☧ KATOLIČKI I HRVATSKI STRANJANI I MATOŠEVCI

JOŠ UVIJEK ODOLIJEVAJU NESTANKU, ALI BUDUĆNOST SE NE ČINI SVIJETLOM

Kada se prođe kroz Stranjane i Matoševce, reklo bi se da u njima nije sve tako crno. Stranjanska i matoševačka zemlja, što je veoma važno, nije rasprodana i imanja nisu zamjenjivana, a oni koji su zauzeli i nekad boravili u stranjanskim i matoševačkim kućama, uglavnom su ih napustili.

Što čini današnju sliku, osobito Stranjana, još uvijek živopisnom, privlačnom i Stranjančanima i Matoševljanima dragom?

- S mnogo napora i entuzijazma nekolicine povratnika, Stranjanima i Matoševcima je ponovno udahnut život.

- Dakako, puno u tom pogledu znače i povremeni dolasci većeg broja Stranjančana i Matoševljana, naročito onih koji svoje, još stojeće kuće, ne zapuštaju, nego ih koliko-toliko održavaju ili djelomično obnavljaju.

- Stranjani i Matoševci kao da posve ožive u vrijeme ljetnih godišnjih Stranjansko-matoševačkih susreta, kada dođu mnogi kojima je to i jedina prilika da posjete svoj rodni kraj, ili rodni kraj svojih roditelja.

- Vedriju sliku Stranjana i Matoševaca upotpunjuju i katoličke svetinje koje su podignute ili obnovljene, i koje se lijepo održavaju: crkvica, groblja i grobljanske kapele, kipovi 'krajputaši' i novopodignuti križ u Ljevarima.

Postavlja se samo pitanje: Hoće li se ta pozitivna događanja nastaviti, i dokad? Sve bi bilo izglednije kada bi postojala nada da će biti još povratnika u Stranjane

i Matoševce. Međutim, u sadašnjoj situaciji, političkoj i ekonomskoj, to se ne može očekivati.

Prognani će dolaziti u obilazak svojih porušenih kuća i svoga zavičaja dok još bude ostataka i tragova od tih kuća, i dok još bude u životu onih koji su proživjeli dramu i tragediju izgona iz rodnog kraja. A kasnije? Doista je upitno i malo vjerojatno da će još nekoga zanimati i privlačiti opustjelo ognjište njegovih roditelja ili pređa.

Na jednak način se može razmišljati i zaključivati o podržavanju i gašenju tradicije održavanja godišnjih Stranjansko-matoševačkih susreta.

S obzirom na sve to, ne treba zatvarati oči pred stvarnošću, i ne treba gajiti iluzornih nadanja!

NAŠ ZAVIČAJ STRANJANI I MATOŠEVCI – NEKAD I SAD

Broj 69. Prosinac, 2009.

2

Kako do željenih političkih i ekonomskih promjena u Republici Srpskoj neće doći lako i u dogledno vrijeme, sadašnji povratnici u Stranjane i Matoševce, malobrojni i svi redom u veoma poodmakloj dobi, neće moći sami još dugo vremena očuvati Stranjane i Matoševce da budu sela hrvatskog i katoličkog življa.

Ako se ne nađe novih odvažnih povratnika u Stranjane i Matoševce, naročito ako to ne budu mlađi, i obitelji s mlađim naraštajem, ne treba biti vidovit da se zaključi kakva žalosna i konačna sudbina predstoji Stranjanima i Matoševcima.

Da bi postojali ikakvi izgledi da se takva sudbina ipak izbjegne, nužno bi bilo osloboditi se malodušja i osjećaja bespomoćnosti, i povesti akciju za organizirani povratak onih koji bi to još željeli, i za osiguranje uvjeta za njihov siguran i dostojanstven život u svom zavičaju.

Za buđenje interesa za povratak prognanika i za hrabrenje na povratak, kao i za osiguranje potrebne svekolike pomoći povratnicima traže se pokretači i vođe! Njihovo angažiranje na tom planu iziskivalo bi velike napore, nailazilo na teško savladive prepreke i suprotstavljanja, ali bi i svaki uspjeh bio hvale vrijedan i od neprocjenjive važnosti za budućnost Stranjana i Matoševaca.

Može li se takvih pokretača i vođa naći među Stranjančanima i Matoševljanima? P. s. Naš zavičaj izlazi sve rjeđe, a možda mu se bliži i vrijeme potpunog gašenja. To

me je i potaklo da iznesem ovo svoje razmišljanje o sadašnjem stanju i o izgledima za budućnost naših Stranjana i Matoševaca.

