, reče Kastor, koraknuvši prema Jerryju s rukom ispruženom za rukovanje.

»I meni je drago što vidim tebe, Kastore. Namjeravao sam prvi predložiti dasvi lijepo sjednemo za stol i pojedemo nešto zajedno, ali čini se da je tvoja supruga korak ispred mene«, ljubazno reče Jerry.

»Sad znaš kako je meni cijelo vrijeme«, odgovori Kastor lakonski seosmjehnuvši. Bilo je očito da obojica već uživaju u zajedničkom društvu. Upoznavanje s ostalim članovima obitelji bilo je brzo i kratko, budući da je uključivalo toliko ljudi, a Jerry je sve obavio kao profesionalac. Već je gotovo dvadeset godina vodio lokalnu trgovinu i bio naviknut pamtiti ljudima imena te seprilagoditi čak i najekscentričnijim osobnostima. Helena ga je promatrala kako razgovara sa svima, na upravo idealan način, svojim kratkim odgovorima tjerajući jednog da se nasmiješi, drugog da se glasno nasmije, trećeg da stane i malo se zamisli. Bila je ponosna na svoga tatu, ne samo zato što je bio pametan i duhovit,nego i zato što je točno znao kad to ne treba biti. Pomoglo je i to što je obitelj Delos očito imala sličan ukus, kako u razgovoru tako i u hrani. Jerry je pojeo svu silu hrane i nježno prisilio Noel da prizna kako jeranije u životu, prije no što je postala majka i dokje još živjela u Francuskoj, doistabila šef kuhinje. Noel mu je čak priznala da je već nekoliko puta kriomice posjetila News Store. Velikodušno je objavila da su kroasani koje Kate radi od svježeg krem-sira, ružmarina i morske soli naprosto djelo ludog genija. Jerry je zasjao od ponosa,baš kao da je Kate skriveno blago, a njemu se posrećilo da ga iskopa. Helena ga malo gurne laktom. »Vidim da si se zacrvenio do ušiju«, prošapće.

»Da, a ja vidim da se ti nisi. Kako to?« odgovori on protupitanjem. »Pa ja nemam zašto«, reče ona dok joj se izdajnički žar penjao uz obraze.

»Aha«, reče neuvjereno. »Je li sada trenutak kad trebam postati zabrinuti roditelj i zahtijevati da mi kažeš što se točno zbiva izmedu tebe i ovog Gospodina Superfantastičnog tu prekoputa?« »Ne. Ovo je onaj trenutak kad ti gledaš svoja posla i klopaš večeru«, odvrati Helena strogo, kao da je ona njemu mama. »Super! Još jedan metak izbjegnut«, reče s osmijehom, pa zatraži još malo Noelinih zapečenih krumpira. Ostatak večeri protekao je bolje nego što se Helena i usudila nadati, gotovo do kraja. Helena je pomalo razgovarala s Jazonom, zezala se s Arijadnom, pa čak malo popričala i s Pelejem o njegovu poslu kuratora u muzeju. Do tog trenutka Pelej se činio hladnim, pa čak i neprijateljski raspoloženim prema njoj, no čim su počeli pričati o slikarstvu, on se, činilo se, ipak malo otvorio. Helena nije bila stručnjak, ali o umjetnosti je znala sasvim dovoljno da bi konverzacija mogla biti zanimljiva. Na svoje čuđenje oboje' su otkrili kako imaju sličan ukus i podijelili su trenutke uzajamnog divljenja dok su diskutirali o jednom od svojih omiljenihslikara. Helena je već pomišljala kako bi se ona i Pelej još mogli i lijepo slagati, ali nakon što su dovršili razgovor, vidjela je kako se on, okrećući se od nje, duboko i nezadovoljno mršti. Helena začuje veselo zveckanje i okrene se osjetivši nečiji dodir na ramenu. »Nemoj to primati srcu«, reče joj Pandora tješeći je. »Gle, ja volim svoju braću, ali oni tu i tamo znaju biti totalni idioti. Pogotovo Pelej.« »Da barem znam što sam mu skrivila«, reče Helena frustrirano. »Ne, ne radi se o tebi. Nisi ti ništa napravila. Sve ovo scionsko sranje traje puno dulje nego štobi mogla i pretpostaviti.« »Od početka vremena, je li tako?« upita Helena, pokušavajući se našaliti iako je još bila povrijeđena Pelejevom reakcijom. »Ma da, baš tako. To je u doslovnom smislu točno, ali što se ove familije tiče, mislila sam na nešto konkretnije. Na nešto što se događalo upravo prije tvog rođenja – tad je sve počelo odlaziti kvragu.« Na Helenino iznenađenje Pandora je uzme za ruku i povede do udaljenog kuta prostorije u kojem su mogle sjesti jedna do druge i malo se izmaknuti odgužve. Očito, što god da joj je namjeravala reći, željela je da ostane između njih dvije.

Obitelj Delos je bila dovoljno velika da se u njoj stvaraju klike i da je Helenatu obitelj morala opisati pojmovima iz srednjoškolskog života, rekla bi da jePandora jedna od onih pomalo mističnih, umjetnički nastrojenih cura s kojima se svi žele družiti, a na dnevnoj bazi to samo rijetki uspijevaju. »Dopusti da započnem tako što ću ti objasniti da je Peleju najteže od svih jer

on je izgubio više od većine nas«, tužno reče Pandora, pa malo ispravi leđa i osmjehne se kao da se ispričava. »Nemoj me krivo shvatiti, moj brat je i dalje idiot što se toliko mršti na tebe, ali možda ćeš ga bolje razumjeti ako malo okreneš stvari i shvatiš da je tvoj dolazak u naše živote za nas bio jednako bombastična promjena kao što je, pretpostavljam, bio i za tebe. Znaš li na koji se način kod nas nasljeđuje izgled?« Preko Helenina lica preleti izraz zbunjenosti zbog, kako se činilo, potpunog obrata u razgovoru. »Nešto sam čula«, reče. »Kastor je rekao nešto o arhetipovima, a onda je Kasandra rekla da svi mi izgledamo poput ljudi koji su se borili u Trojanskom ratu,tako nešto.«

»Tako da svi nosimo ova reciklirana lica, kužiš? I ne nalikujemo uvijek svojimroditeljima, pa čak ni rodbini iz vlastite kuće, nego prije ljudima iz povijesti čije živote Suđenice žele da opet proživimo.« »Aha, to sam shvatila. Suđenice su lude za ponavljanjem.« »A budući da Scioni obično naginju ludom zaljubljivanju u jednu osobu koja im je 'suđena', pa onda s tom osobom još u vrlo rano] dobi naprave otprilike milijun klinaca, stariji rođaci katkad dožive neugodnu čast da gledaju oko sebe lica koja su davno prije poznavali – a evo i najgore fore – ta lica često budu lica ljudi protiv kojih su se borili dok su sami bili mladi. Dogodi se čak i da takvo 'poznato lice' nose njihova vlastita djeca ili pak voljene osobe njihove djece.« »A joj. Pa to ne zvuči dobro«, reče Helena, dok je u njoj rastao neobičan strah. »Pelej me je zamrzio čim me prvi put vidio. Dakle, na koga ja to sličim?«

Pandora uzdahne. Narukvice na njezinim rukama zveknu, dokje primalaHelenu za ruku. »To je stvarno grozno«, reče tonom punim isprike. »Ali ti izgledaš točno kao Dafne Atreus – žena koja je prije dvadeset i jednu godinu ubila našeg brataAjanta.«

Helena primijeti da je Pandora jedva izgovorila njezino ime. Na trenutakHelena je pomislila da će uvijek vesela Pandora upravo zaplakati.

»Ali nisam to napravila ja! Nisam ja ubila tvog brata«, reče Helena šaptom, potresena dubinom emocija koje je vidjela na Pandori. Osjetivši Heleninoraspoloženje, Pandora se trgne iz svoje tuge i stisne joj ruku. »Znam, znam«, ljubazno podvikne. »Potpuno je blesavo kriviti tebe i većina nas te niti ne krivi. Ja sigurno ne. Ne možemo čak ni znati jesi li iz njezine kuće.« »Ali Pelej je ipak ljutit«, reče Helena, konačno uviđajući iz kojeg je razloga Peleju tako antipatična. Pandora nevoljko kimne. »Kad smo izgubili Ajanta, znali smo da smo izgubili najboljega od nas«, reče

Pandora. Pogledala je u pod i na trenutak se ugrizla za donju usnicu. »Ajant je bio... najbolji. Da si ga samo vidjela. Zapravo, možeš ga vidjeti.«

Pandora podigne desnu ruku i protrese je tako da su se njezine brojnenarukvice spustile prema laktu, oslobađajući zglob. Oko zgloba je ostala tijesno stisnuta narukvica s privjeskom. Pandora rastvori ovalni privjesak, zapravo malimedaljon za narukvicu kakav Helena još nikad nije vidjela. U njemu je bilafotografija mladića – Helena je prvo pomislila da je to Hektor – koji škaklja malu curicu tamne, kratke kose, a ona se previja od smijeha pod njegovim rukama. »Moj brat Ajant«, sjetno reče Pandora. »Uvijek je imao vremena za mene, što je velika stvar kad živiš u ovako velikoj obitelji kao što je naša. Lako se izgubiti učitavoj toj zbrci, pogotovo kad si najmanji. Imala sam običaj da ga pratim kamo god bi pošao, moljakati ga da mi povjeri zadatke koje i ja mogu obaviti. Počeo me zvati 'štitonošom', a ja sam to obožavala.« Helena se zagledala u presretnu malu djevojčicu koja se koprca u rukama svog velikog brata, pa potom u svjetlucave Pandorine oči. »Čak i gledajući samo ovu fotografiju, mogu reći da te jako, jako volio.«

»Da, jest, i ja sam voljela njega. Pravila bih se da je on slavni vitez, a janjegov jedini pouzdan suborac, i on se tako igrao sa mnom. Bio je beskrajnostrpljiv. Obično bi me poslao u opasnu avanturističku potragu za ključevima njegova automobila, bi mi zapovjedio da svojim nevjerojatnim moćima prizovem lift. Imala sam sedam godina kad je umro. Te noći ga nisam smjela pratiti, ali ipak jesam. Bila sam tamo kad je ubijen.« Helena je zaustila da nešto kaže, nešto utješno po mogućnosti, ali Pandora se naglo promijeni i nastavi. »Bio je poput samog Apolona«, reče s blistavim, ali pomalo usiljenim osmijehom. »Poput Hektora na mnogo načina ... samo drag, a ne grintavi pametnjaković. Nemoj me krivo shvatiti, ja volim svoje nećake, ali kvragu! On stvarno zna biti čangrizav ko baba.« Obje prasnu u smijeh na Hektorov račun, koji im je tako dobro došao da prekinu tužno raspoloženje. »Voljela bih da sam ga srela. Mislim, tvog brata«, reče Helena i izgovarajući to, shvati da to iskreno misli. Ajant je morao biti stvarno poseban kad je svojumladu sestru nadahnuo na takvu neprolaznu ljubav. »Na puno raznih načina nitko od nas nije zapravo prebolio gubitak nakon njegove smrti«, reče Pandora, sliježući ramenima kao da joj sad već manjkaju objašnjenja koja bi ponudila Heleni. »Ali moj brat Pelej je jedini koji ne možepogledati u tebe i prihvatiti činjenicu da si ti druga osoba, iako, naravno, zna da ti sa svim time nemaš nikakve veze.« »Shvaćam«, složi se Helena. »To nije fer i ja i dalje mislim da je pomalo zločest, ali sad barem shvaćam zašto me Pelej mrzi.«

»Ne brini, na kraju će se pomiriti s tim. Duboko u srcu zna da nisi sama birala svoje lice. To su učinile Suđenice«, reče ona. Vedro se nasmiješi Heleni. »I dovraga, curo! Stvarno su ti ga dobro izabrale!«

»I tebi isto!« uzvrati Helena kompliment Pandori, a to je stvarno i mislila. »Koješta«, reče Pandora prevrćući očima i zveckajući narukvicama na zglobovima. »Ja sam valjda jedna među sto scionskih žena koja je dobila lice neke ropkinje ili možda vestalske djevice iz Troje, s obzirom na moju sreću s muškarcima!« Čak i dok se smijala, Helena se nije mogla otresti čudnoj sumnji. Konačno je popustila i upitala: »Onda, na koga iz Troje nalikujem?« »Kvragu, ne!« reče Pandora, ustajući. »Obećala sam – svi smo obećali. O tome trebaš popričati s Lucasom, Helena. Sori, ali već sam ti ispričala toliko toga da imaš o čemu razmišljati čitavu noć.« I, s impresivnom količinom zveckanja i zveketanja, Pandora svečano izjavi da joj treba čaša vina, te nestane u gužvi rođaka. Helena napravi grimasu gledajući je kako odlazi. Znala je da joj se Pandora doista otvorila i povjerila joj emocijamanabijenu informaciju, ali Helena se i dalje osjećala nezadovoljno. Željela je znati koju su ulogu Sudenice namijenile njoj. Pitat će to Lucasa iste sekunde kad ostane s njim nasamo. Pogleda preko prostorije u njegovu smjeru. Čitave večeri osjećala je kako je prate njegove oči, i težina njegova pogleda bila joj je poput zaštitničke ruke na ledima. Nije se morala grbiti, praviti da je slaba, niti da zna manje nego što zna.Ovdje se jednostavno uklapala. Shvatila je kako ta njezina novootkrivena lakoća postojanja dobrim dijelom počiva na činjenici da je prvi put uživotu okružena ljudima koji su jednako čudni kao i ona ... Ali bilo je to uglavnom zbog Lucasa. Čitave večeri on nije stajao baš pokraj nje, ali osjećala je da su i dalje povezani povjerenjem koje su izgradili leteći zajedno. Njegov pogled na nju je imao toliko pozitivan utjecaj da je osjetila kao da gubi ravnotežu čim ju je prestao pratiti očima. Osvrnula se da vidi što je to privuklo njegovu pažnju i ugledala ga kako nasamo, malo odvojen od drugih, razgovara s Pelejem. Helena nikad nije ni pomišljala na to da svoj scionski sluh iskoristi na način koji bi povrijedio tuđu privatnost – ona i Hektor već su se oko toga i porječkali kad ga je optužila da prisluškuje nju i Jerryja s njihova krova, ali sad joj se činilo da se jednostavno ne može oduprijeti porivu. Kad je čula da je Pelej izgovorio njezino ime, morala je doznati što govore o njoj. »Neću ti lagati. Helena mi je zapela za oko«, govorio je Lucas prigušenim glasom. »Ali između nas nema ništa.«

»To mi svi stalno govore«, odgovori Pelej. Helena je vidjela kako je prstom

protrljao donju usnicu prije no što je nastavio. »U ovom me trenutku to ne brinetoliko, ali brinem se što će biti za možda mjesec ili dva kad vas dvoje budete letjeli zajedno kamo god vam se prohtje. Sami. To se ne smije dogoditi, Luke.« »Neće se dogoditi«, hladno odgovori Lucas. »Učim je letjeti i pazim da se ne ubije, ali nema šanse da bih je dodirnuo. Imaj malo povjerenja u mene, molim te.«

Nastavili su razgovarati, ali Helena ih je prestala slušati. Pozlilo joj je.Spotičući se u svojim posuđenim japankama, otišla je na drugu stranu sobe, do svoga tate. Stajala je tik uz njega dokje pričao s Pandorom i piljila mu u lice iz profila sve dok nije primio njezin signal i pogledao je. »Što je sad s tobom?« upita isprva sarkastično, a nastavi zabrinutim tonom nakon što ju je bolje pogledao. »Je li sve u redu, Len?« »Možemo li sada kući? Imam strašno puno posla. Zadaće i kojekakve sitnice. I jako sam umorna ...« reče, nabrajajući uobičajene izlike sve dokje ne prekine. Bilo joj je jasno da već pomalo pravi scenu, što je inače mrzila, ali jednostavno više ni sekunde nije mogla ostati. Jerry pogleda na ručni sat. »Svakako, imaš pravo. Mislim da polako postaje kasno. Je li to ono što sam odmah trebao reći?« upita je s izrazom krivnje na licu.

»Ne, ma ne, super si ti. Nije ni kasno. Jedino što ja ... moram štošta obaviti«,reče Helena i brzo se upusti u pozdravljanje i zahvaljivanje i »vidimo-se-sutra« formalnosti koje bi najradije bila preskočila.

Arijadna je zabrinuto pogleda, ali Heleni više ništa nije bilo važno. Nije jojviše bilo stalo hoće li povrijediti čije osjećaje i hoće li sutra svi o njoj misliti da je nepristojna ili luda ili oboje. Ništa od toga nije bilo bitno. Samo je morala otići prije nego što opet pogleda Lucasa, u suprotnom će poludjeti. Izgledalo je malo grubo i čudno, ali Helena je uspjela odvući tatu kroz izlazna vrata prije nego što su Lucas i Pelej podignula glave.

JEDANAEST

Idućeg jutra Helena se u školu odvezla biciklom, a tatu je uputila neka kaže Lucasu da je morala obaviti neke stvari prije početka nastave. Jerry je bio pomalo zatečen što je Helena odbila nazvati Lucasa i sama mu to objasniti, no ona se doista nijemogla natjerati da ga nazove i čuje mu glas. »Je li se sinoć na večeri nešto dogodilo?« upita Jerry, no ona je jednostavno izjurila iz kuće i odpedalirala prije nego što je od nje uspio izvući jasan odgovor. Prohladni jesenski vjetar godio je njezinu licu, natečenom zbog toga što je pola noći bila budna i što su joj čitavo vrijeme curile suze. Nije plakala u pravom smislu riječi, nije se uspjela ni pošteno isplakati tako da joj to donese olakšanje. Ležala je u krevetu i bila suviše šokirana da bi se rasplakala na onaj dobri,staromodni način. Osjećala se kao idiot. Znala je da na svijetu postoje i gore stvari od toga da te dečko tvojih snova prezirno odbaci, ali u tom trenutku nije se mogla sjetiti ni jedne od njih. Kate, Claire, pa čak i tata, svako malo su je ispitivali što se dogada izmedu nje i Lucasa, kao da svi očekuju kako će njih dvoje na kraju biti zajedno, ali nitko nikad nije Lucasa pitao što on misli. Sad je Helena sa sigurnošću znala da je on »nikad ne bi dodirnuo.« Nema šanse. Te riječi su joj se stalno vraćale u misli, i ne samo riječi, nego to kako ih je strastveno izgovorio. Po načinu na koji je govorio o njoj, zvučalo je kao da mu se gadi sama pomisao na to da je poljubi, i Helena je time bila jednako zbunjena koliko i povrijeđena. Kako to da je stalno želi držati za ruku ako mu je toliko odbojna? Helena je došla u školu, zaključala bicikl i zaputila se alternativnom rutom prema svom garderobnom ormariću. Morala je dulje hodati, ali znala je da tim putem neće susresti nikoga od Delosovih, a zato se isplati napraviti koji korak više. Krenula je od kuće dovoljno rano da će, čak i ako s noge na nogu ide okolnim putem, i dalje na prvi sat stići prije ostalih. Kad je došla, Claire je odmah primijetila da Helena izgleda očajno. Kao prava prijateljica, posve je zaboravila da se još uvijek treba duriti i prije nego što je

odložila torbu s knjigama zasula je Helenu pitanjima o tome zašto su joj oči crvene, a kosa polegnuta. Helena je lagala najbolje što je znala, ali s toliko malo volje da jojto kod Claire nikad ne bi ni prošlo da se nije uključio Matt i podržao je objašnjavajući koliko je bila bolesna dan ranije. Nije pomagalo to što je Zach cijelo vrijeme, dok je Helena pokušavala izvrdati odgovor Claire, prezirno frktao nosom.Helena ga je ignorirala kao i obično, ali i dalje je osjećala kako je on promatra s podrugljivim osmijehom zalijepljenim na lice. Helena je čitavog dana pognute glave obavljala zadatke. Otkrila je da joj sada nije stalo ni do toga kakva je u školi, ni do toga privlači li na sebe pažnju i hoće li zato možda dobiti grčeve. Dokje polako koračala na ručak, pomišljala je da bi mogla odglumiti kako je boli trbuh bude li se zbog toga uspjela držati podalje odLucasa. Nije htjela otići u kafeteriju i suočiti se sa svima, no nekamo je morala otići, a vrata dvorane školskog kazališta bila su baš kraj nje. Vrata su bila odškrinuta, pa ih je Helena gurnula i ušla. Znala je da učenicima nije dopušteno boraviti unutra. Sve školske prostorije koje nisu pod nadzorom učitelja za učenike su bile zabranjene, no to je nije zaustavilo. Nije joj bilo važno hoće li je uhvatiti u tom malom prijestupu – stvarno je trebala malo samoće. Pozornica je bila prilično mračna i čitavo je mjesto bilo vrlo tiho, što je Helena i tražila. Sjela je na proscenij i otvorila svoju kutiju s užinom. Žvačući, osvrnula se oko sebe i promotrila novu scenografiju koju su, očito, tek postavljali. Kazališna sekcija postavljala je uvijek po dvije predstave godišnje – jedan zimskikomad te proljetni mjuzikl.

Pitala se koju to predstavu pripremaju i pored pozornice ugledala jedanostavljeni primjerak scenarija. San ljetne noći. Helena otvori prvu stranicu ipročita: Scena 1. ATENA. TEZEJEVA PALAČA. Prevrnu očima i odbaci scenarij, osjećajući se kao da je sve, baš sve namješteno. Možda Suđenice zaista vuku sve konce. Helena se poput zombija provukla kroz zadnja tri sata, ali njezina sreća nije mogla trajati cijeli dan. Kad je zvono označilo kraj nastave, požurila je do ormarića kako bi što prije otišla na trčanje, ali Lucas je to predvidio i ondje je čekao.

»Hej!« viknuo je preko pola hodnika. Izgledao joj je velik i opasan dokjehodao prema njoj i dok su mu se s puta žurno sklanjali mladi učenici. »Gdje si ti čitav dan?« »Imam posla. Ne mogu opet kasniti na trčanje«, kratko odgovori i ne gledajući ga dok je uzimala stvari za tjelesni iz ormarića. »Otpratit ću te«, reče. Pokušavao joj je pogledati u oči. Ona je držala spuštenu glavu kako bi joj kosa zaklonila lice i nije reagirala na njegove pokušaje.Jednakim su korakom hodali dolje niz hodnik, ali danas se Helena u njegovu

društvu osjećala još usamljenijom nego što je bila dok ga nije ni poznavala. »Zašto me nisi nazvala jutros? Mogao sam ranije doći po tebe i odvesti te kamo treba, ako si već morala nešto obaviti«, reče on kad je tišina izmedu njih postala nepodnošljiva.

»Gledaj, Lucas. To što me želiš voziti u školu jako je slatko od tebe, ali mislimda mi je lakše jednostavno ići biciklom. Tako da čitavu stvar s vožnjom možemo zaboraviti.«

»Ne želiš da više dolazim po tebe?« upita je hladno. »Ne, ne želim«, reče ona. Približili su se kraju hodnika, odakle se skretalo za svlačionice. Konačno se okrenula prema njemu kako bi ga pogledala. Nije to trebala napraviti. Izgledao je povrijeđeno. »Okej«, reče on, jedva glasnije od šapta. »Hoćeš li mi reći gdje sam pogriješio ili bih trebao pogadati?«

»Ništa ti nisi pogriješio«, odgovori neraspoloženo. On je pogleda, očekujući kako će osjetiti laž, ali laži nije bilo. Na trenutak se svjetlost raspršila preko njegova lica, zaklanjajući mu izraz. »Kako ćeš doći do moje kuće nakon trčanja?« upita je dokje pogledavao uokolo, tako zbunjen da nije znao kamo bi pogledao niti što bi rekao. »Što se toga tiče ...« započne Helena, nastojeći smisliti uvjerljivu izliku. »Ali, ti moraš doći. Još nismo našli one dvije žene, a sad je i Kreont tu negdje. Naučiti kako da se obraniš važnije je od bilo čega što sam ja napravio ili propustio napraviti kako bih te naljutio«, reče, odjednom stvarno ljutit. Ona kimne, znajući da bi bilo glupo čak i sugerirati da odustaje od treninga. Jedva ga je mogla vidjeti kroz zbunjujuće slike koje je proizvodio slamajući zrake svjetla oko sebe. Na trenutak joj se činilo kao da se utrostručio, pa raspršio i sastavio, kao da ga promatra kroz kaleidoskop. Spustila je glavu i pustila da jojkosa padne preko očiju dok se njegov lik ne ustabili, tako da ga može pogledati bez vrtoglavice.

»Želiš li da se držim podalje od tebe ostatak dana?« upita je pažljivokontrolirajući glas.

Ne, pomislila je. I da. Oba su odgovora bila potpuno točna. Nije mu moglalagati, ali istina je odjednom postala vrlo neuhvatljiva.

»Mislim da bi to možda bilo najbolje«, promrmlja.On nije rekao ništa. Samo se okrenuo na peti i ostavio je.

»Bok, Luke ... Ajd' bok, Luke«, reče Claire pridružujući im se. Pogledala je u nju, pa opet za njim. »Malo se svađamo?« Helena slegne ramenima i uzme Claire za ruku, vodeći je za sobom u svlačionicu. »Ma baš me briga«, bilo je sve što je uspjela izustiti.

Dok su zajedno trčale po stazi, ispitivala je Claire o tome kako je ona provela dan. Otkrila je Claire svoju tajnu o kaza lišnoj dvorani i rekla joj neka to kaže iMattu jer nije željela da se njihovo prijateljstvo naruši. Claire ju je čudno pogledavala, ali nije postavljala pitanja. Helena se osjećala kao da se čitav svijet pretvorio u neku gigantsku komediju čiju poantu strpljivo čeka, a kad je konačno dočeka, pokazalo se da je ružno uvredljiva. Da se kojom srećom to doista odigravalo u kazalištu, jednostavno bi se digla i otišla, ali umjesto toga morat će nakon škole još otići u kuću glavnog komičara i pustiti da je njegov rođak dobro namlati. Kad je trčanje bilo gotovo, Helena se biciklom poslušno odvezla do imanja Delosovih i stigla onamo prije Lucasa, Jazona i Hektora. Spustila se do teniskihigrališta koja su upravo bila u fazi prilagodbe kako bi se pretvorila u borilačku arenu s pješčanim podom te pogledala oko sebe. Na tlu je bio mač. Podigla ga je i zamahnula da vidi kakav je to osjećaj. Osjećaj je bio totalno glup. Helena pretpostavi kako jednostavno nije žena-ratnica. »Mislim da Hektor želi da prvo naučiš koplje. To se smatra tradicionalnim«, reče Kasandra iza njezinih leđa. »Ne bih se htjela miješati u tradiciju«, reče Helena sarkastično i baci mač na tlo, zabivši oštricu duboko u pijesak, tako da je držak mača nad zemljom tvorio križ. »O da, itekako bi. U stvari, mislim da je upravo to tvoja mama čitavo vrijeme i planirala za tebe«, reče Kasandra onim jezivim, odsutnim glasom u koji je znala skliznuti u ključnim trenucima. »Ali tvoje je ime odabrala u prošlosti, a ja mogu vidjeti samo budućnost.« »Pa ti si proročica!« reče Helena zapanjeno. Trebala je to odmah znati.

Odjednom, nije bila posve sigurna želi li biti sama s Kasandrom. Nešto snjezinim očima nije bilo u redu. Helena počne uzmicati i lagano kružiti oko Kasandre, držeći se na jednako] razdaljina od nje i prikradajući se tako sve bliže izlazu. »Delfi, Delos. A delfsko proročište uvijek je vodio jedan od odabranih Apolonovih svećenika«, reče Helena što je mirnije mogla, nastojeći omesti Kasandrinu pažnju. »Blizu si. Ali proročanstva su uvijek davali Apolonovi Scioni i uvijek je to bila svećenica. Žensko«, gorko će Kasandra. »Delfska proročica ženski je potomak samog Apolona i triju Suđenica.« »Prilično sam sigurna da to ne piše u knjizi koju si mi dala«, nesigurno reče Helena dok je Kasandra izvlačila mač iz zemlje, pažljivo ga vagala u ruci, pa

napravila nekoliko koraka prema Heleni. »To nikad nije obznanjeno nikome od starih povjesničara, ali oni su znali da je Apolon Zeusov sin, a ne jedan od prvih bogova. On je bio druga generacija, nekavrst glorificiranog Sciona i, poput nas, trebao je jednoga dana i umrijeti.« Kasandra pride bliže Heleni, i dalje držeći mač. »Pa zašto onda nije umro?« oprezno upita Helena, nastojeći ostati mirna kako je ne bi isprovocirala. Krenula je natrag, opet u krug, ne podižući pogleda s brončane oštrice koju je Kasandra naizmjence podizala i spuštala, kao da se ne može odlučiti bi li njome zamahnula. »Apolon se dogovorio s tri Suđenice«, reče ona, napola ometena nekom mračnijom pomisli. »Ponudio im je nešto što bez njega nisu mogle dobiti. Djevojčicu. Zakleo se nad rijekom Stiks da će im podariti potomstvo, a one su se zauzvrat zaklele da nikad neće presjeći nit njegova života. Od toga dana nadalje, Apolon ima svoju besmrtnost, a po jedna djevojčica iz svake generacije njegovih potomaka pripadne Suđenicama. Ona je njihova duhovna kći i ponekad može vidjeti što su njezine majke namijenile svijetu.« Kasandra odugovlači, uvidi Helena. Očito joj se nije sviđalo to što je namjeravala učiniti, ma što to bilo, ali iako se doimala nesigurnom, i dalje se približavala. Kad je prišla, odjednom je neobično svjetlo počelo izbijati iz njezine kože i plesati po njoj u titravim bijeskovima, a oči i zubi isijavati mutnoljubičastim fluorescentnim sjajem. Helena je bila svjesna kako je starija, veća i jača od Kasandre, ali znala je da je svejedno ona ta koja je u opasnosti. Kasandra nije bilajedino biće unutar tog malog, krhkog tijela. Upravo su je posjetile, a možda djelomice njome i upravljale, tri Suđenice.

Helena je gledala kako joj Kasandra presijeca put prema izlazu. Helena jeuvijek mogla odletjeti, sad kad je znala kako se vinuti u zrak, ali nije bila sigurna daće moći sama kontrolirati let pa je oklijevala. Još nije znala sama sletjeti, bez Lucasa koji bi je držao za ruku. Ali u ovom trenutku više se bojala proročice s mačem nego toga da će pasti s neba. Helena je upravo nakanila iskušati sreću s uzlijetanjem kad se Kasandrino držanje najednom promijenilo. Odjednom to višenije bila mračna, furiozna glasnica Suđenica, nego mala, ranjiva djevojčica. »Nešto sam vidjela, Helena«, prošapće očajnički. »I onda opet, i opet. Bilo me toliko sram i strah da nikome nisam ni rekla što sam vidjela. I jako mi je žaoako griješim – zbog svih nas. Alija ovo moram napraviti ... jer ... to je ono štoslijedi.« Oči su joj se punile suzama. Izgledala je toliko izmučeno da je Helena bila spremna učiniti sve na svijetu samo da joj olakša. Nasmiješila se s razumijevanjem Kasandri, koja je zauzvrat kimnula glavom, pokušavajući umiriti svoje isprekidano

disanje i hvatajući držak mača s obje ruke. Zamahne njime visoko iznad svog ramena, čekajući da Helena bude spremna. Helena proguta vrisak koji joj se penjao uz grlo. Ako je Kasandra, proročica iz Delfa, predvidjela njezinu smrt, ima li smisla braniti se? Ima li Helena ikakvog izbora? Kasandra zamahne mačem. U toj milisekundi Helena je znala kako je imala dobar život jer ga je odjednom toliko voljela da je mogla zaplakati od zahvalnosti.Imala je divne prijatelje, najboljeg tatu na svijetu i snažno, zdravo tijelo. Čak je iskusila i užitak letenja. I jednom, samo jednom, usred noći, gotovo je poljubilajedinog dečka kojeg je ikad poželjela ... Na lijevoj strani vrata Helena osjeti čudno, peckajuće vibriranje, kao da joj je netko na vrat prislonio gigantsku trubu i puhnuo u nju. Vidjela je kako seKasandrine oči šire dok je povlačila mač k sebi, od Helenina vrata, i u čudu ga promatrala. Mač je u sredini bio potpuno ulubljen, savinut poput igračke od aluminijske folije. Kasandra je na trenutak šokirana zurila u Helenu. Suze olakšanja počele su joj kapati niz lice. »Bila sam u pravu.« Ispustila je mač i skočila zagrliti Helenu. Grleći je, počela je skakutati gore-dolje, tjerajući i Helenu da skakuće s njom. »Nisi mrtva! Ovo je ... Nemaš pojma koliko sam sretna što te nisam ubila!« skvičala je.

»Fuf«, preneraženo ispuhne Helena. Stvarno je živa. »Drži se. Još moramo isprobati ovo«, uzbuđeno će Kasandra i otrči prema velikoj škrinji s oružjem u jednom kutu ogradenog igrališta. Podigne poklopac iizvadi luk i strijelu. Smješkajući se, ispali strijelu na Helenu. Helena je začula kako negdje iza njezinih leđa Arijadna vrišti i kako netko brzinom poluboga trči kako bi uhvatio odapetu strijelu, ali bilo je prekasno. Strijela je pogodi u prsa i odbje se, uz blago zveckanje. Prekasno da bi promijenio smjerkretanja, Jazon se sprijeda zaleti u nju i sruši je na tlo. Otkotrljali su se zajedno ikonačno se zaustavili, a on se ležeći na njoj pridignuo na laktove, zureći joj u prsa u nevjerici. »Vidio sam kako te strijela pogodila«, reče tako uvjereno kao da se zaklinje pred porotom u sudnici. »I jest«, dovikne Kasandra s druge strane teniskog igrališta, blistajući od zadovoljstva. »Mislim da je Kasi konačno pukla«, tužno prošapće Hektor Arijadni, ali bez trunke iznenadenja.

»Ne, nisam pukla, Hektore. Ja sam to vidjela«, reče Kasandra i dalje se osmjehujući od uha do uha. Pokušaj i ti.« Izvadi drugi mač iz škrinje i pruži ga

Hektoru. »Kas, molim te, spusti taj mač«, Arijadna reče s rukom podignutom u gesti pomirenja. »Možemo sve riješiti razgovorom.«

»Nisam poludjela!« vrisne Kasandra, odjednom blijeda.»Nije poludjela«, uvjerljivo je podupre Helena. Raspetlja se od Jazona i

ustane. »Samo naprijed, Kas. Pogodi me.«Kasandra napne drugu strijelu i ispali je u Helenu – ovaj put u glavu.

Arijadna ponovno krikne, ali njezin krik zamre i utihne kad su svi vidjeli kako sestrijela samo odbila. Svi su ušutjeli na trenutak. »Čovječe, ovo je nemoguće!« vikne Hektor, a zbog prizvuka ljubomore u glasu zazvučao je gotovo ljutito. »Je li te zaboljelo?« upita Jazon okrećući se Heleni, s izrazom nevjerice na licu. »Možda malkice«, reče Helena, ali Jazon je bio previše uzbuđen da bi je stvarno slušao. Otrčao je do škrinje i izvukao atletsko koplje te ga bacio na Helenu. Samo se odbilo.

»Okej, ovo je zaboljelo«, reče Helena smijući se i dižući ruke u znak da joj je dosta, ali Hektor je već dohvatio mač i šuljao se prema njoj. »Prestat ću čim počneš krvariti, može?« reče ležernim tonom i počne je udarati oštricom mača. Četiri udarca, i mač je bio uništen.

Helena s dignutim rukama posrne unatrag i padne. Nije bila ranjena, alinagon da se obrani i dalje je bio prisutan, a Hektor je izgledao apsolutnozastrašujuće dok ju je napadao. Kiša udaraca naglo je prestala kad se mač raspao. Pokušala je ponovno ustati, ali čim je stala na noge, nešto ju je srušilo – nešto što je palo s neba ravno na Hektora. Lucas ga je odozgo naciljao i bez milosti seobrušio na Hektorovu glavu, te zabio svog rođaka pola metra u zemlju prije no što je odskočio, dočekao se na koljena i klečeći nad njim ponovno ga napao.

»Lucas, stani!« vrisne Helena u zboru s Kasandrom i Arijadnom. Jazon nije kriknuo nego je, kao i obično, skočio na ovu dvojicu kako bi ih razdvojio. Bijesni Lucas je slučajno udario Jazona i taj nehotična udarac natjerao ga je da stane i bolje pogleda rođaka. Hektor je ležao na dnu hrpe koju su činila njihova tijela, prekriven zemljom i pijeskom, s rukama podignutim u znak predaje.Jazon je legao preko bratova tijela, krvareći iz usta i nogama se naopačke upirući o Lucasa kako bi ga zadržao na udaljenosti. Lucas je zatreptao i zagledao se uHelenu.

»Pokušao te ubiti.« Lucas spusti svoju podignutu šaku. Prisili se pogledatidolje u Hektora i glas mu zatreperi, kao da je mali dječak. »Vidio sam te. Imao si mač.«

»Ja sam okej. Pogledaj me, Lucas. Nema krvi. Dobro sam«, reče nježno Helena dok se polako i postrance primicala rupi u kojoj su sva trojica ležala. Stavilaje ruke Lucasu na ramena i pokušala ga pogledom uvjeriti da siđe sa svojih prestrašenih, zadihanih bratića. Lucas joj je poslušno dopustio da ga povede van iz rupe, potpuno zbunjenog i ispunjenog krivnjom.

Kasandra ukratko objasni bratu da je Helena neosjetljiva na oružje dok suHelena, Arijadna i Jazon izvlačili Hektora iz rupe koja se po rubovima urušavala. Bio je ozlijeđen – ne ozbiljno, ali dovoljno da ne može sam hodati. Arijadna i Jazon odveli su Hektora u kuću, podupirući ga svaki sa svoje strane. Lucas je gledao kako njegov bratić napola šepa, a napola se vuče dvorištem. Samo je ponovno sjeo u pijesak. Iz kuće su izašle tri brze siluete kako bi vidjele što se dogodilo. Pelej je pomogao svom sinu da prevali ostatak puta do kuće dok su Kastor i Pandora brzo i kratko popričali s Arijadnom, i potom krenuli prema teniskom igralištu. »Zašto me nisi upozorila, Kasi?« tiho se obratio sestri dok je Kastor, ulazeći s Pandorom na igralište, urlajući postavljao pitanja. Kasandra je samo slegnula ramenima, izbjegavajući ikome pogledati u oči. »Bila je prestravljena«, obrambenim tonom ubaci se Helena, prekidajući Kastorova pitanja. Ona primi Kasandru za ruku i privuče je k sebi, pomalo ljutita što svi pokušavaju okriviti Kasandru za nešto što je napravio Lucas. »Imala je vizijuu kojoj zamahuje na mene mačem i pomislila je da će me ubiti.

Mislila je da me mora ubiti. Biste li vi to nekome rekli da ste bili na njezinommjestu?«

Pandora upitno pogleda Helenu kao da je pita je li s njom sve u redu. Helenauzvrati nesigurnim osmijehom, sretna što je Pandora toliko senzibilna da se s njommože sporazumjeti u tišini. Tada se obje okrenu Lucasu koji je i dalje bio jakopotresen. »Ako si se nečega preplašila, zašto mi to nisi rekla, Kasi? Znaš da mi uvijek sve možeš reći«, čvrsto reče Lucas, ali ona odmahne glavom.

»Nitko od vas više nije kvalificiran biti mojim povjerenikom. Ja sam jedinakoja može odlučiti što će otkriti, a što sakriti«, reče Kasandra blagim glasom. Iskorakne malo od Helene i uspravi se. Bilo je to kao da bolnom gestom odbacujenjezinu podršku i zaštitu. Sjetno i duboko udahne, te se okrene prema Heleni. »A ti si samo stajala na mjestu i čekala da ti odsiječem glavu?« reče nova, starija i malo melankoličnija Kasandra. »Bilo je to nešto najhrabrije što sam ikad vidjela.«

To je zato što ne možeš vidjeti sebe,Kasandra pogleda dolje u Lucasa, koji je i dalje sjedio u pijesku zbunjen

svojim postupkom. Stavila mu je ruku na rame i protresla ga, tjerajući ga da je pogleda. »Hajdemo unutra vidjeti kako je Hektor«, reče pomažući bratu da ustane. Helena je i dalje osjećala kako joj tijelom struji adrenalin. Hodajući prema kući pokraj Lucasa, poželjela je da je on primi za ruku kako je to prije radio, no onda prekori samu sebe što je na to uopće pomislila. Ubrzala je korak i hodala ispred njega kako bi izbjegla iskušenju da počne sažalijevati samu sebe. Svi su sjeli zajedno za kuhinjski stol kako bi pretresli to novo otkriće, ali nitko nije imao nikakav odgovor. Pitali su Helenu može li se sjetiti je li ikad u životuranjena nožem ili čime sličnim, no Helena je proživjela djetinjstvo potpuno lišeno ikakvog nasilja, što je bilo neobično za bilo koje dijete, posebice za scionsko. Nije se mogla sjetiti nikakve ozljede, u najgorem slučaju porezala se samo na papir. To je potaknulo filozofsku raspravu o tome što se zapravo može smatrati oružjem –ako je papir može ozlijediti, a koplje ne može, možeš li napraviti koplje od papira injime je ubiti? »Je li vilica oružje?« upita Jazon, pokazujući prema vilici na šanku. Arijadna slegne ramenima, dohvati vilicu i njome ubode Helenu u rame, a vilica se u dodirus Heleninim tijelom prelomi kao razmočeni kornet od sladoleda. »Pretpostavljam da jest«, reče Arijadna. »Možda žlica?« Okrene se da potraži žlicu. »Možete li prestati s tim, molim vas?« reče Lucas trznuvši se. »Na kraju ćemo još i pronaći nešto čime ćemo je stvarno ozlijediti. To bi je moglo i ubiti. Mislim da bismo trebali pričekati s eksperimentima dok ne dokučimo zbog čega je postala ovakva.« »Slažem se s Lucasom«, pažljivo reče Kastor. »I što prije otkrijemo, tim bolje.« »To ne može biti naslijeđena osobina jer bismo je inače već vidjeli kod nekog drugog Sciona«, reče Pelej promatrajući Helenu kao da je ona zanimljivi, novi kukac kojeg je pronašao ispod panja. »Umočena u rijeku Stiks?« Izlanuo je kao da je to najlogičnije objašnjenje. »Ne izgleda baš kao zornbi, ali možda ni Ahilej nije tako izgledao.« »Ne. Kladim se u što god hoćeš da ona i dalje ima svoju dušu«, reče Kastor odmahujući glavom. »A i kako bi stigla do rijeke Stiks? Nijedan Povratnik nije se pojavio već tisućama godina«, nadoveže se sumnjičavo Kasandra.

ovratnik? čudila se Helena. »A što je s malo jačim oružjem, primjerice pištoljima?« upita Jazon. Još mu nije išlo u glavu kakav to nevjerojatni talent Helena posjeduje.

»Otkad su meci dovoljno brzi da im Scion ne bi izmaknuo? Pa zato i daljekoristimo mačeve, blesane«, reče Arijadna smješkajući se prezirno. »Mi smo jedina stvar koja se kreće dovoljno brzo da bi nas ubila.« »Da, ali što bi bilo da samo stojimo i čekamo da nas pogodi nekoliko metaka? U tehničkom smislu nas mogu ubiti ako nas pogode dovoljno puno puta«, odgovori on logično.

»Nije važno koliko bi je puta metak pogodio. Možeš i bombu baciti na nju ineće joj biti ništa, to vam pokušavam reći«, reče Kasandra umorno i frustrirano.

»Za to mora postojati razlog. To nije talent, nego zasigurno ona ima nekuzaštitu o kojoj ne znamo ništa. Počet ću istraživati i napraviti listu mogućnosti«, ubaci se Pelej i dalje motreći Helenu. »Ja ću ti pomoći, tata«, dobaci Hektor koji se pojavio na vratima. Ušepao je u kuhinju, kose mokre od tuširanja. »Umirem od želje da doznam kako naša Iskricaizvodi te svoje trikove.«

»Pokušala sam ga natjerati da legne, ali ne sluša me«, požali se Pandora izhodnika iza Hektorovih leđa. Hektor priđe ravno Lucasu. »Kako se osjećaš?« upita ga ovaj s pokajničkim izrazom lica.

Hektor ga prijateljski pljesne po ispruženom dlanu. »Super, buraz. Ja bihnapravio isto da sam bio na tvom mjestu«, reče. Potom nabaci jedan od svojih vragolastih osmijeha. »Samo što bih ja tebe razbio.« Zagrle se i čitav sukob kao da je zaboravljen. Arijadna zausti da nešto upita Pandoru, ali Helena više ni sekunde nije mogla držati jezik za zubima. »Hoće li mi netko konačno reći zašto me svi zovete Iskrica?« ispalifrustirano. »I ako me još jednom netko nečim uhode, stvarno ne znam što ću napraviti!« doda okrećući se Jazonu koji joj se šuljao iza leđa, držeći u ruci klamericu.

»Zar joj još nisi rekao?« s nevjericom Kasandra upita Lucasa. »Trebao si toučiniti još prije nekoliko dana.« »Htio sam joj reći danas, ali nikako nisam imao priliku«, odgovori gledajući u pod. Helena se sjeti kako ju je salijetao i pratio niz čitavo predvorje nakon škole, kao da joj nešto važno mora reći, i kako mu je rekla da ga ne želi vidjeti. Ali za to je sam bio kriv, prisjeti se. On se prisiljavao da je uči kako se boriti i letjeti, zar ne? »Pa onda mi sada reci«, odsječno mu se obrati. Lucas podigne pogled i oštro joj se zagleda u oči. Bio je ljutit.

»Možeš stvarati gromove. Elektricitet. Ne znam koliko jak napon možešstvoriti, ali sudeći prema onom što sam osjetio, i prema onome što je Hektor osjetio u samoposluzi, mislim da možeš proizvesti prilično jak napon.«

»Gromove?« upita Helena u nevjerici. Sjetila se kako se Hektor grčio kad ju je prvi put dotaknuo u onoj samoposluzi, i potom se sjeti kako ju je Lucas naglo ispustio u hodniku kad su seprvi put susreli. Ona se toliko bojala i jednog i drugog, očajnički se željela obraniti ... Je li moguće da je prizvala nekakvu moć koje nije bila svjesna? Je li stvarno stvarala munje?

Negdje u zakutku svoje svijesti ugleda plavo svjetlo i potom Kate kako seruši na tlo. Užasna misao prođe joj glavom. Pokuša je odagnati, onako kako je činila od ranog djetinjstva, ali ovaj put misao se nije dala lako otjerati. »Mi mislimo kako to znači da si Zeusov potomak«, reče Kasandra. »Ali još nismo sigurni iz koje kuće. Četiri kuće uspostavili su Zeus, Afrodita, Apolon i Posejdon. Afrodita i Apolon su Zeusova djeca, pa Scioni iz obje te kuće mogu iskazivati znamenja njegove moći. Četvrtu kuću, Kuću Atene, uspostavio je Posejdon, pa nju možemo otpisati. Zapravo, možda možemo.« »Moja kuća?« reče Helena, još uvijek toliko zadubljena u svoje misli da je jedva shvaćala vlastiti jezik. Sjećala se plave svjetlosti iz prošlosti, i onog jezivog čovjeka koji ju je stalno pokušavao dirati po kosi, kako leti zrakom sa stražnjeg platoa trajekta u Nantucketu. Miris paljevine ispuni joj grlo. Helena rukom protrljalice i pokuša ponovno pokopati tu uspomenu. Uvijek je vjerovala kako ona nemože biti uzrokom tog dogadaja. I što je još gore – je li ozlijedila i Kate? »Kad kažemo tvoja kuća, mi mislimo na tvoje naslijeđe, Helena«, nježno reče Kastor, primjećujući Helenin nemir. »Zeus je imao mnogo djece, tako da se još ne može sa sigurnošću znati koja bi kuća mogla biti tvoja. Ali ne brini, i dalje pokušavamo otkriti tko su bili tvoji.«

»Hvala vam«, promrmlja Helena, i dalje preplavljena emocijama. »Ti još ne možeš kontrolirati svoje gromove, oni nekako samo iskoče kad se naljutiš«, reče Lucas nakon dulje pauze. Pogleda je čudnovato.

»Jesu li ti gromovi nešto poput elektrošokera?« napregnuto upita Helena,naglo ispadajući iz svog transa. »Aha«, potvrdi Hektor polako, kao da se prisjeća iskustava koje je imao s jednim i drugim, pa ih usporeduje u mislima. »Samo što su puno jači.«

»Boli li stvarno?« tiho upita Helena. Bilo joj je zlo. »Valjda da«, reče Hektor i snishodljivo slegne ramenima. »Znaš, uz pravilan trening, vjerojatno bi vrlo brzo bila u stanju ispaliti smrtonosnu količinu.« »To neće biti potrebno«, reče Helena skačući iz stolice, užasnuta njegovim prijedlogom. I samom sobom. »Čekaj, Helena, to je možda dobra stvar«, zaustavi je Jazon. »Mogla bi umjesto borbe naučiti koristiti svoje munje.«

»Ne moraš ih koristiti tako da nekoga ubiješ. Samo da oboriš protivnike«,doda Lucas, svjestan da nešto jako muči Helenu. Nije mogao znati da je riječima kojima je htio popraviti stvar, zapravo sve dodatno pogoršao. Helena je pred očima imala Kateino onesviješteno tijelo – i kako se Kate zgrčila kao da će povratiti, nakon što je bljesnulo ono plavo svjetlo. Kako joj je glava pala unatrag, a usta se nekontrolirano otvorila kad ju je Helenapodigla s asfalta. Nije mogla otjerati ružne slike iz svijesti, pa je počela koračati po prostoriji, stišćući i zavrćući ruke kako bi odagnala od sebe živčanu energiju koja ju je preplavila. Znala je da svi gledaju u nju. Podigla je pogled i zagledala se uPandoru koju je očito zabrinula Helenina čudna reakcija.

»Zašto ne bismo o tome porazgovarali sutra?« obrati se Pandora svimazajedno. »Hektor mora jesti, a svima ostalima dobro bi došlo tuširanje. Bezuvrede, ali malo ste se usmrdili, dečki.« Izmamila je malo smijeha i nekoliko glasnih komentara, ali, što je najvažnije, skrenula je pozornost s Helene. Ona joj sezahvalno nasmiješi.

»Jesi li dobro?« šapne Arijadna Heleni na uho dok se obiteljski skuprazilazio. Helena stisne Arijadninu ruku i pokuša se nasmiješiti, ali nije imala pojmašto bi rekla. Polako je krenula prema vratima. Ja ću te odvesti kući«, dovikne joj Lucas preko svog ramena, završavajući kratki razgovor koji je vodio s ocem i stricem. »Moj je red da čuvam Helenu noćas«, reče Jazon ispričavajući se. »A ja imam svoj bicikl«, reče Helena. Nije mogla podnijeti da ostane nasamo s njim.

»Baš me briga«, obrecne se Lucas na oboje. Zagleda se na trenutak uJazona, objašnjavajući mu puno toga pogledom, pa se okrene Hektoru. »Trebam tvoj auto«, reče jedva suzdržavajući ljutnju. Hektor kimne, pogledavajući na Helenu pa opet na Lucasa, a izraz mu je bio vrlo čudan, gotovo pun simpatije. Lucas zgrabi Helenu za ruku i povuče je van. Utrpao je njezin bicikl u stražnji kraj Hektorova terenca, pridržao Heleni vrata dokje ulazila u auto i izvezao ga izgaraže ne progovorivši ni riječi. Kad su konačno izašli s posjeda Delosovih, stao je na jednom od mnogih ugibališta uz cestu, s prekrasnim pogledom na krajolik, iokrenuo se u sjedalu kako bi mogao gledati Helenu u lice.

»Što se dogada?« upita, ljutit, frustriran i preplašen u isti mah. Helena nije imala prikladan odgovor. »Hoćeš li mi barem reći gdje sam pogriješio?« »Već sam ti rekla, nisi ti nigdje pogriješio«, reče Helena obraćajući se vlastitim rukama koje je držala u krilu.

»Zašto se onda ovako ponašaš prema meni? Pogledaj me«, zamoli je i uzme

za ruku. Zurila je u njihove isprepletene prste kao da ih prvi put vidi. »Što ovo znači?« upita. S gađenjem je izvukla svoju ruku iz njegove. »Znaš što? Povlačim to što sam rekla. Ti mi jesi nešto napravio. Doveo si me u zabludu.« Lucasovo lice se čitavo nagužva. Helena nije imala povoda ičemu se nadati nakon onoga što je čula protekle večeri, ali iz nekog razloga u njoj je još tinjala mala iskra nade da je možda, nekako, sve krivo shvatila. Ili da će se on ipak predomisliti. Ta nada je nestala kad je Lucas kimnuo glavom. »Ja sam te doveo u zabludu«, reče, stiskajući oči i grčeći šake oko volana tako jako da je Helena na trenutak pomislila da će ga potrgati. Govorio je promuklo, gotovo kroz zube. »Ti i ja ne možemo biti zajedno, dakle, izbaci to izsvoje glave i jednostavno idemo dalje.« Helena otkopča svoj sigurnosni pojas i izađe iz auta. »Čekaj, molim te ...« započeo je bolnim glasom, ali Helena je zalupila vrata i prekinula ga u pola rečenice. »Što da čekam? Da mi kažeš da sam stvarno slatka, ali da me ti nikada ne bini dotaknuo? Hvala lijepo, taj dio sam već čula. A sada, otvori stražnja vrata da uzmem svoj bicikl«, procijedi kroz zube. Vlastiti glas joj je zazvučao strano, tako gorak i pun sarkazma, kao da pripada nekome drugome. »Obećajem da ostatak puta neću reći ni riječ ako ti ne želiš. Samo me pusti da te odvezem kući«, odgovori joj Lucas smireno iz auta. Mrzila je što je tako smiren. »Otvori prokleta vrata ili ću ih iščupati!« vikne Helena na njega. Znala je da upravo radi budalu od sebe, praveći scenu nasred ceste, ali nije mogla prestati. Osjećala se toliko poniženom da je mislila kako joj sram curi iz svake pore, i morala je otići što prije. Nije htjela ništa ostaviti za sobom – ništa što bi je natjeralo da se kasnije vrati.

