Natprirodan život Williama Branhama - Knjiga 3 Jorgensen - Natprirodan... · slično. Nastavila je: "To nije bio san, ili je bio san drugačiji od svih koje sam sanjala do sada

NATPRIRODAN Život Williama Branhama

KNJIGA 3

Čovjek i njegovo poslanje

(1946. – 1950.)

Autor: Owen Jorgensen

Prijevod: www.biblijski-vjernici.com

Ova je biografija drugačija od bilo koje knjige koju ste ikada prije čitali...

"Brate Moore, brate Lindsay, sjećate li se te vizije koju sam vam rekao u Americi, one o dječaku koji je uskrsnuo iz mrtvih? Otvorite svoje Biblije i pročitajte mi što piše o tome na praznoj stranici."

Jack Moore je brzo otvorio svoju Bibliju i na brzinu pročitao što je zapisao prije dvije godine... "Smeña kosa, smeñe oči... izmeñu osam i deset godina starosti... siromaški odjeven u stranu odjeću... unakažen od nesreće... zemlja s naslaganim stijenama i zimzelenim biljem – brate Branhame, ovo zasigurno odgovara opisu."

"To je on," potvrdio je Bill. Srce mu je jako lupalo od uzbuñenja kada se sjetio ishoda vizije. "I ovako govori Gospod: 'Ovaj će se dječak vratiti u život.'"

Gordon Lindsay je uzdahnuo u nevjerici. "Hoćeš mi reći da će ovo raskomadano dijete ponovno disati? Kako je to moguće?"

Bill je hrabro izjavio: "Ako ovaj dječak ne bude živ u sljedećih nekoliko minuta, možete mi zakačiti znak na leña s natpisom da sam lažni prorok."

Upravo ćete pogledati u područje natprirodnog...


_____________________________

KNJIGA 3


(1946. – 1950.)

_____________________________

Autor:

Owen Jorgensen

Prijevod: www.biblijski-vjernici.com

IZDAO:

Tucson Tabernacle 2555 North Stone Avenue

Tucson, Arizona 85705 SAD

PRIJEVOD:

www.biblijski-vjernici.com

______________

www.messagehub.info www.vjerujznaku.com

www.biblijski-krscani.com

Posveta

Negdje na svijetu iskreni tinejdžer traži odgovore na pitanja poput:

Postoji li zaista Bog? Ako postoji, tko je On? I gdje

je? I je li tom Bogu stalo do mog života?

Tebi, mladi istraživaču, posvećujem ovu knjigu.

Jer sam nekad to bio ja.

SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA VII

Sadržaj

Posveta ....................................................................................... V Predgovor autora ...................................................................... IX Sažetak druge knjige .............................................................. XIII

KNJIGA 3: Čovjek i njegovo poslanje

31. Čudan san slijepca ................................................................... 3 32. Izazov mentalno poremećene osobe ...................................... 10 33. Osmodnevni red za molitvu ................................................... 20 34. Šok nakon povratka kući ....................................................... 33 35. Odbio ček od 1,5 milijuna dolara........................................... 40 36. Vjera Apača ........................................................................... 50 37. Anñelov ukor ......................................................................... 57 38. "Molitveni red čuda" .............................................................. 63 39. Stjenjak u Coloradu ............................................................... 71 40. Veliki test ............................................................................... 78 41. Poveznica s Bosworthom ....................................................... 89 42. Skršen i oporavljen .............................................................. 101 43. Pojava drugog znaka ............................................................ 111 44. Shvaćanje svoje službe ........................................................ 119 45. Fenomeni u Fort Wayneu .................................................... 134 46. Anñeo fotografiran u Houstonu ........................................... 150 47. Nightingalin očajnički let .................................................... 168 48. Uskrsnuće mrtvog dječaka prema viziji............................... 176 49. Prijatelji i neprijatelji ........................................................... 192 50. Peračica rublja prizemljuje njegov let ................................. 204

VIII NATPRIRODAN život Williama Branhama

SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA VIII

51. Objašnjenje vizija ............................................................... 209 52. Orao uz tok rijeke Troublesome ......................................... 217 Autorovo objašnjenje ................................................................ 227 Izvori i literatura ....................................................................... 229 Indeks ........................................................................................ 229 Informacije o knjigama ............................................................. 244 Narudžba knjige ........................................................................ 248

SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA IX

Predgovor autora

3. KOLOVOZA 1993. GODINE, anñeo Gospodnji došao je u moju kuću te mi progovorio o knjizi koju sada držite u rukama. Da pojasnim...

1974. godine, kad sam imao dvadeset i jednu godinu, oženio sam divnu kršćanku po imenu Marguerite. Petnaest smo godina zajedno radili i poučavali našu djecu o milosti Isusa Krista. Onda se dogodilo nešto neviñeno. Pretpostavljam da se radilo o krizi srednjih godina. Iz ne znam kojeg razloga, Marguerite se pitala je li nešto propustila u životu. Vratila se u školu i nakon tri godine postala viša medicinska sestra. Dok je studirala, polako je odlazila od Krista u svijet. U jednom je trenutku njezino skretanje prešlo mjeru, što je unijelo nemir u naš brak.

1991. godine Marguerite je upisala sveučilišni studij kako bi postala asistent liječnika. Kad je diplomirala u siječnju 1993. godine, ja sam upravo završavao nacrt Knjige 3: Čovjek i njegovo poslanje. U zadnjem poglavlju treće knjige napisao sam sažetak spajajući najzanimljivije dijelove ranog života Williama Branhama. Iako sam na ovoj biografiji radio pet godina, moja supruga nije pročitala niti jednu stranicu. Najedanput sam poželio da ona posluša sažetak. Nerado je sjela i poslušala. Kad sam prestao čitati, ona je počela plakati. Rekla je: "Owene, nisam htjela pročitati tvoju knjigu jer sam se bojala da ću se, čim to učinim, uvjeriti da je to istina. I sad se to dogodilo. Želim se vratiti Isusu."

NATPRIRODAN život Williama Branhama

SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA X

X

Sažetke prve, druge i treće knjige završio sam do srpnja. Tada sam se suočio s pitanjem koje me mučilo zadnjih pet godina: kako knjigu ponuditi ljudima koji bi je htjeli pročitati? Cijelo vrijeme planirao sam je sam tiskati, ali sam sada bio duboko u dugovima zbog godina školovanja svoje supruge. U očekivanju sugestija, poslao sam nekoliko poglavlja nekolicini ljudi za koje sam smatrao da bi mogli savjetima pomoći.

Ovim se vraćam na anñelov posjet. Margueritina zadnja godina školovanja fizički ju je iscrpila. Naporan raspored ju je umorio što joj je oslabilo imunološki sustav. Zadnju je godinu često bolovala od prehlade, bronhitisa, upale pluća i čira, a i čestih migrena. Nikako nije ozdravljala iako nismo mogli uprijeti prstom u izvor problema.

3. kolovoza 1993. godine, Marguerite se ustala u 9:30. Tog jutra moja kći trebala ju je odvesti kod liječnika. Marguerite je rekla: "Betsy, pozovi tatu. Moram mu nešto reći prije nego odemo."

Ja sam radio u susjednoj prostoriji u trgovini na farmi. Kad sam ušao u kuću, Marguerite je uzbuñeno rekla: "Owene, upravo me posjetio anñeo Gospodnji!" To mi je privuklo pažnju. U devetnaest godina našeg braka nikad prije nije vidjela nešto slično. Nastavila je: "To nije bio san, ili je bio san drugačiji od svih koje sam sanjala do sada. Bila su dva ñavola i imali su imena. Jedan se zvao Illsa, a drugi Samona. Tamo je takoñer stajala medicinska sestra koju poznajem, a ona sama za sebe tvrdi da je kršćanka. Ova je medicinska sestra prijatno čavrljala s ta dva ñavola. Ležala sam na krevetu sličnom operacijskom stolu na hitnom odjelu u bolnici. Nisam mogla govoriti, ali me medicinska sestra mogla vidjeti i ja sam joj mogla davati motove. S moje je jedne strane stajao brat Branham, a s druge anñeo Gospodnji. Brat Branham je rekao medicinskoj sestri: 'Dobro pripazite na ovu ženu jer je ona Božja kći.'"

Marguerite je ovaj dio uzbuñeno naglasila. Otkako se vratila Isusu Kristu prije sedam mjeseci, Sotona ju je neprekidno podsjećao na prijašnje pogreške i mučio sumnjama u njezino

Predgovor autora XI

SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA XI

spasenje. Sada je uzviknula: "Owene, ja sam spašena! Znam da sam spašena!"

Rekao sam: "Marguerite, želim da to zapamtiš dok si živa. Nikad više nemoj sumnjati u svoje spasenje."

"Zapamtit ću," složila se i nastavila, "anñeo mi je rekao: 'Idi reci Owenu što si vidjela. Reci mu da će dobiti novac.' Medicinska sestra je pitala: 'Novac za što?' Ja u viziji nisam mogla govoriti, tako da sam gestikulirala kao da čitam knjigu. Medicinska sestra je pitala: 'Je li novac za knjigu?' Anñeo je odgovorio: 'Da, a pomoći će mu dva čovjeka sa zapada.'" Marguerite je dodala: "Owene, vidjela sam kako se tisuće raduju zbog ove knjige."

Kad je dovršila priču, ja sam otišao natočiti benzin u automobil na crpku na farmi. Nakon nekoliko minuta kćer me vriskom pozvala da se odmah vratim. Marguerite je pala u nesvijest. Odnijeli smo je u auto. Uskoro je ležala na operacijskom stolu na hitnom odjelu u bolnici, meñutim, bilo je prekasno.

Marguerite je imala samo četrdeset godina. Liječnici nisi pronašli medicinske razloge zbog kojih je umrla. Jednostavno, došlo je njezino vrijeme za odlazak. Zato što je bila Božje dijete, Bog je čekao dok njezina duša nije bila spremna prije nego ju je pozvao kući. Vjerujem da je Marguerite upravo pred smrt pogledala duhovnu dimenziju i rekla mi što je vidjela. Pitam se jesu li Illsa i Samona bili demoni koji su je pokušali odvući od Krista te je, pošto nisu uspjeli, mučili infekcijama, migrenama i sumnjom. Možda su bili tamo na kraju kako bi vidjeli da su izgubili bitku. Isus Krist je pobijedio – Marguerite je bila spašena. Što se tiče anñelove poruke, znam da je ona bila za mene. Koju sam veću utjehu mogao dobiti od te da mi anñeo kaže kako ću ponovno vidjeti svoju ženu?

Onog dana kad smo sahranili Marguerite, nazvao me brat Pearry Green, pastor Tucson Tabernaclea iz Arizone. Svidjelo mu se poglavlje koje sam mu poslao i htio je pročitati cijeli rukopis.


SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA XII

XII

Kasnije je ponudio tiskati i distribuirati Natprirodan život Williama Branhama preko Tucson Tabernacle Booksa.

Ispunile su se riječi koje je anñeo rekao Margueriti. Nadam se da ćete i vi biti jedan od tisuća ljudi koje je ona vidjela da se raduju zbog ove knjige. Neka vas Bog blagoslovi dok budete čitali.

Owen Jorgensen, 1996.

SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA XIII

Sažetak druge knjige

MNOGO GODINA William Branham nije mogao razumjeti svoj neobičan život. Zašto je on bio jedini propovjednik u Jeffersonvilleu u Indiani koji je imao vizije? Ostali su ga propovjednici upozoravali da te vizije dolaze od Sotone, kneza laži i obmana. Zašto su se vizije uvijek ispunjavale i zašto su toliko često pomagale ljudima?

U svibnju 1946. godine Billova je zbunjenost dosegla vrhunac. Izoliravši se u špilju daleko u šumovitim brdima Indiane, očajnički je tražio odgovor. Nešto poslije ponoći tamu je otjerao anñeo svjetla. Anñeo je rekao: "Ne boj se. Poslan sam iz prisutnosti Svemogućeg Boga reći ti da je tvoje roñenje neobično i život neshvaćen da bi se pokazalo da ti imaš odnijeti dar božanskog iscjeljenja narodima svijeta. Ako budeš iskren kad se budeš molio i budeš mogao dobiti da ti ljudi vjeruju, ništa neće ostati pred tvojom molitvom, čak ni rak. Ići ćeš na mnoga mjesta po zemlji i molit ćeš se za kraljeve, i vladare i moćnike. Propovijedat ćeš mnoštvima po svijetu i tisuće će doći k tebi po savjet. Moraš im reći da njihove misli u nebu govore glasnije od njihovih riječi."

Bill se pobunio: "Gospodine, ja sam siromašan čovjek i živim meñu siromašnim ljudima. Kako bih mogao ići po svijetu? I kako bih mogao postići da budem razumljiv? Ja imam samo osnovnoškolsko obrazovanje. Možda bi to trebao biti netko dovoljno obrazovan tko bi mogao govoriti ljudima. Ne bi me slušali."


SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA XIV

XIV

Anñeo je odgovorio: "Kao što su proroku Mojsiju dana dva znaka da potvrde da je poslan od Boga, tako će tebi biti dana dva znaka. Prvi – kad uzmeš desnu ruku osobe u svoju lijevu ruku, moći ćeš detektirati prisutnost bilo koje bolesti uzrokovane mikroorganizmom po vibracijama koje će se pojaviti u tvojoj lijevoj ruci. Tada se moraš pomoliti za tu osobu. Ako se tvoja ruka vrati u normalu, možeš tu osobu proglasiti iscijeljenom. Ako ne, samo zamoli blagoslov i odi. Pod pomazanjem od Boga, nemoj pokušavati misliti svoje vlastite misli, bit će ti dano što reći."

Bill još nije bio uvjeren: "Ali što ako mi i dalje ne budu vjerovali?"

"Drugi znak je veći od prvoga. Ako ostaneš ponizan i iskren, dogodit će se da ćeš moći reći po viziji same tajne njihovih srca. Tad će ti ljudi morati vjerovati. Ovo će pokrenuti Evanñelje u snazi što će najaviti drugi Kristov dolazak."

Nakon tjedan dana Bill je bio primoran iskušati anñelove riječi. U srijedu navečer očajan je muž doveo na nosilima svoju suprugu u nesvjesnom stanju u crkvu. Margie Morgan je bila toliko zahvaćena rakom da su doktori digli ruke od nje. Kad je Bill uzeo njezinu malaksalu desnu ruku u svoju lijevu, zglob njegove šake i donji dio ruke počeli su se trzati kao da je dotaknuo kraj niskonaponske električne žice. Ruka mu je malo natekla i postala žarko crvena. Mogao je osjetiti vibracije kroz ruku. Pognuvši glavu, zamolio je Isusa Krista da iscijeli ženu koja je umirala. Čim je završio s molitvom, vibracije su prestale i crvenilo s ruke se povuklo. Nakon tri dana Margie Morgan je ustala iz kreveta, šetala hodnicima bolnice i molila doktora da je pusti kući.

Vijest o ovom čudu se brzo proširila i uskoro je William Branham primio telegram iz St. Louisa, iz Missourija. Propovjednik Daugherty je želio da Bill doñe moliti se za njegovu kćer. Tri je mjeseca mala Betty Daugherty bolovala od tajanstvene bolesti koja je zbunjivala sve njezine liječnike. Bill je otišao u St. Louis gdje mu je Bog otkrio njezin problem. Bez

Sažetak druge knjige

SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA XV

XV

ikakvog napora, Betty Daugherty je bila iscijeljena. Propovjednik Daugherty je tada zamolio Billa da se vrati u St. Louis održati nekoliko sastanaka probuñenja s naglaskom na božansko iscjeljenje. Bill je pristao. Vrativši se u Jeffersonville, dao je otkaz u komunalnoj službi u Indiani. Tada se sastao s ñakonima crkve kojoj je bio pastor i prepustio da ga netko zamijeni iza propovjedaonice dok je odsutan. Osjetio je da će od sada nadalje puno radno vrijeme raditi kao evanñelist.

Njegov prvi skup iscjeljenja bio je zapanjujuće uspješan. Propovijedao je navečer. Nakon svake službe pozvao bi bolesne da izañu naprijed i okupe se oko propovjedaonice kako bi ih mogao dotaknuti i moliti za svakoga ponaosob. Čuda su se dogañala redovito. Ljudi su bili iscjeljeni od ukriženih očiju, artritisa, kile, tuberkuloze, dijabetesa, srčanih mana, dječjih paraliza, tumora, rakova, živčanih poremećaja, bolesti želuca, pa čak i sljepoće. Do završetka probuñenja, Bill se molio za više od tisuću ljudi. Bio je iscrpljen, ali sretan – i nestrpljiv da mu Gospod pokaže kamo krenuti dalje.

KNJIGA 3


(1946. – 1950.)

William Branham prema fotografiji koja se spominje u Poglavlju 46 "Anñeo fotografiran u Houstonu" (crtež)

SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 3

Poglavlje 31

Čudan san slijepca 1946.

NADAHNUTE zadivljujućim iscjeljenjima u St. Louisu, vijesti su se proširile južnim i zapadnim državama poput čokota koji pušta grane, s pričom kako je anñeo sreo nepoznatog propovjednika iz Indiane zvanog William Branham i naredio mu da odnese dar božanskog iscjeljenja čovječanstvu koje pati. Nedugo nakon što se Bill vratio kući iz St. Louisa, stigao je telegram od drugog propovjednika kojeg nije poznavao – propovjednik Adams iz Camdena, iz Arkansasa, želio je biti pokrovitelj Billovog tjednog skupa u svom gradu. Bill je pristao te su dogovorili da će to biti u prvoj polovici kolovoza 1946. godine.

Pošto Bill nije imao vlastito odijelo, posudio je rabljeno odijelo od svog brata. Ovo je odijelo bilo nošeno za vrijeme automobilske nesreće uslijed čega se poderalo na nekoliko mjesta. Meda je zašila hlače izglačanim zakrpama, dok je Bill zakrpao veliki raspor na desnom džepu sakoa. Meda je uzela njegove dvije bijele košulje, pažljivo uklonila šavove s izlizanih kragni, okrenula kragne i ponovno ih zašila. Bill je spakirao malu torbu, ubacio je u prtljažnik svog starog Forda i krenuo na jug.

Kad je stigao u Camden, Bill je pozdravio propovjednika Adamsa pružajući pogrešnu ruku uz objašnjenje: "Oprostite što



4

pružam lijevu ruku, ali, ona mi je bliža srcu." Zapravo, bilo ga je sram neurednog zakrpa na džepu sakoa pa ga je želio držati prekrivenog desnom rukom. To je narednih nekoliko mjeseci često radio.

Camden, blizu južne granice Arkansasa, imao je oko petnaest tisuća stanovnika. Ali uskoro nakon početka sastanaka postalo je očito da ljudi dolaze od svuda s juga. Propovjednik Adams je iznajmio veliku školsku dvoranu koja je čak i prve večeri bila potpuno popunjena. Bill je pokušao ohrabriti ljude da vjeruju Bogu podsjećajući ih da je "Bogu sve moguće", ali je raspoloženje slušateljstva i dalje bilo formalno i neuvjerljivo. Činilo se kao da su došli iz znatiželje i da sada sjede sa stavom "dokaži". Bill ih je nastojao potaknuti na razumijevanje riječima: "Dragi prijatelji, ja sam samo čovjek, ali vam pokušavam objasniti da je Bog poslao Svog anñela koji je bio sa mnom."

Za trenutak je Bill osjetio promjenu atmosfere. Mogao je osjetiti prisutnost koju je osjetio u špilji blizu Tunnel Milla. Očito je to takoñer osjetilo i slušateljstvo jer su ljudi začuñeno gledali. Bill je vidio kovitlajući ognjeni krug kako ulazi kroz stražnja vrata dvorane. "Neću više morati govoriti o tome," rekao je Bill, "jer on sada dolazi."

Natprirodna je vatra prošla kroz prolaz upravo iznad glava ljudi. Kroz mnoštvo se raširio uzdah. Žene i djeca su počeli vrištati, padati ili se izmicati od šoka. Na početku prolaza sjedio je hromi baptistički propovjednik u invalidskim kolicima. Kad je Ognjeni Stup prešao preko njega, iskočio je iz svog zatvora na kotačima i gurnuo invalidska kolica niz prolaz ispred sebe, proslavljajući Boga što je glasnije mogao. To je izbacilo skepticizam iz mnoštva.

Tada se jantarno svijetlo kretalo prema naprijed te se zaustavilo i lebdjelo upravo iznad Billove glave. Propovjednik Adams je stajao s druge strane propovjedaonice dok je fotograf

Čudan san slijepca


5

slikao za novine, fotografirajući natprirodno svjetlo. 45 Sljedećeg je trenutka propovjednik Adams krenuo prema fenomenu kao da će ga dotaknuti, uz povik: "Vidim ga!" Svjetlo je sve više blještalo i propovjednik Adams se odmaknuo s privremenom sljepoćom. Tada je zvijezda nestala.

Od tog se trenutka otopio skepticizam mnoštva te se ostatak večeri vjera digla poput plime. Bill je zatražio da ljudi koji žele molitvu stanu u red s jedne strane zgrade. Stotine su ustale te se zgurale u ispresijecani red. Bill je htio da mu ljudi prilaze s desne strane jer je mogao osjetiti pritisak anñela Gospodnjeg koji je tamo stajao. Bill bi lijevom rukom uzeo desnu ruku osobe. Kod onih koji su bolovali od bolesti uzrokovanih mikroorganizmima, ruka bi mu svaki put pocrvenjela. Nakon molitve je znao da su ljudi iscijeljeni ukoliko bi mu se ruka vratila u normalno stanje. Za one s drugim poteškoćama, vjera je toliko jako pulsirala u njihovim srcima da je jednostavna molitva u Isusovom Imenu često bila sasvim dovoljna da se dogodi ono što se prije činilo nemogućim.

Te su se večeri dogañala čuda u stotinama života. Bill se molio za jednog po jednog bolesnog dugo nakon ponoći. U trenutku kad je konačno prestao, lijeva mu je ruka bila toliko ukočena da ju je, kad se vratio u hotelsku sobu, morao pola sata držati pod tekućom vodom kako bi mu se u mišiće vratio osjećaj.

Sljedećeg jutra nakon doručka, dok se Bill molio u hotelskoj sobi, načuo je razgovor ispred svojih vrata. Čovjek je govorio: "Dobro, samo bih htio nakratko popričati s bratom Branhamom. Ja sam reporter i nešto mu želim pokazati."

Zaposlenik hotela, zadužen za čuvanje Billovih vrata, odgovorio je: "Bez obzira tko ste, naredili su mi da ne puštam nikoga. Sad je vrijeme molitve."

45 Pogledajte 19. sliku u knjizi Gordona Lindsayja: "William

Branham, čovjek poslan od Boga".



6

Krenuvši prema vratima, Bill je pozvao reportera neka uñe. Reporter je nestrpljivo zakoračio. Izvadio je fotografiju i pokazao ju: "Brate Branhame, pogledajte."

Dok je uzimao fotografiju, Bill je proučavao sadržaj. To je bila crno-bijela fotografija sa sinoćnjeg sastanka. Bill je vidio sebe kako stoji iza propovjedaonice. Iznad njega je pulsiralo to natprirodno svjetlo, a s lijeve je strane stajao propovjednik Adams.

"Brate Branhame," rekao je reporter, "moram priznati da sam sinoć počeo kao skeptik. Mislio sam da je cijela priča o anñelu i iscjeljenju samo psihologija. Ali, ovdje je na slici! Zapazite četiri ravnomjerno rasporeñena svjetla ispod balkona. To su bila jedina svjetla iza vas. To znači da svjetlo koje sja iznad i pokraj vas mora biti natprirodno."

Bill je klimnuo glavom: "Uistinu izgleda poput svjetla koje sam vidio."

Reporter je rekao: "Ja pripadam baptističkoj crkvi, ali želim Duha Svetoga kakvog vi imate."

Prije nego je Bill uspio odgovoriti, netko je pokucao na vrata. Očekujući sobaricu, Bill se iznenadio kad je ugledao direktoricu hotela. Ušla je i nervozno okretala ključ meñu prstima. Bill joj je pokazao sliku anñela Gospodnjeg.

"Zbog toga sam i došla k vama," rekla je. "Brate Branhame, ja sam sinoć bila dolje i takoñer sam vidjela svjetlo. Gledajte," izgledala je neurozno, ali kao da se mučila pronaći prave riječi, "brate Branhame, ja – ja želim biti nanovo roñena."

Kako bi odgovorio, Bill je podigao rolete na prozoru i pokazao prema brdima izvan grada. "Vidite li ovaj bijeli puteljak koji se spušta izmeñu borova? Prije nekoliko dana bio sam tamo oko četiri sata i ustrajno se molio da Bog dopusti da njegov anñeo posjeti ovaj grad, te da uzburka srca ljudi kao nikad prije. To se upravo dogodilo. Nije teško biti nanovo roñen. Stvar je u jednostavnom predavanju svog života u potpunosti Isusu Kristu."

Njih su troje kleknuli na pod u hotelskoj sobi te su oboje, direktorica i reporter, bili nanovo roñeni u Božju obitelj.

Čudan san slijepca


7

Nakon sat vremena na vrata je došao mladić s telegramom od drugog propovjednika, g. Browna, koji je pitao Billa da doñe održati sastanke u Little Rock u Arkansasu. Mladić koji je donio telegram zastao je na hodniku kao da želi još nešto reći. Bill ga je pitao treba li još nešto. Mladić je rekao: "Moj je otac četiri godine imao probleme s leñima. Sinoć je bio iscijeljen i danas je drugačiji. Sad kao da imam novog tatu. I ja želim upoznati Isusa."

"Blagoslovljeno tvoje srce, sine. Uñi i zatvori vrata. Možeš pronaći Isusa upravo ovdje. Nije teško."

Mladić je kleknuo, skinuo kapu i stavio je na pod, te predao svoje srce Kristu.

Kroz ostatak tjedna u Camdenu, rastao je broj ljudi kako su ljudi svjedočili prijateljima i susjedima o iscjeljenjima te ih nagovarali da se sami doñu uvjeriti u to da je Bog posjetio njihov grad s anñelom. Iz večeri u večer, Bill se molio za beskrajne redove ljudi i nakon ponoći. Do Billove zadnje službe iscjeljenja tog tjedna u nedjelju, osjećao se iscrpljeno.

Propovjednik Adams je prepustio Billu da u nedjelju ujutro propovijeda u lokalnoj crkvi. Pošto je to trebala biti samo služba bez molitvi za bolesne, Bill je osjećao da za to ima dovoljno snage. Naravno, došlo je više ljudi nego je crkva mogla primiti.

Nakon službe, četiri su snažna policajca pomogla Billu i propovjedniku Adamsu proći kroz mnoštvo do pastorovog crvenog automobila. Ljudi su se naguravali kako bi vidjeli Billa. Neki su ga pokušali dodirnuti dok su ih službenici pokušavali zadržati. Billovo se srce lomilo dok je gledao hrome i majke s bolesnom djecom kako stoje na laganoj kiši u potrazi za iscjeljenjem. Htio je dotaknuti svakoga i moliti se za svakoga dok mu dah ne napusti tijelo, ali je znao da ne može. Nakon kratkog odmora čekale su ga obveze u Little Rocku.

U žamoru mnoštva Bill je čuo kako netko viče: "Smiluj se! Smiluj se!" Pogledao je i zapazio stari crnački par gdje stoji na brežuljčiću iza crkve – daleko od mnoštva bijelaca. (U to su vrijeme na jugu na snazi bili zakoni Jima Crowa koji su zabranjivali crncima miješnje s bijelcima na javnim mjestima.)



8

Ovaj je stari crnac držao kapu u ruci, puštajući da mu kiša pada po tankom obruču sijede kose na glavi. Nastavio je svoju žalosnu melodiju: "Milost! Milost! Smiluj se!"

"Jadan," pomislio je Bill dok je prolazio. Odjednom je zastao i ponovno pogledao starca. Dogañalo se nešto neobično. Bill je mogao osjetiti nekakav pritisak na koži. Bio je to dobar, a ne loš osjećaj, te je Bill osjetio kako je povezan s tim crncem koji ga je dozivao s vrha brežuljka. Bill je krenuo prema starcu.

Jedan ga je od policajaca iz osiguranja pitao: "Kamo idete, propovjedniče?"

"Duh Sveti želi da odem k tom crncu," odgovorio je Bill. Službenik ga je upozorio: "Nemoj to učiniti, dečko. Dok te

svi ovi bijelci dozivaju, izazvat ćeš galamu na rasnoj osnovi. Ovo je jug."

Bill je otklonio opasnost: "Bez obzira na vaše zakone, Duh Sveti me šalje da razgovaram s tim čovjekom."

Četiri su policajca slijedila Billa do malog brežuljka na kojem su stajali crnac i njegova žena. Dok se Bill približavao, čuo je kako žena govori čovjeku: "Dragi, evo pastora."

Bill se približio dok su službenici formirali krug oko njega kako bi spriječili mnoštvo. "Mogu li vam pomoći, striko?" pitao je Bill.

Čovjek je, kako bi ga pogledao, okrenuo glavu u pogrešnom smjeru. Bill je shvatio da je starac slijep. Čovjek je zamuckivao: "Jesi – jesi li ti pastor Branham?"

"Da, striko." Starac je podigao ruke i lagano pogladio Billa po licu. "O, ti

si mladić." "Nisam toliko mlad," rekao je Bill. "Imam trideset i sedam

godina." "Pastore Branhame, možeš li me samo minutu poslušati?" "Samo izvolite, striko." "Oslijepio sam prije deset godina. Živim oko 320 km odavde.

Nikad u svom životu nisam čuo o tebi do jutros. Oko tri sata sam

Čudan san slijepca


9

se probudio u sobi. Naravno, ništa nisam vidio, ali dok sam gledao, ispred sebe sam mogao vidjeti svoju majku. Ona je davno umrla, ali dok je bila živa, vjerovala je kao ti. Moja majka u svom životu nikad nije lagala. Ovog je jutra stala i govorila: 'Drago dijete, ustani, obuci se i idi u Camden, u Arkansas. Pitaj za čovjeka koji se zove pastor Branham i bit će ti vraćen vid.' Zato sam ovdje, pastore. Možeš li mi pomoći?"

Osjećajući bol u srcu od sažaljenja, Bill je stavio ruke na oči starca i pomolio se: "Nebeski Oče, ne razumijem kako mu je u snu došla majka, ali Te molim u Imenu Isusa da mu vratiš vid."

Mnoštvo se naguravalo. Policajci su se mučili odgurati ih. Bill je znao da čim prije mora doći do automobila te se okrenuo kako bi otišao.

Starac se nasmijao i klimao glavom dok je mirno i zadovoljno ponavljao: "Hvala Ti, Gospode, hvala Ti."

Supruga ga je pogledala širokih očiju: "Dragi, vidiš li?" "Naravno da vidim. Rekao sam ti da ću vidjeti ako doñem

ovdje. Pogledaj." Pokazao je u pravcu automobila prema kojem je išao Bill. "Vidiš li taj automobil tamo? On je crven."

Njegova je supruga povikala: "O, Isuse!" dok su se radosno grlili.

Sužavajući zaštitni prsten, četiri su policajca jedva otpratila Billa kroz uzbuñeno mnoštvo do sigurnosti crvenog automobila.


Poglavlje 32

Izazov mentalno poremećene osobe 1946.

NAKON CAMDENA, William Branham je održao tjedni skup u Pine Bluffu, u Arkansasu, i nakon toga otišao u Little Rock, glavni grad te države. Propovjednik Brown je iznajmio veliki auditorij blizu zgrade parlamenta. Do tada se Billov ugled toliko raširio usmenom predajom da je mnoštvo koje je posjetilo sastanke u Little Rocku bilo veće od mnoštva u Camdenu. Auditorij se ubrzo potpuno popunio, a mnogi su ostali vani.

Prve je večeri Bill objasnio anñelovo poslanje te iznio svjedočanstva iz Camdena i Pine Bluffa. Tada je zatražio da svi koji žele molitvu stanu u red njemu s desne strane. Odjednom su ustale stotine i postepeno, uz mnogo gužve, formirale red. Orguljaš je ponavljao melodiju "Samo vjeruj", dok su ljudi jedan po jedan prilazili po molitvu.

Kad bi osoba stala pred njega, Bill bi uzeo desnu ruku bolesnika svojom lijevom rukom. Ako je osoba bila bolesna, Bill bi odmah osjetio vibracije u ruci poput slabe električne struje. Tada bi mu ruka pocrvenjela kao da je zaražena i po poleñini bi se pojavile male bijele kvržice. Prema uzorku ožiljaka Bill je mogao reći od čega osoba boluje. Govorio je u mikrofon kako bi

Izazov mentalno poremećene osobe


11

slušateljstvo moglo čuti. Ustanovio bi problem: čir, tuberkuloza, rak i sl. Njegove su dijagnoze uvijek bile točne. Tada bi se pomolio i ukoravao demone u Ime Isusa Krista. Čim bi demoni napustili bolesnika, Billova bi ruka opet postala normalne veličine i boje. Tada bi bolesnika proglasio iscijeljenim i nastavio sa sljedećom osobom u redu.

U tim bi trenucima često iz usta promatrača pobjegao spontani uzdah divljenja. Ovi ljudi nisu nikada vidjeli nešto slično. Ovdje je bio vidljiv dokaz Boga meñu njima. To je ganulo mnoge da iz poštovanja puste suzu.

Bill je bio zadivljen svojim darom poput svih ostalih. Prije ovog poslanja, nije mu nikad palo na pamet da mikroorganizmi vibriraju životom. Sada ne samo da je osjećao vibracije, već je mogao promatrati fizičku reakciju koju su izazivale u njegovoj lijevoj ruci – crvenilo i bijele kvržice koje su stvarale uzorak ovisno o bolesti. Što je više Bill koristio ovaj dar, više je učio o demonima. Na primjer, do sad je shvatio da je razlog zbog kojeg se kvržice na poleñini njegove ruke miču taj što se demonski život bolesti uznemiri zbog prisutnosti anñela.

Duhovni značaj ovih bakterijama ili virusima uzrokovanih vibracija postajao je sve jasniji. U slobodno je vrijeme izmeñu službi Bill ponovno i ponovno čitao Novi zavjet, pokušavajući shvatiti Isusovu, Petrovu i Pavlovu službu iscjeljenja (i tako shvatiti vlastitu). Povezujući citate Pisma sa svojim poznavanjem moderne medicine, činilo mu se kao da se bolesti sastoje od dva dijela – fizičkog i duhovnog. Fizička razina bile su bakterije ili virusi koje je medicina mogla vidjeti kroz mikroskop. Ali odakle su došle bakterije i virusi? Zasigurno ne od Boga. Bakterije i virusi izvlačili su život od Bogom danog života osobe koju bi napali. Čitajući biblijske slučajeve o Isusovoj službi iscjeljenja, Bill je shvatio da su bakterije i virusi fizički dio demonskih sila. Upravo kao što se svako živo biće sastoji od fizičkog i duhovnog dijela života, tako je i s bolestima. Liječnici su se usredotočili na fizičku bolest, dok se Bill bavio demonologijom. Znak u njegovoj



12

ruci je hvatao vibracije demonskog života koji je napadao Bogom dani život ljudskog bića.

Bill je znao da to što mu je ruka otekla ne može nikoga iscijeliti, ali je moglo podići vjeru. Natprirodno otkrivanje bolesti moglo je podići vjeru osobe do razine da on ili ona povjeruje Bogu za iscjeljenje. Isus je rekao: "Ako možeš vjerovati, sve je moguće onomu koji vjeruje." 46 Ali, Isus je bio taj koji je iscjeljivao – onda i sada.

Naravno, natprirodan znak nije bio potreban za otkriti problem svake osobe. Neki su problemi bili očiti. Jedan je čovjek imao veliku, crvenu gušu koja mu je izrasla na vratu. Čim je Bill zamolio Isusa da iscijeli čovjeka, guša je pobijelila, pala na pod i otkotrljala se Billu pod noge. Reporter za novine snimio je fotografiju te se sutradan slika ovog čuda našla na naslovnici.

Jedan je hromi starac, koji je godinama hodao uz pomoć štaka, iscijeljen pred svima te je otišao s bine noseći štake iznad glave dok je proslavljao Isusa Krista. Sljedeće večeri kad je počela služba, ovaj je čovjek sjedio u prednjem dijelu s natpisom na leñima: ISUS KRIST ISTI JE JUČER, DANAS I ZAUVIJEK. Kad je Bill izašao na binu, ovaj se čovjek ustao i povikao: "Ej, propovjedniče, nešto bih te pitao."

Bill je prepoznao čovjeka. "Što to, striko?" "Ja sam nazaren, a kad sam te prvi put slušao kako

propovijedaš mislio sam da si i ti nazaren. Ali kad sam vidio koliko je pentekostalaca na sastancima, pomislio sam da si zasigurno pentekostalac. A onda sam čuo da si rekao da si baptist. Ne razumijem."

"To je jednostavno, striko," odgovorio je Bill. "Ja sam pentekostalac-nazaren-baptist." Nakon što se mnoštvo prestalo smijati na ovu malu šalu, Bill je rekao: "Ozbiljno, ja samo predstavljam Gospoda Isusa Krista i Njegovu milost. Pismo kaže

46 Marko 9, 23; takoñer Matej 19, 26; Marko 10, 27; Luka 1, 37



13

da smo jednim Duhom svi kršteni u jedno tijelo i postajemo jedan narod. 47 Isus nas neće pitati jesmo li metodisti ili baptisti. On će nam suditi prema onome što nam je u srcima."

Iz večeri u večer, slijevale su se stotine ljudi po molitve. To je opterećivalo Billovo tijelo budući da se molio za bolesne i one u nevolji do jedan, dva, čak i tri sata ujutro. Propovjednik Brown bi ga ukočenog i iscrpljenog vodio do hotelske sobe gdje bi uhvatio šest sati grčevitog sna.

Jednog ga je jutra propovjednik Brown probudio zbog hitnog slučaja. "Dolje niz stepenice je g. Kinney iz Memphisa, iz Tennesseeja. Čini se da njegov prijatelj g. D-, 48 koji je rukovoditelj poštanskog ureda u Memphisu, umire od astmatične upale pluća. G. Kinney je doletio ovdje kako bi te zamolio da se doñeš moliti za g. D-. G. Kinney ti je već rezervirao mjesto u zrakoplovu kako bi ovog jutra odletio u Memphis. Trebao bi se stići vratiti do večerašnje službe. Idem dolje niz stepenice pa ću ga dovesti ovdje."

Bill se obukao i tek je stavio kaput kad je čuo zvuk jakog vjetra. Pretpostavio je da je to vani i pomislio: "Moj Bože, danas stvarno puše." Onda je vidio natprirodno svjetlo u sobi kako lebdi u zraku, rotira i pulsira energijom. Bill je kleknuo kraj kreveta. Uskoro je čuo glas anñela: "Ne idi tamo. Njegovo je vrijeme došlo." Tada je svjetlo iščezlo. Bill je ustao i skinuo kaput.

Nakon nekoliko minuta propovjednik Brown se vratio s čovjekom koji je izgledao pod stresom i uznemireno. "Brate Branhame, zovem se Kinney. Moj prijatelj g. D- sada nije pri svijesti, ali ja vjerujem da Bog može..."

47 1. Korinćanima 12, 12 – 27 48 Svaki put kad se u ovoj biografiji pojavi prezime u ovom obliku

(D-), to znači da William Branham nije iznio prezime te osobe kad je pričao o tom dogañaju. Autor je nasumično izabrao početno slovo zbog funkcionalnijeg opisivanja dogañaja.



14

Bill ga je prekinuo. "Gospodine, Duh Sveti me sreo prije nekoliko minuta i upozorio da ne idem s vama jer ovako govori Gospod: 'Čovjek će umrijeti.'"

"Mislite da nema nade?" "Vjerojatno će biti mrtav kad se vratite. Ali, još ću se moliti o

tome. Nazovite me ujutro i obavijestite o njegovom stanju – kad je umro i je li već bio mrtav kad ste se vratili. Nemojte me zvati večeras jer ću biti na službi do dva ili tri sata ujutro."

Te je večeri nakon nekoliko sati neprestanog moljenja za bolesne, propovjednik Brown rekao: "Brate Branhame, javi mi kad budeš trebao malo odmora. Želim ti pokazati nešto u podrumu auditorija. To je slučaj kakvog još nisi sreo."

Umornom od pritiska, Billu je dobro došao izgovor da se malo odmori. "Spreman sam za pauzu," rekao je. Dok su ljudi stajali u redu i čekali, propovjednik Brown je odveo Billa u podrum gdje su sreli mladića koji je sjedio na zadnjoj stepenici stubišta. Izgledao je poput tipičnog farmera iz Arkansasa. Bio je obučen u trošnu plavu košulju i radno odijelo. Čovjek je buljio u podrum prozirnim, tužnim pogledom. Bill je takoñer pogledao i šokirao se od prizora. U cijelom svom životu Bill nikada nije vidio nešto slično. Izvaljena nasred velikog podruma, na golom podu, ležala je visoka, mišićava žena obučena u bijelu majicu kratkih rukava i crne kratke hlače. Bill je pretpostavio da ima izmeñu trideset i trideset i pet godina. Ležala je na leñima s rukama i nogama u zraku. Noge su joj bile razmazane od krvi iz mnogih posjekotina.

Pogledavši na čovjeka na stepenicama, Bill je sumnjičavo pitao: "Brate, je li to tvoja supruga?"

"Da, brate Branhame." "Moj Bože! Što joj je?" "Nakon što je rodila najmlañu bebu, liječnici smatraju da ju je

to bacilo u preuranjeni klimakterij. Dali su joj neke injekcije, ali nisu bile ispravne i poludjela je. Dvije je godine u ludnici. Prodao sam farmu kako bih skupio dovoljno novca da joj pomognem, ali ništa od onoga što su liječnici pokušali nije pomoglo. Brate



15

Branhame, ja doma imam četvero djece. Kad sam čuo priču o poremećenoj ženi iz Mississippija koja je sinoć iscijeljena na tvojim sastancima, prodao sam mazgu kako bih skupio novac i mogao dovesti svoju ženu u kolima hitne pomoći."

"Zašto krvari iz nogu?" "U instituciji su rekli da je možemo odvesti samo na jednu

noć. Ali, kad su je pokušali uvesti u kola hitne pomoći, nisu mogli. Zato sam sa sobom uzeo četiri brata iz svoje crkve te smo je uspjeli staviti u automobil. Onda, na putu ovdje, sva četvorica je nisu mogla zadržati te je razbila stakla uz stražnje sjedalo. Kad smo je doveli u zgradu, gurala nas je posvuda. Jedva smo je doveli u podrum i legli na leña. Jednostavno je ostala tako, s rukama i nogama u zraku."

Bill je sažaljivo pogledao na poremećenu ženu kako leži na leñima nasred poda dok su joj krvave ruke i noge bile podignute u zrak. Bill je rekao njezinom mužu: "Idem je uhvatiti za ruku i vidjeti hoću li osjetiti vibracije."

Strah je zasvijetlio iz čovjekovih očiju. "Brate Branhame, nemoj joj prilaziti. Ubit će te."

Ignorirajući upozorenje, Bill se prišuljao poremećenoj ženi koja ga je intenzivno promatrala proračunatim pogledom. "Dobra večer," rekao je Bill, pružajući ruku prema njezinoj desnoj ruci.

Upravo kad joj je dohvatio zglob, iznenada ga je udarila šakom toliko snažno da je skoro pao s nogu. Nije mogla biti teža od 75 kg, ali se činilo kao da posjeduje četiri puta više snage od prosječne žene. Dok ga je potezala prema sebi, Bill se prestrašio da će mu slomiti kosti. Ukočio je noge, uhvatio je za grudni koš i snažno gurnuo. Oslobodio je ruke i pobjegao prema stubištu.

Poremećena žena ga je nastavila progoniti. Još uvijek je ležala na leñima i brzo puzala tijelom po betonskom podu poput velike zmije dok je ispuštala neartikulirane zvukove. Na pola puta do stubišta, promijenila je smjer i krenula prema drvenoj klupi koja je stajala pokraj zida. Udarila je glavom u rub klupe toliko jako da se raspuklo drvo. Krv joj se pomiješala s kosom. Uzela je



16

komad drveta i bacila na svog muža, ali ga je promašila za samo nekoliko centimetara i pogodila žbuku na zidu iza njega.

"Brate Branhame," jecao je muž, "ima li nade za nju?" "Gle, brate", rekao je Bill dok je stavljao ruku na rame

čovjeka, "jedino što znam i mogu ti reći – kad me je taj anñeo sreo, rekao mi je ako budem iskren i dovedem ljude da mi vjeruju, da će onda On iscijeliti bolesnog. Imaš li toliko jednostavne vjere da Isus Krist, Sin Božji, izbacuje ñavole?"

Čovjek je hrabro odgovorio: "Vjerujem." Kad je to čula opsjednuta žena, vrisnula je: "Williame

Branhame, ti nemaš ništa sa mnom. Ja sam je doveo ovdje." Tada je žena počela puzati na leñima prema Billu.

"Što je to?" iznenañeno je pitao muž. "Ta žena niti ne zna kako se zove! Ona nije izgovorila ni riječ zadnje dvije godine."

"To nije bila ona," rekao je Bill. "To je bio demon koji ju je opsjeo. On zna da će morati napustiti ženu ako sad budeš vjerovao Gospodu Isusu Kristu. Udružimo se u molitvi."

Žena je ponovno vrisnula: "Nemaš ništa sa mnom!" dok je Bill pognuo glavu i molio se: "Nebeski Oče, u Imenu Tvog Sina Isusa Krista, neka je ñavao napusti."

Žena je utihnula. Za trenutak je pala na pod kao da je bez života. Muž je pitao: "Što da sad radim?"

"Čim završi služba, vrati je u instituciju. Ako budeš vjerovao, to će se dogoditi. Javi mi kako se završilo."

SLJEDEĆEG JE JUTRA sunce udarilo Billu u oči. Okrenuo je glavu na jastuku kako bi pogledao kroz prozor hotela te se preplašio kad je vidio ženu kako sjedi pokraj njegovog kreveta. Njena je sijeda kosa bila svezana u punñu, a nosila je svijetlo smeñi komplet i bijeli pojas. Nije gledala njega, već je gledala prema zidu tako da ju je mogao vidjeti iz profila. Izgledala je tužno.



17

Nemiran, Bill je pomislio: "Kako mi je uspjela ući u sobu? Vrata su zaključana, a ključ je ovdje na noćnom ormariću."

Oslanjajući se na lakat, zbunjeno je rekao: "Gospoño?" Tada je Bill vidio kako upravo iza žene pokraj zida sjedi čovjek. Bio je visok i sijed, obučen u svijetlo smeñe odijelo i svijetlo crvenu kravatu. I on je izgledao tužno. Žena se okrenula pogledati čovjeka i njih su se dvoje jedno drugome nasmiješili.

"Što je ovo?" pomislio je Bill. Sjeo je u krevetu. Kad je to učinio, odjednom više uopće nije ležao na krevetu, već je stajao na bini u crkvi koju nije prepoznao. Ugrizao se jako za prst kako bi provjerio spava li. Bol ga je uvjerila da je potpuno budan. Tada je znao da je to vizija.

Crkva je nestala i Bill se ponovno našao u krevetu. Promatrao je sijedog čovjeka i ženu. Oni su mu se nasmiješili, klimnuli glavama i činilo se kao da se smješkaju jer su sretni. Odjednom su samo nestali.

Zatvorenih očiju Bill je uzdahnuo: "Bože, ne razumijem ovo, zato mi, molim Te, pokaži što to znači." Pretpostavio je da će se njih dvoje pojaviti u redu za molitvu te večeri. To se već dogañalo: vidio bi viziju osobe prije službe i kasnije je te večeri, kada bi prepoznao tu osobu u redu za molitvu, znao da će Bog učiniti nešto posebno u životu te osobe. Obično bi takva vizija Billu pokazala točno ono što će se dogoditi za vrijeme molitve. Ova je vizija pak završila tajanstveno.

Dok je uzimao svoju Bibliju s noćnog ormarića, Bill je pitao: "Gospode, što želiš da pročitam u Tvojoj Riječi ovog jutra?" Tada je nasumce otvorio Bibliju. Otvorila se 2. Kraljevima 20. poglavlje. Bill je čitao kako je Gospod poslao proroka Izaiju kralju Ezekiji kako bi mu rekao da je došlo njegovo vrijeme, te da će mu ta bolest uzeti život. Kralj Ezekija se okrenuo prema zidu i žarko molio još vremena. Gospod je čuo Ezekijinu molitvu i rekao Izaiji: "Idi reci Mome sluzi Ezekiji da ću mu darovati još petnaest godina."

U tom je trenutku zazvonio telefon. Bill je podigao slušalicu očekujući propovjednika Browna. Umjesto njega bio je g. Kinney



18

iz Memphisa. Bill je ovaj slučaj potpuno smetnuo s uma, ali se odmah sjetio. "Dobro, brate Kinney, kakve novosti imate za mene?"

Osjećala se težina u glasu g. Kinneyja: "Brate Branhame, cijelu noć smo sjedili pokraj njega. On će nas napustiti svaki trenutak."

"Recite mi, g. Kinney, nosi li g. D- nekad svijetlo smeñe odijelo i svijetlo crvenu kravatu?"

"Pa da, u tome je cijelo vrijeme. Zašto?" "A gña. D- nosi li nekad svijetlo smeñi komplet s bijelim

pojasom?" "Upravo je sada u toj suknji. Kako znate? Brate Branhame,

poznajete li ih?" "Da. Pozovi gñu. D- na telefon." G. Kinney je oklijevao: "Već sam joj rekao što ste rekli." "Želim razgovarati s njom," insistirao je Bill. Uskoro se s

druge strane čuo drhtav, uzrujani ženski glas. Bill je rekao: "Sestro D-, ovako govori Gospod: 'Tvoj suprug će živjeti.' Vjerujete li to?"

Gña. D- nije odgovorila. Bill je čuo nekakvo komešanje u pozadini, a onda se g. Kinney ponovno javio na telefon. "Što ste rekli, brate Branhame? Žena se onesvijestila."

"Rekao sam da će njezin suprug živjeti. Opisivao sam ga jer sam ga vidio u viziji prije nekoliko trenutaka. Letim za Memphis sljedećim letom. Dočekajte me na aerodromu."

Kad je Bill stigao u bolnicu u Memphisu, na hodniku ga je srela sestra gospodina D-. Bila je ljuta, nezadovoljna i drska: "Odlična ideja! Propovjednik svetih valjača dolazi se moliti za mog brata. Mislim da je to sramota."

Bill je prošao pokraj nje, razmišljajući: "Sotona ne može poslati dovoljno ñavola iz pakla da to sada zaustavi. Gotovo je jer je to: 'Ovako govori Gospod.'" Sreo je medicinsku sestru koja je izlazila iz sobe. "Ima li unutra liječnika i medicinskih sestara?"

"Da," rekla je, "dva liječnika."



19

"Molim vas zamolite ih da iziñu." Liječnici su ljutito otišli. Bill je odmah prepoznao da je

čovjek koji je umirao na respiratoru onaj kojeg je vidio u viziji tog jutra. G. D- je ležao na leñima te je tužno gledao prema gore bez da je treptao. Bill se primaknuo pokraj respiratora i uzeo ga za ruku. Njegova se ruka trzala u ritmu vibracije upale pluća. "Brate D-, čujete li me?"

Gña. D- je rekla: "Moj muž već dva dana nije pri svijesti, brate Branhame."

Bill je pogledao staricu. I ona je izgledala točno onako kakvom ju je vidio u viziji. "Ne sumnjate u ništa od onoga što sam vam rekao, zar ne?"

"Ne, ne sumnjam." Obraćajući pozornost ponovno na čovjeka na samrti, Bill se

pomolio: "Dragi Bože, znam da su ovo ljudi koje sam jutros vidio u viziji. Sada, u Ime Isusa Krista, molim Te, iscijeli ovog čovjeka." Iako je imao zatvorene oči, znao je da se trzanje u njegovoj ruci smanjuje jer je prestala vibrirati. Tada je Bill osjetio kako ga čovjek hvata za ruku. Bill je otvorio oči i zapazio kako g. D- jezikom oblizuje usne.

Gña. D- je bila na podu pokraj kreveta još uvijek sa zatvorenim očima u molitvi.

Bill je rekao: "G. D-, poznajete li me?" Čovjek je lagano klimnuo glavom i rekao: "Da, vi ste brat

Branham." Sada se njegova žena trgnula u čudu. Onda se, kad je shvatila

što se dogaña, bacila na respirator vrišteći: "Tata! Tata!" grleći ga i obasipajući poljupcima.

Bez dodatnih riječi, Bill se izvukao iz sobe te se sljedećim letom vratio u Little Rock.

Nakon dva dana g. D- je za doručak jeo šunku i jaja te je pušten iz bolnice. Dan poslije vratio se na posao rukovoditelja poštanskog ureda.


Poglavlje 33

Osmodnevni red za molitvu 1946.

OSTATAK ljeta i početak jeseni 1946. godine, William Branham je bez odmora propovijedao po cijelom Arkansasu. Budući da je svaki sastanak predstavljao reklamu za sljedeći, dolazilo je sve više ljudi i redovi su za molitvu postajali sve duži. Bill se natjerao svake večeri moliti za bolesne do jedan, dva, a često i tri sata ujutro. Osjećao je potrebu nadoknaditi propušteno vrijeme i na neki način ispraviti pogreške koje je učinio prije deset godina kada ga je Bog pozvao da započne s evangelizacijom, a on je odbio. Iako je bio u dobroj kondiciji koju je stekao tako što je godinama hodao obilazeći dalekovode, ipak je veliki napor i nedostatak sna ostavljao traga na njegovom tijelu. Jednostavno se previše trošio.

Bilo bi drugačije da je tijekom dana mogao odspavati koliko mu je bilo potrebno da obnovi energiju, ali to se rijetko dogañalo. Činilo se kao da uvijek postoji neka posebna potreba koju Bill nije mogao odbiti – kao za vrijeme dok je Bill propovijedao kod pastora Johnsona u Corningu, u Arkansasu. Nakon završetka službe u tri sata ujutro, Bill se potpuno iscrpljen srušio na krevet u susjednom pastorovom domu. Nakon nekoliko sati, probudio ga je telefon. Čuo je g. Johnsona kako govori: "Ne možemo ga probuditi, gospodine. Tek je zaspao."

Osmodnevni red za molitvu


21

Očito je osoba s druge strane telefonske žice bila uporna. Konačno je Bill banuo u dnevni boravak i promrmljao: "Daj da popričam s njim."

"Halo, brate Branhame, ja sam Paul Morgan," rekao je čovjek umorna ali odlučnog glasa. "Ja sam državni službenik ovdje u Walnut Ridgeu, što je udaljeno oko 120 km od mjesta u kojem si sada. Moja dvanaestogodišnja kći umire od upale pluća. Hoćeš li, molim te, doći moliti se za nju."

Telefon je bio pokraj prozora tako da je Bill mogao vidjeti vani. Dan je izgledao tmurno. Uporna je kišica padala na više od stotinu ljudi okupljenih u male skupine na livadi. Bill je znao da čekaju njega. "G. Morgan, rado bih došao kad bih mogao, ali gledajte, upravo sada ovdje vani stoje majke koje čekaju da se molim za njihove bebe. Stajale su ovdje na kiši cijelu noć. Kako da ih ostavim i doñem moliti se za vašu kćer?"

"Ja to cijenim," rekao je g. Morgan, "ali tim majkama bebe ne umiru. Najbolji specijalist kojeg sam uspio pronaći kaže da moja beba može živjeti još oko tri sata. Brate Branhame, ona mi je jedinica. Molim te, doñi se pomoliti za nju."

Prisjetivši se smrti svoje Sharon Rose, Bill je rekao: "Doći ću čim uspijem."

Kad je poklopio slušalicu, pastor Johnson je protestirao: "Brate Branhame, ne možeš ići tamo. Jedva si živ."

"Pokušat ću spavati na stražnjem sjedalu dok budemo putovali."

Propovjednik Johnson je vozio mokrom cestom oko 120 km/h dok je Bill ležao u isprekidanom snu na stražnjem sjedalu. Nije mu bilo udobno. Boljele su ga oči i glava. Bill je sjeo i naslonio glavu na prozor. Uskoro se naježio i osjetio sve jači pritisak. Tada je vidio anñela Gospodnjeg kako sjedi pokraj njega na stražnjem sjedalu. Bill se odmah potpuno razbudio, zadržao je dah, širom otvorio oči, a mišići su mu se ukočili od straha.

Taman iznad anñela kružilo je natprirodno svjetlo, ili preciznije, dio svjetla, pošto je kružilo kroz krov automobila, napola unutra, napola vani. Kao i obično, anñeo je imao



22

prekrižene ruke i odlučno je gledao Billa. Ali kad je progovorio, anñelov je glas zvučao toplo i uvjerljivo: "Reci Paulu Morganu: 'Ovako govori Gospod...'" Anñeo je, čim je završio s uputama, nestao.

Bill je u bolnici vidio nešto što nikad prije nije susreo. Umjesto respiratora, uz krevet je stajala medicinska sestra i povremeno stavljala gumenu masku na nos djevojčice čime joj je ubrizgavala kisik u pluća. Svaki put kad bi ubrizgala kisik, djevojčica bi nekoliko puta teško površno udahnula. Medicinska sestra je rekla: "Moram pustiti kisik. Ovo je jedini način da je održimo na životu. Ona ne diše."

G. Morgan je zagrlio Billa i jecao: "Brate Branhame, pokušavao sam živjeti ispravno. Ne znam zašto mi Bog uzima moju malu djevojčicu."

"Nemoj se uznemirivati, brate Morgan," uvjereno je rekao Bill. "Ne boj se. Imam za tebe riječ od Gospoda. Najprije ću se pomoliti za tvoju kćer." Dok je polagao ruke na djevojčicu, Bill je zatražio njezino iscjeljenje u Ime Isusa Krista. Medicinska sestra je ponovno krenula staviti gumenu masku na nos pacijentice. Bill je pružio ruku i zaustavio je. Nastao je napeti trenutak iščekivanja. Tada je djevojčica sama lagano udahnula. Medicinska sestra je pogledala Billa s upitnikom nad glavom. Bill joj je dao znak neka pričeka. Djevojčica je ponovno udahnula. Nakon minute bilo je jasno da joj više ne treba respirator.

Bill se okrenuo prema roditeljima. "Mnogi su specijalisti proglasili da vam kćer umire, ali ovako govori Gospod: 'G. Morgan, vaša će se djevojčica oporaviti.' Evo vam riječi od Gospoda (zapamtite ih za sva vremena): 'Vode teku čiste, dalje.'"

Iako se Bill nije uspio niti malo odmoriti prije početka večernje službe, ipak je smatrao da su ovakvi cjelodnevni izleti vrijedni – jer je nakon tri dana kćer Paula Morgana bila toliko zdrava da se vratila u školu.



23

DOŠLO JE vrijeme, u kasnu jesen 1946. godine, kad je Bill shvatio da jednostavno neće izdržati toliki konstantni napor. Odlučio je uzeti predah nakon dogovorenih osam večeri u Jonesboru u Arkansasu.

Pokrovitelj skupu u Jonesboru bio je propovjednik Reed organizirajući ga u suradnji s lokalnim crkvama. Zajedno su iznajmili najveći auditorij u gradu. Ipak, gotovo da nije bilo dosta prostora da bi sjeli svi ljudi koji su došli. Slile su se tisuće i tisuće odsvuda s juga i srednjeg zapada. 70 km uokolo Jonesbora nije se mogla pronaći slobodna soba u hotelima i motelima. Oni koji nisu pronašli drugačiji smještaj, spavali su u šatorima ili u kamionima i automobilima. Lokalne su novine objavile podatak da je prisustvovalo dvadeset i osam tisuća ljudi. Kad su započeli sastanci, mnoge su tisuće ostale izvan auditorija u nadi da će dobiti priliku ući.

Bill je započeo prvu službu u Jonesboru svojim uobičajenim pozdravom. "Ako netko od vas bude u potrebi, pozovite me i ako budem u mogućnosti, doći ću k vama bilo po kiši ili po suncu. Ili, kad budete u blizini Jeffersonvillea u Indiani, doñite me posjetiti. Ja živim blizu crkve na križanju 8. i Penn ulice. Volim vas i učinit ću sve što mogu da vam pomognem." Uslijedila je hrabra Billova izjava: "Budući da mi je ovo zadnji tjedan u Arkansasu za neko vrijeme, namjeravam stajati upravo ovdje iza propovjedaonice dok i posljednja bolesna osoba ne proñe kroz red za molitvu."

U tom je trenutku Bill primijetio ženu koja je sjedila naprijed i energično mu mahala. "Mogu li vam pomoći, sestro?" pitao je.

"Zar me ne prepoznaješ?" rekla je s velikim smiješkom na licu.

"Ne, ne mogu se sjetiti." "Posljednji smo se put sreli u Little Rocku. Rekli su mi da su

mi noge bile krvave i da nisam bila pri zdravoj pameti." Sad ju je Bill prepoznao. To je bila žena za koju se molio u

podrumu gradskog auditorija u Little Rocku. Prije nekoliko mjeseci bila je toliko mentalno bolesna da je razbila staklo na stražnjem sjedalu automobila i leñima puzala po podu podruma.



24

Sada je mirno sjedila sa svojim suprugom, a pokraj njih je sjedilo njihovo četvero djece. Njezin je muž posvjedočio: "Nakon što si se pomolio za nju te večeri, mirno je sjedila u automobilu cijelim putem natrag u instituciju. Nakon tri dana proglasili su je potpuno zdravom i dopustili joj vratiti se doma."

To što je služba započela tako dramatičnim svjedočanstvom uzdiglo je vjeru slušatelja do nebeskih očekivanja. Promatrali su kako znak u Billovoj ruci natprirodno otkriva bolesti i divili se kad su vidjeli kako je Billova tiha molitva mijenjala situaciju. Uskoro se ništa više nije činilo nemogućim. Ljudi su se, poput nepresušne rijeke, slili u red za molitvu s Billove desne strane. Iz sata u sat i dalje su pristizali. Čim je moljeno za jednu osobu i ona sjela, netko drugi bi ustao i došao na kraj reda. Ljudi su imali neizbježan osjećaj da Isus Krist stoji pokraj ovog malog čovjeka na bini te su svi htjeli ući u Kristovu prisutnost.

Nije bio dogovoren kraj službe tako da ona jednostavno nije prestajala. Bill se molio cijelu noć za bolesne uz povremene prekide kako bi popio narančin sok. Povremeno bi u ranim jutarnjim satima legao uz propovjedaonicu i odspavao nekoliko sati. Kad bi se probudio, orguljaš bi još uvijek tiho svirao: "Samo vjeruj, samo vjeruj, sve ti je moguće, samo vjeruj," a molitveni je red još uvijek bio na mjestu i sljedeći je bolesnik čekao svoj red za molitvu.

Bill je jeo iza propovjedaonice kako bi kroz dan mogao nastaviti s molitvama za bolesne. Oni koji su imali dovoljno sreće da su uspjeli ući u auditorij prvog dana, odbijali su izaći. Mnogi su čuvali sjedala dan za danom, šaljući nekoga po sendvič kad bi ogladnjeli. Takoñer su telefonski zvali prijatelje i roñake te im govorili o fantastičnom Božjem djelovanju kojem su svjedočili i nagovarali ih da doñu i sami se uvjere u čuda. To je tijekom tjedna dovelo još ljudi u Jonesboro. Oni izvan auditorija strpljivo su čekali u dugom i zbrkanom redu ispred ulaznih vrata u nadi da će ući. Pomalo – vrlo sporo – red se pomicao kad bi nekoliko ljudi izašlo da bi drugi mogli ući. Ljudi koji su izlazili opisivali su



25

divna čuda koja su se dogañala unutra. Samo je nekoliko ljudi vani u redu otišlo, čak i kad je usred tjedna počela padati kiša.

Noć i dan Bill se molio za red bolesnih i onih u nevolji kojem nije bilo kraja. Čuda su bila nepresušna. Jednog jutra, oko četiri sata, pred Billa je iz reda došla 35-godišnja žena, a lijevom je rukom preko nosa držala maramicu. Bill je pretpostavio da plače. Uzeo je njezinu desnu ruku svojom lijevom rukom, a vibracije su otkrile njezinu bolest. Rekao je: "Imaš rak, zar ne, gospoño?"

Žena je maknula lijevu ruku s lica. Nije imala nos jer ga je rak cijelog izjeo.

"Vjeruješ li?" pitao je Bill. Glas joj je drhtao u očajanju. "Brate Branhame, moram

vjerovati! To mi je jedina nada." "Onda sestro, mogu ti pomoći. Pošto je anñeo koji me je sreo

rekao ako budem iskren i budem mogao dobiti da mi ljudi vjeruju, da onda ništa neće ostati pred mojom molitvom, čak ni rak." Dok se Bill molio u Ime Isusa Krista, suosjećao je s očajnom sudbinom ove mlade žene. Uskoro je jako trzanje u njegovoj ruci prestalo te je znao da je iscijeljena. 49

Osme i zadnje večeri skupa u Jonesboru, Bill je napustio konstantni molitveni red kako bi otišao na željezničku postaju naći se sa svojom ženom. Nisu se vidjeli mjesecima. Ona je stigla prisustvovati na sastanku zadnju večer te mu praviti društvo na povratku u Jeffersonville kamo je išao po neophodan odmor.

49 Nakon nekoliko mjeseci Bill je propovijedao u Texarkani, u

Teksasu, kad je ova žena izašla reći: "Brate Branhame, prepoznaješ li me?"

"Ne sestro, ne mogu se sjetiti," rekao je Bill. "Sjećaš li se da si se u Jonesboru molio za ženu kojoj je rak izjeo

nos?" Bill se sjetio. "Ti nisi ta žena, zar ne?" "Da, jesam," odgovorila je. "Ne samo da je rak otišao, već kao što

se može vidjeti, nos je ponovno narastao."



26

Dok su se vozili prema auditoriju, morali su se zaustaviti nekoliko blokova zgrada prije odredišta. Ulice i parkirališta bila su pretrpana automobilima, kamionima, biciklima i šatorima. Bill i Meda su počeli hodati. Konačno je Meda ugledala veliku gužvu ispred zgrade. Mnogi su držali novine iznad glava i tako se štitili od rose. Iako joj je Bill opisao preko telefona, nije si to mogla predočiti. "Billy, zar su svi ovi ljudi došli slušati tebe?"