PROBIJENI PUTOVI U LJEVARIMA KROZ ŠUMU DO ISPOD IVANKOVA I IZNAD BATKOVIĆA KRIŽA

Nekadašnji kolski put iz Ljevara prema Ivankovu, nakon što je prestala divlja sječa i odvoz drva na tom području, potpuno je zarastao u trnje, gusto žbunje i šumu. Prošle godine je za dolazak do vrela Slavka Ljevara Pejinčinog, ispod Ivankova, prosječena jedna staza. Ali da bi se do toga vrela moglo doći traktorom ili kamionom, i dovući materijal potreban za njegovo uređivanje radi boljeg opskrbljivanja vodom, bilo je nužno prosjeći put. To je prošlog mjeseca i izvedeno.

Sada je taj put dosta solidan, tako da se do Slavkovog vrela može doći i osobnim autom.

Da bi se građevinski materijal, koji očekuje od hrvatske Vlade, mogao transportirati do njegova starog kućišta, Mirko Majdandžić, Kajkin, i supruga Dragica, uz pomoć Ilije Ljevara, Vidovog, Markana Blaževića, Milinčinog, i Mare Debeljak, Miline, sasjekli su i uklonili drveće na zaraslom putu od „trešnjica“ pa dalje u dužini od 50-ak metara.

Na probijanju puta u Ljevarima radio je bagerom nekoliko dana Goran Vrtić, zet Radenka Božića, a također je prokrčio i spomenuti dio puta u Batkovićima.

KNJIGA O ŠKOLI U DRAGOČAJU

Ove jeseni slavljena je stota godišnjica škole u Dragočaju, koja se od 1909., kad je sagrađena i započela s radom, do 1945. nazivala Narodna osnovna škola „Dragočaj“, od

3

1945. do 1994. naziv joj je bio Osnovna škola „Dragočaj“, a od šk. godine 1994./95. naziva se Osnovna škola „Desanka Maksimović“ Dragočaj.

Za navedenu proslavu o toj je školi priređena je i ćirilicom tiskana knjiga-monografija: 100 godina života i rada osnovne škole „Desanka Maksimović“ Dragočaj, a djelo je Dijane Boroja – Kasapović. Knjiga ima ukupno 284 stranice.

U uvodnim kraćim tekstovima naznačeno je koje područje pokriva spomenuta škola, prikazano školstvo u Banjoj Luci i izneseni najosnovniji podaci o Desanki Maksimović, srpskoj pjesnikinji, čije ime škola sada nosi.

Slijedi potom, prema svjedočanstvima nekadašnjih đaka, na nekoliko stranica opis izgleda stare škole i prikaz njezina rada od 1909. do 1945. Više prostora je posvećeno školi i njezinu radu od 1945. do 1992., i tu se govori također o područnim školama koje su pripadale školi u Dragočaju: Gradina, Cerici i Stranjani.

Opsežno se zatim prikazuje rad škole u Dragočaju od 1992. do 2008., donose sjećanja nekoliko bivših nastavnika o školi i radu u njoj, kratki prikazi o karijerama nekoliko bivših đaka škole u Dragočaju, te popis upravnika/ca i direktora/ica od 1909. do 2009., a nešto više je napisano o Nadi Arbutina.

Slijedi popis učenika koji su završavali školu u Dragočaju od 1912. do 2009. (nedostaju podaci za školske godine 1924/25, 1931/32, 1938/39, 1939/40, 1941/42, 1942/43, 1944/45, 1948/49, 1949/50, 1952/53, i 1966/67), zatim spiskovi nastavnog osoblja od 1909. do 2009., te spisak djelatnika u administracije od 1909. do 2009., kao i popis tehničkog i pomoćnog osoblja od 1952. pa dalje.

U knjizi-monografiji mnoštvo je skupnih fotografija učenika i nastavnika, kao i fotografija pojedinih nastavnika i učenika iz novijeg perioda.

Vjerujem da Stranjančane i Matoševljane može zanimati što u navedenoj knjizi ima vezano za stranjansku školu. Zato ću ovdje prenijeti neke izvatke, kako stoji napisano u knjizi (str. 43-45).

„Škola u Stranjanima počela je sa radom školske 1950/51. godine. Te godine nastavu je pohađalo 77 učenika od prvog do četvrtog razreda. Nova školska zgrada sagrađena je 1968. godine i potpuno je ista kao škola u Gradini. Nakon zemljotresa je sanirana i osposobljena za normalan rad.

Područna škola u Stranjanima bila je najbrojnija od svih područnih škola. U prosjeku, do osamdesetih godina, u ovoj školi bilo je oko 95 učenika. Najveći broj učenika bio je u školskoj godini 1972/73 – 116 učenika. Prvi učitelj u školi bila je Ljubica Roksandić.“

A evo i što je o stranjanskoj školi i svom radu u njoj iznosi u svojim sjećanjima učitelj Mile Jurić: „Škola u Stranjanima počela je sa radom 1951. godine, a izgrađena je na zemljištu Mare Pranjić, koja je darovala zemlju da se izgradi škola. Počeo sam da radim po objavljenom konkursu 1972. godine (preuzeo od Ružice Brkić četvrti razred). Moje koleginice i kolege bili su: Nada Donjak, koja je vodila prvi razred, Nada Savić, koja je vodila drugi razred, i Vukašin Šukalo – treći razred. Kolega Vukašin je bio najiskusniji, dok su koleginice bile mlade učiteljice sa manje iskustva.

