KAKO SLAVITI NAŠE PRAZNIKE 8 MART — MEĐUNARODNI DAN ŽENA

Nada Cazi:

DRUŠTVENI POLOŽAJ ŽENE

Izdavač: Novinsko-izdavačka ustanova »Pregled«, 41000 Zagreb, Lenjinov trg 2

Direktor: Nenad BRKIĆ

Urednik izdavačke djelatnosti: Marijan GRAKALIĆ

Grafička oprema: Duško SOJLEV

Lektor: Vanja GRAOVAC

Korektor: Ivan HIGI

Tisak: »GLAS ISTRE« — OOUR Tiskara »OTOKAR KERSOVANI« Pula

O problemima društvenog položaja žena kod nas se rijetko i nerado govori. Većina te probleme poistovjećuje s raznim, manje više, pomodarskim fem inističkim pokretim a na Zapadu, ili suprotno od toga, sa željom da se žene, posebno žene rad­nice, poistovjete s radnicima u cjelini. Iz toga pro­izlazi i stav da smo, uvođenjem pravne jednakosti žene, riješili i sve osnovne probleme koji su vezani uz njihov položaj u udruženom radu, da su pita­nja društvene emancipacije žena pitanja nedavne ili nešto davnije prošlosti, te da, ukoliko zaista zastupamo stav o njihovoj ravnopravnosti, pro­bleme koji eventualno i postoje nije potrebno po­sebno isticati.

Ovom brošurom, koja se izdaje u povodu Me­đunarodnog dana žena i predstojećih proslava 8. marta željeli smo ukazati na nedostatke i jednog i drugog pogleda na probleme društvenog položaja žena u suvremenom svijetu, posebno u našoj zemlji.

Polazimo, naime, od stanovišta da je današnji društveni položaj žene rezultanta djelovanja niza faktora kako ekonom skih, političkih, pravnih, ta­ko i kulturno-tradicionalnih, ali i činjenice da dru­štveni položaj, posebno zaposlene žene, izvire ve­likim dijelom i iz njezine prirodne biološke fu n k­cije, te da je neodvojiv od uloge koju žena ima u porodici i posebno odgoju i podizanju dijece. Pre­ma tome, i problem i s kojim a se susreće zaposlena žena nisu samo problem i na čijem bi se rješavanju trebale angažirati samo žene — to su problem i vezani uz društvenu brigu o porodici, solidarnom društvenom rješavanju problema vezanih uz ma­terinstvo, dječju zaštitu, obrazovanje i zapošlja­vanje. Jednom rječju, problem i o kojim a mora voditi računa svaka osnovna organizacija udruže­nog rada, organizacije udruženog rada, drutveno politička zajednica, a posebno društveno-političke organizacije, napose sindikat.

1975. godina proglašena je M eđunarodnom go­dinom žena. Istodobno je to bila i godina u kojoj sm o slavili trideset godišnjicu oslobođenja. Te sm o obljetnice iskoristili kao povod za izradu du­goročnijih programa istraživanja i rješavanja ak­tualnog društvenog položaja žene u Jugoslaviji. No, to je bilo razdoblje zacrtavanja osnovnih sm jer­nica i njihova realizacija ostaje zadatak i za ovu i za niz slijedećih godina.

Obilježavanje Međunarodne godine žena koju je proklamirala Generalna skupština Ujedinjenih nacija vodilo se pod parolom — ZA RAVNOPRAV­NOST, RAZVOJ I MIR, a u Jugoslaviji je bilo us­m jereno prvenstveno na utvrđivanje stanja i m je­

6

ra koje trebaju omogućiti punu ravnopravnost že­na i muškaraca u sferi društveno-ekonomskih od­nosa, prava i dužnosti u porodici i učešća u dru- štveno-političkom životu zajednice. Naš osnovni princip ovoj problematici zasniva se na stavu da se objektivno postojeće razlike u društvenom po­ložaju žena i muškaraca trebaju razrješavati u okvirima daljnjeg samoupravnog socijalističkog preobražaja društva u cjelini, izgrađivanju udru­ženog rada, podizanju razine produktivnosti rada, adekvatnijoj društvenoj politici prema rješavanju problematike zaposlene porodice, dječje zaštite i materinstva, ali i na činjenici da u tim okvirima moramo biti svjesni da se niz historijskih naslje- đenih razlika, stereotipija i predrasuda može pre- vazići samo svjesnim sagledavanjem uzroka sa­dašnjeg stanja i posljedica koje ovakvo stanje ima u odnosu na brži tempo razvoja udruženog rada u cjelini.

Obaveze preuzete u protekloj godini, kao i one koje proizlaze iz stavova utvrđenih na X kon­gresu SKJ, V II kongresu SSJ i IV kongresu Save­za sindikata Hrvatske, zahtijevaju razmatranje ove problematike i donošenje programa neposrednih i konkretnih akcija u svakoj organizaciji udruže­nog rada i osnovnoj organizaciji sindikata, te po­sebno organizaciji sindikata na razini općina. Kao povod za njihovo donošenje neka nam posluži 8. mart — Međunarodni dan žena. Ako ova brošura posluži kao poticaj za donošenje takvih programa i pokretanje makar i parcijalnih akcija na rješa­vanju problema porodica u kojima je žena zapo­slena, ona će ispuniti svoju svrhu.

7

S tupan j ženske em ancipacije je p rirodna m jera opće em ancipacije

M arx — Engels

MARX I ENGELS O DRUŠTVENOM P0L02AJU 2ENE I NJEZINOJ EMANCIPACIJI

Problemi društvenog položaja žena, njihove pravne i ekonomske emancipacije i uključivanje u politički život postavljaju se kao jedan od važ­nih društvenih problema već u prvim decenijama prošlog stoljeća. No, od prvih, stidljivih konstata­cija o obespravljenosti žena u postojećem dru­štvu, zahtjeva za pravednijim uređenjem dru­štvenog sistem a u kojem će i žena biti punopra­van, slobodan čovjek s jednakim pravima i duž­nostima prem a društvenoj zajednici, do stvarnog razumijevanja uzroka njezinog obespravljenog po­ložaja, pokretačkih snaga koje ga mogu promije­niti, ciljeva kojim historijski razvoj stremi, kao i uvjeta pod kojima dati društveni problemi jedi­no mogu biti riješeni, trebalo je proći dug put — od socijal-utopizma, idealizma i građanskog libe-

11^

ralizma do historijskog dijalektičkog, m aterijaliz­ma i modernog radničkog pokreta koji svoju te­o retsku podlogu nalazi u učenju Marxa, Engelsa i Lenjina.

Ekonom ska zavisnost žena, njihova gotovo is­ključiva usm jerenost na društveno parcijalizi- rani rad u okvirim a pojedinačnog domaćinstva, kao i činjenica da se odnosi u klasnom društvu zasnivaju prvenstveno na privatnom vlasništvu, našle su odgovarajući izraz u pravnom položaju žena, zakonima i političkim ustanovam a datog društva.

Do 70-tih godina prošlog stoljeća žene nisu imale pravo da zaključuju pravne ugovore; uprav­ljanje ženinim im anjem pripadalo je mužu; u slučaju razvoda im anje koje su stekli supružnici zajedničkim radom pripadalo je mužu. Razvedena žena, čak i kad je dobila pravo na odgajanje dje­teta, bila je lišena prava da zastupa dijete i da up­ravlja njegovim im anjem. Napose je za ženu bilo reakcionarno zakonodavstvo u Francuskoj, Belgi­ji, Švicarskoj, Italiji, Španiji i Portugalu. U tim je zemljama žena, po svojoj udaji dolazila pod tu tor­stvo muža; ono što je žena zaradila pripadalo je mužu; pravo donošenja odluke o odgoju djece pri­padalo je ocu; muž je mogao tražiti razvod čim že­na izvrši brakolomstvo, a ona je imala pravo na to samo ako muž dovede milosnicu u kuću.

K apitalistička proizvodnja, zasnovana na p ri­vatnom vlasništvu nad sredstvim a za proizvodnju s jedne, i slobodnim raspolaganjem vlastitom rad­nom snagom, s druge strane, kida sve postojeće iradicionalne odnose u društvu i porodici. Sve

12

postaje roba, sve se može kupiti i prodati, a za ta­kve odnose potrebna je mogućnost da se sklopi »slobodan ugovor«. Za sklapanje ugovora potreb­ni su ljudi koji mogu slobodno raspolagati svojim osobama. Otuda, s razvojem kapitalističkih odnosa dolazi do m ijenjanja pravnog položaja žena. U elementima koji reguliraju njihovu mogućnost pro­daje radne snage i raspolaganje privatnim vlasni­štvom, žene se izjednačuju s muškarcima. — No, buržoaska država i dalje štiti »svetu instituciju braka«, točno onoliko koliko su i brak i porodica zasnovani na materijalnim interesima, privatnom vlasništvu, pravu nasljeđivanja i podčinjenom po­ložaju žene.

Masovno uključivanje žena u proces kapita­lističke proizvodnje rezultira ne samo pozitivnim elementima transform iranja društvenog i pravnog položaja žena u društvu, nego i pogoršavanjem uvjeta života i rada radničke klase u cjelini.

»Mašina, ukoliko čini snagu mišića suvišnom, postaje sredstvo da se upotrebe radnici bez miši­ćne snage. Zbog toga je rad žena i djece bio prva parola kapitalističke prim jene mašina. Ovo moć­no sredstvo za zamjenjivanje rada i radnika pre­tvorilo se na taj način u sredstvo za povećanje bro­ja najamnih radnika, neposredno podčinjavajući kapitalu sve članove radničke porodice, bez obzi­ra na spol i dob starosti.

Vrijednost radne snage bila je određivana rad­nim vremenom potrebnim za održanje ne samo individualnog radnika već i radničke porodice. Ba­cajući na pijacu rada sve članove radničke poro­dice, mašina razdjeljuje vrijednost radne snage

13

muža za čitavu porodicu. Stoga ona obara vrijed­nost njegove radne snage. K upiti porodicu, rascjep­kanu recimo na četiri radne snage, s taje možda više nego je ranije s tajala kupovina radne snage glave porodice, ali se zato dobiju četiri radna da­na um jesto jednog, a njihova cijena pada sraz- m jem o preteku viška rada njih četvoro nad viš­kom rada onog jednog. I tako mašina, povećava­jući ljudski m aterijal za eksploataciju, od samog početka povećava i stepen eksploatacije«.

Položaj žene radnice postaje sve teži — ona radi u tvornici 12 pa i 15 sati tokom dana, prim a za isti posao gotovo upola m anju plaću od muš­karca, a kad se vrati kući preostaje jo j da obavi sve one kućne poslove koje je obavljala i prije nego što se zaposlila van porodice.

Koji su društveni odnosi doveli do takve po­zicije žene da je moguće kazati kako je kroz čita­vu h istoriju ljudskog društva žena bila klasno ugnjetavana, da je prvi oblik klasne eksploatacije bilo ugnjetavanje ženskog spola od strane muš­kog, te da je stupanj ženske em ancipacije prirod­no m jesto em ancipacije čovjeka uopće?

Da bi razum jeli ove stavove Marxa i Engelsa moramo se v ratiti na početke form iranja klasnog društva.

Po m arksističkom shvaćanju, odlučujući mo- m enat u historiji je st produkcija i reprodukcija neposrednog života. A sam a produkcija je, opet, dvojakog karaktera. S jedne strane, to je proiz­vodnja sredstava za život, predm eta ishrane, od­jeće, stana i za to potrebnog oruđa, a s druge stra­ne, proizvodnja samih ljudi, produženje vrste.