"Ne," odgovorio je, "došli su vidjeti Isusa." Meda ga je uzela za ruku i počela pjevati: "Dolaze s istoka i

zapada, dolaze izdaleka, na gozbu s Kraljem poput Njegovih gostiju, kako su blagoslovljeni ti putnici!" Bill se pridružio: "Gledati lice Njegovo koje sjaji božanskim svjetlom, divni dionici Njegove milosti, poput dragulja u kruni Mu." Bill nikad nije bio dobar pjevač – imao je promukao glas i teško je održavao ritam – ali volio je pjevati. On i Meda su zajedno otpjevali refren: "Otkad Isus oslobodi me, duša mi je vesela..."

Susrela ih je skupina portira te im pomogla provući se kroz nagurano mnoštvo i ući u zgradu. Odmah iza vrata, Bill je zapazio kako čovjek maše plavom kapom da bi privukao njegovu pozornost. Bill se približio i upitao: "Mene zovete, gospodine?"

Čovjek je neurozno stisnuo kapu. "Niste li vi brat Branham?" pitao je.

"Da, jesam. Ali, ne smijem se moliti za nikoga ovdje jer bi to izazvalo zbrku. Ako doñete kroz red za molitvu, onda ću..."

"O, ne tražim molitvu za sebe," objasnio je čovjek. "Ja vozim vozilo hitne pomoći. Danas sam dovezao stariju pacijenticu iz Missourija. Jako je bolesna. Upravo umire u mom vozilu hitne pomoći. Možda je već mrtva. Nigdje ne mogu pronaći liječnika i ne znam što činiti. Možete li otići k njoj?"

"Gospodine, neće je proglasiti mrtvom na moju riječ. Morate pozvati mrtvozornika."

Vozač ga je nastavio nagovarati: "Kad biste barem otišli. Njezin je suprug poludio pa biste ga možda uspjeli utišati."



27

Bill je znao gdje su parkirana vozila hitne pomoći. Prometna je policija odredila odreñeno područje samo za hitnu službu. "Mislim da ja ne mogu ići k toj ženi. Izmeñu nas i vozila hitne pomoći je najmanje dvije tisuće ljudi."

"Pomoći ćemo vam," ponudio je jedan od četiri portira. Tako je Bill pristao. Dosta teško, uz mnogo naguravanja,

konačno su došli do vozila hitne pomoći parkiranih uz rub. Vani su stajala četiri portira dok su Bill i vozač otvarali vrata i penjali se u vozilo hitne pomoći. Tamo je klečao stari čovjek nad malaksalim tijelom naborane žene. Tom je čovjeku košulja bila zakrpana, a odijelo izblijedjelo. Kroz rupe na cipelama vidjele su mu se čarape. Brada mu je izgledala kao da se tjedan dana nije brijao. Pogrbljen, micao je glavu naprijed nazad i jecao: "O, majko, majko, zašto me napuštaš?"

Način na koji je čovjek zakopčao slamnati šešir podsjetio je Billa na njegovog oca. "U čemu je problem, gospodine?"

Starac je pogledao. "Jeste li vi liječnik?" "Ne, ja sam brat Branham." "O, brate Branhame – jadna mama." Ponovno je pogledao

nepomičnu ženu na ležaljci. "Izgubio sam je, sigurno. Davno je prestala disati. Toliko vas je htjela vidjeti prije nego je umrla. Bila mi je jako dobra supruga. Odgajala mi je djecu, obrañivala zemlju i uvijek mi bila od pomoći. Prije nekoliko godina je dobila rak ženskih organa. Odveli smo je u St. Louis kako bi je liječnici operirali, ali nije joj pomoglo. Bilo joj je sve gore i gore." Pogledao je Billa, a glas mu je odao gorko razočaranje. "Ovog smo jutra slušali radio i čuli čovjeka koji je svjedočio da je deset godina bio slijep i da je, nakon što ste se molili za njega, potpuno ozdravio. Mislio sam da bi se možda takvo čudo moglo dogoditi nama. Nismo imali ništa novca jer sam potrošio svu ušteñevinu na operaciju. Ali, prodao sam neke jorgane koje je napravila i zimnicu koju je spremila, te sam unajmio vozilo hitne pomoći da je doveze u Jonesboro." Tužno je pogledao svoju ženu. "Sad je mrtva, a ja ne znam što ću bez nje. Bit ću toliko usamljen."



28

Kako bi ga malo utješio, Bill je rekao: "Dobro, striko, jedino što vam mogu ponuditi je molitva."

Bill nije znao je li žena mrtva. Izgledala je kao da jest. Vozač hitne pomoći joj je izvadio protezu te su joj usne potpuno propale. Imala je mutnu tekućinu u očima. Na Billov dodir, čelo joj je bilo hladno i ljepljivo. Uzeo je njezinu desnu ruku svojom lijevom rukom i tražio puls. Nije ga mogao napipati. Kao još jedan dokaz da je bila mrtva, Billova lijeva ruka nije mogla osjetiti vibracije raka.

Pognuvši glavu, Bill je smireno rekao: "Dragi Gospode Isuse, molim Te da se smiluješ ovom bratu. Pomozi mu i blagoslovi ga. I ovoj ženi koja je došla cijelim putem vjerujući da..."

Bill je osjetio da mu žena stišće ruku. Otvarajući oči, pozorno ju je promatrao. I dalje je izgledala poput trupla. Zasigurno mu se pričinilo ili je to samo grč mišića mrtve žene. Bill je zatvorio oči i nastavio s molitvom, ali nakon nekoliko trenutaka osjetio je da mu ponovno stišće ruku. Ovaj je put znao da je riječ o životu. Otvorio je oči i analizirao njezino lice. Koža se na njezinom čelu naborala. Otvorila je oči i pogledala ga.

Bill nije rekao ni riječ. Starac je i dalje držao zatvorene oči dok je trljao ruke s glavom usmjerenom prema stropu. Žena je lagano podigla glavu i rekla Billu: "Kako se zoveš?"

"Ja sam brat Branham." Starac je trgnuo glavom i zaprepašteno vrisnuo: "Mama!"

Tada ju je zagrlio i plakao od sreće: "Mama! Mama!" Nakon što se ženinim obrazima vratila boja, Bill je zapazio

da njegova lijeva ruka ne može osjetiti vibracije raka u njezinom tijelu. To je značilo da je bolest otišla. 50

Starac je toliko vikao da je privukao pozornost nekolicine pokraj vozila hitne pomoći koji su se nagurali na prozore. Vozač

50 Bill je ponovno sreo ovu ženu nakon osam godina. 1954. godine

je bila jaka, zdrava i dobro.



29

je rekao Billu: "Mislim da su shvatili tko si. Teško ćeš se vratiti u zgradu."

Bill je znao da je vozač u pravu. Prilično je lako došao do tamo budući da ga ljudi prije nisu vidjeli. Ali većina je njih danima čekali kako bi ušli unutra za molitvu. Čim bi saznali da je meñu njima, vijest bi se proširila poput vjetrom raznošenog požara i bilo bi mu vrlo teško vratiti se u auditorij.

Sinula mu je ideja. Rekao je vozaču: "Ako se leñima okreneš prozoru i lagano skineš kaput, sakrit ćeš unutrašnjost vozila hitne pomoći toliko da se mogu izvući kroz ova vrata. Ako odem odavde bez da me primijete, bit će u redu. Vani me nitko ne poznaje. Provući ću se pokraj mnoštva do kraja parkirališta. Morat ćeš poručiti portirima da me tamo sretnu. Ne vjerujem da mogu proći kroz mnoštvo u auditorij bez njihove pomoći."

"Reći ću im," rekao je vozač. Okrenu je leña prozoru na kojem je bilo nekoliko lica. Tada je raširio kaput i pomalo vadio ruku iz kaputa, uspješno prekrivši mali prozor. "Hajde," rekao je.

Bill se tiho izvukao i žurno otišao uz red vozila hitne pomoći dok nije stigao na kraj parkirališta. Munje su osvjetljivale kišicu koja je padala na glave nekoliko tisuća ljudi, žena i djece koji su se nagurali oko stražnjih vrata auditorija. Bill se osjećao potpuno nepoznat budući da ga nitko prije nije vidio. Tako, da ne bi čekao pomoć portira, Bill je pokušao sam proći kroz mnoštvo.

Hrapavi je glas oštro rekao: "Ne guraj se!" "Oprostite," rekao je Bill te se pokušao progurati dalje. Velik se čovjek opasnog izgleda okrenuo prema njemu i

viknuo: "Rekao sam da se prestaneš gurati!" "Da, gospodine," prestrašeno je rekao Bill. "Izvinite." Odlazeći iz gužve, Bill se pitao što učiniti. Portira nije bilo na

vidiku. Čuo je ženski glas kako doziva: "Tata! Tata!" Bill je pogledao tko plače i zapazio mladu tamnoputu djevojku, staru oko sedamnaest godina, kako se gura kroz mnoštvo bijelaca. Očito je bila slijepa. Oči su joj bile bijele od mrena. Ali ipak,



30

zbog zakona Jimmyja Crowa koji je nalagao segregaciju bijelaca i crnaca, nitko joj nije htio pomoći.

Djevojka je išla kroz mnoštvo prema Billu. Bill se pomakao na rub gužve dok nije bio direktno na njezinom putu. Uskoro je nabasala na njega.

"Oprostite," rekla je, "slijepa sam i izgubila sam tatu. Možete li mi pomoći pronaći autobus iz Memphisa?"

Bill je pogledao na dugačak red parkiranih autobusa na jednom kraju parkinga. "Da, mogu ti pomoći," rekao je. "Što radiš ovdje?"

"Tata i ja smo došli vidjeti iscjelitelja," odgovorila je. "Kako ste čuli za njega?" "Jutros sam slušala radio i jedan je čovjek govorio o tome

kako četiri godine nije mogao reći ni riječ, a sad može govoriti. Drugi je čovjek rekao da je on dvanaest godina bio u invalidskoj mirovini zbog sljepoće, a sad toliko dobro vidi da može čitati Bibliju. To mi je ponovno dalo nadu za moj vid. Kad sam bila mala djevojčica dobila sam mrene na očima. Liječnik mi je rekao da će ih skinuti kad odrastem, ali sad kad sam odrasla kaže da su zarasle oko optičkih živaca i da ih ne smije dirati. Tako, ne preostaje mi ništa ako ne doñem do iscjelitelja. Ali, večeras je zadnja večer da je ovdje, a tata i ja nismo uspjeli doći niti blizu zgrade. I još sam izgubila tatu, tako da se ne mogu vratiti niti do autobusa. Ljubazni gospodine, molim vas, hoćete li mi pomoći?"

"Da, gospodična, hoću. Ali prije toga želim te pitati o tom iscjelitelju o kojem govoriš. Vjeruješ li da bi Bog poslao anñela i danas iscjeljivao ljude?"

"Da, gospodine, vjerujem." "Hoćeš reći da vjeruješ, unatoč tome što imamo toliko dobrih

liječnika i bolnica?" Bill se osjetio posramljenim zbog toga što na ovaj način koristi njezinu sljepoću, ali je želio kušati njezinu vjeru.



31

Brzo je odgovorila. "Niti jedan od tih liječnika ne može mi pomoći. Gospodine, ako me uzmete za ruku i odvedete do iscjelitelja, tada ću sama pronaći tatu."

Bill se više nije mogao pretvarati. "Sestro, možda sam ja taj kojeg trebaš vidjeti."

Zgrabila je značku na njegovom kaputu i držala ju. "Jeste li vi iscjelitelj?" insistirala je.

"Ne, gospodična. Ja sam brat Branham, propovjednik. Isus Krist je iscjelitelj. Ako samo spustiš ruke s mog kaputa..." uzeo ju je za šake kako bi je odmaknuo.

Djevojka se držala svom snagom. Uhvatila ga je i nije ga htjela pustiti. "Smiluj mi se, brate Branhame," molila je.

"Sestro, hoćeš li dopustiti da te držim za ruku dok se molim?" Bill je uspio osloboditi jednu ruku djevojke za molitvu. U ruci je osjetio vibracije od mrena dok je započinjao s molitvom. "Dragi Isuse, jednog si dana Ti ulicama nosio taj stari hrapavi križ. Krv je tekla niz Tvoja ramena, a Tvoje se malo, krhko tijelo mučilo s teretom. Do Tebe je došao tamnoputi čovjek po imenu Šimun Cirenac, uzeo križ i pomogao Ti ga ponijeti. 51 A sada se jedna od Šimunovih potomaka ovdje muči u tami. Siguran sam da Ti razumiješ..."

Djevojka je uzdahnula. "Nešto je prošlo kroz mene," rekla je dok se tresla. "Oči su mi jako hladne."

Bill je osjetio kako vibracije u ruci prestaju. Demonski je život napustio mrene. "Sestro, zatvori oči nakratko. To je to. Mrene se smanjuju. Za nekoliko ćeš trenutaka moći vidjeti. Nemoj pričati o tome da me ne prepoznaju. Ne želim da ljudi znaju da sam ovdje. Sad polako otvori oči. Isus ti je dao vid."

Kapci su joj podrhtavali. Pogledala je i zaprepastila se: "Jesu li to lampe?"

"Da. Možeš li ih prebrojati?"

51 Matej 27, 32; Marko 15, 21; Luka 23, 26



32

"Četiri! Zar to ljudi prolaze?" Prije nego je Bill stigao odgovoriti, povikala je iz sveg glasa. Svi su se okrenuli prema njoj. Ponovno je vikala: "Slava Bogu! Mogu vidjeti! Mogu vidjeti! Bila sam slijepa, a sad vidim!" 52

Ljudi su počeli prilaziti Billu i djevojci. Upravo je tada skupina portira došla s kraja zgrade i okružila Billa. Prije nego su ga portiri odveli, čovjek s iskrivljenom nogom, koji se naslonio na štaku, povikao je: "Znam da si ti brat Branham. Smiluj mi se. Ovdje stojim osam dana. Doma imam petero djece, a hrom sam. Vjerujem da si ti dobar dečko. Ako zatražiš od Boga, On će to učiniti."

Bill je rekao: "Onda, u Imenu Isusa Krista, daj mi štaku." Bez oklijevanja, hromi je čovjek pružio Billu ručno izrañenu

štaku. Odmah mu se iskrivljena noga ispravila te ga je u potpunosti podbočivala. Udarajući nogom o asfalt, čovjek je vikao: "Iscijeljen sam! Iscijeljen sam!"

Uzbuñeno se mnoštvo naguralo prema naprijed. Četiri su se portira, koja su štitila Billa što su više mogli, progurala natrag u auditorij dok su ljudi koji su bili dovoljno blizu pokušavali makar dotaknuti Billovu odjeću dok je prolazio. Nije im bilo važno to što je Billovo odijelo na mjestima bilo zakrpano.

52 Poslije mnogo godina Bill je ponovno sreo ovu ženu. Radila je

kao konobarica i rekla mu kako nikad više nije imala nikakvih problema s očima od dana iscjeljenja 1946. godine u Jonesboru, u Arkansasu.


Poglavlje 34

Šok nakon povratka kući 1946.

U JONESBORU je, u jesen 1946. godine, William Branham stajao na bini punih osam dana i noći te se molio za neprekidan red bolesnih i onih u nevolji. Na bini je jeo i spavao iza propovjedaonice dok su oni u molitvenom redu strpljivo čekali da se probudi i nastavi s poslom. Do kraja tjedna Billovo se čelo treslo od umora. Zatiljak mu je bio ozlijeñen na mjestu gdje je čupao dlake kako bi ostao budan. Ipak nije htio prestati. Htio je ostati tamo i moliti se za sve bolesne koji su došli, ali nije mogao. Tijekom tjedna su vijesti o iscjeljenjima i čudima privlačile poput magneta na tisuće ljudi u Jonesboro. Kad je Bill konačno stao nakon osme noći skupa iscjeljenja u Jonesboru, molitveni je red bio duži nego kad je počeo.

Bill se osjećao iscrpljeno, fizički i psihički. Pastor Reed ga je odveo na spavanje, ali je bio toliko razdražljiv da nije mogao zaspati. Satima se prevrtao ispod pokrivača. Konačno je odustao i odlučio odvesti se doma u Jeffersonville i srušiti se u vlastiti krevet gdje će moći danima neometano spavati.

Nakon nekoliko sati vožnje, Bill je teško oči držao otvorenima. Kako bi spriječio da zaspe za volanom, tukao je nogom o vrata dok se oplata na vratima nije izobličila. Jednom je zaspao. Probudio ga je zvuk sirene te je imao upravo toliko



34

vremena da skrene u svoju traku. Potresen, skrenuo je i stao kako bi se pribrao. Meda je i dalje spavala na stražnjem sjedalu. Bill je izašao u nadi da će ga malo šetnje razbuditi. Odjednom se onesvijestio od iscrpljenosti. Kad se konačno osvijestio, bio je na pašnjaku za krave s ispruženim rukama te je mrmljao: "Samo vjeruj, sestro. Samo to moraš, samo vjerovati." Ljuto je zatresao glavom dok je razmišljao: "Što mi je? Kao da sam poludio."

Kad su kasno navečer stigli u Jeffersonville, stali su kod Medinih roditelja pokupiti djecu. Rebekah je sada imala pet mjeseci. Bill je nije vidio tri mjeseca, stoga nije bilo čudno što ga nije prepoznala. Kad ju je uzeo u naručje, počela je plakati i pokušavala se ponovno vratiti mami. To je boljelo. "Ne poznaje me," žalio se.

Dok je ljuljala Rebekah kako bi je umirila, Meda je glavom klimnula prema slici Billa koja se nalazila na rubu stola. "Istu sliku tebe držim na stoliću za presvlačenje. Svakog joj je dana pokažem i kažem: 'To je tvoj tata.'"

Bill je vidio sliku te se pogledao u ogledalo na hodniku. "Nije ni čudno što me ne prepoznaje. Izgubio sam 10 kg, izgubio sam puno kose, čak sam se pogrbio. Uopće ne izgledam isto."

Drugi šok ih je dočekao kada su se dovezli pred svoju kuću – automobili parkirani s obje strane nekoliko ulica, a skoro dvjesto ljudi ga je čekalo u njegovom dvorištu.

"O čemu se radi?" pitala je Meda. Bill je pocrvenio. "Gdje god sam išao dijelio sam našu adresu

i govorio ljudima da navrate ako budu blizu Jeffersonvillea, a bude im potrebna molitva. Nisam očekivao da će tako brzo doći."

Do kasno navečer Bill se molio za mnoštvo ljudi u dvorištu. Konačno je i zadnja osoba otišla. Meda je pomogla Billu leći u krevet. Bila su dva sata ujutro. Ležao je tiho i utonuo u polu san. Odjednom se naglo trgnuo i razbudio. Hvatali su ga grčevi u nogama.

Meda je sjedila na rubu kreveta. "Bill, znaš li što si radio?" "Mislio sam da spavam."

Šok nakon povratka kući


35

"Zagrlio si jastuk i mrmljao: 'Tko je sljedeći? Ako samo budete vjerovali – jer anñeo mi je rekao ako budem mogao dobiti da ljudi vjeruju...' Bill, bojim se za tebe."

Vani se zaustavio automobil. Zvučao je staro – motor je tutnjio, a blatobrani zveckali od vibracija. Uskoro je netko pokucao na ulazna vrata. Meda je lagano sklopila Billove kapke. Rekla je: "Reći ću im da doñu sutra. Moraš spavati, dragi."

Bill je mogao čuti čovjeka u kuhinji kako govori: "Beba je već dugo bolesna. Ne prestaje plakati. Plače danju i noću. Liječnik ne može otkriti u čemu je problem." Bill je mogao čuti bebu kako ispušta neartikulirane zvukove – nekakvo teško disanje, kao da pokušava plakati ali joj nije preostalo dovoljno snage za plač. Glas nije zvučao kao ljudski. Bill je čuo da Meda govori: "Ali, Bill je tek zaspao. Ne želim ga odmah probuditi." Onda je Bill čuo drugu ženu gdje govori: "Doputovali smo iz sjevernog Ohija. Putovali smo cijeli dan i cijelu noć."

Bill je pomislio: "Kako mogu spavati dok ta jadna beba pati u susjednoj prostoriji, a možda bi joj molitva pomogla?"

Ustao se obučen u pidžamu. Na kuhinjskom je stolu ležala beba stara deset tjedana, omotana u dekicu. Njezino se malo lice grčilo dok je slabašno pokušavala plakati. Bill je zatražio da svi kleknu i zajedno su se pomolili Onome koji može osloboditi bolesno dijete – Isusu Kristu. Beba je prestala plakati i lice joj se opustilo. Deset minuta kasnije kad je par odlazio, beba je gugutala i smijala se.

Prije nego se Bill stigao uvući natrag u krevet, zaustavio se drugi automobil. Bill je čuo kako netko trči prema kući. Netko je glasno pokucao na ulazna vrata. Bill je pustio uznemirenog mladića u kuhinju. Mladić je rekao: "Brate Branhame, moja sestra ima upalu slijepog crijeva. Loše se osjeća. Ujutro ima dogovorenu operaciju u Louisvilleu, ali je sada u tako lošem stanju i tata misli da neće stići do bolnice. To je loš planinski put. Mi živimo oko 55 km zapadno odavde – blizu Milltowna. Znamo što je Bog učinio za Georgiju Carter i zato me tata poslao da vidim ako biste se došli moliti za moju sestru. Hoćete li doći?"



36

Bez da je i na trenutak oklijevao, Bill je rekao: "Da. Samo da se na brzinu presvučem pa ću te pratiti svojim automobilom."

Meda je počela plakati. "Dragi, zaspat ćeš negdje." "Ne, sve će biti u redu, draga," uvjeravao ju je Bill. Njegovo se samopouzdanje sleglo nakon nekoliko

kilometara. Kapci su mu postali teški poput olovnih. Povremeno bi se štipnuo da bi zadržao svijest, povremeno je grizao prste, čak je pljunuo na prst i trljao oči pokušavajući otjerati san. Mladić je vozio ispred njega po užasnoj cesti, pogotovo zadnjih trinaestak kilometara gdje se cesta pretvorila u dva kolosijeka koja su išla uzbrdo u planinu uz plot. Sada se makar nije morao bojati da će zaspati, pošto bi se trgnuo kad god bi pokupio kamen ili upao u rupu na cesti.

U staroj su farmerskoj kući bila upaljena sva svjetla kad su stigla dva automobila i parkirala se. Nakon što je upoznao oca i majku, odveli su ga do kreveta djevojke stare oko osamnaest godina. Bila je blijeda, a kapljice su znoja odsijevale na njenoj sljepoočnici. Pokazala je Billu natečeni bok.

Otac djevojke je rekao: "Nije jela tri dana. Danas nije mogla niti piti. Ujutro bi trebala biti operirana. Za nekoliko sati bi po nju trebala doći hitna pomoć, ali noćas joj se stanje toliko pogoršalo da se bojim da neće preživjeti put."

Billu je upala slijepog crijeva bila poznata jer je nekoliko puta gledao kako njegov prijatelj Sam Adair operira pacijente s tim problemom. Ako crvuljak ove djevojke pukne – a izgledalo je da hoće – tada vjerojatno neće preživjeti 60 km do New Albanyja. Već bi je tih prvih trinaestak kilometara ubilo.

Djevojka je neurozno pitala: "O, brate Branhame, mislite li da ću preživjeti?"

Pomno odabirući riječi, Bill je odgovorio: "Vjerujem da hoćeš ako imaš dovoljno vjere. Vjeruješ li da te Isus Krist može iscijeliti?"

Odgovorila je nervozno i naglo: "O, da, vjerujem. Moja crkva kaže da su dani čudesa prošli, ali mene nije briga što kaže moja



37

crkva, vjerujem da je Georgie Carter ozdravila i da ću i ja ozdraviti. Bojim se operacije."

Pošto je kroz proteklih šest mjeseci vidio na tisuće iscjeljenja i čuda, Bill je prepoznao da je djevojkino neurozno ispovijedanje vjere zapravo sumnja i strah. "Sestro, ne želim te povrijediti, ali ti ne vjeruješ. Obično bi bilo dosta vremena da uzmem to malo vjere što imaš i pokušam te navesti da vjeruješ za svoje iscjeljenje. Ali, ovo je hitan slučaj. Moraš vjerovati odmah, u protivnom, bit ću iskren, nećeš živa ugledati bolnicu."

Ni djevojci ni njezinim roditeljima nije se dopala Billova iskrenost, ali Bill nije imao izlaza. Situacija je bila žurna. Odlučio je probati nešto radikalno kako bi ona shvatila. Bill je sjedio na rubu djevojkinog kreveta na strani koja je bila prema sredini sobe. Njezini roditelji i nekoliko susjeda sjedili su s druge strane kreveta – bliže zidu. Nasred stropa bila je električna lampa. Izmeñu poda i stropa na kabelu koji je visio iz lustera bila je crveno-bijela narukvica. Bill nije znao zašto ta narukvica visi tamo, osim ako je nisu koristili kao igračku za bebu koja je bila u kući. Shvatio je da će mu narukvica dobro poslužiti. Bill je rekao: "Svi vi odrasli trebate okrenuti stolice i gledati u zid." Tada je rekao djevojci: "Što misliš, koliko je udaljena ta narukvica?"

"Oko 5 m. Zašto?" "Govoriš mi da vjeruješ za sve. Želim da mi to dokažeš.

Želim da gledaš ravno u narukvicu koja visi nasred sobe i želim da je natjeraš da se zavrti, i onda želim da je natjeraš da se njiše naprijed-nazad i onda da je zaustaviš. Ako to uspiješ, tada ću znati da imaš dovoljno vjere za čudo."

Djevojka se ujedno iznenadila i razočarala. "O, brate Branhame! Zašto tražite to od mene. To nitko ne može."

"O, da," rekao je Bill. "Može svatko tko vjeruje. Isus je rekao: 'Sve je moguće ako vjeruješ.'"

Ostala je skeptična: "Ali, Isus je govorio o duhovnim stvarima. Ovo je materijalno. Možete li vi to?"

"Da, gospodična."



38

"Mogu li vidjeti?" "Ako želiš. Samo promatraj narukvicu." Bill je usmjerio

pogled na objekt i usredotočio svoju vjeru. Do sada je vidio kako Bog čini toliko čuda da je znao kako je sve uistinu moguće vjeri. Za trenutak je narukvica počela kružiti, onda se zanjihala naprijed-nazad i onda je stala."

Djevojka je uzdahnula: "Brate Branhame, to je spiritizam!" "Pretpostavljao sam da ćeš reći nešto slično. Ne, ovo nije

spiritizam, ovo je vjera. Spiritisti to često koriste za vradžbine – lome naočale, savijaju žlice i slično, ali to je ipak vjera."

Djevojka nije razumjela što joj govori: "Ja pripadam Crkvi Kristovoj. Mi govorimo kad Biblija govori i šutimo kad Biblija šuti. Nečeg takvog nema u Bibliji."

"Zasigurno, to je u Bibliji," rekao je. "Sjeti se da je jednog jutra Isus prošao pokraj smokvinog stabla u potrazi za plodovima. Kad ih nije pronašao, prokleo ga je. Stablo je počelo venuti. Kad se navečer vraćao, stablo je uvenulo. Petar je zapazio kako se to brzo dogodilo, a Isus mu je odgovorio da ne samo da mogu učiniti isto što je On učinio smokvi, već reknu li ovoj gori da se pomakne – i ne budu sumnjali u svom srcu – to će se i dogoditi. 53 Nije li to rekao? Da, rekao je. Znam da tvoj pastor pokušava opravdati svoju nevjeru tvrdeći da je Isus govorio o planini grijeha, ali to je bila Maslinska gora. A rekao je da je samo potrebna vjera poput gorušičinog zrna. Ako samo toliko malo vjere može pomaknuti goru, koliko je manja vjera dovoljna tebi za pomaknuti narukvicu?"

Djevojka je tiho sjedila i razmišljala. Duboko je disala zbog boli koju je trpjela. Bill je odlučio probati nešto drugo: "Gledaj, sestro, prije pet mjeseci došao mi je anñeo i rekao da sam davno prije roñenja bio odreñen od Boga odnijeti dar božanskog iscjeljenja narodima. Stajao sam licem u lice s natprirodnim

53 Matej 21, 18 – 22; Marko 11, 12 – 13



39

bićem, a on mi je rekao ako budem mogao dobiti da mi ljudi vjeruju i ako budem iskren kad se budem molio, da ništa neće ostati pred mojom molitvom. Stoga, ako budeš vjerovala cijelim srcem, to će pokrenuti Boga. Tvoja će te vjera spasiti. Ne ono što budeš razumjela, već ono što budeš uistinu vjerovala."

Tada je djevojka odgovorila: "Brate Branhame, znam da postoji nešto više od onoga što sam dosegla. Bože, smiluj mi se. Cijelim ću srcem pokušati vjerovati Njemu."

Dok ju je uzimao za ruku, Bill je promatrao kako mu lijeva ruka crveni od pulsiranja nevidljivih vibracija. I prije je dodirivao ljude s upalom slijepog crijeva te je bio upoznat s uzorkom bijelih kvržica koji se pojavljivao na ruci. Po intenzitetu samih vibracija mogao je reći da se radi o ozbiljnom slučaju. Dok je molio Gospoda Isusa da intervenira, lupanje u lijevoj ruci se smanjilo, a zatim prestalo. Lijeva se ruka vratila u normalu. Bill je rekao: "Neka te Gospod blagoslovi, sestro. Tvoja te vjera spasila."

Unatoč radosti i olakšanju koje je zahvatilo prostoriju, Bill je sjeo i odmah zaspao. Probudio se nakon nekoliko sati s vedrinom na licu.

Otac je zaželio dobro jutro i s entuzijazmom se rukovao s Billom, zahvaljujući mu: "Zvao sam hitnu i rekao im da ne trebaju dolaziti jer je moja kćer potpuno iscijeljena."

Djevojka se već ustala iz kreveta, sjedila je za kuhinjskim stolom i jela sladoled. "Odlično se osjećam, brate Branhame. Oteklina se potpuno povukla i više ne osjećam ni malo boli. Jako sam gladna."


Poglavlje 35

Odbio ček od 1,5 milijuna dolara

1947.

SAD KAD se William Branham vratio kući u Jeffersonville, shvatio je da je dobio novi niz odgovornosti. Stizala su pisma od svuda iz Sjedinjenih Država i Kanade. U početku su se Bill i Meda trudili sami odgovoriti na pristiglu poštu. Ali svakog bi dana poštar ostavio na ulaznim vratima novu veliku kutiju punu pisama te je Bill uskoro shvatio da je to za njega previše posla. Iznajmio je mali ured i zaposlio g. i gñu. Cox, članove njegove zajednice, kao tajnike. Uz njihovu pomoć, Bill je razdvajao poštu na dvije hrpe. Prva i veća hrpa pisama dolazila je od ljudi koji su opisivali svoje probleme i potrebe i tražili da se moli za njih. Bill je smatrao ove zahtjeve dijelom svog poslanja te se za svaki ozbiljno molio. Druga hrpa pisama dolazila je od propovjednika koji su ga pozivali da doñe održati skup iscjeljenja u njihovim mjestima. Bill je takve pozive stavljao na stranu i molio se o tome gdje Bog želi da krene.

Konačno je složio raspored zbog kojeg će biti zauzet sredinom 1947. godine. Najprije, dok sjeverne države još budu pod snijegom, putovat će na jug, početi s Louisianom i nastaviti zapadno prema Teksasu, Arizoni i Kaliforniji. Kasnije će u



41

proljeće provesti nekoliko mjeseci bliže kući, prije nego krene sjeverno u Saskatchewan i Albertu u Kanadi.

Iako se nije potpuno oporavio od iscrpljenosti, Bill je bio nestrpljiv vratiti se poslu kojem ga je Gospod pozvao. Počeo je u Shreveportu u Louisiani gdje je trebao održati pet službi za Jacka Moorea, pastora nezavisne pentekostalne crkve poznate kao Life Tabernacle.

Kad je propovjednik Moore poveo Billa u svoju crkvu za prvu službu, Moore je ostao zbunjen kad je vidio da je taj veliki šator toliko pretrpan strancima te su se on i njegov gost teško provukli unutra. Samo oglašavanje usmenim putem dovelo je obitelji iz cijele Louisiane i Arkansasa. Jack Moore je odlučio da je potrebno više prostora, tako da je za drugu večer iznajmio auditorij u srednjoj školi. Ipak, nakon održavanja samo dvije službe u auditoriju u srednjoj školi, odlučio je vratiti sastanke u Life Tabernacle jer su ljudi prerano dolazili u srednju školu te su tako ometali nastavu.

Ovakav tjedan brat Jack Moore nije vidio nikad prije – pet večeri prepunih čuda. Kasnije je o tome napisao: "Ljudi su ostali ponizni i blagi jer su znali da je Isus iz Nazareta prošao pokraj nas u Svome sluzi... Da, ovdje su se ponovili biblijski dani. On je čovjek koji živi ono što propovijeda. Kažem ovo, ne kako bih uzdigao čovjeka, već kako bih naglasio da se naše duboko poštovanje prema našem bratu [bratu Branhamu] zasniva na činjenici da izgleda kao da nam njegova služba približava našeg dragog Gospoda [Isusa] te nas bolje upoznaje s Njegovim živim riječima, Njegovom osobnošću i Njegovim božanstvom više od ičega prije..." 54

Osjetivši da treba bolje upoznati ovu fenomenalnu službu, Jack Moore je prepustio svoju crkvu u ruke pomoćnom pastoru

54 Gordon Lindsay: "William Branham, čovjek poslan od Boga,"

1950. godine, str. 103. – 104.



42

kako bi do kraja godine mogao putovati s Williamom Branhamom.

Nakon Louisiane, Bill je odletio u Teksas te je u Houstonu održao sastanke petnaest večeri za redom prije nego je otišao u Texarkanu i San Antonio. Za vrijeme prve večeri u San Antoniju, dogodilo se nešto što je Billa pogodilo u srž duha. Tek što je služba počela i voña pjesama slušateljstvu najavio Billa, mnoštvo je čekalo ponizno i s iščekivanjem. Dok je Bill prelazio binu prema propovjedaonici, ustao je čovjek koji je sjedio na bini i počeo govoriti u nepoznatom jeziku. Nerazgovijetne su riječi izlijetale glasno i brzo poput metaka. Kad je prestao, slušateljstvo je i dalje bilo tiho. Drugi je čovjek u pozadini auditorija ustao i povikao: "Ovako govori Gospod: 'Čovjek koji hoda po bini nastupa sa službom koja je odreñena od Svemogućeg Boga. Kao što je Ivan Krstitelj bio poslan da prethodi prvom dolasku Isusa Krista, tako je ovaj čovjek poslan da prethodi Njegovom drugom dolasku.'"

Bill se osjećao iscrpljeno i toliko slabo da su mu koljena počela klecati. Uhvatio se za propovjedaonicu kako bi se pridržao dok je govorio u mikrofon: "Gospodine – vi u pozadini što se upravo iznijeli proroštvo – poznajete li ovog čovjeka na bini koji je govorio u jezicima?"

Čovjek u pozadini je ponovno ustao. Izgledao je kao kauboj. "Ne, gospodine, ne poznajem."

"Znate li išta o meni?" "Do danas nisam čuo za vas." "Kako ste došli ovdje večeras?" "Ljudi za koje radim išli su na sastanke i pitali me hoću li

poći s njima. Zato sam došao." Okrenuvši se prema čovjeku na bini iza njega koji je govorio

u jezicima, Bill je pitao: "Poznajete li vi tog čovjeka koji je iznio proroštvo?"

"Ne, ne poznajem." "Što vi radite ovdje večeras?"



43

"Ja sam lokalni prodavač. Pročitao sam u novinama o 'božanskom iscjelitelju' i došao vidjeti o čemu se radi."

Budući da je proučavao 1. Korinćanima od 12. do 14. poglavlja, Bill je znao da je "tumačenje jezika" jedan od darova Duha Svetoga. Ipak, Bill je dugo vremena sumnjao misleći da je većina onoga što pentekostalci nazivaju "jezici" zapravo uzbuñenje, fanatizam i tjelesnost. Ovo se "tumačenje" nije uklapalo niti u jednu od tri navedene kategorije. Zvučalo je iskreno jer je ovaj stranac ponovio ono što je Bill čuo onog dana 1933. godine dok je krstio u rijeci Ohio kad mu se iznad glave pojavila zvijezda. To se dogodilo prije četrnaest godina! Bill je drhtao pitajući se hoće li u njegovoj službi biti nešto više osim molitve za bolesne.

NAKON TEKSASA, Bill je otputovao u Phoenix u Arizoni. Stres ga je neprekidno crpio, činilo se više od mnogo sati stajanja i premalo sna. Dok se Bill molio za bolesne, zapravo je osjećao demonske sile s kojima se borio. Izgledao je umorno kao da je motikom i lopatom kopao rupe u kamenitom tlu. Kad god bi Bill uzeo desnu ruku bolesnika u svoju lijevu i dopustio vibraciju bolesti kroz svoju ruku sve do srca, Bill je osjećao da gubi vlastitu energiju – energiju koja se nije obnavljala nakon prospavane noći.

Bill je o demonima učio tako što je ono što je čitao u Bibliji potvrñivao s onim što je doživljavao dok se molio za bolesne. Čitao je u Novom zavjetu kako su demoni izbačeni iz jedne osobe mogli tražiti novog domaćina. 55 Promatrao je taj fenomen na svojim sastancima. Dok je bolesnik na bini bivao osloboñen od mentalnog poremećaja, bilo je moguće da nevjernik bez poštovanja u slušateljstvu odjednom bude pogoñen istom bolešću. Na jednom je sastanku bila skupina ljudi koji nisu imali poštovanja – podrugivali su se i zviždukali. Bill se molio za

55 Matej 8, 28 – 32 i 12, 43 – 45



44

mladića koji se tresao na podu zbog epileptičnog napada. (Svaki bi epileptičar kad bi došao u prisutnost anñela Gospodnjeg uvijek dobio napad.) Bill se molio za mladića koji je uskoro osloboñen. Čim je vibracija napustila Billovu ruku, skupina od dvanaest nevjernika podivljala je od epileptičnih napada. Nakon toga, Bill je uvijek bio oprezan. Kad god bi osjetio tvrdoglavost, zatražio bi od auditorija da pognu glave i mole se s njim. Otkrio je da su čak i nevjernici bili sigurni na njegovim sastancima ako su imali poštovanja.

Jedne je večeri u Phoenixu kroz red za molitvu došlo dijete. Bill je uzeo djevojčicu za ruku i osjetio vibracije epilepsije. Dijete je dobilo napad. Pala je na binu i nekontrolirano se tresla. Auditorij je uzdahnuo. Bill je ostao miran i zatražio od svih da pognu glave. Kad je on pognuo glavu kako bi se molio, osjetio je prekid u tijeku vjere. Pogledavši iznad mnoštva, primijetio je čovjeka koji nije pognuo glavu. Bill je rekao u mikrofon: "Meni s desna je čovjek podignute glave. Gospodine, ako i ne vjerujete, molim vas da pognete glavu i imate poštovanja. Ove demonske sile mogu prelaziti s jednog na drugog."

Čovjek nije pognuo glavu. Prišao mu je jedan od portira i razgovarao s njim, a onda prišao bini i rekao Billu: "To je g. K-, jedan od javnih službenika Phoenixa. On kaže da u ovome nema ništa više od malo dobre psihologije. Insistira na tome da neće pognuti glavu."

Bill je ponovno rekao u mikrofon: "U redu, gospodine. Zamolio sam vas. To je sve što sam mogao." Tada se Bill okrenuo prema djevojčici koja je još uvijek čekala na podu i ispuštala duboke zvukove. Bill se molio: "Bože, nemoj dopustiti da ovo nevino dijete ispašta zbog nevjere tog čovjeka. Blagoslovi dijete i oslobodi je." Djevojčica se umirila i ubrzo otvorila oči. Njezin joj je skrbnik potrčao pomoći da ustane te su zajedno sišli s bine slaveći Boga.

G. K- se nasmijao kao da želi reći da je dokazao da nije morao pognuti glavu. Nažalost, bila je to pobjeda kratkog vijeka.



45

Zadnju večer u Phoenixu Bill je obećao mnoštvu da će se pokušati moliti za sve u zgradi koji budu željeli. To bi bilo nemoguće da je morao uzeti svaku osobu za ruku kako bi vibracije otkrile svaku bolest. Te je večeri pokušao nešto drugo. Nazvao je to brzim molitvenim redom. Ljudi su se u molitvenom redu neprekidno polako kretali, a Bill je samo polagao ruke na njihova ramena dok su prolazili, moleći Gospoda Isusa da ih iscijeli.

Od mnogih čuda koja su se dogodila te večeri, vjerojatno je najnevjerojatnije ono koje se dogodilo Haddie Waldorf, ženi koja je umirala od raka srca, jetara i debelog crijeva. Pošto su doktori odustali od nje, očajno je pokušavala doći do čovjeka koji je tvrdio da pokraj njega stoji anñeo dok se moli za bolesne. Haddijin muž i stažist iz bolnice doveli su je na sastanak na nosilima. Dok su čekali u redu za molitvu, osjetila je da je život napušta. Rekla je svom mužu: "Ako i umrem, svejedno me provedite kroz red." Bili su daleko u pozadini. Dok se red za molitvu polako kretao prema naprijed, pala je u nesvijest. Uskoro je prestala disati. Stažist je pokušao opipati Haddijin puls, ali ga nije mogao pronaći, te ju je prekrio plahtom po glavi. Ali g. Waldorf s velikom odlučnošću nije napuštao red. Trebalo je gotovo sat vremena da g. Waldorf dovede svoju ženu naprijed. Netko je rekao Billu da stiže truplo. Bill je zaustavio red kako bi se mogao duže moliti za ovaj slučaj. Žena je na njegov dodir bila hladna. Kad je Bill zamolio Boga da vrati život Haddiji Waldorf, ne samo da je ponovno počela disati, već je uskoro sjedila, a kasnije i sama odšetala iz zgrade. 56

Dugački red za molitvu u Phoenixu bio je prepun iscjeljenja i čuda. Iako se Bill kratko molio, ipak mu je trebalo do tri ujutro kako bi dodirnuo sve bolesne koji su prolazili. Prema procjenama

56 Gña. Haddie Waldorf je nastavila posjećivati sastanke Williama

Branhama do svoje smrti 1965. godine. On bi je često pozdravio u slušateljstvu i ispričao ovo čudo.



46

Jacka Moorea, te se večeri u veljači 1947. godine Bill molio za dvije i pol tisuće ljudi.

DO OŽUJKA Bill je putovao obalom Kalifornije. Njegovi prvi sastanci u Los Angelesu preplavili su veliku crkvu u Monterey Parku što je potaklo crkve koje su surañivale na preseljenje sastanaka u Municipal Auditorium u Long Beachu.

Druge večeri skupa tri čovjeka i mlada žena donijeli su na nosilima u red za molitvu ženu u nesvijesti. Bill je držao opuštenu desnu ruku bolesne žene i osjetio poznate vibracije. "To je rak," rekao je.

Mlada je žena odgovorila: "Da. Ona se zove Melikian. Ovo je njezin liječnik, a ja sam joj kći. Nedavno je bila u St. Louisu radi uklanjanja obje dojke u pokušaju sprječavanja širenja raka, ali nije pomoglo. Sada joj je jedina nada u Bogu."

Dok je spuštao glavu, Bill je od Boga molio čudo. Prestale su vibracije u ruci. Kad ju je htio proglasiti iscijeljenom, obuzeo ga je čudan osjećaj te je bez razmišljanja rekao: "Ovako govori Gospod: 'Za tri dana ova će žena ići u kupovinu.'"

Njezin liječnik, koji je očito došao na zahtjev obitelji, ogorčeno se naljutio: "Nemoguće, propovjedniče Branham! Ova žena očito umire. Kako možete njezinima davati takvu lažnu nadu?"

Bill je smireno odgovorio: "Doktore, ako ta žene ne ozdravi i ne bude hodala ulicom za tri dana, možete staviti znak na moja leña na kojem će pisati da sam lažni prorok i možete me voziti po gradu na haubi svog automobila."

Pred kraj tjedna, Billa je iz sna od iscrpljenosti probudio zvuk jakog kucanja na vrata hotelske sobe. U hodniku je bio crkveni službenik čiji je posao bio paziti na Billovu privatnost. Iza njega su stajala dva lijepo odjevena stranca. "Žao mi je što te ometam, brate Branhame, ali trebaju te njih dvojica. Znam da se moraš odmarati, ali njihov je posao neobičan pa sam mislio..."



47

"Uñite, kako vam mogu pomoći?" Dvojica su ušla, a glasnogovornik je prešao na stvar. "Mi smo

predstavnici g. Melikiana." "Melikian?" Bill je ponovio ime kako bi se pokušao sjetiti

otkud ga poznaje. "G. Melikian vodi vinariju Mission Bell. Njegova je žena

početkom tjedna iscijeljena od raka na vašim sastancima." Bill se sjetio žene u nesvijesti na nosilima. "Kako je ona?" "G. Branham, njezin je oporavak iznenadio sve, a pogotovo

njezinog liječnika. Dan nakon što ste se molili za nju došla je k svijesti i sjedila je na krevetu. Treći je dan otišla u kupovinu sa svojom kćerkom, upravo kako ste rekli. G. Melikian je toliko zahvalan te nas šalje da vam predamo ovaj ček od 1,5 milijuna dolara."

Čovjek je držao ček. Bill se nije pomaknuo. Čovjek je rekao: "G. Branham, to nije šala. Ovo je potpuno ispravan ček napisan na vaše ime." Pružio mu je listić papira.

Bill i dalje nije uzimao ček. Razmišljao je o svojoj obitelji koja živi u kolibi s dvije sobe u Jeffersonvilleu, o svojoj ženi kako nosi vodu u kuću udaljenu pola kvarta, a onda iznosi prljavu vodu pošto u kući nemaju tekuću vodu, razmišljao je o tome koliko je kuća zimi prohladna i koliko propuhuje, i kako Meda stavlja krpe oko vrata i prozora da bi spriječila propuh. Bilo bi divno pružiti svojoj ženi i djeci nešto bolje, ali...

Tolike se godine Bill trudio shvatiti svoj poziv od Gospoda. Kad je iskoračio iz Božje volje 1937. godine, toliko je propatio da ga sad čak ni 1,5 milijuna dolara ne bi izazvalo da se odrekne svojih uvjerenja. Znao je da nije on iscijelio gñu. Melikian od raka, Gospod Isus Krist ju je iscijelio. Kako da primi nagradu za nešto što nije učinio? A osim toga, Bill je istaknuo tri glavne zamke koje su često uništavale ljude koji bi počeli živjeti za Boga: žene, popularnost i novac. Bilo koji propovjednik koji bi flertovao s jednom od ove tri opasnosti, lako bi skrenuo i pao. Bill je davno odlučio da će se čuvati sve tri, bez obzira na cijenu.



48

"Gospodo," rekao je odlučno, "ne želim niti pogledati taj ček. Recite g. Melikianu da cijenim to, ali ne mogu primiti njegov novac."

NAKON POSLJEDNJEG molitvenog reda u Long Beachu u Kaliforniji, koji je završio u dva sata ujutro, Bill je utrnuo i bez osjećaja teturao prema automobilu. Jack Moore i Young Brown su vozili Billa gradom oko sat vremena, razgovarali s njim i pokušali od njega dobiti odgovor. Otvorili su njegov prozor kako bi mu kiša prskala u lice. Konačno je Bill došao k sebi te je poželio otići u krevet.

Odvezli su ga u hotel. Kad su izašli iz lifta u malo predvorje, naguralo se mnoštvo ljudi i dozivalo Billa želeći s njim razgovarati. Moore i Brown su ga proguravali kroz mnoštvo kad je na pod ispred Billa pala žena, uhvativši ga za nogavicu. Jack Moore se spustio kako bi je odgurnuo, ali mu je Bill dao znak da stane i rekao: "Hajde da barem poslušamo njezinu priču."

Ni uz to jamstvo, žena mu nije htjela pustiti nogu. Oči su joj otkrivale očajanje. "Brate Branhame, ja sam gña. K-. Moj suprug i ja smo bili na vašim sastancima u Phoenixu. Kad ste se molili za dijete s epilepsijom, moj suprug je odbio pognuti glavu. Sljedećeg se dana osjećao nekako čudno po cijelom tijelu. Mislio je da si je to samo umislio. Onda ga je nakon dva dana policija pronašla kako besciljno luta Phoenixom. Mozak mu se pomutio. Ne zna ni tko je ni što radi."

Tada je Bill primijetio čovjeka koji je stajao dalje od grupe – pogled mu je bio prazan, lice mršavo, kosa i odjeća neuredne, a lice prekriveno raščupanom bradom. "Je li to vaš suprug?" pitao je Bill.

"Da, brate Branhame," jadala se gña K-. Pokušavala sam ga svaku večer dovesti u red za molitvu, ali nisam uspjela. Očajna sam. Nešto se mora učiniti. Ne želi jesti. Čak ga moram polijevati vodom." Spustila je čelo Billu na cipelu.



49

Okrenuvši se k Jacku Mooreu, Bill je rekao: "Odvedi g. K- u moju sobu da možemo biti malo nasamo."

Jack Moore je uzeo g. K- za ruku i poveo ga kao da je retardirano dijete. Bill ih je pokušao pratiti, ali mu gña. K- nije puštala nogu, niti je popustila stisak. Konačno su Moore i Brown uzeli Billa i odnijeli ga u njegovu sobu, povlačeći za sobom gñu. K-. Nakon što su zaključali vrata, napokon su je natjerali da pusti Billovu nogu.

"Sestro," rekao je Bill, "prije oko godinu dana sreo me anñeo Gospodnji i rekao mi da ću odnijeti dar iscjeljenja narodima svijeta. Rekao mi je ako budem iskren i budem moga dobiti da mi ljudi vjeruju, da ništa neće ostati pred mojom molitvom. Otkrio sam da je to istina: nema bolesti, bez obzira koliko teška bila, koja neće biti iscijeljena ako se dovoljno dugo molim za osobu. Vjerujete li mi?"

"Da, brate Branhame, vjerujem." G. K- je mirno stajao. Nije ni treptao. Zurio je u prazno. Ali,

kad mu je Bill prišao, odmaknuo se i zarežao poput životinje. Zbog sigurnosti, Moore i Brown su držali g. K- za ruke dok je Bill položio ruke na čovjeka i počeo se moliti. Pobjeda nije došla jednostavno. 45 minuta se Bill borio s tim demonom mentalne poremećenosti. Konačno je g. K- trepnuo i pogledao po sobi ponašajući se kao čovjek koji se upravo probudio u neočekivanom prostoru pa se pita gdje je i zašto. Nakon što mu je žena objasnila, g. K- je zagrlio Billa kao davno izgubljenog brata. Napustio je hotel zdravog razuma kao i nekad prije, iako je sada bio poprilično skloniji Evanñelju Isusa Krista.


Poglavlje 36

Vjera Apača 1947.

KAD JE WILLIAM BRANHAM sredinom ožujka 1947. godine stigao u Oakland u Kaliforniji, čuo je za mladog Davida Walkera, "dječaka" propovjednika koji je održavao evanñelističke službe u gradu iste večeri kad se Bill molio za bolesne. Iz znatiželje, Bill je prvu večer završio ranije kako bi mogao otići poslušati malog Davida. Billu se svidjelo ono što je čuo. Iako je mali David bio mršavi tinejdžer, baratao je Božjom Riječju mudrije i hrabrije nego se to očekivalo za njegovu dob.

Nakon sastanka, Bill ga je otišao upoznati. Dok su razgovarali, dvojica su evanñelista usporedili procijenjenu veličinu slušateljstva na njihovim sastancima. Mali je David propovijedao u Oaklandu već nekoliko večeri, a njegov auditorij nikada nije bio popunjen više od trećine. (Njegov je auditorij primao sedam tisuća ljudi, a po večeri je bilo oko dvije i pol tisuće slušatelja.) S druge strane, Bill je održavao sastanke u auditoriju s tri tisuće sjedećih mjesta, a na njegovom se prvom sastanku skupilo oko sedam tisuća ljudi. Mali David je predložio da se zamijene za auditorije. To su i učinili i obojici je odgovaralo. Bill je htio platiti malom Davidu razliku u cijeni iznajmljivanja manjeg i većeg auditorija, ali dječak nije htio uzeti novac uz objašnjenje: "Možda ćeš mi jednog dana moći pomoći."

Vjera Apača


51

U to je vrijeme Jack Moore, koji je i dalje pratio Branhamove skupove, odletio u Ashland u Oregonu kako bi nagovorio svog prijatelja Gordona Lindsayja da sam doñe pogledati ovu fenomenalnu službu. Moore se veselio dok je govorio Lindsayju o Božjoj snazi kojoj je svjedočio: oticanje Billove ruke; otkrivanje bolesti; slijepi, gluhi i hromi bivali su izliječeni; demoni su istjerivani. Uvjeravao je Lindsayja da se ovo isplati vidjeti. Zajedno su se odvezli u Kaliforniju na Billove sastanke u Sacramentu.

Služba je te večeri pogodila Gordona Lindsayja u srž vjere. S četrdeset i jednu godinu, Lindsay je već dvadeset i tri godine bio propovjednik Evanñelja: posljednjih pet godina kao pastor u Ashlandu u Oregonu, a prije toga osamnaest godina kao evanñelist koji je putovao po cijelim Sjedinjenim Državama i Kanadi. Svih tih godina, na svim tim sastancima, nikad nije vidio snagu Duha Svetoga toliko vidljivo prikazanu kao te večeri u Sacramentu. To ga je nadahnulo do vrhunca vjere kakvu prije nije poznavao. Silno je želio podijeliti ovo iskustvo sa svojim prijateljima. Dok je razmišljao o pastorima i organizacijama koje je poznavao diljem zemlje, dobio je jednu ideju. Sljedećeg se dana Gordon Lindsay susreo s Billom i prenio mu ovu misao. To je bio početak prijateljstva koje će za obojicu imati dalekosežne posljedice.

Iz Sacramenta Bill je krenuo prema Santa Rosi u Kaliforniji. U nedjelju navečer portiri su se mučili zadržati mladića u zaobilaženju reda za molitvu. Mislili su da ne želi čekati svoj red. Gužva koju je to stvaralo ometala je Billa u molitvi za bolesne. Bill je načuo kako mladić objašnjava portirima: "Ne želim u red za molitvu. Samo želim postaviti pitanje propovjedniku."

Prišavši rubu bine, Bill je pitao: "Što trebate, gospodine?" Mladić je pitao: "Kako slovkate svoje ime?" Billu se to učinilo kao čudan razlog za izazivanje tolikog

meteža. Odgovorio je: "B-R-A-N-H-A-M." Čovjek je pogledao na komadić papira u ruci, a onda se

okrenuo i uzbuñeno uzviknuo prema mnoštvu: "Mama, to je to!



52

To je to!" Majka je izašla i objasnila: "Moj suprug i ja smo evanñelisti iz Skupština Božjih. Ja imam dar govorenja u jezicima, a moj suprug ima dar tumačenja. Prije dvadeset i dvije godine molila sam se u jezicima kad je došlo tumačenje preko mog supruga s proroštvom o večeri kao što je ova. Zapisala sam to na papir i sve ove godine spremila ga u ormarić. Kad sam čula o vašim sastancima, izvadila sam ga, ali smo se htjeli uvjeriti da ste vi taj."

Uzela je papir iz ruke svog sina i pružila ga Billu. Pisalo je: "Ovako govori Gospod: 'U posljednjim danima, prije

dolaska Gospoda, poslat ću Svog slugu Williama Branhama uz zapadnu obalu.'"

"Prije dvadeset i dvije godine!" pomislio je Bill. To se moralo

dogoditi 1925. godine kad je on imao samo šesnaest godina. Trnci su mu prošli niz kralježnicu. Ovdje je u starom proroštvu ležala nova potvrda da je njegova služba predodreñena od Boga za nešto posebno.

PRED KRAJ travnja 1947. godine, Bill se vratio u Phoenix održati sastanke posebno za grañane koji govore španjolskim jezikom. Tada je prvi put održao službu s prevoditeljem.

Tijekom dana Bill se susreo s kršćanskim propovjednikom koji je radio s Apače Indijancima u San Carlos Indian rezervatu, oko 80 km istočno od Phoenixa. Ovaj je misionar doveo sa sobom tri bolesna Indijanca da bi prisustvovali Branhamovim sastancima s nadom da će ti Indijanci doći u red za molitvu i biti iscijeljeni. Taj je misionar pozvao Billa da održi sastanke u rezervatu. Bill mu je obećao da će, ako Gospod iscijeli tih troje Indijanaca, održati sastanke za Apače.

Te je večeri Bill učinio hrabar izazov. Do sada se toliko puta uvjerio u spremnost Isusa Krista da iscijeli ljude da je Billova

Vjera Apača


53

vjera imala samo nekoliko ograničenja. (Zar mu nije anñeo rekao ako bude iskren i bude mogao dobiti da mu ljudi vjeruju, da ništa neće ostati pred njegovom molitvom?) Nakon svih čuda kojima je svjedočio protekle godine, nije se bojao suočiti s najtežim slučajevima na koje je nailazio. Zapravo im se radovao jer je osjećao da su samo veći dokaz da njegov Bog može učiniti sve. Sada je, ispred ovih ljudi koji govore španjolskim jezikom, rekao: "Dovedite mi nekoga hromog ili unesrećenog. Dovedite mi najgori slučaj i jamčim vam da će ta osoba biti iscijeljena prije nego završim molitvu."

Netko je doveo hromu djevojčicu, Meksikanku koja nikad u životu nije hodala. Bila je strašno deformirana – leña su joj bila pogrbljena, a noge skvrčene i bez funkcija. Bez trunka sumnje Bill se počeo moliti za osloboñenje ove djevojčice. Prošlo je pet minuta bez promjene... pa deset minuta... pa petnaest. Bill se nije zabrinjavao. Znao je da će Bog to učiniti. Nije bilo važno koliko će trajati. Prošlo je dvadeset minuta... pa trideset. Bill se nastavio tiho moliti Bogu da oslobodi ovu djevojčicu iz njezinog zatvora. Prošao je sat... a onda sat i pol. Ljudi su u auditoriju postajali sve nestrpljiviji dok su pokušavali zadržati ono pouzdanje za koje se činilo da ga posjeduje čovjek na bini. Nakon sat i 45 minuta molitve, mala je Meksikanka vrisnula. U leñima joj je puklo dok je po prvi put u svom životu ispravila kralježnicu. Zajednica je poludjela od olakšanja i oduševljenja dok je ova mala hroma djevojčica stajala na svojim tankim nogama i silazila s bine držeći Billa za ruku.

Kao odgovor, ljudi su se nagurali u red za molitvu da bi i oni došli na red. Uz pomoć prevoditelja, Bill se još deset sati molio za bolesne i one u potrebi. Ovi su ljudi iz španjolskog govornog područja pohrlili Isusu Kristu s tolikom dječjom vjerom da su se dogañala mnoga čuda. Meñu stotinama koje su bile iscijeljene, bila su i trojica Apače Indijanaca koje je misionar doveo iz rezervata.

Kako je i obećao, nakon nekoliko dana Bill je otputovao na istok na jednovečernju službu iscjeljenja u San Carlos Indian



54

rezervat. Mala je drvena crkva bila premalena da bi u nju stale stotine i stotine Indijanaca koji su se okupili čuti Billovu propovijed te je misionar spojio mikrofon na nekoliko vanjskih zvučnika. Obitelji su raširile deke na tlo i sjedeći slušale. Bill je počeo govoriti baš u vrijeme zalaska sunca. Prevodila ga je žena iz Apače plemena.

Zbog svoje ljubavi za američki Zapad, Bill je puno pročitao i razmišljao o položaju Indijanaca. Možda mu je malo indijanske krvi u njegovim venama dalo toliko suosjećanje. Ove je večeri, dok je otvarao svoje srce braći i sestrama Indijancima, osjetio svoju službu dublje nego inače. Rekao je Indijancima da mu je žao zbog toga kako su se bijelci odnosili prema njihovim precima. A znao je da čak i danas vlada Sjedinjenih Država rijetko razmatra predmete od iznimnog značaja za Indijance. "Ali, postoji Netko tko će vam uvijek ponuditi pošten dogovor," rekao im je, "a to je Gospod Isus Krist."

Kad je Bill prestao propovijedati, tražio je da oni u potrebi za molitvom stanu u red njemu s desne strane. Nitko od Indijanaca nije ustao. Zbunjen, Bill je pitao prevoditeljicu u čemu je problem. Ona nije znala. Možda su svi skeptični.

Vraćajući se misionarstvu, misionar je doveo svoje pomoćnike koji su pristali doći na molitvu. Prva je došla Indijanka s djetetom privezanim na leñima. Žena nije govorila engleski. Čim je Bill uzeo njezinu desnu ruku u svoju lijevu, osjetio je puls demonske vibracije. Osjećaj je bio kao da mu je električni šok udario ruku do srca. Pocrvenila mu je poleñina ruke i bijele su se kvržice pomicale po koži. Bill je rekao u mikrofon: "Damo, imate spolnu bolest."

Žena ga je iznenañeno pogledala kao da pita: "Kako znaš?" Onda je priznala da je rekao istinu.

Dok je još uvijek držao njezinu ruku, Bill je auditoriju objasnio dar iscjeljenja opisujući da znak u ruci hvata vibracije svih bolesti uzrokovanih mikroorganizmima. Pognuvši glavu i sa zatvorenim očima, Bill se molio Isusu Kristu da oslobodi ovu ženu od njezine bolesti. Kad je otvorio oči, lijeva mu je ruka bila

Vjera Apača


55

normalna. To su mogli vidjeti oni u prvim redovima. Bila je iscijeljena. Uzdah zadivljenosti razlio se meñu redovima skeptika.

Sljedeće, majka je dovele kći. Bill je uzeo djevojčicu za ruku, a onda se okrenuo k prevoditeljici i rekao: "Ne znam što nije u redu s njom. To nije bolest uzrokovana mikroorganizmom jer ne osjećam reakciju prisutnosti nekog drugog mikroorganizma."

Pošto majka nije govorila engleski, Apače prevoditeljica ju je morala pitati u čemu je problem s djevojčicom. Onda je prevoditeljica objasnila Billu: "Ona gluha... nijema. Takva je od groznice prije nekoliko godina."

Bill je uzeo djevojčicu u naručje i pomolio se: "Gospode Isuse, molim te učini nešto da bi ovi ljudi razumjeli." Kad je završio s molitvom, znao je da je iscijeljena. Nagovarao ju je da pokuša govoriti. Djevojka je promrmljala neke nerazumljive zvukove. Bill se opravdavao: "O, s vremenom će govoriti sve bolje i bolje."

Prevoditeljica je rekla sa smiješkom: "Već govori puno dobro."

Onda je druga majka dovela svog sina. Bill ga je uzeo za ruku, ali nije osjećao vibracije. Kad je pitao u čemu je problem s dječakom, majka je uhvatila svog sina za kosu i zabacila mu glavu prema nazad kako bi pokazala ukrižene oči. Kad je Bill vidio dijete s ukriženim očima, sjetio se svoje kćeri Sharon Rose i toga kako su joj oči otišle u križ od boli dok je umirala od meningitisa kralježnice. Bill je tražio od mnoštva da pogne glave. Tada je uzeo u naručje ovog malog Apače dječaka tako da mu je glava bila na njegovom ramenu, kako ga ne bi gledao. Sa svom iskrenošću, Bill se molio Bogu za osloboñenje djeteta. Kad je osjetio da je Duh Sveti iscijelio dječaka, Bill je tražio od Indijanaca da podignu glave. Bez da je prvo provjerio, Bill je okrenuo dječaka prema mnoštvu. Apače su složno promrmljali. Sada su oči dječaka bile savršeno poravnate. Bill je preko prevoditeljice tražio od dječaka da zavrti očima kako bi pokazao iscjeljenje. To je bilo uvjerljivo. Digla se prašina dok su stotine Apača navalile u red Billu s desne strane da bi se molio za njih.



56

Bill se divio jednostavnoj vjeri Apača. Kad su ti Indijanci meñu sobom vidjeli natprirodno, otvorili su srca za to i požnjeli dobrobiti. Pogrbljena je starica hramala na štakama napravljenim od drški za metle. Kosa joj je bila ukrašena trakama od kože, a smeña koža naborana od godina provedenih na suncu i vjetru. Kada je pogledala Billa, niz bore na njezinom licu potekle su suze. Bill je osjetio njezinu vjeru, ljubav i poštovanje. Prije nego što se uspio pomoliti za nju, uspravila se i dala mu štake. Zatim je bez pomoći sišla s bine.

Tijekom večeri Bill se molio za dugačak red Apača. Kako se bližila zora, primijetio je da su mnogi Indijanci koji su dolazili kroz red za molitvu bili mokri od pasa na niže. Pitao je prevoditeljicu koja je objasnila: "Najprije su mislili da si prevarant. Kad su vidjeli da su se oči dječaka ispravile, mnogi su hodali kilometrima... kroz rijeku... doveli voljene za molitvu."

Dva Indijanca, koja su obojica bila mokra do pasa, donijela su starca na nosilima načinjenim od grubo rezanog drva. Noć je bila hladna. Bill je pitao prvog Indijanca: "Zar se ne bojiš upale pluća?"

Čovjek je odgovorio: "Isus Krist će se pobrinuti za mene. Doveo sam svog oca. Vjerujem da će ga Isus iscijeliti."

Polažući ruku na starca, Bill se pomolio: "Neka vas Gospod Isus iscijeli i ozdravi." Dvojica su mladića odnijeli starca s bine. Nakon što se Bill pomolio za još nekoliko ljudi, čuo je kako netko viče. Kad je pogledao tko, vidio je starca kako sam stoji, viče i maše nosilima.

Sljedećeg su jutra Indijanci pitali Billa voli li ići u lov. Bill je znao da je na njihovom rezervatu istaknut natpis kojim se zabranjuje ne-Indijancima lov na posjedu Apača, te je ovo smatrao posebnom čašću. "Da, volim loviti." Uprtili su ponije i jahali uz kanjon. Lov je bio veličanstven. Divlje su patke letjele toliko blizu da ih je Bill mogao hvatati rukama.