Stajala je iza njegova auta spuštene glave i ruku prekriženih na prsima dokjoj je srce bubnjalo. Znala je da je on promatra u retrovizoru, pa se izmaknula.Konačno, pritisnuo je gumb za automatsko otvaranje prtljažnika. Uzela je svoj bicikl i odvezla se bez ijedne riječi. Kad je stigla kući, bacila se u krevet potpuno odjevena. Kasnije je čula kako se Jazon vrzma po šetnici za udovice, te kako se smjestio u vreću za spavanje, ali nije imala osjećaj krivnje što mu je možda neudobno tamo gore. Željela je samo pobjeći što dalje od obitelji Delos, i to što brže može.

Bila je na rubu suhe zemlje, na novom mjestu koje je prije vidjela iz daljine, alinikad nije pomislila da bi tamo mogla dospjeti. Na stjenovitom tlu, ispresijecanom

čupercima trave oštre poput žileta, isprevrtani i polomljeni ležali su graviranistupovi, toliko kamenih i mramornih stubova da bi se od njih moglo izraditi tisuću Partenona. Ovdje je nekoć stajalo veliko carstvo. Ali ne više.

Tamo daleko, bilo je obećanje rijeke. Helena nije mogla reći čuje li je ili pak osjeća neku jedva primjetnu naznaku vlage u zraku, ali znala je da se u blizini nalazi tekuća voda. Osjećala se posve suhom i praznom iznutra. Gdje je rijeka?

Dok je tražila, pregledavala je ruševine i čitala imena urezana na kamene zidove i stupove. Grakus voli Lucindu. Ethan voli Saru.

Michael voli Erin. Beskrajno dugo prelazila je prstima preko imena urezanihna polomljene kosture uništenih ljubavi, zaobilazeći srušene stupove neodržanihobećanja i svojim dlanovima otirući prašinu s nadgrobnih spomenika ljubavi. Svakavrsta smrti ima svoje mjesto u suhoj zemlji.

Hodala je dok joj noge nisu prokrvarile.

Helena se probudila u svojoj sobi ispunjenoj tužnim, plavičastim svjetlom. Pokušala se prevrnuti i osjetila se kao privezana za madrac, kao da su je tijekomnoći zaskočili Liliputanci. Nekako se u snu bila riješila majice i cipela, ali plahte su joj se tako zamotale oko nogu u trapericama da se morala zajedno s posteljinomizvaliti iz kreveta i na podu se raspetljati iz hlača i plahti. Bila je to nelijepa borba, pogotovo zato što je još bila prekrivena prljavštinom od one rupe koju je Lucasiskopao Hektorovim tijelom, sasušenom krvlju iz svojih posječenih stopala i sivom, puderastom prašinom iz suhe zemlje. Stopala su joj, naravno, već zacijelila, ali posvuda po plahtama bilo je razmazanih i sasušenih mrlja od krvi. Bile su uništenei morat će kupiti nove. Sva sreća da je tata toliko stidljiv kad je riječ o ženskim stvarima, pa je neće ništa pitati. Izvukla se iz traperica hodajući prema kupaonici i zavukla pod tuš prije nego što se voda imala šanse ugrijati. Otvorenim je ustima gutala guste sitne kapljice iztuša. Bila je tako suha iznutra. Tijelo ju je boljelo od hodanja stotinama kilometarapod mrtvačkim suncem – hladna voda bila joj je poput blagoslova, iako je već drhtala od hladnoće. Helena je spustila pogled na svoju kožu i promatrala kako voda formira minijaturne rijeke oko njezinih naježenih dlačica. Mislila je na rijeku koju je ugledala iz daljine prije nego što se probudila.

Nije se mogla sjetiti. Sjećala se da je osjetila olakšanje, takvo da joj je izmamilo glasan uzdah, a samo jedna stvar u suhoj zemlji mogla je to izazvati. Voda. Ali nije se moglaprisjetiti ničega u vezi s njom. Kako je mogla zaboraviti rijeku iz suhe zemlje? To joj je bilo nezamislivo, pa je prestala misliti o tome.

Ali zašto njezin mozak odbija o tome razmišljati? Otišla je, još gola i potpunomokra od tuširanja, do toaletnog stolića u svojoj sobi, iščeprkala iz ladice neku otrovnozelenu olovku za oči koju je ostavila Claire kad je zadnji put tu prespavala, i na ogledalo napisala: RIJEKA KOJE SE NE MOGU SJETITI, za svaki slučaj, ako je ponovno zaboravi. Nakon toga se obukla. Vani je bivalo sve hladnije i zrak je bio vlažan od magle. Helena povuče patentni zatvarač jakne sve do grla i pokaje se što nije ponijela rukavice. Dokje vozila bicikl do škole, naizmjence je držala jednu ruku u džepu, a drugu naupravljaču, pa bi ih promijenila kad bi joj ona na upravljaču utrnula. Kad je stigla, vidjela je Lucasa kako je čeka na parkiralištu, nagnut nad neki audi što ga je već vidjela u garaži Delosovih, ali još nije vidjela da ga Lucas vozi. To je podsjeti na to kako je bila glupa kad je pomislila da će je Lucas poljubiti one večeri u garaži. Spustila je glavu i požurila prema školi, bez pozdravav. Krenuo je za njom i otvorio usta da nešto kaže, ali zaustavio se i pustio da ode. Kad je Helena stigla do vrata, začula je Claire. Stala je i pričekala. »Zar ste se vas dvoje posvađali?« upitala je Claire osvrćući se prema Lucasu koji je još stajao kao ukopan. Kad je opet pogledala u Helenu i primijetila kako lošeizgleda, planula je: »Koje sranje! Što je opet s tobom?« »Nisam baš dobro spavala noćas«, promrmlja Helena. »Imaš plave podočnjake, Len. Kao da nisi spavala tjedan dana«, nastavi Claire, a zvučala je zaista zabrinuto. »Jesi li puno plakala?« »Ne. Nisam uopće«, reče Helena. I to je bila istina. Bila je tužna, ali nikad joj se nije plakalo kad je bila u depresiji. Samo joj se spavalo. »Možeš li mi reći oko čega ste se posvađali?« oprezno upita Claire. »Nismo se zapravo posvađali. Lucas samo ne želi biti sa mnom«, reče Helena. Nabila je šake u džepove. Shvatila je da, ako napne sve mišiće, može obuzdavati svoj poriv da pobjegne. »To ti ne vjerujem«, oklijevajući reče Claire. »Raspalio je Hektora u glavu samo zato što ti se ovaj obratio i prilično je jasno dao na znanje čitavoj školi da si ti njegova cura.« »Pa, pretpostavljam da se onda jednostavno predomislio«, reče Helena i slegne ramenima. Nije imala snage raspravljati. Jedva je imala snage okrenutikombinaciju za otključavanje na svom garderobnom ormariću. Bila je umorna od hodanja koje je trajalo tjednima, a opet, bio je to samo san, nije li? Kako može bitifizički izmoždena od nečega što se dogodilo samo u njezinu umu? Je l' ti to ozbiljno?« upita Claire, proučavajući pogledom Helenino pogrbljeno tijelo.

»A-ha. On mene ne želi, Smješka. Sam mi je to rekao. Možemo li sad

prestati o tome? Jednostavno nemam snage.« »Okej, nema frke«, reče Claire trljajući je po leđima.

Na trenutak Helena se opustila naslonjena bokom i glavom na prijateljicu.»Sranje. Idem ga ubiti«, predloži Claire. Helena se pokuša nasmijati, ali zvuk

koji je iz nje izašao bio je više nalik na suhi kašalj. »Hvala lijepo, ali nema potrebe. Ne želim ga mrtvog«, reče Helena. Krenula je za Claire u učionicu. Gospodin Hergeshimer upita je za zdravlje čim se našao u prilici da procijeni koliko nesretno Helena izgleda. Helena ga je neko vrijeme uvjeravala da je dobro,a on je, nakon šutljivog pogleda, konačno odustao i počeo gnjaviti Zacha zbog njegova odabira Riječi dana. Matt je tiho upitao Helenu je li joj trbuh bolje, pa ponovio svoje mišljenje da bi trebala prestati s trčanjem. »Previše si smršavjela«, reče, poput njezina oca. Ostatak jutra protekao je u sličnom tonu. Svaki je učitelj smatrao da bi trebala otići do bolničarke, a svi njezini poznanici zabrinuto su tvrdili kako se još nije oporavili od onog »napada bola« na trčanju neki dan. Svi osim Zacha. »Nisam imao pojma da si toliko brza, Hamilton«, reče joj on nakon što je potrčao za njom da je sustigne na hodniku. »Aha, prilično sam brza«, složi se nezainteresirano. »Točno prije nego što si pala vidio sam te kako naganjaš onog polugolog tipa i skužio sam da sam sve ove godine sve shvaćao naopako. Vidiš, ja sam mislio da si ti od onih koje vole da se za njima trči, dok se praviš nedodirljiva i sve to«, reče podrugljivo. »Ali teško da te ijedan frajer može sustići. Mislim da nikad nisam vidio da se netko brzo kreće.« »Čekaj, ti si rekao Gretchen za to?« upita ga Helena, osjećajući kako joj želudac tone u trbuhu. »Mislila sam da je ona tebi rekla.« »Moram ti priznati«, nastavi on zadirkivati, »da se, kad hoćeš, krećeš tako brzo da to nije, mislim, nimalo normalno. Nešto slično sam vidio samo onda kad je jedan od onih Delosovih glumio heroja na nogometnom treningu, kad je onajnovajlija krenuo s loptom preko crte ...« Zachovu je priču prekinuo Helenin profesor povijesti koji joj je mahnuo da požuri u razred. Zasad, Helena je spašena, ali po načinu na koji ju je Zach nastavio promatrati znala je da ta priča još nije gotova. Nastojala je sve to izbaciti iz glave ponavljajući samoj sebi kako Zach može pričati o njoj što god hoće, svi će ionako misliti da pretjeruje. Zach je baš volio ogovarati i bez obzira na to što su ga ljudiopćenito rado slušali, scionska brzina ipak je nešto što moraš vidjeti vlastitim očima da bi u to mogao povjerovati. Dok je hodala prema školskom kazalištu, gdje se trebala naći s Claire i

Mattom, Helena naleti na Kasandru i Arijadnu. Pitale su je kamo ide, a ona im niježeljela lagati, pa ih je pozvala sa sobom. Kad se hodnik na trenutak raščistio, zajedno su šmugnule kroz nezaključana vatrogasna vrata i preko stražnjeg ulaza, iza pozornice, stigle u gledalište. Matt iClaire već su sjedili na prosceniju, s užinama prostrtima na salvete kao da su na pikniku. »Super što si ih dovela«, reče Matt zadovoljno kimajući glavom, nakon što je vidio da Helena nije sama. »Ali nemojte sad i vi nekoga dovoditi, jer će nas inače uhvatiti.« »Ionako će nas vjerojatno uhvatiti«, šmrcne Claire. »Ali ovo je vrijedno toga. Gdje bismo drugdje pronašli ovakvu atmosferu?« Mahnula je prema prekrasnoj,svjetlucavoj sceni koja je komad po komad rasla na pozornici.

Kasandra i Arijadna znatiželjno su gledale oko sebe, posebno promotrivšidijelove scenografije koji su trebali predstavljati Tezejevu palaču. Razmijenile su konspirativan osmijeh s Helenom, koja je uspjela tek nakriviti usne u nekakavpolusmiješak. Heleni su se sviđali oni bajkoviti dijelovi scenografije za San ljetnenoći, ali grčki dijelovi su je pomalo uznemiravali. Lažni dorski stubovi bili su napola obojeni i ležali su sa strane na podu, kao da su porušeni, te su previše su jepodsjećali na mučno putovanje koje je proživjela protekle noći. Nikad se ne bi poželjela vratiti u suhu zemlju, ali kad bi samo mogla naći onu rijeku ... Čekaj, koju rijeku? pomislila je. Okrenula je leđa nedovršenim stubovima i sjela pokraj Claire kako bi pojela užinu. Helena je dala sve od sebe da se uključi u razgovor, ali jedva je imala volje i žvakati, a kamoli smijati se i šaliti s prijateljima. Bili su pametni i duhoviti, vidjelose to i po načinu na koji su reagirale Kasandra i Arijadna, ali ona je jedva uspijevala držati oči otvorene, a kamoli razmjenjivati dosjetke.

Stalno je mislila na letenje. Zapravo, misli su joj neprestano bježale naLucasa, pa se namjerno, čim bi se nehotice ponovno zatekla u tim opasnim mislima, prisiljavala da umjesto toga sanjari o letenju. Možda bi kasnije trebalaopet sama pokušati, razmišljala je, ali ovaj put, odlučila je, pokušat će to kod kuće, pa neće riskirati da nekontrolirano odleti u daljine. Iako joj se mogućnost da odleti daleko, nošena vjetrom, sad više nije činila kao loša ideja. »Lennie! Zar ne čuješ da zvoni«, reče Claire, s torbom već prebačenom preko ramena. Helena skoči i pokupi svoje stva ri, dok su se prijatelji međusobno pogledavati iza njezinih leđa.

Claire je pokušala porazgovarati s Helenom na trčanju, ali na je kraju odustala jer.

je Helena stalno okretala razgovor na pitanja o Claire. Helena nije htjela sažaljenjei nije željela pričati o sebi. Željela je jedino isključiti mozak i odletjeti. Naposljetku i Claire shvati da nema smisla inzistirati, pa počne govoriti o zabavi uz vatre koja se tu večer treba održati na plaži. Nikako se nije mogla odlučiti bi li prihvatila Arijadnin prijedlog da idu zajedno njezinim autom ili ne. »S jedne strane, stvarno je želim bolje upoznati, ali to bi ujedno značilo da ću ići s njom i Jazonom, a on uvijek nade neki razlog da se posvađa sa mnom. Jesi li sigurna da ne možeš uzeti slobodnu večer u trgovini? Mogle bismo ti i ja otići s Mattom«, optimistično reče Claire.

»Znaš da ne mogu.«»Da pitaš Kate, sigurna sam da bi te pustila«, uvjeravala ju je Claire.

»Smješka? Stvarno ne želim provesti večer sjedeći na hladnom pijesku i gledajući kako se svi oko mene ljubakaju«, reče Helena s prizvukom konačnosti u glasu. »Ali ti bi trebala otići i dobro se zabaviti. I tko zna? Možda se ti i Jazon večeras počnete slagati, za promjenu.«

Claire se upusti u tiradu o tome kako joj Jazon ide na živce jer joj stalnonešto proturječi. Slušajući je samo s pola uha, Helena je neopazice stvarala lagane struje zraka oko sebe, vježbajući letenje u stanju gravitacije. Nije mogla dočekati da navečer dode kući s posla, pa da stvarno pokuša letjeti. Skriven iza pješčane dine, Kreont je brojao minute koje su prolazile dok su njegovi rođaci Hektor i Jazon bili pod vodom. Nije ni znao za taj njihov talent, i bio je zadovoljan što su ga, eto, okolnosti dovele dotle da tome posvjedoči. Izgubio je Lucasa iz vida još puno ranije, što nije bilo čudno s obzirom na to da njegov mali rođak ipak može letjeti, pa se morao zadovoljiti time da prati Jazona i Hektora na ovu glupu zabavu na plaži. Dokje gledao kako njegovi rođaci ležerno Tome valove i surfaju kao da je to najlakša stvar na svijetu, mislio je da će svisnuti od jada. Toliko talenata potrošenih na kukavice koji se previše boje bogova da bi ih izazvali, i kojisu previše zaokupljeni vlastitim užicima da bi uopće razmislili o posljedicama koje njihovi flertovi s ljudskim djevojkama mogu imati za čitavu kuću. Jazon je veći dio večeri proveo razgovarajući sa sićušnom Japankom. Činilo se da se on ipak umije suspregnuti u ženskom društvu, ali Hektor je bio posvedruga priča. Nije bila još ni ponoć, a Kreont ga je već gledao kako se valja po pijesku s dvije cure istovremeno. Zar Hektor ne zna koliko je Scionu lako učiniti ženu trudnom? Zar njegov idiot rođak stvarno želi da mu prvorođenca rodi neka bezvezna klinka bez trunke karaktera? Očito, Hektora nije bilo briga za njihovu kuću jer u protivnom ne bi trošio vrijeme na ove šašavice. Kreonta je sve to mučilo toliko da je morao okrenuti glavu na drugu stranu i zaškripati zubima. Na ovom jeotoku bila jedna jedina djevojka koja im svima može parirati po statusu. Jedna

jedina vrijedna njegove pažnje. Helena. Ali Lucas je neće ni na trenutak ostaviti samu, i zbog toga je Kreont morao paziti i držati razmak. Nije se mogao izravno sukobiti sa svojim rođacima, inače će njegova tajna misija propasti, ali više nego jednom Kreont je bio u napasti učiniti baš to. Helenino lice ga je proganjale. Opet je u mislima prolazio svaki trenutak njihova sukoba na pustopoljini. Strah i ljutnja koje je vidio u njezinimočima dok ga je progonila bili su tako čisti, tako strastveni, da im gotovo nikako nije mogao odoljeti. Ona je toliko moćna, a opet toliko nesvjesna svojih mogućnosti da je skoro bespomoćna. Od same pomisli na to kako je pokorava ruke su mu počele drhtati, ali morao je biti strpljiv. Njegova majka preklinjala ga je neka pričeka dok se ona potiho ne raspita i otkrije postoji li mogućnost da je netko iz njihove familije posijao kopile u Massachusettsu. Kreont je nevoljko pristao pričekati tjedan dana da mu se majka javi, ali već je znao koji će biti odgovor. Iako nije vidio Furije kad ju je prvi put sreo, dobro je znao da mu Helena nije u rodu. Postojale su priče o dvoje Sciona iz prošlosti koji su nekako uspjeli izmaknuti Furijama, i Kreont je pomislio kako je Helena uspjela učiniti nešto slično. Njegova majka je tvrdila da je to nemoguće – da su sve druge kuće uništene – ali Kreont je imao i nešto više od vlastitih slutnji. Ovi izdajice su je čuvali tako brižno kao da je ona zadnji neprijateljski Scion na svijetu, a ona je bila toliko neobrazovana, tolikonesvjesna tko je i što je, da se Kreontu činilo da je, očito, namjerno bila skrivana od svih kuća, pa i vlastite. Ali jače i glasnije od svih drugih razloga, Kreontovo tijelo jasno mu je poručivalo kako ona nije ni u kakvom srodstvu s njim. Susreo je na desetke svojih rođakinja, a sve su bile prelijepe baš kao što Apolonove kćeri i trebaju biti, ali ni zbog jedne od njih on se nije vrtio budan noću u krevetu, kao zbog Helene. Znao je da je ona iz druge kuće. Bio je vezan obećanjem koje je dao majci, pa i svojim osjećajem dužnosti prema obitelji, da još nekoliko dana samo promatra i čeka, ali uskoro će im svima dokazati. Dorastao je tom izazovu, i mada je za ujedinjenje kuća postojala i alternativa borbi, Kreont se prisilio ne misliti o tome, ma kako mu to biloprivlačno. Bila je to njegova jedina prilika za slavu koju zaslužuje, zadnja prilika bilo kojem Scionu da postigne takvu vrst slave. Još je samo jedan Trijumf čekao da nekoga proslavi, a on je u dubini srca znao kako će upravo to biti Trijumf koji će otvoriti vrata Atlantide. Kreontu je sudeno postati onaj Scion koji će svoju obitelj učiniti besmrtnom, i zbog toga će ga njegov otac morati poštovati više od svih drugih.

DVANAEST

Helena je začula nešto na krovu. Potrčala je stepenicama prema šetnici za udovice i otvorila vrata najbrže što je mogla, ali šetnica je bila prazna. Uzdahnula je solakšanjem. Više nije željela da bilo tko iz obitelji Delos spava na njezinu krovu.Osobito nije željela da je Lucas sluša dok proživljava noćne more, a upravo se bila probudila iz jedne stvarno užasne. Osvrnula se oko sebe po praznoj šetnici zaudovice, osjećajući se napuštenom i usamljenom, ali nije bila sigurna osjeća li se tako zbog maloprijašnjeg sna ili zbog svog budnog života. Spustila se natrag u svoju spavaću sobu i prisilila se zagledati u natpis na ogledalu. Potom je Claireinom zelenom olovkom dopirala VIDJELA SAM OPET inastavila zuriti u te riječi. Bila je to već druga noć zaredom da vidi rijeku koje se poslije ne može sjetiti. Naprezala je rnozak u pokušaju da prizove sliku rijeke, alinjezine duhovne oči odbijale su pogledati u tom smjeru. Najednom opazi vlastiti odraz u zrcalu i prestraši se. Obrazi su joj bili upali, noćna košulja tako zgužvana da više nije imala nikakav oblik, a ruke i noge prekrivene odvratnim crnim muljem. Riječnim muljem.

Vidjela je rijeku s crnim obalama i zelenom vodom. Sada se mogla sjetitižeđi i kako nije mogla piti. Ali zašto joj je bilo toliko teško sjetiti se što se ondje dogodilo? Koncentrirala se i usmjerila sve misli na to da se sjeti.

Žeđ ju je toliko mučila da se spustila sasvim dolje, do vode. Nagnula se preko prljave obale od crnog mulja i ugledala blijede, deformirane ribe kako senespretno bacakaju po vodi, kao da su zaboravite plivati. Koraknula je unatrag iodmaknula se od rijeke. Neće popiti ni gutljaj te vode, pa makar umrla od žedi sa zvukom njezina žubora u ušima ...

Helena pojuri u kupaonicu i baci se pod tuš, trljajući sa sebe crni mulj i ispirući usta

velikim gutijajima vode, opet i opet. Osjećala se zagadeno. Trljala je kožu dok nije pocrvenjela, a oči su je počele peći od vode koja joj se slijevala licem. Nakon tuširanja, odvukla je sve plahte i noćnu košulju do stroja za pranje rublja. Ovaj put nije bilo krvi, ali Helena nije znala hoće li se taj mulj uopće moći oprati. Stavila je pola šalice izbjeljivača u pretinac za deterdžent i provjerila je li temperatura namještena na iskuhavanje, u nadi da će spasiti barem nešto od posteljine. Onda se opet vratila gore kako bi očistila sve blatnjave tragove i stope koje je ostavila po kući. Bila je subota rano ujutro, a subotom je obično njezin tata bio kod kuće, radio bi navečer, no danas je odlučio odraditi obje smjene kako bi Kate imala slobodan dan. Helena je imala dojam da se njih dvoje izbjegavaju.. Pokušala jeprethodne večeri porazgovarati o tome s Kate, čim je otišla Claire koja je svratila prije zabave na plaži, ali je jednostavno nije imala energije nagovarati da se otvori.Heleni je sve bilo nekako teško. Kao da su svi njezini osjećaji natisnuti u neko mračno skladište, pokopani pod hrpama kutija s vakumiranim kikirikijem. Helena ode u svoju sobu i počne naizmjenično uključivati i isključivati gravitaciju, tako da je malo lebdjela, a malo doskakivala na pod, sve dok joj nijepostalo jasno kao dan na koji točno način treba zamahnuti nogama pod sobom i dočekati se meko na jagodice stopala umjesto da tresne kao kruška. Malo je vježbala sa zračnim strujama, ali nije mogla napraviti mnogo više od blage korekcije a svoga držanja dok lebdi nisko nad podom, inače bi riskirala da zračnim strujama zavitla sve stvari po sobi. Nakon nekoliko sati, telefon koji nije prestajaozvoniti natjera je da izide iz kuće. Obitelj Delos je željela znati zašto još nije došla na trening i očito neće prestati nazivati dokle god im se ne javi. Helena je razmišljala. Jednostavno nije vidjela kakvog smisla ima da nauči baratati mačem kad je nikakvo oružje ne može raniti i zašto bi se trebala boriti ako jednostavno može odletjeti. Na kraju će je vjerojatno Hektor ili Jazon potražiti kod kuće, pa je išetala bez jasnog odredišta na umu, u nadi da bi joj malo brzine moglo pomoći da razbistri glavu. Na sebi je imala traperice i tanki džemper, što baš i nije oprema za trčanje, ali nema veze. Čim se maknula od centra grada, istrčala je s ceste Pelpis prema istoku. Nije joj bilo važno gdje će završiti, samo neka bude što dalje od ljudi. Dok je trčala, shvati kako je ovuda već jednom prolazila i, premda nije željela misliti o svom prvom letu, kao ni o svemu onome što je uslijedilo, znalaje da je to mjesto upravo savršeno za nekoga tko traži samoću. Sunce je polako zalazilo i ona je osjećala zahvalnost što je od trčanja bila dovoljno omamljena da iskusi nešto prekrasno, a da joj pritom u glavu ne nahrupedepresivne misli i sve upropaste. Pogledala je oko sebe i ugledala poznatisvjetionik. Kliznula je pogledom preko pijeska pod svojim nogama i pomislila je li

to onaj isti pijesak koji je grlio nju i Lucasa dok su bili u tolikoj boli. Onda kad su natrenutak umrli, pomisli. Čim joj je ta misao iskrsnula u glavi, znala je da je istinita. Oni su te noći doživjeli nešto više od strašnih ozljeda i bola, tada su zaista gotovo umrli. Već su bili počeli prelaziti na drugu stranu. Ili barem Lucas jest. A ona je otišla za njim da ga vrati. I tamo je bila rijeka ... Čekaj, kakva rijeka?

»Hej! Jesi ti normalna? Kojeg vraga radiš ovdje?« vikne Hektor.Bio je bijesan. Grabio je preko plaže golemim koracima prema njoj,

približavajući se mnogo brže nego što bi mogao normalan čovjek. »Kako si me našao?« promuca Helena.»Tvoje kretanje nije toliko nepredvidljivo«, nareži on. »A sada odvuci tu

guzicu k mojoj kući.« »Ne želim više trenirati. Besmisleno je«, dobaci mu Helena preko ramena

jer se već okrenula da ode na drugu stranu. »Samo želim da me svi ostave na miru.« »Da te svi ostave na miru, ha, princezo? Žao mi je, ali tako neće ići«, reče grabeći je za ramena i okrećući prema sebi. E pa dosta, pomisli. Histerično se nasmijala – mogla je ili to ili zaplakati – i gurnula Hektora od sebe. Ali baš jako. »I što ćeš sad napraviti? Što? Hoćeš me tući dok ne umrem? Ne možeš! Za to nisi dovoljno jak«, vikala je na Hektora udarajući ga šakama u ramena, pokušavajući ga natjerati na tučnjavu. »Ili idi po mač. Samo hajde! O, čekaj, skoro sam zaboravila. Ni to me ne može ozlijediti. Pa što ćeš napraviti, ti veliki siledžijo? Čemu me ti možeš naučiti?« »Poniznosti«, reče tiho. Kretao se brzo, ali je takoder i lomio zrake svjetla na onaj čudni način, baš kao Lucas. Dok ga je još pokušavala fokusirati pogledom, ljutita na sebe što nije ni pomislila da bi i Hektor mogao imati taj talent, Hektor jedograbi, prebaci preko ramena i stane hodati prema vodi.

Podivljala od bijesa, Helena je prvi put protiv njega iskoristila svu svojusnagu. Nije je bilo briga hoće li ga ozlijediti. Upinjala se sve dok se nije oslobodila Hektorova stiska. Čula je kako mu puca ruka dok se golom fizičkom silom odvajala od njega. A onda je promijenila stanje kako bi poletjela. Dok je prizivala vjetar daje odnese, on je uhvati drugom rukom. Svojom jačom rukom. Helena shvati, malčice prekasno, kako joj je Hektor dopustio da mu slomi slabiju ruku samo zato da bi je ulovio u trenutku kad pokuša poletjeti – prvi trenutak bestežinskog stanjaje i trenutak bespomoćnosti. Prije nego što je uspjela pojmiti što radi i prebaciti se u gravitacijsko stanje kako bi zadobila dovoljno težine da se odgurne, on je slakoćom dovuče do vode u kojoj njezina težina nije igrala nikakvu ulogu.

Hektor je umarširao ravno u more i nastavio hodati dalje i dublje po

morskom dnu, dok oboje nisu bili potopljeni pod, kako se Heleni činilo, metrima tamne vode. Beskorisno se opirala. Ovo je bio Hektorov element i on je tu imaopotpunu kontrolu. Mogao je čak govoriti i moglo ga se čuti pod vodom. »Nisi ti jedina koja ima talente, princezo«, reče. Iz njegovih usta nisu izlazili mjehurići, samo jasan govor. Mogao je disati, mogao je govoriti, mogao je hodati po morskom dnu kao da hoda po čvrstoj zemlji. Helena konačno shvati zbog čega se bojala Hektora. On je biće oceana, a ona se smrtno bojala oceana. Sve otkako se kao mala djevojčica gotovo utopila, Helena je sumnjala da joj ocean ovako nešto sprema, ali nikad to nikome nije rekla, znajući kako bi svi mislili da je luda. Sada, gotovo deset godina kasnije, dokje gledala u Hektorove prazneplave oči, znala je da je čitavo vrijeme bila u pravu. Helena se izvijala i migoljila u Hektorovu nepopustljivom stisku. Veliki mjehuri zraka izlazili su joj iz usta dokjevrištala u bezvučnoj panici. Ogrebla ga je po licu i udarila ga nogom, ali nije mogla učiniti ništa što bi ga natjeralo da je pusti. Gotovo je, utopit će se.

Kiselina joj zapišti u venama i rubovi vidnog polja zamute se dok joj se mraknavlačio na oči. Dok su joj se oči sklapale, osjetila je kako je vuče za noge tegleći je natrag prema obali. Izvukao ju je iz vode držeći je rukom za nožni zglob, zamahnuo po zraku iznad svoje glave i zviznuo njenim tijelom o pijesak kao čekićem, dovoljno snažno da joj izbije svu vodu iz pluća. Slana voda joj je palila grlo dokje povraćala i kašljala, sve dok joj se zviždanje u ušima nije smirilo do te mjere da je mogla čuti kako joj krv bubnja u glavi.

»Da si danas došla k meni na trening, znala bi da svoje gromove možeškoristiti i pod vodom«, reče joj, povlačeći drugom rukom onu slomljenu kako bi ispravio kost. Čulo se grozno krckanje. Vrisnuo je i pao na koljena, dašćući nekoliko trenutaka prije no što je nastavio govoriti kroz stisnute zube. »Ali nisi se pojavilana treningu.«

Sjedili su neko vrijeme na pijesku jedno pored drugog, oboje suvišeozlijeđeni da bi se micali. Dok su njihova tijela iscjeljivala, sunce na zalasku je konačno predalo dan i posve uronilo u vodu. Nebo je postalo tamno.

»Mislila sam da si potomak Apolona«, prokrklja Helena. Glasnice su joj još bile oštećene, ali ionako ništa više nije trebala reći. Hektor nije bio na glasu kao najpametniji član obitelji Delos, ali Helena je počela sumnjati da je, čak i ako ne provodi za knjigom toliko vremena kao Kasandra, i on u svakom pogledu inteligentan kao i svi ostali iz njegove obitelji.

»Još nekad davno, manja božica mora, nimfa zvana Nereida, pomiješala se snašom kućom. Ima puno manjih bogova i duhova vode ili šume koji se tu i tamo malo promuvaju okolo, a tijekom tisuća godina svašta se dogodi. Nijedna od krvnih

linija nije više čišti potomak jednog boga ili drugog, a sve mlađe generacije Sciona imaju više talenata od svojih roditelja«, odgovori.

»Zašto?«»Kasandra misli da to ima veze sa Sudenicama i njihovom željom da Scioni

zadobiju sve više talenata i postanu mnogo moćniji, tako da mogu vladati Atlantidom, ali ja osobno mislim da je to jednostavno zato što smo svi mješanci.Moj pra-pra-pradjed spava s nimfom, pa ja mogu hodati pod vodom. Ne trebaju tiSuđenice da to objasniš.« »Jesi li zato znao da se mogu utopiti? Zato što imaš moć nad vodom?« »To je stvar zdravog razuma. I nemam ja moć nad vodom, samo sam u njoj kod kuće«, reče. Okrene se kako bi je pogledao u oči. Kad je nastavio govoriti, glas mu je zvučao upravo kao Lucasov dok ju je učio kako letjeti, i Helena osjeti gotovo fizički bol. »Ti još uvijek ne razmišljaš kao borac. Imaš sve te nevjerojatne talente – talente za koje bi većina Sciona dala pola svog života – ali ih ne možeš koristiti jer ne razmišljaš taktički. Samo stani i promisli na sekundu. Ocean nije oružje, ali može ubiti. Zrak nije oružje, ali ako ti ga uskratim, umrijet ćeš. Zemlja nije oružje ...« započeo je. »Ali ako u nju dovoljno jako udarim ... Shvaćam«, završi ona, s mukom gutajući i gledajući u daljinu, preko tamnih, nesmiljenih valova.

»Voda je tvoja Ahilova peta. To je element kojeg se najviše bojiš jer nad njimnemaš nikakvu kontrolu.« Helena nije znala kako je on to zaključio, ali znala je da je u pravu. Nekako je, posve nesvjesna svojih sposobnosti, duboko u sebi znala da se ne treba tolikobojati ostalih elemenata.

Mogla je upravljati zrakom i prizvati vjetrove, mogla je manipuliratigravitacijom zemlje, i lako podnositi vrućinu vatre jer, da bi bila u stanju proizvoditi gromove, morala je biti sposobna podnijeti temperature daleko veće od vrućine bilo kakvog plamena. Ali voda je bila element pred kojim je bila potpuno bespomoćna. Konačno je razumjela vlastiti strah, iako nije bila nimalo bliže tome da ga prevlada.

»Kako si to mogao znati o meni?« upita Helena, pomalo zadivljena. »Tako što sam treniran da mislim taktički i pronadem slabe točke protivnika i to od dana svojeg rođenja. Ima puno načina da nekoga ubiješ, Helena. Misliš da si sigurna zato što si proš la na Kasandrinu testu s mačem, ali nisi«, reče Hektor glasom otežalim od frustracije i zabrinutosti. »Znam da si još u šoku, ali ja nemamvremena čekati da se ti počneš ugodno osjećati u vlastitoj koži. Neprijatelji su ti za vratom. Moraš odrasti, i to odmah ili će izginuti mnogo ljudi. Idi kući sada. Pojedi nešto i odmori se. Izgledaš bolesno, a ne želim da Luke mene okrivi za to. Ali sutra

dolaziš na trening. Bez izgovora.« Ne čekajući njezin odgovor, Hektor ustane i ode, ostavljajući je samu na mračnoj plaži. Sjedila je i prstima prebirala po svom medaljonu, provlačila ga preko lančića koji je nategnula preko donje usnice i sramila se zbog toga kako se ponijela. Odjeća joj je bila teška od vode, ali nije je htjela ocijediti. Osjećala se kao da baš zaslužuje ostati još malo u ovom neudobnom položaju i trpjeti hladnoću i težinu svoje mokre robe. Nema sumnje, morat će nastaviti trenirati s Hektorom, što znači da će morati odlaziti u kuću Delosovih. I morat će vidati Lucasa, a to definitivno nije mogla. Na koji god način u glavi sve iznova preokretala, osjećala se kao da se guši svaki put kad pomisli na to da će ga svakodnevno morati gledati, znajući da će se on pritom prisiljavati biti pristojan i da će je vjerojatno sažalijevati. I dalje joj nije bilo jasno kako se samo mogla tako prevariti u Lucasu i to je duboko unutra zabolipoput trna koji ne možeš ni pronaći ni izvaditi. Nije očekivala da će joj on pasti pred noge ili slično, ali to da je prvo stalno hvata za ruku kamo god išli, a nakon svega kaže da je ne bi ni dotaknuo? Kako je to moguće?

Nesposobna i dalje sjediti na miru sa svim tim mislima u glavi, Helena se uzmali jauk otisne u zrak i pusti da je istočni vjetar odnese nad valove. Nekoliko trenutaka ostala je lebdjeti u mirno] košuljici zraka koju je stvorila oko sebe dok suse iznad nje palile zvijezde. Stajala je i slušala kako joj kuca srce te očajnički upijala ljepotu tog iskustva, kao da će joj to izliječiti emocionalnu bol.

Kad se smirila, vinula se u krug, sve više i više, i uhvatila postojanu strujuzapadnog vjetra koji je donese natrag nad otok. Još nije bila osobito graciozanletač – zapravo je jedva i znala letjeti – ali znala je da se, ako ne misli o tome previše, može kretati naprijed. Nije imala predodžbu o tome kamo želi otići, ali odjednom joj je bilo strahovito hladno i trebao joj je zaklon. Bez donošenja svjesneodluke zatekla se kako kruži iznad Claireine kuće.

Helena je sletjela u Claireino prednje dvorište, a onda shvatila da ovakomokra i raščupana ne može samo pozvoniti na vrata. Tresla se od hladnoće. Gospodin i gospođa Aoki nazvali bi njezina oca čim bi je ugledali u ovakvom stanju. Kružeći polako pješice oko kuće, Helena je zavirivala kroz prozore kako bi vidjela gdje je Claire. Iščeprkala je mobitel iz džepa traperica u namjeri da je nazove i kaže joj da iziđe van, pa se lupnula rukom po čelu vidjevši kako je njezin tek dva dana star mobitel uništen od slane vode. Začula je kako se Claire na japanskom dere na svoju mamu i kako bučno stupa po stepenicama prema svojoj sobi. Svjetlo u Claireinoj sobi se upali nakon što je tresnula vratima iza sebe. Bio je to grozan način da se pokaže prijateljici i Helena je toga nejasno bila svjesna dokje lebdjela prema prozoru i gledala kako njezina prijateljica sjedi na

rubu kreveta i kako joj se usta u čudu otvaraju i ostaju otvorena. Helena je pomislila da će Claire vrisnuti, ali kad nije, dolebdjela je do zatvorenog prozora. »Pusti me unutra«, brzo procvokoće.

»Oh, kvragu. Ti jesi vampir«, reče Claire. Na licu joj je bio izraz razočarenja, ali više nije djelovala iznenađeno. »Molim?! Ma nee! Daj otvori prozor, Smješka, smrznut ću se!« reče Helena glasnim šaptom. Claire spuzne s kreveta i polako se dovuče do prozora s depresivno spuštenim ramenima.

»Znam da je to sad u modi i sve, ali ja stvarno ne želim da mi piješ krv.Jednostavno nije higijenski!« uzdahne Claire žalosno dokje otvarala prozor. Jednu je ruku zaštitnički postavila preko grla, a s drugom je ipak puštala Helenu da uđe, unatoč opasnosti, i taj detalj nije promatrao Heleni.

»Za ime božje, Smješka, nisam ja nikakav idiotski vampir! Vidiš? Nemamkljove! Nemam lude oči.« Helena prstima podigne gornju usnicu kako bi joj pokazala savršeno normalne očnjake i iskolači oči kako bi joj pokazala da u njima nema ni trunke krvožednosti.

»Dobro, u redu! Ali pitanje je na mjestu, s obzirom na okolnosti!«obrambenim će tonom Claire dok se Helena lebdeći provlačila kroz prozor i tu ispred Claire poprimala gravitacijsko stanje.

»Da, slažem se, pitanje je na mjestu«, suglasi se Helena, ali nešto nije bilo uredu. »Upravo sam ti uletjela kroz prozor. Zašto nisi malo više iznenađena?« »Znam da možeš letjeti još otkako smo bile male. Čak sam te jednom i gurnula s krova da provjerim. Oprosti zbog toga, usput budi rečeno«, izjavi potišteno. »Znači ipak me jesi gurnula!« dahne Helena, u hipu se prisjećajući tog incidenta.

Imale su možda sedam godina i glupirale se na Heleninoj šetnici na krovu.Helena je pala, ali nije udarila o tlo. Nekako se spustila na zemlju poput lista kojipada sa stabla. Claire se zaklinjala uzduž i poprijeko da se Helena sama pokliznula,ali Helena se nije mogla sjetiti da je i u jednom trenutku izgubila ravnotežu, a zbognačina na koji ju je Claire gledala ispod oka tjednima nakon toga, Helena je sumnjala da tu nešto nije u redu, a onda je sve zaboravila. Sad sve skupa imasmisla. Helena je nijemo zurila u Claire. »Što je? Nisam ni mislila da ćeš poginuti ili nastradati! Da skratim priču – vidjela sam kako ne padaš preko mojih stepenica dan prije, kad si se stvarnospotaknula, pa sam morala provjeriti svoju teoriju«, reče Claire kao da je sve to posve normalno.

»Tako da me gurneš s krova?«

»Nemaš pojma koliko sam bila ljuta, sve otada, što mi to kriješ! Ti možešletjeti, Lennie, a nikad mi to nisi rekla!« vikala je Claire, bez pol muke odbacujući odgovornost sa sebe, ali Helena odluči prijeći preko toga, s obzirom na to da je Claire, očito, ipak bila duboko povrijeđena.

»Pa nisam ni ja znala! Doznala sam tek prije dva tjedna«, inzistirala jeHelena. »Kako sad lažeš!« reče Claire, nalaktivši se rukom na bok.

»Istina je! Mama je na mene bacila kletvu dok sam još bila beba, tako da nebudem u stanju koristiti svoje ... Joj, grozno! Koliko bi samo bilo lakše da samvampir. Tada bi me jednostavno shvatila!« puhne Helena, frustrirana osjećajem da je neshvaćena. Malo je hodala ukrug po sobi, provlačeći prste kroz zapetljanu kosu, sve dok nije bila u stanju posložiti misli. »Hergie te natjerao da pročitaš Ilijadu, zar ne? Sjećaš se kako su svi heroji imali nadljudsku snagu i mogli su napraviti sve one stvari koje normalni ljudi nemogu?« upitala je. »Aha. Zato što su bili polubogovi. Ali to nije za stvarno«, reče Claire kao da govori očitu istinu. A onda joj sine. »O, moj ...« »Ja sam jedan od potomaka tih heroja. Nazivamo se Scionima i imam čitavu hrpu moći – da ne povjeruješ. Ali nisam imala blage veze tko sam ili što sve mogu, sve do prije nekoliko dana. Rado bih ti sve ispričala, ali ne znam još što mogu, a što ne mogu reći. Molim te, Smješka. Znam da zvuči ludo, ali nikad ti nisam lagala. Moraš mi jednostavno vjerovati.« »Okej«, reče Claire. Kratko je kimnula glavom gledajući Heleni ravno u oči, kao da se konačno osjeća kao osoba koju se poštuje. »Sve sam ja to uglavnom i sama skužila, ima već neko vrijeme, znaš. Otkrila si da si polubog – vau, koliko je to cool, usput budi rečeno? – kad se obitelj Delos doselila ovamo. Jer su oni kao ti. Znala sam to čim sam ih vidjela. Jedino nisam znala što vi svi jeste.« »Vidiš?« reče Helena uzbuđeno se smijući. »Zato sam ti morala reći, ja jednostavno moram moći s tobom o svemu tome razgovarati, tako da mi pomogneš shvatiti. Ali ne smiješ reći Delosovima da sam ti nešto rekla prije nego što doznam je li u redu da ti kažem ili ne.«

»Nema veze. Uvijek mogu blefirati ili se napraviti da sam sama sveprokužila. Na neki način i jesam, u svakom slučaju«, reče Claire sa zadovoljnim osmijehom. Tada joj nešto padne na pamet, zbog čega se uozbiljila. »Gdje si bila, usput budi rečeno? I zašto si sva mokra?« Helena je upravo počela objašnjavati što joj se dogodilo s Hektorom kad se oglasio Clairein mobitel. Claire pogleda dobivenu poruku i odmah počne tipkati odgovor.

»To je Jazon. Moram mu reći da si ovdje, tražio te cijeli dan«, reče Claire Heleni. Mobitel je opet zazujao. »Opet on«, pročita Claire sa zaslona. »Želi da te zadržim. Upravo je krenuo ovamo.«

»Ne! Nisam još spremna razgovarati ni s kim od njih!« vikne Helenapovlačeći se.

»Len, on je stvarno zabrinut za tebe, svi su se jako zabrinuli.« »Moram nestati odavde«, promumlja Helena. Prijeđe rukom preko lica i okrene se prema prozoru. »Kamo ćeš?« upita Claire, pokušavajući joj blokirati put ispruženom rukom. »Reći ću mu da ne dolazi ako hoćeš, ali moraš mi reći da će s tobom sve biti okej.« »Samo idem kući. Obećaj da mu nećeš dopustiti da me slijedi, može?« Claire obeća i čvrsto zagrli Helenu. Nakon toga ona iskoči kroz prozor, mijenjajući u zraku svoje stanje u antigravitacijsko. Iza sebe je čula kako je Claire gotovo vrisnula. Minutu kasnije Helena je sletjela pred svoju kuću i požurila prema stepenicama da se otušira i ugrije. On ju je čekao iza ulaznih vrata. Niskim, kružnim udarcem noge izbaci je iz ravnoteže i srušio čak i prije no što je za njom zalupio ulazna vrata. Sve se zacrnilo, tama je bila gušća od bilo kojeg mraka što ga je Helena ikad doživjela. Bila je okružena takvim posvemašnjim crnilom da se nikako nije mogla orijentirati.Zavrtjelo joj se u glavi i osjetila se odsječenom od ostatka svijeta; nije se mogla sjetiti čak ni kako izgleda tlocrt njezine kuće. Gdje su stepenice? Gdje stoji namještaj? Nije znala. Kao da je upala u crnu rupu.

Helena je bila toliko šokirana da se nije stigla ni prevrnuti na tlu prije no štoje osjetila kako je preko leđa obujmljuje veliki muškarac. Uzeo je njezinu glavu u ruke i nakrivio je ustranu, pokušavajući joj slomiti vrat. Zgrabila ga je za ručne zglobove i povukla ih prema van, pokušavajući ga natjerati da popusti stisak, ali on je bio u povoljnijem položaju. Vratni mišići opasno su joj se nategnuli i ona osjeti da će početi paničariti, drugi put toga dana. Ali baš zbog tog nedavnog skorog susreta sa smrću sada se, dok se bacakala i otimala, nečega sjetila. Osjetila je kako joj se trbuh okreće od same pomisli da upotrijebi svoje gromove, no znala je da nema izbora.

Helena osjeti kako se struja nakuplja i podiže u njezinu trbuhu. Pokušavalaje izići iz nje prirodnim putem, u tlo, a ona ju je samo trebala pustiti. Neuvježbana kakva je bila, otpustila je munju i ona je beskorisno sijevnula niz pod, u njezinevlastite noge, natjeravši je da se zgrči. U svom očaju, nekako je uspjela zadnjih nekoliko volti povući u ruke i kroz kožu, sve do napadačevih ruku što su je držale za zglobove.

Nakratko soba je bila obasjana plavim bljeskom svjetla i ona ugleda njegoveoči kako se šire u čudu. Potom osjeti kako ga trese struja i začuje njegovo vrištanje.

Helena osjeti miris spaljene kose i ozona, kao da joj je stigla razglednica iznajcrnje djetinje noćne more. Doživjela je takvo pražnjenje energije, kao da joj je pola životne snage iscurilo iz tijela, i osjetila se slabašnom poput mačkice. Teret velikog muškog tijela na njoj postao je nepodnošljiv, i znala je da se mora izvući ispod njega prije no što se on dovoljno oporavi ili će se naći u situaciji nimalo boljoj od one kad joj je držao glavu. Dok se napadač još tresao, uspjela je sa sebe zbaciti dio njegove težine i dok se nekakav blagi tračak svjetlosti konačno počeo probijati u sobu, uspjela ga je konačno pogledati. Sjajne plave kovrče i golemo tijelo bili su isti kao Hektorovi, pa se na trenutak prepala da ga je ubila dok joj je on možda samo želio očitati lekciju. Nagnula se nad njega da vidi diše li. Tek kad je, sad već u posve normalnom noćnom mraku, pogledala njegovo lice iz blizine, vidjela je da je to Kreont. Ali bilo je kasno. U istom je trenu naglo raširio oči i privukao je na svoja prsa u smrtonosni medvjedi zagrljaj.

Helena je vrištala i otimala se. U mislima je posegnula u trbuh, za novimgromom, ali ondje je pronašla samo slab statički elektricitet. Već je otpustila svu voltažu koja joj je bila pohranjena u mišićima. Električno pražnjenje ostavilo ju je slabu i ranjivu. U rukama i nogama nije imala snage i pod Kreontovim obnovljenimnapadom zgužvala se kao papirnata vrećica. Prebacio se preko nje i zabio je u pod, vadeći iz pojasa brončani nož.

»Kakva šteta, preciosa. Ti si najljepša cura koju sam ikad vidio. Gotovosavršena za rezanje«, promumlja joj u uho. »Ali Atlantida ...«

Uspjela je izmigoljiti toliko da odmakne vrat od njegovih usana dok joj se odgađenja ježila koža. Tad se on podigne od nje, podižući nož visoko iznad glave. Zastao je i na kratki trenutak Helena pomisli da on to ipak neće učiniti, no onda primijeti kako mu se izraz u očima mijenja i postaje tvrd. Udario je nožem točno iznad srca.

Kreontov nož ispustio je niz zveketavih zvukova dok se raspadao i drobio nanjezinoj koži. Imao je točno djelić sekunde da registrira što se dogodilo prije no što mu je noga doletjela u glavu i poslala ga u zrak, daleko od Helene. Lucas je skočio na Kreonta opako režeći i njih dvojica se počnu tući tolikom brzinom da je Helena jedva mogla vidjeti njihove ruke u pokrete. Udarali su igrabili jedan drugoga, prelazeći iz boksačkih poza, ali s prstima ispruženima poput pandži, u neku vrstu čudnog hrvanja pri kojem su jedan drugome pokušavali izvrnuti zglobove. Helena se jedva stigla prevrnuti na bok i sjesti na koljena, a već je sve bilo gotovo. Stjeran u kut i još slab od električnog udara, Kreont se zaklonio

jezovitom sjenom i, čim se uspio malo odmaknuti od Lucasa, otrčao je iz kuće koliko su ga noge nosile. Lucas je pojurio za njim, ali stao je već na polovini Helenina travnjaka i vratio se u kuću. »Jesi li dobro?« praktički je zagalamio. »Jesam, samo ne mogu ...« reče Helena dok je pokušavala ustati, te potom zvučno tresnula na pod. »Što ti je učinio?« upita Lucas, glasom visokim od brige. Pomogao joj je da ustane i pridržao je dok ne uspostavi ravnotežu. »Jesu li ti noge slomljene?« Rukama joj je prešao preko potkoljenica i bedara procjenjujući ima li ozljeda.

»Ne, ja samo ... Hektor mi je rekao neka koristim gromove u borbi, pa samto i napravila, ali mislim da mi je otišlo u krivom smjeru«, promrmlja i opet sjedne.Bila je zbunjena i pred očima su joj plesale točkice. »Zašto ne možeš stajati?« upita Lucas ponovno joj pružajući ruku da joj pomogne ustati. Srce ju je boljelo dok je gledala njegovo lijepo lice i osjećala njegov miris i njegove ruke na sebi. Imala je nejasan osjećaj o tome gdje je pod, ali čitav svijet se rušio prema njoj, a ona je bila preumorna za sve to. Jednostavno više nije mogla. Morala je malo odspavati. Sljedeće što je osjetila bio je neki sladak okus na jeziku. Med. Otvorila je oči širom i shvatila da sjedi na šanku u svojoj kuhinji, s Lucasom koji stoji izmedunjezinih koljena, držeći joj glavu dignutu i zabačenu unatrag dok joj u usta cijedi med iz plastičnog medvjedića.

»Evo tebe natrag«, protepao je kroz blagi smiješak kad ga je pogledala.Uzvratio joj je pogled s toliko nježnosti u očima da je Helena morala samu sebe podsjetiti na to da Lucas za nju zapravo nije zainteresiran. Po tisućiti put se zapitala što se dogodilo da ju je tako odbacio. »Bok«, reče, glasom napuklim kao da se upravo probudila iz dugog sna. »Kako si se ti ovdje stvorio?« »Kasi je imala bljesak vizije o Kreontovu napadu, ali nije znala gdje će se to dogoditi jer je mogla vidjeti samo potpuni mrak. Ja sam pogodio«, reče mičući joj kosu s lica i prebacujući joj dugi, kovrčavi pramen iza ramena. »Oprosti što sam zakasnio.« »Nema frke«, reče ona, a glas joj je još malo podrhtavao od straha. Duboko je udahnula da se smiri i sabere.

»Dobro si ga sredila. Još nisam vidio da je Kreont tako brzo pobjegao izborbe«, reče Lucas zadivljeno.

»Samo sam ga malo smekšala za tebe.« Nije mogla odoljeti porivu da mu sesmiješi, iako je već znala da će si kasnije to opet predbacivati. »Jesam li što

propustila dok sam bila u nesvijesti?«»Samo putovanje odande ovamo«, pokaže on rukom preko svog ramena pa

do šanka. »I kratki poziv Jazonu da dode.« »Lennie!« frenetično vrisne Claire nahrupivši na ulazna vrata. Zapanjeno je pogledala isprevrtani namještaj u predsoblju.

»Ovdje sam. Ne ispaljuj na živce. Dobro sam«, pozove je Helena iz kuhinje.Potom spazi upitni Lucasov pogled. »Sve je u redu, zna ona neke stvari«, reče Lucasu. Odgurne ga od sebe toliko da može skočiti sa šanka. Claire je ušla prva, iza nje Jazon, koji je izgledao kao da ju je spreman zadaviti.