14

Društvene ustanove uvjetovane su s obje Vrste proizvodnje: razvojnim stupnjem rada i poro­dice.

Što je manje razvijen rad, to više prevladava­ju rodovske veze u društvenom uređenju. S po­većanjem produktivnosti rada, pojavom privatne svojine i razmjene, staro društvo se lomi, a na njegovo m jesto dolazi novo, usredsređeno u drža­vi i porodici, odnosno braku koji je potpuno potčinjen odnosima svojine. Iz svojinskih odnosa, koji su osnova braka, izvire i podređeni položaj žene’ Zbog značaja koji ova teza ima za razum ije­vanje niza društvenih ustanova i u današnjim da­nima, pogledajmo detaljnije kako je Engels obra­zlaže u svom radu »Porijeklo porodice privatnog vlasništva i države«, objavljenom 1884. godine.

S uvođenjem gajenja stoke, obrađivanja me­tala, tkanja i najzad zemljoradnje, ljudska radna snaga počinje ostvarivati prim ijetan višak rada iznad troškova svoga uzdržavanja.

Kako su bogatstva rasla, ona su, s jedne stra­ne, m uškarcu davala značajniji položaj u porodi­ci negoli ženi, a s druge strane, davala su podstrek da se taj položaj iskoristi za to što će se, do tada tradicionalni red nasljeđivanja na najbliže krvne srodnike s majčine strane, izmijeniti u korist dje­ce. Tako se prelazi na patrija rhat za kojeg je ka­rakteristično prenošenje im anja u nasljedstvo na djecu, te stvaranje monogamne porodice koja se zasniva na vladavini muškarca s izričitim ciljem rađanja djece s neospornim očinstvom. Monoga­m ija koja se stvara od početka ima specifično obi­lježje — ona vredi samo za ženu, ali ne i za muža.

15

»Prva klasna suprotnost koja se javlja u hi­storiji poklapa se s razvojem antagonizma između muža i žene u monogamiji, a prvo klasno ugnjeta­vanje s ugnjetavanjem ženskog pola od strane muškog. M onogamija je bila veliki historijski na­predak, ali ona istovremeno otvara epohu koja tra je do danas, u kojoj se blagostanje i razvoj jedi­nih ostvaruje stradanjem i potiskivanjem dru­gih«.

\Analizirajući kako se brak i porodica m ijenja­ju kroz historiju ovisno o karakteru proizvodnih odnosa koji prevladavaju u datom društvu, te pose­bno analizirajući odnose u porodici u kapitalizmu, Engels izvodi zaključke o nužnosti njihove daljnje prom jene. Tu neminovnost, prije svega, vidi u ne­s ta jan ju ekonom ske osnove dosadašnjeg braka, je r će prelaskom sredstava za proizvodnju u društveno vlasništvo sva briga o nasljeđivanju biti svedena na minimum, te će porodica prestati biti privredna jedinica društva. S tim će prom jenam a nestati i uvjeti koji rađaju nejednakost i dvostruki moral — jedan za ženu, a drugi za m uškarce, uvjeti koji ra­đaju prostituciju . Tek tada će individualna spolna ljubav postati stvarna osnova braka, a žena uklju­čena u društvenu proizvodnju stvarno ekonomski nezavisan čovjek. Teret vođenja domaćinstva i bri­ga oko odgoja djece velikim će dijelom preći s po­rodice na industriju i specijalizirane službe, tako da će žena moći uskladiti svoje radne i porodične obaveze. :

Kad danas, nakon gotovo čitavog stoljeća, go­vorimo o problemim a društvene em ancipacije že­na, mnogi izražavaju stav da je to problem kojii

16

pripada h istoriji i koji ne opterećuje suvremeni svijet, dl i, u najboljem slučaju, problem kojim se trebaju baviti isključivo žene. No, ne samo ne­dovoljno razvijeni proizvodna odnosi, nego i mo­ral i tradicionalizam, ovaj problem čine izuzetno živim. Shvaćajući odnos 'između m uškaraca i žena kao prim arni ljudski odnos, Karl M arks u svojim »Ranim radovima« piše:

»U odnosu prema ženi kao plijenu i služavci izražena je beskrajna degradacija u kojoj čovjek postoji za sebe samog.

Neposredan, prirodan odnos čovjeka prem a čovjeku je odnos m uškarca prem a ženi. U tom odnosu pokazuje se, dakle, koliko je ljudsko biće postalo čovjeku priroda ili koliko je priroda po­stala čovjekovo ljudsko biće. U tom se odnosu također pokazuje koliko je čovjekova potreba po­stala ljudskom potrebom, koliko mu je drugi čo­vjek kao čovjek postao potrebom, koliko je on u svom naj in dividual nijem postojanju istodobno i društveno biće«.

»Mijenjanje jedne historijske epohe može se uvijek (xlrediti srazm jem o napretku žena ka slo­bodi, je r se u odnosu žena prem a čovjeku, slaboga prema jakome, najočitije javlja pobjeda ljudske prirode nad brutalnošću. Stupanj ženske emanci­pacije jeste prirodna mjera opće emancipacije«.

Stvarna emancipacija žene moguća je, među­tim, jedino kroz emancipaciju čovjeka kao gene­ričkog bića. Drugim riječima, potpunu ljudsku emancipaciju žene nije moguće ostvariti a da či­tavo čovječanstvo ne bude oslobođeno. To oslobo­đenje ostvaruje se u procesu izgradnje komuniz­

ma kao asocdjacije slobodnih proizvođača. »Ko­munizam kao pozitivno ukidanje privatnog vla­sništva kao čovjekovog sam ootuđenja, te stoga kao stvarno prisvajanje čovjekove suštine od čo­vjeka i za čovjeka, je st povratak čovjeka kao društvenog tj. čovječnog čovjeka. On je istinsko rješenje sukoba čovjeka i prirode, između čovje­ka i čovjeka, istinsko rješenje borbe između egzi­stencije i suštine, između opredm ećivanja i samo- potvrđdvanja, između slobode i nužnosti, između individualizma i rada«.

Odnos m uškaraca i žene u takvu društvu ni­je više posredovan ekonom skim i drugim intere­sima, nije više otuđen; to je neposredan odnos slobodnih ličnosti zasnovan prvenstveno na indi­vidualnoj ljubavi.

UČEŠĆE ŽENA U MEĐUNARODNOM RADNIČKOM POKRETU

O samdesetih godina prošlog stoljeća zapošlja­vanje žena u industriji, trgovini i saobraćaju, te poljoprivredi dobilo je široke razm jere u svim evropskim zemljama. Prem a popisim a stanovni­štva 1881. godine u N jem ačkoj od ukupnog bro ja zaposlenih radnika 28,7% su činile žene, u Engle­skoj 31,9%, u Francuskoj 32,4%. Nagli porast n ji­hove zaposlenosti bio je vezan prvenstveno uz nagli razvoj industrije i rudarstva, uslužnih dje­latnosti kao i ekspanziji niza javnih službi u ko­jim a je bilo dozvoljeno zapošljavanje žena. U ne­kim granam a industrije žene su postale pretežna

18

radna snaga. Tako je, npr. u Engleskoj 1883. go­dine u konfekciji bilo zaposleno 99% žena, u in­dustriji pam uka 56%, kao učiteljice radilo je 75% žena. Gotovo u svim granam a industrije i drugih djelatnosti rad žena plaćao se mnogo m anje nego rad muškaraca, iako im je radno vrijeme bilo is­to. žene su za rad na istim radnim m jestim a u pro­sjeku prim ale polovinu plaće muškaraca.

Izuzetno težak položaj i istovjetnost činjenice da i radnice kao i radnike, kapital neprekidno izrabljuje, uključivao je žene u sve štrajkaške po­krete i revolucionarna strem ljenja mladog radnič­kog pokreta. Već u samim njegovim počecima, kao što su, npr. prvi i drugi štrajk Lionskih tkača (1831), te š trajk Šleskih tkača (1844) masovno su­djeluju i radnice. One su isto tako sudionice Jul- ske revolucije 1848. u Parizu.

Kada je 18. m arta 1871. godine izbila prva pro­leterska revolucija, kada je vlast u Parizu prešla u ruke ustaničkog naroda, kao i tokom oijelog tra­jan ja Pariške komune, radnice su aktivno sudje­lovale ne samo u političkom životu Komune, ne­go i u oružanoj borbi, kao borci i kao bolničarke, š to više, form irane su i posebne ženske jedinice Nacionalne garde. Čuveni ženski bataljon pod vod­stvom legendarnog borca Komune Louise Michel, posebno se istakao. Da bi što efikasnije pomogle Komuni form iran je »Savez žena Pariza za pomoć i njegu ranjenika«. Na čelu tog saveza nalazio se Centralni komitet. Gotovo sve članice Centralnog komiteta bile su radnice. Njihova borbenost, rije- šenost da se bore za Komunu, kao i ispravno shva­ćanje političkih ciljeva i ekonomskih zadataka koji

19

pred Komunom stoje, vidljive su i iz nekoliko sa­čuvanih borbenih proglasa koje je izdao ovaj Ko­mitet.

Iako je tra jalo kratko vrijeme, samo 72 da­na, K omuna je donijela niz m jera koje su bitno utjecale na položaj radnika ii radnica. To su, na prim jer, odluke o predaji tvornica na upravlja­n je radnicim a, form iranje prvog radničkog savjeta u historiji, odvajanje crkve od školstva, dodjela penzija udovicama i djeci palih gardista, ukidanje pravnih razlika u tre tm anu vjenčanih i nevjenča­nih žena, bračne i vanbračne djece dtd.

Komuna je dala i nekoliko svjetlih Likova že­na revoluoionarki kao što je bila Louise Michel, učiteljica koja je nakon pada Komune, na suđenju pred svojim dželatim a rekla: »Ne ću da se b ra­nim, ne ću da budem branjena. Ja aijelim svojim bićem pripadam socijalnoj revoluaiji i izjavlju­jem da prim am svu odgovornost za svoje postup­ke. Pošto izgleda da srce koje kuca za slobodu, im a pravo samo na malo olova, to zahtijevam svoj dio! Ako me ostavite da živim, ne ću prestati da pozivam na osvetu«.

M eđunarodni radnički pokret u razdoblju dje­lovanja II imtemacdonale (1889—1914) jest vrijeme borbi za radničko zakonodavstvo — prije svega, za osam satni radni dan, slobodnu nedjelju, za­branu noćnog rada za žene i djeou, borbi za os­tvarenje principa. »Za jednak rad jednaka zarada!«, borbi za opće pravo glasa neovisno o spolu, vje­ru i nacionalnosti, borbi protiv ra ta đ militariz­ma. 1890. godine održavaju se prve prvomajske proslave, a 1910. godine na drugoj Međunarodnoj

20

konferenciji žena socijalista u Kopenhagenu (Dan­ska) odlučeno je da se 8. mart proglasi danom Međunarodne solidarnosti žena u borbi za mir, demokraciju i ravnopravnost.

Prve proslave osmog m arta organiziraju se 1911. u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i Danskoj, a dvije godine kasnije i u Rusiji. U tom su raz­doblju djelovala d dva velika borca međunarod­nog revolucionarnog radničkog pokreta — Rosa Luxembrug a Clara Zetkin.