Poglavlje 37

Anñelov ukor 1947.

U SVIBNJU 1947. GODINE, William Branham je svjedočio najdivnijem čudu kojeg je ikad vidio. Tjedan dana je održavao sastanke u šatoru u Vandaliji u Illinoisu. Kao i obično, mnoštvo je ljudi preplavilo šator i parkiralište. Prve je večeri Bill iznio isti izazov kao i u svakom gradu nakon španjolskih sastanaka u Phoenixu prije mjesec dana. Rekao je: "Dovedite mi najgori slučaj kojeg možete pronaći i dajte mi dovoljno vremena za molitvu, i jamčim vam da će Isus Krist iscijeliti tu osobu prije nego napustim binu."

Žena je izašla sa šesnaestogodišnjim dječakom. Nagnula se i šapnula Billu u uho. Okrenuvši se prema mikrofonu, Bill je rekao: "Majka kaže da je njezin sin roñen slijep."

Iz auditorija se čuo napeti uzdah, kao da se pitaju: "Tražimo li previše od Boga?" Ali Bill je vjerovao da će Bog to učiniti. Vidio je toliko čuda prošle godine da je znao da je s Bogom uistinu sve moguće onima koji vjeruju. Polažući ruke na rame slijepog dječaka, molio se za čudo u Ime Isusa.

Deset minuta je prešlo u pola sata... zatim sat... zatim sat i pol... bez rezultata. Kiša je pljuštala po krovu šatora. Ljudi su postajali sve nemirniji. Bez sumnje, mnogi su se pitali koliko se dugo ovaj evanñelist može moliti usprkos toliko očitoj



58

nemogućnosti. Ipak, dječak je roñen slijep. Ali Billova se vjera nije kolebala, niti je odustajao od jednostavne molitve. U glavi je imao anñelove riječi: "Ako budeš iskren kad se budeš molio i budeš mogao dobiti da ti ljudi vjeruju, ništa neće ostati pred tvojom molitvom, čak ni rak."

Nakon sat i 45 minuta molitve, dječak je počeo drhtati. Zamahnuo je glavom na lijevo, a zatim na desno. Uz krik se izmaknuo iz Billovog dosega u majčin zagrljaj. Ona ga je čvrsto držala dok je on od uzbuñenja nekontrolirano vrištao i mahao rukama u svim smjerovima, najprije pokazujući na svjetlo, a zatim i na ostale objekte oko njega. Mogao je vidjeti!

Ljudi su se uzburkali od vjere u snagu iscjeljenja Isusa Krista. Odjednom se dogodilo stotine čuda – hromi su prohodali iz invalidskih kolica ili su bacali štake i ustajali s nosila. Ništa se nije činilo nemogućim.

Nakon završetka službe, portiri su skupili na hrpu sva ostavljena invalidska kolica i štake. Bill je, još uvijek stojeći iza propovjedaonice, radosno i zadovoljno promatrao skupljanje. U šator su se vratili žena i dječak. Hodali su prema njemu prolazom posutim piljevinom. To je bio dječak koji je roñen slijep. Sada je on vodio svoju majku stepenicama prema bini.

Dječakove su oči bile suzne od emocija. "Rekao sam mami da želim vidjeti kako izgleda čovjek koji mi je otvorio oči."

Bill se nasmiješio. "Nadam se da ćeš Ga jednog dana vidjeti jer ti je oči otvorio Gospod Isus Krist."

Dječak je progurao ruku ispod Billove kravate i odmaknuo je s Billovih prsa. "Ovo ovdje, je li to ono što zovete prugama?" Majka dječaka, koja je stajala iza njega, rasplakala se od sreće.

Kad se Bill vratio u svoju sobu, već je bilo dva sata ujutro. Dijelio je sobu sa svojim sinom Billyjem Paulom i bratom Donnyjem. Dvadesetogodišnji Donny Branham, Billov najmlañi brat, pomagao je Billu na sastancima podijeliti molitvene kartice prije službi te organizirati i usmjeriti ljude koji su stajali u redu za molitvu. Jedanaestogodišnji Billy Paul se došao zabavljati. Pošto

Anñelov ukor


59

je škola bila pri kraju, Bill je dopustio svom sinu da ide s njim preko ljeta.

Ova je hotelska soba u Vandaliji imala dva bračna kreveta. U jednom su već spavali Donny i Billy Paul. Bill je obukao pidžamu i uvukao se u drugi krevet, te uskoro i sam zaspao.

Nije prošlo puno vremena i nešto ga je trgnulo te se probudio. "O Bože, zar je već jutro?" pitao se dok je promatrao kako se

sjaj svjetlosti pojačava u tamnoj sobi. "Činilo mi se kao da sam tek zaspao. Ej, čekaj malo. Prozor je s druge strane sobe. Tamo je samo zid."

Svjetlo se širilo. Sada je više izgledalo kao fluorescentni oblak bez definiranih rubova. Bill je znao da je to duh, ali još uvijek nije mogao sa sigurnošću tvrditi kakav duh. Dok se molio za bolesne, izbacivani su mnogi demoni i istjerivani iz svojih domaćina i nije bilo neobično da ga neki od tih duhova nakon službe prate do hotelske sobe. Tada bi satima osjećao njihov pritisak u sobi, a povremeno bi čuo zvukove poput zvonca.

Bill se izvukao ispod pokrivača i kleknuo pokraj kreveta, zatvorio oči i počeo se moliti. Srce mu je tuklo od straha od natprirodnog. Osjetio je pritisak duha koji se približavao. Dok je došao do noge njegovog kreveta, znao je da je to anñeo Gospodnji – znao je jer je to bio isti onaj osjećaj kojeg je doživio u svojoj špilji prije godinu dana kad ga je sreo anñeo i prenio mu poslanje. Razlikovao se od demonskih duhova s kojima se borio u redovima za molitvu. Ti su duhovi bili zli i zastrašujući. Ovaj je duh bio svet i nadahnjivao je strahopoštovanjem.

Bill je rekao: "O, nebeski Oče, što si poslao Svog anñela da mi kaže? Tvoj sluga sluša."

Odgovor nije došao odmah. Bill je čekao. Iako je imao zatvorene oči, znao je da je anñeo još uvijek tamo. Mogao je osjetiti prisutnost anñela kod noge kreveta. Nakon pet minuta, anñeo se privukao bliže te je lebdio iznad kreveta ispred Billa. A onda je, toliko jasno kao što je čuo bilo koji drugi govor u svom životu, Bill čuo anñelov duboki, rezonantni glas kako govori: "Tvoje je poslanje bilo da se moliš za bolesne. Previše



60

ograničavaš dar iscjeljenja na izvoñenje čuda. Ako nastaviš s ovim, dogodit će se da ti ljudi neće vjerovati ako ne vide čudo."

Ove riječi nisu bile rečene grubo, a ipak su se poput noža urezale u Billovo srce. Sjetio se izazova kojeg je proteklog mjeseca postavljao na svojim sastancima. "Dovedite mi najgori slučaj kojeg možete pronaći i jamčim vam da će ga Isus Krist iscijeliti..." Bill nije znao da Gospodu nije ugodno što postavlja takav izazov. Samo je htio uzvisiti snagu Isusa Krista pred ljudima. Ali dobre namjere to nisu činile ispravnim. Bill je ponizno rekao: "Neću to više raditi. Pomozi mi Bože."

Osjetio je da se anñeo udaljava od njega. Otvorivši oči, Bill je vidio da se zaustavio na pola sobe izmeñu kreveta i malog umivaonika u kutu. Lebdio je u zraku, kovitlao se i pulsirao svim duginim bojama. Bill je nakratko promatrao. Osjetio je olakšanje kao da mu je grijeh oprošten. Onda je, na poticaj, rekao: "Dozvoljava li moj Gospod da te moj dječak vidi?"

Ovo nije bila besmislena molba. Otkako je Bill počeo putovati po Sjedinjenim Državama, Billyja Paula je proganjala mogućnost da izgubi oca. Često bi prilikom rastanka Billy Paul molio: "Tata, nemoj me napustiti. Mame nema, a koga ja još imam na svijetu osim tebe? Bojim se da ćeš otići i da se više nikad nećeš vratiti." Naravno, Bill bi ga pokušao razuvjeriti. Ipak, Bill bi zbog toga ponovno razmislio o odlasku. Tada bi razmišljao o onome što je Isus rekao: "Tko nije voljan odreći se svega i ići za mnom nije dostojan biti moj učenik," i Bill bi otišao. 57 Ipak, nije mu bilo jednostavno ostaviti toliko zabrinutog sina. Sada, dok je klečao pokraj kreveta u Vandaliji u Illinoisu, a natprirodno svjetlo lebdjelo nasred sobe i Billy Paul spavao u drugom krevetu, Billu je palo na pamet da ako njegov sin jednom vidi anñela Gospodnjeg, možda će Billy Paul shvatiti koliko je važno da ga njegov tata povremeno ostavi i ode raditi posao Gospodnji.

57 Matej 10, 37 – 38; Luka 14, 26 – 27

Anñelov ukor


61

Iako anñeo nije izravno odgovorio na Billovo pitanje, nije ni otišao. Bill je to protumačio kao da je to u redu. Pošto se nije želio micati po sobi, Bill je pokušao probuditi Billyja Paula glasnim šaptanjem: "Billy. Psst... Billy!" Dječak se nije micao pa je Bill pokušao probuditi svog brata. "Donny, Donny!" Nije bilo odgovora. Bill je uzeo svoj jastuk i bacio ga na drugi krevet. Pogodio je Donnyja u glavu, što ga je razbudilo upravo dovoljno da gurne jastuk sa svoje glave. "Donny!" ponovno je šapnuo Bill.

Promrmljao je: "Da, što trebaš?" "Donny, probudi mi Billyja." Donny je pospano napola sjeo u krevet kako bi mogao

protresti Billyja Paula. "Billy, probudi se. Tata te zove." Billy Paul se nagnuo i napola otvorio kapke: "Što trebaš,

tata?" Dok je Donny ponovno lijegao, vidio je natprirodnu vatru

kako gori u zraku. Vrisnuo je od straha i otkotrljao se na dio kreveta što dalje od anñela. To je potpuno razbudilo Billyja Paula. Kad je dječak vidio svjetlo i sam je vrisnuo. Iskočivši iz kreveta, Billy Paul je skočio u naručje svog oca i vikao: "Ne daj me, tata! Ne daj me, tata!"

Bill je čvrsto zagrlio svog sina koji se tresao i uvjeravao ga: "Dušo, neće ti nauditi. To je anñeo Gospodnji koji vodi tvog tatu. Upravo je sa mnom završio razgovor i pitao sam ga možeš li ga vidjeti tako da se ne brineš za svog tatu kad te mora ostaviti da bi išao raditi posao Gospodnji."

Billy Paul je ponovno pogledao natprirodno svjetlo. Ovaj je put vidio čovjeka obučenog u bijelo kako stoji na podu s prekriženim rukama i ozbiljnim pogledom gleda u njegovom smjeru. Odjednom se čovjek smanjio u bijelu maglu koja je brzinom svjetlosti odletjela iz sobe. Čudno, činilo se kao da je u sobi na mjestu gdje je stajao anñeo ostala duga.

Sljedećeg je jutra Bill stajao na prozoru hotelske sobe i gledao na ulicu. Policijska je patrola vodila šleper pun invalidskih kolica, štaka, nosila, nožnih proteza – ostataka preostalih nakon sinoćnje službe iscjeljenja. Iza šlepera su marširali ljudi koji su



62

odbacili ta pomagala. Pjevali su Billovu himnu: "Samo vjeruj, samo vjeruj, sve ti je moguće, samo vjeruj."

Bill je plakao od radosti dok je razmišljao kako je vjeru svih tih ljudi sinoć nadahnulo jedno čudo – slijepi dječak koji je primio vid. Istina, bilo je predugo moliti se za jednu osobu sat i 45 minuta dok su stotine drugih čekale na molitvu. Ali, nije li ova povorka pokazala da se isplatilo?

Sinoć je Bill mislio da razumije anñelov ukor. Ovog jutra više nije bio siguran da li ga uistinu razumije.


Poglavlje 38

"Molitveni red čuda" 1947.

KAD GOD je William Branham održavao skupove, vidio je veliko mnoštvo ljudi i spektakularne rezultate. U lipnju 1947. godine proveo je dva tjedna u Jonesboru u Arkansasu. Ponovno su se, kao i prošle godine, u grad slile tisuće ljudi odsvuda s Juga. Ovog je puta Bill pokušao sačuvati energiju. Umjesto da se dan i noć moli za bolesne kao prošle godine, sve je službe završavao oko jedan ili dva ujutro. Ipak ga je uhvatila iscrpljenost. Osim fizičkog umora koji je nastao kao posljedica borbe s demonima svake večeri, često se tijekom dana nije mogao odmoriti. Bilo da nije mogao spavati zbog neuroze ili da se pojavila situacija na koju je morao hitno reagirati.

Jednog mu je jutra njegov domaćin, pastor Young Brown, pokucao na vrata i rekao: "Brate Branhame, nisam te htio buditi, ali ovo je hitno. Možemo li razgovarati."

"Uñi, brate Brown." "Jutros me je nazvao otac iz El Dorada u Arkansasu. Zove se

Myrick. Izgleda da njegova kći umire od raka i on te pita da se doñeš moliti za nju."

"El Dorado je prilično udaljen odavde, zar ne?"



64

"Da, oko 370 km. Imam Cessna zrakoplov spreman da te preveze, ako želiš ići."

Osjetivši kako Duh Sveti želi da poñe, Bill je rekao: "Dobro – spremit ću se za polazak kroz 30 minuta."

Kad je privatni zrakoplov sletio u El Dorado, u zračnoj je luci čekao liječnik da bi se našao s Billom i odvezao ga do Myrickovih. Na putu je liječnik dodao nekoliko detalja. "Laddie Myrick ima dvadeset i osam godina. Brate Branhame, toj jadnoj djevojci nije bilo lako. Hroma je zbog dječje paralize otkako je djevojčica, a sad ju je zahvatio rak. Prije dva tjedna sam je otvorio i izvadio 2,7 kg raka. Sad je sve ponovno izraslo. Koliko ja vidim, za nju apsolutno nema nade."

Petnaest je ljudi – roditelji, braća i sestre, stričevi i tete, bratići i sestrične – stajalo u dvorištu i čekalo Billa. Nakon rukovanja, svi su se zbili u kuhinju. Bill je pitao: "Zna li Laddie što je njezin problem?"

"Ne," odgovorio je njezin otac. "Nikad joj nismo rekli. Mislili smo da je tako bolje. Nemojte joj reći, brate Branhame."

"To ne mogu obećati." Bill je mogao vidjeti da se njezinom ocu to nije dopalo. "Nemojte sada plakati. To će samo umanjiti vašu vjeru. Morate biti snažni i vjerovati da Gospod Isus može iscijeliti vašu kćer. Jeste li kršćani?"

"Ne, brate Branhame. Laddie je jedina kršćanka od svih nas. Vjerojatno smo previše zli. Možda je to razlog zašto nam je Bog uzima."

Bill je primijetio priliku: "Ako Bog produži život ovoj mladoj dami, hoćete li mi svi obećati da ćete se pokajati, predati svoja srca Isusu Kristu, krstiti se i živjeti kršćanskim životima?"

Jednoglasno su pristali. Bill je otišao sam u spavaću sobu. Laddie je bila blijeda i natečena – uistinu je izgledala poput žene kojoj je preostalo još samo nekoliko dana života. Bill se predstavio.

Laddie je rekla: "Brate Branhame, znam da vi možete reći ljudima kakav problem imaju."

"Molitveni red čuda"


65

"Da, gospoñice, uz Božju pomoć i milost, mogu." "Brate Branhame, hoćete li mi reći što je moj problem? Oni

mi ne žele reći." "Da, gospoñice." Svojom ju je lijevom rukom uzeo za desnu

ruku i osjetio vibracije raka, jake i smrtonosne. "To je rak," rekao je, "ali to mi je tvoj liječnik već rekao. On kaže da ćeš nas napustiti za dva ili tri dana. Jesi li spremna?"

Na njezinim se natečenim usnama pojavio smiren, prekrasan osmjeh. "Brate Branhame, spremna sam. Kršćanka sam i ništa ne stoji izmeñu mene i mog Spasitelja. Ali, voljela bih da se moji spase. Pokušala sam ih dovesti Kristu, ali nisam mogla."

Bill ju je potapšao po ruci i rekao: "Možda je ovo prilika koju si čekala. Svi te toliko vole. Svi su obećali da će služiti Bogu ako ozdraviš."

Kleknuvši pokraj kreveta, Bill se počeo moliti. Još uvijek je držao Laddijinu natečenu ruku. Nakon nekoliko minuta prestale su vibracije raka.

Laddie se zatresla i rekla: "Brate Branhame, osjetila sam kako nešto hladno prolazi kroz mene. Ne znam što se dogodilo, ali osjećam se drugačije. Jednostavno znam da ću ponovno biti dobro."

"Da, sestro Laddie," složio se Bill. "Gospod Isus je ubio život tog raka."

POSTEPENO se popravljalo stanje Laddie Myrick. Njezina je obitelj ovo nazivala čudom, kao i njezini prijatelji, susjedi i liječnik. Ali William Branham je to radije zvao iscjeljenjem. Smatrao je da se čudo razlikuje od iscjeljenja, iako je za oboje zaslužan Bog. Prilikom iscjeljenja Bog je utjecao na prirodne zakone kako bi obnovio zdravlje osobe. Zato se iscjeljenje odvijalo tijekom vremena, u skladu s prirodnim zakonima fiziologije i biokemije. Čudo se, s druge strane, dogañalo odmah, usprkos prirodnim zakonima. Na primjer, kad je propovjednik



66

Shepherd došao kroz red za molitvu u Jonesboru s velikim rakom na vratu, Bill je ukorio demona u Imenu Isusa, a rak je odmah pobijelio, pao s njegovog vrata na binu i otkotrljao se Billu meñu noge. G. Shepherd se sagnuo, pokupio ga i veselo napustio binu. Nakon nekoliko dana izašao je svjedočiti o snazi iscjeljenja Isusa Krista pokazujući rak sačuvan u boci alkohola i upirući prstom na udubinu na vratu gdje je bio rak. To je definitivno bilo čudo – znanstveno nemoguće, a ipak se dogodilo. Ali ozdravljenje Laddie Myrick, koliko god bilo izvanredno, Bill je nazivao iscjeljenjem jer je trebalo nekoliko tjedana da potpuno ozdravi.

Pošto je rezultat iscjeljenja često bio identičan rezultatu čuda, Bill je oboje smatra jednako dobrima. Ipak, nisu svi koji su radili s njim dijelili takvo mišljenje. Propovjednik Kidson, koji je organizirao Billov skup u kolovozu u Kanadi, vjerovao je da ako ljudi budu svjedočili nekolicini čuda na početku službe iscjeljenja, da će to podići vjeru svima u zgradi. Tako, kad god se formirao red za molitvu, najprije u Saskatoonu u Saskatchewanu, a zatim u Edmontonu u Alberti i konačno u Calgaryju, g. Kidson bi prošao kroz dugi red ljudi i uzeo dva ili tri teška slučaja te ih preselio na početak reda. Nekad je to bila gluhonijema osoba, ili netko slijep, ili s ukriženim očima, ili neki teški invalid – bilo tko čije bi osloboñenje zajednica lako uočila i smatrala čudom.

Na početku skupa u Calgaryju u Alberti, propovjednik Kidson je smatrao da bi bilo zanimljivo vidjeti što bi se dogodilo kada bi se red za molitvu sastojao samo od invalida. Najavio je da u petak navečer ima namjeru organizirati takvu molitvenu službu. Najavljujući je kao "molitveni red čuda", "invalidom" je definirao sve s vanjskim tjelesnim oštećenjima.

Kad je Bill čuo za plan, nije mu bilo lako. Sjetio se anñelovog ukora: "Previše ograničavaš dar iscjeljenja na izvoñenje čuda." Bill je obećao Bogu da nikada više neće poticati ljude da mu dovode najgore slučajeve koje mogu pronaći. Strogo govoreći, održao je svoje obećanje – nije više postavljao takav izazov. Ipak, znao je da brat Kidson dovodi neke od najgorih slučajeva na početak reda za molitvu, a Bill nije prigovorio. Što je



67

točno anñeo mislio s "ograničavaš"? Dok se Bill pitao što učiniti, sjetio se svih godina kad je bio odbačen od ljudi. Sad je imao pomagače i prijatelje po cijeloj zemlji, a meñu njima i brata Kidsona. Ako brat Kidson ima povjerenja u njega, zar ne bi trebao uzvratiti tom povjerenju? Bill je odlučio održati taj "molitveni red čuda" i vidjeti kako će ispasti.

Tog petka navečer održan je jedan od najdivnijih kršćanskih sastanaka od dana kad je Isus obišao Galileju "iscjeljujući svaku bolest i nemoć u narodu". 58 Više od šesto ljudi stalo je u "molitveni red čuda". Gluha su djeca čula svoje roditelje, ukrižene su oči ispravljene, a slijepi su vidjeli svjetlo. Hromi su ponovno hodali, odbacivali su štapove i štake. Ljudi donošeni na nosilima na odlasku su nosili vlastita nosila. Svi koji su bili u redu za molitvu doživjeli su čudo. Nakon svjedočenja ovom nevjerojatnom spektaklu, tko bi u auditoriju sumnjao u to je li Isus Krist živ?

Jedan je slučaj bio mladi Ukrajinac po imenu Bardanuck koji je roñen s jednom nogom 10 cm kraćom od druge. Kako bi to nadomjestio, nosio je posebne cipele s ñonom debelim 10 cm. Ali, njegova je vjera bila toliko velika da je donio par novih normalnih cipela kad je došao u red za molitvu. Nove je cipele zavezao za vezice i objesio oko vrata kako bi zajednica vidjela. Nakon molitve, odšetao je u novim cipelama, a stare je ostavio na bini.

Drugi izvanredni slučaj dogodio se s 33-godišnjim čovjekom koji je većinu života proveo u invalidskim kolicima. Čovjek je bio strašno hendikepiran. Ruke i noge su mu usahnule i bile neupotrjebljive. Za njega se brinula majka i vodila ga po svim Billovim sastancima u Kanadi, najprije u Saskatoonu, a zatim u Edmontonu, očajnički pokušavajući dovesti svog sina u red za molitvu, ali bez uspjeha. U Calgaryju je potrošila novac i mislila je da će se morati vratiti kući poražena. Ali kad je propovjednik

58 Matej 4, 23



68

Kidson najavio da će se u petak navečer održati "molitveni red čuda" samo za invalide i hendikepirane, založila je svoj vjenčani prsten kako bi imala dovoljno novca ostati taj tjedan.

Sad je bio petak navečer i ovaj je mladi čovjek čekao svoj red u "molitvenom redu čuda". Još je samo jedna osoba stajala ispred njega – devetogodišnja djevojčica koja je bolovala od iskrivljene kralježnice. Donny Branham je pomogao djevojčici da se popne stepenicama na binu.

Bill je položio lijevu ruku na bedro djevojčice i zamolio Gospoda Isusa da joj se smiluje. Osjetio je da mu je ruka topla, a onda mu se učinilo kao da je energetski val izdužio njezinu nogu. Sljedećeg se trenutka kralježnica djevojčice ispravila uz niz pucketanja. Dok je zajednica buknula od uzbuñenja i čuñenja, Bill je stavio svoju Bibliju na glavu djevojčice i rekao joj neka hoda po bini. Ona je održavala Bibliju spretno poput cirkusnog izvoñača. Kralježnica joj je bila uspravna i čvrsta.

Sad je bio red na ovog mladog čovjeka u invalidskim kolicima. Donny Branham je dovezao kvadriplegičara na binu. Bill je pogledao na njegove usahle udove i sažalio se nad njim. 35 minuta se molio Gospodu da oslobodi ovog čovjeka iz tog žalosnog stanja. Onda je, u trenutku, Bill osjetio kako odlazi demonska sila koja ga je vezala.

To je takoñer osjetio i mladi čovjek i počeo se mučiti da bi micao udovima. Djelomično je podigao jednu ruku, micao je nogu, a zatim je drugu ruku podigao iznad prve. Vrpoljio se od uzbuñenja dok je osjećao kako novi život ulazi u njegove mrtve udove, ali te večeri nije ustao iz invalidskih kolica.

SLJEDĆE JE VEČERI bila posljednja Billova služba u Calgaryju. Jack Moore je otvorio sastanak i poveo službu slavljenja dok se Bill molio iza bine, čekajući svoju himnu "Samo vjeruj" koja je označavala da je na njemu red da izañe. Te je subote navečer propovjednik Moore učinio nešto što nije učinio nikad prije, a niti poslije – otkrio je tajnu stranu Williama



69

Branhama, ono što zajednica nije mogla vidjeti, a što je Jack Moore sedam mjeseci pomno promatrao. Moore je objasnio kako je propovjednik Branham postio i molio se danima prije skupova, te kako je trošio svu energiju ako je mislio da može pomoći bilo kome. Moore je rekao zajednici da je propovjednik Branham vrlo pažljiv s novcem i da odbija bilo kakvu novčanu zaradu od dara kojeg mu je Bog dao. Tad je Moore objasnio ljudima da propovjednik Branham i njegova obitelj žive u dvosobnoj baraci bez tekuće vode. Rekao im je da vrata slabo brtve i da po zimi Meda Branham stavlja plahte na vrata kako bi smanjila propuh da djeca ne dobiju upalu pluća. Tada je Jack Moore zamolio ljude da daju "dobrovoljni prilog" ovom hrabrom evanñelisti koji radi isključivo za njihovu dobrobit bez da misli na sebe. Ovaj je prilog bio namijenjen samo u svrhu kupnje novog doma propovjedniku Branhamu. Ljudi su darežljivo odgovorili s puno ljubavi i poštovanja.

Kada je Bill došao na binu, nije znao ništa o tome. Ali, osjetio je kako je vjera ljudi ohrabrena. Prije nego je počeo s večernjim redom za molitvu, pozvao je mladog čovjeka koji je sinoć bio zarobljen u invalidskim kolicima da izañe i iznese svoje svjedočanstvo. Ovaj je čovjek mnogo godina bio kvadriplegičar. Te je večeri polako hodao niz prolaz gurajući pred sobom invalidska kolica. Rekao je auditoriju kako ga je prošla hladna jeza kad se William Branham molio za njegovo osloboñenje. Iako je sinoć samo malo micao udovima, ujutro se mogao sam hraniti i brijati. Uzbuñen zbog tolikog preokreta, nastavio je istraživati vlastita ograničenja. Do podneva je mogao stajati i hodati držeći se za stolove i stolice. Njegovo se stanje popravljalo iz sata u sat.

Te je subote navečer kroz red za molitvu prošlo preko dvije tisuće ljudi. Uvjereni u srcu, ljudi ne samo da su primili iscjeljenje, već su stotine primile spasenje, okrećući se od svojih grijeha prigrlili su Isusa Krista za svog živog Boga.

Sljedećeg se jutra Bill zaprepastio kada mu je Jack Moore rekao što je učinio večer prije i koliko je novca prikupio za Billov novi dom. Billova je prva reakcija bila odbiti prilog. "Ništa nisam



70

donio na ovaj svijet i zasigurno ništa neću ponijeti sa sobom. Sad imam dom, što će mi novi?"

Jack je bio uporan. "Ako nećeš za sebe, uzmi za suprugu. Nije fer da se tako odnosiš prema njoj kad imaš mogućnost bolje."

"Ali nemam mogućnost." "Imaš. Sad imaš dvadeset i osam tisuća dolara. Tvoji su jer su

ti ih ljudi dali." "O, vrati ih brate Jack." "Kako da to izvedem? Svi su otišli kući." Bill se morao složiti s tim argumentom. Preko volje je

prihvatio prilog.


Poglavlje 39

Stjenjak u Coloradu 1947.

NAKON KRAJA ljetnih skupova 1947. godine, William Branham se veselio povratku kući, susretu s obitelji i toliko potrebnom odmoru. Ali kad je stigao u Jeffersonville, iznenadio se kad je vidio da su obje strane njegove ulice pretrpane automobilima toliko da nije mogao pronaći parking. Pogled na njegovu kuću otkrio mu je zašto. Ljudi su bili posvuda – stajali su u dvorištu i duž nogostupa, sjedili u automobilima i stajali pred ulaznim vratima. Svi su ovi stranci očito čekali da se on vrati kući. Bill nije ima dovoljno snage stati i razgovarati s njima. Nastavio je voziti.

Pet je dana Bill ostao kod obitelji iz njegove crkve dok je razmišljao i molio se što učiniti. Konačno je nekolicina ñakona iz Branhamovog šatora otišla porazgovarati s okupljenima. Objasnili su im da je Billu potreban odmor i privatnost. Ljudi su se razišli i Bill je mogao otići kući.

Već je prošla puna godina otkako ga je posjetio anñeo Gospodnji i poslao ga odnijeti dar božanskog iscjeljenja narodima svijeta. Rezultati tog poslanja rasli su daleko iznad svih njegovih očekivanja. U jednoj kratkoj godini njegova se služba raširila od najskromnijih početaka do toga da dotiče živote desetke tisuća ljudi u Sjevernoj Americi. Tako brz rast nije došao bez teške



72

cijene. Ogromno naprezanje tijekom godine dana konstantnog napora konačno ga je počelo sustizati. Duge večeri molitve, premalo sna, konstantna putovanja iz grada u grad – sve je to doprinosilo Billovom umoru. A činilo se da je uključeno još nešto, nešto duhovno što Bill nije razumio.

Za vrijeme skupova, kad bi Billova lijeva ruka otekla od demonskih vibracija, to je bilo više od same fizičke reakcije na bolest. Bio je to duhovni rat. Iako se snaga Isusa Krista uvijek dokazala većom, ipak ti demoni nisu odlazili bez borbe. Bill je osjećao posljedice svake borbe. Kad bi vibracije bolesti prestale, Bill bi osjetio da je otišao i dio njegove snage. Do kraja svake službe iscjeljenja počeo bi posrtati i skoro bi ostao bez svijesti. Sljedećeg dana, bez obzira koliko bi uspio odspavati, i dalje bi se osjećao iscrpljeno. Zatim bi počeo novi molitveni red i Bill bi ponovno proveo četiri – pet sati u borbi s demonima dok se molio za bolesne. Nije imao prilike oporaviti se i njegovo se stanje postupno pogoršavalo.

Znao je da mu je potreban odmor od rigoroznog rasporeda. Možda će trebati nekoliko slobodnih mjeseci da bi obnovio snagu. Bill je većinu rujna proveo planirajući svoj novi dom. Kupio je zemljište u 208 Ewing Laneu u Jeffersonvilleu i unajmio lokalnog grañevinara da obavi radove.

Nakon što je to organizirao, Bill se uhvatio svoje pošte. Proveo je mnoge dane sam u divljini u molitvi pred Bogom za tisuće molbi za molitvama koje su se nagomilale dok je bio odsutan. Takoñer se našlo stotine pisama propovjednika koji su ga molili da doñe održati skupove iscjeljenja u njihovim regijama. Očito neće moći udovoljiti svima. Što se više Bill molio o tome, sve mu se više sviñala ideja Gordona Lindsayja koju je predložio prije nekoliko mjeseci.

Propovjednik Lindsay je ponudio organizirati putovanje pacifičkim sjeverozapadom. Lindsay je predložio da se sastanci organiziraju prema posve novom konceptu. Prosuñujući da će se Billova jedinstvena služba svidjeti kršćanima iz raznih denominacija, propovjednik Lindsay je pokušao organizirati što je

Stjenjak u Coloradu


73

više mogao različitih denominacija u jedno zajedničko pokroviteljstvo. Ideja je oduševila Billa jer otkako ga je anñeo sreo i dao mu poslanje on se nadao da će njegova služba pomoći ujediniti razdijeljenu kršćansku zajednicu. Razmišljao je o viziji koju je imao 1933. godine u kojoj je stajao izmeñu dva voćnjaka i sakupljao jabuke i šljive iz oba voćnjaka. To je bilo onda kad mu je Gospod rekao "vrši posao evanñeliste". Bill je uvijek smatrao da to znači da treba propovijedati Evanñelje u svim denominacijama, a da se sam nikada ne pridruži niti jednoj skupini. Zato je s oduševljenjem dopustio propovjedniku Lindsayju da u prvoj polovici studenog organizira niz sastanaka na pacifičkom sjeverozapadu.

U LISTOPADU 1947. GODINE Bill je uzeo godišnji odmor. Otputovao je zapadno u Colorado, iznajmio konje i odjahao na Stjenjak kako bi proveo nekoliko tjedana u lovu, kampirao i razgovarao sa svojim Stvoriteljem. Iako ga je prošla godina dovela u izravan kontakt s desetinama tisuća ljudi, u svom je srcu ostao pustinjak. Ovdje meñu dolinama i visokim vrhovima Stjenjaka Colorada, Bill je mogao hodati bez gužve i zabrinutosti. Krijepila su ga studena jutra oko logorske vatre, a topla popodneva uz lagani povjetarac koji je šaputao meñu borovima umirivala su njegove napete živce.

Jednog je dana Bill zapazio orlovsko gnijezdo zavučeno u usjekotinu visoko na prednjoj strani okomite stijene. Kroz svoj dalekozorom s deseterostrukim približavanjem promatrao je majku orla kako svoje mlade upućuje u umijeće preživljavanja. Pet joj se malih ptičica stisnulo na leña. Zabivši kljunove u njezina krila, čvrsto su se držale dok ih je ona uzimala iz gnijezda i sigurno nosila do travnate livade nekoliko stotina metara niže. Spustila ih je i ostavila da se igraju dok je ona letjela zračnim strujama do najviše stijene koju je mogla pronaći. Ovih je pet malih orlova bilo oduševljeno igrom na mekanoj travi. Trčali su u



74

krug, cvrkutali, kljucali na kukce i penjali se jedan po drugome. Izgledali su bezbrižno i sretno.

"To me podsjeća na pentekostalno probuñenje," pomislio je Bill. "To je poput čovjeka u starom svjetskom gnijezdu: ne zna ništa nego što mu ñavao da. Ali jednog dana on prihvaća ljubav Isusa Krista. Upravo ga tada Bog uzima i spušta u hlad travnatog pašnjaka. On je slobodan i veseli se."

Bill je nastavio kroz dalekozor promatrati ptičice i njihove ludorije. Mislio je: "Pitam se zašto se ne boje. Zar ne znaju da okolo ima vukova?"

Sjetivši se majke orla, okrenuo je dalekozor prema njoj. Nije se micala, osim što je naglim trzajima tresla glavom dok je očima pratila svako micanje u dolini. "Sad vidim," pomislio je Bill. "Ako vuk krene na jednog od tih orlića, ta će ga majka rastrgati na smrt."

Tad je Bill prepoznao duhovnu primjenu. "O slava Bogu, zaista! Tako je. Isus Krist me je uzeo iz gnijezda svijeta, a onda se popeo na zidine slave i sada sjedi na visini, gleda na Svoju baštinu. Vjernik se nikada ne treba bojati."

Dok je Bill promatrao majku orla, vidio je da je nagnula glavu na jednu stranu kao da je primijetila nešto što nije kako treba. Bill je razmotrio nebo i vidio što je brine. Sa sjevera se brzo približavala oluja. Crni su se oblaci navlačili na horizontu. Nakon prve grmljavine, majka orao je kriknula i spustila se sa svoje prečke ravno prema livadi. Kad je sletjela, raširila je krila i ponovno kriknula. Odmah su njezini orlići dotrčali i uhvatili se kljunovima i pandžama za njezino perje. Vjetar je pojačavao svake minute. Natovarena svojim mladuncima, majka orao poletjela je vješto koristeći zračne struje kako bi se podigla čak iznad gnijezda. Onda je brzinom od 80 km/h odletjela ravno u pukotinu u stijeni.

Bill je spustio dalekozor na prsa i zaplakao, razmišljajući: "Jednog slavnog dana kad završi ovo probuñenje, Isus će doći iz slave i raširiti Svoja velika snažna krila tako da se svi Njegovi

Stjenjak u Coloradu


75

orlići mogu uhvatiti svojim kljunovima i odletjeti s Njim u vječnu sigurnost."

Te je noći uz svjetlo logorske vatre Bill u svojoj konkordanciji pogledao riječ "orao" i pratio njezino spominjanje kroz Bibliju. Jedan ga je odjeljak fascinirao – u Izlasku 19, 4 Gospod je usporedio službu Mojsija s krilima orla. Zašto bi Bog usporedio Svog proroka s orlom? Možda zato što može letjeti više i vidjeti dalje od ostalih stvorenja na zemlji. Da, to je bio poziv svih Božjih proroka. Gospod im je dao mogućnost da idu više i vide dalje u duhovnim oblastima od bilo koga drugog, dozvolio im je vidjeti prošlost i budućnost, kao i istinu i laž.

Bill je vidio dijelove budućnosti – i ti su se dijelovi uvijek ostvarivali. Je li to značilo da on ima nešto zajedničko s Mojsijem? Kad ga je anñeo sreo u špilji, anñeo je rekao: "Kao što su proroku Mojsiju dana dva znaka da potvrde da je poslan od Boga, tako će tebi biti dana dva znaka."

Bill je okrenuo u Izlazak 3 i pročitao gdje je Bog sreo pastira Mojsija i zapovjedio mu da odnese poruku osloboñenja Izraelcima koji su još bili u ropstvu u Egiptu. U Izlasku 4 Bill je pročitao:

Mojsije uzvrati: "Ali ako mi ne povjeruju i ne

poslušaju me, nego mi reknu: 'Jahve ti se nije objavio?'" "Što ti je u ruci?" zapita ga Jahve. "Štap," odgovori. "Baci ga na zemlju!" naredi mu Jahve. On [Mojsije]

ga baci na zemlju, i štap se pretvori u zmiju. Mojsije pred njom uzmače.

Onda Jahve reče Mojsiju: "Pruži ruku i uhvati je za rep." I on seže rukom i uhvati je za rep, a ona opet postade štap u njegovoj ruci.

"Tako moraju vjerovati da se Jahve, Bog njihovih otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, tebi objavio."



76

Još mu Jahve rekne: "Uvuci ruku u njedra." On uvuče ruku u njedra. Kad ju je izvukao, gle – ruka mu gubava, bijela kao snijeg.

"Stavi opet ruku u njedra!" naredi mu Jahve. On [Mojsije] opet uvuče ruku u njedra. Kad ju je iz njedara izvukao, gle – opet je bila kao i ostali dio tijela.

"Ako ti ne budu vjerovali ni poslušali glas prvog znaka, vjerovat će glasu sljedećeg znaka." Očito je Bog znao koliko će Izraelci biti neodlučni u

vjerovanju da je proroka Mojsija poslao "JA JESAM". Ova su dva natprirodna znaka posebno oblikovana da bi ih impresionirala i uvjerila. Očito nitko nije mogao sam činiti nešto tako. Znaci su morali biti očitovanje Božje snage.

Poput Mojsija, Bill je takoñer pogledao na svoju vlastitu nesposobnost kada mu je anñeo rekao da će odnijeti dar božanskog iscjeljenja narodima svijeta. Kao i Mojsiju, obećana su mu dva znaka kao potvrda njegovog poslanja. Pogledao je svoju lijevu ruku. Iz večeri u večer promatrao je na sastancima kako otiče zbog vibracija različitih bolesti. Nakon što je Isus izbacivao demone, Bill je promatrao kako mu se ruka vraća u normalu. Nikad nije vidio da je iznevjerila. Ali, što je s drugim znakom? Anñeo je rekao: "Ako ostaneš ponizan i iskren, dogodit će se da ćeš moći reći po viziji same tajne njihovih srca. Tad će ti ljudi morati vjerovati." Što je to značilo? Kada će se to dogoditi?

Bill je stavio drugu nogu iznad vatre i nasloni se na drvo, pitajući se ima li još usporedbi izmeñu Mojsija i njega. Kad je Bog koristio Mojsija da bi oslobodio Izraelce iz ropstva u Egiptu, otkrivao se u oblaku po danu i Ognjenom Stupu po noći. Bog se kroz povijest zasigurno pojavljivao u različitim oblicima, ali oblak i Ognjeni Stup činili su se kao njegove dvije najčešće pojave. Zapravo, bio je to Gospod u obliku Ognjenog Stupa koji je privukao Mojsijevu pažnju u pustinji – Mojsije je vidio grm u

Stjenjak u Coloradu


77

vatri, ali grm nije izgarao. 59 Je li taj Ognjeni Stup ista ona zvijezda koja je vodila mudrace iz Perzije u Betlehem gdje su pronašli dijete Kralja Isusa? 60 Definitivno je to bilo zasljepljujuće svjetlo koje je preobratilo Savla iz Tarza u apostola. 61 Je li taj Ognjeni Stup bio isto svjetlo koje se pojavilo u kolibi onog jutra kad je Bill roñen? Je li to takoñer bila plamena zvijezda koja se pojavila nad njim dok je krštavao svoje prve obraćenike 1933. godine? A što je sa svjetlom u špilji? Kad ga je anñeo posjetio u špilji, anñeo je izašao iz Ognjenog Stupa. Koja je zapravo bila veza izmeñu Ognjenog Stupa i anñela Gospodnjeg? Svaki put kad je anñeo posjetio Billa u obliku čovjeka, iznad anñelove glave je kružilo natprirodno svjetlo.

Dok je razmišljao o anñelu Gospodnjem, Bill se odjednom zabrinuo. Prve godine Billove službe iscjeljenja, anñeo mu se često pojavljivao. Sad je prošlo šest mjeseci od anñelovog posjeta. Bill nije vidio anñela od Vandalije u Illinoisu kad ga je anñeo upozorio da ne stavlja previše naglaska na čuda. Billu su nedostajali posjeti anñela. Zašto nije dolazio? Je li nešto i dalje pogrešno?

59 Izlazak 3, 2 60 Matej 2, 1 – 2 61 Djela 9, 1 – 5


Poglavlje 40

Veliki test 1947.

U STUDENOM 1947. GODINE, William Branham je započeo svoje putovanje pacifičkim sjeverozapadom četverodnevnim skupom iscjeljenja u Vancouveru u Britanskoj Kolumbiji. Suradnja lokalnih propovjednika nadmašila je sve što je Vancouver do tada vidio meñu denominacijskim crkvama. Svake je večeri veliki auditorij bio popunjen do zadnjeg mjesta. Iz večeri u večer, službe iscjeljenja bile su zapanjujuće. Jedan je lokalni evanñelist, Ern Baxter, bio toliko impresioniran da je, poput Jacka Moorea i Gordona Lindsayja, otkazao sve svoje obveze kako bi mogao pratiti Branhamove skupove iz grada u grad.

Billova sljedeća stanica bio je Portland u Oregonu. Kao i u Vancouveru, stotine je lokalnih propovjednika surañivalo da bi sastanci u Portlandu uspjeli. Prve je večeri kroz vrata auditorija prošlo sedam tisuća ljudi prije nego je gradski vatrogasni zapovjednik naredio da se vrata zatvore. Tisuće su ostale vani.

Za vrijeme treće večeri Billovog skupa u Portlandu Sotona ga je pokušao uništiti. Gordon Lindsay je poveo ljude u Billovu himnu: "Samo vjeruj, samo vjeruj, sve ti je moguće, samo vjeruj," dok je Bill izlazio na binu. Nakon što je pozdravio nazočne, Bill je ohrabrio ljude da vjeruju Bogu za iscjeljenja i čuda. Dok je govorio, primijetio je velikog čovjeka u sivom odjelu kako žurno

Veliki test


79

hoda prema naprijed kroz glavni prolaz. Kad je ovaj čovjek zakoračio stepenicama prema bini, Bill se pitao je li to jedan od portira koji nosi važnu poruku. Možda je netko pao u nesvijest ili doživio srčani udar i treba hitnu molitvu. Ali kad se čovjek popeo na binu, Bill je mogao vidjeti da je riječ o drugom problemu... velikom problemu.

Krupan je čovjek stao. Oči su mu se podivljalo okretale amo-tamo. Najprije je gledao prepun auditorij, onda prema tristo ljudi koji su sjedili na bini. Konačno se usredotočio na malog propovjednika iza propovjedaonice. Krupan se čovjek namrštio. Donja mu se vilica micala naprijed-nazad i škripao je zubima. Stisnuo je obje šaka kao da ih namjerava upotrijebiti. Vukao se i zarežao: "Licemjeru. Zmijo iz trave. Pokazat ću ti koliki si ti Božji čovjek. Slomit ću svaku kost u tvom slabašnom, malom tijelu."

Bez da je rekao riječ, Bill se okrenuo prema prijetnji. Krupan je čovjek izgledao više nego sposoban izvršiti svoje prijetnje. Bio je viši od 185 cm i težio je više od 110 kg. Za razliku od njega, Bill je pao na oko 54 kg. Ruka ovog podivljalog čovjeka izgledala je deblje od Billove noge.

Čovjek se polako približavao. Iz mnoštva su izašla dva policajca da ga zaustave, ali im je Bill, zanemarujući vlastiti strah, pokazao da ne prilaze, rekavši: "Ovo nije stvar krvi i tijela, već izmeñu duhovnih sila."

Dva su se policajca nevoljko zaustavila i promatrala dok je manijak nastavljao sporim, odmjerenim korakom. Krupan je čovjek zarežao: "Varalico, pretvaraš se da si Božji sluga. Pokazat ću ovim ljudima da si običan lažov. Bacit ću te njima u krilo."

Krupan je čovjek prišao na dva metra do Billa i onda stao. Bio je toliko visok da je Bill morao gledati prema gore da bi mu vidio lice. Bill se tiho pomolio: "Dragi Bože, jedina nada si mi Ti."

Čuo je poznat zvuk poput jakog vjetra, huussss, te je osjetio kako se približava prisutnost anñela Gospodnjeg. Odmah je



80

Billov strah iščeznuo nadvladan dubokom ljubavlju. Bill je pomislio: "Jadan čovjek, izgubio je zdrav razum."

Manijak je ponovio prijetnju: "Varalico, slomit ću svaku kost u tvom slabašnom, malom tijelu." Mišići su mu se napinjali dok je stiskao šake.

Bill je pomislio: "Jadan čovjek, ne zna što radi." Tada je Bill otvorio usta s namjerom reći: "Ja to ne bih radio, prijatelju," ali riječi koje je izgovorio bile su drugačije. Bez da je namjeravao, Bill je rekao: "Ovako govori Gospod: 'Budući da si izazvao Duha Božjeg, večeras ćeš mi pasti pred noge klanjajući se Imenu Gospoda Isusa Krista.'"

Čovjek je uvukao obraze i pljunuo hrpu sline i sluzi Billu direktno u lice. Tada je zarežao: "Licemjeru, pokazat ću ja tebi pred čije ću noge pasti." Prilazeći korak bliže, povukao je jednu šaku, spreman na udarac.

Bill je nježno rekao: "Sotono, izañi iz čovjeka." Ruka manijaka koju je pripremio na udarac zamrznula se

čvrsto kao kip. Oči su mu natekle, usta se otvorila, a jezik nekontrolirano ispao. Cvilio je poput išibanog psa dok su mu se oči okretale te se srušio u nesvijest. Glava mu je pala Billu na cipele, dok je u isto vrijeme jednom rukom obuhvatio Billove noge toliko čvrsto da se Bill nije mogao micati.

Dva su policajca potrčala naprijed i kleknula pokraj čovjeka u nesvijesti. Jedan je policajac pogledao gore i pitao: "Što se dogodilo? Je li mrtav?"

"Ne," rekao je Bill. "Ovo je samo Bog prikazao Svoju silu natjeravši tog demona da Mu se pokloni, to je sve."

"Hoće li on ozdraviti ovdje?" Policajac je upro prstom u njegovu glavu.

"Ne, gospodine," odgovorio je Bill. "Da je bio spreman odreći se tog duha, on se ne bi vratio. Ali, on smatra da je u pravu. On proslavlja tog duha, tako da će ga ponovno uzeti. Hoćete li ga maknuti s mojih nogu?"

Veliki test


81

Policajci su odmaknuli ruku čovjeka i odvukli ga nazad. Još ga je nekoliko ljudi pomoglo odnijeti s bine. Prije odlaska, jedan je od policajaca rekao: "Znam tko je ovaj čovjek. U prošlosti je imao nekoliko sukoba sa zakonom tako što je upadao i prekidao vjerske skupove. Bio je u zdravstvenoj ustanovi, ali je pobjegao. Imamo tjeralicu za njegovo uhićenje. Jučer je čovjeku slomio vilicu. Udario ga je toliko jako da ga je nokautirao na ulici. Čini se da je večeras odradio završni meč."

Vrativši se na binu, Bill se obratio slušateljstvu: "Kao što možete vidjeti, naš Nebeski Otac ima svu silu na nebu i zemlji..."

Bolestan čovjek koji je ležao naprijed na krevetu je povikao: "Da, ima! Iscijelio me je!" i skočio iz kreveta. Na drugoj srani zgrade, čovjek koji je stajao na štakama je povikao: "I mene je iscijelio!" Gurnuo je svoje štake i trčao kroz prolaz na zdravim nogama. Jedan je čovjek ustao iz invalidskih kolica i povikao: "I mene takoñer!" Otuda je Božja snaga bljesnula unutar zgrade i dotakla svako srce koje je povjerovalo Svemogućemu za iscjeljenje ili čudo.

Billovo kružno putovanje pacifičkim sjeverozapadom završilo je u Ashlandu u Oregonu, petnaest dana nakon početka. Gordon Lindsay je o tome napisao ovako: "U četrnaest dana službi, uz relativno malo novinsko oglašavanje, oko sedamdeset tisuća ljudi je čulo evanñelje iscjeljenja, a najmanje tisuću njih bili su propovjednici." 62 Bilo je to zapanjujuće postignuće.

KRAJEM STUDENOG 1947. GODINE, Bill je odletio u Phoenix u Arizoni da bi održao tri skupa u petak, subotu i nedjelju navečer. U Phoenixu je Bill saznao da su propovjednici koji su bili pokrovitelji sastanaka, impresionirani izvještajem iz Calgaryja, za nedjelju navečer stavili na raspored "molitveni red

62 Gordon Lindsay: "William Branham, čovjek poslan od Boga,"

1950. godine, str. 125.



82

čuda". Budući da je to već jednom radio, Billu to nije bilo nezgodno ponoviti.

Sat vremena prije početka službe u petak navečer, Bill se molio u maloj sobi iza bine kad se odjednom pojavio anñeo Gospodnji. Kao uvijek, anñeo je držao prekrižene ruke na prsima, a iznad njega je kružilo to natprirodno svjetlo. Anñeo se nije micao niti govorio. Lice mu je uvijek izgledalo ozbiljno, ali ovaj put kao da je bio namršten i hladan. Preplašen, Bill je vrisnuo od straha dok je padao licem prema podu. Čuvši vrisak, Gordon Lindsay je uletio u sobu vidjeti u čemu je problem. Anñeo je trenutno iščeznuo poput magle i nestao.

Sljedeća je dva dana Bill bio uzrujan zbog te posjete. Zašto nekoliko mjeseci nije vidio anñela? Zašto se anñeo pojavio sada? I zašto anñeo nije govorio? Ljuti li se? Bill nije mogao zaboraviti anñelov mrki pogled.

Bill je svake večeri u Phoenixu propovijedao pola sata prije pozivanja molitvenog reda. Njegova je tema bila put Izraelaca kroz pustinju prema obećanoj zemlji. U nedjelju navečer, dok je mnoštvo nestrpljivo očekivalo "molitveni red čuda", Bill je uzeo tekst iz 22. poglavlja Brojeva gdje je Bog rekao lažnom proroku Bileamu da ne ide s kraljem Balakom prokleti Izrael. Bileam je pitao Boga da ga svejedno pusti, dok mu Bog nije konačno rekao da može ići. Tada je anñeo Gospodnji sreo Bileama na putu i bio bi ga ubio da mu Bileamova magarica nije tri puta spasila život okretanjem u stranu.

Dok je Bill osuñivao Bileama zbog neposlušnosti prema Božjoj prvoj zapovijedi, odjednom je Billu palo na pamet da je i on kriv za isto nedjelo. Nije li mu Bog već rekao da stavlja previše naglaska na čuda? Je li se možda zbog toga anñeo pojavio prije dvije večeri? Je li to bilo zato da ga upozori da je i on neposlušan Gospodu time što dopušta da se nastavljaju ti "molitveni redovi čuda"? Bill je osjetio unutarnju slabost. Mislio je da će mu otkazati koljena. Uhvativši se za propovjedaonicu, pokušao je nastaviti sa svojom službom, ali ga je nečista savjest toliko osuñivala da je morao stati.

Veliki test


83

Dok se u bočnom prolazu crkve formirao "molitveni red čuda", Bill se tiho pomolio: "Nebeski Oče, ako sam zgriješio i nije Tvoja božanska volja da se usredotočim na čuda, molim Te da mi jasno pokažeš. Ako samo jedna osoba koja doñe kroz red za molitvu večeras ne bude iscijeljena, tada ću znati da sam izvan Tvoje volje i nikad više neću dopustiti da netko dovede najteže slučajeve na početak ili organizira novi 'molitveni red čuda'."

Prve su došle majka i kćer. Bill je pitao djevojčicu gdje živi, ali ona nije odgovorila. "Loše čuje," objasnila je majka, "zato smo je doveli večeras." Bill je ponovno glasnije pitao djevojčicu gdje živi. Ovog je puta djevojčica odgovorila: "Kalifornija."

Dodirnuvši desnu ruku djevojčice, Bill je osjetio peckanje vibracija u svojoj lijevoj ruci. Imala je ili infekciju koja je oštetila bubnjić u uhu ili je izraslina sprječavala funkcije uha jer su vibracije označavale da je nekakav demonski život uzrok njezinog problema. Kad je Bill ukorio demona u Imenu Isusa Krista, vibracije su prestale.

Pustivši njezinu ruku, Bill je rekao: "Dijete je iscijeljeno." Opet je pokušao razgovarati s njom. Nije odgovarala. To je bilo čudno. Bill je podigao glas, ali nije bilo odgovora. Morao je udariti rukama tri puta dok konačno nije klimnula da ga je čula. Umjesto da čuje bolje, činilo se da čuje lošije. Prestrašen, Bill ju je ponovno uzeo za ruku. Vibracije su pulsirale jače nego prije.

Po drugi je put Bill izbacio demona u Ime Isusa Krista. Činilo se kao da odlazi još nevoljkije nego prvi put, ali Bill je znao da je otišao jer je oteklina na njegovoj ruci splasnula i vibracije su prestale. Ali, čim je počeo razgovarati s njom (i dalje joj je držao zglob na ruci), Billova je lijeva ruka ponovno otekla i pojavile su se još jače vibracije. A što je bilo još gore, više nije mogla čuti niti riječ bez obzira koliko je glasno Bill vikao. Ova je nesretna djevojčica od malo nagluhe postala potpuno gluha! Uznemiren i zbunjen, Bill nije znao što učiniti osim da ostavi djevojčicu i prijeñe na drugi slučaj.

Sljedeći u redu bio je stariji čovjek koji je rekao da takoñer slabo čuje. Bill je podigao glas: "Vjerujete li, gospodine?" Čovjek



84

je klimnuo i pognuo glavu. Bill je uzeo čovjeka za ruku. Nije bilo vibracija, što je značilo da problem nije uzrokovao demon – vjerojatno su samo odumrli živci. Nakon što se pomolio u Isusovom Imenu za iscjeljenje čovjeka, Bill je normalnim glasom pitao: "Gospodine, čujete li me sada?" Gospodin, koji je i dalje imao pognutu glavu i zatvorene oči, nije odgovarao. Bill je podigao glas i ponovno pitao. Ni dalje nije bilo odgovora. Bill je udario rukama što je jače mogao. Čovjek nije niti trepnuo. I on je potpuno oglušio!

S ogromnim strahom, Bill je shvatio da dar iscjeljenja ne funkcionira! Što može sam učiniti? Bez prisutnosti anñela Gospodnjeg pokraj sebe na bini, bespomoćan je poput svih. Je li se Samson osjećao ovako nakon što mu je Delila ošišala kosu, što ga je pred Filistejcima ostavilo slabim i bespomoćnim? Dok je stajao ispred mnoštva u iščekivanju, Bill se osjećao glupo... i osuñeno. Sad je jedino mogao zajednici priznati svoj grijeh i raspustiti službu.

Te noći Bill nije mogao spavati. U mraku se mučio zbog vlastite ludosti. Kako je uopće mogao biti toliko drzak i postavljati izazov pred ljude: "Dovedite mi najgori slučaj i jamčim vam da će Isus Krist učiniti čudo pred vašim očima"? Isus nikad nije postavljao takav izazov. Zapravo, Biblija kaže da Isus nije mogao učiniti niti jedno veliko djelo u svom rodnom gradu zbog nevjere ljudi. 63 Ako je to istina za Sina Božjeg, a što je onda s njegovim sljedbenicima? Sad je Bill shvatio koliko nije bilo po Pismu to što je isticao da svatko može biti iscijeljen, bez obzira vjeruje li osoba ili ne. Istina, prestao je postavljati takav izazov nakon što ga je anñeo upozorio u Vandaliji u Illinoisu, ali je ipak dopustio svojim suradnicima upućivanje najgorih slučajeva na početak reda za molitvu kako bi zajednica mogla vidjeti čudo na početku svake službe. I što je još gore, dopustio im je organizirati takozvane "molitvene redove čuda". Bill se nije bunio jer je znao

63 Matej 13, 58; Marko 6, 5 – 6

Veliki test


85

da Bog može iscijeliti bilo koga od bilo čega. Ali, samo zato što Bog nešto može učiniti ne znači da je to Njegova volja. Anñelova pojava prošlog petka navečer bila je drugo upozorenje.

Bill je toliko osuñivao Bileama, a cijelo je vrijeme bio u njegovoj koži! Bileam nije poslušao Boga zbog svoje ljubavi prema novcu. Bill je u svom slučaju znao da ljubav prema novcu nije prevagnula da bude neposlušan – već njegovo sažaljenje prema ljudima. Ipak, bez obzira na razlog, uvijek je pogrešno ne poslušati Gospoda.

Ujutro, s podočnjacima i neraspoložen, Bill se ukrcao na zrakoplov za sljedeći angažman u Long Beachu u Kaliforniji. I dalje su ga mučile misli i to je bilo očito. Stjuardesa je došla prolazom izmeñu sjedala i pitala ga: "U čemu je problem, gospodine?" Nije joj mogao reći. Kako bi razumjela? Zato što nije bio poslušan Gospodu, Bill se sada bojao da mu je Bog oduzeo dar iscjeljenja.

Kad je Bill sletio u Long Beach, nekoliko ga je propovjednika prebacilo do hotelske sobe. Tim ljudima nije trebalo dugo da shvate koliko je potišten. Bill je podijelio s njima svoj nepodnošljivi teret i zabrinutost.

Jedan od propovjednika bio je Ern Baxter koji se sad našao u jedinstvenom položaju ohrabrivati čovjeka za kojim je do sada putovao da bi ga vidio. "Brate Branhame, mogu te uvjeriti da te 'dar iscjeljenja' nije napustio. Rimljanima 11, 29 kaže da su 'neopozivi darovi i poziv Božji', što znači da nisu utemeljeni na našim djelima. Bog ne bi bio vjeran svom obećanju kada bi ti oduzeo taj dar. On te ne može napustiti. Samson je cijelu noć spavao s bludnicom, a nije ga napustila snaga. Sljedećeg je dana razvalio gradska vrata i odnio ih na vrh brda. 64 Iako su Filistejci odrezali Samsonovu kosu i snaga ga napustila na odreñeno vrijeme, kosa mu je narasla i snaga mu se vratila. 65 Sjeti se kako

64 Suci 16, 1 – 3 65 Suci 16, 16 – 30



86

je Mojsije udario stijenu kad mu je Bog rekao da joj progovori, ali voda je svejedno potekla. 66 Brate Branhame, kakvu god pogrešku da si učinio, Bog će se oko toga pozabaviti s tobom osobno, ali 'dar iscjeljenja' je još uvijek tu."

Baxterov je argument zvučao dobro, ali nekako je Billu bilo teško vjerovati da se odnosi na njega. Osjećao se prazno, usamljeno, kao da ga je Bog potpuno ostavio. Bilo je poput pakla na zemlji. Što ako ga je dar iscjeljenja zauvijek napustio? Kako bi to podnio? Kako bi živio znajući da je tako očajno iznevjerio Boga? Postojao je samo jedan način za vidjeti je li osuñen ili nije, a taj je način bio nastaviti sa sljedećom službom iscjeljenja prema rasporedu.

Skup u Long Beachu je trebao početi u srijedu 3. prosinca i trajati tri uzastopne večeri. U srijedu navečer Bill je objasnio zajednici kako nije bio poslušan Gospodu time što je više naglašavao čuda od iscjeljenja. Rekao im je da nije siguran je li dar iscjeljenja još uvijek s njim ili ne, ali da će uskoro otkriti. Dok je pozivao red za molitvu, osjetio je grč u želucu i da mu se dlanovi i vrat znoje.

Izašla je žena s desetogodišnjom djevojčicom. Bill je bio napet i u iščekivanju dok je u svoju lijevu ruku uzimao desnu ruku djevojčice. Pojavile su se jasne i snažne vibracije koje su mu kočile ruku poput električne struje i peckale ga kroz ruku do srca. Bill je osjetio olakšanje što je barem ovaj dio dara još uvijek prisutan. Ali, ostalo je pitanje: hoće li Bog poštovati njegovu molitvu za ovu djevojčicu u potrebi? Bill je proučavao uzorak bijelih kvržica svoje natečene ruke. "Djevojčica je i gluha i nijema," rekao je, "i takoñer ima tuberkulozu. Svi pognite glave i molite se sa mnom." Bill se tiho pomolio: "Dragi Isuse, molim Te oprosti mi moju ludost. Molim Te, ne dopusti da moja pogreška spriječi iscjeljenje djevojčice." Onda, skupivši svu snagu, izjavio

66 Brojevi 20, 7 – 13

Veliki test


87

je: "Gluhonijemi duše i duše tuberkuloze, iziñite iz djevojčice u Ime Isusa Krista."

Sad je došlo do otkrivanja karata. Bill je zadržao dah. Da, to se dogañalo! Na Billovo veliko olakšanje i radost, vibracije su prestale i njegova otečena ruka vratila se u normalu. Iako je znao da je tuberkuloza otišla, auditorij to nije mogao vidjeti. Stoga je Bill pitao djevojčicu: "Čuješ li me?" Oči su joj se širom otvorile od uzbuñenja i znao je da ga čuje. Bill je polako rekao: "Amen." Djevojčica je pokušala ponoviti zvuk, ali je to više zvučalo kao: "Ah-aaaaa." Bill je brzo rekao: "Amen!" Djevojčica je pokušala ponovo: "Ah-zi." Bill je rekao: "Tata." Ona je ponovila otvaranje usta sa zvukom: "Tuuttii."

Vjera je zahvatila auditorij poput razbuktale vatre. U narednim su se satima iscjeljenja i čuda dogañala posvuda u zgradi. Učitelj iz škole za gluhonijeme doveo je petero gluhonijeme djece u red za molitvu. Svih su petero djece primili sluh i progovorili. Jedan je čovjek na krevetu, koji se tresao od paralize, odmah iscijeljen. Mnogi su hromi bacili štake, a ostali su ustajali iz invalidskih kolica i trčali kroz zgradu slaveći Isusa Krista. Visoki krvni tlak, glaukom, astma, čirevi i rak – sve je palo pred vjerom ljudi.

U četvrtak navečer, kad je Bill započeo s redom za molitvu, došepao je dječak čije su noge zbog dječje paralize bile povezane čvrstim remenjem. S njim je došla majka i rekla: "Brate Branhame, kad biste se samo htjeli pomoliti za njega."

"U redu, sestro. Ali vi ne želite..." Prekinula ga je: "Ne želim čudo. Samo želim da se pomolite.

Ja mogu sama vjerovati Bogu za iscjeljenje." U jednostavnoj molitvi Bill je zamolio Isusa Krista da iscijeli

hromog dječaka. U petak je navečer dječak izišao naprijed u crkvi s remenjem za povezivanje nogu obješenim oko vrata. Podižući remenje koje sad nije koristio da bi zajednica vidjela, dječak je svjedočio da Isus još uvijek čini čuda.

Te se večeri, zadnje Billove večeri u Long Beachu, želio moliti za što je bilo moguće više ljudi. Zato umjesto da je



88

pronicao bolesti preko znaka u ruci, poveo je "brzi red", gdje je molio kratku, općenitu molitvu dok su pokraj njega prolazili ljudi. Na taj se način Bill mogao pomoliti za stotine ljudi u sat vremena. Ali koliko god se brzo red za molitvu kretao i dalje je bio predugačak za čovjeka koji je neumorno gurao godinu i pol te nekoliko dana nije puno spavao. Nakon molitve za oko tri tisuće ljudi, dok su stotine još uvijek čekale u redu, Bill se srušio u nesvijest.

U subotu ujutro, još uvijek slab i drhtav, Bill je sjeo na autobus i vratio se u Phoenix. Htio je reći ljudima da mu je Bog oprostio. U nedjelju je rekao u crkvi: "Posljednji put kad sam bio iza ove propovjedaonice, bio sam osuñen čovjek. Osjetio sam da me Njegova prisutnost napustila i shvatio sam koliko sam bespomoćan bez Njega. Danas je završio veliki test. Pustit ću da ovo za mene bude odskočnica (umjesto kamena spoticanja) kako bih bolje naučio Gospodnji put i živio bliže Njemu. Kad živim bliže Njemu, mogu više pomoći vama i biti voñen Njegovim Duhom. Želim zahvaliti Bogu što mi je vratio dar iscjeljenja i za veći uspjeh (nakon pretprošle nedjelje) u molitvi za bolesne nego proteklih mjeseci. Vratilo se blagoslovljenije nego što je bilo prvi put." Tada je Bill objasnio zašto je njegovo postavljanje izazova bilo pogrešno. "Izjavio sam da nema bolesti, koja god bila, da će ostati pred molitvom; i da nema invalida, koliki god invalid bio, da neće biti iscijeljen ako izdvojim dovoljno vremena za tu osobu. Čuli ste da sam to spominjao posvuda. I to je još uvijek istina... ali ja sam radio sve sam. Oduzimao sam to od ljudi. I vi morate nešto učiniti. Kao kad je Isus rekao Mariji i Marti da odmaknu kamen. 67 I vi morate nešto učiniti sami – idite, vjerujte, i bit ćete iscijeljeni." 68

67 Ivan 11, 39 68 William Branham: "Iskustva 1. dio," propovijed propovijedana u

Phoenixu u Arizoni, 7. prosinca 1947. godine


Poglavlje 41

Poveznica s Bosworthom 1948.