»Sori, Luke. Bio sam kod nje jer sam tražio Helenu kad si me nazvao.Pokušao sam doći sam, ali ova pijavica mi se zalijepila za ruku i nije me pustila«, zagunđa Jazon, gotovo čupajući kosu od frustracije. »Dakle, molit ću lijepo? Ali ona je moja najbolja prijateljica i znala sam da joj se nešto dogada«, obrecne se Claire na Jazona. »Kako se ovo moglo dogoditi? Paizletjela si kroz moj prozor prije, ono, dvije sekunde.« Claire zgrabi Helenu uzagrljaj. »Ti znaš ... za sve ovo?« upita Jazon iznenađeno, ne znajući koliko smije reći. »Ja sam joj rekla«, prizna Helena izvlačeći se iz Claireina entuzijastičnog zagrljaja i trljajući bolno grlo. »Ali ja sam to oduvijek na neki način znala. Jedino što sam mislila da je ona neki neumrli ili tako nešto«, reče Claire odmahujući rukom. »Vjeruj mi, puno mi je draže da ste svi djelomice grčka božanstva, nego da ste polušišmiši ili vukovi ili komarci.«

Jazon i Lucas razmijene poglede iznad Claireine glave. Helena joj objasni štose dogodilo, u što kraćim crtama, dok su Lucas i Jazon otišli van proučiti tragove, ali bilo je prekasno da počnu slijediti Kreonta. Vratili su se unutra smrknutih lica. Helena i Claire upalile su sva svjetla kako bi procijenile štetu na ulazu u kuću. »Jesu li ovo komadići noža?« upita Claire. »Aha. Pogodio me u područje oko srca«, reče Helena probno, ne znajući kako će Claire reagirati. »Još uvijek to možeš? Zaustaviti noževe?« upita Claire, nimalo iznenađena. »A što je s onim munjicama? I to još možeš?«

»Kako ti sve to znaš o meni?« propenta Helena. Claire uzdahne. »Nakon što sam te gurnula s krova ...« započne.

»Nakon što si je ... što?« vikne Lucas.»Imale smo samo sedam godina! I nije joj bilo ništa!« izdere se Claire na

njega. »Nema veze. Znala sam za to s noževima jer sam te, ovaj, jer sam te jednompokušala i ubosti«, nastavi sramežljivo.

»Ali unaprijed sam znala da ti ništa neće biti, zbog onog što je bilo s Gretchen i škarama u drugom razredu. Sjećaš se?«

Helena napravi grimasu. »O, kako da ne! Gretchen i škare! Ona me stvarnopokušavala ubiti, zar ne?«

»Aha, stvarno jest. Bila je luda od ljubomore na tebe. Alija te nikad nisamhtjela ozlijediti, samo sam se morala uvjeriti kako ne gubim razum. Znaš da je sveto bilo malo zastrašujuće, zar ne?« upita ispričavajući se pogledom. Helena se nasmije, opraštajući joj sve.

»Pretpostavljam da tebe stvarno ne mogu kriviti za to. Ali kako si samodoznala za ovo s gromovima i munjama?« »Sjećaš se kad nam je bilo devet godina, kad smo išle s otoka trajektom jer smo htjele posjetiti akvarij u Bostonu, i kako je onaj grozni tip s velikim trbuhomstalno pokušavao razgovarati s nama? Sjećaš se kako se stalno 'slučajno' naslanjao na tebe i dirao te po kosi?« Helena se sjećala, iako je mnogo vremena potrošila trudeći se da to zaboravi. Vratio joj se u misli onaj grozni miris spaljene kose i prazni sjaj unjegovim očima. Helena kimne, stresavši se od same pomisli na to. Strahovala je od Claireinih riječi. »Sjećaš se kako je samo odjednom nestao, prije nego što smo pristali uz dok? Izgledalo je kao da ga je pogodila munja, samo što je ta munja izišla iz tebe.«

»Mislim da sam ga ubila«, šapne Helena i osjeti kako joj je bilo potrebnokonačno priznati što je učinila. »I neka! Pa on je bio zlostavljač djece. Vjerojatno bi trebala dobiti nekakav orden«, inzistirala je Claire. Helena pogleda u njezino iskreno lice. Taj tip jevjerojatno stvarno namjeravao učiniti nešto užasno, no zar je to bilo opravdanje da ga sprži?

»Prvo, ti ne znaš jesi li ga ubila. Drugo, bila je to refleksna reakcija. Nije stvaru tome zaslužuje li on smrt ili ne. Ne trebaš se osjećati krivom za nešto što si napravila u samoobrani«, inzistirao je Lucas. Dotaknuo je Helenino rame. Ona senesigurno odmakne, ne znajući ni kako bi se osjećala. Srećom, Jazon se ubaci i promijeni temu. »Znači, ti si oduvijek znala da ona nije samo čovjek«, obrati se on Claire smješkajući joj se jednom stranom usta. »Zar ti to nimalo nije smetalo?« »Malo sam se brinula da bi me možda u nekom trenutku mogla odvući u pakao i isisati iz mene srž života, ali mislila sam da je to još uvijek bolje nego imatiGretchen za najbolju prijateljicu«, reče Claire s upravo toliko iskrenosti da su se svi nasmijali. »Plus, ne znam jeste li vi to uopće primijetili, ali ovaj otok je pun bijelaca. Nije najlakše na svijetu odrastati ovdje kao Japanac. Ali s Lennie pored

sebe, znala sam da će ona ljudima, koliko god im se činila čudnom, uvijek izgledati još puno čudnije. To je bilo baš lijepo.«

»I nikad nisi nikome rekla, svih ovih godina? Nisi to nikome spomenula nidok si bila mala, pa ni slučajno?« sumnjičavo upita Lucas.

»Ma daj, Lucas, pa nisam glupa! Gledala sam E.T.-ja, znaš, i znam što su ljudiu bijelim kutama napravili njemu i Elliotu«, odvrati ona s izrazom gađenja na licu. »Nikad ne bih odala Lennie. Ni tebe, što se toga tiče.«

»Hvala«, odgovori Lucas, malo zbunjen usporedbom s E.T.-jem. On i Jazon ponovno su se značajno pogledali, a ovaj put i jednom i drugom u očima se ogledalo iskreno divljenje. »Znaš što mi nije jasno?« upita Helena mijenjajući temu. »Zbog čega ona može biti pored mene dok izvodim sve te scionske stvari, a da me ništa ne zaboli?U svim ovim situacijama gdje me, tijekom godina, zatekla kako koristim svojemoći, ne sjećam se da sam ijedanput dobila grčeve u trbuhu.«

Helena objasni Claire sve o kletvi koju je na nju bacila majka, ali nitko nijeimao odgovor na njezino pitanje. Preusmjerili su pozornost na čišćenje kuće i doveli sve u red što su bolje mogli, tako da Jerry ništa ne primijeti kad dode kući. Claire ponudi Heleni da ostane kod nje prespavati jer će Helena možda biti previše uznemirena da bi mogla zaspati sama, ali Jazon je odmah odbacio tu zamisao. »I što bi ti mogla napraviti da se Kreont ponovno pojavi? Gađati ga pernicom ili mu ponuditi malo svog duševnog mira?« reče odmahujući glavom. »Ne-ne. Znam da ste vas dvije kao sestre, ali ti nećeš noćas ostati ovdje.« Ja ću ostati. Ti odvezi Claire kući«, reče Lucas, potiho preuzimajući kontrolu prije nego što se Claire počne prepirati s Jazonom. »Samo mi javi ako vidiš bilo što sumnjivo oko njezine kuće.« »Dobro«, reče Jazon i kimne glavom dok je vodio Claire prema vratima.

Nije ga iznenadila ideja da bi moglo postojati nešto opasno oko Claireinekuće, ali Helenu i Claire itekako jest. Helena podigne ruku kako bi ih zaustavila u odlasku, odjednom opet preplašena. Bila je noć i Kreont bi se mogao skrivati u svakoj sjeni. Osjećajući Helenin strah, Lucas presretne njezinu ruku i čvrsto je primi. »Jaz to može riješiti«, reče povjerljivo. »Čekaj, kako to misliš, oko moje kuće? Moji roditelji su doma«, reče Claire, koju je takoder obuzeo nemir. »Ne misliš valjda da bi tip koji je napravio ovo ...« »Ne brini«, reče joj Jazon s ljubaznošću koju je obično čuvao za sve osim zaClarie. »Neću dopustiti da se bilo što loše dogodi tebi ili tvojim roditeljima.« »Hvala ti«, reče ona polako, izgledajući pomalo začuđena što je imala razlog njemu uputiti te riječi.

Okrenula se i mahnula Heleni, koja je upravo pomislila kako se, eto,nemoguće ipak dogodilo. Claire je konačno ostala bez zločestih primjedbi koje bi uputila Jazonu. Helena zatvori vrata za njima i duboko udahne. Tada pogleda opetLucasa i pomoli se svim grčkim bogovima da joj pogled na njega jednoga dana ipak bude lakše podnijeti. »Izgledaš umorno«, reče ona, tek tada primjećujući da je doista tako. »I ti. Čuo sam da si u zadnje vrijeme imala dosta noćnih mora«, odvrati on bez imalo nelagode. Očito ga nije bilo sram priznati da se za nju raspitivao kod svojih bratića. »Kao da je tebe briga za to. Molim te, Lucas, samo otiđi«, zamoli ga, prelazeći rukama preko svoga lica. »Ne mogu. Neću«, reče prilazeći joj i privlačeći je u zagrljaj. Osjećala se previše krhkom da bi mu se opirala. Uronila je lice u njegova prsa i ostala tako, odmarajući se, nekoliko trenutaka. »Zašto mirišeš na more?« najednom on upita, odmičući se malo od nje kako bi je bolje vidio. Pogledom je proučio njezinu vlažnu odjeću umrljanu pijeskom. »Što ti se danas još dogodilo osim Kreonta?« sumnjičavo upita.

»Joj, koliko je to fer?« odmahne ona glavom. Odgurne ga malo od sebe,gorko se smješkajući. »Ako ti pokušam lagati, znat ćeš da lažem, a ako ti ne kažem ništa, pretpostavit ćeš nešto gore nego što je stvarno bilo.«

»Onda mi reci toliko – ili toliko malo – koliko želiš«, tiho joj odgovori,koraknuvši unatrag kao da se uplašio da joj smeta što stoji preblizu. »Ali reci mibarem nešto. Što se dogodilo?«

»Nisam došla na trening jer nisam mogla podnijeti da te vidim. Hektor menašao kako se skrivam na plaži, posvađali smo se i gotovo me utopio kako bi me naučio poniznosti«, ispali u dahu dok su joj se suze od iscrpljenosti nakupljale u očima. »Onda sam otišla do Claire da joj se isplačem na ramenu i rekla joj kako sam Scion. Zatim sam doletjela doma gdje me je napao Kreont, pokušao mi slomitivrat i ubo me nožem u srce. Ostatak više-manje znaš. A sada se samo želim uvući pod vrući tuš pa u krevet jer sam se pošteno nasmrzavala i sve me boli. Mislim da ne bih podnijela da se još išta danas dogodi.« »Dobro. Idi pod tuš«, reče Lucas napeto kimajući glavom i izmičući joj se s puta. »Ja ću te čekati u tvojoj sobi.« Posrćući Helena se popne uz stepenice i skloni se u kupaonicu. Čim je uključila tuš, briznula u plač. Sjedeći u kadi, pod mlazevima vode koji su se raspršivali po njoj, više nije mogla suzdržavati suze. Nastojala je plakati što tiše,nadajući se kako će šum vode ipak prikriti zvukove naricanja. Kad se konačno dobro isplakala, obrisala se i odjenula tanku, mirisnu majicu

i svježe oprani donji dio trenirke. Dokje u kupaonici, zamagljenoj od topline vode,četkala zube i čistila ih zubnim koncem, čula je kako njezin tata dolazi kući i pali televiziju u dnevnoj sobi. Otišla je do vrha stepenica i doviknula mu »laku noć.« Progunđao je i on njoj »laku noć«, ali bio je previše zaokupljen borbom Red Soxa za bolju poziciju u listopadu da bi se upuštao u razgovore. Helena uđe u svoju sobu. Lucas je čekao. Kad ga je ugledala, onako izvaljenog preko njezine posteljine, posve odjevenog, ali bez cipela na nogama, Helena je stala na sobnimvratima i samo ga gledala. Bio je predugačak za njezin djevojački krevetić, ali svejedno je u njemu izgledao ... baš kako treba. I on je gledao u nju neko vrijeme, aonda je s mukom progutao zrak, odmaknuo pokrivače i glavom joj pokazao neka uđe pod njih. Budući da ona nekoliko trenutaka nije učinila ništa, rastrgana izmedu poriva da mu kaže kako bi tata mogao svake sekunde upasti i posve suprotnogporiva da mu predloži neka se svuče, on je progovorio.

»Nemam ja baš toliku snagu volje, Helena«, prošapta. »I s obzirom na to daočito spavaš u najprozirnijoj majici koju sam ikad vidio, morat ću te zamoliti da se uvučeš pod pokrivač prije nego što napravim nešto glupo.«

Krv sukne u Helenino lice i ona smjesta prekriži ruke na grudima kako bi ihpokrila. Doslovce je skočila pod pokrivače. Lucas se samo nasmijao i pokrio je poplunom, kao da je to neka neprekoračiva crta koja će ih na magičan način spriječiti da naprave »nešto glupo.« Kad se i on udobno smjestio, ležeći pored nje, preko pokrivača, obgrli je rukom i licem joj protrlja stražnji dio vrata. »Nema razloga da ti bude neugodno. Nakon što sam te vidio u spavaćici moje sestrične, preda mnom više nemaš što skrivati. Ali zašto si plakala pod tušem?« promrmlja joj u kosu. Mogla je osjetiti kako se njegove usnice pomiču uz kožu njezina potiljka, osjećala je pritisak njegovih bokova kroz pokrivače, ali njegova ruka bila je poput neprobojnog kaveza. Pokušala se okrenuti kako bi muvidjela lice, ali nije joj dopustio.

»Plakala sam jer sam totalno frustirana! Zašto mi to radiš?« prošaptala je ujastuk.

»Ne smijemo, Helena«, bilo je sve što je rekao. Poljubi je u vrat i počeo ponavljati da mu je žao, da mu je tako žao, ali koliko god se trudila okrenuti prema njemu, nije joj dao da mu se okrene licem. Počela se osjećati kao da je iskorištava. »Molim te, budi strpljiva«, rekao je preklinjući, a istodobno joj je zaustavio ruku koju je ispružila unatrag kako bi ga dodirnula.

Pokušala je sjesti, pokušala ga je izgurati iz kreveta; sve je bolje nego ležatipripijena uz nekoga tko se s njom tako okrutno poigrava. Malo su se pohrvali, ali

on je u tome bio puno bolji od nje, a činilo se da je i nekako mnogo teži nego što izgleda. Lako je blokirao svaki njezin pokušaj da ga obgrli rukama ili nogama ili daga dotakne usnama. »Želiš li ti mene uopće ili ti je samo zabavno zezati me ovako?« upita ona, osjećajući se odbačeno i poniženo. »Zar me ne želiš ni poljubiti?« Uspjela se konačno iskobeljati toliko da legne na leđa, pa da mu barem može vidjeti lice. »Ako te poljubim, neću se moći zaustaviti«, očajnički prošapće dok se pridizao na laktove kako bi je pogledao u oči. Ona mu uzvrati pogled i shvati da ga je sad, prvi put večeras, zaista vidjela. Doimao se ranjivo i nesigurno. Usta su mu bila natečena od želje. Tijelo mu se treslo i žudnja mu je tankim slojem znoja natapala odjeću. Helena uzdahne i opusti glavu na svom jastuku. Zbog nekog razloga koji očito nema nikakve veze s nedostatkom želje, on sebi neće dopustiti da bude s njom.

»Ne ismijavaš me, zar ne?« oprezno ga upita, više iz predostrožnosti.»Ne. Nema tu ništa smiješno«, odgovori. Premjestio se s nje i oslobodio je

pritiska svog tijela, te se ispružio uz nju i dalje teško dišući. »Ali iz određenog razloga, ti i ja ... nikad nećemo biti zajedno«, reče ona, osjećajući mir. »Nikad ne reci nikad«, brzo nadoda on, prevrćući se opet na nju i koristeći svu svoju, doista veliku težinu da je pritisne dublje u čahuricu njezina djevojačkog kreveta. »Bogovi se vole poigrati s ljudima koji govore takve stvari.« Lucas prijeđe usnama preko njezina grla i dopusti joj da ga obgrli, ali to je bilo sve. Držao ju je čvrsto pritisnutu pod sobom i ispod pokrivača, kao mumificiranu u toj kukavnoj čednosti, dopuštajući joj da drži ruke na njegovim ledima, ali ne i da ga stvarno zagrli. Je li tebi uopće stalo do mene? Ali mislim, onako, stvarno, stvarno stalo, a ne kao kad kažeš 'moramo-spriječiti-Stotinu-Rođaka-da-zarate-s-bogovima'. Kužiš me?« bez razmišljanja upita Helena.

Znala je da se sada ponaša pomalo djetinjasto i nesigurno, ali morala je odnjega čuti što osjeća prema njoj. Uzdignuo se na laktove, tako da je može bolje vidjeti i da ona može vidjeti njega.

»Naravno da mi je stalo do tebe«, napeto odgovori. »Jedino što, da bih bio stobom, nikad ne bih poslao nedužne ljude u smrt. Jedino to.« Ponovno legne naleđa, držeći ruku zabijenu u kosu iznad čela. »Ali očito je i to dovoljno.«

Helena je znala da joj je i ovaj put više prešutio nego rekao, ali nije imalasnage postavljati dodatna pitanja koja bi mogla podrazumijevati tko zna kakavgrozan odgovor. Bilo joj je dosta groznih stvari za jedan dan. Prevrnula se na njegai ušuškala se na ono isto mjesto koje je možda još uvijek, kako je pomišljala, čuvalo

bar malo udubljenje u obliku njezina tijela.»Znaš što? Samo da ne bude nesporazuma. I meni je stalo do tebe, znaš. A

ako je ovaj zagrljaj jedino što mogu dobiti, i to mi je draže od bilo čega drugog od bilo koga drugoga.« »To kažeš samo zato što još nikad nisi bila s muškarcem«, reče Lucas dok joj je ljubio mali komadić kože na prijelazu izmedu kose i čela. »A sada spavaj«, zapovjedi joj.

Helena bi se rado oko toga još malo prepirala, ali bila je tako prokletoumorna nakon što se dva puta toga dana borila za život. Zato je samo žmignula izprotesta. Lucasove ruke oblikovale su sigurnosnu košaru oko njezinih leđa i srca koje joj se topilo u grudima, i ona se posve opusti ležeći na njemu. Slušala je zvuk njegova disanja, tu posebnu jeku koja se čuje kroz uho oslonjeno na prsa, taj zvuk koji je već previše dobro poznavala – i zaspala dubokim snom bez noćnih mora.

TRINAEST

Zakriljen crnim sjenama, Kreont je šepao oko Helenine kuće, pogleda prikovanog za prozor njezine spavaće sobe. Čuo je kako se Hektor šulja nekoliko kuća niže niz ulicu i kako se provlači kroz susjedno dvorište tražeći ga. Ali Kreont je znao da ga Hektor ne može pronaći. Nitko ne može pronaći Kreonta po noći ako Kreont ne želi biti pronađen. Njegov mali bratić Lucas je gore, u Heleninu krevetu, i grli je dok ona spava. Kreont se strese od glave do pete, opirući se gotovo nesavladivom porivu da uskoči kroz prozor i potuče se sa svojim rođakom za njezin život. Ili možda samo za nju. Kreont više nije bio siguran što želi učiniti i ta mu se novootkrivena nesigurnost nije nimalo svidala. Stisnuo je zube i prisilio se da se smiri. Napadne lirođaka, bit će to Borba do smrti. Kreont nije nimalo sumnjao u svoju pobjedu, ali njome bi izgubio sve. Postao bi Izgnanik, a Atlantida bi ostala izgubljena.

Izbor je bio jasan: ili besmrtnost ili Helena. Pa zašto se onda preznojava odnapora da se smiri? Čuo je kako je Helena tiho uzdahnula u snu i kako se Lucas malo bolje namjestio pod njom, stišćući je još čvršće uz sebe. Kreontove noge se ispruže kao da imaju vlastitu volju. Napravio je dva koraka prema prozoru, dok muse u glavi sve crvenilo od želje da ubije.

Mobitel mu zavibrira u džepu.Napet i spreman reagirati na opasnost, Hektor se na taj slabašni zvuk

zatrčao ravno prema izvoru zvuka. Kreontu nije preostalo drugo nego da pobjegne. Nije se mogao boriti s oba svoja rođaka i s Helenom. Morat će se vratiti drugi put. Trebalo mu je deset minuta da dobro zavara trag pred Hektorom, skrivajući se po centru grada. Rođak Hektor je stvarno bio uporan, ali na kraju ga je zaglušujuća tama, koja je stalno okruživala Kreonta, uspjela dezorijentirati dovoljno da mu Kreont umakne. Šepesajući sad po istočno] strani plaže, Kreont konačno pogleda tko ga je u odsudnom trenutku nazvao i tako spasio od kobne pogreške. Nije se iznenadio

vidjevši da je to bila njegova majka. Ona možda nije Scion, ali ima nepogrešivvremenski osjećaj. Nazvao ju je i ispričao joj što je otkrio kad je pokušao nožem ubosti Helenu. Isprva mu nije povjerovala, mada je, prema njezinu pažljivom odabiru riječi, Kreont osjetio kako ta nevjerica ne dolazi iz uvjerenja da takvo što nije moguće, nego je majka zapravo posumnjala da je sama Helena zaslužna za fenomenkojemu je posvjedočio. Nekako je njegova majka već vidjela ili čula za Scione koji mogu lomiti oštrice vlastitom kožom, a Kreont ju je pritisnuo da mu kaže tko jeimao taj dar. Umjesto odgovora, ona je od Kreonta još jednom zatražila da opišeHelenu. To je i učinio.

»Pa, izgleda da je tvoj nož bio napuknut. Prema onome kako si opisaoHelenu, to ne može biti ona ili njezina kćer«, brzo odgovori Mildred.

Kreont je nastavio pritiskati majku da mu prizna o kome govori, a ona se svejače nervirala, povisila ton pa čak i malo opsovala. Kreont je bio zaprepašten njezinim nedoličnim ponašanjem. Dama se nikada neće poniziti toliko da govori kao prostakuša, a sve do ovog trenutka nije ni pomislio da bi njegova majka bila ustanju izgovoriti nešto vulgarno. Naglašeno pristojnim tonom upita je kako možebiti toliko sigurna da je njegov nož bio oštećen. »Zbog toga što bi mi ti, da je ta djevojka doista neranjiva oružjem, dosad već spomenuo i to da ona ima najljepše lice koje si ikada vidio. Tu činjenicu ne bi bio u stanju ignorirati – to ti je u krvi«, odgovori mu ona mrzovoljno.

»A što ako ima najljepše lice koje sam ikada vidio? Što onda?« upita Kreonttiho, iako mu je ugodna struja adrenalina tako jurnula tijelom da mu se kožanaježila. Linija je ostala tiha punih pet sekundi.

»Moraš odmah doći kući. Moramo to reći tvome ocu. To je sve puno veće nego što možeš i zamisliti«, jedva izgovori Mildred prije no što je poklopilaslušalicu.

Sljedećeg jutra Helena se naglo trgnula iz sna, prebacujući se u posve budno stanje u jednom jedinom treptaju oka. Ruka joj je poletjela prema mjestu na grudimagdje ju je udario Kreontov nož, i morala je pomno opipati prsnu kost kako bi seuvjerila da tu nema nikakve rupe. Začuje tiho šaptanje s drugog kraja sobe. Sjedajući na krevet, ugleda Lucasa kako stoji na prozoru, razgovarajući s nekime vani tako tiho da to ljudsko uho nikako ne bi moglo čuti. Na satu kraj njezina kreveta pisalo je 5:25, a nebo je tek počinjalo sivjeti od svitanja. »Ona je na sigurnom, a to je jedino važno«, reče Lucas nekome kroz prozor.

»Nije to jedino važno«, odgovori netko šaptom. Helena izađe iz kreveta i pridruži se Lucasu kod prozora. Pogleda dolje i ugleda Hektora kako stoji na rubu njezina travnjaka. On ih pogleda, odmjeravajući malo nju pa njega, sa srditim izrazom na licu.

»Jesi ti dobro?« osorno upita Hektor Helenu. »Aha. Ali ti baš ne izgledaš najbolje«, reče ona. Čak i s udaljenosti od kat i pol visine mogla je vidjeti da su Hektorove oči krvave od umora i brige. Pogledala ga je tako suosjećajno da joj se morao iskreveljiti, a potom se okrenuo Lucasu upozoravajući ga.

»Ostanite visoko dokle god ne budemo imali potvrdu. Ona je sigurnija uzraku.« Hektor otrči tolikom brzinom da je Helena mogla vidjeti samo kako nestaje u trenu. Lucas zatvori prozor i nasloni se na prozorsku dasku. Oči su mu bile širom otvorene i nije treptao. »O čemu se radi?« upita Helena gotovo nečujnim glasom. Mogla je čuti duboko disanje iz tatine spavaće sobe. Srećom, mirno je spavao. »Moja obitelj je sinoć krenula u potragu za Kreontom«, odgovori Lucas gledajući u pod. »Mislimo da je uhvatio rani avion i odletio s otoka, ali još nismo sigurni.« »Otišao je?« upita Helena, suviše optimistično. »Možda. Ali ako je i otišao, to neće potrajati.« Lucas se tako intenzivno zagleda u Helenu da je morala ispružiti ruku i dotaknuti ga kako bi nečim prekinula napetost. Koraknula je prema njemu i stavila ruku na njegova prsa. Drhtao je.

Naglo se uspravivši, Lucas krene prema vratima. »Obuci nešto toplo.« »Zašto? Kamo idemo?« prošapće ona.

»Gore.« Čim su se vinuli u zrak, Lucas se naizgled malo opustio, ali ne previše. Zatražila je od njega da je nastavi podučavati letenju, dijelom stoga što je to stvarno željela, ali uglavnom zato da njemu odvrati pažnju od briga. Više od satvremena radili su na njezinu ovladavanju tlakom zraka, a onda su ga nazvalinjegovi. Kastor se javio s aerodroma, konačno potvrđujući da je Kreont napustio otok privatnim zrakoplovom, kao što su i sumnjali, i sad Lucas može dovestiHelenu njihovoj kući.

Hektor je preuzeo slušalicu i inzistirao da smjesta dođu – želio je da ona nastavi sa svojom borbenom obukom još isto jutro. Dvojica rođaka razmijenila su žustre riječi. Naposljetku, Lucas je pristao da slete, no činilo se da ga je Hektorov zahtjev izbacio iz takta. »U čemu je problem?« upitala je Helena, zbunjena time što Lucas nije

izgledao puno sretniji sad kad je čuo da je Kreont doista otišao. »Hektor ima neke pogrešne ideje o tome što mi radimo sami ovdje gore. Ja

tebe ne držim u zraku zato da bismo ti i ja mogli ... ma kvragu, moraš to naučiti!« ispali on, provlačeći ruku kroz svoju kosu. »Više bih volio da naučiš odletjeti u slučaju neprilike, nego da se učiš suprotstavljati i boriti.« »I ja tako mislim«, odgovori ona entuzijastično, primajući se za njegova ramena da je ne odnesu zračne struje. »Nazovi svoje doma i reci rođacima da još nismo gotovi. Radije bih provela čitav dan s tobom leteći nego da se i sat vremena mučim s Hektorom.«

Lucas je tužno pogleda, kao da mu glavom prolazi neka vrlo bolna misao.»Bolje nam je da krenemo dolje«, konačno odluči dok mu se lice mračilo. »Moraš naučiti i jedno i drugo.«

Helena je znala da je Lucas zabrinut, ali nakon što je provela jutrobestežinski ploveći zrakom, nije mogla osjetiti ništa osim ushićene radosti. Primila ga je za obje ruke i zavrtjela ga oko sebe, pa su se počeli okretati u spirali i prevrtati jedno preko drugog kao da su u zračnom lunaparku. Osjećaj naglog propadanja u želucu Helenu je tjerao da vrišti, ali upalilo je. Lucas joj je kimnuo izagrizao mamac.

Primi je za ramena i tako nenadano stjera u naglo poniranje da je zavrištala»ubojiceee.« U zadnjem trenutku, i jednako naglo, on ih je zaustavio držeći Helenu u naručju kao bebicu, a onda je pustio da otpluta pokraj njega u stranu. Neko vrijeme su samo lebdjeli iznad imanja Delosovih, držeći se za ruke i histerično se smijući. Nisu primijetili kako ih ostatak obitelji Delos zabrinuto promatra kroz prozore. »A sada, prije nego što sletimo, pokazat ću ti još nešto«, reče Lucas prevrćući se preko njezina ramena i grleći je s leđa jednom rukom. »Naučit ću te kako da prijedeš u masivno stanje – da pojačaš svoju gravitaciju. Najbolje ćeš to skužiti dok budeš slijetao.«

Jesi li tako nešto napravio onaj dan kad si sletio na Hektora, na teniskomigralištu?« pretpostavi Helena. »I prošle noći?« Mislila je na to kako je njegovo tijelo odjednom postalo jako teško dok su se hrvali po krevetu. Skupila je usnicekako joj se ne bi razvukle u osmijeh. »Točno to«, reče joj na uho, dopuštajući sebi da joj usnama dotakne kožu. »Za letače je to treće stanje gravitacije, i u borbi ti može spasiti život.« S jednom rukom oko njezina struka, lebdeći s njom na otprilike tri metra od zemlje, učio ju je kako zakriviti privlačnu silu svijeta. Lucas je navede da preokrene impuls koji je lišava težine i da zamisli kako joj tijelo postaje sve teže. Odmah jeshvatila osnovne stvari, i kada joj je Lucas rekao da sleti, udarila je nogama o

travnjak s takvom silinom da je petama u zemlji izdubila dvije velike rupe, a busenitrave odletjeli su u zrak. Bila je impresionirana svojim uspjehom i pogledala jeLucasa tražeći odobravanje, no očito je još štošta morala naučiti. »Već ćeš ti to uvježbati«, reče ohrabrujućim tonom dok je slijetao pokraj nje i za sobom na travi ostavljao dvije debele crte zemlje. »Joj, kako se praviš važan!« reče mu ona cerekajući se. »Hej, pa moram te impresionirati dok još mogu. Još malo pa ćeš ti letjeti u krugovima oko mene«, reče. Uzme je za ruku i privuče posve blizu sebi dok ju je vodio prema kući. »Čisto sumnjam«, reče Helena odmahujući glavom. Lucas je u zraku bio tako elegantan. Nema šanse da i ona nauči tako letjeti. »Jača si od mene«, reče joj bez trunke ljubomore ili prijekora, jednostavno iznoseći činjenicu. »Kad to shvatiš, bit ćeš u stanju raditi stvari o kakvima nisam nikad ni sanjao.«

»Ako sam tako jaka, kako to da uvijek trebam tebe da me spašavaš?« upitaga sarkastično.

»Jer je za borbu potrebno i nešto mnogo važnije od snage«, odgovoriozbiljno. »Sva sreća da je tako, inače bi me Hektor i dalje u svakoj tučnjavi razbio kao igračku.« »Ja te i dalje mogu razbiti kao igračku«, dovikne Hektor iz kuće. Lucas namigne i samodopadno se nasmiješi Heleni dok su ulazili kroz kuhinjska vrata.Nisu stigli daleko. »Ne na moj oprani pod!« drekne Noel, upirući prstom u Lucasovu i Heleninu blatnjavu obuću. Tada shvati i zašto su toliko blatnjavi. »Što ste vi divljaci učinili mom novom travnjaku?« zagunđa Noel. »Morao sam, mama. Helena mora naučiti.« Lucas se poslušno povuče unatrag i izuje se, a Helena učini isto to.

»Helena, dušo moja. Izgledaš izgladnjelo. Svakako moraš nešto pojesti prijeodlaska«, ljubazno joj reče Noel, a potom opet poprimi prijekoran ton. »Što se tiče travnjaka, znaš kakva su pravila, Luke.« »Znam, znam, 'popravi što pokvariš'. Pa znaš da uvijek i popravim«, reče s vragolastim osmijehom pa uđe u kuću i, prijeteći škakljanjem, natjera svoju jadnu mamu u bijeg iz kuhinje. Pokušala se obraniti kuhinjskom krpom, ali nije imalašanse. Gledajući ga kako stepenicama trči u sobu da se presvuče, Helena je vidjela da je Lucas sretan. I ona je bila. Znala je da opasnost nije prestala i da bi trebalabiti prestrašena, ali gledajući njega kako preskače po tri stepenice odjednom, mogla je osjetiti samo vrtoglavu, prštavu radost. I dalje nije imala pojma što se to

zbiva izmedu njih dvoje, ali bila je sretna. Očito, Helena nije bila jedina. Pandora je ušla u kuhinju sva blistajući nakon vježbi joge, pjevušeći sebi u bradu. Nije imala svoje narukvice. Umjesto njih, sa svakim njenim korakom i njihanjem kukova radosno su zveckali ukrasi oko nožnihzglobova i privjesci na lančiću ovješenom preko bokova. »O, bogovi moji, kako mi se ovo sviđa!« uzviknula je pružajući ruku i dotičući medaljon koji je Helena uvijek nosila oko vrata. »Uvijek kažem – ako nešto nijeprekrivene dijamantima, onda to i nije nakit!« »Molim?« upita Helena, zbunjeno pokušavajući vidjeti svoj medaljon. Pandora je već pila nešto iz boce kod hladnjaka i nije slušala.

»Soba za vježbanje ti je slobodna«, dobaci Pandora preko ramena Hektoru.Helena je prstima prelazila preko svog medaljona i pitala se zašto je Pandoraspomenula dijamante. Na njezinu medaljonu nije bilo nikakvih dijamanata.

»Jesi li spremna za batine, princezo?« upita je Hektor nakon što je njegovateta otplesala iz kuhinje. »Zar me baš moraš tako zvati?« frkne Helena, pitajući se je li biti kreten dio njegove razrađene taktike ili samo crta karaktera.

»E, pa sada moram«, naceri se, zadovoljan sobom jer ju je pogodio u živac.»Idemo prije nego što tvojom velikom, praznom glavom uništim Noelinu

kuhinju.« »To te ja pitam«, reče poticajno. Helena se morala nasmijati. Stvarno je znao biti prilično šarmantan, u onim trenucima kada je ne pokušava ubiti. Hektor i Lucas dali su Heleni da se zagrijava udarajući u veliku boksačku vreću, te joj objasnili da je to najbolje za početak. Nije baš shvaćala što treba napraviti. Pokušavala je skakutati i premještati težinu u bokovima onako kako sujoj pokazali, ali uvijek bi u zadnjem trenutku to nekako pogrešno izvela tako da jeudarcu oduzimala zamah, umjesto da ga dodaje. Jednostavno nije voljela udarati.To joj nije ležalo. Hektor nije mogao ni gledati. »Imaš ubilački nagon sobne biljke«, progunđa on pokrivajući lice rukama. »Možda bismo trebali prijeći na hrvanje. To bi joj vjerojatno bilo korisnije, s obzirom na to da su svi dosadašnji napadi na nju bili izbliza«, predloži Lucas. Helena se spremno složi. Bila je užasan borac, ali čak joj ni Hektor nije mogao reći da se ne trudi. Dečki su joj ukratko objasnili pravila ponašanja u dodžou, i ona uđe u ring te se nakloni, kako su je naučili. Očekivala je da će joj Lucas biti učitelj, no on se izmaknuo u stražnji kraj prostorije i pustio Hektora da uđe u dojo.

»Mislila sam da je ovo tvoja specijalnost«, nesigurno dovikne HelenaLucasu.

»I jest. Na podu je puno bolji od mene«, umjesto Lucasa odgovori joj Hektorsmiješeći se. »A sada se spusti na ruke i koljena. Kao da si pas.« Usprkos činjenici da ju je Hektor namjerno pokušavao iznervirati, ona je ostala mirna i koncentrirala se na instrukcije koje su joj davali. Ju-jitsu je dijelomfizička aktivnost, i to prilično zabavna, ali glavni dio tog sporta, i onaj pravi izazov, mentalne je prirode. Osjećala se baš kao da pokušava riješiti zagonetku pokušavajući se ispetljati iz ljudskog pereca koji je od nje napravio Hektor. Nekoliko puta ga je razljutila svojim smijuljenjem i odbijanjem da zauzmeseksualno sugestivne poze u koje ju je pokušavao savinuti, ali sve je to progutao inastavio raditi s njom, radije nego da poduku prepusti Lucasu. »Ne, ne!« vikne Hektor vidjevši kako Lucas kreće prema ringu. »Ti. Van.« »Hektore, uopće joj ne objašnavaš korak po korak!« vikne Lucas zaustavljajući se pred kavezom. Nije smio ući unutra i prekršiti pravila dodžoa, ali itekako je smio vikati s vanjske crte. »Nisi joj pokazao osnovnu stvar u stavu zapovlačenje!« »Nisam, ali ipak«, odgovori Hektor podižući se iz svoje pozicije izmedu Heleninih koljena, »nema šanse da tebe pustim ovamo, buraz, pa to odmahzaboravi.« On značajno rukom pokaže na njezino ispruženo tijelo i raširene noge, podižući obrve. Helena se počne histerično smijati.

»Stvarno se nemaš razloga brinuti, Hektore!« uspije izgovoriti. »Vjeruj mi nariječ!« To natjera Lucasa da pocrveni u licu. Helena začuje poznati zvuk smijeha odnekud pokraj ringa. »Smjehuljice? Jesi li to ti?« Uspravi se i odgurne Hektora sasebe. »Aha, ja sam. Moram priznati, Len, i ja bih pomislila da je malo teže zavući se tebi među noge, ali čini mi se da Hektor s tim nema nikakvih problema«, zezala ju je Claire.

»Što ti radiš ovdje?« upita Helena, iznenadena. »Pokušao sam je spriječiti, ali samo je upala i ...« započne Jazon, glasom treperavim od frustriranosti.

»Stvarno sam željela vidjeti kako izvodiš te polubožanske stvari!« reče Claire prekidajući Jazona. »Nikad još nisam vidjela kako izgleda kad namjerno izvodiš svoje trikove.«

»Trikove? Pa nismo mi cirkusanti, Claire!« vikne Jazon na nju.Helena pogleda u Hektora i slegne ramenima dok su se Claire i Jazon

nastavili prepirati. »Znaš što? Ja mislim da se oni baš uživaju svađati jedno s drugim«, prokomentira. »Ona je tvoja prijateljica«, reče joj Hektor.

»On je tvoj brat«, reče ona njemu. I tada začuje kako su se vrata s treskom zalupila. Lucas je napustio prostoriju. Helena ustane i zovne ga, ali nije mogla izaći iz ringa sve dok joj to Hektor, današnji gospodar dodžoa, ne odobri. Okrenula se k njemu i molećivo ga pogledala.

»Danas si još možda na sigurnom, ali još uvijek si u velikoj opasnosti, znaš.Znam da ti se ovo ne sviđa, ali moraš trenirati. I, u svakom slučaju, bilo bi bolje da ga sad jednostavno pustiš da te zamrzi, Helena«, reče joj teškim glasom. »O čemu ti uopće govoriš?« upita ga ona, čudeći se kako može biti tako bezosjećajan. »A onda trči za njim ako već moraš«, reče odvraćajući pogled. Helena mu se nakloni i istrči iz ringa za vježbanje. »Ali samo će vam biti teže«, dobaci joj Hektor kad se okrenula zatvarajući vrata. Ona zalupi vratima da mu pokaže što misli ... iako zapravo nije znala što misli. Istrčala je van i začula neobičan i dubok zvuk s teniskog igrališta. Počela je trčati prema igralištu i, ah da, sjetila se da može letjeti. Vinuvši se u zrak, pogledala je dolje i vidjela Lucasa kako baca kopija u metu postavljenu na teniskom igralištukoje se do kraja pretvorilo u borilačku arenu. Vidio je i on nju pa se vinuo u zrak. »Dođi«, reče, uzimajući je za ruku i pogledavajući dolje prema usamljenom paru na gotovo prazno] plaži ispod njih. »Netko bi nas još mogao i vidjeti.«

Odletjeli su u visine, na sjever, prema Great Pointu, gdje su mogli biti sami.Sletjeli su na meki pijesak oko svjetionika i pretvorili se u dvoje normalnih ljudi kojišeću prohladnom plažom, držeći se za ruke. Lucas je nakon nekoliko trenutaka i dalje šutio, pa Helena odluči prva progovoriti. »Znaš da smo se samo šalili, zar ne? Nisam htjela povrijediti tvoje osjećaje. Žao mi je ako sam to učinila«, reče mu Helena. »Nisi povrijedila moje osjećaje«, reče on odmahujući glavom i stišćući šake. »Sve je to puno jednostavnije. Puno temeljnije. Mrzim vidjeti Hektora na tebi.Ljubomoran sam, Helena.« »Pa onda mi ti budi trener«, reče ona glasom punim nade, a on zastane i okrene se od nje gunđajući. »Čekaj, a zašto ne?« ustrajala je ona. Ja sam polubog, a ne svetac«, reče s bolnim smiješkom. »Postoje granice do kojih nešto mogu podnijeti.« »Točno. Dakle, što ne možeš podnijeti? Odredi koja ti je od dvije mogućnosti manje podnošljiva, pa odaberi onu drugu. Na taj način, ma koliko ti težak bio odabir, barem ćeš se moći tješiti da si izbjegao nešto još gore«, logično predloži Helena. Lucas je pogleda postrance i nasmiješi se.

»Dala si mi dobar savjet, znaš to?«

»Možda da, možda ne. Imam ja svoje skrivene motive«, reče mu zaigrano. »Okladila bi se kako ću izabrati to da te ja treniram, je li tako?« upita dok su mu se prsa nadimala od smijeha. »U što god hoćeš.« Malo su još šetali, smijući se vlastitim mislima. Vidjela je da se muči sa svojim odlukama i pusti ga na miru. Naposljetku, osjetila je da je odahnuo i došaodo nekog rješenja. »Blizanci će te i dalje učiti streličarstvu i bacanju koplja, a Hektor će i dalje biti odgovoran za tvoju obuku iz boksa i mačevanja, alija od sada preuzimam sve hrvačke treninge. Samo da te upozorim, na ovu odluku moj otac i stric mogu staviti veto, ma što ja rekao.«

»Zar se mene ništa ne pita?« upita Helena, pomalo iznervirano. »Kastor iPelej ne mogu meni naređivati. Ako želim da me ti treniraš, zašto ne bi tako i bilo?«

»Hmmm ... Najbolje da moju obitelj prepustiš meni, može?« dobrohotno jojreče Lucas, a Helena odluči odustati od te teme. »Dođi, moramo natrag. Nije dobro da te držim ovako izloženu vani.«

»Kako je sve blizu«, reče Helena dok su lebdjeli iznad travnjaka Delosovih, još uvijek u čudu zbog toga što joj letenje omogućuje da tako brzo i jednostavno dospije s jednog kraja otoka na drugi. »Zar ti nikad ne dode muka što si zaglaviotu, iznad Nantucketa?« »Pa i bilo bi mi muka da sam zaglavio«, reče joj vragolasto dok su slijetali u dvorište, »ali baš sam jučer bio u New Yorku.«

»Stvarno?! Po što si išao?«»Po krafne. Ima jedno mjesto na Brooklynu koje jako volim. A do tamo mi

treba samo deset minuta nadzvučnom.« Helena se ukopa na mjestu od pomisli što to sve može zna»Hoćeš reći da bismo ti i ja, bilo kojeg školskog dana, mogli jednostavno odletjeti u Boston i pojesti ručak na Harvard Squareu i vratiti se do početka petog sata?« »Svakako«, reče i slegne ramenima. »Htio bih da stekneš još barem nekoliko tjedana iskustva prije nego što se zaputimo dalje od otoka, ali vrlo brzo ćeš biti dovoljno jaka da letiš kamo god poželimo.«

»Želim vidjeti kipove na Uskršnjim otocima! I Machu Picchu! I Kineski zid!«poviče Helena, praktički histerična od uzbudenja. Počela je skakutati od sreće dok su hodali prema kući. Lucas je primi za ruku.

»Morat ćemo malo pričekati prije nego što poletimo preko mora. Ti se još jedva držiš u normalnom zraku, a puno je teže navigirati kad nemaš nikakavorijentir, a k tome, oceanske zračne struje znaju biti prava noćna mora.« »Ali bit ću s tobom, a ti već sve to dobro znaš!« Ukopa se u mjestu te privuče njegovu ruku u svojoj i čvrsto je stisne uz grudi. »I dovoljno sam jaka, kunem ti se! Molim te? Uvijek sam sanjala o putovanjima! Lucas, nemaš pojmakoliko mi to znači! Čitav život samo želim otići s ovog otoka.« »Dobro, dobro, ići ćemo – uskoro! Nalijepit ćemo zemljopisnu kartu na ploču od pikada i gdje god pogodimo, tamo idemo. Fidži, Finska, Firenca, što god hoćeš!« nedužno odgovori, privlačeći je bliže sebi kako bi prestala skakutati, i da ne bi odmah, bez njega, poletjela u zrak. »Možemo ići u Tokio na sushi svake večeri, dok nam ne dosadi. Možemo što god hoćeš, Helena. Samo kad postaneš bolji letač.« »Stvarno možemo, zar ne?« upita ga ostajući bez daha, primjećujući da i on i ona stalno koriste zamjenicu »mi.« Onda joj na pamet padne ne tako veselamisao. »Ti to radiš već neko vrijeme, zar ne? Odletiš na neki drugi kontinent kad trebaš potrošiti par sati vremena?«

»Pa da.«»I uvijek si sam?«

»Ako baš moramo, mogli bismo mi i nositi nekoga sa sobom, međutim, to funkcionira samo na manje udaljenosti.

Ne bi vjerovala koliko je naporno petljati se u gravitaciju drugih ljudi. Lakšebi bilo s njima jednostavno otpješačiti kamo treba.« Očito se trudio zvučati veselo i bezbrižno, ali lice mu se snuždilo. Helena ga je iskosa promatrala, nastojeći zamisliti kako je to kad znaš da možeš otići u Louvre i vidjeti pravu Mona Lisu umjesto da gledaš fotografiju u knjizi, samo što tamomožeš otići isključivo sam. Sigurno je bio jako usamljen. Čitavog svog života bio je jedini Scion koji može letjeti, i to znači da je na mnogo načina bio osamljen – sve dok nije susreo nju.

»Imamo još puno vremena za putovanja svijetom, ali zasad, mislim da jebolje da se držiš otoka. A budući da ne mogu od tebe tražiti nešto što ni sam ne bih učinio, obećajem ti da ni ja neću odlaziti s otoka bez tebe«, reče. »Aha, svakako«, reče Helena, smijući se i pokušavajući izvući ruku iz njegove, ali nije je htio pustiti. »Ozbiljno ti kažem«, reče povlačeći joj ruku i privlačeći je k sebi sve dok mu praktički nije stajala na prstima. »Još je jedan razlog zbog kojeg ne želim da napuštaš otok, pogotovo ne bez mene. Moja obitelj te ne može zaštititi ako te nemože pronaći. Nemoj zaboraviti da su one žene i dalje tu negdje. A i Kreont će se

svakako vratiti po tebe ...«Na spomen Kreontova imena, sve joj se vratilo. Pokušao ju je ubiti i malo je

nedostajalo da u tome i uspije. Ona vrtoglava tama sama je po sebi bila dovoljnostrašna, ali on ju je uz to natjerao i da upotrijebi svoju munju te oživi i drugugroznu uspomenu. »Helena?« reče Lucas, dlanom joj obuhvaćajući jednu stranu lica i podižući ga tako da ga ona pogleda u oči. »Oprosti što ga spominjem, ali znaš da moramo misliti na njega.« »Znam, Lucas, ali nije to«, započne ona i stane. Trebala joj je sekunda da pregrupira misli. »Što misliš, jesu li moji gromove opasni?« »Jako«, ozbiljno će on. »Ali samo ako ih ne naučiš koristiti.«

»Ali ja ih ne želim koristiti! Najradije bih se vratila u stanje dok nisam niznala da postoje.« »Helena, ti više ne moraš bježati od same sebe«, reče on mršteći se. »Gledaj, to je djelomice i moja krivnja. Trebao sam ti ranije reći za tvoje gromove, ali bilo mi je jasno da tu temu želiš izbjeći, možda je posve potisnuti, iz nekog razloga. Stvarno sam želio da ih ti sama otkriješ i da ih poželiš naučiti koristiti, kao što je bio slučaj s letenjem.« »Lucas, ja ...« Helena se slomi, otresajući glavom. »Mislim da sam na taj način nekoga već ubila, a čak i ako taj čovjek nije imao dobre namjere, svejedno se bojim svega toga.« »Ne smiješ se više bojati svojih moći, Helena«, nježno će Lucas. »Ti si najjača od nas, ali sva ta snaga ne vrijedi ništa ako njome ne ovladaš.« »Ali čitav život sam provela u smrtnom strahu da slučajno ne upotrijebim neku svoju moć«, reče Helena stisnutog grla, pomišljajući na svoje grčeve.

»Svjestan sam kako tražim od tebe da zaboraviš godine i godineuvjetovanog ponašanja, a to vjerojatno ni nećeš moći preko noći, ali to se svejedno mora dogoditi, i ti sama moraš donijeti tu odluku. Ti si najtalentiranijiScion kojeg sam u životu vidio.« Lucas provuče ruku kroz kosu i zapanjeno zavrti glavom. »Stvarno, Helena, ti sebe ne možeš vidjeti mojim očima, ali da možeš, ostala bi bez riječi. Došlo je vrijeme da se prestaneš bojati biti to što jesi, i definitivno je došlo vrijeme da počneš koristiti sve svoje talente na treninzima, osobito te svoje gromove.«

»Kako to mogu napraviti, a da nikoga ne spržim? Pretpostavljam da nemateneku garažu punu gromobrana?« pokuša se našaliti, zapanjena time što Lucasmisli da je toliko moćna, ali što je još važnije, time što mu se to, kako se činilo, veoma sviđa. »Još nisam razradio detalje«, reče on osmjehujući se. »Ali smislit ću nešto.«

Kad su ušli u kuću, bilo je već vrijeme večere. Helena se razveselila vidjevši da je Claire još tu. Sjedila je za stolom i čekala večeru kao i ostatak obitelji, brbljajući s blizancima o sutrašnjoj zadaći za jedan od satova napredne nastave, a zaustavila se samo na trenutak kako bi uzbuđeno mahnula Heleni kad su ona i Lucas ušli kroz stražnja vrata. Kao i obično, kuhinja je bila puna. Pelej i Kastor motali su se izgladnjeli oko štednjaka i svaki bi put opekli prste kad bi ih umočili u lonce da kušaju što Noel kuha, ali očito im to nije previše smetalo. Pandora i Hektor su nasmijavali jedno drugo kod sudopera; njihovo je smijanje zvučalo identično dok su se natjecali tko će bolje u zrak ispljunuti zrno grožđa, pa ga opet uhvatiti ustima. Jadna Noel nije se mogla okrenuti po kuhinji a da ne udari u nekog potomka, gosta, muža, šogora,nećaka ili nećakinju – a opet, nije se činilo da joj itko pokušava pomoći.

»Znaš da znam kuhati, zar ne? Bi li bilo u redu da ponudim tvojoj mamipomoć?« Helena sramežljivo upita Lucasa. »Ti se šališ? Moja mama to obožava raditi. Nekad mi se čini da jedva čeka da se svi poženimo i odemo iz kuće, pa da opet otvori restoran.« Primijetio je da ga Helena sumnjičavo gleda. »Ozbiljno ti kažem! Neku večer je govorila tati da želi napraviti veliku večeru i pozvati pola otoka. Nije normalna.« »A tu si, Helena, dušo moja«, Noel reče čim je podigla pogled, kao da se zaista već pitala gdje je Helena dosad. Potom se okrenula radnoj plohi svog štednjaka i nastavila govoriti samoj sebi u bradu. »Njoj treba dodati malo više.Koliko je smršavjela, i to tako odjednom ... Otac joj ne zna najvažniju stvar o njojpa je ni ne brani kako treba, a Kate će poludjeti od brige! Gdje je sad Kasi?« Noel je mrmljala, ali činila je to dovoljno glasno da ju je Helena mogla čuti. Nije mogla procijeniti je li Noel izvan sebe od stresa usred te gužve u kojoj se svinadglasavaju ili je namjerno pustila Helenu da čuje o čemu upravo razmišlja. Noel napuni pluća zrakom i iz sve snage vikne Kasandrino ime. Odozgo se začuje tup udarac, a potom iz daljine i Kasandrin glas kako viče: »Počnite bez mene! Imam posla!« Helena i Claire su se pogledale širom otvorenih očiju, a pogledi su im se brzo pretvorili u identične, tople osmijehe. Obje su bile jedinice u obitelji, obje su odgojene tako da ne smiju dizati glas u kući. I jedna i druga su sanjale o tome da imaju veliku obitelj i punu kuću u kojoj se uvijek zbiva tisuću stvari odjednom, a sad su uživo gledale pravi podsjetnik na svoje djetinje snove. Ta buka i vika moglaje nekoga i nervirati, ali nema spora da je baš zbog nje kuća Delosovih bila pravi dom.

»Hek-Jaz-Kast-Lucas!« propenta Noel buljeći svojem sinu u lice i uzastopce zaboravljajući kako ga je ono nazvala. »Idi donesi tu svoju malu sestru dolje. Večeras imamo goste.« Lucas je napravio što je mama zatražila, vraćajući se s vrlo zlovoljnom Kasandrom prebačenom preko ramena.

»Ali ja ih vidim svaki dan!« zavapi Kasandra dok se Lucas naginjao naprijed istavljao je da stane na svoje noge odmah pokraj Helene. »Mama je rekla«, odgovori Lucas pokorno sliježući ramenima. Očito, na taj argument nije se smjelo prigovoriti jer je Kasandra samo prevrnula očima i bez riječi sjela za stol. »Bok«, pozdravi Kasandra pomalo uvrijeđeno Helenu. »Jedeš li puno češnjaka?« »Ne. Zašto? Zar mi smrdi iz usta?« nesigurno odgovori Helena, pomalo već rumeneći od pomisli da je možda cijeli dan gušila Lucasa svojim zmajevim dahom. »Ne, ni malo. Samo pokušavam shvatiti zbog čega si otporna na oružje«, reče ona. Podigne knjigu koju je dotad držala u krilu i mahne njome prema Noelinim nezainteresiranim ledima. »Neki ovdje pokušavaju razriješiti važanproblem!« glasno izgovori, očito u želji da to čuje njezina majka, ali Noel je bila posve zabavljena kuhanjem.