Clara Zetkin (1857—1933), ubj edeni marksist, aktivno sudjeluje u priprem am a za kongrese II intemacionaJe, te zajedno s Rosom Luxemburg radi na mobilizaciji radniika u Njemačkoj u bor­bi protiv kapitalizma. Pridajući poseban značaj mobiliziranju žena radnica, velik je dio svoje ak­tivnosti usm jeravala na organiziranje ženskog pro­leterskog pokreta i njegovo usko povezivanje sa socijalističkim radničkim pokretom u cjelini. Na njezinu inicijativu sazvana je Prva m eđunarodna konferencija žena socijalista, a na Drugoj kon­ferenciji u Kopenhagenu ustanovljen je 8. m art kao M eđunarodni Dan žena.

Clara Zetkin sudjelovala je i u borbam a koje je m eđunarodni radnički pokret vodio protiv im­perijalizma i rata nedvojbeno se izjašnjavajući protiv socijal-šovdsnizma i oportunizm a u redovi­ma socijalne demokracije. Na njezinu inicijativu u m artu 1915. godine organizira se M eđunarodna socijalistička konferencija žena protiv im perija­lističkog svjetskog rata.

Kakvu je orijentaciju zastupala vidljivo je i iz ovog citata iz Rezoluaije koja je na tom kongre­

21

su usvojena: »Strašne patn je izazvane ovim ra­tom bude kod svih žena, a naročito žena-proleter- ki sve veću želju za mirom. Objavljujući rat sva­kom imperijalističkom ratu sm atram o: da bi se ta želja za m irom mogla pretvoriti u svjesnu po­litičku snagu potrebno je da radnice dobro shvate da im perijalizam p rije ti svijetu čitavim nizom ra ­tova. Ako radnica hoće da skrati period patnji potrebno je da njena težnja ka miru pređe u bor­bu za socijalizam, je r će jedino tako moći trajno ostvariti svoje ciljeve. Prem a tome, dužnost je radnica da pružaju pomoć svojim sindikalnim i socijalističkim organizaoijama, da se bore pro­tiv ratnih kredita, da pružaju podršku propa­gandi za b ratim ljenje vojnika po rovovima, da sudjeluju u stvaranju ilegalnih radničkih organi­zacija, da sudjeluju u m anifestacijam a d revolucio­narnim pokretima«.

Clara Zetkin je bila i jedan od osnfivača »Gru­pe Spartak«, radila je u njegovu rukovodstvu. Na­kon Oktobarske revolucije organizirala je među­narodnu pomoć Sovjetskoj Rusiji, da bi nakon pobjede fašizma u Njemačkoj tra jno prešla u Ru­siju u kojoj je vodila M eđunarodni ženski sekre­ta rija t K ominteme.

Rosa Luxemburg (1871—1919) jedan je od najdosljednijih boraca i najsvijetlij'ih likova u međunarodnom radničkom pokretu. Kao neustra­šiv i uporan borac, vatren a dosljedan revolucionar, neum oran agitator i organizator, ona igra jednu od najvažnijih uloga u razvitku njem ačkog i polj­skog radničkog pokreta. Već kao dvadesetogodiš­nja djevojka Rosa Luxemburg je jedan od osniva­

22

ča Poljske socijalističke partije i pokretača orga­nizirane sindikalne borbe radnika u Poljskoj, an­gažirano istupa protiv prodora reformizma u me­đunarodni radnički pokret, posebno njezinog nosio­ca Bersteina. U spisu »Socijalna reform a ili revo­lucija?« R. Luxemburg piše: »Zakonska reform a ili revolucija nisu različiti momenti historijskog napretka koji se po volji mogu izabrati sa posluža- vnika historije kao tople i hladne kobasice već su to različiti mom enti u razvitku klasnog društva.

Skroz je pogrešno i potpuno nehistorijski za­m išljati zakonsku reform u samo kao revoluciju razvučenu u širinu, a revoluciju kao zbijenu re­formu. Sooijalni prevrat i zakonska reform a su različiti mom enti ne samo po vremenskom tra ­jan ju već i po suštini. Čitava ta jna historijskih re­volucionarnih prom jena sastoji se upravo u pre- lazu kvantitativnih prom jena u nov kvalitet.

Tko se izjasni za put zakonske reforme, um je­sto za osvajanje političke vlasti ne bira samo m ir­niji, sporiji put ka historijskom cilju, već i drugi cilj«.

Uz praktičan rad ii opsežnu publicističku dje­latnost Rosa Luxemburg daje i nekoliko teoretski vrijednih priloga marksističkoj ekonomiji. To su »Uvod u političku ekonomiju« d »Akumulacija kapitala«. Radeći kao dosljedan iinternacaonalist na okupljanju lijevih sooijal-demokrata Njemačke, oštro polemizirajući s Jauresom Kantskym, pa i Lenjinom oko nekih teoretskih postavki o nuž­nosti prelaza iz kapitalizma u socijalizam đ ocje­na političkih stru jan ja u Ruskoj socijalnoj de­mokraciji, Rosa Luxemburg bila je jedan od irni-

23

cijatora d rukovodilaca ustalasanih m asa njem ač­kih radnika u godinama pred izbijanje I svjet­skog rata , jedan od osnivača saveza »Spartak«, or­ganizatora ustanka »Spartaka« u januaru 1919. a osnivača Komunističke partije Njemačke. Život­ni pu t Rose Luxemburg bio je put dosljednog re­volucionara u prvim borbenim redovima radnič­kog pokreta, proganjanog, zatvaranog i mučki ubi­jenog nakon sloma ustanka.

Za svjetski pro le tarija t — po riječim a Lenji- na — »Rosa Luxemburg bila je d ostala orao, i ne samo uspom ena na n ju b it će uvijek dragocjena za kom uniste cijelog svijeta, nego će d njena bi­ografija i njena cjelokupna djela biti veoma ko­risna pouka za odgoj kom unista cijelog svijeta«.

LENJIN O ZADACIMA ŽENSKOG RADNIČKOG POKRETA U SOVJETSKOJ REPUBLICI

O ktobarska socijalistička revolucija 1917. go­dine koju su izvojevale radne mase Rusije — rad­nici, seljaci i vojnici predvođeni boljševičkom parti­jom i Lenjinom — predstavlja prekretnicu u hi­storiji ljudskog društva. Prvi put u vlastitoj h isto­riji radnička klasa je ukinula privatno vlasništvo nad sredstvim a za proizvodnju, stvorila svoju d r­žavnu vlast, ostvarena je radnička kontrola nad proizvodnjom, ukinuta je spahijska svojina nad zemljom, sklopljen je m ir u Brest-Litovsku.

U Petrogradu, u Moskvi, u gradovima i indu­strijskim centrim a u unutrašn josti revolucionar­na su vrenja zahvatila sve struk tu re radništva.

24

Samo u januaru i februaru 1917. godine u Ru­siji je izbilo preko tisuću tris to masovnih š tra j­kova; u dem onstracijam a 13. februara u Petrogra- du je sudjelovalo 80.000 dem onstranata, a 8. m arta je, na poziv boljševičke partije , na ulice Petrogra- da izašlo nekoliko desetaka tisuća žena, demon­strirajući protiv gladi, rata i carizma. Žene su isto tako masovno sudjelovale i u junskim dem onstra­cijam a kada se na ulicama grada našlo preko 400 tisuća radnika i vojnika, i u julskim dem onstra­cijama, s preko pola milijuna sudionika, i u oru­žanom otporu privremenoj vlasti, i u radu savjeta radničkih i seljačkih deputata.

Lenjin je pridavao velik značaj uključivanju žena u revolucionarnu akciju ruskog pro letarija­ta, što više, njihovo je učešće, za Lenjina, bilo je­dan od presudnih činilaca masovnosti pokreta. Ocjenjujući borbeni prilog koji su žene dale za pobjedu sovjetske vlasti Lenjin kaže: »Naše pro- leterke su sjajni klasni borci. Mi u P artiji im amo pouzdanih, pam etnih i neum orno aktivnih druga­rica. Mi smo na mnoge važne dužnosti u savjetim a i izvršnim komitetima, u narodnim kom esarijati­ma i javnim službama doveli žene. Prva d ik tatura proletarijata odistinski prokrčuje put potpunoj socijalnoj ravnopravnosti žena. U revoluciji one su se sjajno držale. Bez njih ne bismo pobijedili. Ili bismo jedva pobijedili. Ja tako mislim. Koliko su bile hrabre, toliko su hrabre i sada«.

Pitanje pravnog položaja žene nova sovjetska vlast je postavila već u prvim mjesecima svoga postojanja. Ukinuti su zakorti o razvodu braka, o vanbračnom djetetu, utvrđeno je pravo žene da

25

od oca traži (izdržavanje d je teta , ukinute su razli­ke u političkim pravim a (između m uškaraca i žena. »U toku dvije godine sovjetska vlast je u jednoj od najzaostalijih zem alja Evrope učinila za oslo­bođenje žene, za njenu jednakost s »moćnim« po­lom toliko, koliko za 130 godina nisu učinile (sve zajedno) napredne, prosvjećene, »demokratske« re­publike cijelog svijeta.

No, bio je to tek početak. I p ri punoj pravnoj jednakosti ostali su razni oblici stvarne podređe­nosti žene; ona je i dalje ostala ona koja pored redovnog posla vodi svu brigu o domaćinstvu. »2ena je ii dalje kućna robinja, i pored svih oslo­bodilačkih zakona, je r n ju pritiska, davi, zatup­ljuje, ponižava sitno kućno gazdinstvo, prikivaju­ći je za kuhinju i dječju sobu, na strahovito nepro­duktivan sitničav, enervantan, zaglupljujući posao. Pravo oslobođenje žene, pravi komunizam će poče­ti tek tam o i tada kada bude počela masovna borba protiv sitnog kućnog gazdinstva, ili, točnije, kad bude počeo njegov masovni preobražaj u krup­no socijalističko gazdinstvo. Menze, jasle, dječji vrtići, to su ona jednostavna svakidašnja sredstva koja mogu faktički da oslobode ženu, mogu da faktički sm anje i unište njenu nejednakost s mu­škarcem što se tiče njene uloge u društvenoj pro­izvodnji ii u javnom životu«.

26

Politička i ekonom ska b o rb a žena je dio k lasne borbe , bo rbe za oslobođenje p ro le tc rija ta .

Lenjin

Uoči prvog svjetskog ra ta žene su imale priz­nata politička prava, pravo da b ira ju d da budu birane, samo u četiri zemlje svijeta: u Novom Ze­landu (čak od 1893!), Australiji, Finskoj i Norveš­koj. Tokom prvog svjetskog rata čitav niz država priznaje ženi politička prava. To su prvenstveno RSFSR, Danska, Island, Nizozemska, Austrija, Če- hoslovačka, Poljska, Njemačka, SAD, M ađarska, Belgija i Švedska. U razdoblju djelovanja Društva naroda između 1927. i 1939. godine, nakon niza na­stojanja da se a u ostalim zemljama svijeta prizna politička ravnopravnost žena, jedanaest azijskih zemalja i zemalja Latinske Amerike daju pravo glasa ženama. To su Brazil, Urugvaj, Turska, Bur­ma, Indija i druge.

Drugi svjetski ra t predstavljao je uistinu pre- lomnu fazu u pogledu priznavanja političkih prava

POLOŽAJ ŽENE U SUVREMENOM SVIJETU

ženama — ta prava žene stiču tokom samog rata ili neposredno nakon njega u gotovo svim zemlja­ma svijeta. Danas su žene politički potpuno obes­pravljene u sedam zemalja: Jordanu, Kuvajtu, Lih­tenštajnu, Nigeriji, Saudijskoj Arabiji, Jem en­skoj Arapskoj Republici i u nekim kantonim a u Švicarskoj, dok su u Portugalu, San Maninu i Si­riji njihova prava veoma ograničena.