SREDINOM SIJEČNJA 1948. GODINE, Williama Branhama je nazvao mali David Walker, propovjednik tinejdžer kojeg je prije deset mjeseci upoznao u Long Beachu u Kaliforniji.

"Pozdrav, brate Branhame, zovem iz Miamija u Floridi. Upravo sam započeo dva tjedna sastanaka probuñenja i ne ide dobro."

"O, u čemu je problem?" "Imam šator koji može primiti oko dvije i pol tisuće ljudi, ali

za sada svake večeri dolazi samo šačica ljudi. To je zasramljujuće."

"Čudno." Budući da je znao kako ovaj dječak vješto propovijeda, Billa je iznenadilo da su sastanci malog Davida tako loše posjećeni. "Imaš li pojma što priječi ljude?"

"Mislim da je stvar ljubomore i sumnje ovdje meñu crkvenim voñama. Čim su čuli da stižem, sve crkve u gradu odjednom imaju svog 'dječaka propovjednika'. Teško je povjerovati, ali svakog dana dvije pune stranice u novinama u Miamiju najavljuju sve 'dječake propovjednike' koji održavaju probuñenja. Zasigurno se boje ako me neki od njihovih ljudi doñu poslušati, da će ih izgubiti."



90

"To je sramota," rekao je Bill. Znao je kako ljubomora može pogoditi voñe crkava. "Šteta što se kršćani ne mogu zbližiti u Kristovoj ljubavi."

"Stvarno jest." Mali David je stao na trenutak, a zatim je prešao na razlog svog poziva. "Brate Branhame, možeš li doći u Miami i pomoći mi?"

Bill se sjetio one večeri u ožujku u Long Beachu kad je ovaj dječak evanñelist s njim ljubazno zamijenio iznajmljeni auditorij kako bi kapacitet zgrada bolje odgovarao broju posjetitelja. Pošto je Billa dopao veći (i skuplji) auditorij, htio je platiti razliku u najmu. Ali, mali David nije htio uzeti novac, rekavši: "Možda ćeš mi jednog dana moći pomoći." Sad je bila Billova prilika da mu se oduži.

"Zasigurno, doći ću." Sljedećim vlakom koji je išao na jug, Bill se uputio na daleki

put. Dok je prolazio kroz Tennessee, osjetio je da se približava anñeo Gospodnji. Kosa se na Billovom vratu naježila od straha. Usprkos tome što je mnogo puta u posljednjih dvadeset i jedan mjesec sreo ovog anñela, Bill se jednostavno nije mogao priviknuti na njegovu natprirodnu prisutnost. Strah se smirivao dok je osjećao kako ulazi u viziju. Graja putnika se smanjivala i nestajalo je lupanje kotača vlaka. Uskoro je putnički vagon potpuno nestao...

Bill se našao u brdovitoj zemlji, zelenoj zbog visokih cedrova i s raštrkanim stijenama meñusobno naslaganim u dugačke ploče. Pozornost mu je privukao mali dječak, star izmeñu osam i deset godina, koji je nepomično ležao pokraj ceste. Izgledalo je da je dječak mrtav. Bill je prišao bliže kako bi vidio dječakovo lice – ravan nos, smeñe oči i smeña neravno ošišana kosa kao da su ga šišale nevješte ruke. Bio je siromaški obučen kao stranac – čarape do koljena i hlače na tri kvarta s velikim mjedenim gumbovima visoko na struku. Mora da se dogodila nesreća jer je lice dječaka bilo natečeno i izobličeno, a odjeća mu poderana. Jedna je cipela i dalje bila vezana na stopalu, a druga je nedostajala. Bill nije mogao vidjeti nikakve znakove života.

Poveznica s Bosworthom


91

Dok je Bill stajao tamo pitajući se što sve to znači, s desne strane mu se približio anñeo Gospodnji. Anñeo je pitao: "Može li dječak živjeti?"

Bill je odgovorio: "Gospodine, ne znam." Sad je anñeo zakoračio u vidokrug pokazujući Billu kako

treba kleknuti nad beživotnim tijelom i kako treba položiti ruke na dječaka dok se bude molio za njega. U trenutku su se pluća dječaka napunila zrakom i on je sjeo. Tu je vizija završila. Odjednom je Bill ponovno bio u svojoj stolici u vlaku i putovao kroz Tennessee.

Čim je Bill stigao u Miami, mali David mu je pokazao jutarnje novine. U gornjem kutu stranice bio je uokviren oglas koji je najavljivao dolazak propovjednika Williama Branhama koji će održati pet dana službi iscjeljenja u gradu. Ostatak stranice bio je prekriven većim, uočljivijim oglasima koji su najavljivali ostale službe iscjeljenja u lokalnim crkvama.

Mali David je uzdahnuo: "To se dogodilo dan nakon što sam stavio prvi oglas o tvom dolasku. Čim su ga pročitali, sve su organizacije u gradu odjednom pronašle nekoga tko će propovijedati božansko iscjeljenje u njihovim crkvama."

"Volio bih kad bi oni mogli vidjeti da mi nismo ovdje kako bismo započeli novu grupu," komentirao je Bill, "mi smo ovdje samo zato da im pomognemo u Kristovom djelu."

Unatoč pokušaju lokalnih crkava da umanje njegovu privlačnost, ime William Branham razvilo je svoj vlastiti magnetizam. Kad je Bill stigao na prvi sastanak te večeri, pronašao je šator napola pun znatiželjnih promatrača. Bill je pozdravio ljude. Onda je, prije nego je iznio temu iscjeljenja, ispričao viziju koju je imao dok je putovao kroz Tennessee. Bill je nagovarao ljude: "Zapišite ovo na praznu stranicu u svojim Biblijama, a onda promatrajte – taj će dječak ustati iz mrtvih snagom Isusa Krista. Ne znam gdje ni kad će se to dogoditi, ali će se dogoditi jer je to: 'Ovako govori Gospod.' A kad se dogodi, stavit ćemo to u novi časopis kojeg će izdati brat Lindsay."



92

Gordon Lindsay, i dalje uzbuñen zbog potencijala Billove jedinstvene službe, već je usmjerio svoje rukovoditeljske vještine u tom pravcu. Lindsay je savjetovao da Bill zaposli pomoćnika na puno radno vrijeme koji će organizirati sastanke i paziti na mnoge detalje skupa, što bi Billu omogućilo usredotočenje na molitvu za bolesne. Uspjeh Billovog puta na pacifički sjeverozapad, kojeg je organizirao Lindsay, dokazao je vrijednost ove ideje. Ipak, Lindsay nije htio preuzeti taj posao ili barem ne na puno radno vrijeme. On je imao druge ambicije.

Gordon Lindsay je počeo ureñivati časopis koji će prerasti u službeno glasilo Branhamovih skupova. Pisao je članke o prijašnjim sastancima i oglašavao nadolazeće dogañaje, te je pisao svjedočanstva onih koji su bili iscijeljeni. Lindsay je namjeravao časopis nazvati Glas iscjeljenja. Čim se Bill složio s ovom idejom, Lindsay je počeo raditi na izdavanju. Prvo mjesečno izdanje časopisa Glas iscjeljenja izišlo je nakon oko dva mjeseca.

Prve su večeri u Miamiju kroz red za molitvu prošle stotine ljudi. Vjera je rasla kad je zajednica vidjela kako Bill otkriva bolesti kroz dar u ruci. Većina je slučajeva bila iscijeljena, a dogodila su se i neka nevjerojatna čuda, što uključuje dvojicu dječaka koji su roñeni slijepi, a obojica su primili vid. Osvrt na ova dva čuda pojavio se u jutarnjim novinama. To je potaklo interes lokalnih radio postaja te su oba dječaka pozvana u radio postaju na intervju uživo. S iznimnim žarom dvojica su dječaka svjedočila o snazi iscjeljenja Isusa Krista. To je potaklo interes javnosti – neki su postali znatiželjni, neki uzbuñeni, a ostali sumnjičavi.

Jednom posebnom slušatelju radija pomiješale su se sve tri emocije. Propovjednik Fred Bosworth je znao iz prve ruke o Kristovoj snazi iscjeljenja jer je o toj temi propovijedao nebrojeno puta u proteklih četrdeset godina. 1920. godine Bosworth je održavao velike sastanke probuñenja u desetak američkih gradova, tjerao je grješnike da se pokaju i poticao kršćane da vjeruju Bogu za iscjeljenje svojih bolesti. Njegov energičan stil i pravilna prezentacija dokazali su se uspješnima nakon jednog



93

sastanka 1924. godine u Ottawi u Kanadi gdje je procijenjeno da je dvanaest tisuća ljudi tražilo spasenje u Isusovoj milosti. Onda je velika kriza skratila njegovu evanñelističku službu. Pošto su u 1930-tima padale plaće, bilo je sve teže financirati ove velike skupove probuñenja. Povukavši se s terena, Fred Bosworth je postao pionir radio evangelizacije osnivajući "Misionarski skup nacionalnog radio probuñenja". Takoñer je napisao dvije knjige, Kršćansko priznanje i Krist iscjelitelj. Kasnije je otišao u mirovinu i preselio se na Floridu.

Sada, u 71. godini, Fred Bosworth već nekoliko godina nije bio u aktivnoj službi. Mislio je da je sve što sada želi u životu niz lijenih, bezbrižnih dana. Ali kad je čuo svjedočanstvo ova dva dječaka na radiju, u njemu se probudilo nešto neočekivano. Slijepi roñeni? A sad mogu vidjeti? Godinama je Fred Bosworth gledao mnoga čuda – nijemi su progovorili, gluhi čuli, hromi hodali, rakovi nestajali. Zapravo, primio je preko dvjesto tisuća pisanih svjedočanstava od ljudi koji su bili iscijeljeni pod njegovom službom. Ali nikad nije vidio ili čuo da su ljudi koji su roñeni slijepi primili vid. Tko je taj čovjek William Branham? Je li on prevarant? Ili se Duh Božji kreće na način na koji on još nije vidio? Bosworth je postao znatiželjan – i morao je priznati, pomalo uzbuñen. Možda bi trebao provjeriti.

Propovjednik Fred Bosworth nije bio jedini u svojoj želi da to istraži. Ostatak tjedna je na sastanke došlo više ljudi nego se moglo nagurati u šator. Mnogi su se okrenuli i otišli kući, ali tisuće su stajale izvan šatora u nadi da će dobiti mogućnost ući u red za molitvu. Kako je toliko ljudi željelo molitvu, Bill je odlučio ne koristiti dar pronicanja u ruci. To je išlo presporo. Umjesto toga, ljudi su prolazili pokraj njega u "brzom redu" kako bi on mogao samo položiti ruke na njih i kratko se pomoliti dok su prolazili.

Zadnje večeri probuñenja u Miamiju, prije početka službe, mali David je došao Billu i rekao: "Jedan otac od iza stvara gužvu. Čini se da mu je sin jutros pao u rupu za navodnjavanje. Otac je cijeli tjedan bio na sastancima i čuo je da si ispričao viziju o malo dječaku koji je ustao iz mrtvih. On se pita odnosi li se ta



94

vizija na njegovog sina. Vidio je dovoljno iscjeljenja i čuda ovaj tjedan i vjeruje da je to moguće i zato ne dopušta pogrebniku da dotakne dijete dok ga ti ne pogledaš."

"Rado ću poći vidjeti ga," rekao je Bill. Kad je otišao na mjesto gdje je otac tugovao, bio je dovoljan samo jedan pogled da bi Bill znao. Rekao je ocu: "Žao mi je, ali to nije ovaj dječak. Dječak kojeg sam vidio u viziji imao je raščupanu smeñu kosu i izgledao je kao da ima izmeñu osam i deset godina. Vaš sin ima lijepo ošišanu crnu kosu i nije stariji od pet godina. I vaš je sin prelijepo obučen. Dječak iz vizije je bio obučen siromaški. Osim toga, vaš se sin utopio. Dječak kojeg sam vidio u viziji bio je sav izudaran kao da je bio u nesreći. Žao mi je, gospodine, ali ovdje se samo mogu pomoliti za utjehu obitelji."

Te je posljednje večeri u Miamiju toliko ljudi željelo dodir od Boga da je Bill organizirao dvostruki red za molitvu kako bi se on i mali David mogli istovremeno moliti za njih – on s jedne strane reda, a mali David s druge strane. Uz gužvu i guranje stotina koje su se provlačile pokraj njega, Bill je u redu primijetio jadnu mladu djevojku kojoj je pomagala starija žena. Djevojka se mučila hodati s čvrsto umotanim nogama u zavojima do struka. Bill je uzeo trenutak kako bi uhvatio djevojku za ruku dok je prolazila i osjetio je demonske vibracije dječje paralize. Takoñer je vidio da ova djevojka još nema dovoljno vjere za iscjeljenje.

Bill ju je povukao na stranu i rekao joj: "Dušo, stani ovdje odmah iza mene i moli se da ti Bog poveća vjeru." Hroma je djevojka učinila ono što joj je rekao. Držala se Billu za kaput dok se pognute glave molila. Bill se ponovno usredotočio na red za molitvu. Uskoro je primijetio kako se vjera djevojke ubrzava poput otkucaja srca: bum-bum, bum-bum, bum-bum. Okrenuo se i rekao: "Sada, dušo, u Imenu Isusa Krista ukoravam tog demona koji te vezao. Sotono, iziñi iz nje." Pogledavši stariju ženu koja je došla s djevojkom, Bill je naredio: "Sad joj skinite poveze."

Žena je prestrašeno pogledala: "Ali, brate Branhame, ona ne može sama stajati!"

"Gospoño, zar sumnjate. Samo učinite ono što vam je rečeno."



95

Žena je teško disala, očito preplašena. Ali, počela je odvezivati poveze. Uskoro je u mnoštvu odjeknuo vrisak. Bill se okrenuo i vidio kako ova nekad hroma djevojka drži poveze za noge iznad glave i korača binom savršeno kao i ostala djeca.

Ovo čudo nije mogao propustiti nitko u šatoru. Vjera im se iznenada digla i trudili su se dotaknuti Billa dok su prolazili. Bill se molio za što više njih što je brže mogao. Nakon nekoliko minuta osjetio je još jadno specifično potezanje vjere. Okretao je glavu i tražio izvor. Onda ga je uočio. Bill je otišao do mikrofona i rekao: "Gospodine – vi u pozadini, četvrti red od prolaza, čovjek u bijeloj košulji. Mogu osjetiti vašu vjeru skroz do ovdje. Stanite na noge. Isus Krist vas je iscijelio."

Čovjek je ustao i u isto vrijeme podigao ruke iznad glave. Ali čim je potpuno ispružio ruke, odmah ih je spustio i kao da je iznenañen buljio u jednu ruku. Tada je počeo vikati. To je podiglo ženu koja je sjedila pokraj njega. Dok je gledala ruku čovjeka i ona je pokazivala svoje iznenañenje, podigla je ruke, skakala, lupala i nekontrolirano vikala.

Dok se Bill ponovno usredotočio na red za molitvu, Fred Bosworth je ustao i krenuo na kraj šatora. Kad se čovjek koji je bio iscijeljen konačno umirio, Bosworth ga je pitao: "Gospodine, ja sam propovjednik Evanñelja i pitam se biste li mi htjeli ispričati što se dogodilo?"

Čovjek je ispružio ruku. "Pogledajte ovo," rekao je uzbuñeno. "Meni to izgleda kao obična ruka," rekao je Bosworth. "Normalna je! To je čudo. Prije nekoliko godina pao sam s

konja na ovu ruku. Otad je bila paralizirana i nizašto – do sada!" Micao je energično prstima kako bi ilustrirao kako dobro funkcioniraju.

Bosworth je pitao: "Zašto niste išao u red za molitvu poput ostalih?"

"Došao sam ovdje večeras kao kritičar. Ali, što sam više promatrao, sve sam više vjerovao da možda Bog još uvijek može iscijeliti i činiti čuda. A kad sam vidio da je mlada djevojka



96

osloboñena iz proteza, odmah sam znao da Bog takoñer može iscijeliti moju usahlu ruku."

Bosworth se provukao prema naprijed, privukao Billovu pozornost i rekao: "Propovjedniče Branham, ja sam propovjednik Evanñelja i želim te nešto pitati. Kako si znao da taj čovjek od iza ima vjeru za iscjeljenje?"

"Odjednom sam se počeo osjećati slabašnim," objasnio je Bill. "Znao sam da nečija vjera jako vuče dar, pa sam počeo gledati uokolo. Činilo mi se da se cijeli fokusiram na tog čovjeka."

Fred Bosworth se uhvatio za obraze, oduševljen. "Upravo se to dogodilo Isusu kad ga je dotakla žena s krvarenjem. 69 Rekao je da ga je napustila snaga. Snaga je energija. Mogu li nešto reći zajednici?"

"Samo izvoli." Prišavši mikrofonu, Bosworth je podijelio čudo sa svima i

dodao: "Ovo dokazuje da je Isus Krist isti jučer, danas i zauvijek. Dar koji je bio na Isusu Kristu je kao da cijeli Atlantski ocean udara o obalu; a dar koji je na našem bratu je poput žlice te vode. Ali isti kemijski elementi i minerali koji su u oceanu nalaze se i u žlici vode."

Sljedeće su večeri Fred Bosworth i Bill večerali u hotelu. Bosworth je ispričao Billu o nekim čudima kojima je on svjedočio za vrijeme svoje 40-godišnje službe. "Ali u svim mojim godinama," primijetio je, "nisam vidio ništa nalik onom sastanku sinoć."

Tako je Bill podijelio sa starijim propovjednikom kako ga je anñeo Gospodnji susreo 1946. godine i poslao ga odnijeti dar božanskog iscjeljenja narodima svijeta. Objasnio je znak u svojoj ruci, kako može razlikovati mnoge bolesti preko vibracija koje izaziva demonski život bolesti, što izaziva otjecanje njegove ruke i stvara uzorak bijelih kvržica na poleñini ruke.

69 Matej 9, 20 – 22; Marko 5, 25 – 34; Luka 8, 43 – 48



97

Odjednom je Fred Bosworth zaboravio na svoju mirovinu. "Brate Branhame, bi li ti moja stručnost bila od pomoći? Volio bih putovati s tobom i pomoći ti gdje god mogu."

"Brate Bosworth, bila bi mi čast da mi praviš društvo. Molio sam se o uzimanju rukovoditelja."

Na odlasku iz hotela, šetali su plažom i razgovarali o drugom dolasku Isusa Krista. Sunce je zalazilo iza hotela koji je gledao na plažu. Mali su se valovi prelijevali po nogama dva čovjeka. Bill je primijetio svježinu u hodu Freda Boswortha, za razliku od svog teškog koraka. Bill se osjećao iscrpljeno, iako je dobro odspavao. Činilo mu se da jedva podiže noge iz pijeska. Pitao je: "Brate Bosworth, koliko si star?"

"Sedamdeset i jednu." "Koje su ti godine bile najbolje?" "Baš ove, brate Branhame. Ja sam samo dijete koje živi u

staroj kući." Bill je zavidio tolikoj snazi. Ovdje je on s trideset i osam

godina, skoro mrtav od umora. Što ga toliko iscrpljuje?

U OŽUJKU je Bill imao na rasporedu ponovno se vratiti u Phoenix, ovaj put zbog skupa iscjeljenja koja će potrajati cijeli tjedan. Tog dana kad je stigao u grad, Bill je spomenuo svoj kronični umor pastoru koji je bio pokrovitelj sastanaka.

"Brate Branhame," rekao je pastor, "tvoj je problem to što si previše iskren. Nakon što se moliš za Božju djecu, trebao bi jednostavno zaboraviti na njih. U ostalom, Božja je stvar hoće li ljudi prihvatiti iscjeljenje ili ne."

"Nisam znao da mogu biti previše iskren kad je u pitanju posao Gospodnji," primijetio je Bill. "Mislio sam da što sam iskreniji, da me Bog može više koristiti."

"Pa, ako nastaviš ovim tempom," upozorio ga je pastor, "doživjet ćeš živčani slom."



98

Bill se odvezao u pustinju kako bi se molio. "Nebeski Oče, kako to da sam toliko iscrpljen? Ostali propovjednici nemaju ovakvih problema. Brat Bosworth mi je rekao da je išao mojim tempom godinama i nikad nije imao problema zbog toga. Možda on ima više Duha Svetog od mene. Ako je to moj problem, onda Te molim, Gospode, daj mi više Duha Svetog kako bih se bolje držao." Stao je, gledao u kilometre pustinje pune bodljikavih kaktusa, palo verde i mesquite grmlja. Posvuda su oko njega u daljini iz ravne pustinje stršile oštre planine. Dok je Bill slušao, činilo mu se da čuje kako mu Bog govori, ne na glas, već u mislima: "Ti ljudi ovise o vlastitoj vjeri i propovijedaju po svojoj riječi. Tvoju snagu crpi natprirodan dar."

Odjednom je u njegovom razumijevanju oživio jedan citat iz Pisma. Sjetio se da je prorok Daniel vidio viziju i bio fizički uznemiren mnogo dana. 70 Bill se takoñer sjetio komentara Freda Boswortha o ženi koja je bila iscijeljena kad se dotakla Isusovog ogrtača. Isus je rekao da je osjetio da ga napušta snaga. Tog popodneva dok je Bill vozio natrag iz pustinje, tijelo mu je i dalje drhtalo na rubu sloma, ali sad je makar razumio zašto.

Za vrijeme druge večeri u Phoenixu, dok se red za molitvu bližio kraju, Bill je za ruku uzeo krupnu ženu. Najprije nije mogao protumačiti vibracije koje je osjećao. "Imate ili rak ili ženske probleme? To dvoje reagira slično. Samo trenutak... to su ženski problemi. Je li tako? Skoro je prešlo u rak. Život vam nije bio obasut cvijećem. Ne, imali ste mnogo borbi. Ali večeras Isus Krist može ukloniti vaše terete ako Mu budete vjerovali."

Sljedeći u redu bio je lijepo odjeven čovjek srednjih godina. Bill je uzeo čovjeka za ruku. "Gospodine, ne osjećam vibracije. Što god da je vaš problem, nije uzrokovan mikroorganizmom."

Čovjek je plakao: "Brate Branhame, pretpostavljam da sam odigrao ulogu licemjera time što sam došao u red za molitvu, a nisam bolestan. Ali, ovo je jedini način na koji sam znao da vam

70 Daniel 7, 15



99

mogu prići. Čuo sam da ste siromašni. Želim vam dati mali dar." Držao je ček.

Bill je nježno odgurnuo ček. "Ne primam darove." "Gledajte, samo želim pokazati zahvalnost Gospodu. Sinoć

sam doveo svoju ženu kroz red za molitvu u invalidskim kolicima. Nakon vaše molitve za nju, hodala je po prvi put u posljednjih šesnaest godina."

"Ali, nisam je ja iscijelio," bio je uporan Bill. "Isus Krist ju je iscijelio."

"Dobro, ja se bavim s naftom u Teksasu. I ispunio sam ček od dvadeset i pet tisuća dolara na vaše ime..."

Uzevši ček čovjeku iz ruke, Bill ga je poderao na dva dijela, presavio dijelove i ponovno poderao na dva dijela. Tada je vratio poderani ček. "Gospodine, ne želim vaš novac. Ja samo želim da vaša vjera bude čvrsto usañena u Isusa Krista."

Posljednja osoba za koju se trebao pomoliti te večeri bila je žena koja je teško šepala. Pridržavao ju je muž dok se mučila popeti stepenicama do mjesta gdje je stajao Bill.

Uzevši ženu za ruku, Bill je rekao: " Ni na vama ne osjećam vibracije."

"Imam artritis," rekla mu je žena. "Dobro, to je objašnjenje," rekao je Bill. "Vibracije izazivaju

mikroorganizmi. Ne mogu osjetiti u čemu je vaš problem jer artritis uzrokuje kiselina. Ipak, Isus Krist vas može iscijeliti ako ćete vjerovati da može. Dar kojeg mi je dao ne iscjeljuje, dar treba podići vjeru ljudi. Isus Krist je jedini iscjelitelj."

Kad je Bill započinjao molitvu za ovu ženu s artritisom, oči su joj počele blistati i mišići se opuštati, kao da je pala u trans. Dok je pastor domaćin prilazio mikrofonu kako bi raspustio sastanak, žena je stajala i blještavim očima usredotočeno promatrala Billa dok je posrtao odlazeći s bine kroz bočna vrata.

Nakon nekoliko dana, suprug ove žene zamolio je da ga puste do vrata Billove hotelske sobe. Bill ga je pozvao da uñe.



100

"Brate Branhame, nikad me niste sreli, ali ste sreli moju suprugu u redu za molitvu početkom tjedna. Imala je artritis i bila posljednja osoba za koju ste se molili te večeri."

"Da, sjećam je se. Kako je ona?" "Čini se da joj je bolje što se tiče artritisa, ali nešto drugo nije

u redu. Priča kao da bunca." "Kako to mislite?" "Nakon što ste se molili za nju, izgledala je kao da je u transu

dok nismo došli doma. Sljedećeg me jutra pitala: 'Tko je bio taj drugi čovjek koji se spustio s bratom Branhamom kad se molio za mene?' Rekao sam: 'Nije bilo drugog čovjeka.' Rekla je: 'O, je, bio je. Bio je velik tamnoput čovjek s crnom kosom koja mu je visjela do ramena.' Brate Branhame, o čemu ona priča? Bili ste sami na bini."

Bill je znao da je ona vidjela anñela Gospodnjeg, ali to još nije htio reći. "Gospodine, jeste li vi ili vaša supruga ikad prije bili na mojim sastancima ili čuli moju priču?"

"Ne, nismo ni čuli za vas prije ovog tjedna." "Razumijem. Recite mi više o tom 'drugom čovjeku' kojeg je

vaša supruga vidjela sa mnom na bini. Što je on učinio?" Billov se posjetitelj uzrujao kao da se brine da će njegova

priča zvučati nevjerojatno. "Rekla je da je vidjela čovjeka kako vas gleda dok ste se molili za nju. Kad ste završili, čovjek je pogledao moju suprugu i rekao: 'Došla si tražeći iscjeljenje. Ne brini – molitva brata Branhama bit će odgovorena i bit ćeš iscijeljena.' Tada je čovjek pogledao na vas i rekao mojoj supruzi: 'Ne izgleda li brat Branham mršavo i krhko? Ali uskoro će ponovno biti snažan.' Onda, kad ste otišli, rekla je da je vidjela kako vas ovaj čovjek prati kroz bočna vrata. Brate Branhame, i ja sam bio tamo. Znam da ste samo vi i moja supruga stajali tamo. Kako to tumačite?"

Bill je trezveno pojasnio: "Meni se ukazuje anñeo Gospodnji. Zahvalan sam što ste mi došli ovo ispričati. Toliko sam umoran i iscrpljen. Dobro je znati da ću uskoro biti dobro."


Poglavlje 42

Skršen i oporavljen 1948.

POSLIJE PHOENIXA U ARIZONI, William Branham je održao skupove iscjeljenja u Pensacoli u Floridi, Kansas Cityju u Kansasu, Sedaliji u Missouriju i Elginu u Illinoisu. U svakom je gradu govorio mnoštvu o viziji dječaka koji je ustao iz mrtvih, govoreći: "Zapišite ovo na praznu stranicu u Bibliji tako da kad se dogodi povjerujete da vam govorim istinu."

Cijelo se to vrijeme Billovo zdravlje narušavalo. Za vrijeme molitvene službe, teško je održavao ravnotežu dok se molio za bolesne. Teško je zaspivao nakon svakog sastanka, a kad bi zaspao, teško bi se probudio za sljedeću službu. Glava ga je neprekidno boljela i povremeno se tresao. Imao je žgaravicu i sve što bi pojeo teško bi mu palo. Povremeno mu se mutilo pred očima. Osjećao se kao da je doživio brodolom.

U četvrtak, 13. svibnja 1948. godine, započeo je pet večeri skupa iscjeljenja u državi Washington. Šest je tisuća ljudi potpuno napunilo Tacoma Ice arenu. Svake se večeri polako kretao dugi red za molitvu dok je Bill koristio znak u ruci kako bi prepoznao njihove bolesti i dovoljno podigao vjeru da prime Kristovu snagu iscjeljenja. Meñu onima koji su izišli naprijed bila je Ruby Dillard. U to se vrijeme Ruby skoro nasmrt gušila od malignog tumora u vratu. Kasnije je u časopisu Glas iscjeljenja



102

napisala: "Iako me je boljelo grlo dok je rak odlazio, više nisam imala nikakvih problema." Stotine su ljudi za vrijeme skupa u Tacomi imale divna svjedočanstva.

Do kraja službe u ponedjeljak navečer, Bill je ponovno bio na rubu potpunog sloma. Rušio se prema natrag dok se udaljavao od reda za molitvu, te bi bio pao da ga dva čovjeka nisu uhvatila. Dok su ga ova dvojica nosila van, Bill ih je tražio da mu dopuste pozdraviti ljude. Gordon Lindsay je prenio "doviñenja" zajednici, ne shvativši u tom trenutku dublje značenje toga.

Sljedećeg je dana Bill pozvao svoj tim pomagača – Jacka Moorea, Gordona Lindsayja, Erna Baxtera i Freda Boswortha – i rekao im da će sastanak u Eugeneu u Oregonu bit njegov posljednji za neko vrijeme. Sve je ostale njegove angažmane trebalo otkazati. Normalno, ovi su se propovjednici pitali koliko će dugo izbivati. Bill im je rekao da ne zna. Možda samo nekoliko mjeseci, a možda više od godine dana. Ali, kako mu se čini, nije baš optimističan. Do sad je izgubio toliko energije da se pitao hoće li se ikad više moći moliti za bolesne.

Ova je vijest bila poseban udarac za Gordona Lindsayja. Ne samo da se Lindsay povukao s dužnosti pastora crkve u Ashlandu u Oregonu kako bi slijedio Branhamove skupove, već je uložio energiju i planiranje u Glas iscjeljenja, časopis koji odjednom nije imao svrhu. Nakon mnogo iscrpljujućih molitvi, Gordon Lindsay je shvatio da je otišao predaleko s Glasom iscjeljenja da bi sad odustao. Prva su dva izdanja već tiskana. Odlučio je uložiti osobnu ušteñevinu kako bi nastavio s objavljivanjem. Ali, na što da se časopis sada usredotoči? Možda samo treba slijediti neku drugu službu.

Zasigurno nije nedostajalo kandidata meñu kojima je trebalo odabrati. Meteorski uspon Williama Branhama na nacionalnu scenu 1946. godine probudio je svijest javnosti o Božjoj snazi iscjeljenja te nadahnuo druge da ga slijede. Izniklo je desetke iscjeliteljskih propovjednika 1947. godine, te se do sada u 1948. godini lista produljila. Nekoliko izdanja Glasa iscjeljenja isticalo je Williama Freemana, mladića koji je imao umjeren uspjeh u

Skršen i oporavljen


103

molitvi za bolesne. Ali, Gordon Lindsay je mislio, ako Glas iscjeljenja preživi bez utjecaja imena William Branham, da se ne bi trebao ograničiti na izvještavanje o jednom pojedincu, već treba obuhvatiti široki spektar službi iscjeljenja i oslobañanja ljudi. "Naposljetku," mislio je Lindsay, "koliko sam puta čuo da brat Branham kaže: 'Isus Krist je jedini iscjelitelj.'?"

Za to je vrijeme Bill malaksao doma, bolestan i obeshrabren. Iz dana u dan se vrpoljio u krevetu, a osjećao se kao da u želucu ima bačvu jake kiseline. Što god bi pokušao pojesti, uz grlo bi mu se vraćala jaka, masna tekućina i palila mu usta. Težinom je pao na malo iznad 45 kg. Oči su mu utonule. Lice mu je izgledalo mršavo i blijedo. Kad bi pokušao ustati, boljela ga je glava i jedva bi se održavao na nogama. Osjećao se kao da umire.

Liječnici mu nisu mogli pomoći. Dijagnosticirali su njegovu bolest kao "nervnu iscrpljenost" nastalu uslijed premorenosti i propisali mu mnogo odmaranja. Ali nakon dva mjeseca pridržavanja liječničkih savjeta, Bill se i dalje osjećao smrtno bolesnim.

Zavapio je Gospodu u molitvi – Isusu, svom životu; Isusu, svojoj ljubavi; Isusu, svojoj jedinoj nadi. Molio se za svoje iscjeljenje iz dana u dan, ali ipak, Bill se nije oporavljao. Razmišljao je. Koliko je tisuća iscjeljenja i čuda promatrao na svojim sastancima? Gospod ih je iscijelio. Zašto ga Gospod neće iscijeli? Nije se činilo fer.

Konačno je Bill shvatio odgovor – Gospod ga je pokušao naučiti nečemu bitnom. Kad je Bill proanalizirao zadnje dvije godine svoje službe, bilo ga je sram koliko se preopteretio preko granica zdravog razuma. Jonesboro je bio ekstremni primjer, kad je stajao iza propovjedaonice punih osam dana i noći i molio se za bolesne. Ali nadasve si je naškodio time što je često držao redove za molitvu do jedan ili dva ujutro. Zapravo, cijelo je vrijeme mislio da griješi, ali bi se toliko sažalio nad bolesnim ljudima znajući da za mnoge od njih život i smrt ovise o njegovim molitvama. Zato se prisiljavao, prisiljavao, prisiljavao i prisiljavao. Sada je plaćao cijenu.



104

Sam si je to napravio, a sad je Bog želio da nauči lekciju. Bill je shvatio da to što mu je Bog dao dar iscjeljenja ne znači da Bog očekuje da cijeli teret padne na njegova leña. Čitao je u Izlasku 19 kako se Mojsije, kojem je bila povjerena briga za dva milijuna Izraelaca u Sinajskoj pustinji, iscrpio pokušavajući se sam baviti problemima ljudi. Jitro, njegov tast, nagovorio je Mojsija da podijeli teret posla s ostalim sposobnim ljudima u taboru. U 11. poglavlju Brojeva, Bill je čitao kako je Bog uzeo duha koji je bio na Mojsiju i razdijelio ga na sedamdeset starješina tako da oni mogu pomoći Mojsiju nositi taj teret.

Dok je Bill listao posljednje izdanje Glasa iscjeljenja, divio se koliko muškaraca i žena sada održava skupove iscjeljenja diljem Sjedinjenih Država i Kanade – William Freeman, Oral Roberts, Jack Coe, Tommy Osborn, A. A. Allen, W. V. Grant i mnogi drugi. Neke je od ovih ljudi osobno poznavao jer su bili na njegovim sastancima i rukovali se s njim, poput Tommyja Osborna, mladog propovjednika koji je sjedio u Portlandu u Oregonu na sastanku one večeri kad je manijak prijetio da će slomiti svaku kost u Billovom tijelu. Ali to što je vidio čovjeka od 115 kg kako pada u nesvijest na pod nije nadahnulo mladog Osborna, već to što je vidio kako Bill polaže ruke na gluhonijemu djevojku i tiho govori: "Gluhonijemi duše, zaklinjem te u Isusovom Imenu, napusti dijete." Kad je Bill zapucketao prstima, djevojka je mogla čuti. Onda je progovorila. To je zapalilo vatru u duši Tommyja Osborna da započne vlastitu neovisnu službu – službu koja je sada krčila put spasenja i iscjeljenja kroz sotonski teritorij te u srcima budila vjeru u Krista.

Drugo ime koje je Bill prepoznao bilo je Oral Roberts. Bill je prvi put sreo ovog mladića prošlog ljeta u Tulsi u Oklahomi. U to je vrijeme 32-godišnji Roberts upravo započeo vlastitu neovisnu službu oslobañanja te je i dalje bio nesiguran u kojem smjeru krenuti. Nakon prisustvovanja jednom Billovom sastanku i svjedočenja o snazi iscjeljenja Isusa Krista, Oral Roberts je odlučio da bi i on u svojoj službi takoñer trebao naglašavati božansko iscjeljenja. Bill je ponovno sreo Oral Robertsa u Kansas Cityju na proljeće i divio se tome koliko je taj čovjek sazrio u



105

deset mjeseci. Roberts je sada zračio samopouzdanjem i vodstvom. Zbog njegove prirodne karizmatičnosti, njegova se služba neprekidno širila. Roberts je imao dobar osjećaj za biznis i dobro je koristio sav novac do kojeg je dolazio. Kako bi smanjio troškove skupova, kupio je vlastiti šator. Osim vlastitog radio programa, pokrenuo je vlastiti časopis pod nazivom Vode iscjeljenja. Ova su dva pothvata proširila njegovu sferu utjecaja i proširila temelje financijske podrške.

Impresioniran iskrenošću i inicijativom Orala Robertsa, Billa je hrabrilo saznanje da je utjecao na ovog hrabrog mladog propovjednika. Zapravo, dok je listao Glas iscjeljenja, Bill je shvatio da je njegova služba utjecala na sve ove muškarce i žene, bilo izravno ili neizravno. Kad je on započeo 1946. godine, niti jedan propovjednik u Americi nije održavao velike skupove niti propovijedao božansko iscjeljenja. Sad se činilo da ih ima posvuda – svi su propovijedali varijantu Billove teme da je Isus Krist isti jučer, danas i zauvijek. To ga nije trebalo iznenaditi. Nije li mu to anñeo rekao u špilji: "Poslan si odnijeti dar božanskog iscjeljenja narodima svijeta." U to je vrijeme Bill pretpostavio da on osobno treba odnijeti dar. Sad je mogao vidjeti da je on bio iskra za probuñenje diljem svijeta. Njegova dvogodišnja služba zapalila je svetu vatru u desetinama tisuća srca, a sad je Duh Sveti razbuktavao plamen probuñenja u svim smjerovima.

Je li to značilo da je Bog završio s njim? Ne, ne može biti to. Anñeo je rekao da će mu biti dana dva znaka kao dokaz da je poslan od Boga. Do sad je vidio samo jedan – znak u ruci. Što je s drugim znakom? Anñeo mu je rekao ako bude iskren, da će se dogoditi to da će znati same tajne ljudskih srca. Bill nije imao pojma što to znači, ali je znao da se to još nije dogodilo. Nije se ispunila niti vizija o dječaku koji je uskrsnuo iz mrtvih. Zasigurno Bog još nije završio s njim, osim – a molio se da to ne bude istina – osim ako on nije skratio Božji plan za svoj život time što je rasuo svoju energiju.



106

15. RUJNA 1948. GODINE, Bill je posjetio Mayo kliniku u Rochesteru u Minnesoti u nadi da će mu liječnici tamo moći pomoći. Tri ga je dana tim specijalista podvrgavao svim smislenim nalazima kako bi došli do traga.

Ujutro kad su trebali stići rezultati nalaza, Bill se probudio u iščekivanju. Za nekoliko sati vratit će se u kliniku i dobiti konačno izvješće o svom stanju. Ima li nade za njega? Ili je gotovo? Sjedio je na rubu kreveta i molio se: "Dragi Isuse, ljudi sa svakakvim oblicima živčanih slomova dolazili su na moje sastanke i Ti si ih iscijelio. Zašto me nećeš iscijeliš? Godinama si mi pokazivao vizije iscjeljenja drugih ljudi, ali mi nikada nisi pokazao neku o mom iscjeljenju. Strašna me neuroza proganja otkako sam bio dječak. Sad me toliko napustila snaga. Čini se da se ne mogu dovoljno sabrati i vjerovati Tvojoj Riječi za vlastito iscjeljenje. Što će biti sa mnom?"

Čim je završio s molitvom, osjetio je kako ponovno pada u viziju. Hotelska je soba nestala. Billu se činilo da je u šumovitoj udolini. Ispred sebe je vidio sedmogodišnjeg dječaka kako stoji pokraj starog, mrtvog panja. Gdje je Bill već vidio to lice? Odjednom se sjetio – dječak izgleda baš kao što je on izgledao u tim godinama. Da, to je on!

Odjednom, Bill je primijetio kako nešto krzneno juri u rupu na panju. Bill je rekao dječaku: "Daj da ti pokažem kako istjerati vjevericu." Uzeo je štap i kucao gore dolje po deblu stabla. To je bio stari lovački trik kad bi pokušali istjerati vjevericu iz rupe u deblu. Uspjelo je, ali je životinja koja je ispuzala iz rupe više sličila lasici, iako ne u potpunosti. Imala je dugačko, tanko, crno tijelo, malu glavu i sitne, okrugle, crne oči. Izgledala je opako i bijesno.

"Pazi," upozorio je Bill dječaka. "Nemoj se približavati tom starom panju. Ne znaš koliko je opasan taj stvor." Bill se okrenuo kako bi vidio obraća li dječak pozornost na njegovo upozorenje. Dječaka – njega kao dječaka – više nije bio tamo.



107

Bill se okrenuo prema stablu. Životinja je zarežala, napinjući tijelo kao da bi mogla napasti. Bill nije imao pušku, imao je samo mali lovački nož zakačen za pojas. Neurozno je pomislio: "Ako me ta vjeverica napadne, nož mi neće previše pomoći. Ovdje sam stvarno ranjiv."

Odnekud s desne strane Bill je čuo kako anñeo Gospodnji govori: "Zapamti, dugačka je samo šest inča."

Bill je posegnuo za nožem. Ali prije nego je izvukao oštricu iz korica, stvor je skočio i stao mu na rame. Bill je zamahnuo prema njemu, ali je "vjeverica" bila prebrza. Skakala je s ramena na rame toliko brzo da je Bill nije mogao niti ogrepsti. Bill je otvorio usta kako bi nešto rekao. Brzo poput metka, životinja mu je brzo upuzala u usta i spustila se niz vrat. Bill je mogao osjetiti kako mu se vrti po želucu i užasno ga muči. Podigavši ruke, Bill je povikao: "O, Bože, smiluj se!"

Dok je izlazio iz vizije, čuo je glas anñela kako ponavlja tu zagonetnu rečenicu: "Zapamti, dugačka je samo šest inča."

Tresući se, Bill je pao natrag na krevet. Njegova se žena Meda pomakla, ali se nije probudila. Dugo je vremena Bill ležao i razmišljao o viziji. Mora da se ta vjeverica čudnog izgleda odnosi na njegovu neurozu koja je s takvom snagom napadala njegov želudac da bi se osjećao kao da umire. Ali, koga je predstavljao taj sedmogodišnji dječak? Bill se sjetio da je imao sedam godina kad je imao prvi napad neuroze. Sedam godina – toliko je bio star kad je shvatio da mnogo toga ne štima u njegovom životu – otac mu je pio, obitelj je bila siromašna, nije se uklapao u školi, a kao vrhunac svega vidio je stvari koje drugi nisu mogli vidjeti. Nije čudno da je postao neurozan i melankoličan. Ova je vizija počinjala imati smisla.

Odjednom je zapazio obrazac. Ta mu se neuroza vraćala redovito svake sedme godine. Drugi put ga je uhvatila kad je imao četrnaest godina, nakon što ga je roñak slučajno pogodio sačmaricom u noge. Te je zime, koju je proveo u krevetu, mjesecima patio od neurozne depresije. Nakon oko sedam godina otrovali su ga plinovi tijekom testiranja plinskog cjevovoda što je



108

izazvalo takve probleme sa želucem koji su ga skoro ubili. Pet je mjeseci živio na voćnom soku i juhi od ječma. Klonuo bi do smrti da ga Gospod nije iscijelio. Nakon sedam godina umrle su Hope i Sharon Rose. Ta ga je tragedija toliko razorila da je doživio takav nervozni brodolom i pokušao se ubiti. Postepeno ga je Gospod Isus ponovno sabrao te je kroz sljedećih nekoliko godina bio stabilno po pitanju neuroze i nije ga mučila više od onoga što se smatralo normalnim. Onda je došlo anñelovo poslanje te se u zadnje dvije godine Bill forsirao iznad granica ljudske izdržljivosti. Konačno se njegovo tijelo pobunilo i ponovno je pao u neuroznu iscrpljenost.

Dok je još uvijek razmišljao o viziji, razmišljao je o malom nožu. Kroz posljednja dva tjedna dok je bio na nalazima, jedan je liječnik predložio mogući lijek – prerezati nekoliko živaca do Billovog želuca. Mora da nož u viziji predstavlja operacijski skalpel ukazujući Billu na to da bi operacija bila beskorisna u borbi s neprijateljem.

Što je s anñelovim riječima: "Zapamti, dugačka je samo šest inča"? Bi li to moglo značiti da će patiti od ove bolesti želuca samo šest mjeseci? Ako je tako, onda će ga Bog uskoro iscijeliti jer je ova epizoda bolesti počela prije oko šest mjeseci. Njegov se duh vinuo zbog nade. Onda ga je zabrinula ozbiljna misao. Ništa u viziji nije sugeriralo da je vjeverica čudnog izgleda mrtva. Znači li to da će se ovaj problem vratiti nakon sedam godina? Hoće li morati trpjeti ove napade periodično do kraja života? O, kad bi samo mogao vidjeti viziju u kojoj ta vjeverica umire, tada bi znao da je svemu došao kraj!

Nakon nekoliko sati Bill je sjedio u uredu u Mayo klinici i pozorno slušao dok je stariji liječnik objašnjavao rezultate njegovih nalaza. "Mladiću, žao mi je što vam moram ovo reći, ali vaše je stanje nasljedno. Poput mnogih Iraca, vaš je otac volio viski. Vaša je majka polu Indijanka, a znamo da Indijanci ne podnose alkohol. Kombinacija tih dvaju gena uzrokovala je vašu neurozu. Nikad nećete ozdraviti. Vaši živci utječu na želudac što



109

uzrokuje da vam se hrana vraća. Za ovo nema lijeka. Mi tu ne možemo ništa. Imat ćete taj problem do kraja života."

Bill je znao bolje. Kad se vratio u Jeffersonville, njegova je majka došla u posjet vidjeti što su rekli liječnici iz klinike. Bill je napomenuo: "Sada bih bio obeshrabren čovjek da mi Gospod nije dao nadu u viziji."

Ella Branham je kimnula glavom. "Billy, zanimljivo je da si imao tu viziju u četvrtak ujutro jer sam rano tog istog jutra sanjala čudan san o tebi."

Bill je znao da njegova majka gotovo nikad ne sanja, ali u nekoliko navrata kad je sanjala njezini snovi kao da su imali duhovno značenje – poput onog u vrijeme Billovog obraćenja kad je sanjala da ga vidi kako stoji na bijelom oblaku, propovijedajući cijelom svijetu.

Ella je nastavila: "Sanjala sam kako ležiš bolestan na ulaznim vratima, skoro mrtav zbog problema sa želucem kao obično. Gradio si kuću na brežuljku na zapadu. Tad sam vidjela..."

"Majko," prekinuo ju je Bill, "daj da ja završim. Nakon što si me vidjela kako ležim bolestan, vidjela si šest bijelih golubova kako dolijeću s neba u obliku slova 'S'. Sletjeli su mi na prsa. Onaj najbliži mojoj glavi gukao je i trljao glavom po mom obrazu kao da mi pokušava nešto reći. Izgledao je kao da mu je žao. Tad sam povikao: 'Slava Gospodu,' upravo prije nego što si se probudila."

"Tako je. Kako si znao?" "Majko, ti znaš da kad mi netko ispriča san koji ima duhovno

značenje, Gospod mi pokaže isti san zajedno s tumačenjem. To nije drugačije nego u Bibliji. Sjećaš se kad je kralj Nabukodonozor bio nemiran zbog noćne more i htio je znati što ona znači? Problem je bio taj što se on nije mogao sjetiti što se zbivalo u noćnoj mori. Tako je Gospod pokazao Danielu isti san i



110

Daniel je podsjetio kralja što je to bilo, što je Nabukodonozoru dokazalo da je Danielovo tumačenje došlo od Boga. 71

"Dobro Billy, što znači moj san?" "Gospod ti je dao taj san u isto vrijeme kad je meni dao

viziju. Povezani su. Vjeverica čudnog izgleda predstavlja moju neurozu koja mi se vraća svakih sedam godina. Životinja koja me napala bila je šest inča dugačka, a ti si vidjela šest golubova. To znači da ću nakon svake runde problema sa želucem biti iscijeljen... na neko vrijeme. Po Bibliji, šest je nepotpun broj. Bog je potpun u sedam. Jednog ću dana vidjeti kako ta vjeverica čudnog izgleda umire, tada ću vidjeti sedmog goluba i borba će završiti."

Nakon dva dana Bill je sjedio na ulaznim vratima i čitao knjigu Freda Boswortha Kršćansko ispovijedanje. Dok je spuštao knjigu, uzeo je Bibliju i nasumice je otvorio. Otvorilo se prvo poglavlje Jošue. Bill je čitao: "Budi odvažan i hrabar. Kud god poñeš, s tobom je Gospod, Bog tvoj." Odjednom je osjetio da ovo treba biti njegovo ispovijedanje. Tada je čuo kako mu unutarnji glas šapuće: "Ja sam Gospod koji dajem zdravlje." 72 Sretan, Bill je otišao u kuću i zagrlio svoju suprugu, rekavši: "Draga, Bog me je upravo iscijelio!"

71 Daniel 2 72 Izlazak 15, 26


Poglavlje 43

Pojava drugog znaka 1948.

TJEDAN DANA NAKON što se William Branham vratio iz Mayo klinike, udebljao se oko 5,5 kg. Još je bio slab i drhtav, ali je znao da je sada samo pitanje vremena kada će se osjećati dovoljno dobro da nastavi sa svojom službom.

Dok se oporavljao, s velikim je interesom pratio vijesti o ratu u Palestini. Novoroñeni Izrael sam se borio protiv svojih većih, snažnijih arapskih susjeda. U mnogo toga Bill se mogao poistovjetiti s neiskusnom državom Izrael. Gotovo u isto vrijeme kad je Bill bio prisiljen obustaviti svoju službu iscjeljenja zbog neuroze koja je prijetila njegovom životu, Židovi u Palestini su takoñer bili prisiljeni boriti se za svoje živote. 14. svibnja 1948. godine proglasili su svoju neovisnost. Sljedećeg je dana pet arapskih država objavilo rat Izraelu. Njihove su vojske prešle granice zaklinjući se da će otjerati sve Židove u more. Izrael nije imao vlastitu vojsku, ali na njegovoj je strani bilo očajanje – baš poput Billa. U početku se činilo da su Židovi u Palestini osuñeni na propast. Ali su zatim, uz malo po malo otpora, natjerali svoje neprijatelje na prekid napada. Do sada je rat već bio zapeo u pregovorima.

Bill je satima razmišljao o biblijskom značenju tih dogañaja. Izrael – ponovno država! Skoro tisuću i devetsto godina Židovi su bili razasuti po drugim dijelovima svijeta. Sada su se vratili u



112

obećanu zemlju. Je li to smokvino drvo o kojem je Isus govorio u Luki 21? Bill je bio siguran da će nova država Izrael preživjeti trenutni sukob jer je biblijski imala veliku ulogu u Božjem planu kraja vremena. Bilo je uzbudljivo to promatrati. Činilo mu se da se sa svih strana ispunjavaju biblijska proroštva.

Krajem rujna, Bill je nazvao Gordona Lindsayja te mu je ispričao o crnim prognozama liječnika iz Mayo klinike, o viziji vjeverice čudnog izgleda i kako ga je Gospod zasad iscijelio. Lindsay je bio uzbuñen što to čuje i rekao je da ima punu torbu poziva od svuda gdje mole Billa da doñe održati skupove iscjeljenja vjerom. Bill je upozorio svog rukovoditelja da je još uvijek slab za popunjen raspored. Onda je Lindsay, koji je već bio zauzet objavljivanjem časopisa Glas iscjeljenja, predložio da Bill razmisli o tome da za rukovoditelja skupova uzme Erna Baxtera. Ne samo da je Ern Baxter imao organizatorske vještine, već je bio i dinamičan propovjednik, a ponudio je pomoći kako god može. Nakon što se molio o tome, Bill je pristao na zamjenu.

Propovjednik Baxter se dokazao kao dobar rukovoditelj skupova. On i Fred Bosworth planirali su Billa postepeno vratiti u službu osloboñenja. Glavna im je briga bila zaštiti Billa od preopterećenja. Najprije su analizirali protekle pogreške. Za vrijeme mnogih Billovih skupova diljem kontinenta, najčešće je lokalni pastor domaćin odreñivao kad će završiti pojedina služba iscjeljenja vjerom. Ti ljudi nisu razumjeli koliko je dar pronicanja jako crpio Billovu energiju. Pustili su da se redovi za molitvu otegnu iz sata u sat, iz večeri u večer, misleći dok god Bill može stajati i moliti se za bolesne, da mu je dobro. Ovo se pokazalo kao loše mjerilo jer je Bill osjećao toliko sažaljenje za bolesne da se prisiljavao koliko god bi imao snage i pokušavao se moliti za sve koji bi izašli. Dok je pomazanje bilo na njemu, tijelo bi mu se postepeno kočilo, a mozak pomutio. Konačno bi ga izdala snaga. Do kraja svake molitvene službe, Bill bi bio toliko izvan sebe da ne bi znao hoda li, puže li ili ga nose.

Baxter i Bosworth su se dogovorili da će se ubuduće odluka o tome da se služba završi prepustiti ljudima koji osobno brinu o Billu, ljudima koji će ga dobro promatrati i prekinuti red za

Pojava drugog znaka


113

molitvu kad primijete znakove umora. To bi trebala biti trajna zaštita Billa da u budućnosti ne klone.

Kao dodatnu mjeru opreza, njegov je rukovoditelj predložio da se ograniči broj ljudi koji mogu ući u red za molitvu za svaku večer. Bill je vidio da je to mudar pristup. Slijedilo je pitanje: kako će odabrati tko će biti u redu za molitvu? Nakon što su raspravili nekoliko opcija, složili su se da će ponovno početi koristiti molitvene kartice.

Prije je za vrijeme Billove službe diljem nacije Bill uveo način kako ograničiti dužinu reda za molitvu. Prije svake službe bi podijelili numerirane kartice i nitko ne bi mogao ući u red za molitvu bez takve kartice. Ovaj je način bio bolji nego ništa, iako bi Bill najčešće podijelio previše kartica – najčešće izmeñu sto pedeset i dvjesto kartica po večeri. Takoñer, mnogo bi puta u potpunosti zanemario sustav molitvenih kartica i rekao zajednici: "Večeras ću se pokušati moliti za svaku bolesnu osobu u zgradi." Tada bi se red za molitvu protezao u nedogled, a Bill bi se molio za ljude dok ne bi ostao bez snage do oko jedan ili dva ujutro. Sada se to mora promijeniti.

Morao se ponovno uvesti sustav molitvenih kartica i strogo ga se pridržavati. Broj ljudi u redu za molitvu svake večeri mora se pozorno kontrolirati. Više nikad ne smije dopustiti da mu sažaljenje prevlada zdrav razum. Najprije on mora biti zdrav kako bi pomogao drugima u vraćanju njihovog zdravlja.

Fred Bosworth i Ern Baxter pomogli su Billu razraditi detalje. Sat ili dva prije početka službe netko bi prošao kroz zajednicu i podijelio numerirane kartice svima koji su željeli biti u redu za molitvu. Kad bi došlo vrijeme za molitvu za bolesne, Bill bi nasumice odabrao broj i rekao (na primjer): "Večeras počnimo s karticom B-75. Pokušat ćemo uzeti što više možemo, ali počnimo s petnaest ljudi – od sedamdeset i pet do devedeset. Tako nitko neće morati stajati predugo dok se molim za bolesne. Tko ima molitvenu karticu broj B-75? Podignite ruku da vas portiri vide. Evo ga. Dobro, tko ima molitvenu karticu broj B-76...?"



114

Dok bi on prozivao brojeve, portiri bi slagali ljude Billu s desne strane auditorija. (Bill je uvijek tražio da mu red za molitvu prilazi s desne strane jer je anñeo Gospodnji stajao s desne strane.) Ljudi u redu za molitvu bi čekali u slušateljstvu, dok bi se onaj za kojeg se trebao moliti penjao stepenicama kako bi sam došao do evanñeliste. Na taj su način Billovi rukovoditelji mogli promatrati koliko ima snage i završiti službu čim bi osjetili da se dovoljno molio.

29. – 31. LISTOPADA 1948. GODINE, William Branham je testirao svoju snagu održavši tri večeri skup iscjeljenja vjerom u Fresni u Kaliforniji. Zatim se 1. studenoga odvezao u Seattle u Washingtonu, gdje se pridružio Fredu Bosworthu na skupu koji je već trajao dva tjedna. Nakon šest dodatnih večeri molitve za bolesne, Bill se osjećao iscrpljeno. Shvativši da još uvijek nije spreman vratiti se na posao, vratio se kući po još odmora.

Ponovno je pokušao u siječnju 1949. održavši petodnevni skup u Hot Springsu u Arkansasu. Ovdje je bolje podnio stres, ali se i dalje nije osjećao da je spreman za puno radno vrijeme. Nakon mjesec dana, propovijedao je sedmodnevni skup u Miamiju u Floridi. Ovaj se put osjećao kao nekada te je rekao Ernu Baxteru da mu popuni raspored za ostatak godine.

11. ožujka 1949. godine, nakon desetomjesečnog prekida u neprekidnom propovijedanju, Bill je nastavio puno radno vrijeme evanñelističkog posla u Zionu u Illinoisu. U sljedeća četiri mjeseca održao je skupove u Missouriju, Indiani, Teksasu, Washingtonu, Britanskoj Kolumbiji i Sjevernoj Dakoti. Usprkos mnoštvu propovjednika osloboñenja na sceni, mističnost Williama Branhama tijekom njegovog odsustva nije izgubila svoju privlačnost. Tisuće su ljudi prisustvovale njegovim sastancima. Čuda je bilo u izobilju.

U srpnju je počeo dvomjesečno putovanje centralnom Kanadom. Na ovom se putovanju zauvijek promijenio tijek kršćanske povijesti. 24. srpnja 1949. godine Bill je bio u Regini u Saskatchewanu i propovijedao mnoštvu od oko deset tisuća ljudi.

Pojava drugog znaka


115

Upravo je pozvao red za molitvu. Dok su portiri skupljali petnaest ljudi po rednom broju, Bill je nastavio govoriti zajednici.

"Kad sam bio u Miamiju u Floridi, prije nešto više od godine dana, Gospod Isus mi je dao viziju dječaka kako uskršava iz mrtvih. Dječak je bio star izmeñu osam i deset godina, smeñe kose i smeñih očiju. Bio je malo smiješno odjeven, kao da je u stranoj zemlji. To se još nije dogodilo, ali to je: 'Ovako govori Gospod,' te će se jednom dogoditi. Zapišite to na prazne listove u svojim Biblijama. Kad se dogodi, pobrinut ću se da brat Gordon Lindsay objavi izvještaj o tome u časopisu Glas iscjeljenja, tako da svi znate za to.

"Čini mi se da je red za molitvu spreman. Svi sada budite puni poštovanja. Razmišljajte o Isusu i vjerujte. Ovi su ljudi bolesni. Nekima je od njih ovo posljednja nada. I ja moram biti pun poštovanja, takoñer. Anñeo mi je dao znak u ruci i rekao: 'Ako budeš iskren kad se budeš molio i budeš mogao dobiti da ti ljudi vjeruju, ništa neće ostati pred tvojom molitvom, čak ni rak.' To se potvrñivalo istinitim gdje god sam išao. Mnogi ste od vas i sami to vidjeli. Isti taj anñeo takoñer mi je rekao: 'Ako ostaneš ponizan s onim što ti dam, onda će se jednog dana dogoditi da ćeš moći reći ljudima same tajne njihovih srca i stvari koje su učinili u svojim životima koje su pogrešne i tako dalje.'" Okrenuvši se prema svom bratu Donneyju, Bill je rekao: "U redu, možeš dovesti prvog bolesnika."

Bila je topla večer, a reflektori su je načinili još toplijom. Znoj je kapao Billu s čela i močio mu kragnu. Obrisao ga je maramicom. Grlo mu je bilo suho i grebalo ga je. Dok je prilazila prva osoba iz reda za molitvu, Bill se odmaknuo od mikrofona da bi popio čašu vode.

Propovjednik Baxter je rekao: "Neka te Bog blagoslovi, brate Branhame."

"Hvala ti, brate Baxter." Bill je otišao nazad k mikrofonu. Čekala ga je gospoña srednjih godina. "Zdravo, gospoño?"

"Zdravo," odgovorila je neurozno. Shvaćajući njezinu uznemirenost, Bill je rekao: "Dakle, ta vam prisutnost koju sad osjećate neće nauditi. To je anñeo Gospodnji. Vidim ga poput



116

svjetla koje lebdi u zraku izmeñu vas i mene. I ja ga osjećam. To je vrlo svet osjećaj..."

Dok je Bill govorio, dogodilo se nešto fantastično. U jednom je trenutku gledao normalnu ženu srednjih godina, u sljedećem se trenutku ova žena počela smanjivati kao da se udaljava od njega brzinom zrakoplova. Dok se smanjivala, činilo se da postaje sve mlaña. Kad se promijenila u dvanaestogodišnjakinju, prestala se mijenjati. Sad ju je Bill vidio kako se preklapa s drugom scenom, puno drugačijom od bine na kojoj je stajala. Činilo se da sjedi u klupi. Oko nje su bile druge klupe i ploča na zidu. Mora da je to učionica. Sada se djevojčica micala, a iako je scena bila prikazana minijaturno, Bill je mogao jasno vidjeti radnju.

"Nešto se dogaña," rekao je Bill auditoriju, a mikrofon pojačao njegove riječi. "Starija je gospoña otišla od mene i vidim djevojčicu staru oko dvanaest godina kako sjedi u učionici. Udara olovkom – ne, to je pero. O! Vidim kako ono leti prema gore i pogaña je u oko..." Bill je sada čuo vrisak u daljini. Učionica je nestala. Bill je protresao glavom i zbunjen protrljao oči. Ovdje je bila ista žena srednjih godina, još je stajala pred njim na bini. Nigdje nije otišla. Gdje je onda on bio? Što je vidio?

Žena ispred njega je ponovno vrisnula. Rukama je prekrila usta i tresla se. "Brate Branhame, to sam bila ja! To se dogodilo prije mnogo godina dok sam bila u školi. Pero me pogodilo i sad sam slijepa na desno oko."

Bill je ponovno protresao glavom. "Nikad mi se prije nije dogodilo nešto ovakvo. Samo trenutak... vraća se. Vidim mladu djevojku od oko šesnaest godina kako nosi kariranu haljinu. Kosa joj je spletena u dvije duge pletenice s velikom vrpcom privezanom na vrhu. Vidim je kako trči što brže može i izgleda prestrašeno. Čekaj... progoni je pas – veliki žuti pas. Gledam je kako trči na verandu. Sada se otvaraju vrata i starija gospoña uzima djevojku unutra."

Žena srednjih godina je ponovno vrisnula. "Brate Branhame, to mi se dogodilo dok sam bila u srednjoj školi. Godinama nisam razmišljala o tome!"

Pojava drugog znaka


117

Koža se na Billovom licu ukočila, a usne i jezik izgledale su deblje nego normalno. "Nešto se dogodilo ovdje, prijatelji. Ne znam što se dogaña. Sestro, dajete mi ruku." Uzeo ju je za šaku i tražio trag. Nije bilo ničega. "Pa, ne osjećam nikakve vibracije od toga."

Gledao joj je vene na poleñini ruke kad se ponovno promijenio svijet i našao se da gleda drugu scenu. Promatrao je ženu kako izlazi iz crvene žitnice i šepa prema bijeloj kući. Bill je rekao: "Vidim gospoñu kako hoda jako sporo... sestro, to ste vi! Vidim kako se mučite popeti uz stepenice bijele kuće. Nešto nije u redu s vašim leñima. Vidim da se ne možete popeti uz te stepenice. Sad vas vidim naslonjenu na cvjetnjak s desne strane i plačete... Samo trenutak." Bill je prestao govoriti zajednici da bi mogao slušati ženu u viziji." Čuo sam vas da govorite: 'Ako ikad uspijem doći na sastanke brata Branhama, to će prestati.'"

Bez da je išta rekla, ženine su se oči okrenule i pala je u nesvijest. Na sreću portir je stajao dovoljno blizu da je uhvati i pomalo spusti na pod. Kad se nakon minute vratila k svijesti, ne samo da je mogla okretati leña u sve strane, već je mogla savršeno vidjeti na desno oko!

Napetost je rasla dok je mnoštvo nastojalo razumjeti što se dogodilo. Bill je bio zbunjen kao i ostali. "Dobro – uh – nešto se dogodilo, ljudi, a ja ne znam..."

Ern Baxter je uhvatio mikrofon i uzbuñeno rekao: "Brate Branhame, ovo je točno ono što si nam govorio da će se dogoditi. To je drugi znak o kojem je govorio anñeo."

Iz mnoštva je eruptiralo zahvaljivanje. Ljudi su stali na noge, pljeskali su, vikali, proslavljali Gospoda Isusa Krista koji je takvim čudesima posjetio Svoje ljude.

Za vrijeme uzbuñenja i komešanja, na binu se popeo mladić na štakama bez molitvene kartice i šepao prema evanñelisti. Dva su ga portira, shvativši što čovjek pokušava učiniti, uhvatila da bi ga vratili.

Čuvši lupanje štaka, Bill se okrenuo i vidio komešanje. "Moraš se vratiti i nabaviti si molitvenu karticu, sinko," rekao je ljubazno.



118

Mladić je molio: "Recite mi što da učinim, brate Branhame. Samo želim da mi kažete što da učinim."

"Pa, sine, ne znam što reći... Samo trenutak. Portiri, nemojte ga još odvesti." To se ponavljalo. Činilo se da se hromi mladić smanjuje pred Billovim očima, udaljavajući se... udaljavajući se... Bill više nije mogao vidjeti auditorij već je vidio autobus kojemu je na vjetrobranskom staklu bilo istaknuto "Regina Beach". Otvorila su se vrata autobusa i izišao je ovaj mladić na štakama. "Došao si jutros iz Regina Beacha, zar ne," rekao je Bill. "Ovdje si došao autobusom. Vidim čovjeka i ženu da ti govore da ne smiješ ići. O, to su ti otac i majka."