Bilo je to vrijeme poslije potresa (1969), malo je kuća bilo popravljeno, a narod je bio siromašan. Uglavnom se živjelo od poljoprivrede (220 domaćinstava). Nas četvoro kolega učili smo oko 130 učenika. Komunikacija sa MZ Dragočaj bila je veoma loša. Put je bio makadamski, a električnu energiju imalo je samo 50% stanovništva. Bili smo mladi, puni elana, pa smo se svi angažovali da pomognemo tim ljudima koliko smo mogli.

Meni je ostalo u sjećanju da sam, kada sam sljedeće godine preuzeo prvi razred, morao da uđem u kuću svakog učenika da vidim uslove u svakoj kući iz koje mi dolazi učenik. Bilo mi je neprijatno, ali tu su mi pomogle kolege. Obilazeći kuće svojih đaka primijetio sam da u jednoj porodici koja je imala sedmero djece svi spavaju na slamaricama. Kada sam to rekao kolegama, nisu bili iznenađeni jer to nije bio usamljen slučaj.

4

Područnoj školi Stranjani pripadali su zaseoci Matoševci, Ojdanići, Čivčije, Stranjani i dio Gradine.

Ranije su područne škole, dok su postojali opština Ivanjska i srez Banja Luka, imale vlastiti pečat i najstariji kolega je dizao platu u opštini – tako da su i Stranjani imali svoja dva pečata (protokol i okrugli), koji su sada pohranjeni u muzeju RS.

Narednih godina (1975-1980) počeo se rapidno smanjivati broj učenika. Razlog je pad nataliteta, a i mortalitete je bio u usponu. Počela su se formirati kombinovana odjeljenja (nekad sa dva ili tri odjeljenja – razreda), a kasnije nepodijeljena nastava (zajedno četiri razreda). U područnoj školi u Stranjanima radio sam 30 godina, još su mi uvijek živa sjećanja na moj rad, doživljaje, anegdote“.

Dijana Boroja - Kasapović dalje nastavlja: „Nema staze u Stranjanima kojom ne prođe učo sa svojim đacima, bilo da ih upozna sa užim zavičajem, bilo da beru kestenje ili duge šumske plodove. I sada, kada tim stazama više ne prolaze đaci, učo ih se rado sjeća.

Početkom osamdesetih broj učenika polako opada, tako da sredinom osamdesetih godina ovu školu pohađa 26 učenika. Početkom devedesetih broj učenika se takođe smanjivao, tako da je školu pohađalo samo 14 učenika. Školske 2007/2008. godine, odlukom ministra prosvjete i kulture RS Antona Kasipovića od 28. 08. 2007. godine donosi se Rješenje o ukidanju škole u Stranjanima i brisanje iz mreže osnovnih škola RS radi neispunjavanja potrebnih uslova za rad, s obzirom na to da je te godine u školu išlo samo pet učenika, a roditelji su bili saglasni da djeca putuju autobusom do škole u Dragočaju. Tako se ugasila i posljednja područna škola.“

U knjizi su donesene fotografije okupljenog naroda na otvaranju nove školske zgrade u Stranjanima g. 1968. (str. 43), grupa mještana i učitelji koji su sudjelovali u pripremi za proslavu otvaranja škole (str. 44), učenici i njihovi učitelji Mile Jurić, Nada Savić i Nada Donjak g. 1973. (str. 44), učitelj Mile Jurić i učiteljica Nada Savić sa učenicima na izletu u Jasenovcu g. 1973. (str. 45), đaci u Stranjanima s učiteljicom Nadom Savić g. 1969. (str. 46), đaci s učiteljicom Nadom Savić šk. g. 1976/77. (str. 178), đaci s učiteljicom Nadom Savić šk. g. 1968/69. (str. 213), učitelji Vukašin Šukalo i Mile Jurić i učiteljice Nada Savić i Nada Donjak (str. 264).

Priređuje: Velimir Blažević, Marije Dimić 4, 78000 BANJA LUKA, BiH

Tel/Fax: 00/387/51/354-813

SVIM STRANJANČANIMA I MATOŠEVLJANIMA, GDJE GOD SE NALAZILI ILI ŽIVJELI,

NEKA BUDU RADOSNI BOŽIĆ I BOŽIĆNI BLAGDANI I SRETNA I BLAGOSLOVLJENA GODINA 2010.!