Ovim procesim a sticanja političkih prava zna­čajno je pridonijela djelatnost Ujedinjenih naci­ja. U jednom od svojih prvih i osnovnih dokume­nata, Općoj deklaraciji o pravima čovjeka, utvrđe­no je da se »sva ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima, bez obzira na rasu, spol, jezik, vjeru, nacionalno ili socijalno porijeklo«. Ujedinjene nacije donijele su također i Konvenciju o političkim pravim a žene u kojoj se regulira aktivno i pasivno izborno pravo žena na istoj osnovi kao i kod m uškaraca, te se utvrđuje pravo na vršenje javnih funkcija bez obzira na razlike u spolu.

No, i pored formalno priznatih političkih pra­va i očekivanom učešću žena u izborima, u veli­kom bro ju zemalja stvarno sudjelovanje žena u vršenju političkih vlasti je minimalno. U japan­skom Parlam entu im a samo 1,4% žena, u Predstav­ničkom domu SAD samo 3%, u Libanonu još ni jedna žena nikad nije bila izabrana u Parlament, u španjo lskoj, Grčkoj, Paragvaju nem a niti jedne žene na nekom visokom položaju ili u vladi. Cini se da je moguće tv rd iti, da tamo gdje stvarna de- m okraoija slabi, a učešće žena u radu predstavnič­kih tijela zemlje je m anje. N ajljepši p rim jer je

30

Zapadna Njemačka. 1919. godine kao rezultat re­volucionarne borbe radničke klase 12,5% Reich- staga činile su žene, dok ih danas u zapadnonje­mačkom Bundestagu im a samo 6%, a među njima niti jedne radnice.

Učešće žena u političkom životu socijalistič­kih zemalja najveće je na svijetu. One čine gotovo jednu trećinu poslanika u skupštinam a u SSSR-u, 30% u Njemačkoj Demokratskoj Republici, 20% u čehoslovačkoj i M ađarskoj, 17% u Bugarskoj, Rumunjskoj i Demokratskoj Republici Vijetnam, 12% u Poljskoj.

Najdalekosežnije prom jene, međutim , doga­đaju se na planu uključivanja žena u privredne tokove. Međutim, i razlike koje postoje među po­jedinim zemljama i regionima svijeta upravo su ovdje najveće. Dok u Evropi žene čine 34% aktiv­nog stanovništva, u Aziji 23%, u Americi (Sjever­noj i Južnoj) i Africi samo 19%. U tom pogledu najdalje su otišle socijalističke zemlje. U SSSR-u 44% aktivnog stanovništva su žene, u Poljskoj 46,3%, u Bugarskoj 45,7%, u čehoslovačkoj 42,3%. U klasičnim kapitalističkim zemljama, d pored njihove visoke privredne razvijenosti, učešće že­na u privrednim i drugim aktivnostim a van kuće znatno je niže. Tako, npr. u Francuskoj žene čine 29,7% aktivnog stanovništva, u Njemačkoj 30%, u Velikoj Britaniji 33%, u SAD 30%.

U nekim zemljama, pretežno muslimanskim, procesi ekonomske emancipacije žena još su u začetku. Tako, npr. u Egiptu samo 4,8% aktivnog stanovništva čine žene, u Maroku 5,9%, dok u la­tinsko američkim zemljama taj broj ne prelazi

31

13%- Da ekonom ska em ancipacija žena nije oba­vezni rezultat razine privrednog razvoja, govore i podaci prem a kojim a u Norveškoj i Nizozemskoj samo 17% aktivnog stanovništva čine žene.

Problem i nejednakog vrednovanja ženskog ra­da egzistiraju u velikom bro ju zemalja suvreme­nog svijeta. U jedinjene nacije su stoga donijele 1950. godine Konvenciju o jednakosti nagrađiva­n ja muške i ženske radne snage za rad jednake vrijednosti. Države, potpisnice Konvencije su se obavezale da će, u skladu s tom Konvencijom, re­gulirati svoje zakonodavstvo, odnosno sistem e na­građivanja i kolektivne ugovore o plaćam a radni­ka. Sve zemlje, m eđutim , nisu potpisnice ove Kon­vencije, tako da još danas nailazimo na razlike u plaćam a žena i m uškaraca za jednak posao i u zem ljam a kao što su švicarska, Novi Zeland, A ustrija, Belgija, Kanada, Francuska.

Mogućnosti uključivanja žena u procese dru­štvenog rada b itno određuje njihovo elem entarno opće obrazovanje, pismenost, kao i s tručno obra­zovanje. Iako je u posljednjih 15 godina razina ne­pism enosti u svijetu znatno sm anjena, i nadalje p redstavlja jedan od izuzetno značajnih problema.

NEPISMENOST PO SPOLU

Zemlja muškarci žene

Brazil 35,6 «/o 42,6«/.Grčka 8,3 */o 30,0 •/•Indonezija 42,8 •/• 70,4*/.Liberija 86,1 •/• 95,8 %Maroko 78,1 •/• 94,0 «/o

32

Politika koju pojedine zemlje vode na planu opismenjavanja stanovništva, zbog nedostatka sredstava, prvenstveno je usm jerena na zaposlene radnike — dakle prvenstveno muškarce.

Djelatnost U jedinjenih naoija u vezi s izjedna­čavanjem obrazovanja žena na srednjem i visokom stupnju usm jerena je na nekoliko problema: u tvr­đivanje prava ženske djece da se školuju u svim srednjim školama — kako gimnazijama, tako i školama za pojedina stručna zanim anja van tra­dicionalnih »ženskih« struka, te na višim školama i fakultetima; izjednačavanje program a nastave koji u značajnom broju zemalja nije jednak za mušku i žensku djecu; izjednačavanje standarda obrazovanja u školskim ustanovama; ukidanje po­sebnih školarina za žensku djecu koje postoje u nekim zemljama.

Koliko su velike diskrim inacije upravo na planu izbora zvanja i zanimanja, rječito govori i ovih nekoliko prim jera. U Francuskoj, od ukupnog bro ja djevojaka, u privatnim i javnim srednjim školama 85% ih se priprem a za zvanje švelje ili modistkinje, a onaj mali ostatak za zanim anja u industriji; u Belgiji je slična situacija, a u Zapad­nom Berlinu žene koje se priprem aju za tehničke struke čine sam o 4,6% upisanih.

Na sveučilištima u Velikoj B ritaniji tek svaki četvrti student je žena, a u Japanu one čine samo 17% studenata. Posebne teškoće žene imaju pri­likom upisa na medicinske fakultete u čitavom nizu zemalja. U Iraku su »tek prije par godina dozvoli­li upis 12 žena na medicinski i stomatološki fa­kultet.«

33

N asuprot tom e, obrazovne mogućnosti koje ženama pružaju socijalističke zemlje; bitno su dru­gačije. U SSSR-u žene čine 58% stručnjaka uklju­čenih u ekonom iku zemlje. Svaki treći inžinjer je žena, a 74% medicinskog osoblja također su žene. U školskoj godini 1966/67. u M ađarskoj 43,3% stu­denata su bile žene, a u Rum unjskoj 42,1%.

Osnovni problem društvenog i osobnog polo­žaja žene u suvremenom svijetu čini potreba da se usklade zahtjevi koje nam eće proces rada i funkcija m aterinstva. Upravo na tom planu najvi­še su učinile socijalističke zemlje. Tako je, npr. u M ađarskoj obuhvat djece predškolskim ustano­vama izuzetno visok — u njim a boravi čak 62% djece, odgovarajuće dobne skupine, u SSSR-u je predškolskim odgojem obuhvaćeno 10 milijuna djece, a radno vrijem e ovih ustanova je takvo da zainteresirane m ajke mogu ostaviti u njim a djecu i p reko noći (ukoliko rade u noćnoj smjeni, studi­ra ju uz rad ili si.), u Kubi su dječje ustanove potpu­no besplatne i obuhvaćaju vrlo velik broj djece, u DR Koreji im a više od 37 000 jaslica i 24 000 dječ­jih vrtića u kojim a boravi 2,8 milijuna djece.

D jelujući na unapređenju društvenog položaja žena, Ujedinjene nacije su svoju aktivnost usm je­rile i na izjednačavanje prava žena u privatnom pravu, reguliranje na jednakoj osnovi prava i duž­nosti muža i žene prilikom sklapanja braka, sti- canje imovine tokom braka i njezinim raspolaga­njem, prava i dužnosti roditelja, jednaki položaj prilikom nasljeđivanja atd. Ova aktivnost govori o tome da problem i koji su kod nas već davno ri­ješeni, prije čitavih trideset godina, u velikom

34

broju zemalja svijeta još postoje, te bitno utječu na diskrim inirani položaj žene. Upravo stoga, zbog poticanja na brže elim iniranje socijalnih, politič­kih i ekonomskih razlika vezanih uz spol, 1975. godina je proglašena Međunarodnom godinom žena.

35

POCECI MODERNOG RADNIČKOG POKRETA U JUGOSLAVIJI I UČEŠĆE ŽENA U NJEMU

Radnički pokret u jugoslavenskim zemljama počinje se razvijati u drugoj polovini devetnaestog stoljeća. I društveno-ekonomski i politički uvjeti u kojima se form ira bitno su .različiti: Hrvatska i Slavonija, Is tra i Dalmacija, Slovenija, Vojvodina i Bosna i Hercegovina nalazile su se u sklopu Au- stro-Ugarske m onarhije, Srbija i Crna Gora im aju vlastite nacionalne države, dok se Makedonija na­lazila u sklopu Otomanske im perije.

S pojavom proletarijata javlja se šezdesetih i sedamdesetih godina i prva socijalistička misao, dok se prve radničke organizacije, javljaju uglav­nom osamdesetih i devedesetih godina. Proletari­ja t koji se form ira u tom razdoblju čine pretežno zanatski radnici i osiromašeni poljoprivrednici, dok je sloj industrijskih radnika malobrojan. Na­

39

vedimo samo podatke da je u Srbiji 1898 god. bilo samo 28 industrijsk ih poduzeća. No, njihov je broj brzo rastao tako da ih je 1910. god. bilo 428. Radno vrijem e je iznosilo prosječno 14, 16 pa čak i 18 sati dnevno. Ženski i d ječji rad se uveliko ek­sploatirao — na rad su uzim ana djeca i od 8 i 10 godina.