"Tako je," povikao je mladić. "Vidim drugog čovjeka kako ti posuñuje dovoljno novca za

put. On sliči tvom ocu, ali ne baš..." "To mi je stric." "Sad te vidim u sobi kako gledaš vani kroz izbojak." "To je kuća moje tete. Živim kod nje." Njegovo je uzbuñenje

bilo očito. "Brate Branhame, što moram učiniti?" "Vjeruješ li svim svojim srcem?" "Svim svojim srcem vjerujem da je Isus Krist ovdje." "Onda stani na noge," zapovjedio je Bill pokazujući prstom

ravno u njega, "Isus Krist te iscijelio." Pale su obje štake i zalupile o drvenu binu. Otimavši se

portirima, mladić je napravio jedan pažljiv korak, zatim drugi malo odvažniji, zatim treći i četvrti. Kako mu je samopouzdanje raslo, počeo je koračati, podigao je ruke u zrak zahvaljujući Isusu Kristu pri svakom koraku.

Dok je mnoštvo ključalo u oduševljenom proslavljanju, Bill se sjetio onog što je Gospod rekao Mojsiju: "Ako ti ne povjeruju i ne poslušaju glas prvog znaka, povjerovat će glasu sljedećeg znaka." 73

73 Izlazak 4, 8


Poglavlje 44

Shvaćanje svoje službe 1948. – 1949.

VELIKA SE PROMJENA dogodila u službi Williama Branhama. Pojavio se drugi znak. Konačno su se ispunile anñelove riječi. Od sada na dalje, osim znaka u ruci, Bill je takoñer mogao vidjeti tajne ljudskih srca. Ovaj drugi dar – pronicanje vizijom – šokirao je sve koji su došli u doticaj s njim, čak i Billa. Iako je vizije imao otkad je bio dječak, nikad ih nije iskusio u tolikoj mjeri i da im je namjena trenutna. Iz sastanka u sastanak, iz večeri u večer, od stranca do stranca, od bolesti do bolesti, od tajne do tajne – ništa nije moglo ostati skriveno što je Bog htio otkriti. Još uvijek je bio dostupan znak u njegovoj ruci kad bi ga htio koristiti. Ali je ovaj novi dar, za kojeg se činilo da nema ograničenja, bio daleko uspješniji u podizanju vjere vjernika do točke da mogu primiti iscjeljenje.

Budući da se ovaj novi fenomen razlikovao od svega što su ljudi vidjeli do tada, Bill ga je slušateljstvima pokušavao objasniti riječima: "Mnogi od vas sanjate. San je vaša podsvijest koja radi dok vam je svijest u snu. Ali, vidioc je drugačiji. Vidioc ima podsvijest paralelnu sa sviješću tako da ima vizije dok je budan."

Zapravo, dar je bilo jednostavnije pokazati nego ga objasniti. Kad je zajednica vidjela pronicanje vizijom kako nepogrešivom preciznošću prodire do srži svakog novog slučaja, ono se činilo



120

više od nečega što bilo koji smrtnik može smisliti. Najjednostavnije objašnjenje za vjerovati bilo je ono koje je iznio Bill: Isus Krist je prisutan u obliku Duha Svetog otkrivajući se kroz dar kojim upravlja anñeosko biće.

Ipak, nisu svi bili uvjereni. Neki su mislili da Bill koristi psihologiju kako bi zavarao auditorij. Drugi su sumnjali da vara s molitvenim karticama. Sa stražnje strane svake kartice bilo je nekoliko redaka na koje bi bolesnik mogao zapisati svoje ime, adresu i razlog zbog kojeg je u redu za molitvu. Ove su informacije kasnije mogli koristiti lokalni propovjednici koji su bili pokrovitelji skupa kako bi provjerili što je s tim ljudima. Bill nikad nije vidio te kartice. Sakupljao ih je portir dok se red za molitvu slagao u bočnom dijelu auditorija. Ipak su neki skeptici mislili da portir čita molitvene kartice i šalje informacije Billu mentalnom telepatijom. To je bio loš argument jer nisu svi zapisivali svoje probleme na poleñini molitvene kartice niti je mentalna telepatija mogla objasniti kako Bill može otkriti osobne tajne bolesnika. Neki su špekulirali o tome da Bill može čitati misli. Ali, niti čitanje misli nije moglo objasniti kako Bill zna budućnost. Skeptici su i dalje ostali neuvjereni.

Nakon Regine u Saskatchewanu, Bill je održao skup u Windsoru u Ontariju. Prve je večeri prisustvovalo više od osam tisuća ljudi. Pri kraju reda za molitvu, pred njega je došao mladić i rekao: "Propovjedniče Branham, želim biti iscijeljen."

Bill se osjećao ukočeno od napora molitve i bilo mu je teško usredotočiti pogled. Ali, koliko je on mogao vidjeti, ovaj je mladić ispred njega izgledao snažno i zdravo. Bill mu je uzeo ruku. Nije bilo vibracija. "Vidim da nemaš nikakvu bolest uzrokovanu mikroorganizmom."

"O, imam," tvrdio je čovjek. "Samo pitajte portira dolje koji je uzeo moju molitvenu karticu."

Bill je protresao glavom. "Ne zanima me što si napisao na molitvenu karticu. Osjetio bih u ruci da si bolestan. Nisi bolestan."

Shvaćanje svoje službe


121

Mladić je insistirao: "Bolestan sam. Imam tuberkulozu. To piše tamo na mojoj kartici."

"Gospodine, možda si je imao, ali sada nemaš. Možda je tvoja vjera narasla toliko da si iscijeljen dok si stajao meñu slušateljstvom."

Čovjek je gurnuo ruke u džepove, prišao mikrofonu i podsmjehivao se: "A, tako je, zar ne? Vjera dok sam bio u slušateljstvu – znao sam da se ovdje dogaña nešto sumnjivo."

Na trenutak se Bill osjećao zbunjeno. Onda mu se otvorila vizija poput razastiranja zastora u kazalištu. Gledajući mladića, Bill je rekao: "Ti pripadaš Crkvi Kristovoj. Ti si propovjednik u toj crkvi."

Čovjekov se izraz lica promijenio iz onoga koji nekoga razotkriva u onoga koji je razotkriven. Počeo je poricati, ali ga je Bill prekinuo: "Nemoj više lagati pred Bogom. Sinoć si sjedio za stolom s još dvoje ljudi. Preko puta tebe je sjedio čovjek u plavom odijelu, a tebi s desna žena odjevena u zelenu haljinu. Ona je stavila svoju zelenu maramu na stol, vidim kako jedan dio nje visi niz rub stola. Rekao si im da ćeš nabaviti molitvenu karticu i zapisati na nju da imaš tuberkulozu. Mislio si da je ovo mentalna telepatija i da ćeš otkriti da sam varalica."

Jedan je čovjek u slušateljstvu skočio na noge i povikao: "Tako je. Ja sam bio s njim."

Odjednom Bill kao da je izgubio kontrolu nad svojim glasom. Slušao je samog sebe kako govori: "Bolest koju si zapisao na molitvenoj kartici sad će biti na tebi do kraja tvog života."

Mladić je pao na pod i uhvatio Billa za nogavicu: "Propovjedniče Branham, iskreno sam mislio da je to izmišljotina. Postoji li nada za moje oproštenje?"

"Gospodine, to je izmeñu tebe i Boga, a ne izmeñu tebe i mene."



122

IAKO BILL nije u potpunosti razumio kako su se dogañale vizije, primijetio je obrazac koji mu je pomogao znati što očekivati. Kad bi anñeo Gospodnji došao na sastanak, Bill bi osjetio osobitu svetu prisutnost od koje bi njegovim tijelom prolazili trnci kao da je zrak nabijen električnom energijom. Na svojim bi sastancima Bill često vidio anñela Gospodnjeg poput svjetlosnog balona koji lebdi na udaljenosti od metar-dva od njega. Anñeo je uvijek stajao Billu s desne strane. Kad su iz reda za molitvu prilazili ljudi i oni bi osjetili anñeosku prisutnost na dohvat ruke. Izraz lica bi im se promijenio. Mnogi bi se neurozno vrpoljili, a neki bi zakoračili prema nazad.

Jednostavan razgovor s osobom u prisutnosti anñela Gospodnjeg bio je sasvim dovoljan da dovede viziju. Bill je to nazivao "kontaktiranjem duha osobe". Ako bi Bill usredotočio pogled na osobu, odjednom bi vidio kako osoba postaje manja, dok bi se u zraku pojavljivala vizija. To se razlikovalo od sna zato što je bio potpuno budan i zato što mu se činilo da je stvarno tamo. Teško mu je bilo opisati to iskustvo. Rekao je da je to kao da si u jednom trenutku na dva različita mjesta. Na jednoj je razini znao da je još uvijek u auditoriju i da govori velikom mnoštvu, a u isto se vrijeme nalazio možda prije četrdeset godina i promatrao kako se nešto dogaña u tuñem životu. To je bilo kao da je u drugom svijetu ili u drugoj dimenziji.

Dok se to dogañalo, još uvijek je mogao govoriti zajednici. Zapravo, ne bi mogao ne govoriti. Za vrijeme vizije kao da je izgubio kontrolu nad svojim glasom. To je bilo kao da Gospod Isus govori kroz njega i koristi Billove glasnice kako bi objasnio što se dogaña u viziji. Možda je gledao grijeh u životu bolesnika, ili nesreću ili neki drugi relevantan dogañaj – poput operacije ili posjeta liječniku. Ako bi zajednica bila dovoljno tiha, Bill bi mogao čuti čak i ono što je liječnik rekao u sobi za preglede. Tada bi Bill ponovio da svi čuju. To nije nikad pogriješilo. A privuklo je pozornost ljudi.

Svaka je osoba koja je čekala svoj red u redu za molitvu obično razmišljala: "Ovdje stoji stranac koji otkriva stvari iz



123

života ljudi za koje nema šanse da ih zna – čak imena i adrese i molitve koje su se molili sami u svojim sobama! To ljudski nije moguće. A ipak, vidim da on to stalno ponavlja i čini se bez greške. Ovdje se dogaña nešto neobično – nešto što ne razumijem. Je li to (kao što on tvrdi) natprirodna prisutnost Gospoda Isusa Krista koji dokazuje da je On Bog i pokazuje da Ga mi zanimamo? Ako mi brat Branham kaže nešto istinito iz mog života, tada ću znati da je Isus Krist ovdje da mi pomogne."

Osoba nije morala biti u redu za molitvu kako bi bila proniknuta. Nekad bi to natprirodno svjetlo pratilo bolesnika kad je odlazio s bine te se kretalo po zajednici dok ne bi stalo nad nekim tko se molio s velikom vjerom. Tada bi došla vizija te osobe i Bill bi opisao što je vidio. Ne bi mogao nastaviti s redom za molitvu dok se anñeo Gospodnji ne bi vratio na binu.

Nakon vizije na bini, Bill bi zaboravio većinu onoga što je upravo vidio i čuo – poput sna koji iščezne čim se probudimo. Nekad bi se sjećao nekoliko djelića, a nekad bi sve zaboravio. Ipak, znao je da je sve što je rekao pod pomazanjem istina. Nakon završetka vizije, često bi rekao bolesniku: "Što god da je rečeno, istina je, zar ne? Naravno, to me je sad napustilo, ali što god da je rečeno, bilo je onako kako je rečeno – nije li tako?" Zbog auditorija, Bill bi obično dao bolesniku priliku da potvrdi ili porekne njegove tvrdnje. Uvijek su potvrñivali.

Bill nije bio pod punom snagom pomazanja svakog trenutka tijekom molitvene službe. To bi bilo previše za njegovo tijelo. Umjesto toga, nakon završetka službe, pomazanje bi se malo odmaklo te bi osjetio olakšanje od naprezanja. Dok bi razgovarao s drugim bolesnikom, pomazanje bi se vratilo i došla bi druga vizija. Svaka ga je nova vizija dodatno slabila. Nakon što bi petnaest ljudi prošlo kroz red, Bill bi se preznojio i posrtao od umora. Njegovi su rukovoditelji, Fred Bosworth i Ern Baxter, razumjeli situaciju i pozorno promatrali Billa. Kad bi prosudili da je bio pod dovoljno velikim naporom tijekom večeri, odveli bi ga sa službe.



124

Čim bi Bill počeo napuštati binu, obično bi ga pomazanje napustilo. Njemu je to zvučalo poput pulsirajućeg vjetra koji se smiruje u daljini. Do tada bi se Bill osjećao toliko umorno da često ne bi znao niti gdje je, niti što se dogaña. Nekad bi bio toliko odsutan da ne bi znao hoda li sam ili ga netko nosi. Konačno bi shvatio da je napustio sastanak. Nikad nije htio odmah razgovarati o službi. Bio je toliko blizu divnoj prisutnosti Isusa Krista da bi se sad osjećao prazno, depresivno. Često bi sjedio u svojoj hotelskoj sobi i čitao svoju Bibliju sat vremena ili više, pokušavajući se relaksirati i opustiti. Kasnije bi Ern Baxter ili Fred Bosworth navratili provjeriti kako je. Bill bi pitao: "Što se dogodilo večeras, brate? Maglovito se sjećam nekoliko ljudi za koje sam se molio i sjećam se nekoliko vizija, i to je sve."

"O, brate Branhame, to je bio veličanstven sastanak..." Tad bi mu jedan od rukovoditelja ispričao.

U tišini svoje hotelske sobe, Bill je pažljivo usporeñivao ovaj novi dar pronicanja s biblijskim primjerima. Potpuno im je odgovarao, kao što je anñeo pretkazao. Čitao je u Ivanu 5, 19: "Sin sam od sebe ne može činiti ništa, nego ono što vidi da čini Otac," što je značilo da je Isus vidio viziju svakog čuda prije nego se dogodilo. A zašto ne? Svemogućem su Bogu budućnost i prošlost jednako jasne kao i sadašnjost. Kad je Isus trebao mjesto za pashalnu večeru, poslao je Petra i Ivana s uputama: "Poñite u grad i srest će vas čovjek koji nosi vrč s vodom. Slijedite ga pa gdje god uñe recite domaćinu: 'Učitelj pita: 'Gdje je gostinjska soba u kojoj bih mogao jesti pashu sa svojim učenicima?' On će vam pokazati već postavljenu veliku sobu na katu. Ondje nam pripravite!'" 74 Kako je Isus znao da će čovjek nositi vrč s vodom baš tom ulicom točno u to doba dana? Znao je jer je već vidio kako se to dogaña. Vidio je budućnost – u viziji.

Kad je Filip doveo Učitelju svog brata Natanaela, Isus je pogledao Natanaela i rekao: "Evo pravoga Izraelca u kome nema

74 Marko 14, 13 – 15



125

lukavstva." Što je začudilo Natanaela te je pitao: "Odakle me poznaješ?" Isus je odgovorio: "Vidio sam te prije nego što te Filip pozvao, dok si bio pod smokvom." 75 Ovdje je Bill ponovno shvatio da je Isus vidio viziju Natanaela kako sjedi pod smokvom. Gdje god da je Bill pogledao na život svog Učitelja, vidio je da je Isus bio voñen vizijama. Nema sumnje da su ove vizije davale Isusu Kristu pronicav uvid tako da je mogao vidjeti tuñe misli. 76 Prvo poglavlje Ivana predstavlja Isusa kao "Riječ Božju postalu tijelom". Hebrejima 4. poglavlje dodaje misao da savršeno pronicanje dolazi od Isusa Krista, Riječi. "Riječ Božja... proniče misli i nakane srca. I nema stvorenja njemu skrivena; naprotiv, sve je golo i raskriveno očima onoga..."

Izgledalo je da su s djelima Učitelja uvijek povezane vizije, kao kad je Isus rekao da mora proći kroz Samariju. To je bilo daleko od njegovog odredišta, ali je On imao viziju koja se trebala ispuniti. Kad je sreo ženu na studencu, razgovarao je s njom dovoljno dugo da bi kontaktirao njezin duh. Tada je rekao: "Idi pozovi svog muža i vrati se ovamo!" Kad se pobunila da nema muža, Isus je pogodio u srž problema: "Dobro si rekla: 'Nemam muža,' jer pet si muževa imala, a ni ovaj kojeg sada imaš nije ti muž.'" Začuñena što stranac zna njezinu prošlost, žena je povikala: "Gospodine, vidim da si prorok... Znam da dolazi Mesija, koji se zove Krist. Kad on doñe sve će nam objaviti." Isus je jednostavno rekao: "Ja sam taj; ja koji ti govorim." I žena je povjerovala. 77

Evo, tu je ključ kojeg je Bill tražio. Vizija je dovela Isusa do tog mjesta, tog dana, u tom trenutku, kako bi susreo odreñenu Samarijanku i otkrio u čemu je njezin problem. Naravno, Isus je bio zainteresiran za njezinu dušu. (Kao što je Isus rekao: "Ta Sin

75 Ivan 1, 43 – 50 76 Luka 5, 22 77 Ivan 4, 1 – 39



126

čovječji došao je potražiti i spasiti ono što je izgubljeno." 78) Samarijanka je povjerovala Isusu nakon što je On razotkrio njezin grijeh. Prepoznala je u čovjeku Isusu oba znaka: znak proroka i znak Mesije. Zapravo, oba su znaka bila ista budući da je dar u prorocima najavljivao dolazak Velikog Dara, Isusa Krista, Spasitelja čovječanstva. Bio je to Duh Kristov u prorocima koji je predstavio taj znak. Bill je sada shvatio da je ovo ključ za razumijevanje vlastite službe – pronicanje vizijom bilo je znak Mesije.

KAKO SU SE NOVOSTI o oporavku Williama Branhama širile, u njegov su se poštanski sandučić slijevala pisma iz cijele Amerike – pisma prepuna svjedočanstava, molbi za molitvama i poziva. Neki bi na kovertama jednostavno napisali adresu: William Branham, Jeffersonville, Indiana. Pisma su uvijek stizala. Meñutim, Billova adresa nije bila tajna. Zahvaljujući promidžbi koju je Bill imao u časopisu Glas iscjeljenja stotine tisuća ljudi nabavilo je njegovu poslovnu adresu koja se nije promijenila za vrijeme njegove službe, osim naknadno dodanog poštanskog broja:

Branham Campaigns P.O. Box 325 Jeffersonville, Indiana 47131 (SAD) 79

Nakon nekog vremena nastupila je poplava pošte s prosjekom

od tisuću pisama po danu. Većina je stizala od ljudi koji su tražili

78 Luka 19, 10 79 Ova je adresa još uvijek aktivna, odakle se na zahtjev šalju tiskane

propovijedi Williama Branhama i službe snimljene na audio kazete. Meñutim, danas se zove William Branham Evangelistic Association.



127

molitvu. Bill je želio osobno odgovoriti na sve zahtjeve, ali nije mogao. Bilo je jednostavno previše pisama. S druge strane, nije osjećao da je ispravno prepustiti sav teret svom tajniku. Ti su ljudi pisali njemu i tražili su njegovu molitvu. Što učiniti?

Bill je pronašao odgovor u Djelima 19, stihovima 11 i 12: "Čudesa neobična činio je Bog po rukama Pavlovim, tako da su čak i rupce za znoj ili pregače s njegovog tijela stavljali na bolesnike pa bi ih ostavljale bolesti i zli duhovi izlazili iz njih." Bill je pomislio da je Pavao možda došao na ovu ideju kad je čitao gdje je Ilija dao svoj štap sluzi i naredio mu da ga položi na Šunamkinog mrtvog sina. 80 Bez obzira odakle došla, Pavlova je inspiracija urodila rezultatima. Bill je znao ako je to funkcioniralo prije tisuću i devetsto godina, da će funkcionirati i danas. U ostalom, iscjeljenje nije došlo od apostola Pavla, već od vjere ljudi u Gospoda Isusa Krista. Rupci za znoj bili su samo nešto na što su vjernici mogli usmjeriti svoju vjeru. Isus Krist je bio iscjelitelj onda kao što je i danas.

Sada je Bill znao što može učiniti po pitanju tisuća zahtjeva za molitvom. Poput Pavla i on se može pomoliti nad komadićima odjeće i ti ga komadići odjeće mogu zamijeniti. Razmišljao je o kupovini rubaca za znoj u velikim količinama, ali kad je otkrio da bi ga to koštalo deset centi po komadu, odustao je od ideje jer nije bila isplativa. Budući da će ih slati besplatno, morao je smanjiti troškove na najnižu moguću razinu. Neko je vrijeme koristio plahte tako što ih je rezao na trake i slao. Na kraju se sjetio vrpce. Vrpcu je kupovao u velikim namotajima, na stotine metara odjednom. Kad god je bio kod kuće izmeñu angažmana, proveo bi sate tako što bi rezao vrpcu u komadiće od 10 cm i molio se nad svakim odrezanim komadićem. Kasnije bi njegov tajnik slao ove komadiće nad kojima se molio zajedno s uputama ljudima kako primiti božansko iscjeljenje vjerom u Božju Riječ. Bill je sugerirao ljudima da krpicu nad kojom je moljeno stave u Bibliju

80 2. Kraljevima 4, 29



128

kod Djela 19. Na taj bi način, kad bi bolest ili nesretan slučaj zadesili njihovu obitelj, lako pronašli krpicu blizu citata iz Pisma koji će ohrabriti njihovu vjeru.

Uskoro su počela pristizati pisma sa svjedočanstvima o iscjeljenjima i čudima povezanim s molitvenim krpicama. Povremeno je Bill čak i vidio rezultate. Jedno dramatično svjedočanstvo došlo je od žene koja je živjela u pamučnom kraju blizu Camdena u Arkansasu. Dok je čistila petrolejsku lampu, ispao joj je stakleni dimnjak koji se razbio o stol i porezalo joj arteriju na ruci. Zamotala je posjekotinu jastučnicom, ali krvarenje nije prestajalo. Pokušala je zamotati plahtu. Krv je samo nastavila špricati. Suprug joj je bio u Camdenu, a najbliži susjedi udaljeni 3 km. Nije imala telefon niti automobil, a svake je sekunde postajala sve slabijom. Znala je da će uskoro umrijeti, ako... Odjednom se sjetila molitvene krpice. Otvorivši Bibliju na Djela 19, uhvatila je molitvenu krpicu i stavila je na ranu. Krvarenje je odmah prestalo. Tog je popodneva propješačila tri kilometra kroz blato kako bi uhvatila Greyhoundov autobus za Little Rock u Arkansasu udaljenom 160 km, gdje je Bill održavao sastanke. Ušla je na službu u blatnim čizmama uzvikujući zahvale Isusu zbog takvog čuda. Bill je vidio duboku posjekotinu na ruci žene i molitvenu krpicu koju je koristila. Niti jedna kapljica krvi nije zaprljala molitvenu krpicu. Bog je poštovao njezinu jednostavnu vjeru.

OVAJ NOVI DAR, pronicanje vizijom, nikad nije iznevjerio u preciznosti. Auditorij je bio zapanjen Božjom snagom i blizinom. Onima koji su vjerovali da je za vrijeme pronicanja na bini zapravo Isus Krist, vjera bi narasla dovoljno da vjeruju kako je sve moguće.

Dok je Bill održavao svoj prvi sastanak u Beaumontu u Teksasu, velika je gradska arena bila gotovo puna. Dok je čekao da priñe treća osoba iz reda za molitvu, Bill je primijetio dva čovjeka kako nekoga nose na nosilima prema prostoru za



129

orkestar. Čovjek na nosilima je bio prekriven plahtom. Bill je primijetio koliko je lice čovjeka crveno. Odjednom se nad nosilima pojavila vizija čovjeka koji propovijeda na bini. Bio je to isti čovjek koji je upravo sada bolestan ležao na nosilima.

Upirući prstom u nosila, Bill je rekao: "Gospodine, vi ste propovjednik Evanñelja."

Čovjek je preplašeno trznuo glavom. "Da. Kako znate?" Bill nije odmah odgovorio jer je u viziji promatrao još nešto.

Tada je rekao: "Da, vi ste propovjednik i prije oko četiri godine Bog vam je rekao da učinite nešto što niste učinili. Otada imate samo probleme, a sada ste u bolnici s presañenom kosti u nozi."

Čovjek crvenog lica je povikao: "Isuse, smiluj se!" i u tom ga je trenutku Gospod iscijelio.

Bill je pogledao tko je sljedeći bolesnik u redu za molitvu. Donny Branham je vodio mladu ženu uz stepenice na binu. Obazrevši se ponovno na čovjeka crvenog lica koji je upravo bio iscijeljen, Bill je vidio da anñeo još uvijek lebdi iznad nosila. Bill je pozorno promatrao. Uskoro se svjetlo pomaklo prema prostoru za orkestar gdje je bilo mnogo ljudi u invalidskim kolicima i na nosilima. Bill je promatrao anñela Gospodnjeg znajući da svaka vizija mora doći kroz to svjetlo. Uskoro se zaustavilo nad drugim čovjekom koji je ležao ispružen na nosilima. Odjednom je svjetlosni balon prešao u viziju. Bill je vidio platformu u teksaškoj preriji. Visoko na tornju radnik je pokušavao na konopcu zavezati čvor za skraćivanje konopca kako bi mogao koloturnikom podići težak predmet. Bill ga je vidio kako je promašio stopu za noge i pao na tlo.

"Vi, gospodine, tamo dolje na nosilima." Bill je pokazao direktno prema njemu. On nije bio daleko. "Radili ste na naftnim poljima, zar ne? Bili ste aeromonter."

"Da, gospodine," povikao je čovjek. "Tako je." "Pali ste prije oko četiri godine. Odveli su vas u bolnicu, a

liječnik vam je bio visoki čovjek s crnom kosom. Vaša supruga je plavokosa i imate dvoje male djece. Vidim vas sve u bolnici kako



130

razgovarate s liječnikom. Nije vam mogao ništa učiniti i otada ste paralizirani od pasa naniže."

Čovjek je odgovorio: "Propovjedniče Branham, ne znam kako to znate, ali to je istina. Što moram učiniti?"

Upravo je tada Bill vidio istog čovjeka obučenog u smeñe odijelo kako hoda kroz zrak ljudima iznad glava i govori: "Slava Gospodu. Slava Gospodu." Dok je još promatrao viziju, Bill je izjavio: "Gospodine, Isus Krist vas je iscijelio. Ustanite."

Iako je bio paraliziran četiri godine, sad je ustao i za trenutak hvatao ravnotežu na klimavim nogama prije nego je počeo hodati prolazom slaveći Isusa Krista, svog iscjelitelja. Zajednica je buknula u proslavljanju.

Bill je promatrao natprirodnu vatru. Još uvijek je bila u području za orkestar i lebdjela iznad glava ljudi. Uskoro je stala iznad mlade žene vezane za invalidska kolica. Kad je nastupila vizija, Bill je vidio još jednu mladu ženu sličnu ženi u invalidskim kolicima, ali dovoljno drugačiju da je Bill znao da se ne radi o istoj osobi. U viziji je ova druga mlada žena držala novoroñenu spastičnu bebu omotanu u plavu plahtu s bijelim resicama. Onda se činilo da se vizija grana i pokazuje na stariju ženu koja je sjedila u auditoriju nekoliko redova iza žene u invalidskim kolicima. Bill je prepoznao da je ova starija žena mlada majka iz vizije. Sad je shvatio. Dok je pokazivao na ženu u invalidskim kolicima, rekao je: "Mlada damo, zar niste roñeni kao spastičkarka?"

Zajednica se brzo utišala da bi mogla čuti kako se odvija nova drama.

"Da, jesam," odgovorila je. "Vidio sam viziju vaše majke kako vas drži u plavoj plahti

dok ste bili beba, prije dvadeset i pet godina. U kolicima ste zadnjih sedamnaest godina. Vaša majka sjedi upravo ovdje, oko četiri reda iza. Gospoño, nije li ovo vaša kćer?"

"Je, gospodine," potvrdila je starija gospoña. "Idite stati pokraj svoje kćeri."



131

Dok se majka provlačila iz reda prema glavnom prolazu, njezina je kćer u invalidskim kolicima pitala: "Brate Branhame, što moram učiniti? Jesam li iscijeljena?"

"Sestro, jedino što znam je da je to sve što sam vidio. Vizija me je napustila. Ne mogu reći ništa drugo osim onoga što mi On kaže da kažem."

Budući da više nije mogao vidjeti Ognjeni Stup u auditoriju, Bill je ponovno obratio pozornost na red za molitvu. Sad je pokraj njega stajala sljedeća pacijentica. Bila je lijepa mlada djevojka u svojim ranim dvadesetima, s dugom tamnom kosom koja joj je padala niz ramena. Izgledala je kao Božja svetica. "Dobra večer, sestro." Uzeo je njezinu desnu ruku u svoju lijevu. "Osjećam duh gluhoće, ali vibracije nisu jake. Možeš li me čuti, sestro?"

"Da, mogu vas čuti. Gluha sam na jedno uho. Tako mi je mnogo godina."

"To je objašnjenje toga. Vjeruješ li da će te Isus iscijeliti ako Ga zatražim?"

"Svim srcem vjerujem to." Pognuvši glavu, Bill je zatražio iscjeljenje žene. Bila je to

tiha molitva, jedna od onih kakve je inače molio. Znao je da Bog ne odgovara na glasne emocije, On odgovara na vjeru u Njegovu Riječ. Ovaj put demon nije otišao. Bill je i dalje osjećao pulsiranje vibracija poput male električne struje. Ponovno se pomolio. Uzorak bijelih kvržica koje su predstavljale gluhoću nastavio se micati po poleñini njegove otečene lijeve ruke.

"Ovdje je nešto pogrešno. Duh gluhoće ne odlazi." Bill je pogledao duboko u oči mlade djevojke. Odjednom kao da se ona odmakla na bini, a na njezinom je mjestu bila vizija mlade djevojke s pletenicama. Bill je govorio dok je promatrao viziju: "Kada si imala četrnaest godina nosila si duge pletenice zavezane na krajevima kariranom vrpcom. Otprilike u to vrijeme krenula si pogrešnim putem. Dobila si dijete s čovjekom prije nego si se udala."

Žena je rukama prekrila svoje lice. "Tako je, brate Branhame."



132

"Udala si se za čovjeka kojeg nisi voljela, pa si ga ostavila. Zatim si se družila s religioznim kultom gdje su te prisilili da se udaš za drugog čovjeka kojeg nisi voljela. Pa si i njega takoñer napustila. A sada si još udana za trećeg čovjeka."

Jecala je: "Svaka je riječ istina." Bill je nastavio: "Nekad si bila kršćanka, ali si otišla od

Boga." "Tako je," uzdahnula je dok se spoticala kao da će pasti u

nesvijest. Iznenada je vrisnula. Ne samo da joj je Bog oprostio njezine grijehe, takoñer joj je vratio sluh oštećenom uhu.

Dok je mnoštvo slavilo Boga, Billova se pozornost ponovno vratila na prostor za orkestar gdje je sada majka stajala pokraj svoje kćeri spastičarke. U zraku iznad njih vidio je svjetlo. Trenutak kasnije vidio je viziju te kćeri spastičarke kako ustaje iz invalidskih kolica. Znao je da to mora biti vizija jer je nosila drugačiju haljinu. Ipak, vizija se činila stvarnom poput mikrofona ispred njega. Bill ju je promatrao kako hoda iznad glava ljudi i viče: "Hvala Bogu! Hvala Bogu!" dok vizija nije iščezla.

Bill je pokazao na spastičarku: "Sestro, Isus Krist, Sin Božji, čuo je tvoje molitve i iscijelio te. Stani na noge." Ustala je. Majka joj je pomogla ustati iz invalidskih kolica i htjela ju je držati za ruku, ali se kćer, koja više nije bila spastičarka, otrgnula svojoj majci kako bi mogla sama hodati.

Zajednica je ustala poput jednog. Božja je sila zahvatila zgradu i iscijelila sve koji su vjerovali. Bill je promatrao kako neki bacaju štapove i štake, a ostale kako ustaju iz invalidskih kolica. Nije bilo moguće znati koliko je još stotina ljudi iscijeljeno od bolesti koje nisu imale vanjske znakove oboljenja. Bill nije ni trebao nastaviti s redom za molitvu. Činilo se da u zgradi nije ostao nitko za molitvu. "Ovo je," pomislio je, "onako kako bi trebalo biti."

Ovakva su čuda naglasila činjenicu da ljudi nisu morali dolaziti kroz red za molitvu kako bi primili iscjeljenje. Morali su vjerovati u Božja obećanja. Zato je Bill želio da se na svim sastancima svira njegova himna:



133

Samo vjeruj, samo vjeruj, Sve je moguće, samo vjeruj...

Isus je tu, Isus je tu, Sve je moguće, Isus je tu...

"Zapamtite," govorio je Bill svom slušateljstvu, "ovi vas

darovi ne mogu iscijeliti. Vaša vlastita vjera u Božja obećanja donosi iscjeljenje. Ovi vam darovi mogu pomoći shvatiti da je natprirodni Bog ovdje kako bi održao Svoja obećanja. Prijatelji, vjerujem da se apostolski dani ponavljaju pred našim očima. Vjerujem da se približava dolazak Isusa Krista. Vjerujem u doslovan, fizički drugi dolazak Krista. Vjerujem da imamo samo malo vremena za raditi. I vjerujem da je ovo opće probuñenje koje danas obilazi zemlju s tolikom silom natprirodna potvrda poruke: kao što je bilo u dane Noine – nacije su bile izgubljene u grijehu i odreñene za uništenje, a Noa je propovijedao svoje fanatično Evanñelje pozivajući ljude u arku sigurnosti. Vjerujem da Evanñelje Sina Božjeg, očitovano po Duhu Svetom, obilazi danas zemlju pozivajući ljude u arku sigurnosti, koja je Isus Krist – Gospod." 81

81 William Branham: "Objašnjenje službe," propovijed

propovijedana u Minneapolisu u Minnesoti, 11. srpnja 1950. godine


Poglavlje 45

Fenomeni u Fort Wayneu 1949.

WILLIAM BRANHAM je poslušao savjet svojih rukovoditelja te se postepeno vraćao u službu, oprezno kao čovjek koji je naučio tešku lekciju. Iako je tijekom 1949. godine održao brojne jednovečernje službe, isplanirao je vrlo malo višednevnih skupova – Regina u Saskatchewanu, Windsor u Ontariju, Beaumont u Teksasu, Zion u Illinoisu, Minneapolis u Minnesoti i konačno kasno na jesen tri večeri u Fort Wayneu u Indiani.

U Fort Wayneu mu je društvo pravila Meda, a povela je njihovu trogodišnju kćer Becky. Došla je i Margie Morgan kao medicinska sestra da pomogne i ohrabri bolesne dok čekaju u redu za molitvu. Već su bile prošle tri godine otkako ju je Margijin muž doveo u Branhamov šator, bez svijesti i skoro mrtvu od raka. Ona je bila prvi Billov slučaj otkako je primio svoje poslanje od Boga da odnese dar božanskog iscjeljenja narodima svijeta. Kad je Bill prvi put vidio Margie, imala je oko 23 kg. Žena je sada imala 70 kg i osjećala se odlično.

Prve se večeri u Fort Wayneu u kazalište u centru grada naguralo preko pet tisuća ljudi. Kao i obično, Bill je započeo tako što je govorio zajednici o vjeri u završeno djelo Isusa Krista. Objasnio je proces božanskog iscjeljenja naglasivši njegove biblijske osnove. Spomenuo je svoje poslanje. Opisao je svoja

Fenomeni u Fort Wayneu


135

dva znaka i objasnio, što je bolje mogao, kako svaki pojedini znak funkcionira. Tada je opisao viziju koju je imao o uskrsnuću mrtvog dječaka. Zapišite to na prazne stranice u svoje Biblije," nagovarao ih je. "Tada ćete, kad se dogodi, znati da sam vam rekao istinu."

Atmosfera u dvorani se činila hladnom i sumnjičavom. Kad je Bill spomenuo anñela Gospodnjeg, primijetio je da se mnogi u slušateljstvu skeptično pogledavaju. Bill je znao da su to oni koji nisu bolesni. Bolesni bi bili toliko željni pomoći kao što su gladni željni hrane.

Dok su portiri skupljali red za molitvu, na kraju bine je mlada žena u bijeloj haljini svirala veliki glasovir. Izvježbanim prstima svirala je staru crkvenu himnu "Veliki Liječnik".

Prvi bolesnik u redu za molitvu bio je mali dječak hrom zbog dječje paralize. Na binu ga je doveo Howard Branham da bi majka mogla sačuvati svoju stolicu. Uzevši bespomoćno dijete u ruke, Bill je pognuo svoju glavu i pomolio se: "Nebeski Oče, molim Te da budeš milostiv..."

Odjednom je Bill vidio zasljepljujuće svjetlo. Isprva je pretpostavio da je domar usmjerio reflektor prema njemu. Bill je pomislio: "To je nekulturno. Ako domar i ne podržava sastanke, ne bi trebao to raditi." Škiljeći, Bill je pogledao prema balkonu u nadi da će moći dati znak domaru da ga ugasi. Tada je shvatio da to uopće nije bio reflektor. Bio je to anñeo Gospodnji koji se spuštao sa stropa i sjao jače nego obično. Sad je Bill mogao čuti taj karakterističan zvuk: huussss. Anñeo je sišao pravo na binu. Bill se nije sjećao što se zatim dogodilo – je li on ispustio dječaka ili mu je dječak skočio iz ruku. Dječak je završio na tlu s obje potpuno normalne noge. Vrištao je od uzbuñenja i otrčao niz stepenice koje su vodile niz binu. Njegova je majka povikala i skočila iz stolice s raširenim rukama kako bi uhvatila svog sina ako padne. Tada je i ona vidjela zvijezdu... i pala u nesvijest.

Kad je to vidjela mlada žena za glasovirom, podigla je svoje ruke visoko iznad glave i vrisnula. Čudesno, tipke glasovira su se same nastavile pritiskati, svirajući istu himnu:



136

Veliki Liječnik je sada ovdje, Suosjećajni Isus.

On govori da bi razveselio klonula srca, O, slušajte Ime Isus...

Mlada je pijanistica ustala i (još uvijek s rukama u zraku)

počela pjevati himnu na drugom jeziku, dok je glasovir sam nastavio svirati. U bijeloj haljini i s dugom plavom kosom koja joj je visjela niz leña, izgledala je i zvučala poput anñela.

Ova su dva čuda rasplamsala vjeru u srcima po cijelom slušateljstvu. Sedam stotina ljudi je zakrčilo prolaze pokušavajući otići naprijed i predati svoje živote Isusu Kristu. Budući da naprijed nije bilo dovoljno prostora za toliki narod, većina je kleknula u prolaz, plačući: "Bože, smiluj se meni, grješniku."

Kad se naposljetku red za molitvu nastavio, dva su čovjeka dovela na binu starog slijepca za molitvu.

Bill ga je pitao: "Gospodine, vjerujete li da je istina ono što govorim?"

"Da, vjerujem," odgovorio je. Tada je došla vizija. Bill je rekao: "Vi se zovete John Rhyn.

Katolik ste. Živite u Benton Harboru gdje prodajete novine na uglu ulice. Bili ste slijepi oko dvadeset godina. Ovako govori Gospod: 'Iscijeljeni ste.'"

Rhyn se počešao po glavi. "Ali i dalje ne vidim." "To nema nikakve veze. Iscijeljeni ste. Vidio sam da se to

dogodilo u viziji, a vizije nikad ne griješe." John Rhyn mu se zahvalio te su ga odveli. Kasnije tijekom te

večeri ista su dvojica po drugi put dovela Johna Rhyna kroz red za molitvu.

Rhyn je rekao: "G. Branham, rekli ste mi da sam iscijeljen." "A vi ste meni rekli da mi vjerujete," uzvratio je Bill. "Vjerujem vam. Rekli ste mi stvari iz mog života koje

zasigurno ne znate sami od sebe. Zato vam nemam razloga ne vjerovati. Jednostavno ne znam što sada učiniti."



137

Bill je mogao vidjeti da čovjeku treba nešto da pomogne njegovoj vjeri da ostane čvrsta. "Samo ponavljajte: 'Njegove me rane iscijeliše,' i svjedočite svima da vas je Gospod iscijelio jer je to: 'Ovako govori Gospod.'"

Druge večeri skupa, John Rhyn je sjedio na balkonu. Za vrijeme službe je ustajao i vikao: "Slava Bogu što me je iscijelio!" iako je i dalje bio slijep kao i prije.

Te je večeri kroz red za molitvu došla gospoña koja je nosila djevojčicu s nogom u gipsu. Kad je Bill vidio gips, rekao je: "Djevojčica ima kraće i deformirano stopalo, zar ne?" Sestro, hoćete li učiniti ono što vam kažem?" Žena je rekla da hoće. Bez da se pomolio za djevojčicu, Bill je dao upute majci: "Idite doma i večeras skinite gips s djeteta. Otkrit ćete da joj je noga normalna. Dovedite je ponovno sutra navečer i svjedočite o velikoj stvari koju je Isus Krist učinio."

Najdivnije čudo te druge večeri dogodilo se kad je Isus Krist vratio vid slijepoj djevojci. Ipak, svako je iscjeljenje, bilo zapanjujuće ili skromno, bilo važno osobi koja ga je primala – poput iscjeljenja djevojke s ukriženim očima koja nije mogla dobiti molitvenu karticu. Na pola molitvene službe djevojka je otišla na ulaz gdje je gña. Bosworth prodavala kršćansku literaturu. Gña. Bosworth je vidjela djevojku kako plače i pitala je u čemu je problem.

"Upravo sam vidjela djevojku s ukriženim očima iscijeljenu na bini," jecala je djevojka. "Kad bih samo mogla doći u taj red za molitvu i ja bih bila iscijeljena. Ali ne mogu dobiti molitvenu karticu."

Vidjevši koliko su drastično bile ukrižene oči ove tinejdžerke, gñu. Bosworth je preplavilo sažaljenje. "Ne trebaš molitvenu karticu, sestro," rekla je djevojci. "Trebaš imati vjeru. Evo što bi trebala učiniti. Vrati se negdje otkud možeš vidjeti brata Branhama i svim srcem vjeruj da je pronicanje dar od Boga. Uvjeravam te da će te on za nekoliko minuta pozvati."

Bill je bio na bini okrenut leñima ovoj djevojci dok se molio za one u redu za molitvu. Osjetivši snažno povlačenje vjere iza



138

sebe, okrenuo se prema njoj i pretraživao stražnji dio zgrade kako bi pronašao odakle dolazi. Mnogi su ljudi vjerovali, bilo je teško izdvojiti jednog. Ali, mogao je osjetiti da je nečija vjera preskočila na višu razinu. Zatim je Bill ugledao nju. Rekao je u mikrofon: "Mlada damo u zelenom kaputu što sjediš daleko iza, imaš ukrižene oči, zar ne? Nemoj se više bojati. Isus Kriste te iscijelio." Trenutno je bilo tako.

Do kraja molitvene službe Bill je osjećao vrtoglavicu od umora. Posrćući je otišao s bine na mjesto skriveno od zajednice iza bočnog zastora.

Baptistički je propovjednik po imenu dr. Pedigrew nestrpljivo čekao da bi razgovarao s njim. "G. Branham, koristite najslabiju gramatiku od bilo kojeg javnog govornika kojeg sam ikad čuo. A stojite ispred tolikog mnoštva – to je strašno!"

Bill je i prije razgovarao s dr. Pedigrewom te je znao da je taj čovjek u svom jeziku poput diplomate, uglañen i precizan. "Da, gospodine," Bill se popustljivo složio, "znam da mi je gramatika loša. Ja sam najstariji od desetero djece i moj se otac razbolio kad sam bio još dječak te sam morao raditi umjesto da sam išao u školu."

"To nije izgovor," insistirao je Pedigrew. "Sad ste odrasli. Mogli biste uzeti tečaj korespondencije i dotjerati svoju gramatiku."

"Pa, otkako me je Gospod pozvao u ovaj posao, provodim puno vremena u molitvi za bolesne. Nemam puno slobodnog vremena."

"To je sramota," grdio ga je dr. Pedigrew. Sve vas ove tisuće ljudi slušaju kako koristite riječi poput n'je, dobav'ti, i odni'ti.

"O, čini se da me dosta dobro razumiju." "Nije poanta u tome. Ovi vas ljudi gledaju kao voñu. Trebate

im pokazati što je ispravno. Na primjer, večeras ste rekli: 'Svi vi ljudi doñite do ove prop'vjedaonice.'"

"Da, gospodine. Zar to nije ispravno?"



139

"Ne, ne, ne! To je propovjedaonica, a ne prop'vjedaonica. Ljudi bi vas više cijenili kad biste imali ispravan izgovor riječi."

Iscrpljen od napora pronicanja, Bill više nije imao snage raspravljati o ovome. "Gospodine, ti ljudi ne brinu hoću li reći prop'vjedaonica ili propovjedaonica. Oni žele da živim ispravnim životom i prikažem ono o čemu govorim. Ja ne podržavam nepismenost koja je već naštetila svijetu. Ali s druge strane, ne vjerujem da osoba mora imati visoko obrazovanje da bi spoznala Isusa Krista i imala vječni život."

Upravo se tada pojavio Ern Baxter da ga izbavi. Dok je Baxter vozio Billa i njegovu obitelj nazad u Indiana hotel gdje su odsjeli, pitao je: "Brate Branhame, zašto se nisi pomolio za tu djevojčicu s kraćim i deformiranim stopalom?"

"Nije bilo neophodno pomoliti se za nju. Danas popodne sam imao viziju njezinog iscjeljenja. Nikad nisam doživio da su vizije iznevjerile."

Margie Morgan je rekla: "Brate Bill, pomagala sam hromim ljudima koji su sjedili naprijed i osjetila sam posebno breme za jednog čovjeka. Mislim da je to zato što jako sliči mom suprugu. Zove se g. Leeman. Jesi li ga primijetio?"

"Ne, nisam, sestro Margie. Potražiti ću ga sutra navečer." U petak, njegovu zadnju večer u Fort Wayneu, Bill je rekao

svojim rukovoditeljima da bi želio imati "brzi red" ako oni misle da on to može. Složili su se pod uvjetom da podijeli teret s lokalnim propovjednicima kako molitvena služba ne bi potrajala predugo. Bill se složio s tim.

Red za molitvu je počeo svjedočanstvom žene koja je večer prije na molitvu dovela svoju kćer s kraćim i deformiranim stopalom. Ona je nakon službe odvela svoju kćer kući i sat vremena pilila gips. Noga se činila dobro. Ujutro je to potvrñeno rendgenom kod liječnika – stopalo je bilo savršeno.

Ovo je svjedočanstvo pokrenulo golemu zajedničku vjeru. Toliko se ljudi guralo da bi ušlo u "brzi red" za molitvu tako da mnogi koji su bili teško hromi nisu mogli doći na red. Bill je zapazio g. Leemana, hromog čovjeka koji je sličio suprugu



140

Margie Morgan. Neki su mu ljudi pomagali pokušavajući ga dovesti u red za molitvu, ali je pretrpan red bio prebrz i nisu uspjeli. Zato su ti ljudi odnijeli g. Leemana blizu mjesta gdje se Bill molio, podigli ga preko ruba i spustili na binu u nadi da će se tamo pomoliti za njega. Nažalost, u zbunjenosti ljudi koji su prolazili kroz red za molitvu nisu primjećivali bespomoćnog čovjeka kako leži na podu. Uskoro je bijela košulja g. Leeman bila isprljana stopama i otiscima cipela.

Primijetivši situaciju g. Leemana, Bill je rekao u mikrofon: "Neka taj jadan čovjek ne leži tamo." Dok je govorio, Bill i g. Leeman su se susreli pogledom. Bill je mogao osjetiti povlačenje vjere g. Leemana. Dva su čovjeka odnijela g. Leemana nazad na njegovo mjesto. Bill je odjednom osjetio nadahnuće da siñe i porazgovara s njim.

"O, brate Branhame," rekao je g. Leeman dok mu je Bill prilazio, "da sam ti samo mogao dotaknuti nogavicu na bini, vjerujem da bih bio iscijeljen."

"Neka vas Bog blagoslovi, brate," rekao je Bill i došla je vizija. Izmeñu ostalog, Bill je vidio g. Leemana kako hoda poljem. Vidio je drugog čovjeka kako skače s traktora i trči mu u susret. Bill je promatrao kako se dva čovjeka grle. Vizija je iščezla. Bill je rekao: "Brate, imate multiplu sklerozu, zar ne? Postepeno vas je paralizirala i vezala za krevet zadnjih deset godina. Vi ste poslovan čovjek u Fort Wayneu i nikad niste prestali raditi. Vidim vas kako ležite u posebnom krevetu koji se podiže tako da možete raditi za pisaćim strojem."

Razumljivo da je g. Leeman bio zadivljen. "Tako je, brate Branhame. Kako ti to znaš?"

"Gospod mi je pokazao viziju. Puno ste se molili, a On je čuo vaše molitve. Isus Krist vas je iscijelio. Stanite na noge."

U zgradi je bilo mnogo buke i kretanja da je samo nekolicina ljudi primijetila starijeg čovjeka koji je ustao na noge po prvi put u zadnjih deset godina. Bill je krenuo prema stepenicama koje vode na binu. Jedan drugi stariji gospodin koji je sjedio u prvom redu pružio je ruku i uhvatio Billov kaput dok je prolazio. Mršava



141

je ruka starijeg čovjeka bila jako deformirana. Nešto je rekao, ali Bill nije razumio o čemu se radi. Bill se nagnuo da bi ga čuo od žamora.

Čovjek je govorio: "Znam da ću ozdraviti, brate Branhame, ako samo dotaknem tvoju odjeću."

Odjednom je Bill shvatio da je ovog čovjeka već vidio – u viziji koju je upravo gledao o g. Leemanu. Ovo je bio čovjek na traktoru!

"Vi ste farmer, zar ne? I vi ste prijatelj g. Leemana, onog tamo." Pokazao je prema g. Leemanu koji je hodao s rukama u zraku, pridružujući svoj glas ostalima koji su slavili Gospoda.

"Da, da." "Mnogo ste godina paralizirani zbog artritisa, ali ne brinite,

jer ovako govori Gospod: 'Bit ćete dobro.'"

SLJEDEĆEG JE JUTRA portir pokucao na vrata Billove hotelske sobe. "Propovjedniče Branham, žao mi je što vam moram reći, ali nećete moći izaći kroz glavni ulaz. Nekako su otkrili da ste ovdje i sad je predvorje puno ljudi koji vas žele vidjeti."

"To je loše," rekao je Bill. "Bili smo skoro spremni izaći na doručak."

Portir je imao prijedlog: "Mogu vas provesti na ulicu kroz kotlovnicu, ako vam ne smeta gaziti po hrpi pepela."

"To zvuči bolje nego ne jesti." "Idem provjeriti je li put slobodan pa ću se vratiti po vas za

nekoliko minuta." Uskoro se portir vratio. Bill, Meda, Becky i Margie Morgan

pratili su mladića u podrum, prošli su kraj peći na drva, hrpe cjepanica i kroz vrata izašli na ulicu. Nitko nije primijetio da odlaze. Kako bi se osigurao da ga ne prepoznaju, Bill je spustio kapu nisko na čelo i podigao kragnu na svom kaputu. Nosio je svoju kćer Becky tako što je njezinu glavu naslonio sebi na lice,



142

što mu je takoñer pomoglo prikriti lice. Hodali su niz 2. ulicu jedan blok kuća, a onda počeli prelaziti ulicu prema Hobb's Houseu, restoranu kojeg su posjećivali nekoliko zadnjih dana. Odjednom se Bill naježio kad je osjetio prisutnost anñela Gospodnjeg. Stao je.

"Što se dogodilo, dragi?" pitala je Meda. "Duh Gospodnji mi je upravo rekao da skrenem lijevo." Bill

je dao svoju kćer Medi i počeo hodati. "Ali, brate Bill," rekla je Margie, "ovdje smo jeli." Meda je stavila jedan prst okomito preko usta. "Šššš. Vidjela

sam takav izraz na njegovom licu i prije. Duh ga vodi. Samo pratimo."

Nakon još nekoliko blokova kuća, Bill je ušao u punu kavanu zvanu Miller's Cafeteria. Poslužili su se i sjeli za stol. Prije nego je Bill uspio zagristi tost, žena za drugim stolom je povikala: "Slava Bogu!" te je ustala s pogledom usmjerenim prema Billu.

Margie je šapnula Billu: "Bolje da odeš. Ako ne odeš, cijela će te skupina blokirati ovdje."

"Nemoj to govoriti, Margie. Duh Sveti radi nešto." Žena sa susjednog stola je došla za Billov stol. Neurozno je

rekla: "Brate Branhame, nadam se da ne mislite da sam nepristojna, ali mislim da vas je Gospod doveo ovdje da biste susreli mene."

"Pa recite mi svoju priču, sestro." "Moj brat i ja smo iz Teksasa." Pokazala je na blijedog

čovjeka koji je još uvijek sjedio za stolom. Čovjek ih je promatrao, ali se nije potrudio ustati. Nije izgledao dobro. Gospoña je nastavila: "Moj brat umire od srčane mane. Liječnici mu ne mogu pomoći. Srce mu je toliko povećano da pritišće ošit. Prošli je tjedan ponovno bio na pregledu i liječnik mu je rekao da mu je preostalo samo još malo života. Brate Branhame, slijedili smo vas na deset sastanaka do sada, ali moj brat nikada nije mogao doći u red za molitvu. Ostali smo bez novca, ali smo željeli pokušati još jednom, te smo prodali kravu da bismo imali



143

novca za put u Fort Wayne. Kad smo stigli ovdje, bilo je toliko ljudi da nismo uspjeli niti ući u zgradu. Prošle sam noći bila očajna. Molila sam se cijelu noć. Zaspala sam rano ujutro. Sanjala sam da mi Bog govori da pronañem mjesto po imenu Miller's Cafeteria te ako budem tamo sa svojim bratom u devet sati, da će moj brat biti iscijeljen."

Bill je pogledao na svoj sat. Bilo je točno devet sati. "Dovedi svog brata ovdje." Bill je dotaknuo desnu ruku čovjeka svojom lijevom rukom. Imao je osjećaj kao da je dotaknuo golu električnu žicu. Demonske su vibracije pištale u Billovoj ruci. Stao mu je ručni sat. Pognuvši svoju glavu, Bill se tiho pomolio: "Oče, u Ime Tvog Sina Isusa Krista, molim Te iscijeli ovog čovjeka."

Vibracije su zamrle. Čovjek je stavio svoje ruke na prsa i duboko udahnuo. "Osjećam se drugačije," rekao je. Ponovno je udahnuo plućima iznenañen što ne osjeća bol. "Pa, ovako se nisam osjećao otkako sam bio mladić."

Scena je privukla pozornost ostalih. Iako nije ni taknuo doručak, Bill je zaključio da je bolje da ode prije nego ga previše ljudi prepozna jer će tada teško otići.

Čim je izišao iz kavane, žena koja je stajala odmah ispred vrata pogledala ga je raširenim očima od iznenañenja. Sljedećeg je trenutka pala pred njim na koljena na nogostup, uhvativši ga za nogavicu. "O, Bože," jecala je zatvorenih očiju. "O, Bože, hvala Ti." Bila je mršava odjevena u crno. Suze su kapale iz njezinih očiju, a cijelo joj se tijelo treslo od snažnih emocija.

Bill je nježno stavio ruku na njezino rame. "Ustani sestro i reci mi u čemu je problem."

"Ja sam gña. Damico iz Chicaga," rekla je treptavim glasom dok je ustajala. "Imam maligni tumor. Ne može mi pomoći ni Mayo klinika. Primala sam tretmane radijem i rendgenom, a tumor i dalje raste. Moj je suprug vlasnik velike tvornice za proizvodnju pašte tako da imam dovoljno novca za operaciju, ali su mi liječnici rekli da u mom slučaju ne bi pomogla. Brate Branhame, slijedila sam vaše sastanke. Stvarno sam pokušavala



144

doći do vas, ali nisam mogla. Molila sam se i molila – toliko sam očajna. Ovog sam jutra sanjala da Gospod želi da odem stati ispred Miller's Cafeterije deset minuta nakon devet sati. I evo vas ovdje!"

Uzevši ženu za zglob šake, Bill se pomolio: "Nebeski Oče, znam da me Ti vodiš. Iscijeli ovu ženu u Ime Isusa Krista Tvog Sina." Trenutak kasnije osjetio je da su vibracije raka iščezle.

Na povratku u Indiana hotel, Meda je željela otići u trgovinu kupiti neke bojanke i krejone kako bi zaigrala Becky u hotelskoj sobi. Bill je požurio do sportskog odjela pregledati opremu za ribolov. Ponovno je osjetio anñelovu prisutnost. Pognuo je glavu i pomolio se: "Nebeski Oče, što želiš da učinim?"

Jednako jasno kao što je čuo kako njegova žena razgovara s prodavačem, Bill je čuo anñelov glas kako mu govori: "Idi dolje do kraja bloka kuća, prijeñi ulicu i stani tamo."

Bill je poslao Medu i Margie natrag u hotel te je slijedio Gospodnje upute. Stajao je na uglu dugo vremena promatrajući krupnog policajca Irca kako puše u svoju zviždaljku i usmjerava promet. Ljudi su dolazili i odlazili preko pješačkog prijelaza. Bill im je proučavao lica pitajući se zašto Gospod želi da stoji tamo. Nakon nekih deset minuta, Bill je zapazio mladu ženu kako dolazi do ivičnjaka s druge strane ulice. Nosila je crno-bijelu kariranu haljinu i škotsku kapu. Bill je osjetio neobjašnjiv utisak da je to osoba koju treba susresti. Pomakao se tako da kad prijeñe ulicu mora proći pokraj njega. Prometni je policajac podigao ruku i puhnuo u zviždaljku. Automobili su stali i mlada je žena krenula preko. Imala je spuštenu glavu i prošla točno pokraj Billa bez da ga je primijetila. Dok ju je gledao kako odlazi, Bill je pomislio: "To je čudno. Zašto je Gospod želio da joj se približim?"

Mlada je žena prošla nekih 5 m, stala i okrenula se. Na licu joj je zasjalo iznenañenje. "O, brate Branhame!" Pojurila je prema njemu. "Brate Branhame, sanjam li ili ste to uistinu vi?"

"Da, sestro, ja sam. Postoji li neki problem oko kojeg vam mogu pomoći?"



145

Riječi su joj izlijetale kao da se boji da će on nestati prije nego završi. "Ja sam iz Kanade. Živim u ustanovi za invalide za 150 dolara godišnje. Potrošila sam zadnje novce dolaskom na ove sastanke, ali nisam mogla doći u red za molitvu. Zadnje dvije noći spavala sam na stolici u predsoblju hotela. Jutros sam potrošila posljednje kovanice na čašu kave i krenula prema autoputu kako bih stopirala do doma. Onda se dogodilo nešto čudno. Kao da mi je glas u glavi rekao da se okrenem i krenem u drugom smjeru. Samo sam pogledala i vidjela vas."

"U čemu je stvar, sestro?" "Moja je ruka oduzeta. Jahala sam psa kada sam bila mala

djevojčica. Pala sam na ruku. Otada se nije pravilno razvijala." U Billovom umu više nije bilo pitanja o čemu se tu radi.

"Ispružite ruku," zapovjedio je. "Isus Krist vas je iscijelio." Mlada je žena podigla svoju oduzetu ruku i počela vikati kad

je shvatila da je zdrava poput druge ruke. Oko Billa su se okupili ljudi s ulice i tražili molitvu. Policajac Irac je ostavio svoj posao i pridružio im se. Tamo na ulici u Fort Wayneu u Indiani, Bill je održao red za molitvu koji je trajao gotovo sat vremena. Na kraju ga je pronašao lokalni pastor i vratio u hotel.

NAKON završetka sastanaka u Fort Wayneu, John Rhyn se vratio kući u Benton Harbor u Michiganu. Dva je tjedna stajao na ulici, prodavao novine i vikao: "Specijalno izdanje, specijalno izdanje, slava Gospodu što me je iscijelio." Pošto je bilo očito da je još uvijek slijep, svi su mislili da je počeo gubiti razum. Onda ga je jednog dana dječak prodavač novina odveo u brijačnicu na brijanje. Dok mu je stavljao pjenu na lice, brijač ga je zadirkivao govoreći: "John, netko mi je rekao da si bio u Fort Wayneu da se za tebe pomoli taj propovjednik svetih valjača. Čak sam čuo da si iscijeljen."

John je odgovorio: "Tako je. Slava Gospodu što me je iscijelio."



146

Čim je to rekao, vratio mu se vid. Vrišteći od radosti, skočio je sa stolice i trčao niz ulicu dok mu je oko vrata još uvijek bio omotan ručnik od brijanja. Uzvikivao je dobru vijest svima koje je vidio. Te je noći nazvao Williama Branhama.

Nakon nekoliko mjeseci Bill se zaustavio u Benton Harboru posjetiti Johna Rhyna. Sedamdesetogodišnjak je demonstrirao koliko dobro vidi tako što je na glas čitao novine. Tada je Rhyn pitao Billa hoće li otići s njim do židovskog sveučilišta gdje je rabbi čekao da razgovara s njim. Bill je pristao.

Židovsko je sveučilište bilo na vrhu brda s pogledom na luku. Na vrata sinagoge je došao mladi rabbi s crvenom bradom. Nakon što je pozdravio svoje goste, rabbi je rekao Billu: "Znam da je John bio slijep. Puno sam mu puta dao milostinju na ulici. Želim znati po kojem si autoritetu otvorio njegove oči?"

"Nisam mu ja otvorio oči. Otvorio ih je Isus Krist, Božji Sin." "Smiješno. Isus nije bio Božji Sin, niti je bio Krist. Kad

Mesija doñe, On će biti moćni vladar." "Gospodine, vi gledate na Njegov drugi dolazak. Isto Pismo

govori o Njegovom prvom dolasku poput janjeta na klanje." Rabbi je protresao glavom. "Vi kršćani govorite o jednom

Bogu u tri osobe. Kažete Bog Otac, Bog Sin i Bog Duh Sveti. To uopće nema smisla. Ako je Otac osoba i Sin je osoba, to ga čini više od jednoga, što znači da vi imate bogove baš kao mnogobošci. Vi pogani ne možete isjeći Boga u tri dijela i dati Ga Židovu."

Bill je odgovorio: "Možda neki kršćani dijele Boga na tri dijela, ali ja ne. Postoji jedan Bog. U Starom je zavjetu bio poznat kao Jahve i očitovao se na razne načine, kao Ognjeni Stup koji je vodio Izraelce iz ropstva u Egiptu. U Novom se zavjetu Bog očitovao u tijelu u Svom Sinu Isusu koji je umro za grijehe svijeta. Gospodine, zar ne vjerujete svojim prorocima?"

"Naravno da vjerujem." "Izaija je rekao: "Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na

plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac



147

vječni, Knez milosrdni." 82 Vidite, nisu to tri različite osobe, to je jedan Bog koji se očitovao u tri razdoblja. U svakom je razdoblju Bog otkrio Sebe u drugom obličju: najprije kao Otac, onda kao Sin, a danas kao Duh Sveti. Zato ja krštavam ljude u Ime Gospoda Isusa Krista jer je to Ime Oca, Sina i Duha Svetog."

Suza je kapnula niz rabbijevu kovrčavu bradu. Bill se ponadao: "Sada vjerujete da je Isus bio Mesija, zar ne?"

Rabbi je pokazao na simbol svog svećenstva – šestokraku Davidovu zvijezdu na vrhu sinagoge. Rekao je: "Ja od ovoga dobro živim. Da nisam rabbi, mogao bih na ulici prositi za večeru."

"Radije bih pio izvorsku vodu i jeo slane krekere, i govorio istinu," rekao je Bill, "nego jeo pohanu piletinu svaki dan i podržavao laž."

Drhteći, rabbi se okrenuo i vratio u sinagogu.

NEDUGO NAKON ovog razgovora, William Branham je održao jednovečernju službu iscjeljenja u Pine Bluffu u Arkansasu. Nakon što je sastanak završio, vratio se u svoju sobu na trećem katu hotela u centru grada. Bio je toliko umoran da je u odjeći legao na krevet i upravo je utonuo u san kad je čuo kako netko kuca na njegova vrata. Bio je to upravitelj hotela.

"Jeste li vi propovjednik Branham?" "Da. Ima li problema?" Čovjek se vrpoljio. "Žao mi je, ali bojim se da ću vas morati

zamoliti da napustite hotel." "Zašto? Što sam učinio?" "Niste vi učinili ništa loše, ali jednostavno ne možemo imati

ovo oko hotela." Upravitelj je prišao prozoru i pokazao na ulicu.

82 Izaija 9, 6



148

Bill je prišao prozoru kako bi pogledao. Šokirao se. Red ljudi je izlazio iz predvorja hotela i protezao se cijelim putem niz blok kuća.

"Nekako su otkrili da ste ovdje i ne mogu ih nagovoriti da odu."

Bill se osjećao toliko umorno da mu se ovaj problem činio prevelikim. "Iskreno, gospodine, ne znam što učiniti."

Upravitelj je došao sa svojim planom. "Spustite se izlazom za slučaj požara u usku ulicu, dok ja pozovem taksi. Reći ću taksisti da se proveze uskom ulicom i pokupi vas. Već sam vam dogovorio odsjedanje u drugom hotelu u gradu."

Bill je ponovno pogledao kroz prozor. Padao je snijeg. Vidio je majke kako drže novine iznad bolesnih beba da po njima ne bi padao snijeg. Vidio je druge ljude sa štapovima. Primijetio je da se jedan čovjek jako trese, bilo od hladnoće ili paralize. Bill se nije mogao natjerati da ih ostavi tamo. Rekao je upravitelju: "Ja imam drugačiji plan."

Bill je obukao kaput i sišao na ulicu. Stao je na uglu. Tamo u Pine Bluffu, ispod žućkastog svjetla ulične rasvjete, dok je padao snijeg, Bill je započeo molitvu za bolesne. Ovakav red za molitvu dao je iste rezultate kao i oni na dogovorenim sastancima. Jedan je čovjek bacio štap uz povike: "Slava Isusu, iscijeljen sam!" Onda je i drugi bio iscijeljen, pa treći, što je uzrokovalo još uzvika i proslavljanja. Netko je počeo pjevati. Ostali su se pridružili. Vjera je rasla. Snježne su pahuljice svjetlucale dok su s crnog neba padale na svjetlo. Bila je to jedna od najljepših molitvenih službi koju je Bill ikada doživio. Stajao je na ulici dok mu se prsti nisu ukočili i više nitko nije tražio molitvu. Tada se odvukao uz stepenice do svoje hotelske sobe i zaspao.