»I ja sam malo istraživao, takoder«, doda Hektor, zavaljen u stolac i srukama iza glave, doimajući se upravo kao netko tko nije radio ama baš ništa. »Samo ti nju nauči kako da se obrani, a istraživanja prepusti meni«, reče Kasandra kao da joj je svega dosta, dokje otvarala knjigu i počinjala listati. Hektor se nasmiješio, očito zadovoljan što ga je tako lako pustila na miru. Kastor, Pelej i Kasandra ispitivali su Helenu o različitim navikama – što jede, što radi svaki dan, čak i o molitvama koje ju je možda mama naučila moliti prije spavanja. Ništa nije pridonijelo rješenju, i oni su odustali kada je hrana došla nastol.

Bila je ukusna. Stvarno, stvarno ukusna. Helena je jela kao da se nije hranilatjednima. Pila je čašu za čašom vode. Toliko je dehidrirala da je mogla osjetiti kako joj se hladna voda širi organizmom i kako joj tkiva bujaju kao što suha krpa nabujakad u sebe povuče lokvu. U jednom se trenutku počela osjećati pomalo krivom što prisvaja toliko hrane i prisilila se da odloži nož i vilicu kraj tanjura, ali Noel ju jeoštro pogledala i upitala zar joj se ne sviđa jelo. Helena promrmlja ispriku i sa zadovoljstvom nastavi žvakati. Nakon večere, Lucas je autom odveze do kuće, što je sad već predstavljalo uzaludno trošenje vremena i benzina, ali morali su to raditi kako Jerry ne bi postaosumnjičav i počeo ispitivati kako se uopće kreću po otoku.

»Nije mi drago ostavljati te samu«, reče Lucas, nervozno iz auta pogledavajući prema svakoj sjeni u njenom dvorištu. »Bit ću dobro«, slaže Helena. Zapravo, sad kad je vani bio mrak, nije željela da se Lucas makne ni pet centimetara od nje, ali s obzirom na to da joj je tata kodkuće, nije bilo druge nego da se razdvoje. »Vratit ću se za otprilike sat vremena«, reče joj Lucas kad je izašla iz auta. Helena zatvori vrata, ali ostane stajati držeći se za njih, gledajući u Lucasa kroz otvoren prozor. »Što je bilo?« upita je. »Užasno se osjećam, Lucas! Jesen je, a ti i tvoji rođaci morate zbog mene spavati vani. To jednostavno nije prihvatljivo.« »Nemamo puno izbora. Ne možemo te ostaviti samu dok se ne naučiš boriti.« Ja to više ne mogu dopustiti«, reče ona, zatičući kosu iza uha i tvrdoglavo prekriživši ruke na prsima. »Jednostavno ćeš morati spavati u mojoj sobi.« »Aha, to je stvarno relaksirajuće iskustvo«, odgovori s blagim sarkazmom. »Jedva da sam oka sklopio prošle noći. Vjeruj mi, bolje se naspavam na krovu.« »Ne«, reče ne popuštajući, iako joj je postalo toplo i u trbuhu su joj zatreperili leptirići na samu pomisao na njega u svojoj sobi. »Ili ulaziš unutra ili nećeš uopće provoditi noći ovdje.« Lucas je pogleda ispod oka. »Nešto ćemo smisliti kada se vratim, okej?« Helena se nevoljko složi i ode u kuću vidjeti tatu. Zijevajući ju je pokušao upitati kako je provela vikend, ali nakon što je dva dana zaredom radio dvostrukusmjenu, jedva je držao oči otvorene. Helena ga pošalje na spavanje, uz obećanje da će mu ujutro pripremiti doručak. Jerry je zahrkao i prije nego što je otišla oprati zube. Završila je s kupaonicom i obukla par bokserica i vrećastu majicu s V-izrezom, misleći kako će Lucas znati cijeniti njezin pokušaj da se pokrije, i potom otišla do ormara s posteljinom kako bi iz njega izvukla zračni madrac koji je, kako se sjetila, njezin tata dobio za neki rodendan prije par godina. Na dnu ormara, pod omanjim krdom prašnjavih plišanih zečeva, našla je neraspakirani madrac s alatom, izvukla ga iz ormara i odnijela u svoju sobu. Sjela jena pod, otvorila kutiju i izvukla razne čudne dijelove. Dokje pokušavala pronaći barem dio uputa za sastavljanje na engleskom jeziku, začula je kako je nešto lagano kvrcnulo po prozoru. Nesvjesno je razvukla usne u osmijeh i mahnulaLucasu da samo gurne prozorska krila i uđe, diveći se kako on lijepo izgleda dok elegantno ulazi kroz prozor, prilično sigurna da sama ne izgleda ni izbliza tako dok leti. Je li taj kostolomac za mene?« prošapće nasmiješen pokazujući na madrac. »Hej, ako ti se ne sviđa, uvijek možeš spavati sa mnom u krevetu«, šapne

mu Helena, glumeći da odustaje i zatvara kutiju s alatom. »Ne, savršen je«, reče, primi je za obje ruke i povuče k sebi u naručje. Grlio ju je kao da se nisu vidjeli četrdeset dana, a ne četrdeset minuta, a potom se nasmiješio i protrljao lice o njezin obraz. »Ej, moraš se obrijati!« reče, pokušavajući se izmaknuti njegovoj bockavoj bradi. Nacerio se sadistički, pa posvetio pozornost madracu na napuhavanje. »Mislio sam spavati dolje na kauču«, reče on nesigurno, očito ne znajući je li to dobra ideja.

»Ali moj tata ...« »Ne može sići toliko brzo niz stepenice da bi me ondje zatekao.« »A što ako ga ne čuješ i ne makneš se na vrijeme? Ne bih mu to nikako mogla objasniti«, suprotstavi se Helena. »Bolje i to nego ovo«, reče skupljajući madrac. »Gledaj, meni je posve dobro i na krovu, Helena. Ne mogu se opustiti i spavati ako sam u istoj sobi s tobom.Mislim da bi to bila pogreška.« Bez obzira na to koliko se ona loše osjećala pri pomisli da Lucas spava na krovu, već joj je bilo jasno da ga neće moći nagovoriti. Odvukli su zračni madrac gore, na šetnicu za udovice, i konačno shvatili kako se ta stvar napuhava, ali Lucas je morao pročitati upute na španjolskom jer je engleski prijevod bio gotovo posve neshvatljiv. I jako smiješan. »Umetnite usta u svrhu napuhavanja«, prošaptala je Helena, citirajući jedan od čudnih prijevoda s uputa tiskanih na engleskom dokje preko napuhanog madraca postavljala čiste plahte. »Ispuhnite pluća u cijev za napuhavanje«, odgovorio je Lucas šapćući. Stavio je jastuk na madrac. »Zvuči kao da bi moglo boljeti.« To što su se silom pokušavali prestati smijuckati samo im je pojačavalo napad smijeha. Oboje su se srušili preko madraca, prigušujući smijeh. Svako malo ipak bi zadobili kontrolu nad sobom – samo da bi je ubrzo, čim se opet pogledaju – nanovo izgubili, i stalno su morali rukama preko lica iznova utišavati smijeh. Takoje to išlo sve dok ih u grlu nije počelo peckati od pritiska. Konačno, oboje su se smirili i samo su ležali na ledima, teško dišući od umora prouzročenog pravim, dobrim, dugotrajnim smijehom. Helena osjeti kako je Lucas prima za ruku i kakoodmahuje glavom prema noćnom nebu. »Što ja to radim?« prošapće sam sebi, ukopavajući slobodnu ruku u svoju kosu. »Što je? Sad se ne smijemo skupa ni smijati?« prošapće, dok su joj krajevi usta još titrali od smijeha. »Nije to«, reče nježno okrećući svoje lice prema njezinome. »Ali nije mi baš

najzdravije u tvom društvu uživati do te mjere da mi nešto toliko glupo kaonapuhavanje madraca odjednom predstavlja takvu zabavu. Čim pomislim da kontroliram situaciju, ti me nasmiješ ili izgovoriš nešto toliko pametno, i ja seosjećam kao da svaki put gubim još jedan mali dio sebe.

Mislio sam da sam pripremljen, ali ovo je puno teže nego što samočekivao.« »A što je točno to 'ovo', Lucas? Zbog čega ti spavaš na mom krovu, umjesto u mom krevetu?« upita Helena. Prevrne se na svoju stranu kako bi mu bolje vidjelalice, pridigne ruku i prstom prijeđe po udubljenju u obliku slova U ispod njegove adamove jabučice. »Idi dolje«, očajnički joj zapovjedi, rukom je primajući za prste i odmičući ih od svoje kože. »Molim te, Helena. Idi u svoj krevet.« Jednim dijelom svog bića Helena je jasno osjetila da točno zna kako zavesti Lucasa, bez obzira na to želi li on biti zaveden ili ne, i to ju je dovoljno preplašilo daje natjera da ustane s madraca. Na drhtavim je nogama otišla do svog kreveta.Potresla ju je spoznaja da je uopće u stanju biti toliko agresivna i bezobzirna prema njegovim željama, kao i to da joj je uopće palo na pamet tako mu se nametati. Kad se smjestila pod svoje pokrivača, čula je kako se Lucas gore prevrće po madracu. Čula je kako ustaje, kako oštro otpuhuje i odlazi prema vratima na šetnici za udovice. Srce joj je počelo divlje lupati kad je začula kako je stavio ruku na kvaku i pritisnuo je. Helena je sjela u krevetu, osluškujući ga kako osluškuje nju. Oboje su mogli čuti jedno drugo kako diše, kako im krv brže kola po tijelu i, samo na kratki trenutak, Helena se mogla zakleti da je postala toliko svjesna njegada je mogla osjetiti vrućinu njegova tijela – iz te daljine. Konačno, Lucas je očito nekako pobijedio samoga sebe i prisilio se da se vrati gore i zavali se na svoj zračni madrac.

I Helena je ponovno legla u krevet. Nakon što je vratila kontrolu nad svojimbrzim srcem, pala je u san bez snova, kakvim je bila blagoslovljena svaki put kad bije čuvao Lucas.

ČETRNAEST

Netom prije zore, Lucas je dotakne po licu kako bi je probudio. Kad je otvorila oči, poljubi je u čelo i reče da će se brzo vratiti i odvesti je u školu. Nakon toga je iskočio kroz prozor i odletio. Helena zaključi kako nema baš izgleda da sada još malo odspava, pa je ustala i napravila raskošan doručak za svoga tatu. »Jesi li dobro?« upita je Jerry izmedu dva sočna zalogaja palačinki sa sirupom i pržene slanine.

»S obzirom na sve? Ja sam sjajno«, iskreno mu odgovori dok je pijuckalakavu iz šalice.

»Kakva je situacija izmedu tebe i Lucasa?« oprezno upita. »Luđe ne može«, odgovori. Potom slegne ramenima i nasmije se. »Ali što mi tu možemo?« »Što vi tu možete?« ponovi njezin otac. Počeo je žvakati sporije kao da mu je neka prejaka misao preotela dio motoričkih vještina.

Helena je znala da on sigurno misli na Kate, ali neki instinkt joj je šapnuoneka ga pusti na miru. Njemu je očito trebalo još vremena, a kad za to bude spreman, sam će joj ispričati sve što želi. Lucas je došao po nju baš kao što je i obećao; oči su im iskrile i obrazi rumenjeli svaki put kad bi pogledali jedno drugo. Već zbog činjenice da sjedi s njim u istom automobilu, Helenu je obuzelo tako dobro raspoloženje da je, kad je naradiju zasvirala jedna njoj omiljena pjesma, zaplesala u svom sjedištu i nekakonatjerala Lucasa da pjeva zajedno s njom dok su se vozili prema školi. Koliko godse to poslije trudio zanijekati, on se stvarno uživio u pjevanje i Helena je moralazastati kako bi ga zapanjeno slušala otvorenih usta. »Što je sad?« reče zatečen kad je shvatio da sam, bez nje, glasno pjeva refren. »Imaš prekrasan glas! Postoji li nešto u čemu nisi fantastičan?« zaprepašteno ga upita, udarajući ga zaigrano šakom u rame. »Apolon je slučajno i bog glazbe. A sad prestani zanovijetati i pjevaj sa

mnom«, reče, pojačavajući volumen na radiju sve dok od baseva prozori nisu počeli podrhtavati.

Helenin glas nije bio ni izbliza lijep kao njegov, ali nedostatak vještinenadoknadivala je čistim entuzijazmom. Zajedno su završili pjesmu, a onda su ostali još malo u ugašenom autu na parkiralištu kako bi »odsvirali« instrumentalnudionicu na kraju pjesme. Lucas je nastupao na volanu-bubnjevima, a Helena je bilaglavna imaginarna gitara. »Bože, kako dobro zvučimo! Moj gitaristički solo je bio čista inspiracija!« vikne Helena dokje iskakala iz auta. »Trebali bismo krenuti na turneju«, suglasi se Lucas uzimajući je za ruku dok su hodali prema školi.

Svi su ih gledali, ali Heleni to više nije smetalo. Nije je više boljelo u trbuhu.Sad se mogla opustiti jer je znala da će se grčevi pojaviti samo ako se svojim moćima posluži pred očima normalnih, ali ih obična pozornost drugih neće izazvati. Počela se pitati koliko je njezinih bolnih napadaja iz prošlosti bilo stvarno, a koliko puta ih je sama izazvala samim time što se bojala da će se bol pojaviti. Pravo olakšanje predstavljala je pomisao da ipak ima određenu kontrolu nad tom kletvom i prvi put u čitavom životu Helena pomisli da je možda sasvim u redu biti malo drukčiji od drugih. »Zar mi nismo već postali stara vijest?« upita s vragolastim sjajem u očima. »Nemam pojma. Čekaj da provjerim na CNN-u«, reče Lucas vadeći svoj mobitel i praveći se da pokreće internetsku tražilicu. Helena bezglasno krikne i pokrije usta rukom. »O, ne! Moj mobitel. Zaboravila sam reći tati da je opet strgan!« Ukopa se na mjestu sjetivši se kako ju je Hektor natjerao da zaroni s njim pod more. »Hektor će ti kupiti novi mobitel. Bolji od starog«, odgovori Lucas ljubeći je u čelo. »Ja ću se pobrinuti za to.«

»To stvarno loše zvuči«, promumlja Helena, ali već je zvonilo i ona je morala požuriti ili će ispaštati pred licem Hergiejeva pravednoga gnjeva.

Ostatak dana protekao je savršeno, koliko to može biti dan proveden usrednjoj školi. Helena se osjećala puna energije, Claire je sva blistala od sreće, a i Arijadna se činila odlično raspoloženom dok joj je Matt tijekom ručka u školskom kazalištu pokazivao kako treba zamahnuti palicom za golf. Matt je bio kapetan golftima, a Arijadna je razmišljala o tome da im se pridruži, samo što je prije togatrebala naučiti kako se igra. »Ne, i dalje prečvrsto držiš palicu«, nježno je ispravi Matt. »Zamisli da je to tanki mač, a ne sjekira«, reče, nesvjesno pogađajući točnu metaforu koju će ona smjesta razumjeti. Njezin se zamah odmah popravio.

»Kasi, zašto ne ostaviš malo tu knjigu i ne dođeš naučiti igrati golf?« zazove Arijadna svoju sestričnu.

Umjesto odgovora Kasandra otvori drugu knjigu.»Što zapravo tražiš u tim knjigama?« dovikne joj Matt.

»Čarolije i vračke u drevnim grčkim mitovima koje štite od ozljeda«, reče ona prelazeći dlanom preko lica. Ta kretnja podsjeti Helenu na Lucasa. Ako je Matt i pomislio da je Kasandrin odgovor malo čudan, lako je prešao preko toga i ponovno se fokusirao na Arijadnino ispravno držanje. »Što misliš, koliko će još proći prije nego što nas otkriju ovdje?« upita Claire.

»Koga briga? Ovo je jedna od najboljih ideja koje je Lennie ikad imala.Trebali bismo uživati u ovome dok možemo, a ne kvariti si užitak brinući o tome što će biti«, mirno odvrati Matt.

Claire pogleda Helenu i obje kimnu glavama na Mattov mudri odgovor.»Za Matta Millisa. Prijatelja. Filozofa. Profesionalca u golfu«, nazdravi mu

Helena podižući svoju termosicu. »Živio, o živio«, ubaci se i Claire, nemarno nazdravljajući svojim sojinim mlijekom. Matt im se dostojanstveno nakloni, pa se zacrveni kad je vidio kako muse Arijadna nasmiješila. »Hej, Len? Imaš novu ogrlicu?« upita Claire, pružajući ruku kako bi dodirnula medaljon koji je Helena uvijek nosila oko vrata.

»Ne, to je ista stara ogrlica. Jesi ti možda opet malo prolupala, Smješka?«odgovori Helena, bezuspješno pokušavajući vidjeti svoj srcoliki medaljon na lančiću pod grlom.

»Pa izgleda kao jagoda, a ne kao srce. Ili je samo nekako sjajniji. Vjerojatnosam prolupala.«

Sljedećih nekoliko dana proteklo je u blaženo] sreći i Helena je osjetila mir kakav nije iskusila otkako su Delosovi došli na otok. Bilo je to kao da je netko staviokombinaciju afrodizijaka i prozaca u vodovod. Helena je nastavila pohađati svoje poslijepodnevne treninge, ali kako su dani prolazili, a ništa nije dalo naslutiti da seKreont vratio na otok, Helena je primijetila da je počela zaboravljati na opasnost. Jedina osoba koja je, kako se činilo, ostala imuna na dobru atmosferu bio je Zach. I dalje je pokušavao pristupiti Heleni i nasamo s njom popričati, ali ona ga je uporno izbjegavala, što joj i nije bilo posebno teško jer je na nju stalno pazila čitava obitelj polubogova. Ipak, svaki put kad bi ga izbjegla, osjetila je da postaje sve nemirniji. Nadala se da će, ako samo čitavu tu priču uspije izbjegavati dovoljno dugo, svi naprosto zaboraviti kako je kolabirala dokje naganjala nekog polugolog stranca.

Nadala se da će je Zach pustiti na miru ako mu bude dovoljno dugo izmicala. Ali umjesto toga, njegovo je ponašanje postajalo sve napornije. Zadnje što je željelabilo je spomenuti to Lucasu i od toga napraviti veću stvar nego što jest. Nakon onog incidenta s Hektorom, koji ju je »pokušao utopiti i pritom joj uništiomobitel«, Lucas je sa zadovoljstvom premlatio svog rođaka u novodovršenoj areni, i nekih sat kasnije bezubi Hektor je poklonio Heleni novi mobitel, za koji je ona bilaprilično sigurna da ima toliko memorije i računalne snage da bi mogla njime podignuta i satelit u orbitu. No, Zach se stvarno svojski trudio da ne bude pošteđen. Što se više trudio zaskočiti Helenu nasamo, to je Lucas bio sumnjičaviji, i tako se moralo dogoditi neizbježno. Nakon škole u srijedu Lucas je pratio Helenu do svlačionice prije trčanja i vidio kako se Zach mota u blizini. Kad je ugledao Lucasa, Zach se okrenuo i naglo otišao u mušku svlačionicu, ali njegovo neobično držanje zapelo je Lucasu za oko.

Je l' to Zach tebe prati?« upitao je Lucas namršteno. »Ma ne, zapravo ne. Samo želi sa mnom o nečemu popričati, barem mi se tako čini«, reče Helena kao da to nije ništa važno. Zatvorila je usta prije nego što izgovori i riječ previše. »Aha, kladim se da je tako«, reče Lucas podrugljivo, a plave mu se oči gotovo zacrne jer je osjetio da ona laže. »Postoji li ijedan razlog zbog kojeg bi Zachmogao pomisliti da si možda slobodna?« »Ne! Čekaj, što?« zamuca Helena, ne shvaćajući zašto se Lucas ljuti.

»Jesi li mu možda rekla da ti i ja zapravo nismo par jer ja ne želim ...« glas gaizda i on zabije ruku u kosu dokje koračao u krugovima oko nje. »Što govoriš ljudima o nama?« Obris njegova tijela počne se mutiti dokje u ljutnji oko sebe raspršivao svjetlost. »Ne govorim ja nikome ništa!« reče Helena neprirodno visokim glasom.

»Zar ti mene pokušavaš napraviti ljubomornim ili si jednostavno tolikofrustrirana da već tražiš nekoga drugog? Nekoga tko će ti se posve predati?« Bio je tako ljutit da ga je Helena već jedva mogla vidjeti koliko se zamutio, ali sad je i nju obuzela ljutnja.

»Ne tražim ja nikoga!« drekne na njega. Lucas nehotice ustukne zureći u plavičastu aureolu koja je počela sijevati oko Helenine glave i ruku. Na njezin elektricitet, činilo se, Lucasova moć kontrole svjetla nije imala utjecaj i činilo se kao da su mu se distorzije koje je stvarao vraćale u odsjajima Helenina metalik-sjaja, tako da je morao rukom zakloniti oči. »O, joj«, promuca ona nervozno. Imala je osjećaj da se strmoglavo spušta s najvišeg zavoja vlaka smrti – i da će svakog trena pasti.

Ispružila je ruku ustranu kako bi vratila ravnotežu. Lucas je zakoračio naprijed da bi je uhvatio, ali mudro se zaustavio prije no što ju je dotaknuo idoživio električni udar. Potom plavičasto svjetlo nestane, kao da je netko okrenuo prekidač, i Helena pljesne na pod kao ispuhani balon. »Užasno se osjećam«, reče zbunjeno. »Jesi li se ... uzemljila?« upita, gotovo vibrirajući od brige. Helena pogleda po tlu oko sebe i luckasto se zasmijulji kad joj je elektricitet iz tijela poškakljaomozak. »Nisam. Linoleum«, reče, pljeskajući dlanom po plastičnom, neprovodljivom podu. Vid joj se zamutio od statičkog elektriciteta. »Imaš ti pr-rr-r-avo. Trr-ebala bih nauč-č-čiti upravljati ovim.«

Morala se nekako riješiti struje iz svoga tijela.»Lu-k-k. Bježžž-ži«, profrflja kroz zube koji su joj nekontrolirano cvokotali od

napona dokje njezin grom zahtijevao da bude osloboden. Predugo ga jezadržavala.

Lucas je nije htio ostaviti, a ona se bojala da bi ga mogla ubiti ako ovo nenapravi kako treba. Napregnula je mozak, mada joj se činilo da će joj izletjeti iz glave i srećom se sjetila fizike iz četvrtog razreda osnovne. U očajničkom pokušaju da se riješi demona kojeg je zazvala, na koljenima je doklizala do izlaznih vrata nakraju hodnika i ramenom se nabila na njih. Čim je njezino tijelo došlo u kontakt s metalnom prečkom koja se protezala preko sredine vrata, prečka je zasjala narančastim usijanjem i počela se topiti. U zadnji tren stigla je otvoriti vrata, prije no što su se čitava pretvorila u masivni blok metala koji se topi. Prevrnula se preko onih nekoliko stepenica što vode van i otpuzala dalje na koljenima, te se bacilanaprijed dočekavši se na ruke. S uzdahom olakšanja ispustila je munju na jedino mjesto na koje ju je mogla ispustiti bez opasnosti – u zemlju.

Nakon nekoliko sekundi osjetila je kako je netko diže s milostive zemlje iodnosi. »Jesi li ozlijeđena?« zabrinuto upita Lucas. »Samo opako umorna«, dahne ona, pomalo iznenađena što se poslužila riječju opako. Bila je nevjerojatno iscrpljena. »Stvarno, pusti me, mogu hodati«, reče glasnije jer nije odgovarao. On na to stane i pomogne joj da uspostavi ravnotežu. Ona jezikom prijeđe preko svojih zuba i suho cokne po nepcu.

»Vau, kako sam žedna! I mislim da znam zašto! To je nešto poput groma, zarne? To, dakle, znači da generiram elektičnu energiju – hoću reći, erlektičnu – mislim, grom cijepajući čestice vode u svom tijelu! Pa to je to!« reče ona, a sama je sebi zvučala kao cheerleadersica koja je konačno shvatila od čega se rade

pomponi.»Helena? Plašiš me. Daj, sjedni ovamo, molim te. Trebaš li nešto?« upita

Lucas, tjerajući je da ga pogleda u oči. I dalje se činilo da iz nje frcaju iskrice. »Da, trebam«, reče, upinjući se što bolje kontrolirati svoju dikciju i prilično zbrkani mozak. »Trebam ti reći što se zbiva, tako da se ti i ja medusobno ne poubijamo zbog običnog glupog nesporazuma, samo mi moraš obećati da, ako ti kažem, nećeš nikoga istući.« »Mislim da mi se ne sviđa taj dogovor«, reče sumnjičavo. »Ipak.« On kimne u znak pristanka. Ona se nakratko osvrne oko sebe pa odluči sjesti na gornju stepenicu vanjskih stuba, prije nego što se sruši. »Zach je bio taj koji me vidio kako trčim za Kreontom. Neki dan, u razredu, nabacio mi je nekoliko pomalo prijetećih nagovještaja o tebi i meni i o tome kako smo nenormalno brzi i jaki. Sad se stalno trudi uhvatiti me nasamo, a ja mislim dabi me možda pokušao ucijeniti ili slično. Ja sam ga sve otad izbjegavala jer nisam željela ...« »Što više vremena prođe, veće su šanse da će se čitava ta priča pretvoriti u masni trač u koji nitko ionako ne vjeruje«, završi Lucas.

»Tako je. Sve znaš«, zadivi se ona. »A tvoj mozak je malo spržen«, reče Lucas, nedužno joj se smiješeći. »I to zbog mene. Koji sam ja idiot«, promrmlja, gledajući dolje u svoje ruke koje je zavrtao.

»Ispravak, ti si ljubomorni idiot, i to se mora odmah promijeniti«, ozbiljnoodgovori Helena. I dalje je osjećala glavobolju, ali joj se uspijevala othrvati. »Nemaš nikakvog razloga biti ljubomoran. Rekla sam ti da ne želim nikoga osimtebe. Nikada i nisam željela nekoga drugog.« »Ti si cijelog života na ovom otočiću, pa još ni ne znaš što sve 'netko drugi' može značiti«, uzdahne. »I nemaš pojma koliko si ... privlačna nije dovoljno dobrariječ. Ona ne opisuje najbolje kakav učinak ti imaš na muškarce. Na mene. Gledaj, ja stvarno nisam ljubomoran tip, Helena. Sve druge cure s kojima sam izlazio ...«Lucas se prekine, malo pošuti te presloži svoje misli prije no što je opetprogovorio. »Znaš, nikad nisam vjerovao u onu priču o 'licu zbog kojeg je krenulo tisuću brodova'. Obično sam baš mrzio taj dio u Ilijadi. Čak sam se tome i smijao«, reče on. Potom zašuti i skrušeno zakima glavom podižući na trenutak oči prema nebu. Očito je u mislima prekoravao sam sebe. »I jest smiješno, kad tako misliš o tome. Desetogodišnji rat samo zbog toga što je neki sebični kukavica pobjegao s nevjernom ženom? Baš me to ljutilo, i mrzio sam Helenu i Parisa jer su bili takoslabi. Onda sam napravio nešto jako, jako glupo. Zakleo sam se da nikad neću

napraviti takve odabire kakve su napravili oni – da ću biti jači od njih. A onda, dva tjedna kasnije, prvi put sam ugledao tvoje lice.« »Čekaj«, reče Helena. Treptala je od žeđi, umora i šoka. »Ja nisam neka razmažena kraljica koja je ostavila svog muža, pobjegla s drugim frajerom i uništilačitav jedan grad. Nije me briga kako me nazvala moja pokvarena majka, ali ja nisam ni u kojem smislu poput Helene Trojanske.« »Nije bitno kako su nas naše majke nazvale«, reče on ironično se smješkajući. »Vjeruj mi na riječ.« »Hamilton!« drekne Trenerica Tar, stišćući pod pazuhom svoju plastičnu ploču s blokom za bilješke i marširajući prema njima iskolačenih očiju. »Zar si se zapalila?«

Helena pogleda u smjeru u kojem je pokazivala ispružena ruka Trenerice ishvati da je u krugu oko nje čitavo tlo spaljeno i crno. Izlazna vrata izgledala su poput slike Salvadora Dalija. Srećom, Lucas je bio sjajan lažljivac. Dok je hrpa učitelja žurno hodala prema njima, on objasni kako je došlo do svojevrsnog električnog iskrenja ispod željeznih vrata, sugerirajući da je možda došlo do kratkog spoja u lampi s natpisom »izlaz.« On i Helena istrčali su van kako bi nogama pogasili iskrice koje su odskakivale na travu. Dokje on pleo svoju priču, Helena je slušala kako zvuči potpuno iskreno i uvjerljivo. Kimnula je glavom svaki put kad bi pogledao prema njoj, znajući da joj je bolje da šuti kao zalivena ili će samo sve pokvariti. Budući da je vatra očito bila električnog podrijetla, a znak za izlaz jedini mogući izvor iskrenja, priča je prošla. Helena i Lucas inzistirali su na tome da nisu ozlijeđeni, ali ipak su ih, iz predostrožnosti, poslali na kratki pregled u bolničarkinu sobu. Taman prije nego što ju je Lucas poveo onamo, Helena je ugledala Zacha kako stoji u gomili i kako jeogorčeno i prestravljeno promatra. On je znao da su oni izazvali požar. Helena dotakne Lucasovo rame i pokaže mu na Zacha, a Lucas kimne, razumijevajući istog trenutka na što mu ukazuje. »Toliko o tome da će se priča samo ispuhati«, skrušeno promrmlj a. »Porazgovarat ćemo o tome večeras s mojom obitelji. Kasi će znati što da napravimo«, šapne primajući jednom rukom njezinu čađavu ruku, a drugom tipkajući poruku rođacima dok su hodali niz hodnik prema školskoj ambulanti. Gospođa Crane ih je pregledala, u čudu odmahnula glavom i proglasila da su oboje savršeno zdravi i posve u stanju otići kući ili čak na trening ako baš žele, jedino im je na odlasku još očitala besmislenu lekciju o neopreznom motanju ispod električnih smrtonosnih klopki. Nakon toga je pogledala u Heleninu ogrlicu i nježno se nasmiješila. »Uvijek sam obožavala leptire«, promrmljala je blagodotičući Helenin medaljon, a onda ih je, na svoj odlučan, ali ljubazan način,

potjerala iz sobe.Helena i Lucas su požurili prema imanju Delosovih kako bi stigli prije ostalih.

Mislili su da će se tako imati priliku malo odmoriti prije nego što započne, kako je Helena već pomalo doživljavala, njezin trening za superheroje. Otišli su u kuhinju uzeti još jednu bocu vode za Helenu, pa se zaputili na kraći let. »Jaz i Hektor će nas nazvati kad se vrate kući s nogometa. Do tada imamo barem sat vremena«, povjerljivo joj reče Lucas dok su slijetali na pješčane uzvisine. Koračali su polako po vlažnom pijesku, ravnom i čvrstom, savršenom za šetnju. »Drugi vikend bismo trebali imati prvo natjecanje u trčanju«, reče naglo Helena, zabrinuto grizući usnicu. »Nisam sigurna da će me Trenerica pustiti na natjecanje nakon što sam propustila toliko treninga.« »Da, što se toga tiče«, reče Lucas, teško uzdišući i zaustavljajući je da ga pogleda u lice. »Ti moraš odustati od trčanja.« Helena se na trenutak zabulji u njega. »Odustati od trčanja? Jesi li poludio? Kako ću onda dobiti stipendiju?« »To više nije važno«, reče Lucas odmahujući glavom. »Nije važno? Lucas, mi ovdje pričamo o mojem životu.«

»Upravo tako. Ti si napadnuta, koliko puta dosad? Još ne znamo tko su onežene. A čini mi se da nisi stvarno svjesna koliku prijetnju predstavlja Kreont čak i kad ja stojim neposredno pored tebe, da i ne govorim o tome kad odeš sama trčati preko čitavog otoka. To o čemu mi pričamo je tvoj život, ne tek neka atletskastipendija«, reče mirno, ravnodušnim tonom. »Želim da odustaneš. Barem za sad.«

»Sigurno se šališ«, odgovori mu ona, šokirana. »Ne šalim se. Pusti trčanje. Dok god ne smislimo što ćemo s Kreontom, jednostavno je previše opasno.« »A što bi bilo da ja tebi kažem da se ostaviš nogometa?« sarkastično ga upita. »Smatraj to učinjenim«, reče šireći ruke u pomirljivo] gesti. »Već sam ti jednom rekao, i to sam ozbiljno mislio, da nikada ne bih tražio od tebe nešto što isam nisam spreman učiniti. Zajedno smo u ovome.«

ti ... Ali to je ... Ne mogu vjerovati da me stavljaš u ovu poziciju!« vikne,djetinjasto ga optužujući prstom. Hodala je oko njega u krugovima, šutajući pijesak i pokušavajući shvatiti zašto se toliko ražalostila.

»Ne stavljam ja tebe ni u kakvu poziciju. Oboje smo u istom košu. To tizapravo pokušavam reći cijelo vrijeme«, inzistirao je on, dižući glas u frustraciji. »Uvijek sam se osjećala kao da sam zaglavila na ovom otoku, i uvijek sam mislila da će trčanje biti moja karta za odlazak odavde. A ti mi sada govoriš neka se

odreknem svih svojih planova, kao da je to nešto najlakše na svijetu!« »Lakše je nego poginuti!« vikne na nju, ali kroz njegov glas već se probijao titraj vedrine i osmijeh mu se penjao na usne. »I ne znam jesi li to dosad primijetilaili ne, ali ti možeš letjeti. Nemaš razloga ikada više misliti da si negdje zaglavila!«

Helena se nije htjela nasmijati. Naprotiv, davala je sve od sebe da mu uputiozbiljan, prodoran pogled, ali usprkos trudu, nije mogla zadržati ozbiljan izraz lica.Toliko se trudila suspregnuti smijeh da je na kraju, nehotice, nekako komično zaroktala, a to je na Lucasa djelovalo tako da se presamitio od smijeha i toliko sesmijao da se morao, kako bi izbjegao pad, rukama primiti za koljena. Dok je Helenapokrivala lice rukama, konačno se prepuštajući smijehu, osjetila je Lucasovu ruku kako je grli. Zagrlili su se, naslanjajući se jedno na drugo. I tek je tu Helena počela shvaćati kako stoje stvari izmedu nje i Lucasa. Morali su ovo skupa obaviti, morali su zajednički ponijeti teški teret koji im je stavljen na pleća ili će se oboje slomiti.

Lucas je okrenuo usnice prema njezinu obrazu dok je rukom prelazio premavrhu njezine kralježnice i počeo joj milovati vrat. Osjetila je kako mu se napinju ramena i on naglo gurne koljeno izmedu njezinih bedara. Helena dahne i pokušaodlučiti bi li ga radije srušila dolje, na sebe, onako kako je željela, ili bi ga trebala odgurnuti, što bi sigurno on želio, ali nije imala prilike učiniti ni jedno ni drugo. Jednakom brzinom njegovo se držanje opet promijenilo i on se brzo odmaknuo,tužno se osmjehujući, pa poletio u zrak. »Znaš, ne moraš se natjecati u trčanju da bi išla u dobre škole. Ionako ćeš rasturiti s bodovima«, reče on kao bezbrižno, ali glas mu je ipak još malo podrhtavao. »Isto to mi kaže i Hergie«, reče Helena. Osjećala se zbunjeno i potreseno. Pridružila mu se u zraku i nadovezala se na svoju raniju misao, čim se sjetila koja je to misao zapravo bila. »Znaš, ja samo ne želim biti takva cura. Jedna od onih kojerade sve što im kažu njihovi dečki jer ionako više vole da netko drugi odlučuje za njih.« »Mrzim takve cure«, reče Lucas nabirući nos dok su, s rukom u ruci, letjeli prema njegovoj kući.

»Svi mrze takve cure. Eto zato ja ne mogu automatski poslušati sve što migovoriš, pa čak ni ako si u pravu. Imam ja svoj ponos, znaš«, reče Helena šaljivim glasom dok su slijetali u njegovo dvorište, ali on se nije nasmijao. Ona ga malo jače stisne za ruku. »Što je bilo?« »Ponos je za Scione veoma opasna stvar. Mi smo mu jako skloni, a obično predstavlja našu propast. Znam da si se ti šalila, ali ipak budi oprezna, može?« reče blago.

»O, da. Hibris. I u antičkoj Grčkoj je to bilo jako pec-pec.« Helena mudro kimne. Lucas je iznenađeno pogleda. »Zašto me gledaš? Pisala sam ja zadaće iz grčke mitologije. Zapravo, ispada da su to bile zadaće iz moje povijesti, zar ne?« »Točno. Iz obiteljske povijesti«, reče i povuče je k sebi.

Zagrljeni su došli do borbenog kaveza, a onda su se nakratko rastali.Presvukli su se svaki u svoju odjeću za trening pa se ponovno sastali kod strunjače. Helena je očekivala da će izmedu nje i Lucasa vladati izvjesna napetost nakon što mu se onako »omaklo« na Great Pointu, ali ako ništa drugo, taj kratkigubitak samokontrole njega je potaknuo da se još više usredotoči na trening. Obično bi na trenutak ili dva jedno ili drugo od njih postalo svjesno intimnosti poza koje su zauzimali dok se Helena trudila naučiti osnove jiu jitsua, ali ovoga jutra nije bilo tako. Lucas se držao jako poslovno. »Upravo sam shvatila da se tučemo cijeli dan«, reče Helena dok se po deseti put bezuspješno pokušavala osloboditi njegova stiska. »I ne sjećam se da sam te ijednom pobijedila.«

»Koliko je prošlo?« upita, najednom zainteresiran za nešto drugo, Helenanije znala za što. On podigne glavu i pogleda prema satu na zidu, a onda opet uHelenu. »Jesu li ti se već vratili gromovi?« Helena se u mislima poveže s onim čudnim osjećajem u dnu svog trbuha i ondje osjeti iskru. Potvrdno kimne Luca su, pomalo iznenađena, a on je primi za ruku i povuče je da ustane. »Onda idemo van isprobati«, reče s osmijehom dok ju je vodio iz gimnastičke dvorane. »Čekaj«, nesigurno reče Helena, zaustavljajući ga ispruženom rukom. »Moj grom te jutros zamalo ubio.«

»Zato što ga još ne znaš kontrolirati.« Lucas se okrene prema njoj i primi jeza ramena. »Morat ćeš to prihvatiti. Znam da te to izbezumljuje, ali koliko god grubo zvučalo, morat ćeš se naučiti nositi s tim. Tvoji gromovi, to si ti, Helena, a ja se ne bojim tebe ni tvojih munja. A ne bi se ni ti trebala bojati.« Helena podigne pogled prema Lucasu. Oči su mu bile toliko pune sigurnosti i prihvaćanja. »Znaš što?« reče ona, uspravivši se. »Ja želim naučiti kontrolirati svoje gromove.«

»Jeee!« gotovo je viknuo. Kad su stigli van, vidjeli su da se Hektorov terenacupravo zaustavio i da iz njega izlaze ostali Lucasovi rođaci.

»Idemo isprobati njezine gromove!« dovikne im Lucas. Jazon i Hektorpogledaju jedan drugog širom otvorenih očiju. Obojica potrče. »Koliko je prošlo od zadnjeg?« vikne Hektor trčeći prema njima, razdragan

kao kakva školarka. »Oko sat vremena i četrdeset pet minuta«, reče Lucas. »Popila je dva galona vode.«

»I još uvijek sam malo žedna«, prizna Helena. »Pa daj, dohvati još vode, Lucas!« naredi Kasandra dolazeći do njih zajedno s Arijadnom. »Kako će proizvoditi gromove bez hidrogena?« »Imaš pravo«, rastreseno će Lucas. Skočio je u zrak i odletio u kuću, te se vratio za dvadesetak sekundi. »Zašto mi nisi rekla da si žedna?« upitao je Helenu,dodajući joj veliku bocu orošenu od hladnjaka. »Ne znam. Valjda moram početi obraćati više pažnje na to«, sramežljivo promrmlja Helena sebi u bradu. »Moraš obraćati pažnju na sve što te čini moćnijom. A tvoji gromovi čine te jako moćnom«, reče Hektor, dok mu se mačkasti osmijeh razvlačio licem. Helena odvrne čep na boci i dobro potegne. »Ona vrata su bila totalna ludnica!« vikne Jazon. Prisjećajući se tog prizora, Jazon prevuče dlan preko lica u onoj gesti koju je Helena stalno primjećivala kod Delosovih. »Izgledala su kao da si ih istalila industrijskom varilicom.«

»Što misliš, koliko volti sad imaš u sebi?« upita Kasandra. Svi su ušli u arenu.»Nemam pojma«, slegne Helena ramenima. Pokuša osjetiti voltažu u sebi i

procijeniti kolika je, ali nije to mogla opisati. »Imam neki osjećaj, ali nemam na njemu digitalni čitač, Kasandra.« »O, pa onda čekaj!« reče Kasandra, dižući ruke. »Možda mogu razviti neki uređaj za mjerenje.«

»Kasi, daj pusti sad tehnikalije! Svi umiremo od želje da to odmah vidimo«,zacvili Hektor. »U redu, dobro! Oprosti, Helena. Počni kad god budeš spremna«, nevoljko odobri Kasandra. Članovi obitelji Delos povukli su se iza Heleninih leđa, ostavljajući pred njom mnogo slobodnog prostora da nacilja gromom preko električki neprovodljivog pijeska na tlu arene. Podigla je desnu ruku. Tom je rukom pisala i nije joj se činilo da je to najbolji izbor, pa se predomislila i podigla lijevu ruku. Potom je prizvalaBrom – prvi put namjerno. Iz njezine je ruke poletio grom. Ne statički elektricitet, ne nekakav jadni snop iskri, nego pravi pravcati grom. Proletio je zrakom formirajući lûk, sjajan i moćan, iz kojeg su se granale sitnije munje, i proizveo je zastrašujuće snažan zvuk, kao da je čitav orkestar kožnatih bičeva zapucketao u isti čas. Na trenutak je zrak bio ispunjen zasljepljujućim ledenoplavim svjetlom, a sljedećeg trena pola arene bilo je prekriveno debelim prekrivačem zadimijenih staklenih čestica boje jantara.

Na sekundu su svi ostali bez teksta.»Nevjerojatno«, protisne tiho Hektor u toj tišini.Helena jezikom cokne o svoje suho nepce i zatetura prema boci vode koju

joj je Lucas automatski pružio. U pet gutljaja dovršila je čitavu litrenku. »Možda je ovo bilo malo prejako«, reče naslanjajući se na Lucasa.

»Mogla si ovim spržiti pedesetetak ljudi«, zbunjeno promrmlja Arijadna,pogledavajući od Helene prema neobičnom staklastom pokrovu u koji se pretvorio pijesak na tlu arene. »Ali ja ne želim spržiti pedeset ljudi. Pedeset prženih krumpirića, to već može. Tko ne bi volio pedeset malih pomfritića? Mljac-mljac«, reče Helena. Sama se sebi šašavo smijuckala.

»Zbog elektriciteta svaki put bude malo zbunjena«, objasni Lucas svojimrođacima pomalo posramljenim tonom. »Nadam se da joj to neće ostaviti posljedice.«

»Nije to zbog voltaže, Lucas. To je zbog dubinske dehidracije!« izgrdi gaKasandra. »Njezino tijelo je građeno tako da može podnijeti elektricitet. To što sad malo lupeta, to joj je od iscrpljivanja tekućina iz čitavog tkiva. A to niti je trajno, niti je oštećuje, pa se prestani brinuti.«

U kuhinji je Helena gurnula usta pod slavinu. Svi su strpljivo čekali da se napije vode do mile volje, dok su iza njezinih leđa razmjenjivali poglede. Mogla je osjetiti njihov strah. Upravo je to bio razlog zbog kojeg je, ponajprije, potiskivala svojumoć. Ta moć je bila toliko velika, toliko destruktivna, da joj se i nije moglo pristupiti s povjerenjem.

Helena zatvori slavinu i okrene se prema njima. »Jesam li vas užasnoprestrašila?« upita. »Naravno«, reče Lucas, čije je lice izgledalo kao maska. Helenino grlo se stisne i napne joj se čitavo tijelo. Namjerno je gledala samo u Lucasa, ali očekivala je da će je sada svi početi prekoravati jer je tako pretjerala. Lucas je gledao u Helenu i počeo se smiješiti. Smiješio se kao da je do neba ponosan na nju. »Ali to je naš problem, a ne tvoj«, čvrsto reče. »Nema ništa loše u tvojim sposobnostima. S tobom je sve u redu.« »K tome, kladim se da si sjajna u brzinskom pečenju sljezovih kolačića«, doda Arijadna. »Ali pravo pitanje glasi bi li ih mogla ispeći, a da posve ne istopiš čokoladu?« upita Jazon zabrinuto, kao da je svjetski stručnjak za sljezove kolačiće. Helenine oči kružile su od jednog do drugog lica, a u srcu je osjećala tople žalce zahvalnosti jer,

koga god je pogledala, u njihovim je očima vidjela jedino prihvaćanje i podršku. Nakon što su još neko vrijeme diskutirali o pečenim krumpirima i sljezovim kolačićima, svima je na pameti bila samo nezdrava hrana, pa su zajedno otišli do lokalne prodavaoni ce hamburgera koja se nalazila u blizini, pokraj plaže. Kad suHelena i Lucas došli do pulta za narudžbe, prodavačica je ispružila ruku prema Heleninoj ogrlici. »Morski konjic! Joj, ja tako volim morske konjice«, oduševi se žena dižući ruku prema Heleninu medaljonu, te je brzo posramljeno spusti. Helena joj srdačno zahvali na komplimentu – osjećala bi se nepristojnom da to nije učinila – naruči hranu za sebe i Lucasa, te njih dvoje sjednu u jedan od separea zbunjeno segledajući.

»Tvoj medaljon nije u obliku morskog konjica, nego srca«, naprasitoprimijeti Lucas. »Ma što to govoriš, Luke?« reče Hektor omalovažavajućim tonom. »Helenin medaljon ima oblik orahove Ijuske. Pa uvijek je takav, samo što sam to tek danasprimijetio. Čudno«, reče on mršteći se. »Ma dajte«, reče Jazon negodujući. »Vidite da je to jagoda. Baš sam ga danas ujutro promatrao.«

»Srce«, inzistirao je Lucas. »Zar ste svi potpuno poludjeli? Pa ona čitavo vrijeme oko vrata nosi zlatni ključić s ugraviranim rubinom«, reče Arijadna posežući rukom prema Heleninu medaljonu kako bi ga dotaknula. »A koji mi se, usput budi rečeno, jako sviđa.«

Helena, kojoj se još malo vrtjelo u glavi od dehidracije, ustane i ode do dvojeneznanaca koji su sjedili u susjednom separeu. Nasmiješila se tom paruiznenadenih turista, upirući prstom u svoj medaljon kod grla, i muškarca koji je sjedio bliže prvo je upitala što misli kako izgleda njezin medaljon. »Kao ruža. Naravno«, reče on s pristojnim osmijehom. Njegov prijatelj se nagne i pogleda izbliza, kao da ga je medaljon sam privukao. »Mali oval s poklopcem«, reče sa zamišljenim izrazom u očima. »Baš takav je moja mama nosila.« »Hvala vam«, reče Helena, pa se okrene i sliježući ramenima ode do svog stola. »Svi ste u krivu, osim Lucasa. Mama mi je dala ovaj privjesak dok sam jošbila beba. To je srce, i nikad ga nisam skidala niti sam nosila išta osim njega, ono,doslovno čitav život.« »To je to!« reče Kasandra kao da je upravo riješila zagonetku. »A još sam se čudila o čemu svi uopće pričate!« Helena ponovno sjedne pokraj Lucasa. »Meni se čini da svi vidite ono što želite vidjeti.«

Kasandrina usta otvore se od čuđenja. »O, bogovi moji! Pa ona projicira na van! Zato su svi odjednom postali tako razdragana i počeli plaziti jedni po drugima kao da je sezona parenja u zoološkom vrtu«, reče. Oči su joj bile širom otvorene. Pogledala je Hektora. »Moram kući iz ovih stopa.« »Ali ... Naši hamburgeri«, reče pomalo žalosno, svjestan činjenice da će na kraju napraviti upravo ono što mu Kasandra nalaže.

»Spakirajte nam sve za van«, Kasandra dobaci konobaru. Okrene se premaHeleni. »Mislim da znam o čemu se radi, ali moram još provjeriti.«

Brzo su se dovezli natrag na imanje Delosovih i poput grupe neotesanacanahrupili svi zajedno u biblioteku, prenuvši Kastora i Peleja. Kasandra dovuče jedne od visokih ljestvi do police koju je odabrala, te reče Lucasu da joj pridrži ljestve dok se ona penje. S vrha ljestvi dobaci ocu i stricu neka pogledaju Heleninuogrlicu i neka joj opišu kako izgleda medaljon. »Izgleda točno kao ... ma to je nemoguće«, reče Pelej. Oči su mu se zacrnile od ljutnje i nesvjesno je koraknuo unazad.

»Što si vidio?« oprezno upita Kastor svog brata. »To je medaljon koji sam dao Aileen«, reče Pelej, upirući prstom u Helenu kao da je optužuje za krađu.

»Kas?« zazove Lucas zabrinuto svoju sestru. »Njezin medaljon u očima onog tko ga gleda uzima onaj oblik koji će privući pažnju upravo tog promatrača. Ta sposobnost vezuje se uz samo jednu boginju i uz samo jednu relikviju«, dovikne im Kasandra, i dalje tražeći nešto na polici. »Afroditin cestus.« »To ne može biti«, reče Pelej, odmahujući glavom. »Tako možeš reći da posjeduje i Zeusov štit. Ili da u kadi drži čudovište iz Loch Nessa, što se toga tiče. To je folklor, to jednostavno ne postoji.« »Što je to cestus?« upita Helena jako tiho, za slučaj ako je postavila toliko glupo pitanje da bi se svi radije iz pristojnosti napravili da ga nisu ni .čuli. »Cestus je Afroditin pojas«, automatski odgovori Lucas, očima prelazeći od Kasandre do Kastora prije no što se zagledao u Helenu. »To je mitski predmet kojisvog nositelja čini neranjivim bilo kojim oružjem.«

»I potpuno neodoljivim«, doda Kastor. Zabrinuto pogleda svog sina.»I što, ja tu stvar nosim oko vrata? E, pa baš mi je žao što vam to moram

priznati, ali upravo smo rasprodali sve mitske pojaseve«, reče Helena sarkastično se smijući, ali nitko drugi nije se nasmijao. »Daj da vidim tu ogrlicu koju ti je dala majka«, reče Kasandra silazeći niz ljestve, s knjigom stisnutom ispod pazuha. Stigavši do poda, ispruži dlan premaHeleni.

»Hm. Na koliko dugo bi je trebala?« upita Helena nemirno prstimapoigravajući po svom lančiću s medaljonom. Zaista ga nije voljela skidati iz bilo kojeg razloga, pa čak ni ako je taj razlog bio toliko važan koliko je Kasandra, očito, htjela naglasiti. »Odmah ću ti ga vratiti. Obećajem«, reče Kasandra gledajući Helenu ravno u oči. »Okej, naravno«, odgovori Helena, osjećajući se malo glupo zbog svog odugovlačenja. Poslušno se othrvala osjećaju gole panike koji ju je obuzimao na samu pomisao da će skinuti ogrlicu. Otkopčala je lančić i pružila svoj nakit Kasandri. Čim ga je ispustila u Kasandrin dlan, osjetila je žarenje i bol duž podlaktice.

»Kas, jesi li poludjela?!« vikne Lucas. Istrgne mali bodež iz sestrine ruke. Helena osjeti kako joj je netko stao iza leđa i stavio joj ruku na rame, a po njegovoj veličini Helena je znala da joj to Hektor čuva leđa. »Oprosti, Helena, ali to je bio jedini način da to dokažem«, reče Kasandra grizući se za usnicu i gledajući je pokajnički ispod oka. »Sve u redu«, promumlja Helena, ne shvaćajući još što se dogodilo. Svi su zurili u njezinu ruku. I sama ju je pogledala i vidjela kako iz tanke crveneposjekotine krv kaplje na tepih.

»Ali to je samo ogrlica«, ponavljala je Helena povlačeći medaljon preko lančića na vratu i ponovno promatrajući svoju ruku. Već je zacijelila. »Ona postaje sve što god ti treba, to je dio njezine magije«, reče Kasandra tražeći prave riječi. »Na isti način kao što svakome izgleda drukčije. To je zato što ne postoji nešto što bi se moglo nazvati najljepšim ukrasom, kao što ne postoji nibilo što najljepše, što se toga tiče. Kako da to objasnim?« »Ono što ja smatram najljepšim posve je različito od onoga što čak i moj brat blizanac smatra najljepšim, jer svakog od nas privlače ipak različite stvari«, jednostavno reče Arijadna umjesto nje.

»Upravo tako«, složi se Kasandra.»Ali zašto pojas?« ustrajala je Helena.

»Moraš se sjetiti da su prije nekoliko tisuća godina pojasevi smatrani vrlo atraktivnim ukrasom, ali su isto tako bili i svojevrsna zaštita onome tko ih nosi.Neki su po sebi imali čak i koštane ili brončane pločice, poput lakog oklopa«, objasni Kastor. Izgledao je odsutno, nije to bio onaj dobrodušni i uvijek raspoloženKastor. »Ali cestus se sastoji od dva dijela. Jedno je sam pojas, a drugo njegoviukrasi. Upravo ti ukrasi bili su razlog što je boginja bila neodoljiva onome koga je

odlučila zavesti, a imali su moć da se promijene tako da ugode ukusu osobe koja ih promatra. Vrijeme je prolazilo i pojasevi su izašli iz mode, ali transformativna moć cestusa ostala je ista. On može biti bilo što, što god ti treba, kako bi postala jošprivlačnijom, Helena. A sve ove godine tebi nije trebalo ništa osim te jednostavne male ogrlice.« »Meni se uvijek svidala«, meko prizna Lucas. »Pogotovo način na koji pada točno na svoje mjesto.« Na djelić trenutka dotakne udubinu ispod njezina grla. »Mislim da je jednostavno savršena.« Helena je primijetila kako mu se vrućina, u obliku blagog rumenila, popela uz obraze, ali on je držao spuštene oči, svjestan činjenice da ih svi promatraju i zabrinuto se mršte. Posebno Kastor, koji je bio toliko pogoden da je izgledao kaoda je na pogrebu. »Ali meni nije jasno zašto smo tek sad svi nekako počeli primjećivati taj medaljon? Kao da je postao nabijen ljubavnom magijom i to sad, u zadnjihnekoliko dana ili tako nešto«, začudi se Jazon ne obraćajući se nikome posebno. Onda mu nešto padne na pamet te pogleda prvo Helenu pa Lucasa, a onda maknepogled ustranu. »Kao da se magija tek uključila«, reče Arijadna. Pogledala je u Helenu i Lucasa, prevrćući u glavi očito istu misao koja je pala na pamet njezinu bratu blizancu. »Što ako poželim da bude nešto drugo?« upita Helena ignorirajući čudne poglede koje su im odjednom upućivali svi prisutni. Kasandra slegnu ramenima. »Ne znam. A da ga pokušaš promijeniti?« upita uzbuđeno. »Alija bih ga na tvom mjestu najprije skinula! Nikad ne znaš«, brzo nadoda. Helena otkopča lančić i pokuša zamisliti nešto seksi, ali nije se mogla sjetiti ničega. Nakon nekog vremena sjeti se da i nije važno što bi ona mislila da je seksi, nego ono što će drugi ljudi smatrati takvim. Trebao joj je pokusni kunić. Pogledala je Hektora, fokusirala se samo na njega, i u tom je trenutku osjetila kako medaljonna lančiću u njezinoj ruci mijenja oblik.