Jedan od prvih nosilaca socijalističke ideje u S rbiji bio je Svetozar Marković koji 1871. godine pokreće prvi socijalistički list i objavljuje prvi po- Litički program u tadašnjoj Srbiji. U vrijeme kada je bio na snazi srpski građanski zakonik dz 1844. godine koji je žene izjednačavao s maloJjetnicima i maloumnicim a (u čl. 39. pisalo je: »Maloljetnici se drže za nedozrele d oni sto je pod osobitom za­štitom zakona. M aloljetnima se upodobljavaju svi oni koji ne mogu ili im je zabranjeno sopstvenim im anjem rukovati, a takvi su: svi um a lišeni, raspi­kuće, sudom oglašeni, propalice, prezaduženici či­je je im anje pod stečajem d udate žene za života muževljeva«), Svetozar Marković piše: »Žena nije ni građanin, ona ne zna ni za građanska prava ni za građanske i čovečanske dužnosti i vrline«. Isto­dobno, žena je m ajka koja odgaja d jecu, a da sama nema nikakva obrazovanja i da ama u društvu same dužnosti a nikakva prava. Rješavanje »žen­skog p itan ja zahteva prom enu društvenih i držav­nih ustanova, građanskog i krivičnog zakona. Ne­pravda nanesena ženi sveti se ćelom čovečanstvu; pitanje o ženskom oslobođenju nerazdvojno je svezano sa celim društvenim preobražajem , sa oslo­bođenjem čovečanstva od sviju zala, poroka tira­nije i robovanja — »žensko pitanje« nije za nas

40

prerano, ono je prvo koje treba staviti na dnevni red.«

1896. godine osnovano je Beogradsko radnič­ko društvo, prva politički orijen tirana radnička organizacija i Opančarsko radničko društvo kao prva sindikalna organizacija. Polet radničkog po­kreta u Srbiji krajem 19. stoljeća zasniva se veli­kim dijelom na već bogatoj tradiciji socijalističke misli. Na toj tradiciji form ira se 20. VI 1903. godi­ne Srpska socijaldem okratska partija koja usvaja Erfurtski program i statu t Njemačke socijaldemo­kratske partije, te Glavni radnički savez kao prva sindikalna centrala. U okviru SSDP form ira se Or­ganizacija žena socijalista koja izdaje i svoj partij­ski list »Jednakost«.

Dimitrije Tucović, jedan od najpoznatijih teo­retičara i organizatora socijalističkog pokreta u Srbiji piše: »Ženina je oblast odvajkada bila kuća i porodica, i ona će to b iti i u budućnosti uvek. Eko­nomski razvitak je u položaju žene izvršio silnu revoluciju i nagnao ženu da uđe u političku bor­bu. M odema industrija izvukla je ženu iz uskih okvira kuće i porodice, ona danas mora u fabrika­ma i drugim privrednim preduzećima za nadnicu da radi. Hod društvenog razvića nagnao je ženu da dođe pod najam kapitalizmu koji ju je uzimao da što više uštedi u nadnicama, da dođe do što jeftinijih radnih snaga. S obzirom na snižavanje nadnica, koje je sa ulaskom žena u privredna pre- duzeća došlo, poče se čuti u radničkoj klasi uz­vik: Dole sa ženskim radom , ženino je mesto u kući! Međutim, štete koje se podnose usled ženskog rada nisu vezane za biće ženskog rada, već su sa­

41

mo vezane s kapitalističkom eksploatacijom , je r kad produktivna sredstva pređu u društvenu svo­jinu, to um nožavanje produktivnih sila biće samo od koristi i radosno će se pozdraviti. I kad se da­nas govori o radničkoj bedi onda se m ora u prvom redu govoriti o bedi žena — radnica. Za napredo­vanje radničkog pokreta jeste elem entarno pita­nje da se radnice uvuku u borbu za bolje uslove rada. O tuda naša lozinka m ora biti: Jednaka na­grada za jednak rad. U m om entu kada žena pri­stupi sindikalnoj borbi, biće jo j odmah takođe jasno da nije sve učinjeno da treba još i političke borbe da žena osvoji prava ko ja su joj nužna u ekonom skoj borbi.

No žene, naročito radničke žene, ako hoće ovu političku borbu naročito s uspehom da vode mo­raju nju zajedno da vode sa onim ljudim a koji su po svojoj socijalnoj sudbini jednaki s njima. One m oraju da se pridruže onoj političkoj partiji koja je za ukidanje posrednih poreza i za svaljivanje po reskih te re ta na imućne klase, koja se zauzima za zakonsku minimalnu nadnicu i zakonski osmo- časovni radni dan, koja zahteva osiguranje u sta­rosti i onesposobljavanju, osiguranje u besposlici, zakonsku zaštitu trudnih žena i porodilja. Socijal­na dem okratija upravo to zahteva, ona jedina za­hteva osnovno poboljšavanje i umnožavanje ško­la, da se deca besplatno školuju, da najdarovitiji među njima, iako su njihovi roditelji siromašni, dobiju pristupa d u više škole. Žene m oraju da se pridruže onoj političkoj partiji koja se za sve za- hteve, koje jedna žena ističe i mora istaći, energi­

42

čno zauzima i bori, one m oraju da pristupe redovi­ma socijalne demokracije.«

Ovi stavovi D imitrije Tucovića ostali su tra j­no prisutni u cjelokupnom djelovanju radničkog pokreta u Srbiji i Jugoslaviji.

Radnički pokret u zemljama u sklopu Austro­ugarske monarhije imao je nešto drugačiji razvi­tak. Njegovi nosioci nisu bili kao u Srbiji, prven­stveno intelektualci, već radnici. Utjecaj austro- marksizma bio je znatan, a uvjeti nacionalne pot- činjenosti nisu omogućavali tako jasno razgrani­čenje s domaćom buržoazijom.

š tra jk rudara 1889. god. u Sloveniji, masovna prvomajska proslava 1891., nicanje strukovnih sin­dikalnih organizacija, marksistički list »Delavec«, te form iranje Jugoslavenske socijal-demokratične stranke 1893. god., predstavljaju početke m oder­nog radničkog pokreta u Sloveniji. U tom pokretu već od samih početaka sudjeluju i žene — one su sudjelovale u štrajkovima, na radničkim zborovi­ma ,i u radničkim društvima. U Trstu je 1897. g. počela izlaziti »Slovenka« — prvi list slovenskih žena, a 1900. u Idriji je osnovano prvo socijalistič­ko žensko društvo »Veda« (Nauka).

Slovenski socijaldemokrati, preuzevši hajn- feldski program austrijske socijaldemokracije, preuzeli su s njim i zahtjeve za općim pravom gla­sa bez obzira na spol, zahtjev za osamsatnim rad­nim vremenom, zabranu noćnog rada i rada žena na radnim mjestim a koja su štetna za njihov or­ganizam, ali ne i zahtjev za jednak rad — jednaka plaća, iako je to jedan od osnovnih zahtjeva po­kreta za žensku ravnopravnost.

43

1911. godine, na inicijativu socijaldemokrata, austrijsk i je Parlam ent donio zakon prem a kojem su i žene mogle postati članovi političkih organiza­cija. Iste je godine proslavljen i prvi »socijalistič­ki ženski dan« (8. m art) u austrijsk im pokraji­nama.

Počeci modernog radničkog pokreta u H r­vatskoj vezani su uz sedam desete godine prošlog stoljeća. 1870. godine tipografski radnici osnivaju Radničko tipografsko društvo, a tri godine kasni­je Zagrebačko radničko društvo. Već 1890. god. organizirana je i prva masovna prvom ajska pro­slava; 1892. pojavljuje se prvi hrvatski socijalistič­ki list »Sloboda«, a 1894. form ira se Socijaldemo­kratska s tranka H rvatske i Slavonije, koja tako­đer usvaja hajnfeldski program austrijske socijal­dem okracije.

Socijal-dem okratska stranka, iako je načelno priznavala jednakost žena s muškarcima, nije u svojoj praksi to načelo provodila dosljedno, je r ih je usm jeravala prvenstveno na kulturni i hum a­n itarn i rad u ženskim sekcijam a. Žene radnice, iako su prem a popisu stanovništva iz 1890. godine činile samo 10,8% zaposlenih u sekundarnim dje­latnostim a, bile su glavna radna snaga u tvornica­ma duhana, tekstila i konfekcije. Njihove plaće bile su za 20—40% m anje od plaća radnika na istim radnim mjestim a. Stoga je razum ljivo i n ji­hovo učešće u svim tarifno-štrajkaškim pokreti­ma: 1875. sudjeluju u štrajku u zagrebačkoj tvorni­ci šibica; 1885. u tvornici duhana u Rijeci; 1905. sudjeluju u generalnom štrajku u Osijeku, a

44

1908. posebno je zabilježen istup varaždinskih že­na prilikom proslave Prvog maja.

Iz tog je razdoblja svakako izuzetan lik Giu- scpina Martinuzzi, učiteljica, rođena u Labinu, socijalistkinja i prvi sekretar ženske sekcije ko­munističke partije u Trstu. Usmjeravajući svoj pedagoški, književni i politički rad na buđenje klasne svijesti radnika Trsta i Is tre pisala je: »Buržoazija se u svom okrutnom egoizmu ne brine o proleterskim m ajkam a koje žive u neopi­sivim naporim a i svakojakim poteškoćama, u podrumima, na tavanima, u nezdravim stanovi­ma, dok ih m onstrum kapitala, nikad sit proleter­skog mesa, uvaljuje u zavjerski vrtlog borbe za opstanaik i prisiljava te žene da rade na poljima, u tvornicama, u rudnicima, loše plaćene i bez mogućnosti da se posvećuju odgoju svoje djece.« Zahvaljiujući dobrom poznavanju m arksističke teorije, Giusepina Martinuzzi je tražila rješenje istarskog nacionalnog problem a u međusobnoj suradnji i ravnopravnosti H rvata i Talijana. Nje­zin sprovod 1925. god. u Labinu pretvorio se u pravu manifestaciju labinskih rudara, koji su ovu veliku ženu ispratili na posljednji počinak sa zapaljenim bakljam a.

M arkantna je ličnost bila i Ana Delić, riječka socijalistkinja, koja je držala predavanja o ulozi žena u politici, društvu i porodici, općem pravu glasa, protiv povišenja cijena nam irnicama i dr.

Sredinom 19. stoljeća u Austro-ugarsknm zem­ljama uvedeno je opće i obavezno osnovno obra­zovanje d za žene. 1872. god. u Zagrebu je otvore­na prva Viša djevojačka škola, a 1892. Ženski li-

45

cej. 1901. god. žene su dobile pravo upisa na Filo­zofski fakultet u Zagrebu. To otvara mogućnost ženama da p rodru u činovnička i učiteljska zvanja i poštansku službu.

Pojava radničke klase u Bosni i Hercegovini vezana je uz prve godine dvadesetog stoljeća. 1903. pojavljuje se prva radnička potporna društva; 1905. je osnovana sindikalna centrala Glavni rad­nički savez, a 1909. Socijal-demokratska stranka Bosne i Hercegovine. U njoj usporedo postoje na­sljeđem feudalni odnosi iz O tomanske im perije i surova kolonijalna kapitalistička eksploatacija ko­ju nakon aneksije 1908. godine provodi Austro­ugarska.

Tek 1911. godine u Bosanskom Saboru je iz­glasan zakon o obaveznom pohađanju osnovne škole — ali su od te obaveze izuzeta ženska musli­manska djeca. Ekonom sku bijedu bosansko-herce- govačkih žena dopunjavaju surovi običaji — žene nisu imale pravo da sjede za istim stolom s muš­karcima, seoske žene porađale su se u štalama, muslimanke su nosile zar i feredžu, a mnogožen- stvo je bilo zakonom d vjerom zaštićeno.

Kapitalistički preobražaj M akedonije počinje tek krajem 19. d početkom 20. stoljeća. Za radnički pokret koji je vezan uz djelatnost Vasila Glavinova (prva radnička grupa osnovana 1893) i Goce Del- čeva (VMRO) karakteristična je borba za nacio­nalno oslobođenje i političku autonom iju Makedo­nije. M akedonski socijalisti su aktivno sudjelovali u Ilindenskoan ustanku 1903. god., te form iranju Kruševačke republike, o čemu svjedoče uspostav­ljanje narodne vlasti, eksproprijacija nekih podu-

46

zeca, bratstvo različitih nacionalnih skupina i si. U tim revolucionarnim previranjim a sudjelovale su masovno i žene, naročito one sa sela.