MJESEC DANA nakon sastanaka u Fort Wayneu, Bill je održavao službu u Little Rocku u Arkansasu. Prisustvovala je gña. Damico i s oduševljenjem ustala dati svjedočanstvo – niti jedna stanica malignog tumora nije ostala u njezinom tijelu!



149

Nakon nekoliko tjedana, Bill je primio pismo od g. Leemana koji je rekao da liječnici ne mogu pronaći niti jedan trag multiple skleroze u njegovom organizmu. Napisao je da je upravo prije tjedan dana, dok se vozio ruralnim krajevima, vidio svog prijatelja farmera, koji je nekad bio invalid zbog artritisa, kako ore polje. G. Leeman je zaustavio automobil i počeo hodati preko brazda prema traktoru. Kad ga je prijatelj vidio kako prilazi, skočio je s traktora i potrčao mu u susret. Susreli su se nasred polja i zagrlili, podigli jedan drugoga sa zemlje i zajedno slavili Isusa Krista. (Sjetivši se vizije, Bill se nasmijao.) G. Leeeman je spomenuo još jednu stvar u svom pismu. Rekao je da je ispričao svima koje poznaje o svom iscjeljenju, čak i jednom prijatelju iz Engleske koji je osobni tajnik kralja Georgea VI.

Tu leži objašnjenje telegrama kojeg je Bill primio iz Engleske nakon nekoliko dana. Očito je kralj George, sada star šezdeset i četiri godine, zadnjih nekoliko godina postepeno gubio zdravlje. Impresioniran iscjeljenjem g. Leemana, kralj je želio da William Branham doleti u Englesku i pomoli se za njega. Ako bude Božja volja, Bill je upravo planirao putovanje u Skandinaviju na proljeće 1950. godine. Bit će mu jednostavno stati u Londonu i pomoliti se za njegovo veličanstvo, kralja Georgea.

Bill je razmišljao o noći kada je primio svoje poslanje. Sjetio se što mu je anñeo rekao: "Ići ćeš na mnoga mjesta po zemlji i molit ćeš se za kraljeve, i vladare i moćnike..." U to se vrijeme ovo činilo toliko dalekim i nevjerojatnim. Sad se obistinjavalo.


Poglavlje 46

Anñeo fotografiran u Houstonu 1950.

KONAČNO je William Branham osjećao da ima dovoljno snage za održavanje dužih skupova. Tako su mu u siječnju 1950. godine rukovoditelji organizirali sedamnaest večeri za redom u Houstonu u Teksasu. Sastanke su započeli u koncertnoj dvorani koja je imala samo četiri tisuće sjedećih mjesta. Prve je večeri bilo jasno da ova mala zgrada neće primiti broj ljudi koji žele prisustvovati. Sljedeće su večeri sastanke preselili u Sam Houston Coliseum. Tad su svi mogli sjesti. Svake je večeri bilo oko osam tisuća ljudi, do zadnje dvije večeri skupa kad je neka neočekivana reklama odjednom popunila cijelu zgradu.

Iako je mnogo kršćanskih propovjednika iz grada radilo zajedno na tome da sastanci uspiju, bilo je onih koji su sprječavali njihov uspjeh. Jedan je propovjednik išao toliko daleko da je pokrenuo žestoki javni napad na Branhamov skup. Tek što je napustio baptistički seminar, propovjednik Best je sada bio pastor velike crkve u Houstonu. Unatoč njegovim strogim upozorenjima, neki su članovi njegove crkve posjetili Branhamove službe. To je naljutilo dr. Besta. Stavio je veliki oglas u jutarnjim novinama zlobno kritizirajući općenito božansko iscjeljenje i naročito Williama Branhama.

Anñeo fotografiran u Houstonu


151

Fred Bosworth je donio Houston Chronicle u Billovu sobu u Rice hotelu. "Brate Branhame, pogledaj ovo. U gradu je propovjednik, dr. Best, koji te izaziva na debatu o božanskom iscjeljenju. Slušaj što je napisao: 'William Branham je religiozni fanatik i varalica. Treba ga protjerati iz grada, a ja bih trebao biti taj koji će to učiniti.'" Brate Branhame, da sam ja na tvom mjestu, prihvatio bih izazov i naučio tog mladog pametnjakovića ponešto o Božjoj Riječi."

"Brate Bosworth, ne želim se svañati s nikime. Bog me je poslao da se molim za bolesne. Tisuće će vjerovati, zašto se svañati s jednim upornim koji neće? Pusti ga na miru. Isus je rekao da će biti ljudi kao što je on – slijepe voñe slijepaca." 83

Kad je njegov izazov prošao neodgovoreno, sljedećeg je dana dr. Best platio novi oglas, još zajedljiviji od prvog. Fred Bosworth je teškim korakom otišao do Billove sobe. Bacio je novine na krevet i rekao: "Nećeš vjerovati što je taj propovjednik rekao o tebi."

"Što je rekao ovaj put?" Bosworth je zgrabio novine i čitao: "William Branham se boji

Istine. Boji se ispitati svoju doktrinu o božanskom iscjeljenju svjetlom Božje Riječi. Kad se pred njega stavi pravo Evanñelje, srami se debatirati o toj temi jer bi se time otkrile njegove pogreške. Odgovara mu zavoditi siromašne i neobrazovane podmuklom mješavinom psihologije i praznovjerja.'" Bosworth je bacio novine nazad na krevet. "Brate Branhame, nemoj mu dopustiti da ponižava Božju Riječ. Prihvati izazov."

"Brate Bosworth," rekao je Bill, još uvijek spokojan, "svake večeri na sastanke dolazi oko devet tisuća ljudi, a oko sedam tisuća njih želi molitvu. Ostalo mi je još samo nekoliko dana ovdje u Houstonu. Zašto se igrati s ovom jednom neuravnoteženom osobom, kad se možemo moliti za bolesne i one u potrebi?"

83 Matej 15, 12 – 14



152

"Ali, brate Branhame, svi bi ti ljudi koji dolaze na sastanke trebali znati što je Istina. Neki su se od njih počeli pitati znamo li mi o čemu pričamo."

"Na meni je pomazanje Duha Svetog, brate Bosworth. Nemam vremena za svañu."

"Onda dopusti meni da prihvatim njegov izazov." Dok je promatrao ovog 73-godišnjeg vojnika Evanñelja, Bill

je razmišljao o citatu iz Pisma kojeg je pročitao gdje je Kaleb tražio od Jošue privilegiju da napadne Anakovce, govoreći: "Sada mi je osamdeset i pet godina, ali sam još i danas snažan, kao što sam bio onoga dana kada me Mojsije poslao uhoditi zemlju Kanaan prije četrdeset i pet godina." 84 Bill je rekao: "Brate Bosworth, divim se tvojoj revnosti..." Odugovlačio je s riječima jer nije bio siguran treba li reći da ili ne.

Osjetivši neodlučnost, Bosworth je nastavio argumentirati. "Taj čovjek nema niti jedan citat Pisma za koji se može uhvatiti. Daj da to dokažem, ne samo njemu, već i svim onim ljudima koji pokušavaju dobiti dovoljno vjere da bi bili iscijeljeni."

"U redu, brate Bosworth, ako želiš i ako mi obećaš da se nećeš svañati..."

Fred Bosworth je zablistao od sreće. "Obećavam ti da se neću svañati. Samo ću mu dati Evanñelje." Pun uzbuñenja, Bosworth je napustio sobu kako bi rekao novinarima koji su čekali kat niže.

Sljedeće je izdanje Chroniclea donijelo priču o nadolazećoj debati s maštovitim naslovom: "POLETJET ĆE CRKVENO PERJE". Associated Press je odmah telegrafirao ovaj članak drugim novinama u zemlji. Podiglo se veliko zanimanje u regiji i mnogi su ljudi došli u Houston kako bi sami vidjeli ovaj obračun. Do šest sati te večeri kad je bila debata bilo je zauzeto skoro svih trideset tisuća stolica u Sam Houston Coliseumu.

84 Jošua 14, 6 – 12



153

Bill najprije nije imao namjeru ići poslušati debatu. Jednostavno mu se nije dopadala pomisao o slušanju kako se dva čovjeka prepiru na temu božanskog iscjeljenja. Po njegovom viñenju, Božju Riječ treba živjeti, a ne debatirati o njoj. Ali kako se približavalo vrijeme, osjetio je čudnu želju da ipak ode. Meda mu je pravila društvo, kao i njegov brat Howard i dva policajca. Kad su stigli u arenu, jedino je na trećem balkonu preostalo nešto slobodnih sjedala. S podignutom kragnom i nisko spuštenim šeširom, Bill se popeo stepenicama u odjeljak 30 i sjeo. Nitko ga nije prepoznao.

Fred Bosworth, koji nikada prije nije sudjelovao u javnim debatama, došao je s dugim popisom citata iz Pisma misleći da će njih dvojica jednostavno raspravljati o biblijskim stihovima i konceptima. Ali, dr. Best je naučio svoj stil debatiranja na seminaru. Insistirao je da propovjednik Bosworth uzme prvih pola sata kako bi prezentirao svoje stajalište, a onda će on u drugih pola sata iznijeti svoje gledište. Ako bude rasprave, to će doći na kraju.

S pouzdanjem ukorijenjenim u godinama molitve i proučavanja, Fred Bosworth je koračao prema bini. "Dr. Best, žao mi je što moramo ovako raspravljati o Božjoj Riječi, ali vi ste u novinama iznijeli tvrdnju da je brat Branham varalica i da božansko iscjeljenje ne postoji. Tema o kojoj večeras raspravljamo nije dar pronicanja brata Branhama – Božji će se darovi sami dokazati. Tema rasprave je naučava li Biblija božansko iscjeljenje." Bosworth je podigao svoje bilješke. "Ovdje imam ispisano nekoliko stotina citata iz Pisma koji dokazuju da Krist danas ima isti odnos prema bolesnima kao i uvijek. Ako možete uzeti bilo koji od ovih citata i poreći moje teze ostatkom Biblije, tada više nećemo raspravljati o tome – priznat ću poraz i sići s bine."

Bosworth je svom suparniku ponudio kopiju ovih citata iz Pisma. Dr. Best ih je odbio dotaknuti, govoreći: "Svim tim ću se pozabaviti kada budem gore. Vi samo nastavite s onim što ste imali za reći."



154

"Onda, g. Best, postavit ću vam jedno pitanje, a zadovoljit ću se ako mi odgovorite samo s da ili ne. Je li se Jahvino otkupljujuće ime odnosilo na Isusa – da ili ne?"

Dr. Best se nije pomaknuo. Bosworth je nastavio: "Pošto ste učenjak, dr. Best, znam da

ste upoznati sa sedam Jahvinih složenih imena koja se nalaze diljem Starog zavjeta. Meñutim, ukratko ću ih ponoviti radi slušateljstva. Na 6. i 7. stranici moje Scofield Reference Biblije, dr. Scofield kaže u fusnoti: 'Jahve je jasno otkupljujuće ime Božanstva i znači Samopostojeći koji otkriva Sebe. U svom otkupljujućem odnosu prema čovjeku, Jahve ima sedam složenih imena koja otkrivaju Njega kao Onoga koji do kraja ispunjava svaku potrebu čovjeka zbog njegovog palog stanja.' G. Scofield navodi tih sedam složenih imena kao:

Jahve – shammah – GOSPOD je prisutan Jahve – Shalom – GOSPOD naš mir Jahve – ra-ah – GOSPOD moj pastir Jahve – nissi – GOSPOD naš stijeg Jahve – tsidkenu – GOSPOD naša pravednost Jahve – jireh – GOSPOD će providjeti (žrtvu) Jahve – rapha – GOSPOD koji iscjeljuje Ponovno ću vas pitati, dr. Best. Je li se Jahvino otkupljujuće

ime odnosilo na Isusa?" Dr. Best se premjestio u stolici, ali nije govorio. "Pa, dr. Best, iznenañuje me što ne odgovarate. Ovo je jedan

od najslabijih argumenata koje imam. Je li moguće da ste shvatili moju poantu? Ako se ime Jahve-jireh odnosi na Isusa, a svi će se kršćani složiti da se odnosi, tada se takoñer mora odnositi i ime Jahve-rapha. Ako je Isus žrtva koju je Bog providio da nas spasi od naših grijeha, tada on takoñer mora biti naš iscjelitelj. Što kažete na to, g. Best?"

"Pozabavit ću se tim kad budem gore. Samo iskoristite svoje vrijeme."



155

Tako je sljedećih 20 minuta propovjednik Bosworth dotaknuo što je više citata iz Pisma o iscjeljenju stigao, objašnjavao ih i tkao ih u uvjerljiv goblen istine. Dotaknuo se citata kao što su:

... Ja sam Gospod koji dajem zdravlje.

- Izlazak 15, 26 ... On iscjeljuje sve bolesti tvoje.

- Psalmi 103, 3 Kad je došla večer dovedu mu [Isusu] mnoge opsjednute zlodusima. On izagna duhove svojom riječju i iscijeli sve koji su bili bolesni – tako da se ispunilo ono što je bilo rečeno po proroku Izaiji: "On je sam slabosti naše uzeo i bolesti naše ponio."

- Matej 8, 16 – 17 I obilazio je Isus sve gradove i sela poučavajući u njihovim sinagogama, propovijedajući evanñelje o kraljevstvu i iscjeljujući svaku bolest i svaku nemoć u narodu.

- Matej 9, 35 I gdje god bi [Isus] ulazio, u sela ili gradove ili u zaseoke, po trgovima bi postavljali bolesnike i molili ga da se dotaknu makar samo ruba njegove halje. I koji bi ga god dotaknuli, ozdravili bi.

- Marko 6, 56 Sve je to mnoštvo tražilo da ga se [Isusa] dotakne, jer je snaga izlazila iz njega i sve iscjeljivala.

- Luka 6, 19



156

... kako je Isusa Krista iz Nazareta Bog pomazao Duhom Svetim i snagom, i kako je on prošao čineći dobro i iscjeljujući sve kojima je ovladao ñavao; jer Bog bijaše s njim.

- Djela 10, 38 Isus Krist je isti jučer i danas – i zauvijek!

- Hebrejima 13, 8 (Propovjednik Bosworth je ponovio ovaj citat Pisma

naglašavajući da je to bila tema svih skupova Williama Branhama – ono što je Isus Krist bio u prošlosti, On je to i danas i bit će kroz vječnost.)

... čijim ste se modricama iscijelili.

- 1. Petrova 2, 24 ... I evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.

- Matej 28, 20 A ova će znamenja pratiti one koji vjeruju: u moje će ime zloduhe izgoniti... na nemoćnike će ruke polagati i dobro će im biti.

- Marko 16, 17 – 18 ... pa će molitva vjere spasiti nemoćnika. Podići će ga Gospod...

- Jakov 5, 15 ... sve što god moleći zaištete, vjerujte da primate i bit će vam.

- Marko 11, 24



157

A Isus mu reče: "Ako možeš vjerovati. Sve je moguće onomu tko vjeruje."

- Marko 9, 23 Do isteka svojih pola sata, propovjednik Bosworth je prošao

samo dio citata iz Pisma koje je zapisao. Ali auditorij je dobio predodžbu – Isus Krist Spasitelj takoñer je Isus Krist iscjelitelj. Sad je bio red na dr. Bestu da ospori to vjerovanje.

Dr. Best je počeo s 1. Korinćanima 15: "A kad se ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću i ovo smrtno tijelo besmrtnošću, tada će se ispuniti pisana riječ: Pobjeda proguta smrt." Dr. Best je uvjeravao da Bogu nije stalo do iscjeljivanja ljudskih tijela, već samo do spasenja njihovih duša. U protivnom kršćani nikada ne bi umirali od nečega drugog osim starosti jer bi ih Bog iscijelio svaki put kad bi se razboljeli. Pošto se kršćani razbolijevaju i umiru poput ostalih, gdje je tu Božja sila iscjeljenja? Istina, Isus je iscjeljivao dok je bio na zemlji, ali to je bilo samo za Njegov dan da bi dokazao da je On Božji Sin. Danas nije potrebno iscjeljenje kao dokaz jer imamo novozavjetni zapis.

Do kraja svojih pola sata, bilo je očito da njegovi argumenti ne nailaze na odobravanje auditorija. To je razljutilo dr. Besta. "Samo glupi sveti valjači vjeruju u božansko iscjeljenje," vikao je. "Nijedan pravi baptist ne vjeruje u takve stvari."

Fred Bosworth je prišao drugom mikrofonu: "Samo trenutak, g. Best. Želim pitati auditorij koliko baptista ovdje može dokazati potvrdama liječnika da ste bili iscijeljeni na ovim sastancima u Houstonu? Hoćete li, molim vas, ustati?"

Ustalo je tristo ljudi. "To ništa ne dokazuje," povikao je dr. Best. "Ljudi mogu

svjedočiti bilo što." Bosworth je smireno rekao: "Riječ kaže da je to istina i sada

je ovdje dokaz toga meñu ljudima. Kako možete nastaviti poricati?"



158

Gnjevan, dr. Best je povikao: "Dovedite mi tog božanskog iscjelitelja da ga vidim kako to čini."

"Pa, g. Best, brat Branham nije božanski iscjelitelj. Nikad nije rekao da jest. On jednostavno zamoli Isusa Krista da iscijeli ljude."

Dr. Best nije slušao. "Dovedite tog božanskog iscjelitelja," vikao je. "Dajte da vidim kako nekoga iscjeljuje."

"G. Best, vi propovijedate spasenje u Isusu Kristu, zar ne?" "Da, propovijedam." "Jeste li zbog toga božanski spasitelj?" "Naravno da nisam." "Dobro, onda niti propovijedanje iscjeljenja u Isusu Kristu ne

čini brata Branhama božanskim iscjeliteljem." "Onda mi objasnite zašto je na ulici stavio znak koji kaže:

'Čuda svake večeri.'" "Prije svega, ja sam stavio znak. Znak je točan. Čudo je nešto

što ljudski um ne može shvatiti. Brat Branham ima natprirodni dar te može vidjeti ljudske živote i predvidjeti buduće dogañaje. Štoviše, nikad ne bude drugačije od onog što vidi. To je čudo. To se dogaña svake večeri na sastancima. Možete doći ovdje sutra navečer i promatrati s ostalima."

"Samo trenutak," rekao je dr. Best. Okrenuo se i dao znak dvojici fotografa da priñu. Kipperman i Ayers su bili profesionalni fotografi iz Douglas Studiosa u Houstonu, članovi Udruženja američkih fotografa. Dr. Best ih je osobno unajmio da fotografiraju debatu za sutrašnje novine. Budući da ih je on unajmio, Best je namjeravao kontrolirati sadržaj slika. Usmjerivši prst direktno u nos svog suparnika, rekao je: "Sad slikaj." Nakon bljeska, Best je stavio šaku Bosworthu ispod brade i zapucketao: "Uslikaj još jednu." Nastavio je zauzimati nadmoćne poze dok nije potrošeno šest negativa.

Fred Bosworth je rekao: "Što se mene tiče, sastanak je gotov. G. Best ne može odgovoriti niti na jedan citat iz Pisma kojeg sam



159

mu dao. Mislim da je izgubio debatu. Koliko vas ovdje takoñer misli tako? Recite 'amen'."

Odjeknuo je snažan odjek jer su mnogi povikali: "Amen." Izbezumljeno bijesan, Best je vikao: "Dovedite tog

božanskog iscjelitelja da vidimo što može učiniti dok ga ja gledam."

Potpuno smiren, Fred Bosworth je rekao: "Znam da je brat Branham u zgradi jer sam ga vidio kad je ulazio. On se neće svañati s vama, dr. Best. To nije njegov stil. Ali, budući da smo na kraju ove debate, ako on želi izaći i raspustiti ljude, to je što se mene tiče u redu. Dakako, ne mora učiniti to."

Ljudi su posvuda u areni počeli gledati uokolo. Howard Branham je stavio ruku Billu na rame i šapnuo: "Mirno sjedi."

"Namjeravam," rekao je Bill. Ali, minutu poslije čuo je onaj fijuk poput pijavice – huussss. Tada je osjetio taj neizbježan pritisak na svom tijelu te je znao da anñeo Gospodnji ima drugačije planove. Bill je ustao.

Meda ga je uhvatila za ruku: "Dragi, nemoj..." "Draga, anñeo Gospodnji mi govori da odem dolje." Kad se Bill popeo na binu, g. Ayers je namjestio svoj

fotoaparat. Gordon Lindsay je namjerno stao na put tražeći od g. Ayersa i g. Kippermana da više ne fotografiraju. Vidjevši razlog zašto su njih dvojica fotografirali propovjednika Boswortha, Lindsay nije želio da se tako naruši slika Williama Branhama.

Bill je prišao mikrofonu i rekao: "Žao mi je što je moralo doći do ove debate. Neka nitko ne zamjera g. Bestu. Uistinu on ima pravo na svoje poimanje isto kao i ja na svoje. Zato se naši dečki bore u Koreji kako bi svi u Americi imali pravo na vlastito mišljenje.

"Ja nisam božanski iscjelitelj. Nikad nisam tvrdio da sam iscjelitelj. Isus Krist je jedini božanski iscjelitelj. Ali, reći ću ovo: nešto natprirodno se dogodilo tog dana kad sam roñen. Bilo je to u drvenoj kolibi u šumama Kentuckyja. Mala stara brvnara nije imala pod, nije imala čak ni prozore, samo mali zaklopac na



160

vratima u visini očiju. Nekoliko minuta nakon što sam roñen, oko pet sati ujutro, otvorili su taj zaklopac, a unutra je ušlo svjetlo kružeći oko kreveta gdje smo ležali mama i ja. Nakon toga sam saznao da je to anñeo Gospodnji jer me je pratio sve dane mog života. On dolazi na sastanke poput svjetla i tada mogu vidjeti nešto o osobi, ponekad o njihovoj prošlosti, a ponekad o budućnosti. Izazivam bilo koga bilo gdje da mi kaže jedan put kad sam ikad nešto rekao u Ime Gospodnje što nije bilo točno istinito onako kako je rečeno. Bog je Istina i On neće imati ništa s pogreškom. Ako ja svjedočim za Istinu, Bog će svjedočiti za mene..."

Bill je ponovno čuo taj zvuk – huussss – glasnije nego što ga je čuo prije. Pogledavši gore, vidio je to natprirodno svjetlo kako lebdi na trećem balkonu, 30. odjeljku, na mjestu gdje je upravo bio sjedio. Čim ga je vidio, svjetlo je došlo na njega.

Na slušateljstvo se spustio muk, osjetili su da se dogaña nešto neobično. Neki su ljudi pomislili da su čuli neobičan zvuk. Ostali koji su gledali uokolo vidjeli su svjetlosnu spiralu poput minijaturne galaksije Mliječna staza kako poput vrtloga dolazi s balkona. Sve se to dogodilo toliko brzo da su se ljudi kasnije lako pitali jesu li ih njihove oči prevarile. Svjetlo se spustilo na binu i lebdjelo točno iznad glave Williama Branhama. Točno u tom trenutku je g. Ayers iskočio sa svojim fotoaparatom i uslikao fotografiju. Bljesak je na trenutak bio zasljepljujuć. Kad su im se oči ponovno prilagodile, tajanstveno je svjetlo bilo otišlo.

Na povratku u svoj studio, dvojica su fotografa razgovarala o fenomenu. Ayers je pitao svog kolegu: "Što misliš o tome?"

Kipperman je slegnuo ramenima: "Ja sam Židov. Ne znam puno o kršćanstvu."

"Ja sam katolik," rekao je Ayers, "a nas su učili da se čuda mogu dogoditi, ali da bi bila od Boga moraju doći kroz Katoličku crkvu. Nekad sam to vjerovao, ali sad ne znam. Vidio sam da su se dogodile neke divne stvari zadnjih nekoliko dana. Možda se tu dogaña nešto što nadilazi moje razumijevanje. Možda sam bio previše kritičan prema Branhamu."



161

"Kritizirao si ga prilično oštro." "Pa, mislio sam da je hipnotizirao vojnika invalida neku

večer. Kako bi inače čovjek sa slomljenom kralježnicom ustao i hodao?"

Kipperman je ponovno slegnuo ramenima. "Ne mogu reći. Nemam pojma o tome."

U studiju je Ayers rekao: "Najprije ću riješiti ovaj film. G. Best želi neke fotografije na sjajnom papiru za sutrašnje novine."

"Umoran sam," rekao je Kipperman. "Mislim da ću otići stepenicama gore i nakratko leći."

G. Ayers je ušao u tamnu komoru, zatvorio vrata i vještim prstima počeo razvijati film. Kad je završio posao, upalio je svjetlo i pogledao prvi negativ. Na njegovo iznenañenje, bio je prazan. Isto je bilo s drugim i trećim. To je bilo neobično. Često je koristio ovaj fotoaparat i ovakav film, ali mu se nikad prije nije dogodilo nešto slično. U čemu je pogriješio? Pogledao je četvrti, peti i šesti kvadrat. I oni su bili prazni. Ali, kad je pogledao zadnji, sedmi negativ, tamo je to bilo!

Ayers je vrisnuo i odmaknuo se. Oštra mu je bol probola prsa kao da ima srčani udar. Dok se tresao i teško disao, otrčao je na hodnik i dozivao svog kolegu.

Ted Kipperman je dotrčao: "Što je?" "Pogledaj to." Pokazao je na negativ. "To je istina, Ted.

Kamera ne može lagati." U sljedećih su deset minuta dva fotografa razvila iz negativa

još nekoliko primjeraka fotografije. Slika je prikazivala lijevi profil Williama Branhama odjevenog u tamo odijelo, naslonjenog na propovjedaonicu. Desnom je rukom držao list papira i bio naslonjen na propovjedaonicu. Druga mu je ruka bila ispružena uz bok. S lijeve strane slike bila su dva mikrofona nagnuta prema evanñelisti kao da se trude pojačati njegove riječi. Meñutim, on u tom trenutku nije govorio. Usta su mu bila zatvorena, a lice spokojno. Lice mu je bilo u jakom kontrastu s tamnom pozadinom ocrtavajući njegovo proćelavo čelo, vertikalni pregib



162

izmeñu nosa i usana, malu rupicu na bradi i duboke oči koje su intenzivno gledale u slušateljstvo.

Ali upečatljiv dio fotografije, zbog kojeg su oba fotografa drhtala, bila je uska duga svjetlosna pruga nagnuta u gornjem desnom kutu slike. 85 Je li moguće – je li uistinu moguće da se mistično svjetlo koje su vidjeli spustilo s balkona? Kipperman je pažljivo proučavao liniju. Rubovi joj nisu bili jasno definirani. Samo je to iskakalo. Sve ostale linije na fotografiji bile su u oštrom fokusu, ali su rubovi ove linije bili magloviti, kao da je svijetlo pulsiralo toliko brzo da kamera nije uspjela uhvatiti njegove obrise na jednom mjestu. Od svega je najupečatljivija bila njegova lokacija. Poput aureole, lebdjelo je točno iznad i malo od iza glave Williama Branhama.

Shvativši da drže nešto od neizmjerne vrijednosti, dva su čovjeka odjurili s fotografijom u Rice hotel gdje je Bill odsjeo. Unatoč njihovim molbama, nisu mogli dostaviti poruku zbog osiguranja koje je čuvalo privatnost evanñeliste. Zato su se odvezli do zračne luke i do jedanaest sati te večeri negativ je letio u Washington D. C. da bi se zaštitila njegova autorska prava.

Vratio se zrakoplovnim dostavljačem sljedećeg dana i odmah je odnesen Billu. Prva Billova reakcija bila je zahvalnost. Iz večeri u večer je promatrao taj plamen Duha na svojim sastancima znajući da gdje god da je On, da bi tu mogla biti vizija. Mnoge je večeri govorio zajednici o tom svjetlu. Bilo mu je drago što je Svemogući Bog potvrdio njegovo svjedočanstvo kroz fotografiju.

Fred Bosworth je podsjetio sve da ovo nije bio prvi put da je Ognjeni Stup fotografiran na Billovim sastancima. Kritičari su svaki put prije diskreditirali slike. Zašto bi ovaj put bilo drugačije?

Gordon Lindsay je obećao da će ovaj put biti drugačije. Uz odobrenje Douglas Studiosa, Lindsay je dogovorio da negativ

85 Ova se fotografija nalazi na naslovnici ove knjige.



163

ispita George J. Lacy, privatni istražitelj kojeg je često unajmljivao FBI da ispita sumnjive dokumente. Lacy je uzeo negativ i dva ga dana podvrgavao svim dostupnim znanstvenim testovima. Osim njegovog detaljnog ispitivanja samog negativa, George Lacy je takoñer ispitao i fotoaparat da vidi je li svijetlo moglo prodrijeti do filma. Čak je posjetio i arenu da vidi je li odraz od reflektora mogao izazvati lom svjetla.

Kad je g. Lacy bio spreman dati svoje konačno izvješće, sazvao je konferenciju za tisak. Osim novinara iz Houston Chroniclea, prisustvovali su novinari iz časopisa Look, Colliers i Time. Prostorija je bila skoro puna kad je stigao Bill i njegovi suradnici. Bill je sjeo otraga.

George Lacy je sjeo za stol na drugom kraju prostorije. Njegova je crvena kosa bila uredno počešljana zbog fotografa. G. Lacy se predstavio i ponovio razlog sastanka sa strogim policijskim šefom. Tada je pitao: "Tko se zove propovjednik William Branham?"

Bill je ustao: "Ja, gospodine." "Propovjedniče Branham, vi ćete otići s ovog svijeta poput

svih ostalih smrtnika, ali dok god bude kršćanske nacije, ostat će vaša slika. Prema mom saznanju, ovo je prvi put u povijesti cijelog svijeta da je fotografirano natprirodno biće i znanstveno potvrñeno. Što se mene tiče, ja sam takoñer bio vaš kritičar. Čitao sam o vašim sastancima u časopisima i slušao sam skeptičnim uhom vašu tvrdnju o anñelu. Rekao sam samom sebi da je to psihologija. Ali, g. Branham, mehaničko oko tog fotoaparata neće uslikati psihologiju. Svjetlo je obasjalo leću. Negativ to dokazuje. G. Branham, hoćete li, molim vas, izaći naprijed?"

Bill je prišao stolu. George Lacy je nastavio: "Nevjernik često kaže da ne postoji

dokaz natprirodnog Boga. Ti su dani sada prošlost. Propovjedniče Branham, ovdje je negativ."

G. Lacy je ispružio ruku da bi Bill mogao uzeti negativ. Bill je zatresao glavom: "On ne pripada meni. Koliko sam shvatio, autorska prava pripadaju Udruženju američkih fotografa."



164

George Lacy je pokazao svoje iznenañenje. "Propovjedniče Branham, nećete nikad doživjeti da ta slika dostigne svoju pravu vrijednost jer oporučitelj uvijek umre prije oporuke. Jednog će se dana ta fotografija prodavati u svim prodavaonicama mješovite robe u zemlji. Ali shvaćate li sada njezinu vrijednost? Kad bih morao procijeniti, ja bih je procijenio na negdje oko sto tisuća dolara."

"Gospodine, meni ona vrijedi života. Ako je Isus Krist moj Gospod mislio o meni toliko da je sišao i slikao se sa mnom, ja Ga previše volim da bih to komercijalizirao. Douglas Studios su uslikali fotografiju, neka je oni distribuiraju. U to se neću miješati. Jedino što mogu pitati je to da je prodaju za dovoljno malu cijenu tako da siromašni mogu kupiti primjerak."

"To ćemo zasigurno učiniti," rekao je Ted Kipperman dok je prilazio uzeti negativ. "Ali me brine kako možemo dokazati da je fotografija autentična."

G. Lacy je rekao: "Mogu vam dati fotokopiju mog izvješća kojeg možete umnožiti i priložiti uz svaku prodanu sliku."

Bill je pročitao izvještaj:

George J. Lacy

Istražitelj sumnjivih dokumenata

Shell Building

Houston, Teksas

29. siječnja 1950. godine

IZVJEŠTAJ I MIŠLJENJE

Predmet: Sumnjivi negativ

28. siječnja 1950. godine na zahtjev propovjednika Gordona

Lindsayja, koji je zastupao propovjednika Williama Branhama iz



165

Jeffersonvillea u Indiani, primio sam od Douglas Studiosa, 1610 Rusk Avenue u ovom gradu, osvijetljen i razvijen fotografski film 4x5 inča. Navodno je Douglas Studios na filmu slikao propovjednika Williama Branhama u Sam Houston Coliseumu u ovom gradu, tijekom njegove posjete ovdje u drugoj polovici siječnja 1950. godine.

ZAHTJEV

Propovjednik Lindsay je tražio da provedem znanstveno

ispitivanje gore spomenutog negativa. Tražio je da utvrdim, ako je moguće, je li ili nije po mom mišljenju negativ bio retuširan ili "frizrian" na bilo koji način nakon razvijanja filma, što bi uzrokovalo pojavu svjetlosne pruge u položaju aureole iznad glave propovjednika Branhama.

ISPITIVANJA

Provedena su makroskopska i mikroskopska ispitivanja i

proučavanje cijele površine obje strane filma Eastman Kodak Safety Film. Obje su strane filma ispitane pod filtriranim ultraljubičastim svjetlom i napravljene su infracrvene fotografije filma.

Mikroskopska ispitivanja nisu otkrila retuširanje filma niti na jednom mjestu nekim od postupaka koji se koriste u komercijalnom retuširanju. Takoñer, mikroskopska ispitivanja nisu otkrila nikakav poremećaj u emulziji unutar ili oko sumnjive svjetlosne pruge.

Ultraljubičasta svjetlosna ispitivanja nisu otkrila nikakvu stranu materiju ni rezultat neke kemijske reakcije niti s jedne strane negativa koja bi mogla uzrokovati svjetlosnu prugu nakon obrade negativa.

Infracrvena fotografija takoñer nije otkrila nešto što bi ukazivalo na to da je na filmu rañeno bilo kakvo retuširanje.



166

Ispitivanje takoñer nije otkrilo ništa što bi ukazivalo da je sumnjivi negativ kompozitan negativ ili dvostruko osvijetljen.

Nije pronañeno ništa što bi ukazivalo na to da je sumnjiva svjetlosna pruga načinjena za vrijeme razvijanja filma. Takoñer nije pronañeno ništa što bi ukazivalo na to da film nije razvijen regularnim i priznatim postupkom. Prilikom usporedbe gustoće osvjetljenja nije pronañeno ništa što bi odskakalo.

MIŠLJENJE

Prema gore opisanim ispitivanjima i proučavanju, čvrsto

smatram da negativ predan na ispitivanje nije bio retuširan niti je kompozitan ili dvostruko osvijetljen negativ.

Nadalje, čvrsto smatram da je svjetlosna pruga koja se pojavljuje iznad glave u položaju aureole uzrokovana svjetlom koje je obasjalo negativ.

S poštovanjem podnosi, George J. Lacy

Bill se osjećao zadovoljno. Kakav se još dokaz može pružiti?

Ljudi će ili vjerovati ili neće vjerovati, prema vlastitom nahoñenju.

NEKOLIO TJEDANA nakon svakog skupa u Billov ured u Jeffersonvilleu slijevala su se svjedočanstva od ljudi koji su bili iscijeljeni na sastancima. Ovaj put, nakon Houstona u Teksasu, mnogi su ljudi spomenuli da su vidjeli neobično svjetlo oko Billove glave one večeri kad je bila debata.

Jedno tipično pismo stiglo je od g. Beckera, prodavača u Clevelandu u Teksasu koji je patio od žestokih želučanih grčeva. Iako nije vjerovao u božansko iscjeljenje, njegova ga je žena



167

nagovorila da posjeti Branhamovo probuñenje. Vrijeme koje su odabrali za otići bila je večer debate. Napisao je: "Vidio sam svjetlo oko glave propovjednika Branhama dok je stajao na bini nakon debate. To nije bilo od žarulje, već više kao aureola oko njegove glave." Kad je Bill pozvao pred oltar, g. Becker je pojurio naprijed predati svoj život Isusu Kristu.

G. Becker je prisustvovao službi zadnju večer i dobio molitvenu karticu, ali njegov broj nije bio prozvan. Ipak, bio je iscijeljen od svog problema sa želucem kad je Bill završio skup u Houstonu skupnom molitvom za osloboñenje. Još se jednom potvrdilo ono što je Bill toliko često govorio: "Ne morate doći u red za molitvu da biste bili iscijeljeni. Samo trebate imati vjeru."


Poglavlje 47

Nightingalin očajnički let 1950.

JUTRO nakon debate u Houstonu u Teksasu, Fred Bosworth je navratio u hotelsku sobu Williama Branhama kako bi mu dao pismo koje je upravo stiglo poštom. Meda je virila preko ramena svoga supruga. "Iz Durbana je u Južnoj Africi. Bill, otvori ga."

Bill je odmotao papir i počeo čitati. Pismo je stiglo od osobne medicinske sestre stanovite Florence Nightingale Shirlaw koja je tvrdila da je bliska rodica poznate engleske medicinske sestre iz devetnaestog stoljeća, Florence Nightingale. Gñica. Shirlaw je umirala od raka i molila je Billa da doleti u Durban u Južnu Afriku što prije može kako bi se pomolio za nju. Ona je bila preslaba da bi došla u Ameriku. Rak je obrastao dvanaesnik u njezinom trbuhu što joj je onemogućavalo konzumiranje bilo kakve hrane. Mjesecima je održavana na životu intravenoznim hranjenjem te je postepeno mršavjela. Njezini liječnici nisu očekivali da će dugo živjeti. Čudo od Isusa Krista bila je njezina jedina nada.

Nightingalin očajnički let


169

Kako bi naglasila svoju očajnu situaciju, gñica. Shirlaw je priložila svoju fotografiju. 86 Meda je uzdahnula. Bill je u čudu promatrao fotografiju. Nikad prije nije vidio toliko mršavo ljudsko biće. Ruke su joj izgledale poput drški od metle, osim ispupčenja na laktovima. Bill je lako mogao prebrojati njezina rebra. Jadna je žena izgledala poput kostura presvučenog kožom.

Florence Nightingale Shirlaw je zajedno sa svojim pismom i slikom priložila i avionsku kartu. Bill je pogledao kartu i onda uputio upitni pogled prema svom rukovoditelju.

Fred Bosworth je znao o čemu razmišlja. "Brate Branhame, nema načina da sad otputuješ u Južnu Afriku. Za nekoliko dana moraš biti u Beaumontu, zatim ideš u Pensacolu u Floridi, zatim imaš nekoliko angažmana u Arkansasu, zatim Carlsbad u New Mexicu – potpuno si zauzet u Sjedinjenim Državama skroz do travnja kada letiš u Europu. U svibnju, nakon što se vratiš iz Skandinavije, imaš nešto slobodnog vremena. Tada bi mogao otići."

"Sudeći prema tome kako zvuči njezino pismo," Bill je podigao fotografiju da bi ponovno pogledao, "i prema ovoj slici, ona će vjerojatno umrijeti prije svibnja."

"Vjerojatno," složio se Bosworth, "ali, brate Branhame, stalno dobivaš pisma od ljudi na samrti. Ne možeš letjeti i moliti se za sve ljude koji umiru i šalju ti avionske karte. Ako budeš, onda ćeš raditi samo to. Moraš biti voñen Duhom."

"Ovo je upravo to," rekao je Bill. "Duh mi govori da postoji nešto značajno kad je u pitanju ova žena. Možda me Gospod poziva u Južnu Afriku."

Na trenutak je u sobi zavladala tišina. Čulo se samo Medino šmrcanje. Tad je Bill sugerirao: "Hajmo se makar sada pomoliti za gñicu. Shirlaw."

86 Ova se fotografija nalazi na 49. stranici knjige Juliusa Stadskleva:

"William Branham, prorok posjetio južnu Afriku".



170

Spustivši pismo i sliku na pod, kleknuli su u krug, a Bill se pomolio: "Nebeski Oče, kad sam na pismu vidio riječi 'Južna Afrika', nešto kao da je poskočilo u meni. Želiš li da odem u Durban i održim sastanke? Oče, ovdje je jadna žena koja umire i gleda na Tebe kao svoju posljednju nadu za životom. Molim Te da iscijeliš Florence Nightingale Shirlaw u Ime Tvog Sina, Isusa. I Gospode, ako je iscijeliš, to ću smatrati znakom od Tebe da bih trebao otići pokrenuti skup iscjeljenja u Južnoj Africi."

DOK JE PROPOVIJEDAO na Floridi u veljači 1950. godine, Bill je dobio telefonski poziv iz daleka od gñe. Reece. Njezin je suprug, Billov stari prijatelj, upravo doživio srčani udar i ležao je u bolničkom krevetu na samrti. Bill se jedino mogao preko telefona pomoliti za svog prijatelja i tražiti od Boga da se smiluje. Sljedećeg je dana gña. Reece nazvala s dobrim vijestima da se tijekom noći stanje njezinog supruga značajno popravilo. Liječnici su se činili uvjerenima da će preživjeti. Bill je zahvalio Gospodu što je spasio život njegovom prijatelju.

U ožujku je Bill održavao skup u Carlsbadu u New Mexicu. Nakon jedne službe, on i Billy Paul su stajali vani na nogostupu kad su vidjeli g. Reecea kako izlazi iz crkve. Bill ga je prišao pozdraviti te se iznenadio koliko je njegov prijatelj ostario otkako ga je zadnji put vidio. Jedna mu je ruka visjela oduzeta i neupotrebljiva, drugu je micao s neprirodnom poteškoćom. Supruga i vozač su mu pomagali hodati.

"Brate Branhame," rekao je polako i nerazgovijetno, "sinoć je moja kartica bila jako blizu. Pozvao si brojeve od dvadeset i pet do trideset i pet, a ja sam imao broj trideset i šest. O, da sam samo mogao doći u red za molitvu..."

"Brate Reece, sam dolazak u red za molitvu ne bi te iscijelio." "Znam, brate Branhame. Ali želim znati što sam napravio da

sam zaslužio ovo. Ako sam pogriješio, Bog zna da mi je žao zbog toga. Drago mi je što sam živ, ali zašto bih ostatak života morao provesti ovako?"



171

"Pa, brate Reece, ne znam zašto se dogañaju takve stvari. Na sastancima nasumce odaberem broj za početak kako bih svima dao istu priliku. Ako je Bog odlučio da to bude..."

"To je u redu, brate Branhame. Nisi ti kriv. Slijedit ću tvoje sastanke i pokušavati dok mi Bog ne pokaže hoću li ikada ozdraviti ili neću."

Bill je sa sažaljenjem pogledao svog nemoćnog prijatelja koji je bio odjeven u plavo odijelo s crvenom kravatom. G. Reece je bio toliko pogrbljen i nestabilan da su mu supruga i vozač morali pomagati da bi stajao. Odjednom je Bill vidio kako se meñu njima pojavljuje palmino drvo. Vidio je drugog g. Reecea odjevenog u smeñe odijelo, bijelu košulju sa smeñom kravatom kako stoji ispod palme. Stajao je uspravno i snažno. Podizao je obje ruke iznad glave i slavio Boga. Dok je vizija iščezavala, Bill je rekao: "Brate Reece, ovako govori Gospod: 'Bit ćeš zdrav čovjek.' Ne znam gdje, ali znam da to nije ovdje jer ovdje nema palmi. Jednog ćeš dana stajati pokraj palme u smeñem odijelu i bijeloj košulji sa smeñom kravatom. Vidjet ćeš mene i tada ćeš biti iscijeljen. Hoće li to biti ove godine, sljedeće godine ili za deset godina, ne znam. Ali zapamti, brate Reece, to je: 'Ovako govori Gospod.'"

6. TRAVNJA 1950. GODINE, William Branham, Em Baxter, Jack Moore, Gordon Lindsay i Howard Branham ukrcali su se na zrakoplov za London u Engleskoj. To se činilo kao dobar način da Bill provede svoj 41. roñendan – da raširi krila i vine se u službu diljem svijeta. Kad je njegov zrakoplov sletio u zračnu luku Northolt, Bill se najprije iznenadio koliko je ljudi čekalo da ga pozdravi. U Velikoj Britaniji nije imao dogovorene sastanke. Ovo mu je bila samo zaustavna točka na putu u Finsku kako bi se pomolio za engleskog kralja Georgea VI. Ipak su tisuće ljudi navratile da bi ga vidjele.



172

Dok se Branhamova družina proguravala kroz gusto zbijeno mnoštvo, Bill je čuo da ga se poziva preko razglasa na zračnoj luci. Propovjednik Baxter se ponudio da vidi o čemu se radi.

Nakon deset minuta Ern Baxter se vratio s novim iznenañenjem. "Brate Branhame, ovo nećeš vjerovati, ali ta je žena iz Južne Afrike, Florence Nightingale Shirlaw, nekako saznala da ćeš sletjeti ovdje danas te je odlučila riskirati i zadnjim atomima snage doputovati ovdje kako bi se pomolio za nju. Njezin je zrakoplov sletio nekoliko minuta prije našeg. Tamo je, a ona je još uvijek u njemu." Ern Baxter je pokazao na zrakoplov parkiran s druge strane piste. "Brate Branhame, gñica. Shirlaw želi da se doñeš odmah pomoliti za nju. Ona misli da upravo umire."

Bill je sumnjičavo analizirao situaciju. Izmeñu njega i zrakoplova Florence Shirlaw bile su tisuće ljudi. Okrenuvši se prema jednom od propovjednika domaćina, anglikanskom biskupu, Bill je sugerirao: "Zašto vi ne biste odveli gñicu. Shirlaw kući? Ja ću otići u Buckinghamsku palaču pomoliti se za kralja, a onda ću doći u vaš župni dvor pomoliti se za nju. Možete me zvati u hotel Piccadilly da se dogovorimo za vrijeme."

"Ali, brate Branhame," protestirao je biskup, "možda ona neće živjeti toliko dugo."

"Ali, ja ne mogu doći do nje tamo. Možete vidjeti kolika je gužva."

Biskup je klimnuo glavom. "Dobro, ako je to najbolje što možemo učiniti. U pravu ste, ne možete proći kroz ovo mnoštvo do njezinog zrakoplova."

Dan je bio duži od onog što je Bill očekivao. Nakon što se pomolio za kralja u Buckinghamskoj palači, 87 Billovi domaćini

87 Kralj George VI je bolovao od Buergerove bolesti – bolne

arterioskleroze koja je sprječavala dotok krvi u njegova stopala i noge. Nakon što se William Branham pomolio za njega, kralju se stanje toliko poboljšalo da se po prvi put nakon mnogo mjeseci pojavio u javnosti.



173

su ga odveli do kuće Johna Wesleyja, glasovitog evanñeliste iz osamnaestog stoljeća koji je utemeljio Metodističku crkvu. Bill je kleknuo i pomolio se u sobi u kojoj se molio i sam velikan u pet sati ujutro svakog jutra kad je bio kući. Onda je Bill odjenuo Wesleyjev ogrtač, ušao u njegovu crkvu i stao iza propovjedaonice. Bill je razmišljao o tome kako je John Wesley propovijedao poruku posvećenja naglašavajući da ljudi ne bi trebali samo prihvatiti Isusa kao svog Spasitelja, već takoñer živjeti svetim životima. Razmišljao je o tome kako je Bog koristio Johna Wesleyja da započne probuñenje koje se raširilo cijelom Engleskom te se proširilo na mnoga druga mjesta diljem kršćanskog svijeta. Bill se pitao što će reći budućnost o probuñenju koje se upravo širilo iz njegove službe.

Kasnije su istog dana domaćini odveli Billa u katedralu Westminster gdje ga je čekala velika skupina propovjednika. Oni ga nisu vratili u hotel Piccadilly do dva sata ujutro.

Sljedeće je jutro bilo toplo unatoč gustoj travanjskoj magli. Bill i njegova skupina su taksijem otišli k biskupu. Živio je u prekrasnom župnom dvoru u sklopu velike anglikanske crkve. Biskup ih je dočekao na vratima i odveo kružnim stepenicama do gornje sobe.

Prvi Billov pogled na Florence Nightingale Shirlaw ostavio ga je potpuno bez teksta. Iako je vidio sliku njezinog stanja, ta ga slika nije pripremila na užasnu stvarnost. Bill se užasnuto zagledao. Florence Shirlaw je ležala s bijelom plahtom preko leña zaguranom na bokovima, zbog koje je nalikovala egipatskoj mumiji. Obrazi su joj bili kao rupa. Oči su joj upale duboko u očne šupljine. Usta su joj bila toliko zategnuta da je Bill kroz njezinu kožu mogao vidjeti oblik zubi. Jadna je žena izgledala kao da ima oko 23 kg. Bill se sjetio Georgie Carter koja je takoñer težila oko 23 kg prije nego ju je Gospod iscijelio od tuberkuloze. Čak ni Georgie nije izgledala toliko mršavo. Georgie Carter je bila niska žena, a Florence Nightingale Shirlaw je imala skoro 180 cm.



174

Liječnik gñice. Shirlaw je stajao pokraj ulaznih vrata. Bill je namjestio glas i tiho pitao: "Ima li nade za nju?"

Liječnik je klimnuo glavom. "Nema šanse. Dva mjeseca nije jela normalnu hranu. Sada je toliko mršava pa su joj žile u rukama i nogama toliko propale da ne možemo zabosti iglu kako bismo je hranili."

"O, to je jako loše," prošaptao je Bill. Prišao je krevetu i rekao: "Kako ste, gñice. Shirlaw. Ja sam brat Branham."

Trepnula je i pomaknula usne, ali Bill nije razumio što je šapnula. Medicinska sestra se nagnula da bi čula i onda je rekla: "Brate Branhame, želi se rukovati s vama."

Medicinska sestra je izvukla ruku svoje pacijentice ispod pokrivača i stavila u Billovu ruku. Bila je hladna poput smrti. Koža je bila toliko zategnuta oko kostiju te je Bill imao osjećaj da drži kostur.

"Brate Branhame," rekla je medicinska sestra, "Florence je pažljivo slijedila vašu službu. Molila se snažno i dugo da vas vidi vjerujući ako uspije doći blizu vas, da će je Isus Krist iscijeliti. Ali, bojim se da se konačno prestala nadati. Vjerujem da će upravo umrijeti, brate Branhame, jer vas je željela vidjeti prije smrti."

Suze su klizile niz obraze žene na samrti dok je nešto tiho izgovarala. Bill se pitao gdje je izvukla dovoljno tekućine za suze.

"Želi da vidite njezino tijelo," rekla je medicinska sestra. Kada su povukli plahte, Bill je osjetio još jedan val sažaljenja

pomiješan s mučninom. Njezine su ruke i noge, koje nisu bile deblje od kostiju, bile isprepletene tamno plavim linijama propalih žila. Grudi i trbuh bili su joj udubljeni, a rebra su se isticala do detalja. Čak joj je koža zarasla oko kukova. Izgledala je poput živog kostura.

Florence Nightingale Shirlaw je ponovno pomakla usne. Medicinska sestra se sagnula da bi čula, a onda je ponovila riječi svoje pacijentice: "Neka brat Branham zamoli Boga da mi dopusti umrijeti."



175

Bill se osjećao kao da mu se srce para na dva dijela. "Hajmo se svi pomoliti," rekao je.

Gordon Lindsay, Ern Baxter, Jack Moore, tri engleska propovjednika, dvije medicinske sestre i liječnik okupili su se oko kreveta Florence Shirlaw. Bill je počeo moliti Oče naš: "Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se Ime Tvoje..." Dok se Bill molio, na prag otvorenog prozora sletio je golub iza i iznad njegove glave. Golub se nemirno šetao i gukao: "Ku, ku, ku." Završivši Oče naš, Bill je nastavio: "Svemogući Bože, molim da Tvoji blagoslovi siñu na ovu jadnu ženu na samrti. Ne mogu tražiti da umre kad se toliko očajnički molila za život. Molim Te, smiluj joj se, Oče. Ovo molim u Ime Tvog Sina, Isusa. Amen."

Bill je čuo lepršanje krila kad je golub odletio. Kad je otvorio oči, vidio je da se propovjednici nisu molili, već su promatrali pticu.

"Jeste li primijetili pticu?" pitao je jedan od njih. Otvorivši usta kako bi rekao: "Jesam," Bill se iznenadio kad

je čuo samog sebe kako izgovara: "Ovako govori Gospod: 'Ova će žena živjeti i neće umrijeti'!"

Svi su u sobi izgledali zaprepašteno. Izgledalo je krajnje nemoguće.

"Brate Branhame, jesi li siguran?" pitao je Ern Baxter. "Nisam namjeravao to reći," odgovorio je Bill. "Nisam to ja

rekao. To je bio On i zato će se ispuniti. A kad se ispuni, bit će to znak da trebam otići u Durban u Južnoj Africi."


Poglavlje 48

Uskrsnuće mrtvog dječaka prema viziji

1950.

WILLIAM BRANHAM je sletio u Helsinki u Finskoj, 14. travnja 1950. godine. Došli su ga pozdraviti mnogi propovjednici, uključujući pastora Manninena koji je prvi Billu poslao poziv, te gñica. May Isaacson, finska Amerikanka koja je bila Billova prevoditeljica.

Sastanci su započeli te večeri u najvećem auditoriju u Helsinkiju, u Messuhalli Hallu, koji je primao dvadeset i pet tisuća ljudi. Prve je večeri bilo samo sedam tisuća posjetitelja. Ipak, dar pronicanja ostavio je na prisutne toliko dubok utisak te se sljedeće večeri, samo usmenim oglašavanjem, broj prisutnih utrostručio.

Bill se čudio tome koliko je Finska drugačija od Amerike. Drugi svjetski rat je završio prije pet godina, ali se finsko gospodarstvo još nije oporavilo. Ljudi su bili siromašni. Nedostajalo je proizvoda. Najuočljiviji je bio nedostatak automobila. Iako je dvadeset tisuća ljudi napunilo Messuhalli Hall, Bill je nabrojao samo deset parkiranih automobila. Ljudi su došli pješke ili biciklima.



177

Nažalost, umjesto da može u nizu nastaviti sastanke u Helsinkiju, uslijedio je period od pet dana kad nisu mogli koristiti Messuhalli Hall jer je bila rezervirana za druga dogañanja. Za to je vrijeme stara i trošna parna lokomotiva odvezla Branhamovo društvo 350 km sjevernije u Kuopio, drugi veliki finski grad nedaleko arktičkog kruga.

U petak 21. travnja, drugog Billovog dana u Kuopiju, lokalni propovjednici koji su bili pokrovitelji skupa počastili su ga ručkom s propovjednicima na vrhu brežuljka Puijo. Zbog teške duhovne bitke koju je vodio večer prije na svom prvom sastanku u Kuopiju, Bill je postio kako bi doveo svoje tijelo u bliži duhovni odnos s Bogom za sastanak te večeri. Preko svoje prevoditeljice, Maye Isaacson, Bill je imao malih problema slušati i razgovarati s trideset propovjednika koji su sjedili oko velikog stola. Tamo je takoñer sjedio glavni guverner Kuopija, zajedno s ostalim važnim gradskim službenicima.

Gordon Lindsay ga je nagovarao: "Hajde, brate Branhame, pojedi nešto."

"Ne, brate Lindsay, ne želim jesti do šest sati. Ali, reći ću ovo, nešto će se dogoditi. Ne znam što, ali osjećam u svom duhu, nešto duhovno će se dogoditi."

Ručak je završio u tri sata. Prije povratka u Kuopio, Bill i nekolicina propovjednika popeli su se stepenicama na vidikovac kako bi pogledali okolni krajolik iz ptičje perspektive. Osim grada u blizini, mogli su vidjeti mnoga jezera i borovu šumu koja se prostirala tamnim obzorom. Pogledavši ispod sebe, Bill je vidio komešanje na dnu brežuljka Puijo. Činilo se da je automobil u jami. Ljudi su sa svih strana trčali prema automobilu, ali je Bill bio predaleko da bi vidio što se dogodilo. Iz njegove orlovske perspektive ljudi su izgledali kao mravi koji se okupljaju oko igračke.

Samo su dva automobila bila na vrhu brežuljka Puijo. Većina je propovjednika došla taksijima koje su vukli konji. Bill je ušao u jedan od automobila, a s njim Gordon Lindsay, Jack Moore, May Isaacson i finski pastor Vilho Soininen. Trebalo im je gotovo



178

20 minuta da se spuste uskom, zavojitom planinskom cestom do dna brežuljka. Dok su stigli na mjesto komešanja, automobil kojeg je Bill vidio u jami više nije bio tamo. Pokraj ceste se mnoštvo okupilo oko malog tijela ispruženog na travi.

"Izgleda da se dogodila prometna nesreća," rekao je pastor Soininen. "Možda možemo pomoći." Zaustavivši automobil, Vilho Soininen je izišao vidjeti što se dogodilo. Slijedila ga je gñica. Isaacson. Kad su se njih dvoje vratili, gñica. Isaacson je ispričala dogañaj. Automobil je udario dva mala dječaka dok su se vraćali iz škole. Budući da je u Finskoj bilo toliko malo automobila, dječaci nisu navikli na brzi promet. Nisu obraćali pozornost dok su prelazili cestu te ih je iznenadio 1938 Ford koji se spuštao s brežuljka. Dječaci su se razdvojili, jedan na sjever, a drugi na jug. Dok ih je pokušavao zaobići, čovjek u automobilu je skrenuo prema sjeveru i pokušao kočiti. Na žalost, nogom je promašio pedalu za kočenje i umjesto nje zagazio na gas.

Dva dječaka nisu imala šanse. Dječaka koji je trčao prema jugu udario je prednji branik i bacio ga preko ceste te je glavom udario u stablo. Iako je bio teško ozlijeñen, još je bio živ te su ga automobilom prebacili u najbližu bolnicu. Drugi dječak koji je trčao prema sjeveru, nije imao toliko sreće. Automobil koji je naglo zaokrenuo udario ga je direktno na takav način da se otkotrljao ispod automobila. Zahvatila ga je stražnja guma te je odbačen visoko u zrak. Trenutno je poginuo.

Zakon u Finskoj nije dozvoljavao da se mrtvog dječaka makne bez dopuštenja njegovih roditelja te je netko otišao po njih da ih dovede s njihovog posla na polju. Sad je mnoštvo čekalo na njihov dolazak.

Lindsay i Moore su izašli pogledati dječaka. Vratili su se u automobil jako potreseni. Jack Moore je rekao: "Nikad nisam vidio toliko iznakaženog dječaka. Ne mogu ne pomisliti što da je to moj dječak? Brate Branhame, trebao bi otići vidjeti."

Bill je pomislio na svog sina, Billyja Paula, koji je sada imao četrnaest godina. Što kad bi stigao prekooceanski telegram da je on stradao u prometnoj nesreći? Od te pomisli Bill je shvatio kako



179

će se osjećati ova jadna Finkinja kad doñe iz polja i vidi da njezin dragi sin leži hladan i nepomičan na travi, a da mu je lice prekriveno kaputom. Bill je izašao iz automobila i prišao skupini okupljenoj oko mrtvog dječaka. Kad ga je mnoštvo uočilo, počeli su meñusobno šaputati.

Gñica. Isaacson je rekla Billu: "Nije li to užasno? Ljudi govore: 'Evo tog čudotvorca iz Amerike. Baš me zanima što će učiniti u ovom slučaju?'"

Bill je zanemario komentar kao nebitan: "Oni jednostavno ne razumiju, to je sve."

Brojne su žene, odjevene u duge, debele suknje i u teškim čizmama za rad, naricale od tuge. Jedan je čovjek kleknuo i maknuo kaput koji je poput plahte prekrivao mrtvog dječaka. Dječak je izgledao kao da ima izmeñu osam i deset godina. Lice mu je bilo izudarano i krvavo. Usta su mu bila otvorena, a jezik je bio isplažen. Oči su mu bile okrenute tako da se većinom mogla vidjeti samo bjeloočnica. Nosio je tipičnu finsku nošnju – hlače koje su dosezale do pola listova i debele bijele rebraste čarape. Od nesreće mu je jedna cipela spala s noge te su mu virili prsti kroz rupu na vrhu čarape.

Bio je to tužan prizor, pogotovo za Lindsayja i Moorea koji su obojica imali male sinove. Gordon Lindsay se tresao od jecanja. Bill je ostao bez riječi. Okrenuo se i krenuo natrag prema automobilu. Odjednom je osjetio da ga je ruka uhvatila za rame. Bill je stao i okrenuo se vidjeti tko je to. Začudo, nitko nije stajao dovoljno blizu da bi ga mogao dotaknuti. Ponovno se okrenuo prema automobilu i pokušao zakoračiti. Ponovno ga je nevidljiva ruka zaustavila. Kad je Bill ponovno pogledao na žrtvu nesreće, nevidljiva je ruka nestala. Sad je Bill mogao čuti fijuk poput pijavice. Anñeo Gospodnji je bio blizu. Bill je shvatio da mora postojati nešto značajno kad je u pitanju ova nesreća. Ponovno je pogledao mrtvog dječaka. Nešto se na njemu činilo poznatim. Bill se okrenuo prema gñici. Isaacson: "Pitajte ove propovjednike je li ovaj dječak bio sinoć u redu za molitvu."

Ne, nitko od propovjednika nije prepoznao dječaka.



180

"Negdje sam vidio tog dječaka, ali ne mogu se sjetiti gdje." Dok se Bill trudio prisjetiti, oči su mu primijetile naslagu stijena koje su bile jedna na drugoj. To ga je pogodilo poput munje. Sad je znao gdje je prije vidio ovog dječaka. Drhteći od uzbuñenja, pozvao je rukovoditelje: "Brate Moore, brate Lindsay, sjećate li se te vizije koju sam vam rekao u Americi, one o dječaku koji je uskrsnuo iz mrtvih? Otvorite svoje Biblije i pročitajte mi što piše o tome na praznoj stranici."

Jack Moore je brzo otvorio svoju Bibliju i na brzinu pročitao što je zapisao prije dvije godine... "Smeña kosa, smeñe oči... izmeñu osam i deset godina starosti... siromaški odjeven u stranu odjeću... unakažen od nesreće... zemlja s naslaganim stijenama i zimzelenim biljem – brate Branhame, ovo zasigurno odgovara opisu."

"To je on," potvrdio je Bill. Srce mu je jako lupalo od uzbuñenja kada se sjetio ishoda vizije. "I ovako govori Gospod: 'Ovaj će se dječak vratiti u život.'"

Gordon Lindsay je uzdahnuo u nevjerici. "Hoćeš mi reći da će ovo raskomadano dijete ponovno disati? Kako je to moguće?"

Bill je osjetio val uvjerenosti. Nema veze što je dječak mrtav pola sata, vizije nikad nisu iznevjerile. Hrabro je izjavio: "Ako ovaj dječak ne bude živ u sljedećih nekoliko minuta, možete mi zakačiti znak na leña s natpisom da sam lažni prorok. Sada probajte utišati ove žene."

Dok je gñica. Isaacson zamolila lokalne žene da se kontroliraju, Bill je kleknuo pokraj mrtvog dječaka, pazeći da učini sve točno onako kako je vidio u viziji. Pomolio se: "Nebeski Oče, sjetio sam se kad je Tvoj Sin Isus rekao Svojim učenicima: 'Bolesne iscjeljujte, gubave čistite, mrtve podižite, zloduhe izgonite. Besplatno ste primili, besplatno dajte.' 88 Prije više od dvije godine Ti si mi u viziji pokazao ovaj trenutak. Postupajući prema Tvojoj Riječi, kako prema Tvojoj pisanoj Riječi tako i

88 Matej 10, 8



181

prema Tvojoj izgovorenoj Riječi u viziji, ja govorim Smrti: 'Ne možeš više držati ovo dijete. Pusti ga u Ime Isusa Krista.'"

Negdje na tom tajanstvenom putu nakon ovog života, duša se zaustavila i okrenula. Prsni koš dječaka se podizao dok su mu se pluća punila zrakom. Trepnuo je očima, zatim ih otvorio kako bi iznova gledao svijet. Okrenuo je glavu.

To je promijenilo naricanje žena u zaprepašteno vrištanje. Nakon još nekoliko minuta, dječak je sjedio kako bi ga pregledali. Niti jedna kost u njegovom tijelu nije bila slomljena. Osim površinskih ogrebotina i modrica, činilo se da je dječak dobro.

VIJESTI O ovom čudu proširile su se pokrajinom Kuopija poput šumskog požara koji guta sve pred sobom. Te je večeri auditorij u Kuopiju bio potpuno ispunjen. Vjera je blistala i čuda je bilo u izobilju. Sljedeće je večeri toliko ljudi željelo ući u auditorij da ih velika zgrada nije mogla sve primiti. Morali su ranije zaključati vrata te su tisuće ljudi ostale na ulicama i nisu mogle ući. Finska je vlada pozvala narodnu gardu da pomogne održati red.

Nakon službe, Bill je bio na ulazu u hotel kad je na njega nasrnuo mladi finski par koji ga je čekao pred ulaznim vratima. Govorili su toliko brzo da ih ni gñica. Isaacson nije mogla razumjeti. Ponašali su se izbezumljeno, pogotovo mlada žena koja je zgrabila Billa kao da joj život ovisi o tome hoće li ga uhvatiti. Lindsay, Baxter i Moore su doslovno morali odvući Billa od ovih dvoje izbezumljenih ljudi da bi sigurno ušao u hotel. Bill je skoro izgubio kaput.

Gñica. Isaacson je ostala vidjeti što par želi. Nakon deset minuta, došla je na kat s vijestima: "To su majka i otac drugog malog dječaka koji je neki dan imao prometnu nesreću. Njihov je sin još u komi i liječnici ne misle da će preživjeti. Roditelji žele da odeš u bolnicu pomoliti se za njega."