»Helena!« vikne Hektor. Helena pogleda u ruku i u njoj ugleda sićušni komadić čipke koji je više sličio na sitnim draguljima optočen zubni konac nego na ženske gaćice. Svi su prasnuli u smijeh, pokazujuprstom na Hektora i rugajući se njegovu kičastom ukusu. Ona pogleda u Lucasa, koncentrira se, i stvar se ponovno pretvori u njezinu ogrlicu. Onse isceri. »Rekao sam ti. Meni se ta ogrlica baš sviđa«, otvoreno joj reče.

Pogled mu je bio toliko topao da je Helena osjetila kako mora napravitinešto da odvrati pozornost svih koji su ih neprestano gledali. Osvrnula se oko

sebe, napeto tragajući za novom žrtvom. Svi su mudro odlučili gledati na neku drugu stranu. »Ni ne pomišljaj!« vrisne Arijadna, trčeći iz sobe kako se Helena ne bi fokusirala na nju. »Ma daj! To nije fer!« reče Jazon. I on se natraške povukao dalje od Helene, naizmjence zaklanjajući rukom oči kako je ne bi vidio, pa svoje lice kako ona ne bi mogla vidjeti njega.

»U redu, u redu, samo bez panike!« Helena ponovno stavi ogrlicu na vrat iglasno se nasmije, ali nitko osim Lucasa i Kasandre nije ostao u biblioteci da biposvjedočio toj njezinoj milosrdnoj odluci. »Meni se osobno najviše sviđa ovakva kakva jest.« »Dobro«, reče Lucas, sklanjajući pogled i pokušavajući sakriti da mu je bilo neugodno. »Zašto ti nisi pobjegla?« zaigrano upita Helena Kasandru, ali čim je vidjela koliko joj je izraz na licu mračan, shvatila je da je rekla nešto veoma pogrešno. »To nikad ne bi djelovalo na mene«, reče Kasandra ravnodušnim, distanciranim glasom. Odlazeći, namjerno se očeše o Helenu. »Žao mi je«, reče Helena Lucasu dokje Kasandra izlazila iz sobe. Stavila je ruku Lucasu na rame i natjerala ga da je pogleda. »Ništa ne razumijem, Lucas. Štosam krivo rekla?« »Afroditine moći djeluju samo na odrasle – odnosno, na seksualno zrele osobe«, odgovori hrapavim glasom, kao da mu se grlo naglo osušilo.

»O, nisam znala. Ali ona nema nikakvog razloga sramiti se zbog toga. Pa njojje tek četrnaest godina, a neka djeca procvjetaju tek puno kasnije od ...« Lucas je prekine. »Moja sestra nikad neće procvjetati u tom smislu. Nju su uzele Suđenice.« »Što to znači?« »To znači da čak i kad bi to željela, čak i kad bi osjećala ono što osjećaju druge žene, nikad se neće moći zaljubiti niti imati djece. Nikad neće moći imati čak ni nepromišljene tjelesne odnose, kakve Hektor ima otprilike jednom tjedno«,reče Lucas. »Ona je neotuđivo vlasništvo Triju Suđenica, a one ni s kim ne dijele svoju kćer.« »Ali ako se osjeća kao žena, zašto se ne može tako i ponašati? Koga briga što misle tri prašnjave stare usidjelice?« upita Helena Lucasa glasom punim uvjerenja,no on se od toga samo još više rastuži. »Ne razumiješ o čemu se radi, Helena. Govorimo o Suchenicama, a ne o paru hiperprotektivnih roditelja koji malo predoslovno shvaćaju pojam tjelesne vrline. Moire ne možeš ni izbjeći niti zavarati. Kasandra se nikad neće moći iskrasti

kroz prozor i voditi ljubav s nekim superzgodnim tipom kojeg je upoznala natulumu«, reče on koračajući gore-dolje po sobi. »Čak i ako je to čovjek kojeg istinski cijeni, muškarac kojeg bi zavoljela, Suđenice će ih odmah rastaviti. Sama Sudbina pobrinut će se za to da ga Kasandrine oči više nikad ne vide.« »Kako okrutno«, reče Helena užasnuta. »A jednog će je dana Suđenice odvojiti i od nas, njezine vlastite obitelji. To sad teško da možeš primijetiti, ali ona i ja bili smo nekoć veoma bliski. Prije bi me uzela za ruku svaki put kad bismo hodali jedno kraj drugog, ali više to ne radi«,reče on glasom napuklim od emocija. »Bila je najslađa sestrica na čitavom svijetu, kunem ti se. Takvo veliko, toplo srce i takav veliki, pametni um – sve to upakiranou najsićušniju curicu koju si ikada vidjela. A sada postaje sve više nalik na njih. Hladna, sitničava, neumoljiva.« Helena stavi ruke na njegov struk i tiho pričeka dok on ne bude spreman privući je u zagrljaj i opustiti se naslonjen na nju, što je naposljetku i učinio jednim pokretom tijela. Držala ga je u naručju tek nekoliko minuta, kad je u biblioteku ušla Arijadna i rekla Heleni da odmah mora doći u kuhinju.

»Što je bilo?« upita Lucas. »Tvoja mama je doznala za čitavu tu stvar s Afroditinim cestusom i mislim da dobiva napadaj, Luke«, prizna Arijadna teška srca, sa simpatijom gledajući njih dvoje svojim blagim očima. »Strina Noel želi vidjeti Helenu.« Činilo se kao da je sav zrak odjednom nestao iz sobe i to većinom usisan u Lucasova pluća. Arijadna se okrenula na peti, a Lucas je primio Helenu za ruku. »Zar je toliko loše?« bez daha upita Helena Lucasa dok su hodali po kući za Arijadnom. »Da«, šapne. »Slušaj, možeš li mi nešto obećati?«

»Što?« »Obećaj mi da, bez obzira na to što ti moja majka bude rekla, ovo nije zadnji put da razgovaraš sa mnom.« Lucas je natjera da stane i pogleda ga u oči. Držao ju je za napeta ramena i nježno prislonio usne na njezino čelo dokje govorio. »Obećaj mi da ćeš opet pričati sa mnom. Čak i ako bi to bilo taj jedan jedini put.« »Obećajem«, promuca, čudeći se dogada li joj se sve ovo zaista ili je nekako skliznula u bizarni san. Ona i Lucas uđu u kuhinju čvrsto se držeći za ruke, kao da im je zadnji put.

Noel pogleda preko kuhinje prema Kastoru i mahne rukom u njihovu pravcukao da su oni »dokaz A« u njezinoj istrazi. »Lucas, idi gore«, reče Kastor nesposoban pogledati mu u »Mislim da me se ovaj razgovor tiče«, mirno odgovori Lucas. Helena ga grčevito primi za ruku i letimice pogleda bezizražajna lica ostalih u prostoriji.

Nešto nije bilo u redu. Helena je počela disati tako brzo da je osjetila kako će evo sad, prvi put u životu, stvarno hiperventilirati.

»Želim da svi odete van. To je moje srce i moje sveto pravo po Hestiji«,čvrsto reče Noel, kao da izgovara riječi nekakvog starog rituala. »Ovo što slijedi tiče se mene i Helene.«

Nakon nekoliko trenutaka tišine, prvi se pokrenuo Jazon. Vidjevši izraz uNoelinim očima, otišao je do Lucasa i fizički mu odvojio ruku od Helenine. Da je to napravio bilo tko drugi, Helena je bila uvjerena, Lucas bi se branio i počeo tući, ali Jazonu je dopustio da ga povede uz stepenice. Svi ostali pokupili su se iz kuhinje,ružnih lica. Svi osim Peleja, zapravo. Helena primijeti da on izgleda zadovoljno. Čak pomalo samodopadno. »Sjedni«, reče Noel izvlačeći stolicu za sebe, nasuprot Helene. »Ti ne razumiješ što se dogada, zar ne?«

Helena odmahne glavom i s mukom proguta. Noel postavi drugo pitanje.»Arijadna ti je objasnila o primirju, zar ne?« »Rekla mi je da kuće moraju ostati odvojene ili će se bogovi vratiti i iznova započeti Trojanski rat«, protisne Helena kroz stisnuto grlo. »Točno. A sada, što to zapravo znači? Koji bi bio najjednostavniji način putem kojega se dvije kuće mogu ujediniti?« oštro zapita Noel.

Helena odmahne glavom po drugi put, otupjela od straha, pa Noel nastavi.»Postoje dva očita načina. Jedna kuća može uništiti ostale ili se kuće mogu povezati brakom. Obično ovo drugo Scionima nije moguće jer se Furije pobrinu za to da se svi medusobno mrze, ali to nije slučaj s tobom i Lucasom.«

Helena ispusti golem uzdah olakšanja.»I to je to?« upita. »Nitko se ne ženi ni za koga! Lucas i ja smo daleko

premladi! Pa nismo toliko glupi.«Noel odmahne glavom kao da je Helena propustila ono što je bitno.

»Znaš li kako se definirao brak u antičkoj Grčkoj?« upita Noel mirnijim tonom. »Vrlo jednostavno. Djevica ode u kuću muškarca u kojoj se obitelj okupi u ulozi svjedoka. Djevica i muškarac podijele vatru, obrok i krevet. Ako djevojkaujutro više nije djevica, tada se par smatra vjenčanim. To je to. To je sve što treba. Ti si i dalje djevica, je li tako?« Helena pocrveni od bijesa, a usta joj se otvore od čuđenja. »Jesam, ali to se ne tiče nikog osim mene!« »To se nas itekako tiče. Jer ste ti i Lucas već podijelili gotovo sve drugo s popisa, preostala je samo konzumacija braka. Ako se to dogodi, tada ćeš, barem što se bogova tiče, ti biti njegova žena. Budeš li njegova žena, time se ujedinjuju preostale dvije kuće. A znaš što to znači.«

»Rat«, reče Helena, potpuno zaprepaštena. Mozak joj je radio sto na sat kako bi pronašla neki propust u Noelinoj argumentaciji – neku sitnicu koja bi sveučinila netočnim – ali nije pronašla ništa. »Ali to je nemoguće.« »Ne, to je samo ironično. Prvi Trojanski rat je započeo jer se dvoje tinejdžera zaljubilo i zajedno pobjeglo, a sad ste tu ti i Lucas, i spremate se učiniti istu pogrešku«, reče Noel. Kroz njezinu se ljutnju počelo probijati sažaljenje. »A Lucas je sve to znao? Otpočetka?« upita Helena. Osjećala se neobično, kao ošamućena.

»Od prvog trena kad te ugledao«, odgovori Noel. »To objašnjava mnogo toga«, šapne Helena, još uvijek sastavljajući komadiće slagalice u glavi. »Mislila sam da je samo staromodan ili tako nešto.« »Lucas? Ne.« Noel se nasmije, odmahujući glavom na tu ideju. »Ali on je častan i zato sam mu vjerovala kad je o tebi riječ. Dopustila sam da se to nastavi jer sam vjerovala da će se biti u stanju kontrolirati i da neće učiniti ništa zbog čega bi ispaštao čitav svijet. Ali sada cestus mijenja sve.«

»Zašto?« upita Helena, odjednom živnuvši. »Uvijek sam ga nosila, a on sečitavo vrijeme mogao kontrolirati. A ja mu to nisam olakšavala, moram priznati«, pokajnički izgovori. »Ali od sada ga više neću poticati, pa se tako možemo i dalje družiti, zar ne?« »I onda ćete – što?« zavapi nježno Noel. Sva njena ljutnja nestala je kad je vidjela koliko je Helena zdvojna i koliko joj je stalo. »Vas dvoje možete oboje ostativjerni svojoj riječi i nikad ne dodirnuti ono drugo, ali što misliš, kako će se to s vremenom odraziti na vaš odnos? Što misliš kako će biti Lucasu?« Noel zastane i zagleda se u svoje ruke položene u krilo. »Bit će teško, ali kad znamo što je na kocki ...« započne Helena, pokušavajući pregovarati. »Već mi je rečeno da ću izgubiti kćer zbog ludila koje će je preuzeti. Ne mogu izgubiti i sina«, prekine je Noel, s očima raširenim od straha. »Molim te, Helena. Preklinjem te. Drži se dalje od Lucasa. Ako se malo udaljite jedno oddrugoga, možda će te on moći ostaviti na miru prije nego što bude prekasno.« »Govorite to kao da ću ga izludjeti ili tako nešto«, reče frustrirano Helena. Prodornim pogledom Noel je upozori neka ne omalovažava problem.

»Cestus nije nekakav glupi ljubavni napitak koji se može kupiti na seoskomsajmu. To je relikvija same boginje ljubavi, a ako misliš da čovjek ne može poludjeti od ljubavi, to je samo zato što je sama još nisi uistinu osjetila.« »Onda ću ga prestati nositi ...« »Nećeš«, zapovjedi Noel. »Cestus te vjerojatno dosad spasio više puta nego što to možeš i znati. Trebam li te ponovno podsjećati koliko je tvoj život važan?«

Neko su vrijeme samo gledale jedna u drugu dok se Helena borila sa svojim

mislima. Čitala je Ilijadu i mrzila je Helenu i Parisa jednako koliko ih je mrzio i Lucas. Mislila je da su sebični. Toliko sebični da su radije bili spremni gledati kako se grad spaljuje do temelja, nego se rastati. No, je li Helena Hamilton imalo boljaod Helene Trojanske ako ne želi odustati od muškarca kojeg voli onda kad se to odnje zahtijeva?

»Zašto mi nitko prije ovo nije rekao?« plane Helena.»Lucas nam je zabranio. Rekao je da treba malo vremena i malo privatnosti,

i nitko ga ne osuduje zbog toga. Odnosi jesu privatna stvar.« »Ali nama nije dopušteno imati odnos, zar ne?« Suze su od njezinih očiju pokušavale napraviti jezerca. »To nije fer.« »Znam da nije«, reče Noel, odmičući kovrču Helenine kose tako da joj može vidjeti lice. »Zar nikome od nas nije dopušteno birati?« upita Helena misleći na Kasandru i ono što će ona morati propatiti. Čitavo joj se tijelo stisnulo, od nervoze se počela preznojavati i drhtati. Kako da se drži podalje od Lucasa? Bilo joj je posve jasno kako se na takvo što neće moći natjerati, kao što ne bi mogla natjerati vlastitu ruku da se osuši i otpadne. »Kastor i ja smo pokušali drukčije izabrati«, tužno reče Noel. »Pokušali smo pobjeći upravo prije Lucasova rođenja. Toliko smo željeli započeti ispočetka da njemu čak nismo dali ni tradicionalno ime.« »I što se dogodilo?« upita Helena u očajničkoj želji da Noel nastavi govoriti i da možda kaže nešto što bi joj ipak moglo pružiti nadu. »Ono što se uvijek dogodi«, reče Noel iskusno se smješkajući. »Obitelj.« Helena je mirno sjedila još trenutak, ne želeći ustati u strahu da će tako prekinuti razgovor, a time i svoju dobrodošlicu u ovoj kući. Znala je, jer je vidjela kako se svi poslušno ponašaju prema Noel, da je njezina riječ zakon za sve članove ove obitelji. Helena je uvijek mislila da je Noel slaba i da je treba štititi, no sad jepočela shvaćati kako Noel ima posebnu moć. Kad je riječ o tome tko će biti prihvaćen u ovoj obitelji, a kome će se gostoprimstvo uskratiti, Noelina riječ uvijek će biti zadnja za svakog tko živi pod njezinim krovom. Toga se čak ni Lucas neće moći osloboditi, a da pritom ne bude prisiljen napustiti čitavu svoju obitelj. Helena neće dobiti Noelin blagoslov, i kraj priče. Helena se uspije osoviti na noge i otkoračati do izlaznih vrata, ali kad je došla do njih, zastane. »Smijem li vas pitati još nešto?« upita Helena, popuštajući pred impulzivnim porivom. Pristojno je pričekala da Noel kimne prije no što je nastavila. »Kako biste inače nazvali Lucasa?«

»Tradicija je nalagala da ga nazovemo po Kastorovu ocu koji je umro upravo

prije nego što će se Lucas roditi.« Noelino lice bilo je prazna maska. »I koje bi to ime bilo?« upita Helena, napola već znajući kako će glasiti odgovor i kako bi ga otac i majka nazvali da su se držali pravila. »Paris«, odgovori Noel, nesposobna pogledati Heleni u oči.

PETNAEST

Livada se nastavljala i nastavljala i nastavljala – u beskraj. Po njoj je rasla samojedna vrsta cvijeća – mali cvatovi, toliko blijedi da su bili gotovo prozirni. Oko njih nisu zujale pčele i nijedan od njih nije se pomicao iz svog preciznog rasporeda osim kad bi se o njega u prolazu očešala Helenina noga. Bile su to male, neplodne biljke bez mirisa, bez nektara kojim bi održavale život. One nikada neće donijeti ploda.

Teren preko kojeg je klipsala nije više bio brežuljkast ni strm, temperaturanije bila ni vruća ni hladna, i nije bilo oštrog kamenja ili trnovitog žbunja koje bi joj zasijecalo noge, no ipak, mjesto je bilo nepodnošljivo. Helena je mogla stajati najednome mjestu tjednima, buljeći u isti neinspirativni cvijet i udišući isti ustajali zrak, jednako kao i hodati. Zemlja u koju je kročila bila je nepromjenjiva, repetitivna, besmislena, i što je dulje u njoj boravila, osjećala se sve tupije.

Bila je to livada žalosti.

Helena se probudila i nije se mogla sjetiti koji je danas dan. Je li to uopće važno, upitala se, no onda se sjetila da, ako je subota, ne mora ići u školu. To bi značilo da se danas ne mora nositi s čudnim pitanjima što su joj ih u zadnje vrijeme postavljale zainteresirane djevojke, koje su jako željele doznati jesu li ona i Lucas idalje u vezi. Lešinari su kružili, mažući ružem usnice ili istežući mišiće, svaki od njih u nadi da će biti prvi koji će sletjeti na njeno, ili njegovo, truplo. Ako je subota, Helena se neće izlagati riziku da izdaleka ugleda Lucasa dok prolazi iz učionice u učionicu. Neće se naći u situaciji da prepozna gracioznu krivulju njegova ramena poseban nagib njegove glave u bezličnoj gužvi koju su tvorili svi drugi. Ako je danas subota, mogla bi otići u kuću Delosovih znajući da njega tamo neće biti dok ona trenira. Ali ako je subota, svejedno joj preostaje baviti se različitim hrpama gluposti sljedećih šesnaest ili sedamnaest sati – čitav dan ona će svejedno morati biti tamo gdje njega nema. Helena se prevrne na zračnom madracu, pogleda na sat i vidi da doista jest subota. Devet i pol dana je prošlo otkako joj je Noel zabranila da bude u Lucasovudruštvu, a Helena je još čekala da nešto osjeti – ali sve što je osjećala bilo je tupilo. Čula je kako se Arijadna promeškoljila i potom se nagnula iz kreveta kako bi pogledala dolje, na pod, gdje je Helena ležala na madracu na napuhavanje.

»Jutro«, reče Arijadna s usiljenim osmijehom. »Kako si spavala?« Umjesto odgovora Helena razgrne pokrivač kako bi pokazala netaknute zvončiće koji su joj i dalje bili zavezani oko nožnih zglobova. Stajali su točno jednako kao kad su sinoć otišle na spavanje, ali pod zvončićima, Helenine noge bile su prljave, natečene i crvene od hodanja koje je, kako se činilo, trajalo tjednima.

»Opet?« upita Arijadna malodušno. »Morala si odlebdjeti kroz prozor, jerkunem se da ništa nisam čula, a jedva da sam noćas oči sklopila!« »Nisi ti kriva«, reče Helena, odmahujući glavom i skidajući s nogu besmislene zvončiće. Na trenutak je pomislila ispričati Arijadni o svojim tako živim noćnim morama. Znala je i Arijadna da Helena ima noćne more, ali otkako je o tome pričala s Kate, Helena još nikome drugom nije rekla što se zbiva u tim morama. Helena duboko udahne, u namjeri da se povjeri Arijadni, ali onda sezaustavi. Hoće li Ari pomisliti da i Helena gubi razum kao Kasandra? Helena ipak odluči sve prešutjeti. »Znaš, stvarno ne vidim kakvog smisla ima da svaku noć provodiš ovdje ako ja otplutam kroz prozor čim zadrijemaš.« »Nemoj ni počinjati s tim, jer znaš da se to neće dogoditi«, potišteno joj odgovori Arijadna. Ona odbaci svoj pokrivač i ustane. »Lucas će me vjerojatno ovako i onako ubiti«, promumlja nerazumno dokje glavinjala prema kupaonici. »Ha! Ej! Oprosti!« reče Jerry iznenađeno kad je naletio na oskudno odjevenu Arijadnu u hodniku.

»Bok«, promrmlja Arijadna Jerryju te zalupi za sobom vrata kupaonice. Helena ubaci blesave zvončiće pod krevet i pogleda u tatu, koji je stidljivo provirio kroz vrata njezine sobe. »Nisam znao da je Arijadna ovdje. Opet«, reče. »Aha«, odgovori Helena, kao da je to očito. »U redu«, reče on klimajući se na vratima. »A ti ćeš opet provesti čitav dan kod nje, pretpostavljam? I dalje radite na onom projektu za školu?«

»Aha.« »U redu«, reče mršteći se zbunjeno. »Ovaj ... Sretan rođendan!«

»Hvala«, odvrati Helena i kimne glavom. Blijedo ga je gledala sve dok nijeotišao. »Jesam li dobro čula da ti je tata čestitao rođendan?« upita je Arijadna razrogačenih očiju kad se vratila u sobu. »Aha«, reče Helena. »Nikom ni riječi o tome. Danas želim samo trenirati i nakon toga se vratiti kući u krevet.«

»Ne! Nešto trebamo napraviti!« protestirala je Arijadna. »Trebale bismouzeti slobodan dan i otići u šoping, pa onda navečer možda i na večeru!« »Žao mi je, Ari, ali ne mogu. Tek sam se probudila, a već sam iscrpljena«,

odgovori Helena i začudi se i sama kako joj glas zvuči duboko. »Vježbanje, pa natrag u krevet. To je sve što želim za rodendan.«

Arijadna tužno zakima glavom i zagleda se u Helenu koja je pospremalakrevet na napuhavanje na kojem je, jer je sama na tome inzistirala, spavala svakenoći. Helena je primijetila da bi Arijadna još rado raspravljala, da bi rado inzistirala na tome da se Helena barem pokuša zabaviti na svoj rodendan, ali srećom, odustala je. Helena je jedva držala oči otvorene i umirala je od gladi. Opet se zapitala je li moguće da je doista hodala danima, kao što joj se činilo u snu, ili s njezinom psihom nešto ozbiljno ne štima. Noeline riječi, kad ju je pitala zar misli da se od ljubavi ne može poludjeti, vraćale su joj se kao da je progone. Jesu li te njezine previše žive noćne more to o čemu je Noel govorila? Ako je tako, pomislila je, definitivno ne može pronaći utjehu čak ni u tome da se prepusti ludilu.

Kreont je izašao na dok iz privatne jahte koju je otac dao njemu i njegovu timu naraspolaganje. Putovanje preko Atlantika, iz Španjolske do Nantucketa, bilo je dugoi mučno, ali neophodno. Sa sobom su imali opremu koja nikad ne bi prošla carinske kontrole, čak ni da su išli privatnim avionom, no što je bilo još važnije, svoj plijen ni u kojem slučaju ne bi mogli prevesti natrag avionom. Bilo bi doista budalasto i pokušati takvo što. Nju je trebalo propisno osigurati i nije važno kolikoće Kreontu i njegovu timu biti komplicirano pripremiti sve što treba.

Otac mu je sve objasnio – kako je prije više godina i sam bio u prilici da jeubije, ali je pao pod utjecaj čarolije njezina lica – onog Lica. Kreonta je iznenadiloto što je njegov otac bio slabiji od njega, ali i to je tek jedan od znakova da dolaziAtlantida. Novim generacijama Sciona sudeno je da budu sve jači, da se rađaju sa sve više talenata, sve dok se konačno ne pojavi generacija koja može poraziti bogove. Trenutak slabosti njegova oca, ma koliko vrijedan žaljenja, donio mu je ineke prednosti. U tom je trenutku, naime, Tantal doznao za njezinu fobiju odvode. Kreontov plijen se boji i užasava oceana, i zbog toga su Stotinu Rođaka u prednosti. Time što su za njezin transport odabrali brod, osudili su je nazarobljenost usred elementa koji ne može kontrolirati, a imajući na umu koliko je ona moćna, morali su se pobrinuti da njezin zatvor ima što više nepremostivih razina.

Kad se iskrcao, Kreont se okrenuo kako bi ponovio posadi da ostane na jahtii ondje čeka njegov povratak. Htio je da im bude jasno kako je on tu glavni, a to će im pokazati tako što će ih držati što dalje od prave akcije. Bilo koji od njegovih dra gih rođaka mogao bi podleći iskušenju da zgrabi prvu priliku i ubaci se u anale

scionske povijesti kradući njegov Trijumf. Kreont nije mogao dopustiti da se to dogodi, pa ni nesretnim slučajem. Nakon svih rizika koje je preuzeo, nakon tolikog strpljenja, on će konačno biti taj koji će svojoj kući donijeti slavu kakvu zaslužuje. Njemu je sudeno da postane jednak herojima iz starine, kakvi su bili Hektor iliPerzej. Možda čak i bolji od njih, jer Kreont će učiniti više od toga da samo ubije Hidru ili Gorgonu. Mnogo više. On će biti taj koji je donio besmrtnost svojoj obitelji i svome ocu. Samo jedan život dijeli ga od tog cilja i taj život bit će isporučen Tantalu, glavi Kuće Tebe i budućem vladaru Atlantide, a isporučit će ga Kreont, njegov sin i nasljednik, koji će za taj podvig primiti sve počasti. A možda će dobiti i neodoljivo predivnu nagradu koju zaslužuje – kćer svoga plijena.

Arijadna i Helena vozile su se prema imanju Delosovih u potpunoj tišini. Kad su sezaustavile iza Matta na jednom semaforu u gradu, Arijadna mu je mahnula. Objesu mu mogle vidjeti oči i čelo nabrano od zabrinutosti dokje u svom retrovizoru promatrao Helenino lice.

»Znam da si tužna, ali ne bi trebala tako ignorirati Matta«, pomalo zažarenoreče Arijadna. »On je jedan od najboljih ljudi koje sam ikad upoznala, a ti ga vrijeđaš.« »Imaš pravo. Ponašam se sebično«, reče Helena. Osjećala se potpuno praznom. »Znam, i užasno mi je zbog toga, ali čini mi se da jednostavno ne mogu drukčije.« »Nisam na to mislila«, promrmlja Arijadna kao da se ispričava, gledajući cestu pred sobom. »Znam što ti žrtvuješ, i znam zbog čega. Ali znaš što? Mislim da bi se trebala isplakati, barem jednom. Možda bi tako emocije pustila van i osjetilase bolje.«

Helena je pokušavala plakati, ali nije išlo. Suze joj se nisu htjele pojaviti uočima. Umjesto toga, sve što je u sebi uspijevala pronaći bilo je to jezivo ništa.Znala je da bi joj trebalo biti stalo do Mattovih osjećaja, ali nije joj bilo stalo ni do vlastitog emocionalnog stanja, pa čak ni u trenucima dok se nasmrt borila s Hektorom na strunjači. Njihovi treninzi postali su kratki i brutalni. Sad kad Helena više nije imala emocionalnu blokadu protiv upotrebe svojih gromova, učila je kako ih kontrolirati i ispuštati malo po malo. S njom se sada u bliskom kontaktu mogaoboriti samo netko kome ne smeta da ga se sprži električnim udarom. Uz pomoć cestusa, koji ju je činio neranjivom bilo kakvim oružjem, Helena je postala gotovo nepobjediva.

Pred kraj treninga tog ju je dana pokušao natjerati u kimuru4, a ona ga je potreći put stresla strujom. Onesviješten se srušio na strunjaču. Nakon par trenutaka prišla mu je i lagano ga nekoliko puta gurnula nožnim palcem.

Jesmo li gotovi?« upita ga podignutih obrva kad je došao k sebi. »Ti se i dalje ne znaš boriti«, promrmljao brišući rukom krv s usana. »Ugrizao si se za jezik«, ravnodušno reče Helena. »Vjerojatno bi ti dobro došla pauza.«

Helena ode u svoj kut kako bi se napila vode. Vidjela je kako Claire, Jazon,Kasandra i Arijadna bulje u nju s vanjske strane ograde borbenog kaveza. Jazon seprvi pokrenuo. Napravio je dva dugačka koraka, s lakoćom preskočio visoku metalnu ogradu i sletio tik uz svog brata koji se još tresao. »Mislim da je sad dosta, Hektore«, reče Jazon. »Ne treba njoj više treniranja.«

»Ali ne zna ni šakom udariti kako treba!« protestirao je Hektor, nejasnoizgovarajući riječi. »I ne treba znati«, Kasandra reče tonom koji nije trpio pogovora. »Ona ne mora učiti kako udarati ili držati mač ili ispaliti strijelu kako bi se obranila. Već sada je deset puta opasnija od tebe, Hektore, i budeš li još tražio način da je pretučeš, završit ćeš sprženog mozga. Ovi treninzi su gotovi.«

Kasandra ustane i napusti dodžo.»I dalje je ranjiva!« vikne Hektor za Kasandrom koja se udaljavala. »Ima

milijun načina da je se pokori jednom kad otkriješ kako zaobići njezine gromove!« »Dosta, Hektore«, nježno reče Jazon. »Kasandra ima pravo. Pokušaj uvidjeti koje su joj slabe točke i nauči je da se nosi s tim, ali dodžo i vježbe su završen. Ne mora se više bojati borbe prsa o prsa.« »Znači, ne treba mi više ni dadilja?« upita Helena, dižući pogled sa svoje prazne boce vode. Delosovi se međusobno zgledaju, sliježući ramenima. »Valjda ne treba«, konačno zaključi Hektor. »Barem ne sve dok Kasandra ne predvidi neposrednu prijetnju. U tom slučaju baš me briga koliko si opasna, jedno od nas će opet biti uz tebe.« »Mogu li u tom slučaju sada otići?« upita Helena, gledajući u Hektora i pristojno čekajući njegovo odobrenje. On kimne. Ona mu se nakloni te skoči u zrak. »Čekaj, Lennie!« poviče za njom Claire. »Pripremamo tulum za tebe! Kate ti je napravila tortu!«

Helena je vidjela Claire, vidjela je njezinu zabrinutost, ali nije joj moglaispuniti želju. Nije se mogla pretvarati da je vesela. Ni na nekoliko sati, na

4 kimura - poza u jiu-jitsu

rođendanskoj zabavi koju su joj htjeli prirediti, niti na pola sata koliko bi bilo dovoljno da joj otpjevaju »Happy Birthday« i razrežu nekakvu tortu, a bogme ni napet minuta koliko bi joj trebalo da objasni Claire zbog čega ne može pristati ni na što od toga.

»Volim te«, doviknula je svojoj najboljoj prijateljici prije nego što jeodletjela. Učinilo joj se da čuje Jazona kako govori: »I Lucas je isti« dok je povlačila vrata i lebdjela van, ali možda je to samo željela čuti.

Nije imala odredište niti bilo kakav raspored kojeg bi se trebala pridržavati –znala je samo da joj nije dopušteno udaljiti se od otoka. Dala je riječ Lucasu i nije je namjeravala prekršili. Bilo joj je očajnički potrebno da obećanja koja su dali jedno drugom budu iskrena i nije bila spremna prekršiti ni jedno od njih – čak ni ono čije bi joj kršenje donijelo nekakvu utjehu. Možda nikad neće moći otići do Patagonije s Lucasom, ali najmanje što je mogla učiniti da održi vjeru izmedu njih dvoje bilo je da ne leti nad oceanom dok joj on ne kaže da je to u redu. Mogla je, medutim, otići ravno do ruba oceana. Proteklog je tjedna izbjegavala Great Point – ne zato što se bojala da bi se, došavši na to mjesto,slomila i rasplakala, nego baš zato što se bojala da ne bi. Već je počela strahovati kako više nikad ništa neće osjetiti. Da će postati onako sterilna i beživotna poput cvjetova koje je viđala u svojim noćnim lutanjima. Imala je dovoljno razuma da se zapita zašto reagira tako kako reagira, ali ne i dovoljno jasnoće misli da bi otkrila odgovor. Sve dok nije ugledala Lucasa kako sjedi na vrhu svjetionika.

Sjedio je nagnut na samom rubu uskog drvenog platoa koji je okruživaostaklenu kupolu na vrhu svjetionika, promatrajući kako se posljednje zrake dana povlače iza horizonta. Nad morem se nakupljala oluja, a voćno-bakrene boje zalaska sunca izgledale su kao da žele kandžama izgrepsti sebi put iz kišnih oblaka.Koža mu je bila obojena odsjajima dana na umoru i izgledao je, kao i uvijek,prelijepo. Helena shvati zašto je zakočena kao brana, umjesto da plače poput vodopada. Nije bila tužna. Bila je bijesna.

Dok je letjela prema njemu, ugledao ju je i ustao. Helena nije sletjela nadrveni podij. Umjesto toga, ostala je lebdjeti pred njim, za sebe prisvajajući zrak. Na trenutak su se samo gledali, oboje previše preplavljeni osjećajima da bi riječima mogli prekinuti tišinu. »Što radiš ovdje?« naposljetku izgovori Lucas, gutajući je očima. Helena je ignorirala njegovo glupo pitanje i rekla prvo što joj je palo na pamet. »Zašto mi nisi rekao?« zahtijevala je, ljuta i povrijeđena, i ne znajući što bi uopće željela čuti od njega. »Odmah na početku. Zašto mi barem nisi objasniozbog čega ti i ja ne možemo biti zajedno?«

»Ako si to željela čuti, zašto se nisi javila na telefon barem jednom od tisuću puta koliko sam te zvao prošli tjedan?« zahtijevao je on zauzvrat, jednako ljutit ipovrijeđen kao i ona.

»Prestani! Prestani mi postavljati pitanja kad si ti taj koji ima sve odgovore!«ona vrisne, konačno osjećajući peckanje u očima i žalce suza u grlu. Brana je bila pred pucanjem, i ona je znala da će to što iz nje sada izađe biti ružno, jecavo plakanje s crvenim nosom i natečenim očima. Morala se hitno maknuti što dalje od Lucasa. Prizvala je jedan od turbulentnih olujnih vjetrova dajoj ponese tijelo i odnese ga kamo god hoće, ali Lucas je osjetio njezinu nepromišljenost. Zaronio je u zrak i uhvatio je prije no što ju je u sebe uvukla olujakoju je tako drastično podcijenila. U istom trenu kad ju je imao, sigurnu, u svojim rukama, slomio se i poljubio je. Helena se iznenadila toliko da je prestala plakati i prije no što je počela, te je gotovo pala s neba. I dalje bolji letač, Lucas je uhvati i pridrži dok su se prevrtati na vjetru, grleći se i ljubeći dok ih je on nosio na sigurnost svjetioničkog platoa. U trenutku kad su njihova stopala dotakla drveni pod, svjetlost se u svjetionikuupalila, projicirajući sjene njihovih zagrljenih tijela daleko na nemirne valove oceana. »Ne smijem te izgubiti«, reče Lucas, odmičući svoje usnice s njezinih. »Zato ti nisam rekao čitavu istinu. Mislio sam da ćeš me, ako doznaš koliko je prava istina grozna, poslati daleko od sebe. Nisam htio da izgubiš nadu. Ja ovo neću moći sam ako ti odustaneš od nas dvoje.« »Ne želim odustati«, zaplače Helena. »Ali nikada neće biti nikakvih nas,Lucas. Trebao si mi to reći.« »Nikad ne reci nikad«, reče on. Svojim licem pomazio joj je vrat i, mada je više nije ljubio, nije je mogao pustiti iz naručja. »Ništa nije vječno i nema apsolutnih stvari. Naći ćemo načina.« »Lucas«, reče Helena mršteći se i odgurujući o njegova prsa sve dok je nije pustio. Sjela je na pod platoa i povukla ga da sjedne kraj nje, tako da mogurazgovarati. »Zamrzili bismo sami sebe. I na kraju bismo zamrzili jedno drugo.« »To znam!« reče očajno. »Ne govorim da bismo trebali pobjeći i raditi sve što nam padne na pamet!« »A što ćemo onda?« blagim glasom upita Helena, smirujući ga. »Što bismo trebali učiniti?«

»Još ne znam«, prizna on. Naslonio se na staklenu stijenku svjetionika iprivukao Helenu na svoja prsa. »Ali ne mogu preživjeti još jedan ovakav tjedan.« »Ni ja«, reče ona. Naslonila se na njega, opuštajući se prvi put u zadnjih više dana. »Nije mi važno koliko će nam biti teško kada smo zajedno, ništa nije teže od

ove odvojenosti.«»Što si mi ono rekla? Vidi što ne možeš napraviti, pa odaberi suprotno od

toga?« upita je vedro se smiješeći, naslanjajući usne na njezino čelo. »Ako ništa drugo, sad barem znamo da ne možemo biti odvojeni.« »To je jednako smrti«, reče ona ozbiljno, kao da će i samo spominjanje onog tupila koje je osjećala ponovno prizvati taj osjećaj u njezino tijelo. »I ja tako mislim«, reče on kroz stisnuto grlo. »A što ćemo s tvojom majkom? Ona nam neće dopustiti da budemo zajedno.« »Morat ćemo popričati s njom. Morat ćemo popričati s čitavom mojom obitelji.«

»A ako nas i dalje budu htjeli razdvojiti?« »Onda ćemo pobjeći«, reče Lucas. Glas mu je bio ravan i miran.

Nijedno od njih ništa nije reklo neko vrijeme. Samo su promatrali kako zrakasvjetlosti iz svjetionika prelazi preko zapjenjenih valova oceana što ga je podiglaoluja. Helena je mogla čuti kako mu srce kuca, ali njegov je zagrljaj samo postajao čvršći, kao da se već priprema na borbu koja je nužna želi li je zadržati pokraj sebe. »Tražit će nas«, šapne ona. »Mislit će da smo pokrenuli rat.« »Znam«, reče Lucas. »Ali nećemo ga pokrenuti. Održavat ćemo primirje, iako oni ne misle da mi to možemo.« »Ne moramo ponoviti iste greške koje su oni napravili«, reče Helena obrambenim tonom. »Toliko me ljuti što svi pretpostavljaju da bismo mi, čak i znajući što bi se nakon toga dogodilo, samo nastavili dalje i ponovili istu glupost.«

Lucas se nasmijao, ali u tom zvuku nije bilo užitka. »Kao da mi ni ne moramo živjeti svoje živote ili osjećati to što osjećamo, jer nam je netko već objasnio kako će sve završiti«, gorko reče. Mogla je osjetiti kako se napeo od ogorčenja, no neka nova i ozbiljna misao natjera ga da se umiri. »Jesi li stvarno spremna na to? Znaš li da to podrazumijeva da napustiš oca?« »Znam«, reče ona, znajući i predobro da će svog tatu time povrijediti daleko gore od svoje majke, ali znajući isto tako da bi učinila to za Lucasa – za njih oboje. »Shvatit ću te ako ne možeš ...« započne on, ali Helena ga prekine.

»Ako nam ne dopuste da budemo zajedno, nemamo izbora. Moramopobjeći.« »Neće to trajati zauvijek«, reče on nastojeći utješiti i nju i sebe. »Samo dok ne shvatimo na koji način možemo drukčije riješiti taj problem. A mi ćemo to shvatiti. Mora postojati način.« »Nešto mi pada na pamet«, reče Helena, i dalje nepomična. Napeto je gledala Lucasa.

»Mislim da znam kamo smjeraš i mislim da to ne želim čuti«, reče on nesigurno.

»Što ako više ne budem djevica?« brzo izgovori Helena, samo da svrši s tim. »Neću te dijeliti ni s kim, Helena«, smjesta odgovori. »K tome, ne bi upalilo.«

»Ozbiljno mislim, trebali bismo o tome barem razmisliti«, ustrajala je ona,meškoljeći se u njegovim rukama sve dok mu stisak nije malo popustio, toliko da se mogla nagnuti unatrag i bolje ga pogledati. »Reci mi istinu. Bi me prestao željetikad bih najprije bila s nekim drugim?« »Naravno da ne bih«, reče on nježno se smješkajući. »I nije točno da ja tebe samo želim, Helena. Ja tebe volim. A to je velika razlika.« »Dobro, pogledaj. Mrzim o tome čak i razmišljati, ali to mogu napraviti«, molećivo reče Helena dok je Lucas oštro odmahivao glavom. »I ja tebe volim i učinit ću sve što treba ako je to način da budemo zajedno. Što? Zašto odmahuješ glavom? Nisi ti jedini kojeg se tu pita, znaš.« »Takvi trikovi jednostavno ne pale. Možda i bi da želiš nešto posve fizičko. Je li to sve što želiš od mene? Seks?« zezao ju je. »Naravno da ne, pa znaš to!« reče Helena frustrirano i gurne ga od sebe. »Upravo sam ti rekla da te volim!« »I zato to neće upaliti«, reče on. Uzme je za ruke i opet privuče k sebi. »Kad bismo ti i ja bili zajedno na način na koji želimo ili barem na koji ja želim ...« započne on nesigurno. »A što ti točno želiš?« brzo ga prekine Helena. »Ja želim sve. Sve o čemu smo pričali. Želim da idemo zajedno u školu, naučimo desetke jezika, da živimo posvuda na svijetu. Najviše od svega želim da budemo zajedno.« »I ja isto!« uzbuđeno reče Helena kao da je pronašla izlaz. »I mi sve to možemo, a da se uopće nikad ne vjenčamo!« »Dijelit ćemo sve«, reče on odmahujući glavom kao da ga Helena nije razumjela. »I zbog toga, u očima bogova mi ćemo biti vjenčani, bez obzira na to tko uzeo tvoje djevičanstvo. Ja želim čitav život s tobom i zbog toga što to želim, ti ćeš biti moja žena. Ne mogu se čak ni pretvarati da bi me zadovoljilo nešto manje.« »Želiš reći da će nas bogovi gledati kao vjenčani par zbog naše predanosti, a ne zbog bijele haljine ili prstena?« upita Helena, iako je znala odgovor. »Upravo tako«, reče on. Nato se naglo nasmije. »Iako, bilo bi nam dosta teško biti zajedno ako ja budem u zatvoru.« »O čemu govoriš?« upita Helena, najednom uznemirena. »Zašto bi išao u

zatvor?« »Zbog ubojstva onog tipa koji ti je uzeo djevičanstvo«, odgovori on. »Tebi ću oprostiti. Ali njemu? Mrtav čovjek.« Helena žmirne prema Lucasu kao da mu nije povjerovala, no mudro odluči ne dovoditi u pitanje njegovu iskrenost. »I onda, koji je plan?« Ona uzdahne, ponovno se naslanjajući na njega. »Ne možemo biti zajedno, a definitivno ne možemo biti ni odvojen.« »Držat ćemo se zajedno i igrati po pravilima sve dok ih ne budemo u stanju promijeniti. Naći ćemo način da to funkcionira. Obećajem ti.« »Nije li to hibris?« upita ga ona, podižući oči k njemu. »To što mislimo da možemo nadmudriti Suđenice?«

»Više me nije briga što je. Moram imati nadu«, odgovorio joj je prije no štosi je dopustio da je poljubi.

Helena se prepusti njegovu zagrljaju, a ovaj put je doista i mogla uživati unjegovim usnama bez šoka koji je pratio neočekivanost prvog poljupca. Ovaj put je mogla doista obratiti pažnju na njega, osjećati kako joj on odgovara. Daleko brže nego što je željela, Lucas je ustuknuo, stisnuo oči kao da ga bole i nježno maknuo njezine ruke sa sebe. »Moraš prestati«, reče tjerajući sam sebe da se nasmije, iako je uspio proizvesti tek drhtav, bljedunjavi smijeh. »Oprosti. Još ni ne znam što radim«, reče Helena kroz drhtave usnice.

»Skoro si me prevarila«, promrmlja dokje uzimao obje njene ruke u svoje iustajao, podižući i nju na noge. »Mislim da bi nam trebalo malo hladnog zraka.« »Kamo ćemo? U Veneciju?« upita Helena s nestašnim smiješkom. »Svakako. Jer to je baš ono što tebi i meni treba – još romantičniji ugodaj«, odgovori joj sarkastično. »Sori, Iskrice, ali vodim te kući tvojem ocu prije nego što započnem rat.« Prevrnuo se u zrak i okrenuo lice prema njoj, držeći ruku ispruženu kao da su u nekom starom filmu i on je moli za ples. Ona uzdahne od ljepotesamog pogleda na njega, pa mu se sa smiješkom pridruži, uzimajući njegovu ruku i vrteći se preko zaigranih kovitlaca koje je za nju stvarao u zraku. Nekoliko trenutaka kasnije već su sletjeli u Helenino dvorište i polako šetali prema ulaznim vratima, s rukom u ruci. Kad je Helena trebala ući u kuću, Lucas je zaustavi.

»Ti si stvarno mislila da ja ne znam, zar ne?« upita je u nevjerici. »Sretan tirodendan.« »Totalno sam zaboravila!« vikne Helena smeteno se smijući. »Ja nisam«, reče on ljubeći je. Pogledao je gore, prema osvijetljenim prozorima kuće i oboje su nakratko poslušali hitno izvješće o vremenu koje je treštalo na televiziji. »Tata te čeka. Bolje da uđeš.« »Aha. Kate mi je napravila tortu«, reče Helena. Napravi pokajničku grimasu,

osjećajući se zaista loše zbog načina na koji se ponašala prema svojoj obitelji u zadnje vrijeme. »Sutra, prva stvar ujutro, dolazim po tebe«, obeća Lucas i usnama joj lako dodirne usne. »A onda ćemo otići k meni i reći mojoj obitelji. Zajedno.« »Dobro. Još uvijek moramo obraniti svoj slučaj«, reče Helena. Posve priljubljeni jedno uz drugo, ljubili su se još nekoliko prekratkih trenutaka, kradući vrijeme koje im oluja nije htjela prepustiti. Konačno, Lucas se odmakne. Pogledavajući sumnjičavo prema svakoj sjeni oko kuće, reče joj neka požuri unutra. Vani je bio mrak i on je nije želio ostaviti bez zaštite ni na trenutak. Helenautrči u kuću i zatvori za sobom vrata, provirujući kroz prozor točno na vrijeme da vidi Lucasa kako odlijeće. Glasno je zazvala tatu dok je ulazila u dnevni boravak. »Jerry nije ovdje, Helena«, reče ženski glas iza njezinih leđa. Helena se smjesta okrene, već prizivajući svoj grom, ali žena je čvrsto primi za ručne zglobove i odmahne glavom. »Na meni ti to neće djelovati«, reče. Elektricitet zaigra preko njezina besprijekornog lica, od čega njezina duga, plava kosa sva zapucketa i postane još raskošnija, a svijetleće električne aureolice zatitraju oko zjenica ženinih toplih smeđih očiju. »Bože moj«, reče Helena zureći u srcoliki medaljon koji je precizno padao na udubljenje u korijenu vrata njezine napadačice. Žena brzim pokretom ruke strgne Heleninu identičnu ogrlicu, a drugom joj zabode iglu u vrat. Helena osjeti kako joj mišići postaju mekan i odbijaju slušati komande. Svijet počne nestajati u blijedosivoj omaglici i, iako se trudila gledati, njezine su oči mogle samo pratiti svijetleće pjegice koje su stalno iznova promicale iza njezinih zatvorenih kapaka. Takvom je brzinom gubila svijest da joj je bilo jasnokako joj je žena dala neku jaku drogu, možda i smrtonosnu. Zadnje što je Helenaosjetila bilo je kako napadačica nježno podupire njezino tijelo koje je padalo na pod. Helena nije mogla gledati, nije se mogla micati, ali još jedan mali trenutakmogla je čuti. »Moja prelijepa djevojčice«, šapnula je žena, a nakon toga Helena više nije osjećala ništa, čak ni noćne more. Lucas je bio na pola puta prema kući kad ga je vjetar pokušao oboriti na zemlju, a nebo počelo bljeskati prvim olujnim munjama. Odmah je sletio i ostatak puta je radije pješačio nego da riskira udar groma ili pad. Pitao se bi li Helena mogla letjeti kroz gromove i munje i bi li ih mogla tako kontrolirati da i onuzmogne letjeti s njom po oluji, ako se ikad nađu u takvoj situaciji. To bi baš bilo divno, razmišljao je dok je koračao kroz garažu prema kuhinji, letjeti tako kroz

oblake osvijetljene munjama. Stao je čim je otvorio vrata, osjećajući da nešto nije u redu.

»Jesi li doveo Helenu sa sobom?« nervozno upita Kasandra dok je stajao udovratku. »Mogla bih se zakleti da sam vas danas vidjela zajedno.« Lucas se osvrne po sobi i ugleda terryja i Kate, obećanu tortu nakićenu neupaljenim svijećicama i Claire koja je širom otvorenih očiju sjedila pokraj Jazona. »Baš sam je ostavio kod kuće kako bi bila s vas dvoje«, reče gestikulirajući prema Jerryju i Kate. Panika mu sijevne niz noge tako da su mu gotovo klecnulakoljena. Lucas istrči kroz kuhinjska vrata, projuri pokraj automobila u garaži i izvali vanjska vrata sa šarki dok je skakao u nebo koje je izgledalo kao da doživljavainfarkt. Skokom u zrak od šest metara Jazon ga uspije ščepati i povući dolje, zakucavajući Lucasovo bestežinsko tijelo na zemlju. »Sori, brate, ali oluja je prejaka. Večeras se vozimo«, reče Jazon. »Netko je bio u kući, netko ju je čekao!« vikao je Lucas poprimajući gravitacijsko stanje i zbacujući sa sebe Jazona.

»Pa znamo, idiote! Danas popodne, dokje tvoj mobitel bio ugašen, Kasi jevidjela da se Kreont vratio na otok«, reče Jazon, i dalje čvrsto držeći Lucasa za svaki slučaj, ako ovaj opet promijeni stanje i poleti. »Ali Kreont nije u njezinoj kući!« »Pa tko je onda?« upita Lucas, naočigled se smirujući. I on i Jazon ustanu i pričekaju da Hektor izveze svoj terenac.

»Kasandra je pomalo primala neke slike cijeli dan, ali nije ih moglarazumjeti. Jedna od njih bila je slika žene koja prati Kreonta dok se on vraća na otok. Stalno je ovako zaticala kosu iza uha svojim ružičastim prstićem«, pokaže Jazon. Terenac stane kraj njih i Lucas i Jazon uskoče unutra. Unutra se malo opuste dokje terenac jurio u strahoviti vjetar i kišu. »Kasi kaže da je onda vidjela, kao u nizu bljeskova, različite žene, stalno joj se to vraćalo«, nastavi Jazon. »Nije joj bilo jasno zašto ima vizije žena koje ne prepoznaje i koje, kako joj se činilo, nisu imale ništa jedna s drugom. Trebalo joj je malo vremena, a onda je uočila da sve one na potpuno isti način stavljaju kosu iza uha, kao da imaju isti neurotični tik. Zbog toga je Kas shvatila da su sve one jednate ista osoba, a najupornije joj se vraćala vizija žene koja sjedi i čeka Helenu u njezinoj kući, s držanjem kao da je živjela ondje.« »Ta žena je ušla u kuću uz pomoć vlastitog ključa i upalila je TV kao da je to učinila već milijun puta, tako da Kas isprva nije ni mislila da je posrijedi neka opasnost. Vjerojatno neka rođakinja koju Helena dosad nije spomenula, kužiš?« Hektor ga prekine. »Ali tek koju sekundu prije nego što si ti ušao na vrata,

Kasandra je konačno sve povezala i shvatila da čitav dan prima vizije Helenine napadačice. Pokušali smo te nazvati ...« »Ali sam isključio mobitel«, završi Lucas umjesto njega, dodajući masnu psovku na kraju. »Kako je izgledala žena koja je čekala Helenu?« žurno upita Lucas, pokušavajući stvoriti mentalnu sliku prijetnje. »Je li to ona brineta? Ili starija žena koja je napala Kate?«

»Nijedno od toga. Kasandra kaže da je bila nevjerojatno lijepa. Kao Helena«,odgovori Jazon.