Posebnu ulogu u tom narodno-oslobodilačkom pokretu imale su učiiteljice i ta jna ženska društva čiji je zadatak bio osiguravanje ilegalnih skloni­šta za borce, priprem anje hrane, snabdijevanje od­jećom i obućom, kurirska služba, izrađivanje za­stava i si.

1909. godine form irana je u Skopju prva žen­ska socijalistička organizacija oko Rose Plaveve. Interesantni su podaci o korespondenciji Rose Plaveve s Rosom Luxemburg. Pisma koje je slala Rosa Luxemburg čitana su na sastancima napred­nih žena, a kad je stigla vijest o zatvaranju Rose Luxemburg i Karla Liebknechta, one su sudje­lovale u radu Odbora za akciju kod Njemačke vla­de za njihovo oslobođenje.

UČEŠĆE ŽENA U REVOLUCIONARNOM RADNIČKOM POKRETU IZMEĐU DVA RATA

Politička razjedinjenost i vojna suprotstavlje- nost Srbije i Crne Gore s jedne, i zemalja pod Austrougarskom, s druge strane, tokom I svjet­skog rata nije ostavila dubljeg traga u radničkom pokretu jugoslavenskih zemalja. Socijaldem okrat­ske partije pokazale su u pitanjim a rata i mira, internacionalizma i stava prem a nacionalnom pi­tanju držanje koje je u osnovi bilo revolucionar­no, zalažući se za m ir i zajedničku jugoslavensku federativnu državu.

47

K ada je nakon završetka ra ta 1918. godine form irana K raljevina Srba, H rvata 1 Slovenaca u n jen sastav ušle su zemlje različite ekonomske i kulturne razvijenosti, s različitim zakonodavstvi­m a i tradicijam a. Život u zajedničkoj državi zapo­čeo je u znaku revolucionarnih kre tan ja seljaštva koje je zahtijevalo dosljedno provođenje agrarne reforme, niza ta rifnoštrajkaških pokreta radničke klase koja je zahtijevala bolje uvjete života i ra­da, kao i političkih zahtjeva za pravednijim dru ­štvenim uređenjem i pravednijim rješavanjem nacionalnog pitanja. Snažan utjecaj na ta kreta­nja im ali su događaji u m eđunarodnom radnič­kom pokretu: oružani ustanak radnika u Berlinu u januaru 1919. pod vodstvom Rose Luxemburg i K arla Liebknechta, m artovska revolucija u Ma­đarskoj i Bavarskoj i proglašenje M ađarske i Ba­varske sovjetske republike, i naravno, form iranje prve socijalističke države u svijetu — Saveza So­vjetskih Socijalističkih Republika.

U takvim uvjetim a održan je u Beogradu 20 do 23. ap rila 1919. godine Kongres u jedin jenja na kojem su se socijaldem okratske partije jugosla­venskih zem alja ujedinile u socijalističku radnič­ku p artiju Jugoslavije (komunista). U program P artije ušli su i zahtjevi za jednakošću m uškara­ca i žena u radnom odnosu, za zaštitom trudnica i m ajki, plaćenim porodiljskim dopustom, te stva­ranjem posebne kontrole za zaštitu žena na radu.

U okviru Osnivačkog kongresa SRPJ (k) odr­žana je i konferencija žena socijalistkinja. U Sta­tu tu ove konferencije rečeno je: »Kako je nastala potreba da se sve proleterske partije koje stoje

48

na temelju klasne borbe grupišu u jednu partiju u cijeloj Jugoslaviji, to je prirodno da se i svi po­krajinski ženski, do sada rasparčani socijalistički pokreti skupe u jedan nerazdvojan pokret.

Žene socijalisti (komunisti) usvajaju maksi­malni i minimalni program Socijalističke radnič­ke partije Jugoslavije (komunista) i sm atraju sebe dijelom partijske cjeline. U isto vrijeme one is­ključuju svaku zasebnu organizaciju žena, a sebe sm atraju izvršnim odborom u agitaciji i organizo- vanju žena«.

Statutom je uitvrđeno također da će se sekcija žena form irati u pokrajinam a i p ri mjesnim orga­nizacijama partije , da će List »Jednakost« biti or­gan centralnog sekretarija ta i da će izlaziti i na ćirilici i na latinici, te da će »glavni pravac rada ženskih sekcija biti uzdizanje duhovnog horizonta žena«.

U septem bru 1919. godine form ira se i drugi pravac organiziranja žena. Naime, tada je došlo do ujedinjenja građanskih ženskih društava i or­ganizacija u tzv. Narodni savez Srpkinja, Hrvatica i Slovenki. Ovaj savez karakterizirao je politički konzervativizam i iluzije da se interpelacijam a vladi mogu rješavati problemi društvene i politič­ke obespravljenosti žena. Sto više, savez se odre­kao čak i borbe za pravo glasa žena. Takva organi­zacija nije mogla zadovoljiti čak ni potrebe pro­gresivnog dijela građanskih žena, tako da se već 1923. godine form ira nova ženska organizacija tzv. Feministička alijansa (koja kasnije m ijenja naziv u Alijansu ženskih pokreta). Ovaj savez stajao je na pozicijama potpune političke neutralnosti i, iako

49

je u nekim p itan jim a — kao što je, npr. akcija za opće pravo glasa žena — bio pozitivno usm jeren, nikad u svoje redove n ije privukao veći broj rad­nih žena i seljanki.

Godine nakon u jedin jenja karakterizira po­rast zapošljavanja žena. Prem a popisu stanovništva iz 1921. godine u Jugoslaviji je bilo 270.000 žena zaposlenih izvan poljoprivrede, 150.000 su bile rad­nice zaposlene u industriji ili zanatstvu, a 50.000 kućne pomoćnice.

Polet radničkog pokreta u godinama nakon u jedin jenja obilježen je velikim uspjesim a KPJ na općinskim izborim a 1920. godine, generalnim š tra j­kom željezničara 15. i 16. aprila 1920., nem irim a seljačkih masa, živom aktivnošću kom unista u prvim skupštinskim izborima u Jugoslaviji, gene­ralnim štrajkom slovenskih i bosanskih rudara, snažnim razvojem sindikalnog pokreta, ali isto tako i surovim policijskim i vojnim m jeram a mla­de kapitalističke države koja je sve svoje snage angažirala da ta j pokret uguši.

U ta burna previranja uključivale su se i rad­nice. Sudjelujući u štrajkovim a, pravile su »crveni obruč« oko tvornice kako bi spriječile prodor štra jkbrehera i policije, organizirale su prehranu štrajkača, ulazile su u sindikate. Sudjelovale su u prvom ajskim proslavam a a radu različitih kultur­nih društava. Osim toga, žene radnice sudjelovale su u ilegalnoj organizaciji »Crvena zvijezda« koja je 1920. godine osnovana radi pružanja pomoći uhapšenim kom unistim a i njihovim porodicama. Kada je osnovana »Crvena pomoć« one ulaze u nju, vršeći iste zadatke.

50

Analize tarifno-štrajkaških pokreta iz tog raz- ablja ukazuju na izuzetno težak položaj zaposle- ih radnica. »U tarifnim ugovorima i sporazumi- la postojale su posebne odredbe o plaćanju rada ma koje su u pravilu bile 20—50% niže od plaća idnika ukoliko su radile po satu ili u nadnici, .'dino u radu na akord žene su bile izjednačene muškarcima, no stvarna diskrim inacija vršila se roz to što su postavljane na slabije plaćena radna ijesta, pa su i akordni cjenici za njih bili niži.

Revolucionarne sindikalne organizacije zala- ile su se za izjednačavanje plaća žena i muškara- i. Tako, npr. u Sisku u Tvornici drvodjelske robe ndikat je u toku štrajka 1922. zahtijevao »da se laća žena, ako se već ne mogu izjednačiti bar pri- liže plaćama radnika. Stoga je postavljen zahtjev i povišicom plaća ii to: za strojovođe 20%, radni- e na strojevim a 50%, a žene radnice 80%. Čitav iz sličnih prim jera postoji ii u Zagrebu, Varaždi- u, Rijeci, Dugoj Resi itd.

30. decembra 1920. godine vlada donosi Ob- lanu kojom je zabranjena Komunistička partija jgoslavije, sindikati, radnička štam pa, a ubrzo akon toga donosi se i »Zakon o zaštiti javne bez- ijednosti i poretka u državi«, koji je komunistič- u aktivnost proglasio zločinom. KPJ prelazi u egalmost. Njezino legalno djelovanje odvija se, iko kratko vrijeme, preko novostvorene Nezavis- e radničke partije Jugoslavije i Nezavisnih sindi- ata. Pri rukovodstvu NRPJ form iran je Sekretari- it žena sa zadatkom da okuplja radnice u borbi i poboljšanje društvenog i ekonomskog položaja idntih žena. Takav sekretarija t form iran je 8.

51

m arta 1924. godine i pri NRPJ za H rvatsku i Sla voniju, te je razvio dosta značajan propagandu rad preko postojeće radničke štampe. ̂ Iako je od 1922. godine bio na snazi Zakon c

zaštiti radnika prem a kojem su žene uživale odre đene olakšice na radu, (zabrana noćnog rada, za b rana rada u rudniaim a, plaćeno bolovanje od dvt m jeseca prije i poslije poroda) zakonske odredbt su se rije tko poštovale. Poslodavci su otpuštali že ne s posla čim bi prim jetili trudnoću da bi izbjegli svoje obaveze prem a njim a, a žene su se u strahu od sm anjenja zarade i o tpuštanja s posla vraćale na rad i prije isteka bolovanja. Nesigurnost zapo slenja, d iskrim inacija u plaćama, izigravanje pro­pisa o 8-satnom radnom vrem enu ii zaštiti m aterin­stva upućivale su radnice na živu štrajkašku aktiv­nost. Kao ilustraciju tih događaja navedimo samo neke naslove članaka objavljenih u radničkoj štam ­pi tog razdoblja: »Ekonomski položaj naših rad nica«, »Štrajk u Domaćoj tvornici rublja«, »Štrajk krojačkih radnica«, »Divljanje poliaije u Osijeku«, »Pokret radnika ii radnica u Tvornici ulja u Kop­rivnici i njegova važnost za obranu 8-satnog rad­nog dana«, »Pakao u tvornici »Vuna« u Karlovcu«, »Internacionalni ženska dan p ro le tarija ta 8. mart«, »Radnice i Prvi maj«, »67 dana štra jka u Dugoj Resi«, »Progoni i hapšenja u Zagrebu«, »Za spo­menik drugarici Adeli Pavošević« itd.

Postojeće građanske partije u staroj Jugosla­viji misu se posebno'izjašnjavale o političkim i eko­nomskim pravim a žena, a član 70. V.idovdanskog ustava iz 1921. godine glasi: »O pravu glasa žena odlučiti će se posebnom zakonom«. Taj zakon ni-

52

ad nije donesen, a ista formulacija ponovljena je i Oktroiranom ustavu iz 1931. godine, te je do raja postojanja Kraljevine Jugoslavije ostala pra- no slovo na papiru.