"Naravno da ti to nećemo dopustiti, brate Branhame," rekao je Ern Baxter. "To je pravilo otkako smo brat Bosworth i ja rukovoditelji tvojih sastanaka. Ako se odeš pomoliti za nekoga u



182

bolnicu, novine će objaviti priču pa će te preplaviti zahtjevima ostalih očajnih ljudi koji će željeti da se doñeš pomoliti za njih u bolnicu ili kući. Budući da nema šanse da bi mogao doći do svih, to bi izazvalo ljutnju i naštetilo bi sastancima. Ne, koliko god da mi je žao te jadne, mlade majke, mislim da je naša politika jasna: moraju dovesti bolesne i one u nevolji na sastanke gdje svatko ima istu priliku."

Bill se tužno složio, ali i nadodao: "Želim barem razgovarati s njima i objasniti. Dovedite ih."

Majka i otac su izgledali kao da su u ranim dvadesetima. Prema njihovoj odjeći bilo je lako vidjeti da su siromašni. Majka, još uvijek uplakana i izbezumljena, ispričala je svoju zamolbu. Gñica. Isaacson je prevela: "Doñi iscijeli našu bebu. Još uvijek nije pri svijesti i liječnik kaže da umire."

Bill je odgovorio: "Žao mi je, ali ja ne mogu iscijeliti vašu bebu."

"Iscijelio si drugog dječaka." "Ne, Isus Krist je iscijelio drugog dječaka, ne ja. Ja s tim

nisam imao ništa. Prije više od dvije godine Bog mi je pokazao viziju da će drugi dječak uskrsnuti iz mrtvih. Vašeg mi dječaka uopće nije pokazao."

"Onda imaj viziju za našeg sina." Bill je zatresao glavom. "Ne mogu imati vizije u slobodno

vrijeme. Imam ih samo kad Bog dopusti da ih vidim. Ali, pomolit ću se za vašeg sina, da ga Bog iscijeli. Ipak, hoće li biti iscijeljen ili ne u potpunosti ovisi o Bogu i vašoj vjeri. Jeste li vas dvoje kršćani?"

Ni jedno nije bilo. Bill je u kratkim crtama objasnio Evanñelje. "Znate, očekujete puno od Boga kad tražite da iscijeli vašeg sina, a niste Mu predali svoje živote. Razmišljajte o tome ovako: ako vaš sin umre, Bog će ga uzeti u nebo jer je još uvijek mlad i još nije odgovoran za vlastiti život. Ali ako vi umrete kao grješnici, više ga nećete vidjeti. Ali ako prihvatite Isusa Krista za svog Spasitelja, tada ako vaš sin i umre, jednog ćete ga dana vidjeti u nebu jer tamo nakon smrti odlaze kršćani. Zašto onda ne



183

predate svoje živote Isusu Kristu upravo sada? Kad postanete kršćani, moći ćete ići k Bogu s povjerenjem i pitati Ga da iscijeli vašeg sina. Možda ga Bog poštedi."

Ovim se mladim roditeljima ovo činilo kao dogovor u kojem ne mogu izgubiti. Svi su kleknuli na pod i Bill je poveo par u jednostavnu molitvu te su zamolili Isusa Krista da bude Gospod njihovih života. Čim su završili, majka je skočila i histerično povikala: "Sad imaj viziju za našeg sina."

"Rekao sam vam da ne mogu natjerati Boga da mi pokaže viziju. Ako neće, neće. Ako pokaže, odmah ću vam reći. Ostavite telefonski broj na koji vas mogu dobiti."

To očajnoj majci nije bilo dovoljno. Sljedećeg je dana, u nedjelju 23. travnja, zvala hotel svakih petnaest minuta i pitala gñicu. Isaacson: "Je li imao viziju?"

PROŠLA SU tri dana od uskrsnuća mrtvog dječaka. Vijesti o tom čudu stigle su čak do udaljenih laponskih naselja. Ljudi su navrli u grad Kuopio iz svih dijelova regije i do popodneva napunili auditorij. Kad je došlo vrijeme da doñe Bill, shvatio je da bez pomoći neće moći doći ni u krug od tri bloka zgrada. Glavni guverner mu je poslao u pomoć odred narodne garde. Ovi su ljudi formirali ljudski klin oko evanñeliste te su marširali s isukanim mačevima. Mnoštvo se odmaklo na pristojnu udaljenost.

Stražar je pustio Billa u podrum auditorija i za njim zaključao vrata. Glavnina trupa je ostala vani dok su četvorica stražara, dva od ispred i dva od iza, ostali uz Billa kako bi se uvjerili da je stigao do bine. Veliki je podrum bio prazan, osim što je nekolicina čekala na toalet. Glazba se čula iz glavnog auditorija, finske riječi pjevane u niskoj oktavi. Budući da je znao da je on uskoro na redu, Bill je krenuo prema stubištu.

Nije daleko odmaknuo kad su se otvorila vrata ženskog toaleta i izašla je hroma djevojčica gegajući se na štakama. Imala je oko deset godina. Kosa joj je visjela nepočešljano do ramena. Izgledala je kao da ju je sama podšišala škarama. Haljina joj je



184

visjela ispod koljena poput dronjaka. Ali, ono što je Billa potaklo da stane i pogleda bili su njezini steznici: bila je najbolesnije dijete koje je ikad vidio, a da je samo moglo stajati i kretati se na vlastitim nogama. Jedna joj je noga bila jaka i zdrava, druga je visjela opušteno i neupotrebljiva, nekoliko centimetara prekratka poduprta cipelama s debelim ñonom. Njezina je bolesna noga bila omotana teškim steznicima zakačenim za metalni okvir oko njenog pasa. Još nešto Bill nije razumio: za nožni prst njene povišene cipele bilo je zakačeno uže koje je išlo preko njezinog ramena i bilo privezano za steznik iza njezinih leña.

Čim je djevojčica zapazila da je Bill promatra, spustila je glavu i niz obraz joj je potekla suza koja se svjetlucala pod oštrim stropnim električnim svjetlom. Bill je bio siguran da ova djevojčica zna tko je on i imao je osjećaj da ona želi doći k njemu, ali da se boji da će to biti nepristojno.

Vojnici ispred Billa su stali vidjeti zašto on ne dolazi. Dvojica vojnika iza njega su ga gurkala da ide dalje. Budući da niti jedan od stražara nije govorio engleski, Bill je glavom i rukama pokazao da želi pričekati trenutak. Kad je djevojčica ponovno pogledala, Bill je dao znak da želi da mu priñe. Hramala je prema njemu. Sad je Bill mogao vidjeti svrhu tog užeta razvučenog izmeñu njezinog ramena i nožnog prsta. Najprije bi ispred sebe uglavila obje štake, zatim bi se oslonila na štake i trznula ramenom prema gore, čime bi izbacila bolesnu nogu prema naprijed. Izgledalo je nespretno, ali je funkcioniralo. Billu se srce topilo od sažaljenja.

Kad je ova hroma djevojčica došla do njega, uzela je donji rub Billovog kaputa od odijela, privukla ga k svom licu, poljubila i pustila da padne na svoje mjesto. Suze su tekle iz njezinih plavih očiju. Pognuvši glavu i uhvativši svoju dronjastu haljinu, nespretno se naklonila i na finskom rekla: "Hvala."

Bill je vidio sjenu iznad njezine glave koja je prešla u sliku iste djevojčice koja hoda zrakom na dvije zdrave noge. "Dušo," rekao je uzbuñeno, "sada možeš skinuti steznike. Bog te je iscijelio."



185

Naravno da ona nije razumjela engleski, a budući da nije bilo nikoga tko bi preveo, njoj njegove riječi nisu značile ništa. Stražari iza njega su zaključili da se predugo zadržao te su ga počeli gurkati prema stubištu. Bespomoćan učiniti išta više, Bill je pomislio: "O, Bože, zasigurno će ona to jednog dana razumjeti."

Te večeri, kad su ovi grubi Laponci vidjeli dar pronicanja koji je dokazivao da je Isus Krist živ, stotinama ljudi nije trebalo doći ni blizu reda za molitvu da bi dobili svoje iscjeljenje. Bill je s bine mogao vidjeti kako bacaju štake i ustaju iz invalidskih kolica.

Nakon što je Bill završio s drugom skupinom molitvenih kartica, Howard je stavio ruku na rame svog brata i upozorio: "To je vjerojatno dosta za večeras, Bill. Ostalo ti je još mnogo službi na ovom putovanju i ne želimo da se iscrpiš."

"Još mi je ostalo nešto snage, Howard. Pozovimo još deset molitvenih kartica počevši s brojem 45."

Dok je Howard okupljao posljednjih deset bolesnika u red za molitvu, Bill se leñima okrenuo zajednici i popio čašu vode. Iza sebe je čuo klapanje i zveckanja. Okrenuvši se, ugledao je istu djevojčicu s kojom je ranije razgovarao u podrumu. Sada se mučila popeti uz stepenice na binu. Imala je karticu s brojem 45.

Radost je obuzela Billovo srce. Okrenuo se gñici. Isaacson i rekao: "Želim da točno ponavljate moje riječi, čak ako i ne razumijete zašto." Djevojčica se, dok je hramala prema njemu, nasmiješila. Nije imala jedan od prednjih zubi. Bill je rekao: "Ti si djevojčica koju sam sreo u podrumu prije službe, zar ne?"

"Da," odgovorila je. "Zovem se Veera Ihalainen. Ja sam ratno siroče. Moje su roditelje ubili Rusi. Sada živim u šatoru ovdje u Kuopiju. Mislite li da će me Isus iscijeliti?"

"Dušo, Isus Krist te je već iscijelio. On te je iscijelio u podrumu prije službe. Idi sjedi tamo preko i neka ti netko pomogne skinuti steznike. Onda doñi da te vidim."

Dok je finski propovjednik odvezivao Veerine steznike, Bill je počeo razgovarati sa sljedećim bolesnikom. Odjednom je



186

odjeknuo vrisak. Veera je vikala, držala je štaku u jednoj ruci, a steznike u drugoj, bosa je trčala lupajući po drvenoj bini i poskakivala poput mladog jelena. Bill se pridružio harmoniji proslavljanja koje se uzdizalo iz slušateljstva.

Poslije službe je Howard pomogao Billu vratiti se u hotel. Dok su hodali predvorjem hotela, Howard je pričao, pokušavajući vratio svog brata iz pomazanja u fizički svijet. "Bill, sjećaš li se kad smo bili u Prince Albertu, a ti si jeo neke od tih užasnih kanadskih tvrdih bombona?"

"Aha." "E, ako si mislio da je to loše, trebao bi probati ove finske.

Pretpostavljam da su u oskudici sa šećerom, kao sa svime drugim, pa ga nadomještaju škrobom. Evo, probaj par." Howard je stavio dva tvrda bombona u ruku svog brata, ali ih Bill nije pojeo.

Izlazeći iz dizala, prošli su pokraj jedinog telefona za taj kat hotela. Bio je starinski s mikrofonom u obliku zvona čvrsto pričvršćenim za drvenu kutiju, ručicom za pozivanje operatera i slušalicom koja je izgledala poput zvona na kraju žice.

"Znate," komentirala je gñica. Isaacson, "taj drugi dječak iz nesreće je još uvijek u komi. Danas je njegova majka cijeli dan nazivala hotel svakih petnaest minuta da sazna jeste li imali viziju. Ako tako nastavi i sutra, izludit će me." Gñica. Isaacson je otključala vrata svoje sobe.

"Gospod mi još nije pokazao ništa o njemu," rekao je Bill dok je otključavao vrata svoje sobe i ulazio.

Stavljajući svoju Bibliju i dva bombona na starinski stol s mramornom površinom, Bill je prišao prozoru. Pogledao je istočno prema Rusiji. Iako je bilo oko ponoći, noćno je nebo nalikovalo sumraku kod kuće u Indiani. Vani je još uvijek bilo dovoljno svijetlo da su se mogle čitati novine. Ovo je zemlja ponoćnog sunca, toliko blizu arktičkog kruga da se sunčeva putanja u travnju spušta jedva ispod obzora prije nego se ponovno počne dizati sljedećeg dana. Ulice su bile pune ljudi koji su izlazili iz auditorija i meñusobno razgovarali. Nema sumnje da su razglabali o velikim stvarima kojima su svjedočili večeras na



187

sastanku. Onda je Bill u čudu promatrao kako skupina finskih vojnika grli skupinu ruskih vojnika. Bill je pomislio: "Što god je to što postigne da Finac zagrli Rusa, zaustavit će svaki rat na zemlji. Isus Krist je odgovor, da, zasigurno."

Bill je podigao ruke i proslavljao: "Nebeski Oče, tako si divan. Koliko Te volim što si večeras iscijelio hromo siroče. O, veliki Jahve Bože, kako si predivan. Jednog dana Ti ćeš rastvoriti istočno nebo i ponovno doći, ovaj put u slavi. Tisuće ovih Finaca ući će u vječni život zbog odluka koje su večeras donijeli. O, Isuse Kriste, moj Gospodaru i moj Gospode, koliko Te obožavam, koliko cijenim raditi za Tebe."

Iza njega je nešto zveknulo. Bill se okrenuo i prepao kad je vidio anñela Gospodnjeg kako stoji pokraj starinskog stola. Anñeo je izgledao kao i uvijek: visok, širokih ramena, bez brade, maslinasto zelenog tena, s gustom crnom kosom koja mu je padala do ramena. Nosio je bijelu odjeću koja mu nije potpuno prekrivala bose noge. Njegov izraz lica, kao i uvijek, bio je ozbiljan. Iznad anñela je kružilo uvijek prisutno svjetlo. Anñeo je imao prekrižene ruke, kao i obično, ali mora da ih je upravo prekrižio jer je na stolu stajala vaza od tankog stakla koja prije nije bila tamo. Zvuk kojeg je Bill čuo zasigurno je nastao kad je anñeo spustio vazu na mramornu površinu stola. Bill je znao da ovo nije vizija. I anñeo i vaza bili su stvarni kao i on. Da se Bill usudio, znao je da bi mogao pružiti ruku i fizički ih dotaknuti. Ali, nije se usudio.

Iz vaze su virila dva žuta narcisa. Jedan je bio nagnut na sjever, a drugi na jug. Anñeo je pogledao cvijeće i pitao: "Što su ovi?"

"Meni izgledaju poput uskrsnog cvijeća," odgovorio je Bill. "Ova dva cvijeta predstavljaju ta dva dječaka u nesreći prije

tri dana. Dječak koji je pao na sjever trenutno je poginuo, ali mu je vraćen život. Dječak koji je bačen na jug umire upravo sada."

Dok je Bill promatrao, odjednom je cvijet nagnut na sjever pao na stol, dok se cvijet nagnut na jug pomalo naginjao, poput druge kazaljke na satu koja pada svakim otkucajem.



188

Tada je anñeo pitao: "Što ti je brat dao?" "Dva bombona." "Pojedi ih." Dva su bombona stajala jedan s jedne, a drugi s druge strane

vaze poravnati s cvijećem. Bill je uzeo sjeverni komad i stavio ga u svoja usta. Imao je dobar okus. Dok je Bill žvakao bombon, odjednom se narcis koji je ležao položen na stolu ispravio u svom držaču. Ali je južni cvijet nastavio padati u mjerljivim pomacima – tik, tik, tik, tik.

"Sad pojedi drugi bombon," zapovjedio je anñeo. Ubacivši drugi kvadratić bombona u svoja usta, Bill je počeo

žvakati. Okus je bio užasan. Bio je toliko bljutav i škrobast da ga je Bill ispljunuo u ruku.

Anñeo je upozorio: "Ako ne pojedeš taj bombon, drugi će dječak umrijeti."

Do tad je drugi narcis skoro dotaknuo površinu stola. Bill je vratio drugi bombon u usta. Imao je užasan okus, ali ga je svejedno pojeo. Kad ga je progutao, uveli cvijet se uspravio kao i drugi cvijet. Lagano pognuvši glavu, anñeo je uzeo vazu s cvijećem te iščeznuo u kružećem svjetlu iznad glave i otišao.

Nekoliko je minuta Bill nepomično stajao, osjećajući se potpuno ukočeno. Konačno je doteturao na hodnik i povikao: "Sestro Isaacson, doñi brzo!"

Gñica. Isaacson je brzo otvorila svoja vrata i istrčala na hodnik. "Brate Branhame, što je? Što se dogodilo?"

"Anñeo Gospodnji se upravo sastao sa mnom u mojoj sobi i dao mi riječ za tog drugog dječaka u nesreći. Želim da nazoveš tu mladu majku i kažeš joj: 'Ovako govori Gospod, tvoj će sin živjeti.'"'

Gñica. Isaacson je otrčala na kraj hodnika i povukla ručicu kako bi dobila operatera koji je onda nazvao kuću roditelja. Gñica. Isaacson je kratko razgovarala na finskom, slušala i onda prekinula poziv. "Ovo je dadilja. Par je otišao u bolnicu prije oko



189

pola sata. Čini se da su primili poziv u kojem im je rečeno da im sin umire."

"Dobro," rekao je Bill, "onda ćemo zvati bolnicu. Rekao sam joj da ću joj reći čim mi Bog nešto pokaže."

Ponovno je gñica. Isaacson pozvala operatera koji ju je spojio s bolnicom. Ubrzo je govorila mladoj majci na finskom: "Brat Branham kaže: 'Ovako govori Gospod, tvoj će sin živjeti.'"

Gñica. Isaacson je na trenutak slušala, a onda pogledala Billa s iznenañenim smiješkom. "Majka kaže da zna. Kad su stigli u bolnicu, otkucaji srca njezinog sina naglo su se usporavali. Stajali su pokraj njega i čekali zadnji udisaj, a onda je prije oko pet minuta njegov puls odjednom ponovno postao normalan. Tada je otvorio oči i počeo razgovarati s njima. On je pri svijesti i čini se u redu. Liječnici su zadivljeni. Kažu ako je uistinu toliko dobro kao što se čini, da ujutro može ići kući."

Bill je sa zadovoljstvom klimao glavom. "Reci joj koliko smo sretni zbog dječaka. I podsjeti je da to nisam bio ja, niti je vizija iscijelila njezinog sina, već njezina vjera u Gospoda Isusa Krista."

NAKON FINSKE, Branhamova se družina preselila u susjednu Švedsku, a zatim u Norvešku. Njegovog drugog dana u Norveškoj Bill se naglo probudio u pet sati ujutro. Tamo je stajao anñeo Gospodnji i gledao ga. Anñeo je imao prekrižene ruke kao uvijek. Iznad njega je kružilo natprirodno svjetlo koje je bacalo zastrašujući sjaj na zidove hotelske sobe.

"Odjeni se," naredio je anñeo. Tada se anñeo stopio s tim svjetlom iznad sebe i oboje su iščezli.

Bill se odjenuo i čekao. Ništa se nije dogañalo. "Što je to bilo?" razmišljao je. "Pitam se što Gospod želi da učinim?"

Budući da nije dobio daljnje upute, Bill je odlučio otići u jutarnju šetnju i moliti se o tome. Šetao je 5 km kroz ovaj norveški grad te je završio pokraj rijeke. Naslonivši se na stablo, Bill se opustio i molio dok se sunce sve više penjalo obzorom. U



190

devet sati je postao neurozan sjetivši se da će se drugi zabrinuti kad otkriju da on nije u sobi. U tom je trenutku Bill čuo anñelov glas kako ozbiljno govori: "Ustani sada i počni hodati natrag."

Bill je hodao oko kilometar i pol kad je ponovno čuo glas anñela kako razgovijetno govori: "Skreni na svoju desnu stranu." Bill je skrenuo desno. Nakon nekoliko blokova zgrada, anñeo je rekao: "Skreni na svoju lijevu stranu." Bill je poslušao, pitajući se gdje ga Gospod vodi. Tad je Bill zapazio Norvežanina koji je bio njegov prevoditelj tijekom sinoćnje službe.

Čovjek je takoñer primijetio Billa i prišao rukovati se s njim. Norvežanin je imao izraz čuñenja na licu. "Brate Branhame, ovo je nešto čudno. Ja..."

"Samo trenutak," prekinuo ga je Bill. Izmeñu njih je nastala vizija. Bill je vidio problem ovog čovjeka. Tada je Bill vidio sebe na završetku sinoćnjeg sastanka. U viziji je promatrao sebe dok je poginjao glavu, zatvarao oči i vodio zajednicu u molitvu. Sad je Bill vidio da se dogodilo nešto čega sinoć nije bio svjestan. Nakon što je vizija završila, Bill je rekao čovjeku na ulici: "Upravo si došao iz bolnice, zar ne?"

"Pa, da. Kako znaš?" "Imaš samo jedan bubreg i bojiš se da ćeš ga izgubiti." "Tako je. Jučer sam jedva ostao staložen. Samo sam otišao na

binu sinoć i prevodio te." Bill je klimnuo glavom. "Prije tri ili četiri godine trebao si

učiniti nešto za Gospoda što nisi učinio. Nije li tako?" Čovjekovo se iznenañenje pokazalo u svakoj crti i bori

njegovog lica. "Brate Branhame, to je istina." "Nakon toga si imao operaciju i izvañen ti je jedan bubreg.

Od tada se proširilo na drugi bubreg i to te je zabrinulo. Sinoć dok sam se molio sa zajednicom, nisi li se lagano držao za rub mog kaputa od odjela i molio se: 'Molim Te, Gospode Isuse, iscijeli me.'?"

Čovjek je podigao jednu ruku prema nebu. "Tako je, brate Branhame. Takoñer sam pitao Boga da potvrdi ako sam uistinu



191

iscijeljen. Prije oko pola sata imao sam čudan osjećaj da bih trebao doći ovdje i stajati na ulici. I evo, naišao sam na tebe! Sad sam uvjeren da me je Isus Krist iscijelio."

Kad se Bill vratio u hotel, Lindsay, Moore, Baxter i norveški pastor domaćin su već bili spremni za doručak. Zajedno su se spustili u grad. Zaustavili su se pogledati izlog prije odlaska u restoran.

Okrenuvši se prema drugima, Bill je rekao: "Ovako govori Gospod: 'Iz zgrade će iskoračiti čovjek i zaustaviti nas. Nosit će tamno odijelo i svijetli šešir. Pitat će me da odem uz stepenice i pomolim se za njegovu bolesnu ženu,' samo što ja to ne mogu učiniti jer je njezino vrijeme da ode."

Jack Moore je pitao: "Kad će se to dogoditi?" "Vjerojatno prije nego se vratimo u hotel," odgovorio je Bill,

"jer je u viziji bilo jasno da će biti ovog jutra." Nakon doručka njih petero je šetalo nazad prema hotelu.

Pregledavali su izloge kad je odjednom iz jedne trgovine izletio čovjek uzbuñen što ih vidi. Budući da je norveški pastor prevodio, saznali su da ovaj čovjek živi u stanu iznad svoje trgovine i da je njegova supruga gore u krevetu smrtno bolesna. Vlasnik trgovine je zamolio "velikog evanñelistu iz Amerike" da doñe uz stepenice i pomoli se za njegovu suprugu.

Billu je bilo teško odbiti njegov zahtjev, ali je morao reći ne. Znao je da mora slušati vizije, bilo da mu se sviña ono što je vidio ili ne. Bila je to visoka cijena koja je pratila njegov dar i poziv.


Poglavlje 49

Prijatelji i neprijatelji 1950.

U LIPNJU 1950. GODINE, William Branham je održavao skup iscjeljenja u Lubbocku u Teksasu, kad je na njega izvršen još jedan javni napad. Ovaj je put urednik lokalnih novina tiskao uvrjedljiv članak optužujući Billa da vreba lakovjerne kršćane s torbom punom psiholoških trikova.

Gordon Lindsay je bjesnio. "Jesi li pročitao ovaj članak, brate Branhame? Oni ovdje kažu da ti tijekom svojih sastanaka pokupiš toliko novca da su potrebna dva velika čovjeka da bi ga iznijeli. Ovaj je članak pun takvih laži. Toliko me ljuti. Brate Branhame, zašto ne pozoveš vatru s neba i ne spališ to mjesto?"

Bill se nasmijao. "O, brate Lindsay. O, moj Bože! Izgleda da su Jakov i Ivan htjeli učiniti istu stvar jednom kad je grad odbio Gospoda. A Isus im je rekao: 'Ne znate kakvog ste duha. Ta Sin čovječji nije došao živote ljudi uništiti, nego spasiti.'" 89

"Nisam govorio o ljudima. Govorio sam o tiskari koja izbacuje ovakvo smeće."

89 Luka 9, 51 – 56

Prijatelji i neprijatelji


193

"Dobro, brate Lindsay, ja jednostavno pokušavam zanemariti takve stvari. I osim toga, nikad ne bih učinio nešto toliko drastično osim kad bi mi Gospod direktno rekao da to učinim."

Lindsay nije bio zadovoljan. "Mi danas trebamo proroke poput Ilije. On nije morao imati viziju prije nego se pokrenuo. On se popeo na brdo Karmel, sagradio oltar i izazvao Baalove proroke: 'Doñite ovdje pa ćemo dokazati tko je Bog.' Ilija se šetao i ismijavao Baala, rugao se tim ljudima i govorio: 'Doñite. Dajte da vidimo što Baal može.' Lijepo su Baalovi lažni proroci izgledali kad se spustila vatra s neba i progutala Ilijinu žrtvu, vodu i sve. Ilija je znao na čemu je bez vizije. Danas trebamo takve proroke."

"Samo trenutak, brate Lindsay," uzvratio je Bill. "Ti si dobar učitelj, ali si izostavio jednu važnu opasku. Kad je Ilija sve uredio, isjekao volove, stavio ih na oltar i izlio vodu, rekao je: 'Gospode, sve sam ovo učinio po riječi tvojoj.' 90 Vidiš, Gospod mu je prije pokazao viziju. Tako je s prorocima – uvijek po viziji. Čak je Isus, koji je bio Bog-Prorok, rekao: 'Činim samo ono što mi Otac pokaže.'" 91

Nevoljko, Lindsay je priznao tu opasku, promrmljavši: "Ipak bih volio danas vidjeti više proroka kao što je bio Ilija."

Nakon nekoliko tjedana Bill je održavao trodnevni skup u Harlingenu u Teksasu, malom gradiću oko 30 km sjeverno od meksičke granice. Prve se večeri skupina činila rezerviranom. Na sastanku je bilo puno ljudi (oko četiri tisuće napunilo je auditorij), ali nisu imali isto ushićenje i iščekivanje na koje je Bill nailazio drugdje. Na sreću, ovo sumorno raspoloženje nije sprječavalo djelovanje dara na bini. Ipak, anñeo Gospodnji se nije kretao u slušateljstvu kao što je to tako često činio.

90 1. Kraljevima 18, 17 – 40 91 Ivan 5, 19



194

Sljedećeg popodneva, dok se molio u svojoj hotelskoj sobi, Billa je nazvao rukovoditelj. "Brate Branhame, idem u grad na ručak. Jesi li siguran da ne želiš poći sa mnom?"

"Ne, hvala, brate Baxter, ne danas. Još uvijek postim pred Gospodom."

"U redu. Možemo li se naći u predvorju na nekoliko minuta? Moram popričati s tobom o nečemu prije večerašnjeg sastanka."

"Naravno, stižem dolje." U predvorju je Ern Baxter otkrio svoju zabrinutost. "Sinoć su

dobrovoljni prilozi bili jako mali i sada nam nedostaje jako puno sredstava za ovaj skup."

"Koliko nedostaje?" pitao je Bill. "Nedostaje nam dobrih devetsto dolara." "Pitam se koji je razlog," razmišljao je Bill. "Čini se da bi

tako veliko mnoštvo vrlo lako dalo taj iznos." "I ja sam se to pitao, stoga sam pitao lokalnog pastora. Očito

je ovdje zadnjih nekoliko mjeseci bilo nekoliko drugih evanñelista koji su prošli kroz Harlingen održavajući 'službe iscjeljenja', a ti drugi su dobro opeljušili ljude."

Sad je Bill razumio raspoloženje sinoćnjeg mnoštva. "Pretpostavljam da ih ne mogu kriviti što su bili sumnjičavi prema meni."

"Brate Branhame, bilo bi dobro da me pustiš da malo žicam, inače ćemo završiti u minusu."

Bill je pomislio na svoje obećanja Gospodu da će ostati evanñelist dok god Gospod bude ispunjavao njegove potrebe tako da nikad ne mora moliti novac. "Ne, nikako. Ne, ni slučajno, to nećeš učiniti. Brate Baxter, ako ikad budeš žicao novac na jednom od mojih sastanaka, tog ćemo se dana rukovati kao braća, a ja ću nastaviti sam. Ne, na mojim sastancima neće biti nikakvog žicanja novca. Božje su zvijeri u tisućama gora. Sve pripada njemu. Ja pripadam njemu. On će se pobrinuti za mene."

"U redu, brate Branhame, ako je to tvoj stav o tome, neću spominjati novac."



195

Na povratku u hotelsku sobu, Bill je načuo srcedrapajuće jecanje. Okrećući se uokolo, primijetio je dvije zagrljene tinejdžerke kako plaču kao da su osuñene na smrt. Bill im je prišao i pitao: "Što se dogodilo?"

Jedna je od djevojaka uzdahnula: "O! Brate Branhame, to ste vi!"

"Dobro, vidim da me poznaješ. Mogu li pomoći?" Ista je djevojka nastavila govoriti: "Brate Branhame, ovo je

moja prijateljica. Ona ima mentalne probleme i morat će ići u umobolnu ustanovu ako Bog ne učini čudo. Sjedila sam na vašim sastancima u Lubbocku. Kad sam vidjela da se tamo kreće Duh Sveti, znala sam da Bog može iscijeliti moju prijateljicu ako je samo dovedem u red za molitvu kako biste se pomolili za nju. Zato sam dovela svoju prijateljicu ovdje u Harlingen. Ali, sinoć joj nisam uspjela nabaviti ni molitvenu karticu i bojim se da smo prešle sav ovaj put uzalud."

Lubbock se nalazi izmeñu Oklahome i New Mexica, udaljen oko 1600 km. Bill je mogao vidjeti da je ova djevojka skupila izuzetnu vjeru kad je dovela svoju prijateljicu cijelim putem do Harlingena. Pa, sestro, ako uspiješ dovesti svoju prijateljicu ranije na sastanke svake večeri, možda dobiješ..." Stao je. Meñu njima se pojavila vizija i on ju je promatrao. Nije bila ravna poput televizijske slike, već trodimenzionalna, kao da je bio tamo i promatrao kako se dogaña. "Mlada damo, tvoja majka je invalid. A ti pripadaš metodističkoj crkvi, zar ne?"

Djevojka je rukama prekrila usta i uzdahnula: "Da!" "Ovdje si došla u žutom otvorenom automobilu. Na putu

prema ovdje ti i ova djevojka ste se smijale kada si naletjela na oštri zavoj na cesti. Prešla si pola po betonu, a pola po asfaltu i skoro se preokrenula automobilom."

"Brate Branhame, to je istina!" "I ovo je takoñer istina, ovako govori Gospod: 'Tvoja

prijateljica je iscijeljena.''"



196

Obje su djevojke vrisnule od uzbuñenja. Kad ih je ostavio, Bill je bio siguran da u njihovim umovima nema niti sjenke nevjere.

Te večeri nakon službe, propovjednik Baxter je prišao Billu i rekao: "Brate Branhame, gledaj: evo koverte na tanjuru za dobrovoljne priloge, na njoj nema imena, a unutra je devet novčanica od sto dolara. Točno nam je toliko nedostajalo. Brate Branhame, bio si u pravu. Bog će se brinuti za nas. Hoćeš li mi oprostiti što sam želio žicati novac?"

"Naravno, brate Baxter. Ovo je samo lekcija o povjerenju u Gospoda." Bill tada nije rekao, ali on je znao tko je dao taj novac. Bog mu je pokazao viziju te djevojke iz Lubbocka kako ubacuje nepotpisanu kovertu na tanjur za dobrovoljne priloge.

Sljedećeg se jutra Ern Baxter zaustavio pokraj Billove sobe provjeriti: "Hoćeš li jutros jesti, brate Branhame?"

"Ne još, brate Baxter. Još postim." "Ovo je treći dan da nisi jeo. Pripazi da ne pretjeraš s postom.

Treba ti fizička snaga." "Treba mi takoñer moja duhovna snaga. Pazit ću, ali osjećam

pritisak da to učinim, kao da nešto dolazi i trebam biti duhovno spreman."

"U redu. Pitat ću ponovno večeras." Dok je Baxter kretao prema vratima, okrenuo se i rekao: "Usput, znaš li one dvije djevojke s kojima si se jučer popodne molio u hotelu? Te su djevojke toliko ushićene, govore svima na koje naiñu da je Isus oslobodio jednu djevojku od ludila. Rano jutros su govorile svima u predvorju, a onda sam ih vidio kako kreću na ulicu i dok idu zaustavljaju ljude. Ne znam koliko dobrog to donosi. Nitko ih ovdje ne poznaje tako da nitko ne zna je li ta djevojka ikad bila u tom strašnom stanju ili ne."

Bill se nasmiješio. "Ipak, to je ono što volim vidjeti, ljude koji su voljni svjedočiti da ih je Isus iscijelio."

Kasnije popodne, propovjednik Baxter je ponovno pokucao na Billova vrata. Ovaj je put zvučao uznemireno.



197

"Što se dogodilo, brate Baxter?" Ovaj je veliki čovjek pao u stolicu i naslonio se prema

naprijed, ruke je naslonio na raširena koljena držeći šešir meñu nogama. "Brate Branhame, bojim se da imamo priličan problem. Danas popodne sam dobio nekoliko poziva od nekih pastora koji su pokrovitelji tvojih sastanka ovdje. Očigledno je netko tiskao letak u kojem te blati. Tko god da je to učinio distribuirao je ove letke po cijelom gradu tako da ih je stavljao pod brisače parkiranih automobila. Čuvši to, tisuće su otišle."

"Pa, nije ovo prvi put da me javno kritiziraju. Što kaže letak?"

"Nisam ga pročitao, ali očito govori da izvodiš veliku predstavu, da koristiš mentalne trikove kako bi zaveo slušateljstvo i da su ljudi čije probleme otkrivaš namješteni. Optužuje te da si poput vračara Šimuna iz knjige Djela apostolskih i da te uglavnom zanima novac. 92 A najgore od svega, na letku piše da ga tiska..." (stao je zbog efekta dramatičnosti) "Savezni istražni ured." [Savezni istražni ured poznatiji je po kratici FBI (od engl. Federal Bureau of Investigation). – prevoditelj]

Bill je zazviždao. "To je sad novi zaokret." "Da. I takoñer kaže da će večeras na bini FBI otkriti tvoju

obmanu. Brate Branhame, što ćeš učiniti?" "Mislim da bismo trebali nastaviti kao i uvijek, a to prepustiti

u Božje ruke. On se pobrinuo za nas sinoć, nije li? On će se pobrinuti za nas i večeras, takoñer."

Baxter je svojim debelim rukama stisnuo šešir. "Kad pomislim da te netko optužuje da te zanima samo novac ljudi – vidio sam te kad ti je taj teksašanin uručio ček od dvadeset i pet tisuća dolara, a ti si ga poderao točno tamo pred njim."

"Sjećaš li se kad mi je taj milijunaš poslao ček od milijun i pol dolara? Odbio sam ga uzeti. Ljudi su mi nudili kuće po cijeloj

92 Djela apostolska 8, 9 – 24



198

državi. Baš mi je nedavno jedan ponudio kupiti novi Cadillac. Uvijek sam odbijao takve ponude. Ja želim povjerenje ljudi, ne njihov novac."

Ovo je pobudilo Baxterovu znatiželju. "Mogu razumjeti da si odbio kuće i novac, ali zašto si odbio Cadillac? Znam što voziš, treba ti novi automobil."

"Nisam protiv novih automobila, ali Cadillac je previše. Kako bih se mogao provesti kroz Arkansas u Cadillacu, a neke od tih siromašnih majki iz Arkansasa koje doručkuju kukuruzni kruh sa slaninom, ruke im izranjavane od branja pamuka, doñu i stave teško zarañeni dolar u dobrovoljne priloge na mojim sastancima – a da se ja vozim u Cadillacu? Ne, nikako! Sigurno ne! Nikad to neću učiniti. Želim biti poput ljudi za koje se molim."

"To ima smisla. Čuješ, idem dolje u grad na večeru. Jesi li spreman prekinuti sa svojim postom?"

"Da, ići ću s tobom." Kad su ušli u kavanu, propovjednik Baxter se nagnuo i

šapnuo: "Ovdje vidim neke od naših prijatelja. Eno Wilbanksa. Vjerojatno će htjeti doći porazgovarati s tobom."

"Nadam se da neće. Znaš što se dogodi kad je pomazanje na meni. Bog počne otkrivati stvari, a ne želim se iscrpiti prije nego počnu sastanci."

Njih su dvojica sjela i večerala. Kad su bili spremni krenuti, naravno, g. i gña. Wilbanks su u isto vrijeme ustali platiti svoj račun. Sreli su se na blagajni. G. Wilbanks je rekao: "Brate Branhame, želim se rukovati s tobom."

Bill je čvrsto stisnuo čovjekovu ispruženu ruku i počeo nešto govoriti kad je Ern Baxter prekinuo i rekao: "Gle, brate Wilbanks, ne bi sada trebao razgovarati s njim. On se priprema za večerašnji sastanak."

"Razumijemo." Kad su Bill i Ern Baxter krenuli niz ulicu, Bill je čuo

unutarnji glas kako mu govori: "Okreni se i uñi u automobil s



199

Wilbanksovima." Bill je zatresao glavu pomislivši da je nešto čuo. "Baš je lijepa večer, zar ne, brate Baxter?"

"Da, jest." Odjednom je Bill osjetio kao da su mu noge olovne. Pokušao

je zakoračiti, ali se one nisu micale. Baxter se okrenuo i zbunjeno ga pogledao. "U čemu je

problem?" "Brate Baxter, moramo se vratiti i ući u automobil s

Wilbanksovima." "Brate Branhame, ne možemo." "To je Duh Gospodnji." "U redu onda." Wilbanksovi su bili sretni da ih povezu. Budući da su sad bili

u automobilu, stigli su u hotel puno prije nego što bi stigli da su nastavili pješke. Ern Baxter je ušao u zgradu, ali se Bill zaustavio na pola puta prema stepenicama. Ponovno je čuo glas kako govori: "Vrati se i porazgovaraj s Wilbanksovima." Bill se vratio do automobila. "Brate Wilbanks, nadam se da je s tvojom obitelji sve u redu."

"Da, sve je u redu." "To je neobično. Nešto mi govori da ostanem ovdje, a ne

znam zašto." Nakon par minuta čavrljanja, Bill se okrenuo da bi odšetao u

hotel, ali je stao kad je vidio skupi automobil koji mu se približavao. Prepoznao je taj automobil, bio je od g. Reecea. Automobil se približio ivičnjaku uz veliku palmu u ulici nekoliko parkiranih automobila dalje od mjesta gdje je Bill stajao. Vozač je ustao, okrenuo se i, otvarajući suvozačeva vrata, pomogao g. Reeceu izaći iz automobila. G. Reece je izgledao oronulo kao što je izgledao kad ga je Bill posljednji put vidio u Carlsbadu u New Mexicu u ožujku. Sad je Bill znao o čemu se radi. Tamo je stajala palma koju je vidio u viziji, tamo je stajao njegov prijatelj odjeven u smeñe odijelo i kravatu. Sve je bilo na mjestu.



200

Kad je g. Reece ugledao Billa, odmah je pogledao palmu. Onda, bez da su izmijenili riječ, podigao je obje ruke visoko u zrak i povikao: "Slava Bogu! Iscijeljen sam!" Skakao je, mahao rukama, vikao i plesao. Više nije izgledao kao nemoćan starac kojem je prije nekoliko minuta trebala pomoć da bi izišao iz automobila.

Kad se Bill vraćao u sobu, propovjednik Baxter ga je uhvatio na hodniku. "Brate Branhame, one dvije djevojke se pakiraju za odlazak. Zbog nečeg su vrlo uzrujane. Bilo bi dobro da odeš tamo dolje i porazgovaraš s njima."

"Naravno. U kojoj su sobi?" Kad je pronašao broj sobe, Bill je pokucao. Djevojka koja je

vozila iz Lubbocka otvorila je vrata. "O, brate Branhame," rekla je susprežući suze, "žao mi je što smo vam uzrokovale sve ove probleme."

"Probleme? Pa, sestro, kakve ste mi probleme uzrokovale?" "Navukle smo FBI na vas. Pretpostavljam da smo previše

svjedočile po gradu danas. Sad će vas FBI razotkriti na bini." "Pa, ako radim išta pogrešno, onda trebam biti razotkriven." "Zar se ne bojite ići tamo večeras? FBI će biti tamo." "Bojim? Naravno da ne. Zašto bih se bojao kad činim upravo

ono što me je Bog poslao činiti? Osim toga, FBI agenti su i prije dolazili na moje sastanke i svaki put su se obratili – poput kapetana Al Ferrara iz Tacome u Washingtonu. Možda će isto učiniti i ovaj. U svakom slučaju, vas dvije doñite večeras na sastanak i promatrajte Gospoda u akciji. On je Taj koji će se boriti, ne ja."

U svojoj je sobi Bill kleknuo pokraj kreveta i pomolio se: "Nebeski Oče, o čemu se ovo radi?"

Nakon nekoliko minuta došla je vizija. Tada je Bill znao...



201

IZA POZORNICE prije službe, Bill je naletio na svog rukovoditelja koji je razgovarao s domarom. Ern Baxter je držao jedan od pogrdnih letaka u ruci.

"Propovjedniče Branham," rekao je domar, "sramota je ovo što kažu o vama na ovom letku."

Baxter se složio. "Kad pomislim da te nazivaju prevarantom, a moja je kćer iscijeljena na sinoćnjem sastanku."

Domar je rekao: "Večeras je netko stavio ovakve letke na prozore svih automobila na parkiralištu. Uzeo sam desetero malih Meksikanaca da ih uklone."

"Nažalost, stavljeno ih je još na stotine diljem grada danas," nadodao je Baxter. "I tako su ih vjerojatno već svi pročitali." Baxter je rukom zgužvao letak. "Kakva glupost vrijedna osude – zakon bi trebao goniti onog tko je ovo učinio."

"U redu je," rekao je Bill. "Postoje viši zakoni od ovih zemaljskih. Gospod će se pobrinuti za to. Sjetite se što je Isus rekao: '... tko god govori protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni u onom budućem.'" 93

Domar je rekao: "Ipak, kad bih se mogao dočepati tog čovjeka, ja bih..."

"Nemoj se brinuti oko toga," rekao je Bill. "Bog će ga uhvatiti kad doñe vrijeme."

Zajednica je počela pjevati "Samo vjeruj". Bill je otišao na binu. Znao je o čemu ljudi razmišljaju te je prešao na stvar. "Imam ovdje mali letak koji kaže da sam poput Šimuna vračara iz knjige Dijela apostolskih, što znači da me zanima samo novac ljudi. Pretpostavljam da je većina vas pročitala ovo. Mislim da ih je na tisuće rašireno diljem grada danas. Ovdje takoñer piše da će me večeras FBI razotkriti na bini. U redu, spreman sam da me se razotkrije. Čak sam poslao svog rukovoditelja na kraj zgrade da

93 Matej 12, 32



202

se ne bi na nikakav način miješao. Tako, svi vi agenti FBI-ja možete doći naprijed i razotkriti me."

Nervozna je tišina stegnula zajednicu. Bill je čekao. Nitko se nije pokrenuo. Bill je rekao: "Možda još nisu stigli. Dat ću im još malo vremena. Ima li nekoga tko može doći otpjevati pjesmu?" Nakon što je čovjek otpjevao solo, Bill je rekao: "Čekam na FBI. Gdje ste? Prema letku, večeras ćete izaći i razotkriti me. Ako sam učinio išta suprotno Bibliji ili nezakonito prema zakonima ove zemlje, želim da me se razotkrije. Zato, nastavimo s tim."

Bill je čekao i orlovskim očima pretraživao po mnoštvu. Gospod mu je u njegovoj hotelskoj sobi pokazao krivce, ali ih on još uvijek nije uočio u zajednici. Zapazio je pomicanje krajičkom oka. Okrenuvši se, Bill je vidio tamnu sjenu poput oblaka s mutnim rubovima kako prolazi iznad glava ljudi. Pogledavao je lica ispod oblaka. Ne, nitko od ovih ljudi nije bio u viziji. Sjena se sada podigla i otišla na drugi kat te se zaustavila iznad dva čovjeka smještena u prvom redu balkona. Bill je jasno mogao vidjeti njihova lica. To su bili oni.

"Prijatelji, nema ovdje agenata FBI-ja. Kakve veze ima FBI s propovijedanjem Evanñelja? Ne, FBI nije ovdje da bi me razotkrio, ali bit će razotkrivanja. Dvojica koja su tiskala ove letke sjede u prvom redu gore na balkonu – jedan u plavom odjelu, drugi odmah pokraj njega u sivom. Oni nisu agenti FBI-ja. Oni su propovjednici povratnici u grijeh. Gospod mi je pokazao njih obojicu ovog popodneva u viziji."

Sve su se glave u slušateljstvu okrenule u tom smjeru. Dvojica spletkara su pocrvenjela i sagnula se u svojim stolicama.

"Nemojte se saginjati," rekao je Bill u mikrofon. "Sad imate priliku ustati i razotkriti me." Dva su se čovjeka vrpoljila, ali se nisu mogli više pognuti. Bill je ustrajao u svom protunapadu. "Vi ste rekli da sam vračar Šimun i da me zanima samo novac ljudi. Dobro, zašto ne siñete ovdje na binu za test? Ako sam ja vračar Šimun, a vas dvojica Božji sveti ljudi, onda me Bog može pogoditi smrću; ali ako sam ja Božji čovjek, a vas dvojica u krivu, onda Bog može vas pogoditi smrću. Siñite dolje da vidimo što je



203

od toga." Ljudi su ustali i požurili prema izlazu. "Vidim da odlaze. Možda silaze ovdje. Otpjevajmo pjesmu dok čekamo."

Dok je zajednica završavala s pjevanjem nekoliko stihova pjesme, bilo je očito da ta dva čovjeka nemaju namjeru prihvatiti Billov izazov. "Izgleda da su njih dvojica napustila zgradu. Time bi to trebalo biti riješeno. Prijatelji, vi znate da mi nije do vašeg novca. Da nema troškova sastanaka uopće ne bih dopustio svom rukovoditelju da uzima dobrovoljne priloge. Ali nakon što pokrijemo troškove, ako išta preostane, to ide za misionarenje. Što se mene tiče, ja uzimam samo malu tjednu plaću. Pitajte mog rukovoditelja, pitajte bilo koga tko me dobro poznaje. Tako vidite, ne želim vaš novac, želim vaše povjerenje."


Poglavlje 50

Peračica rublja prizemljuje njegov let

1950.

NAKON ŠTO JE mjesec dana proveo u Teksasu, William Branham se žurio vratiti kući svojoj supruzi i djeci. Nažalost, tog popodneva kad je poletio iz Dallasa, na jugoistoku je zapuhala opasna oluja što je natjeralo njegov zrakoplov na izvanredno slijetanje u Memphisu u Tennesseeju. Zračna luka je smjestila putnike u Peabody hotel dok ne proñe oluja. Bill je nazvao kući da bi Meda znala što se dogodilo, a zatim proveo ostatak večeri pišući pisma.

Vani se na Memphis izlila jaka kiša. Tijekom noći je povremeno sijevalo, praćeno parajućim odjecima grmljavine. Malo prije ponoći, kiša je prestala. Gledajući kroz prozor, Bill je mogao vidjeti nakupine zvijezda meñu oblacima. Činilo se da oluja prestaje.

U šest sati ujutro, dežurni službenik zračne kompanije nazvao je Billa kako bi mu javio da će zrakoplov poletjeti točno u osam sati. Bill je ustao i odjenuo svoje svjetlo smeñe odijelo. Pogledavši na sat, zaključio je da ima dovoljno vremena pronaći poštanski sandučić i poslati svoju poštu.



205

Jutro je bilo toplo i vedro. Cvjetni vrtovi su ispunili zrak bogatim mirisom kojeg je pojačala noćna kiša. Ptice su pjevale posvuda, a Bill se želio pridružiti. Pjevušio je kršćansku melodiju dok je mirisao ljepotu svijeta svoga Oca.

Nakon što je propješačio dva bloka zgrada, Bill je ispred banke pronašao poštanski sandučić. Ubacio je pisma kroz utor i okrenuo se otići kad je čuo zvuk pijavice – huussss. Naježio se kad je osjetio da se približava prisutnost anñela. Bill je zakoračio nazad u sjenu stupa, pognuo glavu i rekao: "Oče, što hoćeš da Tvoj sluga učini?"

Jednako jasno kao što je čuo cvrkutanje ptica, čuo je anñela Gospodnjeg kako govori: "Hodaj i nastavi hodati." Samo s takvim uputama, Bill je krenuo natrag prema hotelu. Kad je došao blizu ulaza u hotel, mislio je ući. Ali, taj je duboki anñeoski glas ponovno rekao: "Nastavi hodati." Bill je pogledao na sat. Za sat vremena njegov zrakoplov polijeće. Ipak je nastavio pokraj hotela ne znajući gdje niti s kojom svrhom ga Gospod vodi.

Hodao je nekoliko kilometara, pjevušio i uživao u kišom opranom zraku omirisanom lonicerama i ružama. Bio je dobar osjećaj biti živ. Ipak, bio je malo nervozan zbog vremena. Uporno je sve češće pogledavao na sat kako se približavalo osam sati. Svaki put kad bi pogledao, anñeo bi ga poticao: "Nastavi hodati." Kad su kazaljke prošle osam sati, Bill se pomirio s činjenicom da će morati preorganizirati svoj odlazak kući. "Gospode, ne znam zašto sam ovdje, ali Ti si rekao da hodam i zato hodam. O čemu se radi?"

Sad je stigao do jednog siromašnog kvarta u Memphisu. Ovdje ulice nisu bile popločane i nije bilo nogostupa. Hodao je niz brdašce gdje je pokraj ceste tekao potok. Ispred sebe je vidio visoku, krupnu, tamnoputu ženu u njezinom dvorištu kako s oba lakta stoji naslonjena na ulazna vrata. Na glavi je imala mušku košulju zavezanu poput marame. Kad se Bill približio, žena je rekla: "Dobro jutro, propovjedniče."



206

Skinuvši šešir, Bill je rekao: "Dobro jutro, gospoño." Onda se nakratko zaustavio, začuñen. Rekla je: "Propovjedniče." Okrenuo se prema tamnoputoj ženi i pitao: "Znate li tko sam ja?"

"Ne, gospodine." "Kako ste onda znali da sam propovjednik?" Nasmiješila se. "Znala sam da dolazite." Bill je prišao vratima. "Kako ste mogli znati da dolazim? Ni

sam ja nisam znao." Objasnila je: "Propovjedniče, jeste li ikada čitali u Bibliji o

Šunamki koja nije mogla imati dijete? Obećala je Bogu ako joj da bebu, da će ga odgajati za Gospoda. 94 Pa, ja sam takva žena i obećala sam Gospodu istu stvar. On mi je dao tu bebu, a ja sam dala sve od sebe kako bih ga odgojila za Gospoda. Ali prije nekoliko godina je upao u loše društvo. Otišao je krivim putem i obolio od spolne bolesti. Sifilis. Dok je saznao što se dogaña, previše je uznapredovalo. Sada leži na mom krevetu, umire. Jučer je doktor, koji je došao i pregledao ga, rekao: 'Nema nade za njega. Ima rupu u svom srcu i krv mu je puna gnoja. Očekujte najgore svaki tren.'

Propovjedniče, nisam mogla podnijeti da vidim kako mi dječak umire u takvom stanju. Želim da bude spašen. Zato sam se cijelo vrijeme jučer navečer molila i molila, govoreći: 'Gospode, ako sam ja poput te Šunamka, gdje je onda tvoj Ilija?'

Negdje tijekom noći zaspala sam na stolici i sanjala da sam izašla ovdje i stajala kraj vrata. Sanjala sam da je naišao propovjednik odjeven u smeñe odijelo sa šeširom. Kad sam se u zoru probudila, došla sam ovdje i otada stojim ovdje i čekam vas. Propovjedniče, vjerujete li u vodstvo Duhom Svetim?"

Billu je zatreptalo srce. Živci su mu se naježili. Mora da je Gospod želio da ode ovdje. "Gospoño, zovem se Branham. Jeste li ikada čuli o meni?"

94 2. Kraljevima 4, 8 – 37



207

"Ne, gospodine, propovjedniče Branham, nikad nisam čula o vama."

"Moja je služba moliti se za bolesne. Želite li da uñem unutra i pomolim se za vašeg sina?"

"Da, naravno, propovjedniče Branham. Molim vas." Bill je otvorio vrata. Za njim su se vrata zatvorila hrñavim

plugom pričvršćenim vijkom za lanac. Žena je povela Billa u malu okrečenu baraku. Podovi su bili napravljeni od žutog jablana, izribani i čisti koliko god je moguće. U jednom je kutu bilo metalno korito za pranje rublja i na njega naslonjena daska za ribanje. Bez sumnje, živjela je od toga. Iznad vrata je visio znak: "Bože blagoslovi naš dom." Bill je bio pozivan u palače kraljeva i neke od najfinijih kuća u zemlji, ali se nigdje nije osjetio više dobrodošao nego u toj skromnoj kućici.

U drugom kutu je stajao stari metalni krevet. Na njemu je ležao njezin sin. Bio je krupan dečko, 180 cm visok i najmanje 80 kg težak. U šakama je imao zamotane plahte i previjao se na tankom slamnatom madracu, mrmljajući: "Nnn... nnn... ovdje je tamno... O, mama! Toliko je tamno... Ne znam gdje idem..."

"Nije pri sebi zadnja dva dana," rekla je njegova majka. "Misli da je u čamcu, izgubljen u tami na oceanu. To je to što ne mogu podnijeti, propovjedniče, saznanje da mi je sin izgubljen." Ljubazno ga je potapšala po ramenu. "Drago dijete, poznaješ li svoju mamu?"

Drhtao je i uzdisao: "Nnn... nnn... ovdje je tako hladno... tako hladno."

Poljubila ga je u čelo. "Mamina beba." "Da," pomislio je Bill, "to je majčina ljubav. Bez obzira što je

učinio, ona ga još uvijek smatra 'maminom bebom'." Rekao je: "Gospoño, hajmo se pomoliti. Vi počnite prvi."

Kad su kleknuli uz krevet, ta je ponizna peračica rublja izlila svoje srce pred Bogom toliko da je ganula suze na Billove oči. Završila je moleći: "Gospode, ako samo dopustiš da mi moj dječak kaže da će biti s Isusom, bit ću sretna."



208

Bill je položio ruke na noge dječaka koje su bile hladne poput sjevernog Atlantika. "Dragi Bože, ne znam što se dogaña, ali jutros si me Ti okrenuo na ulici i poslao ovdje dolje u ovu malu baraku. Znam da je prošlo vrijeme polijetanja mog zrakoplova, ali bez obzira na to u pokornosti vodstvu Duha polažem svoje ruke na ovog dječaka u Imenu Tvog Sina, Isusa Krista."

Dječak se uskomešao: "O, mama, ovdje se razdanjuje." Zavrtio je očima, a onda kao da su se usredotočile na lice njegove majke. "Pa, mama, što ti radiš ovdje?" Podigao je glavu sa slame. "A tko je ovaj čovjek?"

Bill je pričekao još pet minuta, dovoljno dugo da vidi dječaka kako sjedi na rubu kreveta i priča o odijevanju. Tad se Bill ispričao i požurio kroz vrata. Nakon nekoliko blokova zgrada mahnuo je taksiju i uskoro je prebačen do zračne luke. Na njegovo iznenañenje i olakšanje, njegov je zrakoplov još uvijek bio na uzletištu. Let je bio odgoñen dva sata i upravo je sada zrakoplov zagrijavao motore za uzlet. Bill se divio što može učiniti molitva zajedno s čistom vjerom. Bio je siguran da su molitve te peračice rublja prizemljile njegov let na osamnaest sati.

"Da, gospoño," pomislio je, "vjerujem u vodstvo Duha Svetog."


Poglavlje 51

Objašnjenje vizija 1950.

U KOLOVOZU 1950. GODINE, William Branham je održao probuñenje u Clevelandu u Ohiju. Prošlo je deset dana dvotjednog skupa kad mu je g. Boeing, lokalni milijunaš koji se obogatio proizvodnjom automobilskih branika, rekao: "Brate Branhame, mislim da tvoji sastanci u Clevelandu mogu biti puno uspješniji nego što su sada. Šator kojeg imaš može primiti oko četiri tisuće ljudi. Nakon što se lokalni ljudi vrate s posla, ručaju i doñu ovdje, šator već napune ljudi od izvan grada. Stotine lokalnih ljudi ne može ući. Kad bi se preselio u javni auditorij, bilo bi puno bolje. Tada bi svi ljudi koji žele doći imali stolicu. Provjerio sam cijenu, košta tisuću i devetsto dolara za jednu večer u auditoriju. Ja ću sve platiti ako se preseliš tamo."

Ljubazno, ali odlučno, Bill je odgovorio: "Brate Boeing, kad bi platio auditorij za godinu dana, ja i dalje ne bih mogao otići tamo ako mi Bog ne bi kazao da idem. Zasada sam vezan pisanim ugovorom s ovom braćom za još tri dana sastanaka u šatoru i moram ispuniti svoje obveze."

G. Boeing je imao drugi prijedlog. "Kad završiš sa sastancima u šatoru, ostat će ti nekoliko dana prije početka sljedećeg skupa. Zašto barem jednu večer ne održiš sastanak u auditoriju prije nego odeš iz Clevelanda?"



210

"Molit ću se o tome i javiti ti kad mi Gospod kaže." Sljedećeg je jutra Bill trebao biti počasni gost na doručku za

propovjednike. Pred hotel je došao plavi Cadillac da odveze Billa i Gordona Lindsayja u restoran. Kad je obrok završio i tanjuri bili odmaknuti, propovjednici su pitali Billa da im objasni proces vizija.

"Vizije je teško objasniti," počeo je Bill, "ali dat ću sve od sebe kako bih vam pomogao razumjeti. Svi ste vi promatrali kako mi Gospod na bini daje vizije. Vidjeli ste kako Bog otkriva mnoge razne tajne i da je svako pronicanje 100% točno. Bez sumnje primijetili ste da ja postanem jako slab, što ograničava broj ljudi kojima mogu osobno služiti svaku večer. To je po Pismu. Sjetite se kako je žena s krvarenjem dotakla Isusovu haljinu, a On je rekao da je osjetio kako ga napušta sila? Sila je snaga. Nju je iz Isusa izvukla vjera žene.

Isti je taj Isus s nama danas. On je Taj koji iscjeljuje svake večeri na sastancima. Istina je da mi je Bog dao dar vizija, ali tamo na bini zapravo vaša vjera izvlači od Boga, što donosi vizije. Ja se samo predam Bogu i, često i ne znajući što govorim, Duh Sveti govori kroz mene. Ali nisam ja taj kojeg su ljudi dotaknuli. Oni vjerom dotiču Velikog Svećenika, Isusa Krista, upravo kao što Ga je dotaknula žena s krvarenjem i bila iscijeljena.

Kod kuće ili kad sam sam, Bog mi takoñer daje vizije. Može me uputiti na neko mjesto da učinim odreñenu stvar ili mi može pokazati nešto što će se dogoditi u budućnosti – i svaki se put dogodi upravo onako kako vizija pokaže. Začudo, takve me vizije uopće ne iscrpe. Nekad mogu trajati satima, a kad izañem iz njih obično se osjećam osnaženo i osvježeno.

Tako, jedan me tip vizija osvježi, drugi me tip skrši. Zašto je tako? Pa, nalazim da je isto tako bilo u životu Gospoda. On je vidio viziju Lazara uskrslog iz mrtvih i ta ga vizija nije nimalo oslabila. 95 Ipak, kad je žena dotakla rub njegove haljine da bi bila

95 Ivan 11

Objašnjenje vizija


211

iscijeljena od krvarenja, On je rekao da je oslabio. Jedno je bilo kad je Bog sam koristio Svoj dar, u drugom je slučaju sama žena vukla Božji dar.

Nadam se da možete vidjeti usporedbu koju prikazujem. Ja ne kažem da je dar kojeg imam velik kao što je bio dar u Isusu Kristu jer je u Njemu tjelesno prebivala sva punina Božanstva. 96 Ali i dalje je to isti Isus koji čini ista djela. Vidite da je On, kao što brat Bosworth kaže, sva voda u oceanu. Moj je dar samo žlica vode iz tog oceana. Meñutim, iste kemikalije koje su u oceanu su i u žlici.

Dopustite mi da vam to ilustriram na drugi način. Zamislite da ste vi i ja mali dječaci koji žele otići vidjeti cirkus, ali nemamo dovoljno novca za ulaznicu. Zato odemo od iza pogledati kroz ogradu. Na žalost, drvena je ograda previsoka da bismo nas dvojica vidjeli preko nje. Što možemo učiniti? Zamislite da sam ja viši od vas. Ja mogu skočiti, uhvatiti se za vrh ograde i podići se dovoljno visoko kako bih provirio kroz rupu blizu vrha ograde. Pitate me što vidim, a ja vam kažem da vidim žirafu kako jede lišće sa stabla. Uskoro mi se ruke toliko umore i moram se spustiti da bih se odmorio. Pitate mu što sam još vidio, ali nisam imao vremena vidjeti još nešto, zato ponovno skačem i gledam. Mogu se držati kratko vrijeme prije nego se potpuno umorim. Tako je svake večeri na bini kad ljudi koriste moj dar vizija.

Dopustite mi da sad objasnim kako je to kad Bog sam koristi dar. Kako bismo nastavili s ilustracijom o cirkusu, zamislimo da upravitelj cirkusa doñe i pita nas što radimo. Zamislimo da je on dobar čovjek pun razumijevanja, pa mi kaže: 'Doñi, pomoći ću ti da bolje vidiš.' Svojim me velikim, snažnim rukama podigne da mi glava bude iznad ograde. Sad mogu dobro vidjeti. Vidim lavove, tigrove, slonove i klaune. Ne mogu vidjeti cijeli cirkus, ali mogu vidjeti puno više od onog što sam vidio dok sam virio kroz

96 Kološanima 2, 9



212

rupu, a nisam niti umoran jer me je on podigao. Tako je kad Bog koristi dar.

Možda se pitate gdje je ovo u Pismu. Sjećate li se žene koja je bila iscijeljena kad je tajno dotaknula rub Isusove haljine? 97 Sjećate li se kako je Isus oslabio? Rekao je da Ga je napustila sila. Vidite, žena je vukla Božji dar u Njemu. Ali, na Lazarovom je grobu bilo potpuno drugačije. 98 Najprije je Isus imao viziju Lazara uskrslog iz mrtvih. Kad je kasnije ispunio viziju, nije oslabio. To je bilo zato što je Bog koristio Svoj dar.

Dakle, Bog nam je svima dao darove. Možda ste vi propovjednik ili učitelj. Ja sebe ne smatram nekim propovjednikom ili učiteljem. Moj je dar imati vizije. Svi smo pozvani u različite službe, ali svi smo dio jednog velikog tijela. A što bi ovi darovi trebali činiti? Jesu li oni zbog veličanja nekog čovjeka ili organizacije? Zasigurno ne! Oni trebaju veličati Isusa Krista i samo Njega."

Nakon što je završio svoje obraćanje, Bill je dugo vremena pijuckao kavu i čavrljao s nekoliko novih prijatelja, meñu njima i s g. Boeingom. Jedan je ukrajinski propovjednik rekao Billu: "Sad bolje razumijem vizije otkako si ih objasnio, ali me još uvijek zanimaju neki aspekti. Dok se odvija vizija, što ti vidiš? Je li to nejasno poput sna?"

"Ne, ono što vidim potpuno je jasno, kao da sam baš tamo i promatram dogañaj koji se stvarno dogaña."

"Ali, kako je to moguće?" "S Bogom ništa nije nemoguće. Prošlost i budućnost Njemu

su stvarne isto kao i sadašnjost. Zapamtite da je vrijeme nešto što je Bog stvorio. On nadilazi vrijeme. Tako on može znati kraj prije početka. Kako bi inače Biblija bila toliko puna proročanstava koja su se ispunila? Kako bi inače postojali proroci koji su mogli vidjeti prošlost i budućnost?"

97 Matej 9, 20 – 22; Marko 5, 25 – 34; Luka 8, 43 – 48 98 Ivan 11, 1 – 44

Objašnjenje vizija


213

"To ima smisla. Vidio sam što su vizije otkrivale na bini, ali si rekao da imaš vizije i kada si sam. Kakve ti stvari Gospod tada otkriva?"

"Dat ću vam primjer da biste znali. Sinoć me je g. Boeing pitao da ostanem u Clevelandu još jedan dan kako bih održao sastanak u javnom auditoriju. Rekao sam mu da ću se morati moliti o tome prije nego mu odgovorim. Jutros mi je Gospod dao viziju kako bi mi pomogao znati što učiniti. Tijekom ovog jutra vidjet ću damu kako prelazi ulicu i drži za ruke blizanke. Obje djevojčice nosit će šarene suknjice i obje će imati kosu u repu. Ovo će mi biti prvi znak. Sljedeće, iako sam došao na ovaj sastanak u plavom automobilu, nazad u hotel vozit ću se u crvenom. Dok budem u crvenom automobilu na ulici, dvije će mlade dame proći odjevene u dugačke večernje haljine. Kad se ispune ova tri znaka, tada ću znati da imam Božje dopuštenje za još jednu službu u Clevelandu u tom auditoriju."

Nastavili su razgovarati gotovo sat vremena. Konačno je Gordon Lindsay prišao njihovom stolu i rekao: "Brate Branhame, zar ne misliš da bismo se trebali vratiti u hotel?"

"Pretpostavljam da bismo trebali," složio se Bill. Kad je krenuo po kaput, pogledao je kroz prozor. "Pogledajte tamo, gospodo. Zar ih ne vidite?"

Propovjednici su pogledali. U susjednom je bloku zgrada žena prelazila ulicu vodeći blizanke. Obje su blizanke bile odjevene upravo kao što je Bill ranije opisao – šarene suknjice i repovi koji su lepršali na vjetru. G. Boeing je uzeo gutljaj i rekao: "Jedan riješen, preostala još dva."

Gordon Lindsay je rekao: "Brate Boeing, čovjek koji nas je dovezao je morao ranije otići kući. Pitam se možeš li nas povesti nazad u naš hotel?"