»Ne samo lijepa kao Helena – krivo prepričavaš, blesane«, upadne mu u riječ Hektor. Probijao se kroz gužvu na cesti poput luđaka, jureći kroz crvena svjetla na semaforu i pretičući druge automobile s nepropisne strane. »Kasi je rekla da je ta žena izgledala gotovo jednako kao Helena. Ali ma tko to bio, Kas jesigurna kako žena nije na Kreontovoj strani. On nije ni znao da ga ona prati, što jemožda dobro za nas, a možda i nije.« »Zašto, kvragu, nitko nije pazio na kuću?« frustrirano vikne Lucas, previše uzrujan da bi mogao razmisliti o značenju Kasandrinih vizija. »Za to sam ja kriv«, reče Hektor te nastavi prije nego što se njegov mlađi brat stigao umiješati. »Šuti, Jaz, ja sam joj dopustio da ode sama nakon treninga.Odluka je bila na meni, i ja sam je donio, iako je sve u meni govorilo da jepogrešna.«

Lucas bi najradije udario Hektora zbog toga što na sebe preuzimaodgovornost iako je dobro znao tko je za sve kriv. On je trebao provjeriti svojmobitel, on je trebao provjeriti kuću, on je trebao obratiti više pažnje na Heleninu sigurnost, a manje na njezine meke ruke i toplu kožu. Prešao je rukama preko lica inatjerao se da nekoliko puta duboko udahne i izdahne. Morao je pričekati da ih Hektor doveze, a onda se fokusirati i biti spreman na ono što će tamo zateći. Ako namjerava biti koristan u bilo kojem smislu, onda mora zašutjeti i smiriti se. Kad sustigli do Helenine kuće, televizor i svjetla bili su pogašeni, a ulazna vrata zaključana. Lucas odleti do prozora Helenine sobe, za koji je znao da ga nikad ne zaključava. Ušao je kroz prozor i spustio se niz stubište kako bi otvorio vrata dečkima. Iz kuće ništa nije manjkalo i sve je bilo na svom mjestu. Izgledalo je kao da se Helena uopće nije ni pokušala boriti. »Sigurno je poznavala ženu i namjerno otišla s njom«, reče Hektor podižući ruke. »To je jedino moguće objašnjenje zašto nigdje nema tragova taljenja.«

»Osim ako osoba koja ju je napala nije toliko dobra«, doda Jazon. »O čemu ti pričaš?« reče Hektor podrugljivo. »Helena je sad, zbog svojih gromova, pravo punokrvno čudovište. Baš me briga tko je ta njezina zla blizanka, ali nitko ne može biti toliko dobar.«

»Blizanka«, ponovi Lucas zamišljeno. »Moglo bi biti tako jednostavno. Onaima iste gromove, istu snagu i mnogo više iskustva.« Braća su ga gledala dok se spuštao na pod i klečeći na koljenima pipao rukama oko sebe. Posegnuo je ispod jednog kraja stola i podigao tanku igluinjekcije. »Ovo isključuje mogućnost da je Helena otišla svojevoljno. Tko god da je to bio, ovamo je došao pripremljen. I morao je znati za cestus i kako djeluje ili ne binikad uspio ubosti Helenu iglom«, reče Lucas, kojem je glas tek malo zastao dokje spominjao njezino ime.

Dodao je iglu Jazonu i ponovno se spustio na pod da baci još jedan pogled,ako je slučajno nešto propustio. Kad je bio gotov, ustao je i pogledao kroz svoje rođake, umjesto u njih, i dalje razmišljajući. Potom je otišao do prozora pokraj vrata i pogledao van u oluju koja je bjesnila. Lucas je zurio u plitku blatnu bujicukoja se niz Helenin kolni prilaz slijevala na cestu i znao je da je bilo kakav trag, kojije možda Helena mogla ostaviti za sobom, odavno iščezao.

»Je li bilo još nešto u Kasandrinim vizijama?« upita Lucas pun nade. »Zadnje što je rekla jest da će Helena biti na sigurnom i sutra ujutro«, odgovori Jazon odmahujući sumnjičavo glavom. »Kasandra je imala kratkotrajnu viziju Helene kako stoji na prozoru koji je izgledao kao prozor nekakvog hotela uNantucketu, ali nije mogla ništa reći sa sigurnošću.« »Možda je Kas u međuvremenu još nešto vidjela«, reče Hektor najoptimističnije što je mogao. Rasklopio je svoj mobitel i pokušao nazvati, ali na ekranu je pisalo da nema signala. »Provjerite svoje mobitele«, reče bratu i bratiću. Nijedan od njih nije imao signala.

Lucas ode u Heleninu kuhinju kako bi provjerio radi li fiksni telefon, ali linijaje bila u kvaru. U trenutku kad se pridružio svojim rođacima u predvorju, u kući je nestalo struje. Jazon ode do prozora pogledati imaju li struje u susjednim kućama. »Čitav kvart je ostao bez struje«, reče. »A čini se da nam stiže i golema oluja. Mislim da smo na neko vrijeme prisiljen ostati ovdje.« »Vas dvojica ostanite tu za slučaj da se Helena nekako oslobodi i uspije vratiti kući«, reče Lucas hvatajući se za kvaku na izlaznim vratima. »Kamo si ti, dovraga, pošao?« ljutito mu reče Hektor, grabeći Lucasa za rame u namjeri da ga okrene i zaustavi.

»Ne pokušavaj«, tihim ga glasom upozori Lucas. Zurili su jedan u drugogakraće vrijeme, sve dok Hektor konačno nije popustio i maknuo ruku s Lucasova ramena.

»Ni ne pomišljaj letjeti po ovom vremenu«, upozori ga. »Mrtav joj nimalo nevrijediš.«

Lucas bez riječi izađe u mrak i oluju. Bio je fustriran što ne može letjeti i pokušavao je smisliti odakle uopće početi. Da se može vinuti u zrak, već bi nešto mogao pregledati iz visine, sabrati se i potražiti ima li na vidiku išta sumnjivo, alioluja ga je natjerala da se drži zemlje. Najednom mu sine. Da je slučajno on naumio drogirati djevojku koju svi na otoku poznaju iz viđenja, svakako bi je htio maknuti s otoka što prije, a ako Lucas zbog nevremena ne može letjeti, to znači da je i kompletan zračni promet već morao biti obustavljen. Jedini način da napadačica odvede Helenu s otoka bio je brodom, iako bi i to bilo doista rizično. Zapravo, isploviti po ovakvom vremenu bilo bi ravno samoubojstvu. Otrčao je na dok gdje je doznao da je posljednji trajekt otišao još prije sat vremena i da je obalna straža u međuvremenu obustavila sav promet iz marine, te da je zračni promet takoder prekinut dok ne prestane oluja. New England će ove noći biti na teškom udaru sjeveroistočnjaka, a nemoguće vrijeme potrajat će sve do sutra. Lucas se malo opustio kad je to čuo. On je Helenu ostavio pred kućom prije manje od sat vremena, nakon što je zadnji trajekt krenuo s otoka, tako da jebila velika šansa da je ona još ovdje. Nadao se da doista i jest u nekom hotelu,relativno sigurna. Potrošio je još nekoliko sati ulazeći u svaki motel i prenoćište u blizini trajektnog pristaništa, ispitujući recepcionare jesu li se dvije žene tijekom večeri možda prijavile za noćenje. Iako su mnogi turisti zbog nevremena zaglavili na otoku i napunili hotele, nažalost nitko nije odgovarao Heleninu opisu. Lucas jeznao da je uzalud traži. Nijedan Scion nije toliko glup da ušeta u hotel sonesviještenom djevojkom preko ramena i zatraži sobu. Osoba koja je otelaHelenu vjerojatno je provalila u neku kuću ili je možda podmitila nekog recepcionara, ali bilo kako bilo, Lucasu je bilo jasno da se otmičarka s Helenom neće nigdje pokazati. Bilo mu je jasno da upravo lovi vlastiti rep, ali nije si mogao pomoći. Nije mogao odustati. Vratio se svojoj kući, provjerio što je Kasandra vidjela u vizijama dok njega nije bilo i opet odjurio u oluju, prije no što je njegovotac uopće stigao protestirati. Vjetar je bio toliko jak da je čupao drveće i otkidao drvene rolete i komade krovova s kuća u Nantucketu. Čak se i Lucas, snažan kakav već jest, morao prebaciti u svoje supermasivno stanje kako ga ne bi odnio vjetar dok su oko njegazviždali i po cesti se prevrtali komadi nečijih kuća. Njegovo nezaklonjeno lice već je bilo išibano kojekakvim komadićima što su letjeli zrakom, a kiša mu je upadala u oči. Čitave noći lunjao je oko svakog hotela, motela i prenoćišta kojeg se mogao sjetiti, skenirajući prozore svojim pogledom koji vidi i pri najslabijem osvjetljenju, u nadi da će barem letimice ugledati Helenu. Znao je da mu se neće posrećiti. Kasandra mu je rekla kako će Helena stajati

na hotelskom prozoru sutradan ujutro, ali svejedno se nije mogao natjerati da jeprestane tražiti. Nije mogao prestati jer ako je nekim čudom zaista pronađe, ako je spasi iz tog hotela i vrati njezinoj obitelji, tada će dokazati Kasandri da nije bila u pravu. Sve što mu je trebalo bilo je da jedan jedini put pobijedi Suđenice i tad bi znao da je gospodar samoga sebe – a ne samo ponovno ispisana priča koja se svako toliko ponavlja na zabavu svemira – da je njegov život još neispisana ploča i da on ima pravo i mogućnost ispuniti je budućnošću kakvu si sam odredi. Kad bi samo uspio noćas pronaći Helenu i dovesti je kući, znao bi da će jednoga dana njih dvoje uspjeti nadvladati sudbinu i da će moći biti zajedno. Hodao je čitavu noć.

Helena je osjećala kako joj bubnja u glavi. U ustima joj je bio zrnat i gorak okus, kao da je prožvakala aspirin a nije isprala usta. Oči su joj bile natečene i podbuhle, a obrazi i čelo vlažni i vrući, ali nije se osjećala onako dehidrirano kako se obično osjećala nakon što posjeti suhu zemlju. Ovo je bilo drukčije. Najednom se sjeti da ju je drogirala ona žena. Žena koja je izgledala točno kao ona, samo starije. »Uzmi gutljaj«, reče glas i Helena na usnama osjeti vrh plastične slamke. Otvori oči i opet ugleda tu ženu kako se naginje nad nju držeći čašu vode.

»Tko si ti?« upita Helena napuklim glasom. S mukom odmakne usta odsumnjive čaše s vodom i osjeti da su joj ruke sapete remenjem. Bila je zavezana za krevet. I dalje nevjerojatno slaba od droge koja joj je sinoć ubrizgana, Helena je bila svjesna da će proteći još neko vrijeme prije no što uspije prikupiti dovoljno snage da se oslobodi. Frenetično pogleda oko sebe. Bila je u hotelskoj sobi obasjanoj svijećama. Još je bila noć i mogla je čuti vjetar i kišu kako udara o prozore iza navučenih zavjesa.

»Pogledaj me, Helena. Što misliš, tko sam?« upita je žena tako uvjerljivo daje Helena trenutno prestala paničariti. »Vidi ovo. Znam da ćeš tražiti dokaz. Ja bih ga tražila.«

Žena izvadi kuvertu punu fotografija. Na njima je bila ona, mlada oddvadeset godina. Na jednoj slici u naručju drži majušnu bebu. Na drugoj sjedi i razgovara s mladom gospođom Aoki dok se dvije bebice, jedna plavokosa, druga crnka, zajedno igraju na podu. Na drugoj slici ljubi Jerryja, a on drži ruku na njezinunabreklom trudničkom trbuhu. »Beth«, šapne Helena prelazeći pogledom preko fotografija koje je pola djetinjstva uporno tražila po kući.

»Moje pravo ime je Dafne. Dafne Atreus. Pretpostavljam da bi bilo previšetražiti od tebe da me zoveš 'mama', ha?« reče Dafne s kiselim osmijehom.

Helena glavom pokaže na svoje svezane ručne zglobove. »Ispravno pretpostavljaš«, odgovori osjećajući kako joj se ljutnja uspinje tijelom. »Bi li mi rekla zašto si me onesvijestila i zavezala?«

»Zato što nemamo vremena, a da sam na tvojem mjestu, samu bih sebemrzila toliko jako da si ne bih dopustila ni jednu sekundu objašnjenja«, odgovoriDafne gledajući Helenu s toplinom i ljubavlju u očima. »Osim kad bih se najprije onesvijestila i zavezala.« Helena ju je gledala, bijesna i još ošamućena od droge. »Što hoćeš od mene?« Dafnino lice i tijelo se počnu mijenjati, ne samo po raspoloženju, nego po obliku. U jednom trenutku Helena je gledala u stariju verziju same sebe, a udrugom u neuglednu ženu u šezdesetim godinama, sa sivo-bijelom kosom. Prijenego što je Helena stigla i udahnuti, neugledna žena nestane i pretvori se ubrinetu u kasnim tridesetima. Potom i ta žena nestane i Helena je opet gledala usvoju majku. U jednoj ruci je držala Heleninu ogrlicu sa srcolikim medaljonom, adrugom rukom je dotaknula identičnu ogrlicu pod svojim grlom. »Puno je stvari koje ti moram reći o tome tko si i odakle dolaziš. Puno stvari koje će te povrijediti«, reče Dafne na izravan, gotovo brutalan način. »Ali nemam izbora. Kreont je već na otoku i dolazi po tebe.«

ŠESNAEST

Oko šest ujutro Lucas je napokon prihvatio činjenicu da mu ponestaje vremena. Sunce je izašlo. Sad je već taj sljedeći dan i Helena vjerojatno stoji na prozoru nekog hotela kako bi se ispunilo Kasandrino proročanstvo. Znao je da bi mu najpametnije bilo da sad konačno odustane, ode kući i pričeka da njegova sestrica doživi još neku viziju, iako mu je i dalje to bilo preteško priznati. Nije pobijediosudbinu. Ponovno. Lucas je vidio da je Prasac i dalje parkiran pred njegovom kućom i morao se neprimijećen ušuljati unutra. Izgleda da su Jerry, Kate i Claire morali ovdje provesti noć jer nisu mogli van zbog oluje, a to je značilo da Jerry i Kate još i ne znaju da je Helena nestala. Koliko oni znaju, Helena je kod kuće, na sigurnom, okružena trojicom Delosovih momaka koji su s njom zaglavili na drugoj strani otoka. Lucas jeznao da se ta laž neće moći još dugo održati, ali odlučio je nekome drugom prepustiti da smisli priču za Jerryja. Nije mogao kontrolirati svoje emocije kad je riječ o Heleni, ne toliko da bi ikoga uvjerio kako je ona i dalje na sigurnom, a kamoli da bi u to uvjerio njezina oca. Lucas je uzletio i kroz prozor ušao u svoju sobu, te još čitav sat hodao gore-dolje. Bio je mutno svjestan činjenice da bi trebao jesti ili odmoriti se ili barem odjenuti suhu odjeću, ali u njegovoj glavi nije bilo mjesta ni za kakvu misao osim o Heleni. Da je ozlijeđena, Kasandra bi to znala, zar ne? Gosti su se probudili i sišli u prizemlje. Lucas je čuo kako Clairein mobitel vibrira signalizirajući da je primila poruku i tako je znao da su telefonske veze opet uspostavljene. Slušao je iz svoje sobe kako Jerry i Kate pokušavaju nazvati Helenu.Budući da se nije javljala ni na svoj mobitel niti na kućni telefon Hamiltonovih, zabrinuli su se i odlučili krenuti prema kući kako bi vidjeli je li tamo. Ceste su bile u kaosu i, iako je znao da će ih to usporiti, Lucas je takoder znao da ima najviše još nekoliko sati da pronađe Helenu prije nego što njezin otac shvati da je nestala i pozove policiju. Čim su Jerry i Kate otišli, Lucas je izašao iz sobe i na stepenicama sreo Hektora i Jazona. Sva trojica su se skrivala u svojim sobama i istovremeno su

izašli van. »Buraz, daj bar obuci čistu majicu!« prekori Hektor Lucasa čim ga je ugledao. »Pusti me na miru«, promrmlja Lucas odmahujući glavom i pokušavajući proći pokraj svojih bratića, ali Jazon stane pred njega. »Zar misliš da se tvoja mama već ne brine dovoljno? Idi i sredi se prije nego što sideš dolje«, tiho mu reče Jazon. Uvaljivao mu je osjećaj krivnje, jasno i jednostavno, ali ipak je bio u pravu. Lucas kimne i svuče majicu preko glave dokje hodao prema kupaonici. Otuširao se, odjenuo te potom spu stio u kuhinju kako bi se pridružio ostatku obitelji. Svejednosu ga svi blijedo gledali kad je ušao, a lice njegove majke izgledalo je kao da vididuha. Lucas pogleda svoje ruke i primijeti da je nesvjesno razbijao zrake svjetla.Bio je sav zamućen. Njegova mama se uvijek uznemiri kada ga vidi takvog jer po tome zna koliko je on uznemiren. Uloži svjestan napor da dopusti svjetlu neka radišto hoće te sjedne u kut, očiju prikovanih za Kasandru. Tada začuje nekakvo rječkanje i shvati da je Claire još tu. »Što ti još radiš ovdje?« reče Jazon očajnim glasom. »Zašto nisi otišla s njima?« »Ne idem nikamo dok ne pronađemo Lennie«, frkne Claire prema njemu. »Mi?« promuca Jazon, ali Claire zapovjednički podigne ruku i iščeprka svoj mobitel iz zadnjeg džepa. »Dečki?« reče Claire gledajući u broj na zaslonu svog telefona. »Helena zove.« »Daj da ja pričam s njom«, reče Lucas skačući iz stolice s rukom ispruženom kako bi joj uzeo mobitel.

»Zove mene, a ne tebe«, blago odvrati Claire. Odgovorila je na poziv postavljajući Heleni više pitanja odjednom. Potom je Claire kratko šutjela. Uključila je zvučnik na mobitelu. »Okej, Len, sada te svi možemo čuti. Što je bilo?« upita Claire, pogledom kružeći po svima u prostoriji i namjerno izbjegavajući pogledati Lucasa u oči.

»Ja sam sa svojom majkom, Dafne, i samo s mojom majkom. Nije nas ni našto prisilio nitko drugi, ni pojedinac, ni obitelj, niti kuća«, objavi Helenin glas koji je prostorijom odzvanjao tako jasno i mirno kao da je posrijedi radijska snimka.»Moja majka i ja pripremamo se zajedno napustiti otok i tražimo od vas da naspustite da odemo u miru. Ja nisam ni u kakvoj fizičkoj opasnosti. Znate da je sve što vam govorim istina, jer vaši Lažoznalci to mogu prepoznati u mom glasu.Zbogom. Svi ćete mi nedostajati.« Linija utihne. Lucas je buljio u mobitel na kojem je Claire sad isključila

zvučnik, prislonila slušalicu na uho i nekoliko puta ponovila Helenino ime. »To nije bila ona«, inzistirao je Lucas, oštro odmahujući glavom. Osjećao je kako je nešto veoma pogrešno, kao da je laž visjela u zraku. Helena ga ne biostavila. Nikad. »Nikad me ne bi tako nazvala, Lažoznalcem.« »Lucas, to je bila ona«, inzistirala je Claire, konačno dižući svoj tužni pogled prema njegovim očima. »Znam da je zvučala stvarno čudno, ali to je bila ona. Znaš to i sam.«

»Je li lagala?« upita Kastor Lucasa.»Ne«, promuklo odvrati Lucas, kao da ni njegov glas ne može posve

povjerovati u nešto što ostatak njegova bića osjeća kao toliko pogrešno. »Nijeizrekla nikakvu laž.« »Znači, Dafne je živa«, dahne Pelej. Oči su mu bile širom otvorene i prazne od šoka. »Mi još ne znamo je li ta Dafne zapravo Dafne Atreus«, reče Kastor priječeći put svom bratu koji je krenuo prema izlazu iz prostorije. »Dosta, Kastore. Prestani s tim«, reče Pelej, glasa otežalog od ozbiljnosti. »Pa pomislio sam da je Helena ta kuja Atreus čim sam je prvi put vidio!«

»Hektor je pljunuti Ajant, a Lucas izgleda isto kao jedan od Posejdonovihsinova iz Kuće Atene!« vikne Kastor gubeći strpljenje. »To kako izgledamo najčešće ovisi o našoj sudbini, a ne o kući iz koje potječemo. Ti to znaš jednako dobro kao i svi ostali! Helenina majka može biti bilo koja od pet različitih Dafne za koje smo čuli da su ubijene u onom pokolju prije više od devetnaest godina.« »Ti bi učinio baš sve da održiš mir, je li tako? Čak bi i tu ženu pustio da se izvuče«, reče Pelej, gurajući se da prode kraj Kastora i grubo zbacujući sa svog ramena Hektorovu ruku koja ga je zadržavala. Lucas automatski zakorači naprijed kako bi podržao bratića. Hektor bi svog oca lako nadvladao kad bi baš morao, ali Lucas nikako nije želio da se potuku.Tučnjava bi samo oduzela dragocjeno vrijeme, a on je morao pronaći Helenu, morao ju je vidjeti. Njih dvoje se nisu trebali razdvajati, i Lucas se nije mogaootresti snažnog osjećaja da se s njom dogada nešto jako loše. »Kamo si krenuo, tata?« oprezno upita Hektor, povlačeći se unatrag kako ga ne bi još više provocirao. »Idem pronaći ženu koja mi je ubila brata«, protisne Pelej kroz stisnute zube i jurne kroz vrata. »Ne ideš ti nikamo«, reče Kasandra.

Svi u prostoriji zaledili su se od zvuka njezina glasa. Šuplje je odzvanjao, kaoda više osoba govori iste riječi u isti mah. Glasovi iz nje zvučali su staro, i mlado, i sve izmedu toga, i svi su govorili u suglasju. Lucas je vidio kako se Claire

instinktivno, u strahu, povukla prema Jazonu. Iz Kasandrinih usta izbijalo je svjetlo,a kosa oko njene glave uvijala se na sve strane poput klupka zmija.

»Lucas, sin Sunca, jedini je koji može vidjeti lice koje traži«, nastavi Kasandraproricati. »On će naći kćeri Zeusove, obožavane od Afrodite, i dati im zaklon u kraljevskoj Kući Tebe. Aj! Oprez! Izdaja ...« Glasovi se prekinu. Svjetlo je napusti i Kasandra se počne tresti. Izgledala je prestravljeno, ali čak joj se ni Lucas nije želio približiti. »Jesi li dobro?« upita je tiho Lucas prekidajući neprirodnu tišinu i ne mičući se sa svog mjesta na drugoj strani sobe. Ona kimne i dlanovima protrlja ramena i nadlaktice, čineći se odjednom mnogo manjom no što je bila. »Morat ćeš povesti sa sobom Hektora i blizance«, upozori ga. »Mislim da će biti borbe.« »Idem i ja«, reče Kastor, ali Kasandra odmahne glavom. »Ako Dafne vidi tebe ili Peleja, pobjeći će«, reče sliježući ramenima kao da se ispričava. »Znači, naša će se djeca sama ići suočiti s njom? Ne. Dafne je previše opasna. Ne smijemo ih pustiti ni blizu nje«, prigovora Pelej dokje njegov bijesuzmicao pred strahom. »Ona je zavela Ajanta i ubila ga!«

»Mi to ne možemo znati!« drekne Kastor frustrirano. Na trenutak je izgledalo kao da će Kastor odalamiti svog brata, ali Hektor se brzo ubaci izmedu njih dvojice. Lucas gotovo zavapi od očaja, pitajući se kako su Scioni uopće opstali do sada. Stalno su bili spremni baciti se jedan na drugoga, a sve ovo svađanje neće ih dovesti nimalo bliže Heleni. »Svi se smirite! Striče. Oče«, reče Hektor, okrećući se od jednog prema drugome i umirujući ih. »Možemo se mi nositi s tim.« Začuo se suhi smijeh, gorak zvuk koji je privukao pažnju svih. Kad je pogledao iza sebe, Lucas je vidio kako Pandora pokriva dlanom usta i kako joj seoči pune suzama. Gledala je nježno u Hektora i govorila mu preko ruke koju je i dalje držala na ustima. »Ti zvučiš baš kao on, znaš«, reče s neobičnim smiješkom. »Kao Ajant. Kao da upravo počinje još jedan krug.« »Ne čeka mene nikakav krug, teta Dora. Bit će sa mnom sve u redu«, reče Hektor smiješeći se samouvjereno. »Svi skupa ćemo se lijepo vratiti ovamo za koji sat, zajedno s Helenom i Dafne, zdravi i čitavi.«

»Gdje se ona nalazi?« upita Lucas Kasandru s olakšanjem zbog toga štokreću u akciju. »Helena i njezina majka nalaze se negdje blizu trajekta, ali kreću se pa ne

mogu točno vidjeti gdje su«, odgovori ona. Lucas krene prema vratima, a njegovi rođaci za njim. »Čekajte! Idem s vama«, inzistirala je Claire gotovo trčeći kako bi držala korak sa superbrzim Scionima. »Lennie me treba.« »Ti stvarno nisi normalna, znaš to?« reče Jazon podrugljivo, ali Lucas je mogao razaznati divljenje ispod njegove hinjene ljutnje. »Ti ostaješ ovdje.«

»Ali ja znam razgovarati s njom! Mene će poslušati«, razumno odgovori Claire podižući ruke i hvatajući Jazona za prsa kako bi ga spriječila da prođe kraj nje. Pogledala je u Lucasa, moleći ga očima da je podrži, ali on to nije mogao. »Ne ideš ti nikamo, mala«, reče Hektor zaključujući raspravu. »Bude li borbe, ti ćeš biti prva na udara, a ja ne želim da netko od nas nastrada pokušavajući te zaštititi.« Značajno pogleda svog brata. »Ne brini se, Claire, dovest ću je ovamo«, uvjerljivo reče Lucas. Krene za svojim bratićima i uskoči u terenac. »Samo, molim te, ostani ovdje, na sigurnom.«

»Naravno«, odgovori Claire svojim najpokornijim tonom.Lucas nije morao biti Lažoznalac kako bi shvatio da mu laže.

Nadao se da neće napraviti nešto preglupo, ali trenutačno nije mogao istraživati što smjera. Helena se spremala napustiti otok. Lucas nije znao ima li i onneki tračak Kasandrina talenta, ali jednostavno je znao da, ako ga Helena sada ostavi - mogao bi je zauvijek izgubiti.

SEDAMNAEST

Kreont je stajao uza zid, s vanjske strane kompleksa, potpuno zaogrnut sjenama.Pričekao je dok njegovi rođaci nisu odjurili u crnom terencu, pa potrčao za njima. Lako je mogao držati korak s automobilom koji juri, a sve dok je omotan oblakomtame, mogao se pouzdati u to da će zbog turobnog vremena biti savršeno neprimjetljiv. Već stotinama godina nije se rodio Scion koji bi imao takvu moć nad svjetlom kao Kreont, a za oblačnoga dana ne bi ga mogao vidjeti čak ni drugi Apolonov sin. Kreont je tog jutra pratio Hektora i Jazona od Helenine kuće natrag do imanja. Nemajući ništa pametnije u planu, odlučio je da mu je najbolje prisluškivati svoje odmetnute rođake. Otac mu je ispričao kako cestus daje moć mijenjanja oblika i znao je kako nema drugog izbora nego čekati da se njegov plijen sam otkrije. Pretpostavio je da će kad-tad ona pokušati kontaktirati ove izdajnike, i bio je u pravu. Trebao ih je samo pratiti i nadati se da će ga njegovi rođaci na kraju dovesti do nje. Helena je gledala kroz prozor hotelske sobe, pogledom pretražujući pustu ulicu, ali nigdje nije vidjela Lucasa. Nadala se da će ga ugledati barem još taj jedan, posljednji put prije nego što ode, pa makar on pritom ne vidio nju. To čemu se nadala bilo je doista malo, no očito je i to malo bilo previše. Lucasa nije bilo, oluja se stišala i uskoro će ona i njezina majka biti na prvom trajektu koji bude odlazio s otoka. »Helena«, zazove je Dafne iza leđa. »Opet imaš vlastito lice. Moraš biti dosljedna ili će nas razotkriti.« Helena se okrene i usredotoči se na projiciranje lika zgodne brinete koji su ona i majka odlučile da će Helena nositi dok zajedno bježe s otoka. »Puno bolje«, reče Dafne zadovoljno kimajući glavom. »Još uvijek ne mogu vjerovati da nisi dosad i sama naletjela na tu moć.«

Helena nije imala što reći. Previše su je uznemirile i njezina novootkrivena moć i njezina novootkrivena majka da bi bila u stanju procijeniti je li upravo dobilakompliment ili uvredu. Otišla je do kupaonice kako bi promotrila strankinju uzrcalu. Pomoću cestusa mogla je poprimiti izgled bilo koje žene na svijetu, ali na raspolaganju je imala samo nekoliko sati da uvježba vještinu pretvorbe. Majka jojje obećala da će je uskoro naučiti kako može poprimiti bilo koju starosnu dob, kako promijeniti rasu i spol, ali iako je za sada odabrala zaista jednostavnu masku,ipak je bila neprepoznatljiva – barem sve dok ne zaboravi održavati tu iluziju.

»Svoju polovinu cestusa ne moraš održavati u obliku srca, znaš«, rekla joj jemajka stojeći joj za leđima i motreći je u zrcalu.

»Znam, znam. Barem to sam sama otkrila«, odgovori Helena stranimglasom. Helenina ogrlica zapravo je bila Afroditin pojas, onaj dio koji štiti i čini je neranjivom bilo kakvim oružjem. Dafnina polovica bila je ukrasni dio i premdasvojom kožom nije mogla zaustaviti nož ili bombu poput Helene, mogla je neštopotencijalno još strašnije. Dafne je bila neodoljiva svakome koga je odlučila šarmirati.

»Pa, meni je to drago. Ja sam svoju polovicu uvijek nosila u obliku srca inadala se da ćeš i ti tako nositi svoju«, sramežljivo prizna Dafne. »Pretpostavljam kako misliš da nemam pravo biti nostalgična u vezi s tobom. Ali ipak jesam.« Dafne prstima prijeđe preko svog privjeska na ogrlici i zausti još nešto, ali se predomisli i ode u drugu sobu kako bi po deseti put presložila prtljagu. Helena je jednimdijelom željela potrčati za majkom i reći joj kako se i ona čitav život nadala da će ih ta ogrlica nekako jednom povezati. Ali drugim dijelom željela je strgnuti tu stvar sasvoga vrata i baciti je ravno u majčino posuđeno lice. Helena još nije bila sigurna dokle seže Dafnina moć uvjeravanja. Dolazila je od cestusa, pa je bilo moguće da je Dafne neodoljiva samo u seksualnom smislu, ali Helena je bila bolno svjesna lakoće s kojom je pristala napustiti svoj dom i sve ljude koje voli. Otići će sa ženom koje se ni ne sjeća, na mjesto na kojem još nikad nije bila, a odluku da to učini donijela je u manje od sat vremena. Helena je u mislima ponovno prolazila kroz sve što je doznala, tražeći kakvu naznaku da su joj misli navođene ili upravljane majčinom voljom, ali kad sve zbroji i oduzme, bilo joj je jasno da joj ne mora mozakbiti ispran kako bi poželjela pobjeći odavde. Nakon svega što joj je Dafne ispričala, Helena se toliko gadila sama sebi da bi i ovako i onako najradije nekamo pobjegla. »Jesi li gladna?« upita Dafne. Na zvuk njezina glasa Helena odskoči od prozora i s osjećajem krivnje navuče zastore. Mada toga nije bila svjesna, opet je pogledom tražila Lucasa.

»Ne«, reče nesposobna podignuti pogled s tepiha. »Pa, svejedno moraš nešto pojesti, a trebamo isprobati i tvoje novo lice

prije nego što se ukrcamo na trajekt«, reče Dafne. »Idemo na doručak prije nego što se zaputimo preko tog prokletog oceana.«

Helena se poželjela usprotiviti – istaknuti kako je smiješno nakon tako malovježbe testirati njezinu sposobnost da održi nov oblik – ali Dafne je samo slegnularamenima i rekla da bi ipak bilo lakše testirati to sada na kopnu, nego na morunakon što isplove. Činilo se da je Helena od nje naslijedila svoj strah od oceana. Dafne ga je naprosto prezirala, a imajući na umu ono što joj je Hektor rekao, kako se ona boji mora zato što ga ne može kontrolirati, Helena je pretpostavila danjezina majka, baš zato što tako strastveno mrzi more, ima strahovito izraženupotrebu za kontrolom. Nakon što je ponovno provjerila da nijedna od njih ne nosiodjeću po kojoj bi ih se moglo prepoznati, Dafne izvuče Helenu na ulicu s obećanjem da će im biti »zabavno.« Oluja je samljela otpalo jesenje lišće u nekakvu crveno-smeđu pastu koja je sada prekrivala popločane ulice i začepljivala prepune žljebove. Kiša se smirivala i vjetar je jenjao, ali oblaci su i dalje imali boju razlivene maskare, a voda se uimproviziranim brzacima slijevala niz ulice i pločnike prema moru. Tu i tamo ležale su slomljene grane, razgranati dijelovi bili su im posve ogoljeni od lišća, a drveni dijelovi, svježe iščupani olujom, izgledali su kao svijetlo iverje koje strši na sve strane, poput rasutih čačkalica. Helena je u zraku osjećala miris biljnih sokova dokje to malo drveća što je postojalo na otoku krvarilo nakon izgubljene bitke s vjetrom. S uznemirujućom slikom mrtvih drvenih vojnika i divovskog drvenog konja u mislima, zadnje što je željela bilo je jesti. »Ništa neće biti otvoreno«, protestirala je Helena, ali znala je i sama da to nije istina. »I ja sam nekoć živjela ovdje, znaš. I ako sam nešto naučila ...« Dafne je s pouzdanjem grabila velikim koracima pokraj uokvirenih izloga nervoznihprodavača umjetnina i dalje niz ulicu, gdje se formirao red ispred gostionice Overeasy Café, »... jest to da ovim ljudima ništa nije draže od poštene oluje.« Tozaključi s prizvukom zadovoljstva u glasu.

I to je bila istina. Helenin sumještani iz Nantucketa ponosili su se svojomsposobnošću da prežive svako vrijeme koje im pošalje majka priroda. To je bila macho stvar, ali i prilika da se ljudi bolje povežu. Znali su se zajedno od srcanasmijati nevoljama koje im je katkad donosio jaki vjetar, led, snijeg ili kiša dok sutražili svaki svoju histeričnu mačku i vraćali vlastite ukrase za travnjak iz dnevnih soba svojih susjeda.

U kvartu i dalje nije bilo struje i ljudi su još metlama skupljali rasuto staklo

razbijenih prozora. Unatoč svemu tome, Helena se nije iznenadila što je gostionice ipak bila otvorena. U stvari, znala je da se u ovom trenutku njezin otac i Katenalaze šest blokova dalje i provjeravaju štetu u trgovini News Store. Znala je i daće, budu li se pred trgovinom počeli sku pljati ljudi s gladnim izrazima lica, Jerry i Kate otvoriti vrata i nahraniti ih. Budući da hladnjaci ne rade, sve što se može pokvariti treba ili pojesti ili baciti, a u svakom slučaju, Kate će svakako radije podijeliti hranu susjedima nego je gledati kako propada.

Helena na trenutak pomisli kako bi i ona trebala biti s njima, ali u tomtrenutku uhvati odraz svog novog lika u jednom od izloga Overeasy Caféa koji jeostao čitav. To nije bila Helena. Bila je to slatka brineta s kopna, koja je sa svojom upadljivo odjevenom majkom, konjskoga lica, na odmoru u Nantucketu. Te dvijeturistkinje nitko ništa neće pitati. Helena sjedne, stavi salvetu preko krila i naruči hranu koju su u gostionici mogli pripremiti i na plinskom štednjaku – jaja s pancetom i kavu. Dokje vilicomgurkala hranu po tanjuru, u gostionicu uđe Matt. Helenine se oči razrogače kad je Matt pogledao ravno u nju i, iz navike, otvori usta kako bi ga pozdravila, alinjegove oči samo skliznu preko nje. Bilo je očito da je Matt došao u gostionicu jer traži nju. Helena tiho zaječi i protrlja svoje umorne oči – Claire mu je sigurno rekla da je Helena nestala. Helena se pitala što sve Matt zna o njoj. Poznavajući ga i znajući koliko je pametan, Helena je bila uvjerena da je već dosad i sam otkrio neke od njezinih tajni, baš kao i Claire.

Na trenutak je poželjela da je otkrije, ali on je pogledom po prostoriji tražionjezinu blistavu plavu kosu. Kad nije primijetio nikoga sličnog, odustao je. Poželjela je baciti salvetu na Matta i viknuti mu da sjedi tri metra od njega, ali shvatila je dabi bilo stvarno šašavo kriviti Matta što je ne prepoznaje. Ipak, zaboljelo ju je što jenije prepoznao prijatelj s kojim se družila od pelena. Dok je promatrala kako Mattizlazi iz gostionice, nije si mogla pomoći – osjećala se kao bez lica, kao da je sama na svijetu i jednako stvarna koliko i nekakav duh. »Bolje za njega«, utješno reče Dafne posežući preko stola kako bi primila Helenu za ruku. »Ljudi koji nas zavole nikad ne potraju dugo. Scioni su magneti zatragediju. Za ljude je bolje ako nestanemo prije nego što započnu nevolje. To je razlog što Jerryju nisam dala više vremena ...«

»Ti nikad nisi voljela mog oca, mislim Jerryja«, gorko je prekine Helena.Izvuče ruku ispod majčina dlana. »Ne, nisam. Ne kanim ti lagati zato da bih ti bila simpatičnija«, odgovori Dafne, povlačeći svoju odbijenu ruku i uzimajući njome račun sa stola. »Ali nikad ne bih naštetila tom čovjeku. Sjeti se, on je jedina osoba kojoj sam povjerila svoje dijete. Mrziš me jer nisam voljela Jerryja? U redu. Ali barem me možeš poštovati

jer sam shvatila koliko je poseban i što sam ti dala taj dar da misliš kako ti je onotac.«

»Jerry i jest moj otac na sve načine koji su uopće važni«, reče Helena izvlačeći se iz dubokog naslonjača u separeu. Okrenuta ledima pričekala je da Dafne plati račun. Na putu prema hotelu, kamo su pošle po svoje stvari, Helena ugleda Hektora. Pogledao je ravno u nju teskrenuo pogled, baš kao što je učinio Matt. Blizanci su bili s njim, lunjali su malo dalje oko trajekta. Helena začuje kako Arijadna iznenađeno zove Matta, očito začuđena što ga vidi, ali Dafne je povuče u hotel prije no što je uspjela čuti što su rekli jedno drugome. Helena je još čula samo kako je netko spomenuo Claireino ime, a onda su se za njom zalupila masivna vrata. Čak ni osoba sa scionskim sluhom nije više mogla čuti što su govorili o njoj.

Lucas je bio u predvorju hotela. Helena mu nije vidjela lice, ali nije nitrebala. Prepoznala bi ga čak i da s pola kilometra udaljenosti na trenutak ugleda tek dio njegova tijela kako zamiče za ugao. Okrenula je lice na drugu stranu, znajući da ga ne smije izravno pogledati, jer će izgubiti koncentraciju i maska bi mogla nestati. Dokje žurila uza stepenice za svojom majkom, istovremeno sebojala i nadala da će on viknuti njezino ime, ali on to, naravno, nije učinio.

Gore u sobi Helena je uzela onih nekoliko stvari koje je morala nositi idonijela ih do ulaznih vrata, skrivajući od majke svoje uplakano lice koliko god je mogla. Pokušavala je zakloniti suzne oči i crveni nos tom stranom tamnom kosom što joj je padala oko lica, ali na nesreću, ta zgodna brineta imala je šiške. Dok je njezina majka posljednji put, prije nego što krenu na dok, provjeravala je li u sobisve ostalo u redu, Helena se neobično i glasno nasmije prisjetivši se što je bilo onda kad se zadnji put vozila trajektom. Tada joj je Claire prvi put spomenula novuobitelj koja se doselila na veliko imanje na Sconsetu. Claire ju je uvjeravala da će među njima za svaku od njih biti po jedan dečko iz snova u kojeg će se moći zaljubiti, a Helena joj je govorila da su to besmislice. A onda su promijenile temu ipričale o tome bi li trebale odrezati šiške. »Pa, Claire je očito u svemu bila u pravu«, reče Helena samoj sebi, smijući se kroz suze. »Ja stvarno mrzim nositi šiške.« Još uvijek hvatajući dah između grcanja i poluludog smijanja, Helena otvori vrata hotelske sobe kako bi izišla i gotovo se sudari s Lucasom. U djeliću sekunde on opazi njezine suze i šokirano lice nepoznate žene pokraj nje. Lucas zgrabiHelenu za ruku i povuče je dalje od žene, postavljajući vlastito tijelo između njih dvije. »Što si joj to napravila?« prijetećim glasom upita Lucas Dafne. »Oprostite, momak, a vi biste bili ...?« reče Dafne s izrazito južnjačkim

naglaskom. Lucas zbunjeno pogleda ženu, pa opet pogleda Helenu.»Helena, tko je ova žena?« upita.

»Uđi unutra«, reče Dafne, odustajući od lažnog naglaska. »Dođi, Helena. Otkrivene smo. On vidi tvoje pravo lice.« »Kako to?« upita Helena gledajući dolje u ruke koje nisu bile njene, u tijelo koje je i dalje bilo tijelo male brinete, dok je slijedila Lucasa natrag u sobu.

»Zato što te voli.« Dafne za njima zalupi vrata. »Cestus ne može sakriti licevoljene osobe, može ga samo otkriti. Ti za njega nikad nećeš biti nitko drugi nego ti sama jer te on voli točno takvu kakva jesi.« Dafne frustrirano protrlja čelo zbog ovog novog i neočekivanog obrata. Okrene se Lucasu i odbaci svoj lažni izgled. On glasno uvuče zrak.

»Vi ste sve one žene«, reče Lucas prisjećajući se što je vidjela Kasandra. »Helena, ovo je žena koja te napadala, ovo nije njezino pravo lice ...« »Znam. Znam čak i to da je ona povrijedila Kate u onoj uličici«, reče Helena, s mukom gutajući. »A mislila sam da sam to napravila ja – da sam slučajno ozlijedila Kate električnim udarom.« »Helena, nisi ti ništa kriva«, reče Dafne umornim glasom kao da je to dosad već više puta ponovila.

»Pokušavala me oteti kako bi me sklonila daleko od tvoje obitelji, prije negošto shvatite tko sam ja u stvari«, nastavi Helena ignorirajući Dafne. »Znala je da joj ja ne bih povjerovala i da će me morati doslovno vezati kako bih je saslušala.

Pa je tako i napravila. Ali to jest moja prava majka i ovo je njezino pravo lice,Lucas. Tako mi izgledamo.« »Nije moguće«, reče Lucas, pogledavajući malo u Helenu, malo u Dafne. »Nijedan Scion ne sliči drugome tako jako.« »Nositeljica cestusa uvijek izgleda točno onako kako je izgledala prva Scionka što ga je ikad posjedovala«, reče Dafne. »Helena Trojanska«, tiho reče Lucas. Helena zakima glavom te pojasni gledajući u majku.

»Afrodita i Helena bile su polusestre i jako su voljele jedna drugu. Kad jezapočela opsada Troje, Afrodita je Heleni dala cestus kako bi je zaštitio. Sve otada on se prenosi s majke na kćer, zajedno s licem.«

»S licem?« upita Lucas. »Licem zbog kojeg je krenulo tisuću brodova«, reče Dafne, automatski izgovarajući tu titulu. »To je naše prokletstvo.« »Helena Trojanska bila je iz Kuće Atreja«, reče Lucas spuštajući se naglo u stolac koji je krasio ulazni hodnik sobe. »Znači, Pelej je bio u pravu. Ti si Dafne Atreus.«

»Pretpostavljam da čak i Pelej može već jednom biti u pravu u vezi s nečim«, jetko ispali Dafne te se zaustavi i omekša ton. »Znam da ti je on rođeni stric, ali on i ja imamo kompliciranu povijest. Tvoj otac je uvijek bio drukčiji. Bio je veoma ljubazan prema meni ili je barem pokušavao biti. Zbog Furija je i sâm pojamljubaznosti vrlo relativna stvar.«

»Furije«, ponovi Lucas kojemu je upravo nešto sinulo. »Zašto ne vidim Furijekad sam pokraj tebe?«

»Iz istog razloga zbog kojeg ih tvoja obitelj više ne vidi kada ste s Helenom.Vas dvoje ste riskirali svoje živote kako biste spasili jedno drugo i to vas jeoslobodilo duga u krvi. Davno, davno prije i ja sam prošla slično iskustvo s jednim drugim članom Kuće Tebe. Ali nemam sad vremena ispričati čitavu priču«, reče Dafne ne bez ljubaznosti. »Helena i ja moramo se maknuti s otoka i moramo toučiniti odmah.« »Ne«, reče Lucas gledajući Helenu. »Vratite se sa mnom, obje. Moja obitelj ...«

»Tvoja obitelj me želi vidjeti jedino mrtvu«, hladno odgovori Dafne. »AKreont je tu i traži Helenu. Moram je skloniti s otoka, a ako je ti voliš onako kako jaznam da je voliš, pomoći ćeš mi u tome.« »Ja mogu zaštititi Helenu od Kreonta«, prkosno reče Lucas, i dalje čekajući da ga Helena pogleda, ali ona je držala oči spuštene. »Kako? Zar si spreman postati ubojica vlastitog rođaka? Postati Izgnanik?« oporo upita Dafne. Lucas naglo okrene glavu prema Dafne, reagirajući na frazu koju je od rođenja odgajan prezirati. Na trenutak ju je mrzio, ali samo zato što je bila u pravu.

»Ne možeš braniti Helenu od vlastite obitelji – ne na život i smrt. Ja samjedina koja je sad može zaštititi«, nastavi Dafne, a ton njezina glasa odavao je daiskreno suosjeća s Lucasom. »A najbolje ću to učiniti tako da je maknem što dalje od Kreonta.« »Neću mu dopustiti da joj se približi. Nije me briga što ću zbog toga postati«, reče Lucas. Bio je zabrinut za Helenu i strašno ga je mučilo što ona izbjegava pogledati mu u oči. Primio ju je za ruke. »Lucas, pusti me«, tiho reče Helena, izvlačeći svoje ruke iz njegovih. On je šutio, sluteći da će se dogoditi nešto strašno pogrešno. Ponovno. »Ako me voliš, pusti me. Voliš li me?« Glas joj je bio tako tanak i suh da se gubio u šapat.

»Znaš da te volim«, odgovorio je zbunjeno. »Ako se bojiš, pobjegni samnom, kako smo i planirali. Ti znaš da je nama sudeno da budemo zajedno, znamda to osjećaš, baš kao i ja.« »Želim da me pustiš«, jednostavno izgovori ona konačno dižući pogled

prema njemu i gledajući ga u oči. Umjesto da razmišlja o tome kako se Lucasovo lice zgrčilo pod teretom ovog iznenađenja i tuge, Helena je zamišljala svoje srce kao divovsku kadu punu vode. Sve što je ikad u životu osjetila, sve dobro i loše, sve emocije i uspomene bile sutek pramičci boje u toj golemoj kadi vode, i sav taj prekrasni nered sada je otjecao niz odvod. Samo je morala još malo pričekati i bazen njezina srca potpuno će se isprazniti. »Možeš osjetiti istinu u mojim riječima, zar ne?« nemilosrdno nastavi Helena. »Ja želim da me pustiš.« Lucas je udahnuo zrak i zadržao ga na dugi trenutak, shvaćajući da mu Helena doista ne laže. Potom on kimne i ispusti zrak, smirenog izraza lica. »Vjerujem da u ovom trenutku doista želiš otići od mene, ali ja takoder znam i što će se dogoditi, bez obzira na to što tko želi«, reče on. »Proročica!« vikne Dafne sama za sebe, shvaćajući o čemu Lucas govori. »Preživjela je svoje prvo proročanstvo? Je li još uračunljiva?« upita bez daha. On kratko kimne umjesto odgovora na njezino grubo pitanje. Dafne počne rastreseno koračati po sobi, kao da joj se u glavi roji tisuću misli. Odjednom stane i zagleda se u Lucasa.

»Što je rekla o nama?« upita. »Da će kćeri Zeusove, obožavane od Afrodite, pronaći zaklon u Kući Tebe«, reče Lucas ne pokazujući nikakve osjećaje. »Prema tome, kao što vidite, vas dvije se hoćete vratiti sa mnom.« »Očito«, reče Dafne, pomirljivo šireći otvorene dlanove. »Helena, uzmi svoje stvari.«

Helena u nevjerici zine dok je zurila u svoju majku. Nakon svega što joj jeDafne ispričala kako bi je nagovorila da se maknu što dalje od Kuće Tebe, ova promjena nije imala nikakvog smisla. »Ali, propustit ćemo trajekt ...« promuca Helena nesigurno. »Proročica je govorila«, reče Dafne prebacujući svoju torbu preko ramena s pohlepnim izrazom u očima. Helena nije imala ni najblažu ideju o tome što njezina majka sada smjera, ali kako se nije imala razloga protiviti, jednostavno jeposlušala.

Helena i Dafne ponovno poprime svoj lažni izgled i njih troje spuste se upredvorje. Kad su stigli do izlaznih vrata hotela, Lucas ih zamoli da malo pričekaju. Izvadio je mobitel i nazvao Hektora, te mu rekao da doveze auto do ulaza u hotel. »Ostanite ovdje«, reče im čvrstim glasom. »Želim provjeriti ulicu prije nego što izađete. Hektor je rekao da se Kreont kreće prema nama.«

»To nije potrebno, Lucas. Dok god se ti držiš malo dalje od nas, nikako nas

neće moći prepoznati«, uvjereno reče Dafne zakoračivši na pločnik, vukući za sobom svoj pomodni kožnati kofer na kotačiće. Dok je Helena promatrala majku kako izlazi, slučajno je pogledala na drugu stranu ceste. Ondje je stajao Kreont, zureći u hotelske prozore pogledom koji prolazi i kroz refleksije svjetla. Čim je Dafne izišla na ulicu, njegov se pogled spustio na nju. Čim je ugledala Kreonta, u Heleninu su svijest ponovno provalili svi detalji zadnjeg susreta s njim. Mogla je opet osjetiti njegov vlažni dah na svome vratu dokjoj je šaptao precioza na uho, trenutak prije no što ju je nožem udario u prsa. Višeod svega pamtila je zaglušljivu tamu u kojoj se osjećala kao da je potpuno izgubljena u prostoru i krajnje bespomoćna. Taj odjek straha natjerao ju je da na trenutak zaboravi kako su i ona i njezina majka zaštićene svojim posuđenim obličjima. »Mama! Stani!« instinktivno je viknula, posežući rukom kako bi povukla Dafne natrag u hotel. Kreont je pogledao Helenu ravno u oči kad je kriknula. Tada je ugledao svog rođaka Lucasa kako priskače i panično rukama grabi tu nepoznatu djevojku. Kreont je pogledavao zgodnu brinetu, pa Lucasa, primjećujući kako se prisno i zaštitnički drže jedno drugog. Potom pogleda upadljivo odjevenu ženu sa skupom prtljagom inasmije se. Potrči preko ceste, spuštene glave i nadignutih ramena kao bik. »Dafne! On zna!« vikne Lucas, povuče Helenu iza sebe i nevjerojatnom brzinom pojuri u susret Kreontu. Rođaci su se žestoko sudarili nasred ceste, koristeći zamah kako bi pojačali svoje udarce. Ali Lucas je mogao nešto što Kreont nije očekivao. U zadnjem trena prizvao je pojačanu gravitaciju i prebacio se u masivno stanje, te svog zatečenog protivnika nabio u asfalt takvom silinom da je površina ulice popucala. Djelić sekunde kasnije Lucas je krajem oka ugledao Mattovo prestravljeno lice iza vjetrobranskog stakla automobila. Matt je nagazio na kočnicu, ali bilo je kasno. Udario je u dva lika koja su, kako mu se činilo, izronila niotkuda tu nasred ceste, i prednji dio njegova automobila urušio se sam u sebe kao da je udario ubetonski zid. »Lucas!« vrisne Helena dok je pokušavala protrčati pokraj svoje majke.

Dafne ju je dograbila i uspjela je zadržati, a u tom je trenutku Hektorovterenac uz škripu kočnica naglo stao ispred njih, blokirajući Heleni put prema mjestu nesreće. Arijadna iskoči sa suvozačkog mjesta prije no što je Hektor posve zaustavio vozilo i otrči do uništenog automobila. »Ulazite u auto!« drekne Hektor na Dafne dolazeći sa svoje strane terenca i zaobilazeći zadimljena prednji kraj Mattova automobila.

Helena se otimala i nije mogla vidjeti što se zbiva. Još uvijek je vikalaLucasovo ime dok su je Jazon i Dafne trpali u stražnji dio terenca. »Luke je dobro!« reče joj Jazon kroz stisnute zube dok se hrvao s njom. »Helena, molim te! Ionako privlačimo previše pažnje.«

Sjetivši se da se nalaze nasred ceste, Helena se prisili na to da se smiri isjedne na stražnje sjedalo. Prebaci se bliže jednom od zatamnjenih prozora iodahne vidjevši da Lucas stoji ispred Mattova uništenog vozila. Bio je neozlijeđen i držao je Hektora sprečavajući ga da nekamo potrči. Kreont je otišao, pa je Helena pretpostavila da ga je Hektor želio slijediti. Na trenutak se činilo da će Lucas odalamiti Hektora, no onda mu je šapnuo na uho nešto što je očito uvjerilo njegova tvrdoglavog bratića, te se Hektor odjednom smiri i kimne glavom. »Izgleda točno kao Ajant«, šapne Dafne iza nje, očiju prikovanih za Hektora.

Helena pogledom okrzne majku, pa opet obrati svu pozornost na skršeniautomobil. Arijadna je pomagala Mattu da izađe iz svog auta, pridržavajući ga. Teturao je i glava mu je krvarila, u licu je bio siv kao pepeo i oči su mu bile staklaste od šoka, ali činilo se da nije ozbiljno ozlijeđen. »Trebamo te prevesti u bolnicu«, inzistirala je Arijadna proučavajući Mattove nejednako raširene zjenice. »Ne«, odrješito odbije Matt. »Ovo nikako nećemo moći objasniti. Normalni ljudi ne ustanu i ne otrče nakon što ih pregaziš autom.« Svi su znali da je u pravu. Čak i nakon primljenog udarca u glavu, Matt je razmišljao brzo i točno.