Zbog ograničenih mogućnosti legalnog djelo- anja žene komunisti tražile su putove za suradnju s građanskim ženskim pokretom, pokrećući akci- e na opismenjivanju žena i njihovu zdravstvenom brazovanju. KoLiko je to bio velik problem go- ore i podaci popisa stanovništva iz 1931. godine rema kojemu je 56,4°/o žena u Jugoslaviji bilo ne- ismeno. Razlike u pismenosti žena bile su u poje- inim pokrajinama ogromne — u Sloveniji je bilo ,8% nepismenih žena, u Hrvatskoj 39,8%, u Srbi- > 78,7%, u Makedoniji 81,7%, u Bosni ■ Hercego- ini 84%, a na Kosovu čak 93,9%.

Kada se govori o radničkom pokretu u Jugo- laviji između dva rata moraju se istaći i njegova itanja u rješavanju pojedinih pitanja s kojima se usretao revolucionarnim otporom monarho-faši- tićkoj diktaturi, masovnim uključivanjem radnika seljaka u akcije Komunističke partije, nacional* im pitanjem, pa tako i pitanjem masovnijeg uklju- Ivonja žena u rad KPJ. Nedosljednosti u treti- an ju »ženskog pitanja« vidljive su u zanemari- on ju rada sa ženama i izdvajanju u poseban ženski sektor« kojim treba da se bave samo že- c. Na IV kongresu KPJ održanom 1928. godine

Drezdenu između ostalog donesena je i »Rezo- Jolja po ženskom pitanju« u kojoj je konstalira- o da je »u vremenu od 1921. do 1926. smanjen dio muške radne snage za 8%, dok se udio enskc radne snage povećao za 97%. Sada sač+-

s i

njavaju radnice oko 27% industrijskog pro le ta­rija ta Jugoslavije. Porast ženskog proleterskog pokreta očituje se kako vidljivim sudjelovajem u štrajkaškim borbam a u zem lji tako i aktivno­stim a najboljih radnica u političkim akcijam a K omunističke partije (1. m aj, događaji u Zagrebu, gerilski pokret u Crnoj Goni).

Im ajući u vidu ulogu žene kao je ftin ije i s la­bije organizirane radne snage u produkciji, ju ­goslavenska buržoazija nasto ji da m eđu njim a učvrsti svoj položaj ne sam o putem terora, nego i putem širokog propagandnog rada. Ovaj rad se vrši pomoću klerikalnih, dobrotvom o-odgoj- nih, fem inističkih i reform ističkih organizacija, što ima za posljedicu da su ogrom ne m ase žena pod ideološkim i organizacionim utjecajem bu r­žoazije.

KPJ je do sada potcjenjivala rad m eđu rad­ničkim i seljačkim ženama, a ukoliko se ta j rad i vršio sm atran je u većini slučajeva specifičan rad za žene. Uslijed toga inicijativa aktivnog ženskog partijskog kadra nije nailazila na do­voljnu potporu.

U tadašnjem trenutku , na pragu novog impe­rijalističkog rata, jedan od glavnih zadataka KPJ je da pridobije široke mase radnica i seljanki za jedinstveni front revolucionarne klasne borbe radnika i seljaka i da potpuno usvoji Lenjinove riječi: »da se mase ne mogu pridobiti za politič­ku delatnost a da se ne privuku na politički rad i žene« i da »trajnost revolucije zavisi od toga u kojoj m jeri u njoj sudjelu ju žene«.

54

Na Kongresu je zaključeno da se p ri centrali KPJ organizira kom isija za rad m eđu ženama i da ti oblici trebaju posto ja ti i p ri ostalim p artij­skim rukovodstvim a, te da se u radu sa ženama angažiraju najsposobniji komunisti.

Te je godine u Zagrebu p ri m jesnom partij­skom rukovodstvu form irana posebna kom isija za žene, u kojoj su osim drugarica radili i Josip Broz Tito i Josip Kraš.

Proglašenje m onarhističke d ik tature 6. ja ­nuara 1929. godine značilo je potpuno uništenje i posljednjih o stataka buržoaskog dem okratizira u Jugoslaviji. Pored kom unističkih zabranjena su i sva nacionalna, politička i sindikalna udru­ženja, organizacije i stranke. U tom razdoblju čak i građanska ženska udruženja sm anjuju svo­ju aktivnost.

Početkom tridesetih godina Komunistička p a rtija Jugoslavije ponovo se konsolidira, obnav­lja ju se partijske organizacije, zauzima pravilan stav prem a nacionalnom pitanju, agrarnom pi­tan ju , sektaštvu i drugom. Komunisti se angaži­ra ju u radu legalnih sindikata, radničko kultur- noum jetn ičk im društvim a, raznim sportskim udruženjim a, u organizacijam a ženskog pokreta, srednjoškolskim udruženjim a, »Seljačkom kolu«, sveučilištima i drugdje.

K ada je 1935. godine došlo do oživljavanja parlam entarnog života u zemlji, form ira se na ini­cijativu i uz učešće kom unista, S tranka radnog na­roda, zapravo p reteča nešto kasnije formiranog N arodnog fronta Jugoslavije. Time počinje druga etapa u razvoju revolucionarnog radničkog pokre-

rs

ta jugoslavenskih zem alja izm eđu dva rata , koju karakteriz ira m asovno okupljan je radničkih slo­jeva i napredne inteligencije u borbi pro tiv fa­šizma i rata. U tom pokretu vidljivo je i masovno učešće žena.

Utjecaj žena intelektualki bio je vidljiv d kroz relativno širok učiteljski pokret u H rvatskoj. Taj pokret je obilježavala borba za jednaku plaću učitelja ii učiteljica, borba protiv zakonskih odred­bi po kojim a učiteljice mogu ostati u svojoj pro­fesiji jed ino ako se uda ju za učitelja, borba za n je­govanje nacionalnih ku ltu ra i tradicija. Na poseb­no snažan o tpo r javnosti naišla je u redba o ukla­n jan ju svih udatih žena iz državne službe »zbog štednje budžeta«, tako da je vlada bila prisiljena da je povuče.

1934. godine predstavnice Jugoslavije sudje­luju na Svjetskom kongresu protiv fašizma i rata, a 1936. godine pod rukovodstvom kom unista pro­vedena je široka akcija da žene dobiju pravo gla­sa. U akciji koju je vodio list »Žena danas« pod parolom »Za m ir i slobodu«, prikupljeno je više od 600.000 potpisa žena i održano je preko 50 zbo­rova. U Zagrebu je na takvu zboru bilo 5.000 su­dionika, žena i m uškaraca, u Beogradu su održana tri takva zbora, u L jubljani i drugim većim indu­strijsk im m jestim a također. Snažna politička obo­jenost ovih akcija dovela je do potpunog rascjepa između G rađanskog fem inističkog pokreta i na­prednih žena Jugoslavije.

Dolaskom druga T ita na čelo KPJ 1937. godi­ne snažno oživljava d je latnost partije , angažman kom unista u sindikalnom pok re tu kroz URSSJ,

56

te posebno angažman na okupljan ju svih progre­sivnih snaga u zemlji u borbi protiv fašizma i ra ta kroz N arodni front. Na poziv P artije omladina i žene uče se rukovati oružjem, pohađaju bolničke kurseve i p riprem aju se za obranu zemlje.

U zaključcim a Zemaljskog savjetovanja KPJ 1939. godine kaže se: »Žene su glavna radna masa pozadine, je r ostaju na njivi, na ulici, u porodici, bez hranioca. Značaj rada m eđu ženama od sud­bonosne je važnosti zbog ratne opasnosti«.

Godine neposredno p red izbijanje drugog svjet­skog ra ta karakteriz iraju sve češće dem onstracije zbog skupoće, masovni štrajkovi u kojim a je 1938. godine u H rvatskoj sudjelovalo 40.000 radnika, tarifni pokreti u kojim a je sudjelovalo 35.000 rad­nika, sve veće učešće žena u tim pokretima, masov­ne proslave Prvog m aja, Osmog m arta, Antiratnog dana, om asovljenje Crvene pomoći, podrška špa­njolskim borcim a, zahtjevi za savezom sa Sovjet­skom Rusijom , mitinzi protiv ra ta itd.

Peta zem aljska konferencija KPJ koja je odr­žana u oktobru 1940. godine u Zagrebu ponovo ističe značaj partijskog rada među ženama. Kon­ferencija je konstatirala da je u nekim partijskim organizacijam a taj rad zanemaren, te da »je po­trebno:

a) da sve partijske organizacije posvete naj­veću pažnju radu među ženama, osobito u sindi­katim a i drugim masovnim organizacijama;

b) za ta j rad organizacije treb a da odrede ne samo drugarice nego a drugove;

57

c) d a p artijske organizacije posvećuju čim ve­ću pažnju ženam a iz radničkih i sirom ašnih ra jo ­na i pružaju m oguću pomoć raznim savjetim a itd.

d) vodeći borbu za opća ženska građanska prava, za ostvarenje za načela »za jednaki rad jed ­naka plaća« u preduzećim a, raznim uredim a itd , ko­m unisti treba ju u isto vrijem e suzbijati građanski fem inizam koji stvara jaz između radnika i rad ­nica i im a cilj da o tup i oštricu klasne borbe.«

Peta zem aljska konferencija istak la je, pored problem a radnica i problem e seljanki, službenica i ostalih radnih žena, te je obavezala partijske o r­ganizacije da rade na njihovu m asovnom uključi­vanju u redove boraca pro tiv fašističkog rata.

Masovna proslava 8. m arta 1941. godine u Za­grebu, provedena u duhu jačan ja svijesti žena, njihove borbenosti, u duhu p ro testa p ro tiv ra ta i skupoće, pljačke i ugnjetavanja radničke klase, bila je vidna m anifestacija uspjeha koje je imala KPJ u radu m eđu ženama pred sam rat. One su masovno sudjelovale i u dem onstracijam a 27. m ar­ta 1941. godine kada je vlada Cvetković — Maček potpisala sporazum o p ristupan ju Jugoslavije T roj­nom paktu.

ŽENE U NARODNOOSLOBODILAČKOJ BORBI

Kada se nakon napada na Kraljevinu Jugosla­viju 6. aprila 1941. godine i dvanaestodnevnog ra­ta Jugoslavija raspala na Nezavisnu državu H r­vatsku, dok su Sloveniju okupirali Nijemci, Dal­

58

m aciju i Crnu Goru Talijani, a S rbiju i Makedoni­ju M ađari, Nijemci i Bugari, Komunistička par­tija Jugoslavije ostala je jed ina politička partija koja je pozvala sve narode i narodnosti, sve pro­gresivne snage u zemlji na oružani ustanak.

U tu borbu uključile su se i žene Jugoslavije, radnice, građanke i seljanke. One su sudjelovale u pokretu o tpora u gradovima, prikupljale oruž­je, sanitetski m aterijal, prenosile partijsku štam ­pu, organizirale štam panje i raspačavanje letaka, skupljale priloge za ishranu uhapšenih i njihovih porodica, pomagale prilikom prelaska u partizane, vršile diverzantske akcije itd.

Kao prim jere tog angažmana navedimo samo dje latnost Kate Dumbović koja je poginula u ak­ciji za oslobođenje drugova iz ustaškog logora u K erestincu, sabotažu na Glavnoj pošti u Zagrebu, dem onstracije žena Splita zbog oduzimanja živež­nih nam irnica, akcije u bolnici u Karlovcu, dje­latnosti sestara Zdenke i Rajke Baković i njihove pogibije, Anke Butorac, Dragice Končar i mnogih drugih.