"Naravno, brate Lindsay, rado ću. Čuj, brate Branhame, ja imam crveni automobil!"

"Dva riješena," rekao je Bill. "Samo gledajte. Treći znak ne može biti daleko."



214

Šestorica njih su se nagurala u crveni automobil i g. Boeing je upalio motor. Parkiralište restorana bilo je otvoreno prema jednosmjernoj ulici. G. Boeing je trebao skrenuti lijevo da bi išao u pravom smjeru. Umjesto toga skrenuo je desno. Na uglu ulice ga je čekao policajac na konju da ga zaustavi.

Kad je g. Boeing spustio prozor, ovaj ga je policajac napao kao da je maloljetni delikvent. "Hoćeš mi reći da si iz Clevelanda i ovako si pogriješio! Za ovo nema izgovora!"

"Žao mi je, policajče," ispričao se g. Boeing, "vjerojatno sam razmišljao o nečem drugom."

Policajac je nastavio oštro držati lekciju g. Boeingu, zbog čega je automobil ostao parkiran nekoliko minuta. Iza ugla su hodale dvije mlade dame u svečanim večernjim haljinama. Kad su njih dvije prošle pokraj automobila, Bill je bocnuo g. Boeinga u rame i rekao: "Pogledaj, brate – eno ih."

Zaboravivši da ga policajac grdi, g. Boeing je podigao obje ruke i povikao: "Slava Bogu! Haleluja! Haleluja..." Pridružio se i ukrajinski propovjednik: "Slava Gospodu! Slava Gospodu Isusu!" i tad je počeo govoriti nepoznatim jezikom.

"Vi ste ludi ljudi!" vikao je policajac. "Mičite se od mene." S dobivenim Božjim dopuštenjem, Bill je održao još jedan

sastanak u Clevelandu tog kolovoza 1950. godine i preko dvanaest tisuća ljudi je ispunilo javni auditorij da bi čuli poruku osloboñenja kroz snagu Isusa Krista.

NEKOLIKO TJEDANA nakon što je William Branham završio svoj skup u Clevelandu, putovao je željeznicom u Phoenix u Arizoni. Njegov se vlak nakratko zaustavio u Memphisu u Tennesseeju. Bill je izišao kupiti sendvič. Stanica u Memphisu je bila puna ljudi koji su dolazili i odlazili. Dok se Bill provlačio kroz mnoštvo, primijetio je zaposlenika na stanici u crvenoj uniformi kako gura kolica s prtljagom u njegovom smjeru. Kad je ovaj mladi tamnoputi čovjek pogledao gore i uočio Billa, lice mladića zasjalo je od iznenañenja. Pustivši kolica, potrčao je

Objašnjenje vizija


215

prema Billu i uzbuñeno dozivao: "Propovjedniče Branham! Propovjedniče Branham!" Uhvatio je Billovu ruku i čvrsto je stisnuo. "Zdravo, propovjedniče Branham."

Bill je pogledao mladića i pomislio: "Možda je bio na nekom od sastanaka."

"Propovjedniče Branham, niste me prepoznali, zar ne?" "Ne, ne vjerujem da sam te prepoznao." "Sjećate li se prije šest mjeseci kada je vaš zrakoplov prisilno

sletio u Memphis? Sjećate li se tog dječaka za kojeg ste se molili koji je umirao?"

"Jesi li ti...?" "Da, uistinu, ja sam taj dječak. Nisam samo iscijeljen, već

sam sada takoñer i kršćanin." Billu je uvijek bilo zadovoljstvo iz prve ruke vidjeti rezultate

njegovih molitvi i susretati ljude kojima je njegova služba pomogla. Do sada je već bilo na desetke tisuća takvih ljudi diljem zemlje.

Kasnije te jeseni 1950. godine, Bill je primio dva pisma koja su ga duboko dotaknula. Prvo je pismo stiglo od njegovog bivšeg pastora, dr. Roya Davisa, baptističkog propovjednika koji ga je postavio u službu u prosincu 1932. godine. Ovo pismo nije bilo upućeno osobno Billu, već je poslano Gordonu Lindsayju zajedno sa zamolbom da se objavi u časopisu Glas iscjeljenja. Dr. Davis se htio javno ispričati zbog kritika na račun Billa i njegove službe.

Bill je pažljivo pročitao pismo. Misli su mu se vratile na ono jutro u svibnju 1946. godine... Tada se bio požurio u propovjednikovu kuću reći dr. Davisu o anñelu koji ga je poslao odnijeti dar božanskog iscjeljenja narodima svijeta. Bill se sjetio kako se dr. Davis ismijavao toj zamisli, govoreći: "Billy, što si jeo sinoć za večeru?" Bill mu je potpuno ozbiljno odgovorio: "Dr. Davis, to mi se ne sviña. Ako me vi ne želite, bit će tamo netko tko želi. Bog me je poslao i ja ću ići." Stariji čovjek mu se rugao, govoreći: "U redu, Billy, samo daj, raznesi to po svijetu. Baš me zanima koliko ćeš daleko stići." Ovdje je sad bilo pismo isprike zbog takvog sarkazma. Dr. Davis je napisao: "Da sam bio



216

iskreniji i marljivije proučavao Bibliju, razumio bih više o vizijama i Božjoj snazi."

Drugo je pismo stiglo iz Južne Afrike. Florence Nightingale Shirlaw, koja je bila iscijeljena u Londonu, sad je slala svoje svjedočanstvo detaljizirajući svoj neprekidan oporavak od raka želuca. U zadnjih se šest mjeseci udebljala s 23 kg na 70 kg. Priložila je novu sliku sebe kako bi dočarala ovu nevjerojatnu promjenu. Bill je zapanjeno promatrao fotografiju. Nije uopće izgledala kao ista osoba. Slika ju je prikazivala u kariranoj haljini kako stoji na ulici i drži veliku torbu za ručke. 99 Njezine ruke, njezine noge, čak i obrazi, bili su toliko popunjeni da Bill nikada ne bi mogao pretpostaviti, da nije znao da je to činjenica, da je u travnju bila samo kostur na samrti.

Bill se sjetio molitve koju je molio tog maglovitog jutra u travnju: "Gospode, ako iscijeliš ovu ženu, ja ću to smatrati znakom da želiš da održim skup iscjeljenja u Durbanu u Južnoj Africi." Sada je u ruci imao potvrdu, crno-bijelu fotografiju zdrave Florence Nightingale Shirlaw. Bill je nazvao svog rukovoditelja i zamolio ga da započne s organizacijom. Ernu Baxteru nije trebalo puno da bi dobio angažman od Južnoafričkog nacionalnog koncila crkava. Nestrpljivo su željeli da tako poznati evanñelist iz Amerike doñe na njihovo tlo. Okvirno je dogovorena sredina 1951. godine.

Bill je bio uzbuñen. Ako ga je Bog specifično pozivao u Durban u Južnoj Africi, zasigurno će slijediti veliko znamenje i čudesa. Onda ga je jednog dana, dok je bio u Shreveportu u Louisiani, Duh Sveti upozorio govoreći: "Ovako govori Gospod: 'Budi pažljiv. Sotona ti je postavio zamku u Južnoj Africi.'" Duh nije rekao ništa više od toga, a Billu je ostalo pitati se kakva će to zamka biti.

99 Ova se fotografija nalazi na 51. stranici knjige Juliusa Stadskleva:

"William Branham, prorok posjetio južnu Afriku".


Poglavlje 52

Orao uz tok rijeke Troublesome

1950.

KAKO JE LJETO 1950. GODINE prelazilo u jesen, William Branham nije mogao suspregnuti svoje ushićenje. Približavao se njegov omiljeni mjesec. Bill je strastveno volio listopad jer je listopad predstavljao sezonu lova, a sezona lova je donosila promjenu, izazov i prostranu slobodu.

Ali lov je Billu značio više od samo odmora od njegovog pretrpanog rasporeda. Lov ga je vraćao njegovim korijenima. Kao dječaka, divljina ga je emotivno hranila, bila mu je utjeha, sreća i bistrila razum. To je bilo jedino mjesto u njegovom teškom djetinjstvu gdje je doživio spokoj. Sada je divljina predstavljala pomlañivanje: priliku za bijeg iz neprekidnih zahtjeva njegove javne službe u opušteno zajedništvo s njegovim Tvorcem u ljepoti Božjeg netaknutog stvaranja. Lov mu je omogućio vrijeme relaksacije, razmišljanja, dubokog pretraživanja u sebi za stvarnom svrhom njegovog života. Pružao mu je vrijeme ispitivanja njegovih ciljeva i motiva da bi provjerio je li još uvijek na kolosijeku. Svježi planinski zrak mu je krijepio tijelo, um i duh.



218

Do sada je svaku jesen otkako je odrastao čovjek Bill odlazio na godišnji odmor u lov. Čak ni njegovo vjenčanje s Medom u listopadu 1941. godine nije prekinulo ovu tradiciju. Jednostavno je spojio medeni mjesec s lovačkim izletom. Nakon tog jednog izleta, Meda je zaključila da joj se ne sviña grubost izleta, tako da više nikad nije ponovno išla u lov sa svojim suprugom. Posljedica toga je bila da sve godine njihovog braka Bill i Meda nisu nikad proveli godišnjicu braka zajedno budući da je 23. listopada Bill uvijek kampirao u divljini. Kad je Bill bio mlañi, lovio je blizu kuće. Ali posljednjih nekoliko godina, otkako se njegov život proširio cijelim sjevernoameričkim kontinentom, Bill je odlazio na godišnje odmore u lov na Stjenjak u Coloradu. Tamo je krenuo ponovno i ovog listopada 1950. godine.

Bill je lovio losove. Sezona je bila otvorena tjedan dana ranije tako da krda više nisu bila u niskim dolinama, ali na sve je to planirao. Bill je znao čim se te godine ispale prvi metci da će se losovi podići na vrhove gdje ih je teže pronaći. Većina lovaca nije imala ni dovoljno vremena niti energije pratiti losove toliko dugo u divljini. Bill je imao oboje. On i prijatelj su jahali na konjima do doline rijeke Troublesome i napravili kamp na račvanju rijeke. Bili su udaljeni 320 km od najbližeg grada i 55 km od najbližeg dosega civilizacije.

Sljedećeg su se jutra njih dvojica razišla. Bill je pratio jedan rukavac rijeke do visokih predjela dok je njegov prijatelj pratio drugi rukavac. Planirali su okružiti odreñenu planinu i sresti se nakon nekoliko dana.

Bill se provlačio kroz gustu šikaru i gustiš jasike uz rijeku Troublesome. Kad je prolazak postao nemoguć, Bill je ostavio rijeku i pratio klanac jašući uz strme padine prekrivene smrekom, arišem, cedrovima i borovima. Kad je konačno stigao do granice rasta drveća, odlučio je sjahati i pješke izvidjeti područje. Te sezone još nije bio pao snijeg tako da su krda losova bila raštrkana ovdje meñu visokim vrhovima. Konji na otvorenom bi privlačili previše pozornosti. Imat će bolje izglede ustrijeliti trofejni primjerak ako bude pješačio tiho poput Indijanca. Bill je



219

vezao svoja dva konja i ostavio im dugačak konopac kako bi mogli piti i hraniti se dok ga nema. Onda je ostatak dana s puškom u ruci hodao po kamenju granicom rasta drveća, skrivajući se u zimzelenim stablima.

Tog je popodneva jedan tamni oblak ključao iznad obzora. Munja je naelektrizirala zrak i grom je zagrmio toliko glasno da je zvučalo kao da će se planina rascijepiti na dva dijela. Počela je padati kiša. Bill se zaklonio pod zimzeleni grm s bujnim granama zbog kojeg je ostao suh kao da je bio pod kišobranom. Naslonio je svoju pušku na deblo i počeo gledati po dolini razmišljajući o tome koliko je velik i dobar njegov Gospod i Spasitelj.

Nakon 20 minuta kiša je prestala. Hladan je vjetar puhao s vrha ledeći kapljice kiše dok su padale s grana oblažući stabla u dolini tisućama sitnih sigi. Bio je to prizor koji je oduzimao dah. Sunce je provirilo iza oblaka i doticalo zapadne vrhove, kupajući svijet narančastim svjetlom koje je pojačalo sjene i definiralo oštre linije svake planinske pukotine i usjekline. Puna duga je napravila luk iznad doline. Bill je postajao sve emotivniji. Rekao je na glas: "O, veliki Jahve Bože, evo Tvoje duge na nebu, tog divnog starozavjetnog saveza s Tvojom djecom gdje si obećao da više nikada nećeš uništiti zemlju vodom." Tada je Bill razmišljao o desetom poglavlju Otkrivenja gdje je opisana duga koja pokriva Kristovu glavu, a predstavlja novozavjetni savez. To je bio najdivniji savez od svih – krvni savez u kojem je Bog obećao spasiti sve koji pogledaju na žrtvu Njegovog Sina, Isusa Krista. Suze su potekle niz Billove obraze dok je razmišljao o tome.

Krdo losova se vjerojatno raštrkalo tijekom oluje. U daljini je Bill mogao čuti mužjake kako se dozivaju. Negdje meñu vrhovima, ali ne daleko, Bill je čuo zavijanje sivog vuka. Njegova je ženka odgovorila negdje u dolini. Bill je osjetio kako se u njemu budi nasljeñe njegove bake – ta krv Cherokee Indijanca za koju je Bill vjerovao da je uzrok njegove duboke ljubavi prema prirodi. Planine su bile toliko žive Božjim dahom, činilo se kao da ga njegov Tvorac doziva iz svakog borovog češera i sunčeve zrake. Bill se više nije mogao suzdržavati. Trčao je uokolo i



220

uokolo stabla što su mu brže noge mogle skretati, kličući zahvale Bogu što je glasnije mogao. Konačno je stao i naslonio se na kvrgavo deblo da bi došao do zraka.

Pedesetak metara niz padinu, Billu s desne strane, na panju je sjedila vjeverica i neprekidno se glasala.

"Zašto si toliko uznemirena, malena?" pitao je Bill. "Neću ti nauditi."

Primijetio je da vjeverica niti ne gleda prema njemu. Bill je pratio pogled vjeverice niz padinu prema mjestu gdje je bilo srušeno nekoliko mrtvih stabala i tada je shvatio što je okupiralo pozornost vjeverice. Oluja je prisilila velikog, bjeloglavog orla na slijetanje. Orao se izgegao iz grmlja i stao na čistinu, mičući pogled s čovjeka na vjevericu i obrnuto.

Bill je rekao: "Bože, vidim Te u zimzelenom bilju i oštrim vrhovima. Vidim Te u oluji, vjetru, grmljavini, sijevanju i kiši. Vidim Te u zalasku sunca i u dugi, ali Te još ne vidim u ovom orlu. On je samo smetlar. Zašto si usmjerio moju pozornost prema ovoj ptici?"

Što je duže Bill promatrao, sve je više postajao svjestan koliko se orao činio hladan i pribran. Bill je pomislio: "Znam da Bog želi kršćane koji su hrabri kad je u pitanju vjerovanje u Božju Riječ. Pitam se želi li Bog da vidim ovog orla zato što se on ne boji. Možda da otkrijem koliko je uistinu hrabar?" Glasno je rekao: "Zašto me se ne bojiš? Zar ne znaš da te mogu upucati?"

Sad kad je Bill progovorio, orao je ignorirao vjevericu i gledao ravno u čovjeka. Bill se pravio da će uzeti pušku. Orao se nije pomaknuo. "Još se ne bojiš, zar ne? Pitam se zašto." Tad je Bill primijetio kako orao polako i šarmantno savija krila. "Sad vidim zašto si toliko hrabar. Bog ti je dao ta dva krila da možeš pobjeći od opasnosti, a ti imaš povjerenje u dar kojeg ti je Bog dao. Bez obzira koliko bih ja brzo uzeo svoju pušku, ti bi pobjegao u to grmlje prije nego bih mogao zapucati. Dok možeš osjetiti ta krila, znaš da si dobro. A dok ja mogu osjetiti kretanje Duha Svetog u mom životu, ja takoñer znam da sam dobro."



221

Orao i čovjek su se dugo promatrali s obostranim poštovanjem. Konačno je ptica ponovno pogledala vjevericu koja se i dalje neprekidno glasala. Orao se činio zgrožen neprestanim blebetanjem. Skočivši u zrak, dva je puta zamahnuo krilima, a onda ih namjestio da uhvati vjetar. Više nije mahao krilima. Zračna ga je struja jednostavno podigla sve više u zalazak sunca.

Bill je promatrao orla kako se diže dok nije postao točkica na nebu. Sunce, koje je sada zašlo u udolinu izmeñu dva planinska vrha, podsjetilo je Billa na veliko Božje oko koje sve vidi i s odobravanjem promatra Svoje stvorenje. Bill je podigao ruke i proslavljao: "Nebeski Oče, kako je divan Tvoj svijet. Pomogni mi biti poput tog orla. Pomogni mi ostaviti sve ovozemaljsko blebetanje-blebetanje-blebetanje. Nauči me kako namjestiti svoja krila u Božjoj snazi i podići se u Duhu u koje god si me visine pozvao da odem."

Te je večeri, dok je prekriženih nogu sjedio uz svoju logorsku vatru, Bill izvadio svoju prilično trošnu Bibliju iz torbe na sedlu, okrenuo Izlazak 19 i čitao: "... postave Izraelci tabor pred brdom, a Mojsije se popne k Bogu. Jahve ga zovne s brda pa mu rekne: 'Ovako kaži domu Jakovljevu, proglasi djeci Izraelovoj: 'Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima; kako sam vas nosio na orlovskim krilima i k sebi vas doveo. Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode – ta moj je sav svijet!'"

Koliko se upečatljivim činilo to što je Bog usporedio svog proroka Mojsija s krilima orla. Ali nakon onog što je Bill danas vidio, to ga nije čudilo. Znao je da orao ima najoštriji vid od svih stvorenja životinjskog carstva, što znači da može letjeti više i vidjeti dalje od bilo koje ptice. A nije li prorok pozvan za to – vidjeti dalje od ostalih, bilo u prošlost ili u budućnost, ili čak u Božji um?

Bill je razmišljao o vizijama koje su mu omogućavale vidjeti prošlost i budućnost. Uvijek je znao da takav dar nije za njegovu osobnu upotrebu, već da treba biti na korist crkve Isusa Krista diljem svijeta. Ali, koja mu je krajnja svrha? Sjetio se glasa na



222

rijeci koji je rekao: "Kao što je Ivan Krstitelj bio poslan da prethodi prvom dolasku Isusa Krista, tako si ti poslan s porukom da prethodiš Njegovom drugom dolasku." Što je to točno značilo? Je li njegova služba postavljala temelje za nešto značajno? Približava li se dolazak Isusa Krista?

Ponesen tim mislima, Bill se vinuo više od orla, visoko u nebesa gdje se atomi smanjuju, dalje od mjeseca i planeta, dalje od Mliječne staze, dok nije imao osjećaj da lebdi meñu bezbrojnim galaksijama u svemir toliko prostran da su njegova smrtna osjetila beskorisna. Šteta da se mora vratiti na zemlju, ali logorska se vatra ugasila i osjećao je noćnu studen. Micao je žeravicu dok se nije upalio plamen, zatim je ubacio novo drvo. Uskoro je logorska vatra ponovno živahno gorjela.

Dok je Bill promatrao vatru, razmišljao je o natprirodnoj vatri koja je slijedila njegove sastanke. Koliko se samo razlikovala od zemaljske vatre. Mnogo je puta pokušao ljudima objasniti ovaj fenomen, ali njegovi opisi nikad nisu uspjeli dočarati stvarnost. To je svjetlo moglo varirati od tridesetak centimetara do kojih metar u promjeru. Nekad bi bilo kružno poput zvijezde; nekad je izgledalo više cilindrično i stajalo uspravno poput ognjenog stupa, nekad bi bilo plosnatije i ležalo horizontalno okrećući se poput minijaturne galaksije Mliječna staza. Često je imalo jantarni sjaj, ali je nekada izgledao više žućkasto-zeleno. Povremeno je svjetlucalo svim duginim bojama. Za vrijeme večernjeg skupa iscjeljenja, kad bi se maknulo s Billove bočne strane na slušateljstvo, izgledalo je poput bljeska fotoaparata koji se ne gasi. Tada bi se rotiralo i pulsiralo kao da je živo snagom, stvarajući zvuk poput moćne pijavice. Ali u ovom je svjetlu bilo puno više od veličine, boje i dimenzija. Čak i ako ga Bill ne bi mogao vidjeti, znao bi kada je bilo blizu. Mogao je osjetiti kako isijava prisutnost koja je neopisiva ljudskim izrazima.

Tada je tamo takoñer bio anñeo Gospodnji koji se činio tako prisno povezan sa svjetlom. Billu je anñeo Gospodnji bio jednako neopisiv. Istina, postojali su neki aspekti koje je mogao opisati, poput anñelove kose do ramena i tamne puti. Ali kad je Bill



223

pokušao ocrtati karakter u tom natprirodnom licu, nedostajalo mu je riječi. Kako bi mogao oslikati takav mir i ljubaznost istovremenu takvoj preplavljujućoj snazi? To je bio paradoks i tajna... a k tome je to bila samo jedna od mnogih stvari koje Bill nije razumio o tom natprirodnom biću. Nije znao anñelovo ime. Znao je da anñeo nije Gospod Isus Krist, ali Bill nije u potpunosti razumio poveznicu izmeñu anñela i tog svjetla. I najvažnije pitanje od sveg: zašto je ovaj anñeo dolazio njemu? Gdje sve to vodi?

Bill se uvukao u svoju vreću za spavanje i prekrio tkaninom po ramenima. Ležeći na leñima, zagledao se u vedro nebo obasuto zvijezdama. Oko njega su visoki crni borovi pokazivali prema nebu. Na istoku se upravo pojavljivalo zviježñe Orion. Iznad Oriona je svjetlucala mala skupina zvijezda zvana Vlašići. Bill je razmišljao o tome kako je prorok Job gledao ista dva zviježña prije toliko tisuća godina. Dok je Bill nastavio promatrati Velikog medvjeda, primijetio je treptanje svjetla na krilu zrakoplova koji je letio prema istoku. Od pomisli na zrakoplov postao je nostalgičan. Koliko su mu nedostajali žena i djeca. Do ovog listopada 1950. godine Meda i on bili su vjenčani devet godina. Za pet mjeseci očekuju novu bebu. Bilo bi lijepo ponovno vidjeti obitelj, iako je znao... ovdje je uzdahnuo. Koliko su mu se znatiželjne činile emocije u ovom području. Kad god je putovao, čeznuo je biti kući sa svojom obitelji, ali nakon nekoliko tjedana provedenih kući, ponovno je čeznuo za putovanjima. Bez sumnje, Gospod mu je dao tu karakternu osobinu kako bi mu pomogao da vrši posao evanñeliste. Sjetio se vizije koju mu je Bog pokazao onog jutra kad je postavljao kamen temeljac Branhamovog šatora. U viziji je vidio gotovu grañevinu punu ljudi, što ga je naravno oduševilo. Onda ga je anñeo Gospodnji šokirao i rekao mu: "Ovo nije tvoj šator." Anñeo ga je podigao i stavio pod vedro plavo nebo, rekavši mu: "Ovo će biti tvoj šator." Korak po korak to se ostvarivalo. Od svojih skromnih početaka kao pastora male crkve u gradu, njegova je služba narasla toliko da je prekrivala cijeli sjevernoamerički kontinent, a sad se širila na Europu, Afriku i dalje.



224

Na noćnom se nebu pojavio drugi zrakoplov. Ovaj je išao na zapad. Dok se Bill pitao odakle dolazi, u mislima se vratio na svoje početke. Sjetio se malog bosonogog dječaka koji je morao uzbrdo nositi vodu u tatin kotao. Taj će mu dan ostati zauvijek urezan u sjećanje – njegova malodušnost i suze, tišina, topola, pijavica, taj duboki glas koji je rekao: "Nikada nemoj piti, pušiti niti okaljati svoje tijelo na bilo koji način, jer imam posao za tebe kad odrasteš." Bill je za vrijeme svog teškog djetinjstva i adolescencije često razmišljao o tim riječima. Jednom prilikom kad je htio popiti viski i drugom prilikom kad je pokušao zapaliti cigaretu, zvuk pijavice mu je vratio ove riječi i spriječio ga u ponavljanju pogrešaka njegovog oca.

Imao je teško djetinjstvo, puno siromaštva, odbačenosti i zbunjenosti. Nije se našao dok konačno kao mladić nije predao svoj život Gospodu Isusu Kristu. Zbunjenost nije nestala dok nije susreo anñela Gospodnjeg licem u lice. Ta noć, 7. svibnja 1946. godine, takoñer je neizbrisivo urezana u njegovo sjećanje – špilja, tama, njegova bol i očajanje, svjetlo, stope, čovjek koji je izišao iz svjetla, Billov strah koji se prelio u mir čim je anñeo rekao: "Ne boj se," i njegova poruka, Bill nikada neće zaboraviti anñelove riječi: "Poslan sam iz prisutnosti Svemogućeg Boga reći ti da je tvoje roñenje neobično i život neshvaćen da bi se pokazalo da ti imaš odnijeti dar božanskog iscjeljenja narodima svijeta."

Bilo je onako kako je anñeo rekao. 1946. godine Bill je bio nepoznati propovjednik iz malog grada. Sada 1950. godine, samo nekoliko godina kasnije, toliko je poznat i poštovan da kraljevi i drugi veliki službenici traže njegove molitve. Propovjednici iz raznih denominacija su mu pisali s istom zamolbom: "Doñi održati skup iscjeljenja za nas u naš grad." Imao je više zamolbi iz gradova i država nego što je bilo večeri u godini da bi se sastanci održali. Nije bilo teško razumjeti zašto je bila tolika potražnja za njim. Upravo kao što je anñeo obećao, znak u ruci prepustio je mjesto pronicanju vizijom, što je milijune ljudi probudilo za realnost Isusa Krista kao sveznajućeg Boga.



225

Zvuk zrakoplova postajao je sve jači. Kako se činio neprimjernim u ovoj planinskoj divljini. Njemu nad glavom, zrakoplov koji je letio stigao je na pola neba. Bill je razmišljao kako je njegov život vjerojatno došao do polovice. A njegova služba – njegova je služba zasigurno dosegla vrhunac. Do sada je vidio silu Isusa Krista kako čini da hromi hodaju, slijepi vide, gluhi čuju, iscjeljenja raka i razna čuda, čak i uskrsnuće mrtvog. Što se veće može dogoditi? Naravno da je očekivao da će ga slična čuda pratiti u Južnoj Africi jer ga je Gospod specifično usmjerio u tu zemlju kroz spektakularno iscjeljenje Florence Nightingale Shirlaw. Pa što ako Sotona ima postavljenu zamku za njega. Što bi Sotona mogao učiniti da ga porazi, pogotovo sada kad je unaprijed upozoren?

Bill je mirno promatrao treptanje svjetla na krilima zrakoplova iznad njega koji je letio prema zapadnom obzoru. Pitao se kamo ide taj zrakoplov – Los Angeles u Kaliforniji? Tuscon u Arizoni? Bill je razmišljao o tome koliko voli te zapadne države. Onda se sjetio kako je prije mnogo godina njemu nepoznata astrologinja rekla datum njegovog roñenja, opisala njegovu auru i rekla mu da mu je sudbina na zapadu. To je bilo čudno pošto su mnoge njegove vizije imale veze sa zapadom. Kao 14-godišnji dječak, dok je bio na operaciji otklanjanja čahure od sačmarice i olova iz svojih otečenih nogu, imao je viziju sebe na preriji na zapadu s podignutim rukama prema križu od svjetla koji je slao zrake u njegovo srce i dušu. Nakon smrti Hope i Sharon Rose doživio je živopisan san sebe kako hoda na zapadu pokraj stare prekrivene kočije sa slomljenim kotačem. Srela ga je mlada Sharon Rose pokraj slomljenog kotača kočije i uputila ga prema palači gdje ga je čekala Hope. U snu je sunce zalazilo i sijalo narančastim zrakama u nebo. Kasnije kad je oženio Medu, imao je viziju kako hoda na sjeverozapadu, a anñeo Gospodnji ga je uputio prema zapadu. Prošao je kroz planinu u prostranu pustinju gdje je pronašao veliki šator ili katedralu s kupolom koja je prekrivala ogromnu hrpu Kruha Života. Anñeo mu je rekao da ovim kruhom nahrani tisuće ljudi koji su iz svih smjerova dolazili u pustinju. Bill se čak sjetio sna svoje majke o šest golubova koji



226

su dolijetali s neba u obliku slova "S" i sletjeli mu na prsa. U tom je snu Bill gradio kuću na zapadu.

Billu se činilo jasnim iz ovih znakova da je njegov poziv uistinu na zapadu. Ali kakav je to poziv? Što može nadmašiti vizije, iscjeljenja i čuda koja su se već dogodila u njegovoj službi?

Zrakoplov je izišao iz vidokruga na zapadnom horizontu. Bill nije mogao vidjeti dalje od obzora. Nije mogao vidjeti kako je lukavo Sotona postavio zamku za njega u Južnoj Africi i koliko će to biti blizu da ga uništi. Nije mogao predvidjeti vrijeme kad neće biti neprekidne potražnje za njegovom službom. Nije mogao znati da će Bog promijeniti njegovu službu podižući ga u viši poziv od evanñelističkog. Ove hladne listopadske večeri 1950. godine, William Branham nije mogao niti zamisliti niz natprirodnih dogañaja koji će ga odvesti zapadno na planinu Sunset u Arizoni. Tamo će konačno ispuniti svoj poziv i drhtati u strahopoštovanju prema njegovoj veličini jer će zagrmjeti glasom koji će potresti zemlju.

SVEZAK 1, KNJIGA 3

Autorovo objašnjenje

DO SVOJE SMRTI 1965. GODINE William Branham je ostavio izobilje informacija o svom životu. Većina je tih informacija razasuta u više od 1100 njegovih propovijedi koje su snimljene izmeñu 1947. i 1965. godine. U tim je propovijedima često opisivao svoja iskustva do živopisnih detalja, često koristeći "rekao sam", "on je rekao" ili "ona je rekla". Često je čak rekao o čemu je razmišljao dok se nešto dogañalo. Pokušao sam koristiti to obilje detalja kako bih ovu biografiju načinio jednostavnom za čitanje, koristeći "rekao je" ili "pomislio je" gdje god je bilo moguće. Većina razgovora je uzeta iz W. Branhamovih vlastitih opisa dogañaja.

Meñutim, Knjiga 3 sadrži zamjetne iznimke ovom pravilu. Iznimka se nalazi u zadnjem dijelu 52. poglavlja "Orao uz tok rijeke Troublesome". Prvi dio ovog poglavlja, koji opisuje njegov susret s orlom visoko na Stjenjaku, dolazi iz svjedočanstva Williama Branhama. Njegova večernja razmišljanja uz logorsku vatru sam pretpostavio. Tu sam scenu stvorio kao umjetnički način sažimanja njegovog života do ove točke. Imam dobar razlog za umetanje sažetka u ovom trenutku priče. Kad završim s pisanjem šeste i posljednje knjige u ovoj seriji, namjeravam izdati NATPRIRODAN život Williama Branhama u tvrdom uvezu koji će obuhvaćati svih šest knjiga u dva sveska. Pošto će 52. poglavlje zaključiti Svezak 1, potreban je završetak koji će sažeti život Williama Branhama do 1950. godine i dati nagovještaj stvari koje će doći u Svesku 2.


SVEZAK 1, KNJIGA 3

228

Nakon što završim pisanje Knjige 6, preostaje mi najmanje još jedna stvar prije nego ovaj projekt bude završen. Ako Bog dopusti, planiram snimiti cijeli tekst NATPRIRODNOG života Williama Branhama na kazetu zbog onih koji radije slušaju nego čitaju. Stoga, bilo da je pročitate ili poslušate, moja je molitva da vam ova knjiga bude na blagoslov, vodeći vas bliže Začetniku vječnog života, Isusu Kristu.

- Owen Jorgensen, 1996.

SVEZAK 1, KNJIGA 3

Izvori i literatura

Prorokova djela, od Pearryja Greena, 1969. Pokriva najvažnije dijelove života Williama Branhama, uz osobna iskustva Pearryja Greena s Williamom Branhamom. 207 stranica

Možete naručiti od Tucson Tabernaclea, 2555 North Stone Avenue, Tucson, Arizona 85705, SAD. Sve je moguće: Probuñenje iscjeljenja i karizmatsko probuñenje

u modernoj Americi, od Davida Harrella, Jr., 1975. Pokazuje kako je služba Williama Branhama pokrenula druge službe iscjeljenja/probuñenja u 1950-tima. 304 stranice

Možete naručiti od Indiana University Pressa, 601 North Morton Street, Bloomington, Indiana 47404, SAD. Iscjelitelj Krist, od F. F. Boswortha, 1973. Fleming H. Revell Co., Old Tappan, New Jersey. Kolekcija propovijedi Freda Boswortha propovijedanih 1920-tih i 1930-tih, koja dokazuje po Pismu da je Isus Krist još uvijek iscjelitelj u današnjem svijetu. 241 stranica

Možete naručiti od World Outreach Publicationsa, P.O. Box 4402, Dalllas, Texas 75208, SAD.


SVEZAK 1, KNJIGA 3

230

Tragovi u pijesku vremena, uredilo osoblje Spoken Word Publicationsa, 1975. Skup priča koje je William Branham pričao o svom neobičnom životu, prepisanih iz njegovih snimljenih službi i stavljenih u autobiografskom obliku. 700 stranica Nisam bio neposlušan nebeskoj viziji, od Williama Branhama, 1947. Opisuje iscjeljenje sedmogodišnje Betty Daugherty i iznosi dnevnik dogañaja, iz dana u dan, skupa iscjeljenja u St. Louisu u Missouriju. 27 stranica Isus Krist je isti jučer, danas i zauvijek će biti isti, od Williama Branhama, 1963. Ukratko opisuje svoj rani poziv u službu propovjednika i svoje prve vizije i iscjeljenja nakon obraćenja 1932. 24 stranice

Možete naručiti od Voice of God Recordingsa, Inc., P.O. Box 950, Jeffersonville, Indiana 47131, SAD. Časopis Samo vjeruj, urednice Rebekah Smith. Ovaj časopis sadrži članke o životu Williama Branhama i njegovoj službi. Objavljuje ga Believers International, P.O. Box 78270, Tucson, Arizona 85703, SAD. Propovijedi Williama Branhama možete naručiti: Na hrvatskom jeziku:

www.biblijski-vjernici.com [email protected]

Izvori i literatura

SVEZAK 1, KNJIGA 3

231

Na engleskom jeziku: Eagle Computing, P.O. Box 490, Elizabethton, Tennessee 37643, SAD, izdaje propovijedi na CD-ima i DVD-ima. End Time Message Tabernacle, 9200 – 156 Street, Edmonton, Alberta T5R 1Z1, Kanada, izdaje neke tiskane propovijedi. The Word Publications, P.O. Box 10008, Glendale, Arizona 85318, SAD, izdaje neke tiskane propovijedi. Voice of God Recordings, Inc., P.O. Box 950, Jeffersonville, Indiana, 4731, SAD, izdaje audio kazete, tiskane propovijedi i indeks tih propovijedi.

William Branham, čovjek poslan od Boga, od Gordona Lindsayja (u suradnji s Williamom Branhamom), 1950. Pokriva život Williama Branhama do 1950., s poglavljima od Jacka Moorea, Gordona Lindsayja i Freda Boswortha. 261 stranica

Možete naručiti na hrvatskom jeziku na web stranici www.biblijski-vjernici.com, ili na engleskom od The William Branham Evangelistic Associationa, P.O. Box 325, Jeffersonville, Indiana 47131, SAD. William Branham, prorok posjetio južnu Afriku, od Juliusa Stadskleva, 1952. Detaljni opis posjete Williama Branhama 1951. južnoj Africi.

Možete naručiti od The William Branham Evangelistic Associationa, P.O. Box 325, Jeffersonville, Indiana 47131, SAD.

SVEZAK 1, KNJIGA 3

Indeks

Allen, A. A. u časopisu Glas iscjeljenja,

104 Anñeo Gospodnji (pogledajte

takoñer "Ognjeni Stup" i "Natprirodno Svjetlo") "Ne boj se", XIII "Ograničavaš dar iscjeljenja

na izvoñenje čuda.", 60, 67

"Rekao da njihove misli u nebu govore glasnije od njihovih riječi.", XIII

Bill razmišlja o, 77 daje Billu upute, 13, 142,

144, 189, 190, 205 donosi Billu riječ od

Gospoda za Paula Morgana, 22

došao na sastanak, 122 fotografiran, 5, 160 izvještaj George J. Lacyja o

fotografiji, 164 koristi cvijeće i bombone za

ilustraciju, 187

nije bio Gospod Isus Krist, 223

pojavljuje se bez riječi, 82 pojavljuje se osobno u špilji,

XIII stavio ruku na Billovo rame,

179 stoji mu s desne strane, 5,

114, 122 u Finskoj, 187 u Norveškoj, 189 u viziji "vjeverice", 107 u viziji uskrsnuća mrtvog

dječaka, 90 upozorio Billa da ne

naglašava čuda, 60, 67 vidjela ga žena u transu, 100

Baxter, Ern Bill ga informira da na neko

vrijeme napušta posao, 102

hrabri Billa, 86 odlazi s Billom u London, u

Englesku, 171

Indeks

SVEZAK 1, KNJIGA 3

233

počinje organizirati put u Južnu Afriku, 216

pomaže na sastancima, 123 pomaže s molitvenim

karticama, 113 postaje rukovoditelj

skupova, 112 prvi put susreće Billa

Branhama, 78 s Billom kad je Florence

Nightingale Shirlaw proglašena zdravom, 175

s Billom kad se prvi put pojavio drugi znak, 115

s Billom na sastancima u Fort Wayneu, 139

s Billom u Finskoj, 182 s Billom u Norveškoj, 191

Bosworth, Fred Bill ga informira da na neko


čuje o Williamu Branhamu, 93

debatira na temu božanskog iscjeljenja s dr. Bestom, 153

donosi Billu pismo od Florence Nightingale Shirlaw, 168

komentira fotografiju Ognjenog Stupa, 162

njegova služba, 93 objašnjava dar Billa

Branhama, 96 piše knjige, 93

pokazao Billu poziv dr. Besta na debatu na temu božanskog iscjeljenja, 151

pomaže na sastancima, 123 pomaže s molitvenim

karticama, 113 postaje rukovoditelj

skupova, 97 Bosworth, gña.

hrabri djevojku s ukriženim očima, 137

Branham, Billy Paul vidio anñela Gospodnjeg, 60

Branham, Ella (Harvey) sanjala da Bill gradi kuću na

zapadu, 109 sanjala šest golubova kako

lete u obliku slova "S", 109

Branham, Howard Duffy odlazi s Billom u London, u

Englesku, 171 pomaže na sastancima, 135,

185 prati Billa na debatu u

Houstonu, 153 Branham, James Donald

(Donny) pojavljuje se anñeo

Gospodnji, 61 pomaže na sastancima, 59,

68, 115, 129 Branham, Meda (Broy), 3, 69,

218 posjećuje Billa 1946. godine

na skupu u Jonesboru, 26


SVEZAK 1, KNJIGA 3

234

prati Billa na debatu u Houstonu, 153

pravi društvo Billu u Fort Wayneu u Indiani, 134

Branham, Rebekah (Becky), 34, 134

Branham, William (Bill) gradi kuću u Jeffersonvilleu,

72 Kralj George VI traži od

Billa da se doñe pomoliti za njega u Englesku, 149

kritiziran zbog siromašnog rječnika, 138

na rubu sloma, 98, 102 napada ga manijak, 79 nervna iscrpljenost, 103 njegov odnos prema novcu,

47, 99, 194, 198, 203 njegova služba utjecala je na

druge, 105 njegovo obećanje Bogu, 194 odbio ček od 1,5 milijuna

dolara, 48 odbio ček od dvadeset i pet

tisuća dolara, 99 odbio žicati novac, 194 održao molitvenu službu na

ulici, 145 pao u nesvijest, 88 posjetio Mayo kliniku, 106 rabbi ga ispituje o iscjeljenju

Johna Rhyna, 146 razmišlja o anñelu

Gospodnjem, 77

rukom prekrio džep jer je bio poderan, 4

tema, 105 utjecaj prvog znaka na

njega, 72 utjecaj vizija, 122 voli Zapad, 54 zdravlje mu se narušava,

101 Brown, Young

pomaže na sastancima, 49 Coe, Jack

u časopisu Glas iscjeljenja, 104

Časopisi Colliers, 163 Glas iscjeljenja, 92, 102,

105, 215 Houston Chronicle, 151,

152, 163 Look, 163 Time, 163 Vode iscjeljenja, 105

Čudo (pogledajte takoñer "Iscjeljenje") Bosworth objašnjava, 157 čovjeku iscijeljena

paralizirana ruka, 95 dva slijepa dječaka primila

vid, 92 glasovir sam nastavio

svirati, 135 gluhonijema djevojčica s

tuberkulozom, 87 guša pala čovjeku s vrata, 12

Indeks

SVEZAK 1, KNJIGA 3

235

hrom čovjek odšetao bez štaka, 12

iscijeljen čovjek od paralize, 87

iscijeljen čovjek s iskrivljenom nogom, 32

iscijeljen dječak hrom zbog dječje paralize, 135

iscijeljen dječak s ukriženim očima, 55

iscijeljen hromi baptistički propovjednik, 4

iscijeljen mentalno poremećen čovjek, 49

iscijeljen paraliziran čovjek, 130

iscijeljen propovjednik na nosilima, 129

iscijeljen srčani bolesnik, 143

iscijeljena djevojčica Meksikanka, 53

iscijeljena djevojka s dječjom paralizom, 94

iscijeljena djevojka s ukriženim očima, 137

iscijeljena ruka Kanañanke, 145

iscijeljena Veera Ihalainen, ratno siroče, 185

iscijeljena žena gluha na jedno uho, 132

iscijeljena žena s bolesnim leñima i slijepim okom, 117

iscjeljena djevojčica s iskrivljenom kralježnicom, 68

iscjeljenje spastičarke iz invalidskih kolica, 132

izazov "Dovedite mi najgori slučaj kojeg možete pronaći...", 57, 60, 67, 85, 88

izdužena kraća noga, 67 oživljena mrtva žena u

vozilu hitne pomoći, 28 prestalo krvarenje, 128 progledao 16-godišnjak koji

je roñen slijep, 58 progovorila gluhonijema

djevojka, 55 rak pao s vrata, 66 razlika izmeñu iscjeljenja i

čuda, 66 slijep čovjek vidi, 9 slika čuda pojavila se u

novinama, 12 uskrsnuo mrtav dječak u

Finskoj, 181 vraćen vid slijepoj djevojci,

137 vraćen vid slijepoj djevojci

na parkiralištu, 31 zašto je njegov izazov bio

pogrešan, 88 Davis, dr. Roy

pismo isprike, 215 Debata

u Houstonu u Teksasu, 152 Demonologija


SVEZAK 1, KNJIGA 3

236

anñelova prisutnost izaziva epileptični napad, 44

demon govori iz opsjednute žene, 16

izbačeni demoni pratili su Billa u hotel, 59

izbačeni demoni traže novog domaćina, 44, 48

manijak je proslavljao tog duha, 80

uzrok mnogih bolesti, 11 Doktrina

govor u nepoznatom jeziku, 42

iscjeljenje, 88, 99, 103, 155 Isus Krist je jedini iscjelitelj,

99, 103, 127 jedan Bog očitovan na razne

načine, 146 krštenje u Ime Gospoda

Isusa Krista, 147 mala djeca idu u nebo, 183 Mesijanski znak, 124 proroci, 193 razlika izmeñu iscjeljenja i

čuda, 66 sedam složenih imena

Jahve, 154 tri zamke za propovjednike,

47 Dva znaka (pogledajte takoñer

"Znak, prvi" i "Znak, drugi", XIV, 75

Freeman, William u časopisu Glas iscjeljenja,

104

George J. Lacy daje izvještaj o fotografiji

Ognjenog Stupa, 164 istražitelj sumnjivih

dokumenata, 163 Golub

Ella Branham sanjala šest golubova kako lete u obliku slova "S", 109

ozdravit će kad vidi 7. goluba, 110

sletio dok se molio za Florence Nightingale Shirlaw, 175

Grant, W. V. u časopisu Glas iscjeljenja,

104 Isaacson, gñica. May

prevoditeljica na finski, 176 s Billom kad je uskrsnuo

mrtav dječak u Finskoj, 178

Iscjeljenje (pogledajte takoñer "Čudo") "idite, vjerujte, i bit ćete

iscijeljeni", 88 "Ne morate doći u red za

molitvu da biste bili iscijeljeni...", 167

"Šunamkinog" sina iz Memphisa, 208, 215

bebe koja je plakala, 35 Betty Daugherty, XV citati iz Pisma o iscjeljenju,

155

Indeks

SVEZAK 1, KNJIGA 3

237

darovi ne mogu iscijeliti već vjera u Božja obećanja, 133

djeteta s epilepsijom, 44 djevojke u planini s upalom

slijepog crijeva, 35, 39 drugog finskog dječaka iz

prometne nesreće, 189 farmera od artritisa, 141 Florence Nightingale

Shirlaw, 175, 216 g. Beckera, 167 g. D-, 19 g. Lemmana od multiple

skleroze, 140 g. Reecea, 170, 199 gñe. Damico, 144, 148 gñe. Melikian, 46 gluhonijeme djece, 87 hromog djeteta, 135, 137 i vi morate učiniti nešto, 88 ima duhovnu i fizičku

stranu, 11 Isus Krist je jedini iscjelitelj,

99, 103, 127 kćeri Paula Morgana, 21 kralja Georgea VI, 173 kvadriplegičara, 68 Laddie Myrick, 64 Margie Morgan od raka,

XIV mentalno poremećene

djevojke, 195 mentalno poremećene žene

u podrumu, 14, 16 mladića na štakama, 118

mladića s epileptičnim napadima, 44

mnogih koji su vjerovali, 87, 132

razlika izmeñu iscjeljenja i čuda, 66

Ruby Cillard, 102 slijepog Johna Rhyna, 136,

145 žene od spolne bolesti, 54 ženinog nosa kojeg je izjeo

rak, 25 Isus Krist isti je..., 96, 156

tema skupova Williama Branhama, 105, 156

Izrael postao država, 111 Kralj George VI

Bill se moli za njega, 173 traži od Billa da se doñe

pomoliti za njega u Englesku, 149

Lindsay, Gordon Bill ga informira da na neko


članak u novinama, 192 daje komentar o sastancima,

81 odlazi s Billom u London, u

Englesku, 171 organizirao ispitivanje

fotografije, 163 organizirao izlet pacifičkim

sjeverozapadom, 73 počinje ureñivati časopis

Glas iscjeljenja, 92


SVEZAK 1, KNJIGA 3

238

pomaže na sastancima, 79, 159

preporuča Billu Erna Baxtera, 112

prvi put susreće Billa Branhama, 51

s Billom kad je Florence Nightingale Shirlaw proglašena zdravom, 175

s Billom kad je uskrsnuo mrtav dječak u Finskoj, 178

s Billom u Clevelandu u Ohiju, 210

s Billom u Finskoj, 181 s Billom u Norveškoj, 191

Lov/Ribolov, 56, 73, 217 Molitvene kartice

"Ne morate doći u red za molitvu...", 167

skeptici, 120 sustav, 113, 120

Molitvene krpice iscjeljenja i čuda povezana s

njima, 128 korištenje, 127 objašnjenje u Pismu, 127

Moore, Jack Bill ga informira da na neko


govori Gordonu Lindsayju o Billovoj službi, 51

odlazi s Billom u London, u Englesku, 171

pomaže na sastancima, 49, 69

s Billom kad je Florence Nightingale Shirlaw proglašena zdravom, 175

s Billom kad je uskrsnuo mrtav dječak u Finskoj, 178

s Billom u Finskoj, 181 s Billom u Norveškoj, 191 sreo Billa Branhama, 41 uzeo dobrovoljni prilog

Billu za kuću, 69 Morgan, Margie

iscijeljena od raka, XIV pravi društvo Billu i Medi u

Fort Wayneu u Indiani, 134

prvi Billov slučaj nakon što je primio poslanje od Boga, 134

Natprirodna iskustva anñeo koristi cvijeće i

bombone za ilustraciju, 187

čovjek koji je pokušao varati, 121

glasovir sam nastavio svirati, 135

javno otkrivena dva napadača, 203

manijak mu pao pred noge, 80

objašnjenje iscrpljenosti, 100

pomoću vjere miče narukvicu, 38

Indeks

SVEZAK 1, KNJIGA 3

239

znak da treba ići u Durban u Južnoj Africi, 175

Natprirodno Svjetlo (pogledajte takoñer "Anñeo Gospodnji" i "Ognjeni Stup") fotografirano u Camdenu u

Arkansasu, 5 fotografirano u Houstonu u

Teksasu, 160 i vizije, 122, 131 pojavljuje se, 4, 13, 22, 59,

60, 82, 123, 129, 160, 187, 188

spominje se u Pismu, 75 Ognjeni Stup (pogledajte

takoñer "Anñeo Gospodnji " i "Natprirodno Svjetlo") fotografija, 162 fotografiran, 5, 160 i vizije, 162 spominjanje u Bibliji, 77

Orao Bog usporeñuje proroka s

orlom, 75, 221 leti više i vidi dalje, 221 s mladuncima podsjeća Billa

na pentekostalno probuñenje, 74

sletio zbog oluje, 220 Osborn, Tommy

inspiriran Billovom službom, 104

u časopisu Glas iscjeljenja, 104

Ovako govori Gospod (pogledajte takoñer "Proroštvo" i "Vizija")

"Bit ćeš zdrav čovjek.", 171 "Bit ćete dobro.", 141 "Budi pažljiv. Sotona ti je

postavio zamku u Južnoj Africi.", 216

"Budući da si izazvao Duha Božjeg...", 80

"Čovjek će umrijeti.", 14 "Iscijeljeni ste.", 136 "Iskoračit će čovjek...", 191 "Ova će žena živjeti i neće

umrijeti.", 175 "Ovaj će se dječak vratiti u

život.", 180 "Poslat ću Svog slugu

Williama Branhama...", 52

"Reci Paulu Morganu...", 22 "Tvoj će sin živjeti.", 188,

189 "Tvoj suprug će živjeti.", 18 "Tvoja prijateljica je

iscjeljenja.", 195 "Vaša će se djevojčica

oporaviti.", 22 "Vode teku čiste, dalje.", 22 "Za tri dana ova će žena ići

u kupovinu.", 46 čovjek daje proroštvo isto

onome koje je Bill primio na rijeci Ohio, 42

dječak će uskrsnuti iz mrtvih, 91, 115, 180

Dogodit će se jer je to "ovako govori Gospod", 136


SVEZAK 1, KNJIGA 3

240

Gotovo je jer je to "ovako govori Gospod", 18

Pentekostalci orao podsjeća Billa na

pentekostalno probuñenje, 74

Pijavica, Božja, 13, 179 huussss, 80, 135, 159, 160,

205 Pismo

isprike od dr. Davisa, 215 od engleskog kralja Georgea

VI, 149 od Florence Nightingale

Shirlaw, 168, 216 od g. Leemana, 149 od ljudi koji su vidjeli

anñela, 166 Pjesma

"Dolaze s istoka i zapada...", 26

"Samo vjeruj", 10, 24, 62, 69, 79, 202

Billova himna, 62 Proroštvo (pogledajte takoñer

"Ovako govori Gospod" i "Vizija") "Ako budeš iskren...", XIII,

58 "Ali uskoro će ponovno biti

snažan., 100 "Kao što su proroku

Mojsiju...", XIV, 75 "Molit ćeš se za kraljeve i

vladare...", XIII, 149 "Odnijeti dar božanskog

iscjeljenja...", XIII, 105

"Tajne njihovih srca...", XIV, 76

"Vrši posao evanñeliste.", 73

"Zapamti, dugačka je samo šest inča.", 107

anñeo najavljuje drugi znak, XIV

čeka ga zamka u Južnoj Africi, 216

čovjek daje proroštvo isto onome koje je Bill primio na rijeci Ohio, 42

dječak će uskrsnuti iz mrtvih, 91, 101, 115, 135, 180

g. Reece će ozdraviti, 171 kćer Paula Morgana će se

oporaviti, 22 proroštvo para iz Skupština

Božjih o službi Billa Branhama, 52

žena na samrti ići će u kupovinu za tri dana, 46

Red za molitvu "brzi red", 45, 88, 92, 139 "molitveni red čuda", 63, 66,

67, 82, 83 dug osam dana, 23, 33, 103 karakteristike molitve, 131 na ulici, 145, 148 nisu morali biti u njemu da

bi bili iscijeljeni, 132, 137, 167, 170, 195

Rhyn, John iscjeljenje njegovih slijepih

očiju, 136, 145

Indeks

SVEZAK 1, KNJIGA 3

241

s Billom u židovskoj sinagogi, 146

Roberts, Oral časopis Vode iscjeljenja,

105 inspiriran Billovom

službom, 105 u časopisu Glas iscjeljenja,

104 San

"Šunamka", 206 Ella Branham sanjala da Bill

gradi kuću na zapadu, 109

Ella Branham sanjala šest golubova kako lete u obliku slova "S", 109

objašnjenje razlike izmeñu sna i vizije, 119, 122

proroci ga mogu tumačiti, 110

slijepac vidio svoju pokojnu majku, 9

žena dobila upute za iscjeljenje svog brata, 143

Skupovi Billov odnos prema novcu,

194, 198, 203 korištenje molitvenih

kartica, 113 poštanska adresa Branham

Campaignsa, 126 Tema Williama Branhama,

156 William Branhamova tema,

105

Skupovi, lokacije Ashland u Oregonu, 81 Beaumont u Teksasu, 129,

134 Britanska Kolumbija, 114 Calgary u Alberti, 66 Camden u Arkansasu, 4 Carlsbad u New Mexicu,

169 Corning u Arkansasu, 20 Edmonton u Alberti, 66 Elgin u Illionoisu, 101 Eugene u Oregonu, 102 Finska, 176 Fort Wayne u Indiani, 134 Fresno u Kaliforniji, 114 Harlingen u Teksasu, 193 Helsinki u Finskoj, 176 Hot Springs u Arkansasu,

114 Houston u Teksasu, 42, 150 Indiana, 126 Jonesboro u Arkansasu, 23,

33, 66 Kansas City u Kansasu, 101 Kuopio u Finskoj, 177 Little Rock u Arkansasu, 7,

10 Long Beach u Kaliforniji,

46, 48, 85 Los Angeles u Kaliforniji,

46 Lubbock u Teksasu, 192 Miami u Floridi, 89, 91 Michigen, 145


SVEZAK 1, KNJIGA 3

242

Minneapolis u Minnesoti, 134

Missouri, 114 Norveška, 189 Oakland u Kaliforniji, 50 Pensacola u Floridi, 101 Phoenix u Arizoni, 43, 45,

82, 97 Pine Buff u Arkansasu, 10,

147 Portland u Oregonu, 78 Regina u Saskatchewanu,

115, 120 Sacramento u Kaliforniji, 51 San Antonio u Teksasu, 42 San Carlos Indian rezervat,

54 Santa Rosa u Kaliforniji, 51 Saskatoon u Saskatchewanu,

66 Seattle u Washingtonu, 114 Sedalia u Missouriju, 101 Shreveport u Louisiani, 216 Sjeverna Dakota, 114 Švedska, 189 Tacoma u Washingtonu, 102 Teksas, 114 Texarkana u Teksasu, 42 Vancouver u Britanskoj

Kolumbiji, 78 Vandalija u Illinoisu, 57 Washington, 102 Windsor u Ontariju, 120,

134 Zion u Illinoisu, 114, 134

Soininen, Vilho

finski pastor s Billom kad je uskrsnuo mrtav dječak u Finskoj, 178

Vizija (pogledajte takoñer "Proroštvo") "Ne mogu reći ništa drugo

osim onoga što mi On kaže da kažem.", 131

bebe spastičkarke, 130 Bill sakuplja voće u Božjem

voćnjaku., 73 Billa muči "vjeverica" u

želucu., 107 citati iz Pisma na tu temu,

98, 124, 125, 193 čovjeka na nosilima koji je

pao s tornja, 129 čovjeka u tamnom odijelu i

sa svijetlim šeširom, 191 djevojke u žutom

automobilu, 195 dvije vrste, 210 g. Leemana kako grli

farmera, 140 iscjeljenja g. Reecea blizu

palme, 171 iscjeljenja norveškog

prevoditelja, 190 iscjeljenja slijepog Johna

Rhyna, 136 iscjeljenja spastičkarke, 132 iscjeljenja Veere Ihalainen,

184 nije iscijelila, već vjera u

Gospoda Isusa, 189 nikad ne griješi, 136, 139,

180

Indeks

SVEZAK 1, KNJIGA 3

243

objašnjenje, 122, 210, 212 objašnjenje razlike izmeñu

sna i vizije, 119, 122 opis, 17, 98, 122, 123, 162,

180, 190, 195 prijašnjih pogrešaka, 129,

131 propovjednika na nosilima,

129 sijedog čovjeka i žene, 17 tri znaka za potvrdu

dodatnog sastanka, 213 uskrsnuća mrtvog dječaka u

Finskoj, 90, 180 utjecaj vizija na Billa, 123 žene koja je bila gluha na

jedno uho, 131 žene s bolesnim leñima i

slijepim okom, 116 Walker, mali David

na sastancima u Miamiju u Floridi, 91

traži pomoć od Billa, 89 Walker, mali David

Bill čuo za njega, 50 Znak, drugi

citati iz Pisma na tu temu, 124, 125

kontakt s duhom osobe, 122

Mesijanski znak, 124 objašnjenje, XIV otkriva ženinu prošlost, 131 pojavljuje se prvi put, 116 pokušava objasniti, 120, 210 primjeri, 129, 131, 190 pronicanje vizijom, XIV,

120, 124, 126 teorije kritičara, 121 utjecaj na Billa, 122, 210

Znak, prvi dar treba podići vjeru ljudi,

99 ilustracija, 11, 53 karakteristike, XIV, 5, 11,

54 korištenje znaka iscrpilo bi

Billa, 72 objašnjenje, XIV, 96 primjeri, 25, 53, 142 pronicanje vibracijama, XIV utjecaj na Billa, XIV, 5, 42,

48, 72, 87 Židovski rabbi

"Ne možete isjeći Boga u tri dijela i dati Ga Židovu.", 146

SVEZAK 1, KNJIGA 3

Informacije o knjigama

KNJIGA 1 Dječak i njegova neimaština (1909 – 1932)

Od trenutka kad je roñen, William Branham bio je drugačiji. Opterećen siromaštvom i odbačenošću, postao je nervozno dijete. Dogañalo mu se neuobičajeno: neobjašnjive i duhovne stvari koje su ga plašile. O Bogu nije počeo razmišljati do svoje četrnaeste godine kad je skoro izgubio obje noge u nesreći sa sačmaricom. Dok je ležao umirući u lokvi krvi, imao je zastrašujuću viziju pakla. Vidio je sebe kako neprekidno pada sve dublje u područje izgubljenih i lutajućih duša. Zavapio je Bogu za milost i milostivo mu je pružena druga prilika – prilika koju je kasnije skoro propustio.

KNJIGA 2 Mladić i njegovo očajanje (1933 – 1946)

Kao mladi pastor, William Branham mučio se shvatiti svoj neobičan život. Zašto je on jedini propovjednik u gradu koji ima vizije? Kad ga je Bog pozvao u evangelizaciju širom države 1936., on je to odbio, da bi za svoju pogrešku grdo platio


SVEZAK 1, KNJIGA 3

245

gubitkom svoje supruge i kćeri koje su umrle od tuberkuloze. Vizije su se nastavile. Propovjednici su mu govorili da te vizije dolaze od Sotone. Očajanje ga je konačno natjeralo da ode u pustinju i potraži Boga, gdje se susreo licem u lice s natprirodnim bićem. Anñeo mu je dao Božji poziv da pronese dar božanskog iscjeljenja narodima svijeta. Kad je William Branham pitao hoće li ljudi vjerovati da je zaista sreo anñela, anñeo mu je rekao da će mu biti dana dva natprirodna znaka da potvrde njegov poziv. Onda će morati vjerovati. I povjerovaše!

KNJIGA 3 Čovjek i njegovo poslanje (1946 – 1950)

Uskoro nakon što je anñeo posjetio Williama Branhama i rekao mu da je odreñen pronijeti dar božanskog iscjeljenja narodima svijeta, pojavio se prvi znak – fizička reakcija u njegovoj ruci koja se pojavljivala samo kad bi dotakao ruku nekog tko boluje od bolesti uzrokovane mikroorganizmima. U roku dva mjeseca od njegovog poslanja, izvanredan dar Williama Branhama privukao je pozornost na razini države. Na njegovim su se skupovima, na kojima je propovijedao spasenje i božansko iscjeljenje u ime Isusa Krista, skupljale na tisuće ljudi. Dogañalo se mnoštvo čudesa. Svijet takvo što nije vidio još od vremena kad je Isus hodao Galilejom, izbacujući zloduhe i iscjeljujući sve koji su bili bolesni.

Meñutim, mnogi su ljudi i dalje sumnjali da se anñeo zaista pojavio ovom poniznom čovjeku. Tada se pojavio drugi znak… i morali su vjerovati!


SVEZAK 1, KNJIGA 3

246

KNJIGA 4 Evanñelist i njegova prihvaćenost (1951 – 1954)

William Branham je paradoks u modernoj povijesti. Počevši s 1946. njegova je služba naglo, u manje od šest mjeseci, prešla iz anonimnosti do velike pozornosti na državnoj razini, a tijekom toga je rasplamsala probuñenje iscjeljenja vjerom širom svijeta. Uspio je to postići uz pomoć svog jedinstvenog dara – natprirodnog znaka koji je na prepad privukao pozornost ljudi. Ubrzo su ga primijetili kršćani po cijelom svijetu. Izmeñu 1951. i 1954. William Branham je održao najveće kršćanske sastanke u povijesti do tog vremena – oko tristo tisuća ljudi na jednom sastanku u Bombaju u Indiji. Njegova se tražena služba u Americi i dalje činila nezaustavljivom. Ali William Branham nije bio zadovoljan. Nešto se činilo pogrešnim. Dugo vremena nije znao što je to, ali saznao je krajem 1954. Njegova služba treba doživjeti promjenu.

KNJIGA 5 Učitelj i njegova odbačenost (1955 – 1960)

Meñunarodna služba Williama Branhama imala je tri glavne faze. Prva, prepoznavao je bolesti natprirodnim darom u svojoj ruci. Kasnije su mu vizije omogućavale prepoznavanje bolesti i više od toga. Izmeñu 1946. i 1954. preko petsto tisuća ljudi prihvatilo je Isusa Krista za svog Spasitelja zahvaljujući njegovom propovijedanju – a nema načina procijeniti koliko je milijuna ljudi primilo iscjeljenje zahvaljujući njegovim molitvama. Uviñajući da ljudi ne prihvaćaju duhovne dubine i visine koje im nudi Božja Riječ i Duh, William Branham je osjetio da ga Duh Božji poziva da učini nešto više. Znao je da


SVEZAK 1, KNJIGA 3

247

ljudi dolaze na skupove iz mnogih razloga. Neki su dolazili jer su vjerovali da je prisutan Duh Isusa Krista. Drugi su dolazili zbog toga što je to bilo novo i uzbudljivo, isto kao što su se ljudi skupljali vidjeti kako Isus iscjeljuje bolesne i umnožava vino, kruh i ribu. Ali svjetsku povijest je promijenilo Isusovo učenje. William Branham je osjećao da ga Bog poziva da tijekom skupova iscjeljenja vjerom više naučava. Vjerovao je da njegova služba može donijeti trajan, koristan doprinos kršćanskoj crkvi. Počevši s 1955., više nije samo naučavao božansko iscjeljenje, već je takoñer učio i druge aspekte Božje Riječi. Bog mu je dao viziju nove faze njegove službe – "treći potez" (ako ćemo koristiti anñelove riječi) – koji će nadmašiti sve što je Bog do tad kroz njega napravio.

Što je neizbježno, mnogi su se uvrijedili.

Uskoro izlazi…

KNJIGA 6 Prorok i njegovo otkrivenje (1960 – 1965)

Narudžba knjige

Na hrvatskom jeziku:

www.biblijski-vjernici.com [email protected]

www.biblijski-krscani.com [email protected]

Na engleskom jeziku:

Tucson Tabernacle 2555 North Stone Avenue Tucson, Arizona 85705, SAD

Posjetite:

www.biblijski-vjernici.com www.messagehub.info www.vjerujznaku.com www.biblijski-krscani.com

Tko je bio William Branham? Bio je jedan od najutjecajnijih kršćanskih voña dvadesetog stoljeća – i jedan od najkontroverznijih. U njegovoj je službi bilo više čudesa nego u bilo kojoj u povijesti. Većina ih se može provjeriti. Ali što je njihova svrha? Tu leži kontroverza. Predstavljamo vam odgovor:


KNJIGA 3


(1946. – 1950.)

Uskoro nakon što je anñeo posjetio Williama Branhama i rekao mu da je odreñen pronijeti dar božanskog iscjeljenja narodima svijeta, pojavio se prvi znak – fizička reakcija u njegovoj ruci koja se pojavljivala samo kad bi dotakao ruku nekog tko boluje od bolesti uzrokovane mikroorganizmima. U roku dva mjeseca od njegovog poslanja, izvanredan dar Williama Branhama privukao je pozornost na razini države. Na njegovim su se skupovima, na kojima je propovijedao spasenje i božansko iscjeljenje u ime Isusa Krista, skupljale na tisuće ljudi. Dogañalo se mnoštvo čudesa. Svijet takvo što nije vidio još od vremena kad je Isus hodao Galilejom, izbacujući zloduhe i iscjeljujući sve koji su bili bolesni. Meñutim, mnogi su ljudi i dalje sumnjali da se anñeo zaista pojavio ovom poniznom čovjeku. Tada se pojavio drugi znak… i morali su vjerovati!

Documents

Natprirodan život Williama Branhama - Knjiga 3 Jorgensen - Natprirodan... · slično. Nastavila je: "To nije bio san, ili je bio san drugačiji od svih koje sam sanjala do sada