»Jako si zviznuo glavom«, pokuša Jazon dok su se Scioni upitno pogledavali.»Ali ipak znam što sam vidio. Gledajte, ne morate se brinuti zbog mene, ja

nikad ne bih odao prijatelje, ali sad stvarno moramo nestati odavde«, inzistirao jeMatt. »Prije nego što dode policija.«

»Ari?« obrati se Jazon Arijadni dok su razmjenjivali iskrene poglede. »Je liopasno po život?« Arijadna prijeđe rukama preko Mattove glave, dokje blijedi sjaj izbijao iz njezinih dlanova. »Bit će on sasvim dobro«, reče vrlo brzo. Pokuša odvesti Matta prema Hektorovu autu, no Matt se zahihoće i stane kao ukopan.

»Vau. Što si mi to sad napravila?« Luckasto joj se smješkao. »Izliječila sam te. To je moj dar«, reče ona uzvraćajući mu osmijeh. Najednom je izgledala umorno. »Hvala«, reče Matt. Dopustio joj je da ga povede do Hektorova terenca. »Čekaj. Gdje je Claire?« Helena je iskočila iz terenca i jurila prema Mattu prije nego što je njezina majka stigla i ruku ispružiti da je u tome spriječi. »Kako to misliš 'gdje je Claire'?«

zahtijevala je odgovor, stežući pesnice toliko čvrsto da su joj se ruke počele tresti. »Gdje si je zadnji put vidio?« »Na prednjem sjedalu«, slabašno odgovori Matt pokazujući rukom prema svom automobilu. Jazonovo cijelo tijelo napelo se kao struna. Krećući se toliko brzo da je običnom oku izgledao tek kao mutna sjena, doslovno je jednom rukom iščupao suvozačka vrata, a drugom nježno podignuo Claire iz udubine između sjedala i upravljačke ploče. Bila je onesviještena, krvava i mlitava kao krpena lutka.

»O, ne«, šapnuo joj je Jazon. »Trebala si se držati što dalje od mene.«Približio je svoje usne na milimetar do njenih i ostao nepomičan u toj pozi neko vrijeme.

»Kako je?« zabrinuto upita Arijadna. »Diše«, reče on trenutak kasnije napuklim glasom. Podignuo je glavu i susreo pogled svoje sestre blizanke. »Pa, možeš li je izliječiti ili ne?« mirno ga upita, kao da su se ona i brat već pripremati za ovo. Stisnuo je čeljust i kimnuo, ali nije rekao ništa noseći Claire u stražnji dio terenca. Ondje je sjeo držeći je nježno u krilu dok su se ostali organizirali. »Pobrinut ću se za Mattov auto i vidimo se kasnije kod kuće«, reče Lucas Hektoru dokje oko njih iskrivljavao zrake svjetlosti kako bi onemogućio prolaznicima da vide olupinu Mattova auta na cesti. »Čekaj«, zapovjedi Dafne. Podigla je ruku kao da zove taksi i zaklopila oči. »Ovo će privući manje pozornosti«, reče. Tanki pramenovi bisernosive magle počeli su se dizati iz vode i plaziti niz ulicu; njihove duge, užaste vitice kao da su se medusobno utrkivale penjući se prema njezinim delikatno uzgi banim prstima. Helena je imala dojam da jučerašnja oluja nije bila slučajna i pitala se je li je možda izazvala njezina majka. »Veliki Zeus, onaj koji nakuplja oblake«, dahne Hektorispod glasa, razmišljajući o istoj stvari kao i Helena. Scena automobilske nesreće nestane u magli, a on se okrene Lucasu. »Gdje namjeravaš sakriti auto?« »U more. Možemo sve počistiti kad padne mrak«, odgovori Lucas zalazeći u gustu maglu kako bi Mattov uništen automobil, iz kojeg je curio benzin, gurnuo sdoka. Svi ostali natisnuli su se u Hektorov auto. Čitav incident, od Kreontova napada do njihova odlaska s mjesta nesreće, trajao je samo nekoliko minuta, a bili su udaljeni već četiri bloka kad su kroz maglu začuli prve policijske sirene. Vozili su se prema Siasconsetu u potpunoj tišini, pridržavajući se propisa o ograničenju brzine, svatko zadubljen u vlastite misli i brige. Dok su se vozili, Helena nije mogla maknuti pogled s Jazona i Claire. Jazon je počeo prelaziti rukama po

zraku neposredno iznad njezina tijela, a dlanovi su mu svijetlili jednako kao injegovoj sestri dokje liječila Matta. Šaptao joj je nešto na uho. Puhnuo je nekoliko laganih, iskričavih dahova na njezine zatvorene oči kao da je izdisao energiju izravno u njezine nesvjesne snove. To što je radio očito je pomagalo Claire, ali takoder i uzrokovalo nepodnošljivu bol njemu. Na njegovoj koži koja je naočigled sivjela već su se nakupili grašci znoja kad se učinilo da se Claire sama udobnije namjestila u njegovu naručju i da joj se boja vraća u obraze. Do trenutka parkiranja na imanju Delosovih, Jazon je već izgledao toliko iscrpljeno da je Helena bez pitanja jednostavno podigla Claire iz njegova krila i odnijela je u kuću umjesto njega. »U moju sobu. Brzo«, reče Jazon dokje Helena nosila Claire kroz pretrpanu kuhinju. Progurala se pokraj zaprepaštenih lica članova obitelji Delos, privijajući Claireino tijelo uz sebe tako da je zaklon od znatiželjnih pogleda dok su se ona iJazon probijali prema stepenicama. Na pola stepenica osjetila je kako joj Jazonstavlja ruku na rame i naslanja se na nju. Bio je toliko iscrpljen da je jedva stavljaonogu pred nogu. Konačno, nekako se uspio popeti do vrha. »Kako ti mogu pomoći?« upita Helena Jazona stavljajući Claire u njegov krevet. »Nikako«, odgovorio je liježući i istežući svoje dugačko tijelo uz Claire. »Ja sam svoj izbor napravio i sad smo vezan jedno uz drugo dok se ona ne oporavi. Toje nalik na posljednji nastup iscjelitelja. U ovom trenutku ili ćemo ona i ja zajedno proći kroz tu pustinju ili nećemo.« »O, pa onda dobro«, uzdahne Helena, konačno osjećajući optimizam. »Claire nikad ne bi dopustila da netko do koga joj je stalo jednostavno ode i umre,pogotovo ne zato da bi spasio njezin život.« Vidjela je kako se Jazon smiješi i šaljivo kima glavom, znajući da je, ma koliko se situacija činila ozbiljnom, barem siguran da je svoju životnu silu vezao za pravog, legendarnog borca. »Učinio sam sve što sam mogao da je držim dalje od svega ovoga, da je zaštitim od naše vrste«, šapne on gledajući Helenu u oči. »Da, znam. Sve one vaše svađe ... iako je bilo jasno da ste vas dvoje savršen par«, reče Helena, osjećajući kako je peče savjest. Za razliku od nje, Jazon se stvarno svojski trudio sačuvati Claire podalje od opasnosti. »Tek sada sve razumijem.« »Imaš ti sad drugog posla«, reče on dok su mu se oči sklapale. »Idi. Ja ću je provesti onuda.« »Ako se izgubite, sići ću dolje za vama«, reče mu Helena, već osjećajući vrući

zrak suhe zemlje koja isisava svu vlagu iz atmosfere. Najednom Helena shvati što je suha zemlja i zašto je čitavo vrijeme bila previše uplašena da bi priznala istinu koja joj je buljila u lice. Pusta zemlja po kojojje lutala u snovima, i koju Jazon sad mora proputovati kako bi spasio Claire, bila jezemlja mrtvih. Na milijuntinku sekunde mogla je vidjeti Claire zgrčenu, zbunjenu, prestrašenu, kako bez glasa zaziva Jazonovo ime. Helena otjera tu uznemirujuću misao iz glave i izgovori riječi tiho u Jazonovo uho.

»Ja znam put kroz one ruševine i kunem ti se, ako se sami ne uspijete vratiti,sići ću dolje i iznijeti vas oboje van na vlastitim rukama.« Jazonove oči u hipu se širom otvore od šoka, no njegov duh je već pratio Claire i, iako se pokušao oduprijeti, oči su mu se opet sklopile dok je padao u dubok, komi nalik san. Helena izađe iz sobe, s potpunim pouzdanjem da će on izliječiti Claire. Njezin se duh već uključivao u bitku koja ju je očekivala u dnevnoj sobi. Helena se polako spuštala stepenicama osluškujući glas svoje majke koji je postajao sve jači kako se približavala. Taj glas joj je već bio avetinjski blizak iako je tu ženu poznavala tek nekoliko kratkih sati. Dafnin je glas bio Helenin glas, samošto je dolazio izvana, kao da sluša snimku same sebe na nekom ukletom govornomautomatu. Helena ga je mrzila – ne sam zvuk tog glasa, nego taj osjećaj, kao da je zaglavila u nečijoj tuđoj pogrešci, osuđena na to da ponavlja najgore osobine onih ljudi koje bi valjda trebala najviše voljeti. Helena na trenutak zastane kako bi se sabrala prije no što uđe u dnevnu sobu. U tih nekoliko minuta koliko se zadržala u Jazonovoj sobi, svađa je ovdje već započela. Ja da sam kriva?« vrisnula je Dafne na Peleja, reagirajući na nešto što je on upravo izrekao. »Da ste samo svi vi ostali u Cádizu, podalje od Helene, ništa odovoga ne bi se ni dogodilo!« »To je bila moja krivica«, prizna Hektor, nastojeći umiriti sve oko sebe. »Moja obitelj je morala otići jer sam gotovo ubio nekog od naših.« »Ne bi bio prvi koji je to učinio«, protisne Dafne jedva otvarajući usta. »Što bi to trebalo značiti?« srdito upita Pelej. »Jesi li ti konačno spreman progovoriti o slonu što stoji nasred sobe?« gorko reče Dafne. »Nisam ja ubila Ajanta. Tantal ga je ubio.« »Lažljivice!« drekne Pelej, prijeteći koraknuvši prema njoj. »Pa kako to da sam onda živa? Tantal vam je svima rekao da me on osobno ubio, zar ne?«

Pelej je gnjevno zurio u nju.»Odgovori mi samo na ovo jedno pitanje. Ako sam ja ubila tvog brata

Ajanta, zašto onda sada ne vidiš Furije?« upita Dafne šireći ruke, kao da pokazuje

kako ne skriva Furije iza svojih leđa. Svi su se medusobno počeli pogledavati, kao da očekuju da će netko ponuditi neko objašnjenje, ali nitko nije ništa rekao. »Pelej, sjećaš li se kako smo Ajant i ja mrzili jedno drugo, više nego što bi se moglo pripisati utjecaju Furija, a istodobno nismo mogli podnijeti da budemorazdvojeni? Sjećaš li se koliko smo tražili jedno drugo, kao da ni na trenutak ne možemo podnijeti da nismo skupa?« upita Dafne mekšim tonom. »Ti si bila njegova opsesija«, mračno izgovori Pelej, te sijevne pogledom prema Lucasu.

»I on je bio moja. Naposljetku, borili smo se, ali u zadnjem trenutku,umjesto da se poubijamo, dogodila se strahovita nesreća. Završilo je tako da smo spašavali život jedno drugome. Kad je to učinjeno, ja sam platila svoj dug prema Kući Tebe. I on je platio svoj dug prema Kući Atreja. Nakon toga, Ajantova blizina kod članova moje obitelji nije više prizivala Furije, kao što ni moja blizina ne priziva Furije kad sam s njegovom obitelji. Kako bih mogla stajati tu pred vama ako to nijeistina?« Dafne mahne rukom prema Heleni i Lucasu. »Vidite da se to ponovnodogada, točno pred vašim očima, i svi već znate kakav je ishod. Kada su Furije nestale, Ajant i ja smo se zaljubili jedno u drugo.«

»Lažljivice!« sikne Pandora. »Nije«, reče Lucas, odmahujući glavom sa zaprepaštenim, gotovo uplašenim izrazom u očima. »Ona govori istinu.«

»Svojom sam rukom dodirnula njegovo tijelo«, vrisne Pandora dok su joj seoči punile suzama i grč nabirao njezino lijepo vilinsko lice. »Bio je mrtav!« »Mislim da smo oboje bili mrtvi na nekoliko sekundi«, sućutno reče Dafne. Pokušavala je navesti Pandoru da ju sasluša, ali uzalud. Pandora je samoodmahivala glavom na sve što joj je Dafne pokušavala reći. »Ajant i ja nikad nismo posve shvatili što se dogodilo, ali kunem vam se, nisam ga ubila.« Pandora jojokrene leđa i, ljuljajući se u hodu, brzo udalji od Dafne, i dalje odmahujući glavom. Arijadna ustane i dode do nje, primi je za ruku, ali Pandora nije željela nikakvuutjehu. Ispustila je Arijadninu ruku i čvrsto skupila ruke na prsima, kao da je srce boli, te lijevim dlanom obgrlila usku narukvicu s medaljonom na desnom zglavku. »O, kako tipično! Kuća Tebe misli da zna sve jer je to Kuća Proročice«, reče Dafne Pandorinim ledima, gotovo preklinjući. »A ironija je u tome da baš zbog toga što vi mislite da znate sve, druge kuće tako lako skrivaju toliko toga od vas – naše relikvije, kao što je cestus – čak i činjenicu da uopće postojimo. Vi ste mislili da je Kuća Atreja iskorijenjena, a evo me tu pred vama. Otvorite oči već jednom! Vjerovala u to ili ne, Pandora, Ajant i ja spasili smo živote jedno drugom te noći i potom se ludo zaljubiti.«

»I što, nakon toga ste vas dvoje zajedno pobjegli?« upita Kastor, šokirajući sve okupljene svojim suosjećajnim tonom. »Nismo imali drugog izbora. Iako sam ja platila svoj dug Kući Tebe i mogla sam biti blizu bilo kome od vas, a da time ne prizovem Furije, svi vi ste me i dalježeljeli ubiti«, odgovori Dafne sliježući ramenima. »Ajant je rekao da će Tantal, uspijemo li mu objasniti što se dogodilo, stati na našu stranu. Stvarno je vjerovaoda nam tvoj brat želi pomoći. Bili smo tako mladi, imali smo samo sedamnaest godina.« Moćna je emocija nadvlada i ona naglo stisne šake i čeljust, kao da odbija plakati. »Završi svoju priču«, reče Lucas mirnim glasom. »Ajant i ja smo živjeli na jedrilici, skrivajući se na moru. Tantal je isplovio kako bi se susreo s nama, jer je nas bilo previše strah da ćemo upasti u zasjedu dođemo li na kopno. Čim je ugledao moje lice, Tantal je poludio. Borili su se za mene u čamcu na vesla. Ja ne plivam – kunem se, nisam mogla doći do njih. Ajant je izgubio«, reče Dafne. Pogledala je ravno u Lucasove oči. »Tantal je tvrdio da me ubio toga dana, ali to je očita laž. Sve otada on me progoni, možda zato što me želi za sebe, možda zato što me namjerava ubiti i ne želi nikome drugome dopustiti dauzme taj njegov Trijumf. Više nisam sigurna što on želi.« »Ja joj ne vjerujem, bez obzira na to što ti kažeš, Lucas«, reče Pelej odmahujući glavom u nevjerici. »Tantal je volio Ajanta.« »Da, volio ga je. Volio je svog brata, a onda ga je ubio«, reče Dafne frustrirano. »I sada, kao ubojica svog brata, on je Izgnanik, i ne može kontaktiratini s kim iz Kuće Tebe ako ne želi da vam Furije osobno otkriju njegov grijeh.« »Pelej«, reče blagim glasom Kastor. »Zar ti nikad nije bilo čudno što je naš brat ostao skriven čak i nakon što više nije preostala nijedna druga kuća s kojom bismo se borili?« »Ali postoje druge kuće, i još su tu!« vikne Pelej, upirući prstom u Helenu i njezinu majku. »Sigurno je znao da je ona još živa i da je u stanju zavesti koga godhoće, pa čak i nas, kako bismo joj pomogli da dode do njega.« »Nisam primijenila cestus na tebi, Pelej. Čak ni za to da mi povjeruješ«, reče Dafne umorno. »Želim da ti u svome srcu osjetiš i shvatiš tko je ubio Ajanta. Morašmi vjerovati da nisam ja ubila svoga supruga.« »Sve što ona govori je istina«, reče Lucas, pogleda prikovanog za Helenu. »Nije upotrijebila cestus. A ona i Ajant su bili vjenčani.« Helena pogleda ustranu, iako je i dalje mogla osjetiti Lucasove oči na licu. »Suđenice su ovo napravile već mnogo puta«, zapjevuši Kasandra, a odjek proročanskog svjetla u njezinim očima i glasu bio je znak da je upravo zavirila kroz Neprozirno. »Suđem ljubavnici utkani su u osnovu i potku uzorka i moje majke su

prisiljene to uvijek iznova ponavljati. Simetrija se mora održavati ili će tkanje kozmosa biti uništeno. Na taj su način očuvane sve četiri kuće.« »Sve četiri?« ponovi Lucas očima tražeći Helenin pogled. U njemu je zasjao tračak nade, ali umjesto da u njoj pronađe odraz vlastitog ushita, njezino je lice bilo blijedo i prazno. Odvratila je pogled. »Četiri kuće u Tri nasljednika«, zapjevali su uglas glasovi iz Kasandre. »Suđem ljubavnici očuvali su krene loze. I Troje će podignuti Atlantidu.« Čudna tišina zavladala je sobom, poput tišine koja se javi izmedu zasljepljujućeg svjetla munje i zaglušujućeg treska groma koji neizbježno slijedi. »Sibila!« naglo zazove Dafne, nazivajući Kasandru najstarijim od njezinih drevnih imena. »Zaklinjem te da mi odgovorim! Kako se Scioni mogu riješitiFurija?« »Ona ih još ne može kontrolirati!« zavapi Kastor prema Dafne, čije je lice poprimilo očajan i pohlepan izraz. U Heleninoj glavi trenutačno iskrsne slika kako je Dafne naglo odlučila ipak otići u Kuću Tebe s Lucasom, i odmah je znala da je upravo ovo njezina majka već dugo priželjkivala. Kastor je držao Dafne za rame, povlačeći je unatrag od svoje kćeri, ali bilo je kasno. Tri Suđenice bile su službeno pozvane u tijelo Proročice kako bi odgovorile na izravno postavljeno pitanje, i sada ih nitko neće zaustaviti. Iz Kasandrinih usta izbijao je sjaj, kosa joj je počela plesati u zraku poput klupka zmija, a glava joj se neprirodno nagnula unatrag. Oči su joj postale gotovo bijele od staračke mrene i koža joj se naborala. Lik starice probijao se kroz Kasandrino djevojačko lice baš kao da se probija kroz tanki papir. Grčeći se, stara se žena pretvori u drugu, potom u treću, dok su brojni glasovi ječali iz Kasandrina grla.

»Povratnica se mora spustiti do onog koji ne može oprostiti i ne možezaboraviti. Povratnica i njezin štit oslobodit će Troje od njihovih patnji kad oslobodi kuće od kruga krvi za krv«, rekoše one, pa umuknuše. Kasandrina glava se ispravi. Bore se izglade i oči joj se razbistre, ali jezovite tuđe prisutnosti još nisu nestale iz nje. Dafne se otrgne od Kastora i pristupi Proročici s rukama položenima ukriž preko prsa, s dlanovima pritisnutima o tijelo u znak poniznosti. »Kuća Atreja sad je tvoj dužnik, o Sibilo«, reče Dafne duboko se naklonivši, dovršavajući time svoj dio obreda. »I Kuća Atreja će dug platiti kad to bude zatraženo«, izgovori Proročica prije no što je unutarnji sjaj u Kasandri konačno posve zamro, a Kasandra u potpunosti poprimila svoje normalno obličje, trepćući zaprepašteno i hvatajući dah. Svi su gledali Dafne u šoku i bijesu. »Žao mi je, ali morala sam«, reče ona jedva glasnije od šapta.

»Mogla si je ubiti«, reče Lucas stišćući šake. »Ona je još premlada.« »Ako se krug osvete ne prekine, pred njom ionako nema budućnosti. Nema je za nikoga od nas«, promrsi Dafne, ne mogavši ga pogledati u oči. »U pravu je«, reče Kasandra, prekidajući sve. »Stvari će se promijeniti, proročanstvo je izrečeno i, sviđalo se to vama ne, ja jesam Proročica. Više se ne mogu skrivati.« »Možda ne možeš«, mračno reče Kastor. »Ali sljedeći put zajedno ćemo odlučiti koja ćemo pitanja postaviti i kada.« Okrenuo se prema Dafne i uperio u nju prst. »Još jedan trik poput ovoga i ja ću se osobno pobrinuti da ne poživiš dovoljno dugo da bi čula Sibilin odgovor.«

Dafne kratko kimne. Njezin trpeljivi izraz lica umirio je Kastora, ali ne iLucasa. I Helena je prije znala napraviti takvu grimasu, i on je znao da je to samoprivid. Lucas pogleda Helenu, koja je primijetila istu stvar kao i on, i oni razmijenenapete poglede. Kasandra reče da je umorna i Pandora je odvede stepenicama na kat da malo legne. Arijadna ode u kuhinju kako bi provjerila kako je Matt, koji je još držaoled na nekoliko bubotaka i masnica dok mu je Noel davala brzinski tečaj o polubogovima. Lucas glavom da znak Heleni da se nađu u drugoj sobi. Htjela je niječno odmahnuti glavom, no on se već okrenuo i pošao prema vratima. Morala je otići za njim. Poveo ju je u njoj nepoznat dio kuće, u krilo što se nalazilo točno nasuprot ureda njegova oca, a u koje Helena još nije nalazila. Dok su prolazili kroz praznehodnike i pored nekorištenih soba, primijetila je kako Lucas svako malo trzneglavom unatrag, provjeravajući preko ramena slijedi li ga.

Dok ga je slijedila, stalno na nekoliko koraka udaljenosti, gledala je kako sumu ramena napeta i pratila kako mu se ubrzava dah. Promatrala je kako senjegova topla koža pomiče pod majicom sa svakim udahom i izdahom, i morala je svoje čvrsto stisnute šake protrljati jednu o drugu kako bi spriječila samu sebe da ispruži ruku i dotakne ga. Konačno, ušao je u prazni svjetlarnik na najistočnijem dijelu imanja i okrenuo se prema njoj. Stigla je tek otvoriti usta kako biprotestirala, a on ju je već ljubio. Sljedeće sekunde osjetila je kako je nježno gura prema podu. Sekundu kasnije Helena mu se gotovo predala. Val mučnine skočio joj je iz želuca i ona je čvrsto stisnula usta okrećući glavu od njega. Lucas se obzirno povukao, pomislivši da ju je nekako povrijedio. Obgrlilaje rukama laktove, presamitivši se na mramornom podu i odgurnula se koljenom onjegova prsa.

»Stani«, molila ga je.

Odmah se odmaknuo od nje, podižući dlan u gesti ispričavanja. Oboje su sjedili na podu okrenuti licem jedno prema drugome, a njegove oči izgledale su tako zbunjeno, tako povrijeđeno, da su Heleni smjesta počele curiti suze, iako je samoj sebi prošle noći obećala da više nikad neće plakati. »Što je bilo?« upita on, zatečen i povrijeđen. »Ne možemo to raditi«, reče ona, brzo odmahujući glavom. »O čemu govoriš?« Primio ju je za ruke i pokušavao navesti da ga pogleda u oči. »Helena, slobodni smo. Postoje još druge dvije kuće za održavanje primirja. Ti i ja možemo biti zajedno.« »Ne možemo to raditi«, ponovi ona, stišćući ruke kako ih on ne bi mogao držati. »Zašto?« upita je on kroz stisnuto grlo, osjećajući da je Helena iskrena, ali još uvijek ne razumijevajući u čemu je stvar. »Zar su se tvoji osjećaji prema meni toliko promijenili, tako, preko noći? Zar me više ne želiš?« »Nije stvar u tome«, reče ona gotovo zapomažući. »Da te barem više ne želim.« »Kako to možeš reći?« upita Lucas, ipak s olakšanjem jer ga Helena nije prestala voljeti. »Znam da ti je bilo jako teško ovih dana i možda nisi spremna bašove sekunde. To je u redu, čekat ćemo koliko god ti želiš ...« Pokuša je privući u naručje, samo da je zagrli, ali ona se jako odgurne o njegova prsa i okrene glavu na drugu stranu. »Mi smo prvi rođaci!« zavapi ona beznadno, dok su joj ramena počela nekontrolirano poskakivati od jecanja. »Jerry nije moj otac, Lucas. Moj otac jeAjant.« Čitavo Lucasovo tijelo ukoči se od straha. U tišini koja je uslijedila Helena je mogla čuti samo udaranje kišnih kapi o stakleni krov svjetlarnika. »To nije moguće«, šapne on, iako je mogao proniknuti da je to što mu govori istina. Odmahne glavom. »Ne. Vidjeli smo Furije kad smo se sreli. Mi nemožemo biti u rodu.« »Da, možemo«, reče Helena, brišući prvo jedan mokri obraz, pa onda drugi, pa onda opet onaj prvi. Činilo se da je na njezine oči navalila beskrajna procesija suza koje se moraju obrisati. »Djeca miješane loze mogu se prikloniti samo jednoj kući, a pravo na mene polaže Kuća Atreja. Tako se to dogada još od samog početka.« »Od početka?« upita Lucas, prisjećajući se prijašnje Kasandrine tvrdnje. »Ljubavnici koji su sudeni jedno drugome ponavljaju se kao obrazac. Koliko se jošdrugih Sciona iz miješanih loza skriva po svijetu?«

Helena šmrcne i zagleda se u njega sa slabašnim smiješkom. Bio je tako

osjetljiv, tako je brzo primjećivao svaki detalj da nije mogla odoljeti porivu da ga obožava. Postojao je beskrajan broj načina na koji ga je mogla obožavati, i zbog toga je postojao i beskrajan niz razloga da se u njega zaljubljuje stalno i uvijekiznova. Shvaćala je kako pred njom nije odluka da odustane od njega samo ovaj put, i to je to; morat će odustati od svih različitih načina na koje ga je tek mogla naučiti voljeti, svaki dan, od danas nadalje. Težina svih tih budućih odricanja toliko ju je pritisnula da je Helena morala spustiti glavu, nesposobna pogledati ga dokmu je odgovarala na pitanje. »Dafne nas zove Odmetnicima i da, ima nas još«, reče tiho. »Nitko ne zna koliko, ali ona ih može locirati barem dvadeset.« »Ako ti klinci mogu pripadati samo jednoj kući, a jedan im je roditelj prema tome uvijek iz neprijateljske kuće, to znači da jedna strana obitelji ...«

»Jedna strana obitelji zbog Furija napada u takav bijes da im je najvažnije nasvijetu pronaći tu bebu i uništiti je. Dafne kaže da je poriv za ubojstvom takve bebe gotovo nesavladiv, isti onakav kakav se osjeća prema svježem Izgnaniku. Jedan od roditelja mora se boriti protiv vlastite obitelji kako bi zaštitio dijete, i toobično znači da taj roditelj ili umre od ruku vlastitih roditelja, ili od ruku svoje braće, ili on na kraju ubije njih.«

»Stvarno odvratno«, dahne Lucas. Helena kimne.»Da, odvratno je. Bebe ne bi trebale biti dio krene osvete. To je naprosto

pogrešno. Dafne se zaklela da će se riješiti Furija tako da djeca Odmetnici poput mene mogu biti s obje strane svoje obitelji, pa nikad nitko više neće biti prisiljen prolaziti kroz užas izbora izmedu zaštite vlastitog djeteta i borbe s vlastitim bratomili sestrom – ili roditeljem. U stvari, ona je sebi to postavila kao životnu misiju, dazauvijek oslobodi Scione od prokletstva Furija.« Lucas kimne, konačno sve shvaćajući. Počne koračati gore-dolje, kao da mu brojne misli što mu se istodobno roje po glavi ne dopuštaju da ostane miran ni natrenutak. »I što da radimo? Ne možemo se držati podalje jedno od drugoga«, reče on ustajući i gledajući u Helenu koja je i dalje sjedila skvrčena na podu. »Znam, alija ne mogu biti ni blizu tebe«, reče ona, ustajući s umornim uzdahom. Lucas zaječi i pokrije lice. Nijedno se nije usuđivalo pogledati ono drugo, ali naslijepo su pružili ruke i čvrsto se zagrlili. Ljuljali su se natrag-naprijed, oboje očajno željni utjehe.

»Moja majka i ja namjeravale smo danas otputovati«, šapne Helena. »Ne ostavljaj me«, šapne joj Lucas stišćući je još čvršće. »Što ćemo napraviti?« Helena očajno promrmlja, znajući da on nema

odgovor. Stajali su tako čvrsto zagrljeni u praznoj, nekorištenoj sobi dok je kiša na mahove milovala stakleni krov i zidove, sve dok nisu začuli kako ih dozivaju zabrinuti glasovi iz praznih hodnika. »Mislim da ja ovo neću moći«, reče Helena. Odmakne se od njega i ukloni kosu koja joj se zalijepila za grozničavo čelo. »Ne mogu to još jednom objašnjavati.« Ja ću«, reče Lucas, instinktivno posežući za njezinom rukom, pa se zaustavljajući i povlačeći ruku.

Hektor je stigao na vrata baš u trenutku kad ih je Lucas širom otvorio. Licemu je izgledalo kao napeta maska i ubrzani dah mu je nadimao prsa. Pogledavao jeuzastopce njihova krajnje očajna lica, nekoliko puta iznova, prije no što mu je sinulo da je s njima zapravo sve u redu. »Vas dvoje ste ... živi. To je dobro«, reče s olakšanjem. »Trebali bismo se vratiti«, reče Lucas praznog pogleda prije no što je ukočenim korakom produžio niz hodnik, ostavljajući Hektora uz Helenu. »Dafne nam je ispričala«, izravno reče Hektor. »Stvarno mi je žao, sekice.« Helena nekoliko puta zakima glavom, ne usuđujući se reći ništa, i krene niz hodnik. Na njeno iznenađenje, Hektor je sustigne i bratski joj prebaci ruku preko ramena. Na trenutak ju je čvrsto zagrlio i poljubio je u vrh glave. Dok su se približavali naseljenom dijelu kuće, Helena je postala svjesna koliko joj mnogo znači Hektorova podrška.

OSAMNAEST

Čekati u sjenama oko kuće Hamiltonovih bilo je malo previše ambiciozno, ali Kreont nije imao drugog izbora. Nije se smio približiti imanju Delosovih sad kad susu znali da je tu i da je spreman za napad. Bio je tako blizu, tako blizu, alipodcijenio je svog rođaka i platio cijenu za to. Lucas je bio jači nego što je mislio. Nikad više neće ponoviti tu grešku, ali isto je tako moguće da je i jedan propust dovoljan da se Kreont od spasitelja obitelji preobrazi u obiteljsku sramotu.

Sad kad je njegova meta pod zaštitom njegove vlastite obitelji, nije imaomnogo izbora osim čekati i vidjeti je li dovoljno glupa da sama iziđe van. Nadao se da će ona, krene li uopće ikamo sama, poći na mjesto koje je jednom nazivala svojim domom.

Šansa da se to dogodi bila je mala, ali nije imao ništa drugo za što bi semogao uhvatiti. Nije se mogao vratiti na jahtu i praznih se ruku pokazati predsvojim rođacima. Morao je smisliti nešto drugo – trag, mogućnost, bilo što – prije nego što uključi bilo kojega od Stotine. Bez obzira na konačan ishod njegov otac ne smije nikada doznati kakav je propust Kreont napravio ispred hotela. Bilo ga jepreviše sram čak i pomisliti na to. Tantal je konačno povjerio Kreontu istinu i prvi put u više od devetnaest godina Kreontu je bilo dopušteno uživo čuti glas svoga oca. Nije smio biti s njim u istoj sobi, niti pogledati očevo lice, jer ta ga je žena toliko čudovišno unakazila da bi pogledati ga bilo ravno smrti, ali prvi put u tako dugo vremena Kreont je zaistarazgovarao s ocem i doznao kako težak teret on nosi.

Otac ga je pohvalio što je bio toliko jak i vjeran svih tih godina. Potom jerekao svom sinu što se doista dogodilo u onom čamcu, kako su njegove misli i njegova volja bili žestoko iskrivljeni, tako da je bio naveden počiniti onu vrstu grijeha koja te zauvijek obilježi – kao što je bila obilježena Meduza. Tantal jepriznao svoje pogreške, pokajao se za njih i rekao svom sinu da ih, čitavo vrijeme otada, nastoji ispraviti. Zakleo se da će ukloniti sa svijeta to žensko zlo od cestusa, tako da svi muškarci, kako Scioni tako i normalni, konačno uzmognu kontrolirati

svoju požudu. Tada je istu svetu misiju povjerio Kreontu.A Kreont ga je iznevjerio.

Kreont osjeti kako mu mobitel vibrira u džepu, sad već peti put. Već ga je neko vrijeme ignorirao i nije ga zanimalo čak ni tko ga to pokušava kontaktirati, ali ovaj put je zavukao ruku u džep i izvukao mobitel kako bi pogledao zaslon. Bila jeto njegova majka. Na trenutak je razmišljao bi li se uopće javio, a onda je ipak popustio.

»Gdje si?« upita Mildred prigušenim glasom. »U lovu«, neodređeno odgovori Kreont, osjećajući da njegovu majku možda motre, možda čak i prisluškuju. Takve su se stvari i prije događale. »Jedna od izdajica me upravo nazvala«, reče nervoznim šaptom. »Ispričala mi je kako si pogriješio pred hotelom i kako je spremna promijeniti stranu. Želi dase muškarci iz njezine obitelji oslobode cestusa ...« Kreont začuje krčanje iz slušalice, kao da se mobitel njegove majke češe o tkaninu, gurnut u džep ili pod majicu. Tijekom nekoliko sekundi Kreont je mogaočuti samo ritmično šuškanje odjeće po mikrofonu mobitela dok se njegova majka nekamo udaljavala. »Jesi li još tu?« konačno upita ona kad se dokopala relativne sigurnosti.

»Da. Majko, što se zbiva?« »Šššš. Samo slušaj. Stotina počinje sumnjati u tebe. Ne mogu im dopustiti da doznaju kako smo u kontaktu«, prošapće brzo. »Gdje se nalaziš? Ona se želi naći s tobom odmah da smislite plan.«

Helena je petnaest minuta provela na telefonu sa svojim tatom, pokušavajući ga natjerati da se smiri. Bio je spreman iste sekunde otići na policiju i zahtijevao je da mu kaže gdje je bila čitave noći. Nije znala što bi mu odgovorila. Jerry je bio ljutit na nju kao nikad dotad. Zahtijevao je da smjesta dode kući. Čak je i vikao, što nije učinio još otkako je bila mala. Helena nije bila naviknuta iskazivati neposluh svom tati, ali zatekla se kako mu govori da je na sigurnom i da neće još doći kući. Poklopila mu je slušalicu dok se on još pjenio.

Znala je da se ponijela nepravedno prema njemu, ali nije znala što drugoučiniti. Još nije odlučila hoće li reći tati da se Dafne vratila, pa mu objaviti da sada odlazi živjeti s njom, bi bilo bolje jednostavno nestati. Dafne je inzistirala na tomeda je čist prekid najbolji za sve, pa i za Jerryja, ali Helena se nije mogla prisiliti da to prihvati. Bio bi to možda manji rizik za njega u fizičkom smislu, ali u emocionalnom – to bi ga uništilo. Helena je u glavi odvrtjela oba scenarija i nijedan joj se nije činio ispravan. U svakom bi slučaju upravo njezin otac, osoba koja je najmanje od svih

zaslužila da pati, najviše ispaštao. Konačno, njezino je zdvajanje prekinula Noel koja joj je došla reći da su Claire i Jazon budni.

Helena ode gore do Jazonove sobe i lagano gurne vrata. Dafne je sjedila narubu kreveta pokraj Claire, držeći je za ruku i promatrajući je smrknuto i nježno u isti mah. Dafne je jako zavoljela Claire dokje ova bila beba, tako je objasnila Heleniprotekle noći, i uvijek se brinula za njenu sigurnost, s obzirom na to da odrasta pokraj jednog Sciona. U hotelu tijekom oluje Dafne je maknula s Helene kletvu iobjasnila joj zašto je iz nje izostavila Claire. Unatoč riziku da Helena zbog toga bude razotkrivena, Dafne se pobrinula da joj Claire ne izaziva grčeve jer je strahovala da će Helena možda nekada morati upotrijebiti svoje scionske moći kako bi je zaštitila. Helena joj je na tome zahvalila, i to je bila jedna od rijetkihstvari koje joj je majka te noći ispričala, a koje su mogle pobuditi njezinu zahvalnost.

»Jesi li riješila sve s Lucasom?« upita Dafne kad je Helena ušla u sobu.Helena se vidljivo trgnula na spomen njegova imena, kratko kimnula i svoju pažnjuusmjerila isključivo na Claire. »Hej, Smješka. Stvarno si me izludjela«, reče. Prišla je i stala pored kreveta. »I sebe sam izludjela«, reče Claire, pokazujući joj rukom neka sjedne. Tada primijeti Helenino uplakano lice. »Je li s tobom sve okej?« »Nema veze«, reče Helena sjedajući do svoje majke. »Kako ste vas dvoje?«

»Bilo je lakše nego što sam mislio«, odgovori Jazon. »Nismo ni došli doruševina, čitavo vrijeme samo smo se penjali po suhim brežuljcima.« »Dobro je«, reče Helena, smiješeći se od olakšanja. »To je prilično daleko od rijeke.«

»Znam«, odgovori joj nasmiješeno Jazon, prije no što je spustio pogled naClaire. »Ona je zaista jaka.« »Kakva rijeka? Kakve ruševine?« ubaci se Dafne, pogledavajući od Jazona prema Heleni i natrag, ali njezina je pitanja prekinula Claire. »Zar je to bilo stvarno?« ispali ona, očiju crnih i razrogačenih od straha. »Da i ne«, blagim joj glasom odgovori Jazon, prelazeći usnama preko njezina čela dok se bolno pridizao u krevetu i nježno je povlačio sa sobom da i ona sjedne. »To mjesto je stvarno, ali mi smo tamo bili samo u duhu.« »Mučila me takva strašna glad. I žeđ«, šapne Claire, odjednom prestravljena.

Ona s povjerenjem zaroni lice u Jazonov vrat i on je stisne bliže k sebi. Vezakoju su iskovali u suhoj zemlji i dalje ih je povezivala i Helena je imala osjećaj da je Jazon, odugovlačeći, namjerno još malo odbija prekinuti.

»Ne boj se, mi smo samo hodali duž ruba, nismo prešli rijeku niti ušli unutra.

Čak ni najbolji Iscjelitelji ne mogu prijeći čitav taj put i vratiti se živi«, ohrabri je Jazon. Pogleda Helenu kao da je moli da mu pomogne objasniti.

»To mjesto gdje ste bili samo je malo dalje od mjesta kamo odlaziš kadspavaš. Nije to ništa čega bi se trebala bojati«, reče Helena stavljajući ruku na Claireina leđa i nastojeći je utješiti. »Ako ti je tako lakše, shvati to samo kao neobično živ san, jer tako ga i osjećaš, zar ne?« »Više kao noćnu moru«, reče Claire odmičući lice od Jazona i pomalo se pribirući. »Pa, gotovo si umrla«, reče Helena slegnuvši ramenima. »To i ne bi trebalo biti zabavno.«

»Helena?« pozove je Dafne kojoj se na licu vidjelo da sve razumije. »Kolikosi puta bila na tom mjestu koje spominjete?« »Prestala sam brojiti«, tiho izusti Helena, odmahujući glavom. Napeta lica Dafne se zagleda u Helenu. Začuje se kucanje na vratima. Mattova glava sramežljivo proviri kroz vrata.

»Oprostite ako smetam«, napravi Matt blagu grimasu. »Hej, Claire. Jesidobro?« »Uđi«, odgovori mu Claire pokušavajući se bolje uspraviti na krevetu. Ispruži ruku prema Heleni i ona joj pomogne da se namjesti. »Drago mi je da si čitav«, reče sa zahvalnošću u glasu. »Da, i meni je drago«, reče Matt s olakšanjem. »Ali i dalje imamo jedan oveći problem koji moramo riješiti. Vidio sam kako neki ljudi zure u nas kad smo ... ovaj ...«

»Pogazili Lucasa tvojim autom?« završi Jazon umjesto njega s nestašnimosmijehom u očima. »Tako je. Tako da moram otići i pobrinuti se za to. Prije nego što sve izmakne kontroli«, nelagodno objasni Matt. »Što dulje ostanem ovdje, glasine će se više širiti. Ako ih počnem demantirati, pokazujući svima da nisam sudjelovao ni u kakvoj nesreći jer inače bih svakako bio ozlijeđen ...« »Tada će čitava priča prestati i prije nego što započne«, završi Dafne umjesto njega. »Jesi li zaista spreman lagati vlastitoj vrsti zbog nas?« hladno gaupita. »Ja to ne gledam na taj način, kao vašu ili moju vrstu. Vidim samo svoje prijatelje, a njima je potrebna moja pomoć«, reče Matt gledajući je kroz stisnute oči. Nesigurno pogleda u Helenu, kao da je pita kakva je uopće ta njezina nova majka. »Ja ću te odvesti«, reče Helena ustajući. »Ionako moram otići popričati s tatom. Usput ću te odbaciti kamo treba.«

»Ne ideš ti nikamo«, reče Dafne, iznenađena što je to Heleni uopće palo na pamet. »Previše je opasno.« »Ne mogu ga samo tako ostaviti«, reče Helena. »To si ti napravila, a ja sam provela čitav život čisteći kaos koji si ostavila za sobom. Ako sam nešto naučila, to je da ne želim ponoviti tvoje greške. Ni sada, ni ikada.«

»Pa, ne mogu te zavezati za krevet svaki put kada se ne slažemo, ali mogu tireći da budeš oprezna, Helena. Pogotovo kad koristiš riječi kao što su 'nikada«, odgovori Dafne gledajući je toplo i s razumijevanjem. »Bogovi znaju što je vječnost i vole se poigrati sa smrtnicima koji koriste takve izraze.«

Helena se okrene i umalo se sudari s vratima, potresena time što je umajčinim riječima čula odjek Lucasovih riječi, tako da je na trenutak izgubila osjećaj za sve ostalo.

»Imam te«, šapne joj Matt u uho dok ju je primao za lakat i pomagao jojproći kroz vrata, a da ramenom ne udari o dovratak. »Mama ti je stvarno čudakinja«, reče on s prizvukom straha u glasu kad su već bili na hodniku i za sobom pažljivo zatvorili vrata. »Samo još ne znam je li ona u pravu u vezi sa svime do čega mi je uopće stalo ili je jednostavno zla«, iskreno prizna Helena.

»To se svi pitaju u vezi sa svojim mamama«, nasmiješi se Matt i prevrneočima. »A zapravo nijedna mama nije u potpunosti ni jedno ni drugo.« Helena se nasmiješi Mattu, nadajući se da je u pravu, i krene s njim niz stepenice. Otišli su u kuhinju, tražeći tko bi im mogao posuditi auto, ali jedina osoba koju su vidjeli bila je Pandora koja se upravo vraćala u kuću iz garaže. »Helena«, iznenadeno reče Pandora. »Ne ideš valjda nekamo?« »Matt mora kući, a ja moram ...« započne Helena, ali Pandora odmahne glavom. »Ne mogu dopustiti da napustiš ovu kuću. Znaš to«, reče uvjereno.

»Bi li ga onda ti mogla odvesti?« upita Helena. »Žao mi je, sad ne mogu«, reče Pandora gledajući u svoje gole ruke. »Zašto ne pitaš Arijadnu? Ona ti je u biblioteci.« Pandora se kratko nasmiješi Heleni iMattu te se tiho i brzo udalji prema prostoriji za vježbanje. Heleni je trebao jedantrenutak da shvati što nedostaje. Prvi put otkako ju je Helena viđala, Pandora nije nosila nikakav nakit.

Helena odvede Matta do biblioteke, gdje su Kastor, Pelej, Hektor, Arijadna,Kasandra i Lucas sjedili i razgovarali u uskom krugu oko Kasandrine fotelje.Razgovor je utihnuo čim su ugledali Helenu.

»Matt treba prijevoz«, nervozno objavi Helena. Trudila se ne pogledati Lucasa, ali oči su joj stalno bježale prema njemu.

»Ja ću ga odvesti«, ponudi Arijadna, smjesta se dižući i rukom pokazujući Heleni i Mattu da napuste prostoriju.

»Što se dogada?« Helena gotovo bezglasno upita Arijadnu koja je uzme zaruku i izvede van. Kad su se udaljili nekoliko koraka od biblioteke, Arijadna jojodgovori. »Pokušavamo dokučiti što Kreont smjera«, reče. »I zašto me isključujete iz toga?« upita Helena uvrijeđeno. »Ma daj, Helena«, reče Arijadna gledajući je prijekorno. »U ovom trenutku Lucas ne može podnijeti da bude u istoj sobi s tobom, a, bez uvrede, on je punobolji vojnik od tebe. Trebamo ga za stolom i to koncentriranog.« Matt joj dobaci zbunjeni pogled, ali srećom nije upitao ništa o njoj i Lucasu. Za nekoliko sati ništa od toga ionako neće biti važno. Helena će otići i nikada više neće ponovno vidjeti ni njega, niti ikoga od njih. Kasnije će se zavući u neki nepoznati krevet u nekoj nepoznatoj zemlji i neće joj biti važno hoće li ikada više iz njega izaći ili ne. Ali nije si mogla dopustiti da sada misli o tome. Prvo se morala uvjeriti da će sve biti u redu s ljudima koje voli.

Kad su ponovno stigli u kuhinju, Arijadna dohvati svoju torbu s naslonajednog stolca i iskopa ključeve auta, osvrćući se oko sebe kao da je nešto zametnula. Pogledala je u garažu, prebrojila automobile, pa se opet osvrnula pokući šapnuvši samoj sebi: »Ona se vratila?« Prije no što je Helena uspjela pitati što nije u redu, Arijadna je pozdravi i pozove Matta da požure prema garaži i njezinuautu. Helena je pričekala koji trenutak nakon što je Arijadnin mali automobil nestao niz cestu, pa se išuljala na travnjak. Još nije bio mrak, ali Helena sesvejedno osjećala kao da čak i sjene ispod grmlja imaju ruke koje se spremaju zgrabiti je. Čim se malo odmaknula od kuće, vinula se u zrak, luda od želje da se dokopa neba, jedinog mjesta na kojem je Kreont, znala je, ne može uhvatiti.Smirila se čim se našla u zraku, te poletjela prema svojoj kući. Napravila je nekoliko krugova kako bi se iz visine uvjerila da je slučajno ne gleda kakav susjed. Slijećući u svom stražnjem dvorištu, Helena osluhne kako bi prepoznala uobičajene zvukove iz kuće i shvati da njezin otac nije sam. Kate je bila s njim.

Tiho su razgovarali, tu i tamo bi se zajedno nasmijali ili zapali u kratku tišinudok bi jedno ili drugo od njih prebiralo u mislima riječi, kako bi bili sigurni da će se dobro izraziti. Helena je zavirila kroz prozor i vidjela da sjede zajedno na kauču, ispred ugašenog televizora, i učinilo joj se da vode važan razgovor. Kad bi se fokusirala na to, mogla bi čuti što razgovaraju, ali Helena se nije htjela miješati u takav privatan trenutak izmedu dvoje ljudi koji se, očito, zaljubljuju. Dotaknula je svoj medaljon u obliku srca i poželjela im savršenu zajedničku

sreću. Nije baš bila sigurna da cestus tako funkcionira, ali bilo joj je važno jedino da Jerry ima nekoga uz sebe, nekoga tko ga voli i tko će biti s njim kad ga ona napusti. Helena shvati da, ode li sad, ne susrevši se s njim, on nikada neće ni morati doznati za Dafnin povratak na otok, a ako se ta rana ponovno ne otvori, tada ima i višešanse da se njegov krhki odnos s Kate pretvori u pravu vezu. Na trenutak je ostala stajati pored prozora, pokušavajući odlučiti kojim putem da krene, no onda su je nagla promjena temperature zraka i narančasta boja koja je počela prelijevati oblake podsjetiti kako vremena više nema. Odletjela je do svog prozora, sjela za stol i napisala poruku ocu. Napisala mu je da ga voli, daje ona na sigurnom i da se nikad neće vratiti, namjerno ostavljajući poruku kratkom kako je ne bi morala ispuniti lažima. On je stvarno bio dobar otac i, akomu već ne može reći istinu, najmanje što može učiniti jest lagati mu što manje. Čim je završila poruku, poletjela je sa svog prozora prema imanju Delosovih. Tješila ju je pomisao da, kad se kasnije te noći bude iskradala s otoka, tata to neće ni znati. Nadala se, za dobro svih, da će Kate biti uz njega ujutro kad pronađe poruku. Misleći o tome, letjela je prema istoku, preko otoka koji je tonuo u mrak, s osjećajem koji je bio gotovo nalik miru. Prije no što je počela slijetati, vidjela je kako je Kastor istrčao iz kuće na travnjak i potrčao joj u susret, mašući rukama iznad glave kao da je požuruje. Vikao je nešto o njezinoj majci.

Dafne je morala pričekati da kratka seansa oko utvrđivanja strategije završi kako bi se mogla ušuljati u biblioteku i malo pogledati okolo. Trebala joj je povratnaadresa na nekom pismu koje je Tantal poslao ogranku Kuće Tebe u Nantucket. Kad bi to pronašla, konačno bi, nakon toliko godina, možda uspjela otkriti Tantalov obrazac kretanja. Nedostajalo joj je tek nekoliko komadićaka informacije – ime grada, i znala bi kako dalje. Tada bi našla Tantala i ubila ga točno na isti način na koji je on ubio njezina divnog Ajanta. Dafne je taj prizor zamišljala milijun puta. Čim bi otvorio vrata, odsjekla bi mu glavu pred zaprepaštenim očima njegove žene. Ako ga osveti, tada bi je možda, kad Atropa jednom prereže i njezinu nit života, Ajant čekao na drugoj strani rijeke. Pred njom je još bio dalek put i čekalo ju je još mnogo posla prije no što dopusti da se to dogodi. No, najprije joj treba ime grada. Dafne počne pregledavati poštanske pečate na gornjim pismima na Kastorovu stolu, ali već letimičan pogled otkrio joj je da tu nema onoga što traži. Poznavala je Tantalov rukopis jednako dobro kao i svoj, a njega nije bilo ni na

jednoj kuverti na stolu. Sine joj da je Kastor, iako namudriji i najhrabriji u čitavom klanu Delosovih, zadnja osoba kojoj bi se Tantal javio. Otišla je na drugu stranubiblioteke i počela pretragu po drugom stolu.

Ugledala je sef ispod tog drugog stola, te položila ruku na šifru za otvaranje,nadajući se da sef nisu dizajnirali Scioni. Nakon što je nekoliko trenutaka provela klečeći pod stolom i osluškujući hoće li prekidač napraviti klik, njezina potraga naprasno se prekine. Osjetila je vruć, tanak ubod igle u veni na vratu. Dahnula je, prepoznajući koktel droga koji je sama koristila na drugim Scionima. Nejasno se sjetila kako je, nakon što je takvim koktelom onesvijestila Helenu, ostavilarezervnu špricu u torbi, napunjenu i spremnu, za svaki slučaj. U sljedećoj sekundi njezino se vidno polje posve zacrnilo.

Kad se probudila, Dafne je osjetila da su joj ruke sputane nečim metalnim. Kroz maglu koja joj je i dalje mutila vid uspjela je razaznati da se nalazi na mračnoj plaži. Čula je zveckanje lanaca kad je primaknula ruke bliže licu i vidjela da su joj oko zapešća lisičine. Na obje podlaktice bili su dugački, vertikalni urezi iz kojih je i dalje u mlazovima curila krv, čak i dok su naočigled zacjeljivali. Bila je žedna zbog gubitka krvi, ali ignorirala je žed i prizvala Brom. Lisičine su se usijale do te mjere da je Dafne morala okrenuti glavu na drugu stranu i čvrsto zažmiriti, ili bi je svjetlo zaslijepilo. Jačina svjetla bila je gotovo nepodnošljiva, ali lisičine se nisu otopile, čak ni nakon što je iscrpila i posljednje volte koje je imala u sebi. Na svijetu postoji zaista malo tvari koje mogu podnijetitoliku vrućinu pri normalnom atmosferskom pritisku, a da se ne pretvore u tekućinu ili plin.

»Volfram«, izlane tiho kroz svoje suhe, popucale usnice, ljuta na sebe što jedjelovala bez razmišljanja.

Usijani lanci od gotovo netopivog metala vodili su do gromobranauglavljenog poput kolca duboko u pijesak. Ne samo da je sputana, nego bi i svakipokušaj da gromom pogodi protivnika završio pražnjenjem munje duboko upijesak.

»Tko bi rekao da još imaš gromova«, dobaci joj ženski glas sa žala. Tamnafigura izroni joj u vidokrugu i lelujavo krene prema njoj. »Ispustila sam ti toliko krvida si već trebala dehidrirati ili sam barem ja mislila da je to dovoljno.«

»Zašto radiš ovo?« blago upita Dafne. »Ti nisi ubojica, Pandora.«»Znam da nisam«, prizna Pandora posramljeno kimnuvši. »Pokušala sam te

ubiti dok si bila u nesvijesti, ali nisam mogla.« »Pa onda me pusti«, reče Dafne s tužnim osmijehom. »Znam zašto to radiš.

Poricanje je moćna iluzija, a tuga može i dobru osobu učiniti zlom.« Dafne se nekako pridigne na koljena. »Ali zašto mi ne vjeruješ? Ili, ako već ne vjeruješ meni, zašto ne vjeruješ Lucasu, svom rođenom nećaku? On je Lažoznalac.« »Lucas ima sve razloge na svijetu željeti da tvoja verzija priče bude istinita«, sikne Pandora, šutajući nogom pijesak u hodu. »Zaslijepljen je svojom ljubavlju prema Heleni i učinio bi sve samo da je zadrži. Možda bi čak i lagao vlastitoj obitelji.« »Prvo i prvo, Lucas može imati samo pola Helene«, mračno izgovori Dafne. »Drugo, nisi me morala oteti kad znaš da postoje i lakši načini da provjeriš govorim li istinu o tome tko je ubio Ajanta. Jesi li ikada pitala Tantala zašto se još uvijekskriva?« »Vjerojatno zato što zna da ti možeš izgledati i zvučati kao apsolutno bilo tko!« vikne na nju Pandora, bijesna. »Jedino što ne možeš je oponašati tuđi rukopis. Zato on i komunicira jedino putem pisama – kako bi se zaštitio, jer zna daga želiš ubiti!«

»A zašto ga želim ubiti?« povisi i Dafne glas. »Ako mi je stalo samo doTrijumfa, zašto onda nisam ubila bilo kojeg od vas tebanskih štakora čim sam vas ugledala? Zbog čega hoću baš Tantala, i samo Tantala, ako nije baš on taj koji mi je ukrao nešto dragocjeno?« upita, na kraju slomljenim glasom. Pandora je samo gledala Dafne kako sjeda natrag u pijesak, okrećući leđa oceanu od kojeg je strepila, i zureći tupo u vlastita stopala. Pandora se malo odmakne od nje i prekriži ruke na prsima, podižući lice prema vjetru. Teško je disala, a oči su joj naglo prelazile slijeva nadesno kao da čita tamni horizont. Najednom, ponovno se prene. »Zmijo«, reče, okrećući se prema Dafne s još većim bijesom. »Kreont je rekao da si lukava, ali ovdje je riječ o nečemu sasvim drugom. Ti zapravo vjeruješ u to što govoriš! Eto, zato Lucas nije mogao otkriti laž u tvojim riječima. Nakon svih tih godina skrivanja iza tuđih lica i oblika od tebe je ostala samo jedna velika laž. Zato, zato te trebam držati što dalje od Kastora i Peleja – od svih koje volim. U srcuosjećam da si iskoristila cestus kako bi prevarila mog brata. Nikad ga nisi voljela i ne može biti istina da je on volio tebe.« Govorila je odsječno, ali sumnja se počela probijati kroz ton njezina glasa. »Ajant je bio predobar, bio je previše čist ...« »I previše plemenit, i nježan, i velikodušan, i hrabar«, reče Dafne, dižući glas kako bi nadglasala Pandoru. Snažno je treptala dok su joj se oči skupljale, ne mogavši iz suhih suznih kapala iscijediti ni jednu jedinu suzu. Čitavo njezino tijelo je plakalo, ali manjkalo joj je tekućine, i nekako je to boljelo više nego obično. »Otkako je Ajant napustio ovaj svijet prije devetnaest godina, na čitavom svijetu nije ostalo ništa što bih voljela«, šapne Dafne.

»A što je s Helenom? Ona je dobra. I u njoj jednim dijelom živi i Ajant..«Pandoru izda glas dok su je Dafnine oči prodorno gledale. »Helenin rodendan je bio jučer – njezin sedamnaesti rodendan«, prošapće Pandora šokirano. »Ali zašto? Zašto želiš da ona misli kako joj je Lucas rođak ...« Pandora odvrati pogled, tresući glavom u nevjerici i žalosti. Nije mogla razumjeti kako Dafne, kako jedna majka, može toliko povrijediti vlastito dijete. Aliviše nije bilo vremena. Kreont je dolazio plažom, iza Pandorinih leđa. Dafne ju je pokušala pridobiti, iskreno se nadala da će je moći poštedjeti, ali za to zapravo nikad nije bilo ni najmanje šanse. Dafne se mogla samo moliti da će joj to Ajant u Podzemlju oprostiti.

»Tako je, Pandora. Helena nije njegovo dijete. Nemam ništa Ajantovo i zatona ovom svijetu nema ničega što bi za mene imalo vrijednost. Čak i ti, njegova sestrica koju je toliko volio, za koju me natjerao da mu obećam kako ću je štititi, čak i ti si zatrovana do te mjere da više nema nade. Da znaš, Ajanta bi ubilo da te vidi ovakvu.« »Ne usuđuj mi se govoriti što bi moj brat osjećao!« vrisne Pandora u kojoj se nešto prelomilo, baš kao što je Dafne i očekivala. Skočila je na Dafne s prstima skvrčenim u pandže, s namjerom da joj iskopa oči. Dafne se prevrne ispod Pandore, štiteći se koliko je, onako vezana, mogla. Znala je da se treba braniti još samo koji trenutak. »Ne diraj je, možda ima još gromova!« vikne Kreont primajući rukama Pandoru s leđa i podižući je s Dafne. Dafne se okrene od Kreonta i Pandore dok su se oni hrvali. Pokrivajući lice rukama, ona poprimi kratku, tamnu kosu i počne se pretvarati da se trese od straha.

»On se nikad ne bi zaljubio u nju!« vrištala je Pandora, izgubljena u svojojboli dok se otimala iz Kreontovih ruku. »On bi je prezreo baš kao što je japrezirem, znam to!«

Pandora se izvijala u Kreontovim snažnim rukama, ali Kreont je presretaosvaki njezin pokušaj da se oslobodi. Dafne nije mogla poželjeti bolju distrakciju. »Nemoj dopustiti da te prevari, rođakinjo! Ona je jedna od Afroditinih miljenica, i ne moraš biti muško da bi pala pod njezin utjecaj. Jednim pogledomsvakome može slomiti srce«, reče Pandori, konačno je odvlačeći. Odveo ju je niz plažu, dalje od svog vrijednoga plijena, čitavo joj vrijeme nešto govoreći. Odmaknuli su se upravo dovoljno da bi Dafne bila sigurna kako neće vidjeti njezinu punu preobrazbu dok preuzima Pandorin izgled. Potom udari samu sebe u oko i usta i počne mumljati.

»Kreont!« promuklim glasom zazove Dafne-Pandora. »Što to radiš? Makni

se od nje. To je Dafne! Prevarila nas je! Ne slušaj ni jednu njezinu riječ!« Dafne počne zapomagati i kukati, a Kreont zastane, grubo zgrabi Pandoru za rame i dovuče je natrag do mjesta gdje je vezana uz gromobran ležala Dafne. »Dok smo se prevrtale tu po tlu!« zajeca Dafne, praveći se da plače, prstom pokazujući na Pandoru i koristeći pritom utjecaj cestusa. »Izvukla se iz lisičina i stavila ih meni. Ona je tako jaka – pojma nisam imala!« »Laže«, prostenje Pandora. Pokuša izvući ruku iz Kreontova stiska, ali on je nije puštao. Pogledavala je od Kreonta na Dafne, tako šokirana da nije znala što biučinila. »Ne vjeruj joj ni jednu riječ!« reče Dafne, očima zarobljavajući Kreontov pogled. Njegova volja pod njezinim se pogledom preklopila poput papirnatemaramice i ona ju je gurnula u stražnji džep njegove svijesti. »Ona želi da jeodvedeš svome ocu, ali želi pred njega izaći kao Pandora, tako da mu se možepribližiti dovoljno da ga ubije! To je planirala od samog početka, a ja sam uletjela ravno u njezine ruke! Tako mi je žao, rođače. Nisam imala pojma da je toliko lukava!«

Kreont je zurio u Pandoru s izrazom savršene mržnje. Zavrnuo joj je ruku ulaktu i ona je pala na koljena, vrišteći. Praznoga pogleda izvukao je mali brončani nož iza pojasa i zarezao Pandorin vrat tako duboko da joj je skoro odsjekao glavu.Bila je mrtva prije no što je njezina krv stigla natopiti pijesak.

Helena je letjela na visini od stotinjak metara iznad Hektora čitavo vrijeme otkako je on istrčao kroz ulaz imanja Delo sovih i počeo pretraživati rub otoka. Bilo je mračno, nevjerojatno mračno, pogotovo zato što veći dio otoka još uvijek nije imao struje. Bilo je i hladno. Svi otočani bili su u kućama, okupljali se oko vatre ili palili svoje rezervne generatore. Ostatak obitelji Delos bio je uvjeren da će Kreont iskoristiti tu prednost što su ulice puste kako bi maknuo njezinu majku s otoka.Kasandra je bila iscrpljena i nije primala vizije, pa su bili prisiljen nagađati kako će se sve to odvijati. Nakon duge rasprave obitelj je bila uvjerena da će Kreont napustiti otok helikopterom ili privatnim zrakoplovom. Lucas je trebao letjeti iznadKastora i Peleja dok oni pokrivaju zračnu luku na zapadno] strani otoka, a Arijadna je trebala motriti trajektno pristanište na sjeverozapadu, za slučaj da Kreont pokuša prošvercati Dafne brodom. Hektor je napravio nešto neočekivano. On je sam odabrao da će ga tražiti trčeći preko mračne, nenastanjene istočno-sjeveroistočne obale, što se drugima činilo kao posve uzaludan posao. Naravno, Helena se smjesta prijavila da će letjeti iznad njega. Ako je nešto naučila u tih nekoliko kratkih tjedana treninga, onda je to bilo to da Hektor umije

ući u glavu svog neprijatelja i točno procijeniti koji je njegov ili njezin sljedeći korak. Ma koliko logično zvučala strategija obitelji Delos, Helena je znala da bi se uvijek radije kladila na Hektorov instinkt o Kreontu nego na bilo kakav pomnosmišljeni plan. Bilo je i žučnih riječi u vezi s time bi li Helenu uopće smjeli pustiti s imanja, ali na kraju, nitko iz Kuće Tebe nije mogao zanijekati da Nasljednica ima pravo tražiti svoju majku, glavaricu Kuće Atreja. Pomoglo je i to što su svi mislili da će Helena na kraju bez veze letjeti u mrklom mraku iznad Hektora, na sigurnom, beskorisna, i na posve pogrešnoj strani otoka.

Helena je promatrala kako ispod nje Hektor nekoliko puta zaredom ulazi uvalove. Zaprepašteno ga je gledala. Svaki put bi zastao, podignuo ruke nakon što biih provukao kroz more, pa odskočio, napregnuto iščekujući. Znala je da on ima scionske talente povezane s vodom, a po načinu na koji je, kako joj se činilo, isprobavao valove, gotovo komunicirajući s njima, Helena je naslutila da on traži nešto što se nalazi malo dalje, na mračnom oceanu. Odjednom shvati zbog čega je Hektor odabrao ovu neobičnu rutu – on je zaista tražio nešto na moru, vjerojatno čamac koji nije privezan uz obalu. Zašto se mučiti s aerodromskom administracijom ili prijavom putnika na trajektu kad si već na otoku? U crnoj noći poput ove, sve što ti treba jest čamac na vesla i bilo kakav manji brod usidren malo dalje od obale, i možeš se kretati s kontinenta na kontinent bez prijavljivanja robe iputnika vlastima. Tako možeš s otoka prebaciti čak i otetu ženu. Helenino srce potone i ona počne užasnutim pogledom pretraživati crnu vodenu površinu ispod sebe, u potrazi za bilo kakvom naznakom broda. Nije moglaprestati zamišljati životinjski izraz u Kreontovim očima dokje nožem gađao njezino srce. Helena nije voljela svoju majku – jedva ju je i poznavala – ali užas koji je sKreontom iskusila ne bi poželjela nikome na svijetu. U Kreontu je bilo samo zlo, aHelena je slutila da je tijekom svoje kratke borbe s njim zapravo vidjela tek sićušni dio onoga za što je sposoban.

Ugleda kako se Hektorova figura dolje u dubini nagnula i pojurila, vrlo nagloi velikom brzinom. Helenine oči nisu u tami mogle vidjeti tako dobro kao Hektorove, te ih je morala stisnuti i napregnuti se da vidi isto što i on, ali kad jeuspjela, premrla je od straha i gotovo pala s neba.

Na plaži su bile tamne siluete. Nije bilo vatre ni svjetlosti baterijskih lampikoje bi osvijetlile prizor, pa nije bilo lako reći koliko je ljudi dolje. Helena ubrza, prestižući Hektora zrakom. Stigla je samo bespomoćno gledati kako muškarac gora ženu na koljena. Helena začuje kratki ženski krik koji se pretvori u grgljanje. Leteći brže no ikad do tada, Helena sjuri dolje i približi se dovoljno da prepoznaPandorino tijelo kako beživotno leži na pijesku kraj Kreontovih nogu, te druguPandoru, vezanu lancima za nekakav kolac u zemlji iza njegovih leđa, kako je sva

zatitrala i pretvorila se u Dafne.Sekundu kasnije životinjski urlik erumpirao je iz Hektora kad je ugledao

tijelo na pijesku. Čitavo mu tijelo protrese neprirodan bijes i bol i Helena shvati da su ga zaposjele Furije. Još uvijek daleko, Hektor je jurio preko mokrog pijeska,očiju prikovanih za Kreonta, dok se Kreont okrenuo i zurio u Dafne. Kreont podigne krvavi nož u ruci i s ubilačkom namjerom krene na Dafne.

»Natrag!« vikne Helena na Kreonta tresnuvši nogama o pijesak tik poredsvoje lancima zavezane majke.

Helenine ruke zasvijetle svjetloplavim sjajem dok je prizivala svoje gromove.Znajući da je brojčano i oružjem nadjačan, Kreont se smjesta okrene i potrči prema unutrašnjosti otoka. Hektor, kojeg su tek sekunde dijelile od njegove mete, zareži ipromijeni smjer, pojurivši za Kreontom. »Hektore, čekaj! Ne idi sam za njim!« viknu Helena, nesposobna ostaviti za sobom svoju zavezanu i ozlijeđenu majku. Ali Hektor je nije slušao. Helena je gledala kako njih dvojica brzo trče, toliko slični jedan drugome da su mogli biti i blizanci. U toj je tami izgledalo kao da Hektor juri za vlastitom sj enkom.

Helena se okrene prema Dafne i jednim jedinim pokretom strgne Lance slisičina na njezinim rukama. »Što si učinila, majko?« upita kroz stisnute zube. »Nisam ovo!« bez daha reče Dafne pokazujući na Pandorino tijelo. »Iz zraka sam vidjela tebe u Pandorinu obličju!« vikne na nju Helena. Rukama se primila za glavu i počela koračati gore-dolje u nemoćnom bijesu. »To sam napravila samo da zbunim Kreonta – nisam imala pojma da će je ubiti!« »I ni slučajno nisi upotrijebila cestus kako bi utjecala na njega?« sumnjičavo upita Helena.

»Nikad ga nisam upotrijebila za ubojstvo!« strastveno ustvrdi Dafne dok sedizala na noge kako bi stala pred Helenu. »Samo sam htjela kupiti vrijeme,odgoditi njegov napad koliko god sam mogla. Ni pomislila nisam da bi on ovoučinio!« »Okej. Kako god«, reče Helena kojoj je najednom bilo dosta razgovora. Skinula je svoju jaknu i prekrila njome jezivo truplo – Pandorino truplo – pomislilaje ojađeno Helena prije no što se okrenula prema majci. »Jesi li ozbiljno ozlijeđena?« upita je. »Bit ću dobro. Moraš zaustaviti Hektora«, reče Dafne mijenjajući držanje i raspoloženje. »Idi. Ja ću odnijeti Pandoru njezinoj obitelji. Nakon toga ću te pronaći.« Helena kimne majci, znajući da to nije čitava priča, ali s tim se moralo

pričekati. Skoči u zrak i krene na zapad, ostajući nisko nad zemljom kako joj ne bi promaknuli Hektor i Kreont koji su trčali kroz nevjerojatno mračnu unutrašnjost otoka. Njezine oči nisu mogle manipulirati svjetlom onako kako su to mogli Apolonovi potomci; ovdje vani ona nije imala takvu prednost. Poželjela je da Lucasbude s njom. On bi savršeno dobro vidio i u potpunom mraku koji je prekrivaopješčane pustopoljine. On bi znao i u kojem smjeru tražiti, jer je bio bolji strateg od nje. A najviše od svega, željela je da on bude s njom kako se ne bi sama moralasuočiti s Hektorom i Kreontom. Sileći se da otjera te misli iz glave, letjela je s jednog kraja otoka na drugi, ali nigdje ih nije vidjela. Vratila se natrag, znajući da njezin neprijatelj nije toliko glup da trči sve dok ne upadne u ocean. Kreont je zarobljen na otoku, a možda upravo pokušava doći do mjesta s kojeg će ga moći napustiti. Helena naglo skrene i pojuri zrakom na sjever, prema trajektu.

Bilo je kasno, prekasno da bi stigao na posljednji trajekt, ali možda to Kreontjoš ne zna. U jednoj sekundi Helena se približila gušće nastanjenom dijelu otoka, bliže centru grada, i morala je ili uzletjeti visoko kako je ljudi ne bi vidjeli, ili sletjetii trčati ostatak puta. Odlučila je sletjeti dok to još može učiniti neopaženo. Hodala je prema trajektu, pogledavajući i osluškujući na sve strane. Dokje prolazila Indijskom ulicom, začula je udarce i bubetanje – zvučalo je kao gadna tučnjava. Zatrčala se u smjeru zvuka, tutnjeći nogama preko popločene ulice, znajući odmah kamo će je ona dovesti i na kojem bi mjestu Suđenice uredile ovaj susret. Naravno. Nantucket Atheneum. Helena skrene za ugao. Mrtvački pokrov mraka sakrio je čitav kraj ulice. Čak i u mračnoj komori moguće je barem osjetiti predmete oko sebe, ali Kreontove sjene bile su toliko moćne da su uskratile Heleni više od samog vida; noge su joj se odsjekle i svi njen osjeti bili su posve izbačeni iz ravnoteže. Gledajući u tu stvarkoju je proizvodio, Helena shvati zbog čega Kreonta nazivaju Gospodarem sjena. On nije samo svijetu oduzimao svjetlost; proizvodio je ono što se katkad krije podstepenicama podruma ili iza ormara – onu potpunu tamu za koju pomišljaš da usebi krije serijskog ubojicu ili demone. Helena je s mukom progutala vrisak koji jojje, od samog pogleda na to crnilo, zastao u grlu. Negdje iz dubine te zastrašujuće crne rupe dopirali su zvukovi bijesne tučnjave. Helena nije znala što učiniti. Toliko se bojala tog dezorijentirajućeg ništavila koje je oko sebe stvarao Kreont da se nije mogla natjerati zakoračiti u taj mrak. Viknula je Hektorovo ime i u nemoćnom bijesu stisnula šake, i kako je to učinila, njezine su ruke počele sjajiti svjetloplavim sjajem. Iz njih su počele plesati plavo-bijele niti elektriciteta. Tada joj nešto sine.

Onda kad se s Kreontom borila na život i smrt u svome predvorju, njezine su

iskre bacile dovoljno sjaja da bi mu mogla vidjeti lice. Iako je on mogao kontroliratidruge izvore svjetla, njezin je elektricitet očito bio drukčije vrste. Helena je ispružila ruke i prizvala svijetleće iskre da zaplešu izmedu njezinih ispruženih dlanova. Osvijetlila je sve pred sobom. Hektor je bio na ledima, a Kreont nad njim, udarajući Hektorovom glavom o mramorne stepenice knjižnice. Plava svjetlost oko Heleninih ruku zasja još svijetlijei zazuji jačim intenzitetom, i Hektor okrene svoje natečeno lice prema njoj. Smiješio se. Osloboden od Kreontovih dezorijentirajućih sjena, Hektor se uspije izvući iz rođakova stiska i skočiti na noge. Nasrnuli su opet jedan na drugoga prije nego što je Helena uspjela čak i koraknuti. Od sudara su obojica pala na stepenice i jedan drugom su pokušavalirazbiti glavu o pod. Bacali su jedan drugoga u lažne dorske stubove, grabili se kakogod su dohvatili, obojica odlučni da rastrgnu svog protivnika. Helena potrči vičući im da prestanu, ali bilo je kasno. Dok je još bila pola ulice daleko, Hektor je uspiostraga dohvatiti Kreonta. Samo jedan potez i samo jedno krc – i Kreontov vrat bioje slomljen. Helena stane kao ukopana na mjestu, otvorenih usta gledajući kako se Kreontovo beživotno tijelo prevrće niz stepenice. Hektor je pogledao za tijelom, a potom u Helenu, momentalno osloboden utjecaja Furija i preuzimajući kontrolu nad sobom. U djeliću sekunde Helena je znala kako je Hektor svjestan što je napravio, te koliko je to nezamislivo. Ubio je vlastitog rođaka. Tamni komet dojuri s neba i stušti se na Hektorovo nespremno tijelo, lomeći njime tri susjedna stuba i rušeći same temelje lažnog dorskog hrama.

»Lucas, prestani!« vrisne Helena iz sve snage, tako jako da joj je puknuoglas. Lucas je nije mogao čuti. Furije su ga zaposjele. Sve što je mogao čuti bile su njihove zapovijedi da ubije ubojicu koji je ukaljao ruke krvlju rođaka. Lucas je udarao Hektora opet i opet, pokušavajući ga ubiti vlastitim šakama.

Helena je napola preletjela ostatak udaljenosti do njih. Vinula se u zrak ipotom naglo, iz visine, udarila izmedu njih dvojice s toliko masivne gravitacijekoliko je uspjela prizvati. Odgurujući dečke svakog na svoju stranu i odbacujući ih među popucale stepenice knjižnice, Helena je izbacila ruke visoko u zrak, tako da su tvorile oblik slova V iznad njezine glave, i prizvala jednako snažne gromove usvaku ruku. Prije no što ju je ijedan od njih uspio spriječiti, ispustila je po jedan grom na njihove glave i obojicu ih onesvijestila. Dok su padali, obasjani svjetlošću njezinih munja, Helena je iza sebe začula bat brzih koraka. Ostatak obitelji Delos je stizao. »Natrag«, viknula im je prepuklim i promuklim glasom, okrećući se.

Ugledala je Arijadnu i Peleja, oboje su trčali prema njoj, svaki iz svog smjera. Hektor je bio onesviješten, ali i takav bi prizvao bijes Furija na članove svoje obitelji. Njegov je grijeh bio toliko svjež da bi poriv da ga ubiju bio silan izasljepljujući, čak i kod onih koji ga najviše vole. Helena je stvorila mir izmedu sebe i Kuće Tebe, ali nije postala njezin dio, pa je bila milostivo pošteđena poriva da ubije Hektora, koji je sada postao njihov najveći neprijatelj – Izgnanik. Osvijestila je osjet koji ju je spajao s njezinim gromovima i osjetila razočaravajuće slabu iskru. Jurila je okolo satima, a nije popila ni gutljaj vode.

Pogledala je ponovno na Hektora i Lucasa, uvjerila se da obojica dišu, pa seuspravila i odšetala na ulicu, postavljajući se izmedu Hektorova onesviještenog tijela i njegovih rođaka koje su već opsjele Furije. »Ni koraka bliže«, reče Helena, tjerajući preostale iskre iz svog tijela da zaplešu po vrhovima njezinih prstiju, u lažnoj demonstraciji moći.

Helena je podigla svoje ledenoplave ruke dokje silazila niz ostatkestepeništa i pogledom prelazila s Arijadninih stisnutih očiju na Pelejeve iskežene zube. Nisu više sličili na sebe, bili su tek slijepo oruđe Furija. Zakoračila je na ulicu i upozoravajući podigla svijetleće dlanove. Pelej i Arijadna su ustuknuli korak-dva, ali upravo kad su trebali posve odustati, iza ugla se pojavi Kastor, prizvanšaptanjem Furija. U brojčanom smislu, Helena je bila apsolutno nadjačana. Nije imala ideju koliko bi daleko trebala ići u pokušaju da obrani Hektora od njegove obitelji. Nije mogla ubiti nikoga od njih, a isto tako nije im mogla ni dopustiti da ubiju Hektora.Ako ne nasjednu na njezin blef, stvarno nije znala što će. U čitavom životu nije se osjetila toliko samom.

»Helena, imam Hektora! Ostani izmedu nas dok ga ne odnesem«, vikneDafne iza njezinih leda. »Što god misliš napraviti, ne daj im da ga pogledaju ilićemo mi izgubiti ovu bitku!« Helena uzdahne čuvši glas svoje majke. Osjetila je takvo olakšanje što je barem netko na njezinoj strani, pronašavši snagu koja joj je bila nužna da napravijedino što je mogla. Nije joj bilo važno hoće li iscrpiti i zadnju kap vode iz tijela. Bilo joj je stalo jedino do toga da zaustavi krug krene osvete prije no što proždre obitelj koju jevoljela. Naglo je širom izbacila ruke i sa zadnjim dahom snage natjerala svojemunje da zaplešu u velikom, zasljepljujućem krugu oko nje. Arijadna, Pelej i Kastor podigli su ruke kako bi zaklonili oči od tog bljeska, jedinog izvora svjetlosti koji nisu mogli kontrolirati. Aureola Helenina svjetla bila je vrelija od površine Sunca. Otopila je pločnik pod njezinim nogama u lavu i zagrijala zrak oko nje dok nije doslovno zazujao.

Delosovi su odskočili sklanjajući se od nepodnošljivog svjetla i vrućine, ali što je još važnije, odskočili su dalje i od Dafne koja je protrčala u mrak noseći Hektorovo onesviješteno tijelo preko ramena.

Bol je bio nepodnošljiv. Helena nije mogla održavati kuglu elektriciteta duljeod nekoliko sekundi. Čim je čula kako se Dafnini koraci udaljavaju, ugasila se kao pregorena žarulja i očajnički zateturala preko asfalta koji se od usijanja pretvorio u žitku tekućinu što se nakupljala oko njezinih nogu, pekući joj stopala i gušeći je toksičnim isparavanjima. Pala je i na rukama i koljenama počela puzati prema Arijadni, Kastoru i Peleju. Njihova lica pretvorila su se u zaprepaštene, bolnemaske jer u tom su trenu svi postali svjesni što su umalo napravili. Ali Helena imnije mogla dopustiti da sada očajavaju. »Lucasu treba pomoći!« hripnula je kroz suho grlo, rukom pokazujući prema srušenim stepenicama Atheneuma. »Arijadna«, reče Kastor slomljenim glasom. »Idi po Lucasa. Helena, možeš li hodati?« »Ne«, prizna ona odmahujući glavom. »Ljudi će početi dolaziti«, reče Kastor dokje podizao Helenu na svoje ruke, ali stao je vidjevši kako njegov brat i dalje stoji na mjestu. »Pelej! Moramo ići!« »Moj sin«, reče Pelej, nesposoban pokrenuti se. »Tata, idemo! Moraš ponijeti Kreontovo tijelo!« prosikće Arijadna sa stepenica Atheneuma. Uspjela je podignuti Lucasa i položiti ga preko svojihramena. Ludački se osvrtala kako bi vidjela ima li ljudskih svjedoka. Zvuk kćerina glasa smeo je Peleja dovoljno da bi se pomaknuo i otišao podignuti Kreonta, te je krenuo za Kastorom iz centra grada premapustopoljinama.

DEVETNAEST

Helena je zurila u čašu vode pred sobom. Kondenzirana vlaga s vanjske stijenke čaše stvarala je tanki krug vode na kuhinjskom stolu. Već je popila toliko vode da je njome mogla napuniti kadu i stvarno više nije bila žedna, ali držala se za ovuzadnju čašu samo zato da ima gledati u što drugo, umjesto u poharana lica oko sebe. »Ova obitelj je čitav njegov život. Ova kuća«, reče Arijadna. Oči su joj bile širom otvorene, crvene i staklaste. Izgledala je kao netko tko je predugo zaglavio upreviše različitih vremenskih zona na previše različitih aerodroma. Svi su tako izgledali – kao da su se odjednom probudili na pogrešnoj strani planeta. »KakoHektor može biti Izgnanik iz Kuće Tebe?« »Mogao sam ga zaustaviti«, mračno reče Jazon. »Ma, što ti je?! Pa ti još jedva sjediš na stolici, Jaz«, reče Arijadna otresajući glavom. Jazon se tek oporavljao od liječenja Claire i sestra blizanka nije mu dopuštala da preuzme odgovornost za nešto što nije ni vidio. »Ja sam bila tamo. Jasam ga trebala spriječiti.« »Nisi bila u Indijskoj ulici kad je Hektor ubio Kreonta, Ari«, reče Helena, i dalje zureći u svoju čašu vode. »Ja sam bila.« »Prestani, Helena«, reče Lucas. »Ti i tvoja majka spasili ste ovu obitelj ili barem to što je od nje ostalo.« Na Lucasove riječi krenule su nove suze za Pandorom. Nakon nekoliko minuta tihog plakanja, obitelj je opet zapala u šutnju. Svi su mislili o istome, otome kako su, da je itko od njih barem nešto drukčije napravio toga dana, na kraju mogli izbjeći ovu bol koja ih je sve razarala. Kasandra je rekla da nisu mogli znati što će se dogoditi, ali je, govoreći to, izgledala kao da je sav teret krivnje preuzela na sebe. Doimala se kao da je zaključana u vlastitu glavu, nesposobna odbaciti činjenicu da je ona, od svih ljudi, trebala biti u stanju zaštititi svoju obitelj. »Nazovi majku«, naglo reče Noel Heleni, prenuvši sve iz njihovih izmučenih razmišljanja. »Jedino ja sada mogu podnijeti boravak u Hektorovoj blizini, a želim

vidjeti svog nećaka. Bit ću mu potrebna.« Helena kimne i izvadi mobitel. Bio je to onaj isti mobitel koji joj je Hektor

uručio, okrvavljenog lica i s bezubim osmijehom, nakon što ga je Lucas premlatio, ali odbacila je tu misao i odabrala majčin broj. Dokje slušala kako majčin mobitel zvoni, ustala je od stola i otišla iz kuhinje u prednji dio kuće, u kojem nije bilo nikoga. Čula je istodobno dvostruku zvonjavu, jedna je dopirala iz njezine slušalice, a druga odnekud iz kuće. Helena se osvrne oko sebe i ugleda majčinu torbu kako visi s vješalice u predsoblju. Prekori samu sebe što nije bila pažljivija. Dafne je bilaoteta; naravno da sa sobom nije ponijela osobne stvari. Hele na pritisne tipku zaprekid poziva i mobitel u maminoj torbi prestane zvoniti. Zurila je u majčinu torbu i osjetila nesavladiv poriv. Kad je posegnula rukom da je dohvati, netko je pokucaona ulazna vrata udaljena tek metar-dva od nje. Helena oklijevajući dohvati majčinu torbu i izvadi iz nje mobitel. Brzo preleti pogledom preko popisa zadnjih poziva dok su se iz kuhinje približavali koraci.Fokusirana na svijetleći zaslon, Helena je uspjela vidjeti nekoliko nepoznatih dolaznih poziva i jedan jedini izlazni poziv nekome tko se zove Dedal, prije no štoje morala gurnuti mobitel natrag u torbu.

U hodniku se pojavila Arijadna koja je pošla otvoriti vrata, a trenutak kasnijeza njom su stigli Kastor i Pelej. Bili su napeti i očekivali su ili policiju ili nekog od Stotinu Rođaka. Nakon djelića sekunde pogledavanja, kimnuli su Arijadni, dajući joj znak da otvori vrata. Arijadna je otvorila, a pred vratima je stajala Dafne. »Pozivam vas na sastanak Kuće Atreja i Kuće Tebe«, reče Dafne prekriživši ruke u obliku slova X na prsima i dajući naznaku naklona trzajem gornjeg dijela tijela. Kastor i Pelej opet su se pogledali. Koliko god mrzili Dafne, sad će te osjećaje morati nakratko zaboraviti, toga su obojica bili svjesni. Pelej s mukom proguta ipotom kimne. »Dobrodošla si u ovu kuću i imaš naše gostoprimstvo«, službeno odgovori Kastor te se nakloni, korakne ustranu i propusti Dafne preko praga, čime je postala njegov gost, a gost je svetinja. Taj službeni sastanak dviju kuća odvijao se u biblioteci gdje su se svi okupili oko Kasandrine fotelje. Helena je sjela na svoje mjesto uz majku, na kauč, i nastojala je ne gledati u Lucasa iako je on sjedio točno nasuprot.

»Prije svega, želim ti se iskupiti za ugrožavanje tvoje sigurnosti dok si bilagost moje kuće«, ponizno započne Kastor, ali Dafne ga prekine prije no što je završio misao. »Pandora nije znala što čini. Ona i Ajant bili su posebno vezani i zato joj ne

mogu zamjeriti što ga je pokušala osvetiti, pogotovo ne sada kad nje više nemameđu nama«, reče ona, odmahujući rukom kao da otklanja i samu pomisao na to. »Što se mene tiče, zakoni gostoprimseva nisu narušeni.« Čim je izrekla te riječi, Helena primijeti da su Lucasove oči sijevnule prema Dafne i znala je da je osjetio laž, ali da je to, za dobro svih, odlučio prešutjeti.

»Zatražila sam ovaj sastanak kako bismo se posvetili dvjema temama kojesu veoma važne za obje naše kuće«, glatko nastavi Dafne. »Prva je Hektor i njegova budućnost, a druga je moja kćer i onaj dio proročanstva koji se odnosi na nju.« Helena naglo okrene glavu kako bi pogledala majku.

»Koji dio?« upita, posve zbunjena. Helena nije bila jedina u prostoriji koja nije razumjela o čemu se radi. Kastor i Pelej pogledali su oko sebe, zbunjenih izraza, a čak je i Kasandra slegnula ramenima kao da priznaje da nema pojma na što Dafne misli. Jazon ustane i ukočeno iskorači naprijed. »Helena je Povratnica koju je Proročica spomenula u svom proročanstvu – proročanstvu koje kaže da će Povratnica osloboditi kuće od kruga osvete«, reče on stojeći na svome mjestu iza naslona stolice na kojoj je sjedio Pelej. »Shvatio sam to tek danas popodne, kad mi je Helena opisala suhu zemlju toliko točno da sam znao da je bila tamo. To me isprva zbunilo jer znam da ona nije Iscjelitelj. Onda mi jerekla da će dolje i iznijeti i mene i Claire van ako ne budem dovoljno jak da samizdržim to putovanje. Po načinu na koji je to rekla, tako uvjereno, znao sam da doista misli to što govori, a k tome smatram da je tamo bila u fizičkom smislu i više nego jednom.« »Ona prašina na tvojim nogama!« vikne Arijadna prisjećajući se Heleninih uprljanih stopala i zagonetke zvončića koji se nikad nisu oglasili. »Što s tim?« upita Helena gledajući u nepomična lica oko sebe.

»Povratnik ne samo da sanja Podzemni svijet, Povratnik onamo doslovnosilazi u svome fizičkom tijelu«, odvrati Arijadna šokiranog izraza lica. »Ti si se doslovno svake noći spuštala u pakao?« »Tvoje noćne more«, reče Lucas, gledajući u Helenu dok mu se licem razlijevao izraz razumijevanja. »Jednom si prilikom i ti bio ondje sa mnom«, reče mu Helena zbunjenim glasom. »Onu noć kad smo pali, prije nego što smo se probudili na plaži, spustila sam se dolje po tebe, sjećaš se? Bio si izgubljen i slijep i ja sam te natjerala da ustaneš i hodaš. Natjerala sam te da pođeš za mnom van ...«

Tu se Helena morala zaustaviti. Tjerati Lucasa da hoda kroz Podzemlje biloje kao obavljati operaciju na životinji bez anestetika. On tada nije shvaćao da je to što ona radi za njegovo dobro, znao je samo da mu ona nanosi bol.

»To je bilo stvarno?« šapne Lucas.Helena kimne i ispruži ruku prema njemu. Morala ga je dodirnuti i uvjeriti se

da se on nje u ovom trenutku ne boji, ali Dafne joj na pola puta zaustavi ruku ipovuče je natrag, odmahujući glavom s neodobravanjem. »Ti si to znala«, reče Lucas okrećući se Dafne.

»Kao i Jazon, i ja sam otkrila taj Helenin talent danas popodne«, odgovoriDafne. »To je jedan od razloga zbog kojeg sam zatražila ovaj sastanak.«

»A koji su ostali razlozi?« hladno upita Kasandra dok su oko njezina licapočeli sijevati odsjaji aure Proročišta. Dafne smjerno nakloni glavu pred višestrukim prisutnostima koje su se počele nakupljati u Kasandri. »Poput Eneje, moja kćer trebat će Sibilinu pomoć u Podzemlju«, reče Dafne službenim tonom. »Tražim od Kuće Tebe da pazi na svoju rođakinju Helenu, nasljednicu Kuće Atreja, dokle god ne ispuni svoju sudbinu u Podzemlju. Zauzvrat, ja, Dafne, glavarica Kuće Atreja, darovat ću zaklon i zaštitu Hektoru Delosu, Izgnaniku iz Kuće Tebe.«

Svi su razmijenili poglede, zaprepašteni i zahtjevom i prijedlogom koji im jeiznijela Dafne. Prostorijom je zavladala tišina dok su se očekivanja svih prisutnih iznova formulirala. »Zašto bi ti to učinila za moga sina?« upita Pelej napola se dižući sa svoga sjedišta, razdrt između zahvalnosti i ogorčenja.

»Zato što je on jedan od najsnažnijih Sciona koje sam ikada susrela, aliujedno i jedan od najponosnijih. Gubitak mjesta u ovoj kući promijenit će ga, i bez ispravnog vodstva mogao bi postati velika opasnost za sve nas. Već sam ranije to viđala«, ravnodušnim glasom odvrati Dafne. Potom se okrene prema Lucasu i pogleda ga u oči kako bi se uvjerila da će on potvrditi istinitost njezinih riječi. »Svi smo mi jedna obitelj i vrijeme je da se tako počnemo i ponašati.« »Ona ne laže«, reče Lucas pogledavajući Peleja koji s olakšanjem kimne glavom. Lucas je, medutim, izgledao uništeno. Čuo je istinu i to ravno iz Dafninih usta – Helena jest članica njegove obitelji. Kastor i Pelej razmijene poglede, potvrđujući jedan drugome da su suglasni, a onda pogledom potraže konačno odobrenje i od Kasandre. Ona kratko kimne, a potom ustane i napusti sobu bez ijedne riječi. »Još samo jedna stvar«, nastavi Dafne, taktično ignorirajući Kasandrin grubi izlazak. »Hektor želi znati što će se dogoditi s Kreontovim tijelom.« »Kontaktirat ćemo Mildred da dode i preuzme svog sina«, reče Kastor promatrajući svoje ruke. »Ona će ga željeti odnijeti natrag k njegovu ocu radi pogreba.« »Naravno«, tužno reče Dafne. »Hoćeš li mi javiti kad ona dolazi? Hektor je

spomenuo nešto o tome da bi volio stati pred nju i zatražiti oprost ...« Nesigurnose zaustavi, kao da nije uvjerena da bi Hektor to trebao napraviti. »Ja ću te nazvati«, ukočeno obeća Pelej, ustane i žurno napusti sobu. Dafne je ostala još koji trenutak, uvjeravajući ostatak obitelji da je Hektor u fizičkom smislu već prilično dobro; nije spominjala ništa o njegovu emocionalnom stanju. Nakon što im je svima rekla da će mu prenijeti njihove pozdrave i reći mu da ga vole, naglo je ustala i krenula, objašnjavajući da je već predugo ostavila Hektora samog. Helena ju je ispratila do vrata. »Je li te večeras Hektor vidio na plaži u Pandorinu obličju?« tiho upita majku kad su stigle do ulaznih vrata. »Nije. I ne smije to nikako doznati«, reče Dafne prodorno gledajući Helenu u oči. »Ti i ja smo njemu sada jedina obitelj i mora mi vjerovati. Oboje mi morate vjerovati.«

Helena je znala da je njezina majka riskirala život da bi spasila Hektora, alikako je to Helena vidjela, povjerenje je nešto što se zaslužuje, a ne nešto što jednaosoba može zahtijevati od druge. Čak i ako je ta osoba njezina vlastita majka. »Bit ću u kontaktu s tobom sljedećih nekoliko dana kako bih te obavijestila kakav je plan«, reče Dafne uzimajući svoju torbu s vješalice i otvarajući vrata. »Još samo nešto«, upita Helena dokje držala vrata otvorenima. »Šutjet ću o tome što sam vidjela na plaži ako ti pristaneš osloboditi Jerryja od utjecaja cestusa.Ti ga nikad nisi voljela, a Kate ga voli, i mislim da je već jednom došlo vrijeme da barem nekome iz svoje obitelji dopustiš da bude sretan, nije li?« Dafne je samo gledala u Helenu, šokirana što je njezina poslušna kći konačno izrazila svoje mišljenje, potom je smeteno pogledala ustranu, kao da osluškuje neki udaljeni zvuk. »Učinjeno«, reče živahnim glasom, naglo se prenuvši iz kratkotrajnog transa. »Ne mogu ti ništa obećati kad je riječ o njegovoj vezi s Kate, ali Jerryjevo srce sada je samo njegovo. Može ga i ne mora pokloniti kome god hoće.« »Konačno«, hladno reče Helena. »Sve što sam napravila, svu bol koju sam prouzročila, sve sam to činila samo zato da te zaštitim. I funkcioniralo je. I zato mi ni zbog čega nije žao«, reče Dafne, tužno se osmjehnuvši Heleni prije no što se okrenula i otišla. Helena zalupi vratima i polako se vrati ostatku obitelji Delos, čela nabranog od razmišljanja. Čim je zakoračila u dnevnu sobu, Lucas je poskočio i pogledao je. Rukom ju je pozvao da mu pride. Iako je znala da je to zadnje što bi trebala učiniti, bila je to jedina stvar koju je željela. »Moram ići kući«, rekla je čim mu je prišla, nastojeći umiriti drhtavicu koja ju je obuzela. »Ostavila sam oproštajno pismo svom ocu još dok sam mislila ...«

Glas je izda i ona duboko udahne. »U svakom slučaju, moram se riješiti tog pisma prije nego što se on probudi i nade ga. Previše je već propatio u zadnje vrijeme.« Lucas zgrči desnu šaku i nabije je u džep. Helena ga nikad do sada nije vidjela da to čini, ali odmah joj je bilo jasno da je to napravio kako bi sam sebe zaustavio u namjeri da je primi za ruku. »Onda idemo«, reče Lucas, okrećući glavu od nje.

»Ali ja sam mislila da se ti i ja moramo držati podalje jedno od drugoga?«Glas je pri kraju opet nekako iznevjeri. Lucas odlučno odmahne glavom. »Kreont je naveo Pandoru da dovuče Dafne na tu plažu zato što ju je namjeravao odvesti s otoka čamcem. Što znači da se trebao naći s nekim od svojih, malo dalje na otvorenom moru«, reče Lucas, čvrstog izraza lica. »Kad shvate da Kreonta nema, doći će ga tražiti, a kad ga ne pronađu, počet će tragati za Dafne – pa i za tobom. Sad si u većoj opasnosti nego što si ikad bila, i nije me briga koliko će ovo biti teško za bilo koga od nas. Ne namjeravam dopustiti da mi nestaneš iz vida ni na sekundu.« »Pa što ćemo onda?« gotovo zavapi Helena bespomoćno dižući ruke. Osjetila je da je stigla do zadnjih granica svoje emocionalne i fizičke snage. »Dođi«, reče Lucas primajući je za ruku i vukući je iz sobe. Svi su se okrenuli za njima i gledali ih, ali bili su previše obuzeti vlastitom boli zbog gubitaka koje supretrpjeli da bi puno marili za Helenine muke. »Vodim je njezinoj kući i ostat ću ondje paziti na nju«, grubo se otrese Lucas prema Arijadni, koja je tiho plakala u naslonjaču. Čim su izašli iz kuće, u skladnom su se skoku zajedno vinuli u noćno nebo.

Hladni zrak ošinuo ih je poput pljuske u lice. Izbacio je Helenu iz njezinazbunjenog stanja i ona shvati da, bez obzira na sve što je proživjela toga dana,Lucasu je sigurno bilo mnogo gore nego njoj. Bilo je vrijeme da se prestanesamosažalijevati i obrati pozornost na njega.

Nekoliko trenutaka kasnije sletjeli su na šetnicu za udovice na njezinu krovu,i Lucas se okrene prema njoj s praznim izrazom lica, puštajući joj ruku. »Idi unutra. Meni će biti dobro ovdje vani«, prošapće. Helena mu se malo primakne, ali on samo odmahne glavom. »Ja ne mogu ući«, šapne joj očajnim glasom. »Previše sam toga danas izgubio. Nisam dovoljno jak.« »Znam«, reče ona. »Tako mi je žao zbog svega, Lucas.« Helena ga zagrli, čvrsto ga obujmivši oko ramena, u jedinoj želji da ga utješi. Držala ga je tako neko vrijeme, prenoseći na njega u mislima svoju snagu, sve dok nije osjetila da je dovoljno jak da ga tu ostavi samog. On je podigao glavu i malo seodmaknuo od nje, smješkom joj pokazujući kako je sada bolje.

»Pričekaj me malo ovdje. Moram se javiti tati, da zna da sam došla kući.« »Nikamo ne idem«, obeća Lucas.

Helena preleti iznad prednjeg dvorišta i primijeti da je Katein auto i daljeparkiran na kolnom prilazu. Sleti i pride ulaznim vratima kuće, ne znajući još što reći i što napraviti. Zatekla je tatu kako spava na kauču u dnevnoj sobi, sjela je kraj njega i nježno ga protresla da ga probudi. Jerry je na dvije sekunde izgledaopresretno, a onda je sjeo i razočarano uzdahnuo.

»Ti znaš što si mi sve priuštila, zar ne?« upita je, slomljena srca. Helena seosjećala toliko krivom da ga nije mogla po gledati u oči. Samo je kimnula. »Najbolje ti je da mi počneš objašnjavati.« Helena pomisli na to koliko ljudi oko nje već zna što je ona, i na trenutak je bila gotovo spremna ispričati tati čitavu istinu. Ali, ako uopće započne tu priču, morat će mu reći i da se Dafne vratila, a nije se mogla natjerati na to. Ne sad, nakon što ga je Dafne konačno oslobodila te neprirodne vezanosti za nju. Prvi put u gotovo dva desetljeća Jerry je imao nekakvu šansu stvoriti normalan život, sa ženom koja ga zaista voli. Helena nije željela dopustiti da bilo što ugrozi tu šansu.

»Ne mogu, tata. Barem ne sada. Pretpostavljam da bih mogla izmisliti nekiizgovor, ali to bi onda bila laž«, bespomoćno reče Helena dokje rukama prelazila preko svog umornog lica i glave koja je i dalje boljela. »A ja tebi ne želim lagati.« »Hoće li sad tako biti izmedu nas? Bez povjerenja, bez komunikacije, bez poštovanja?« »Ne, tata. Nemoj to ni govoriti«, reče Helena odmahujući umorno glavom i podižući pogled kako bi susrela tatine oči. »Ovako nešto sam već jednom prošao, znaš«, tiho reče Jerry. »Mnoge sam noći proveo sjedeći na ovom kauču i čekajući da se netko vrati kući. I nikad se nije vratila. Ja tako više ne mogu, Helena.« »Dobro«, reče Helena, ugledavši u očevim očima iskru koju nikad ranije nije vidjela. »Ne želim da više protratiš i jednu sekundu svog života čekajući bilo koga. Čak ni mene. Moj život je sada pomalo lud, i ne mogu obećati da više nikad neću ovako nestati, ali mogu ti obećati da ću se uvijek vratiti tebi. Ja te neću ostaviti, tata. Nikada.« »Znam da nećeš«, reče on kao da upravo shvaća kako je to što mu govori istina. Duboko je udahnuo i tiho sjedio nekoliko trenutaka, razmišljajući. »Pa, uvijek sam znao da si ti drukčija i znao sam da ćeš jednoga dana i sama to shvatiti. Uglavnom, što se objašnjenja tiče, ovo je sve što ću od tebe dobiti u ovom trenutku, zar ne?« »Za sada«, reče Helena toplo se osmjehujući najboljem ocu svih vremena.

»Bi imalo smisla da ti zabranim izlaske?« upita je on sa šaljivim sjajem uočima dokje ustajao i protezao se.

»Vjerojatno ne bi«, nasmije se Helena.Ustala je i ona i zagrlila svojeg oca. Njegov zagrljaj pokazao joj je i nešto više

od samog opraštanja. Zagrlio ju je tako da je znala kako je on prihvaća upravo takvom kakva jest – sa svim besanim noćima koje mu je priuštila i svime ostalim. Dok su zajedno hodali prema stepenicama, vedra se misao pojavi u Heleninojglavi. »Ideš u svoj krevet?« upita ga, dobacujući mu vragolast pogled. On kimne. »Vani sam vidjela Katein auto. Je li ona u tvojoj sobi?« »Jest«, reče on stišćući oči i skupljajući usta kao da se duri. »Zato sam bio na kauču.« »Pa, više nisi na kuču«, nedužno primijeti Helena. Jerry zastane kod vrata svoje sobe i okrene se još jednom prema Heleni. »Što se tebe tiče, to je u redu?« ozbiljno je upita.

Helena je znala da bi se on, kad bi mu odgovorila da nije, smjesta okrenuo iproveo ostatak noći sam. »Tata. U čitavom mojem životu ništa nije bilo više u redu od toga«, iskreno odgovori Helena. Otišla je u svoju sobu i pažljivo za sobom zatvorila vrata, dajući mu do znanja da namjerava poštovati njegovu privatnost. Helena je čula kako je tata probudio Kate i rekao joj da je sad sve u redu, a potom se okrenula prema stolu, uzela poruku koju je ostavila i poderala je na sitnekomadiće. Izletjela je kroz prozor kako bi se pridružila Lucasu na šetnici za udovice. »Jesi li sve čuo?« upita vidjevši raznježen izraz na njegovu licu. »Smeta li ti to?« Uzeo je vreću za spavanje iz škrinje i raširio je tako da oboje mogu sjesti. »Ne«, reče ona odmahujući glavom. »Ionako bih ti sve ispričala. Na neki način sve što mi se dogodi kao da se nije dogodilo dokle god i ti to ne doznaš.« »Znam na što misliš«, prošapće on. Sjedili su jedno kraj drugoga na samom rubu šetnice za udovice, mašući zrakom nogama provučenim kroz rešetke ograde. »Ponedjeljak je. Za par sati imamo školu«, reče Helena. »Pretpostavljam da bi bilo malo sumnjivo ako svi ostanemo kod kuće, ha?«

»Jako sumnjivo«, odgovori Lucas. »Pored toga, ti si sigurnija na javnommjestu. Stotinu Rođaka neće te napasti pred ljudskim svjedocima.« »A što je s tobom?« upita Helena promatrajući svoje dlanove. »Hoće li sada Stotina krenuti i na tebe i tvoju obitelj?« »Ne znam«, odgovori Lucas umorno odmahujući glavom. »Ali što god učinili, znaju da će, ako ubiju vlastitog rođaka, i sami postati Izgnanici. A što je više Izgnanika, to su dalje od svog cilja, Atlantide. Mislim da će svoje napore usmjeriti

na Dafne i Hektora. I na tebe.« Helena kimne i razmisli o tome bi li uopće trebala postavljati još pitanja. »A sutra – što ću reći o Hektoru ako me tko pita? Ili o Pandori?« tiho upita Helena, znajući da Lucasa boli i samo spominjanje njihovih imena.

»Pandora se vratila u Europu kako bi u Parizu studirala umjetnost«,povjerljivim glasom odgovori joj Lucas. »A Hektor je kod kuće, ležat će tamo gadno prehlađen sljedećih nekoliko dana dok ne uskladimo neki plan s tvojom majkom.« »Ja ne vjerujem svojoj majci«, reče Helena zureći u sunčan sjaj koji se pojavljivao na istoku. »Ni Kasandra joj ne vjeruje«, reče Lucas ne gledajući je. »Ona misli da Dafne nešto krije.«

»Misliš li da je moja majka opasna?« upita Helena. Zabrinuto pogledaLucasa. »Ja mislim da je ona potpuno posvećena tome da oslobodi Odmetnike i Izgnanike«, odgovori on pažljivo birajući riječi. »Dok god to imamo na umu, mislim da ne postoji nijedan razlog da joj ne vjerujemo. Što god je rekla, nije lagala.« Helena kimne, prihvaćajući Lucasovo tumačenje. »Previše toga joj zamjeram otprije da bih mogla objektivno razmišljati o svojoj majci.« »To je tako kada si Scion«, reče Lucas smiješeći se ružičastom zraku prohladne zore. »Naši sukobi razdiru čitav svijet, ali za nas – to su obične obiteljske svađe. A nitko ne može biti objektivan kad je riječ o vlastitoj obitelji.«

Helena mu se nasmiješi, iznova zadivljena time kako on ispravno razmišlja.Tada se opet prene, prisjećajući se koliko je za oboje važno da zadrže distancu. Okrenula je glavu na drugu stranu i prisilila se da ustane. »Stvarno misliš da će ti biti dobro ovdje?« upita ga. Ništa nije odgovorio, samo joj se nasmiješio i kimnuo prije no što je opet okrenuo pogled premahorizonte. »Dobro jutro, Lucas«, reče ona tiho i tužno, odlazeći sa šetnice. »Dobro jutro, Helena«, odgovori on, ne dopuštajući sebi da se okrene i pogleda za njom kako odlazi.

Helena, miljenica boginje ljubavi, sišla je niz stepenice i zavukla se u svojprazni krevet dok se Lucas, sin Sunca, nagnuo unatrag i podbočen na laktove gledao kako njegov otac-bog osvjetljava gole drvene daske njezine šetnice zaudovice.

Zahvale

Želim zahvaliti Robyn Shwer, svojoj dragoj prijateljici i anđelu čuvaru, za više od deset godina zagrljaja i povjerenja. Milijun puta hvala mojoj menadžerici RachelMiller, koja vjerojatno zaslužuje nekakvu šampionsku titulu, kao i njezin partnerJesse Hara. Takoder, želim zahvaliti svojoj fenomenalnoj agentici Mollie Glick, kao iHannah Gordon i ostatku ekipe Foundryja za njihovo vodstvo; Tari »The DopeShow« Kole; svojoj urednici Lauri Arnold; i svima u Harper Teenu što su mipomogli da sa svakom njihovom ispravkom moja priča postane sve bolja. Posebnu zahvalu upućujem dr. Reyu »Cookieju« Perezu, Stephanie Aoki i Liz York za njihovu potporu. Poseban poklič upućujem termitima u mojem stolu – dobar tek, gamadi! I na kraju, sva moja ljubav i zahvalnost idu mome suprugu Juanu Albertu i mojojvelikoj, ludoj, prekrasnoj obitelji.

Josephine Angelini

rođena je u Massachusettsu kao najmlađa u osmočlanoj obitelji. Kao prava kći farmera, Josie je diplomirala kazališnu umjetnost, s posebnim naglaskom naklasični teatar, u Tisch School pri Sveučilištu u New Yorku. Danas živi u Los Angelesu sa suprugom scenaristom ... I još zna voziti traktor.