No, žene nisu samo sudjelovale u pokretu ot­pora koji je buktao svuda po okupiranoj Jugo­slaviji. Od samog početka ustanka one se uklju­čuju kao aktivni borci u jedinice narodnooslobo- dilačke vojske. Tako je, na prim jer, VI lička divi­zija imala u svojim redovima više od 60.0 žena bo­raca, a 25. augusta 1942. godine form irana je Prva lička ženska četa, u septem bru iste godine Druga ženska , četa, veliki broj žena odlazi u IV, V i XI kordunašku brigadu, a u VI slavonskom korpusu tokom ra ta se borilo 1670 partizanki. Omladinke

59

i žene uključene su u jedinice Narodnooslobodilač- ke vojske kao borci, m itraljesai, bom baši, politički komesari, oficiri, no njihova je posebna aktivnost bila vezana uz rad sanitetsk ih službi u vojnim je ­dinicam a, partizanskim bolnicam a, organiziranje prehrane i sanitetske njege naroda u zbjegovima i djece koja su ostala bez roditelja.

Već u sam om početku ra ta , p rem a uputstvim a K om unističke partije Jugoslavije stvara se Antifa­šistička fronta žena koja ulazi u sastav Narodno- oslobodilačke fronte sa zadatkom da aktivira što veći broj žena u borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika, obuhvaćajući žene svih slojeva, bez ob­zira na njihovu političku, v jersku ili nacionalnu pripadnost.

Takvi inicijativni odbori AFŽ form iraju se već u jesen 1941. godine u Splitu; 21. V III 1941. godine u Drvaru je održana prva konferencija žena, kra­jem godine se fo rm iraju inicijativni odbori AFŽ-a Korduna, Like i Banije, a tokom 1942. u Slavoniji (Daruvar, Pakrac, Podravska Slatina, Novska itd). Tako već tokom prve ratne godine izrasta mreža organiziranih aktiva AF2-a, veći broj kotarskih i općinskih odbora, a u nekim područjim a i okruž­na rukovodstva. U decem bru 1942. godine održana je u Bosanskom Petrovcu Zem aljska konferencija A ntifašističkog fronta žena Jugoslavije, a nakon širokih političkih i organizacionih priprem a u ju ­nu 1943. Prva konferencija AFŽ-a Hrvatske.

Organizacije Antifašističke fronte žena imale su niz vrlo konkretnih zadataka: snabdijevanje vojske hranom , odjećom, sanitetskim m aterijalom , briga o sm ještaju boraca i ranjenika, briga o pre­

60

hrani i prihvaćanju naroda u zbjegovima, borba protiv epidem ije tifusa i drugo, no jedan od naj- važnijih zadataka bila je briga o prehrani naroda i vojske. Pod parolom »Ni zrna žita okupatoru — ni pedalj zemlje ne smije ostati neobrađen« for­m irane su radne brigade koje su pomagale u sjetvi i žetvi. Poznate su akcije žena u Požeškoj kotlini, koje su uz zaštitu vojske samo u jednoj noći po- žnjele 300 vagona pšenice, akcije žena koje su u dolini Raše noću škaram a rezale žito i u vrećama ga, pred samim neprijateljem , odnosile, spasivši tako oko 700 kvintala žita za borce i narod.

Jedan od osobito značajnih zadataka AFŽ-a bila je briga za djecu koja su ostala bez roditelja ili su im roditelji bili u borbi. U toku NOB-e os­novana su 83 dječja doma s oko 2000 djece, 50 dječjih obdaništa s oko 5000 djece, dva d ječja do­ma s 5000 djece, 25 in ternata s 5000 omladine, a oko 40 000 djece sm ješteno je po privatnim poro­dicama.

Kada su se uporedo s vojnim akcijam a počele form irati narodno-oslobodilački odbori kao prvi organi vlasti na oslobođenom teritoriju , žene Ju­goslavije prvi put u svojoj historiji dobile su pravo glasa. U Crnoj Gori je već u danima ustanka pro­glašena ravnopravnost žena i njihovo pravo da b ira ju i budu birane.

O izborima za narodno-oslobodilačke odbore piše »Žena u borbi« glasilo AFŽ-a za Liku: »Pred­stojeći izbori za narodno-oslobodilačke odbore predstavljaju veoma važan politički događaj u ži­votu našeg naroda. Oni znače pravu prekretnicu u gledanju na narod kao cjelinu. Na ranije izbore

61

ni jesu im ale p ris tupa ni žene, n i velik dio om ladi­ne, ni vojska. Dan izbora znači p rekretn icu u živo­tu žene i naših naroda, o tva ra jo j političku školu i pruža m ogućnost da se razvija 1 osposobljava, da b ira i bude b irana. Mi žene, dokazujući da smo dostojne tog povjerenja, m oram o obuhvatiti i ak ti­v irati sve srpske i hrvatske žene a tako kroz izbore ostvariti borbeno jedinstvo srpskog i hrvatskog naroda«.

U februaru 1942. godine Vrhovni štab je donio dva značajna dokum enta — tzv. Fočanske propise — o zadacim a i us tro js tvu narodnooslobodilačkih odbora i upu tstva za njihov rad na oslobođenom terito riju . U tim dokum entim a podvučeno je da žene im aju pravo da b ira ju i da budu birane.

U izborim a za narodnooslobodilačke odbore žene su birale i bile birane. U Dalmaoiji je 1942. godine bilo izabrano 110 žena u NOO-e, a 1944. go­dine 965; a u Slavoniji je bilo oko 600 žena u NOO, a više od 300 na raznim civilnim dužnostim a.

Načelo ravnopravnosti žena ugrađeno je i u sve akte koje donosi Antifašističko vijeće narod­nog oslobođenja Jugoslavije, spom injem o ovdje posebno D eklaraciju o pravim a građana, kao i u akte zem aljskih antifašističkih vijeća.

I pored svih borbi i napora u danim a rata , že­ne organiziraju kulturno-prosvjetnu djelatnost, ku ltum o-um jetničke priredbe, tečajeve opismenja- vanja, zdravstvene tečajeve i si. O rganiziraju se također d proslave 8. m arta — na oslobođenom te rito riju kroz različite priredbe, natjecan je u raznim načinim a pomoći narodnooslobodilačkoj vojsci, p rikup ljan ju hrane i obuće, a na novooslo-

62

bodenom te rito riju kroz raspačavanje prigodnih letaka d partizanske štampe.

Umjesto režimi ran ja napora koje su žene ulo­žile u ra tu navodimo samo neke podatke:

U narodnooslobodilačkoj borbi s oružjem u ruci sudjelovalo je preko 100 tisuća žena. Svaka je četvrta poginula u borbi, 40 tisuća ih je ranje­no. 88 žena proglašeno je narodnim herojima, ne­koliko tisuća nosi »Spomenicu 1941«, a tokom rata preko 2000 su postale oficiri NOV. Više od 300 000 žena odlikovano je m edaljam a i ordenima za hra­brost, ordenim a zasluga za narod, za razvijanje bratstva i jedinstva itd.

620 000 žena pale su kao žrtve fašističkog te­rora, što čini više od 1/3 ukupnih gubitaka koje je Jugoslavija im ala tokom rata.

Takvo učešće žena činilo je narodnooslobodi- lačku borbu uistinu svenarodnom. »Narodnooslo- bodilački pokret ne bi bio općenarodni da u nje­mu nisu, u istoj m jeri s m uškarcim a sudjelovale i žene«. O cjenjujući ulogu i zalaganje žena u NOB-i drug Tito je rekao: »Žene su unosile humanost u našu borbu i ona se prenosila i na sve naše borce. Tako je u toku rata čuvanje i spašavanje ranjeni­ka predstavljalo m oralnu obavezu svakog našeg borca, n ju su baš žene unijele među nas. Taj hum ani elem ent odigrao je ogromnu ulogu u ja ­čanju borbenog m orala je r su naši ljudi znali da će, ako budu ranjeni, biti sve učinjeno da se spasu.

Kćeri naših naroda stale su u prve redove na- rodnooslobođilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. N aša pozadina je, više nego išta drugo dokaz koliko su one svjesne ovog istorijskog mo­

63

m enta, kada se odlučuje sudbina čitavog čovje­čanstva, kad se odlučuje sudbina žena. Naše žene, naše kćeri, m ajke, učestvuju s puškom u ruoi u narodnooslobodilačkoj borbi. Ja se ponosim što stojim na čelu arm ije u kojoj im a ogrom an broj žena. Ja mogu kazati da su žene u ovoj borbi po svom heroizm u, po svojoj izdržljivosti bile i jesu na prvom m jestu i u prvim redovima, i našim na­rodim a čini čast što im aju takve kćeri«.

ŽENA U FEDERATIVNOJ NARODNOJ REPUBLICI JUGOSLAVIJI

Ratna razaran ja opustošila su Jugoslaviju, gu­bici u stanovništvu iznosili su 1 700 000 m uškaraca, žena i djece, odnosno više od 10% ukupnog stanov­ništva. I inače nerazvijena privreda bila je gotovo uništena, uništene su bile saobraćaj nice, stam beni p rostor, škole, zdravstvene ustanove.

M ilijuni žena i djevojaka sudjelovalo je u do­brovoljnim akcijam a na obnavljanju porušenih gradova ii sela, izgradnji škola, pu tova i pruga, o r­ganiziranju dječjih domova, školskih kuhinja, ob­novi poljoprivrednih gazdinstava. Sve veći broj žena zapošljava se u tvornicam a.

Kada je 1945. godine donesen prvi Ustav FNRJ, ozakonjena je jedna od velikih tekovina narodno- oslobodilačke borbe. U članu 24. kaže se: »Žene su ravnopravne s m uškaraim a u svim oblastim a državnog, privrednog i društveno-političkog živo­ta«.

64

Suglasno ovom principu ukinuti su, do tada važeći, zakoni još iz feudalnog doba (mnogožen- stvo, nošenje zara i feredže), žene koje su navršile 18 godina starosti dobile su pravo da b ira ju i da budu birane, zakonski je norm irano načelo jedna­ke plaće za jednak rad, donesen je nov zakon o braku prem a kojem žena raspolaže dijelom imovi­ne koju je unijela u brak i ravnopravno upravlja onom imovinom koju je zajedno stekla u braku, utvrđeno je da b rak ne predstavlja nikakvo ogra­ničenje njenih građanskih prava, ženska djeca su potpuno izjednačena s muškom djecom u pogledu nasljeđivanja, a djeca rođena van braka stekla su isti pravni položaj kao ona rođena u braku. Isto tako, doneseno je i novo radno i socijalno zako­nodavstvo prem a kojem »država naročito štiti in­terese m ajke i djeteta osnivanjem dječjih ustano­va i davanjem prava m ajkam a na plaćeno otsustvo prije i poslije porođaja«. U zakonu o socijalnom osiguranju radnika i službenika iz 1950. godine postoji nekoliko odredbi koje posebno benefici- raju ženu kod određivanja prava na starosnu pen­ziju kao i prava na porodičnu penziju koja joj pripada poslije sm rti muža.

N ovostvorena narodna država osigurala je, da­kle, punu pravnu ravnopravnost žena. Ostao je, međutim , čitav niz problema vezanih uz njihov stvarni društveno-ekonomski položaj. Navedimo samo podatke prem a kojima su 1948. godine žene čdnale samo 24,53% zaposlenih u privrednim podu­zećima, od toga nekvalificiranih i polukvalificira­nih radnica je bilo 51%, kvalificiranih samo 8%, a visokokvalificiranih m anje od 2%. Iste godine

65

samo 15% učenica je pohađalo škole za kvalifici­rane radnike. Nešto je bo lja situac ija 'b ila u služ­beničkim zanim anjim a, gdje je posto tak zaposle­nih žena iznosio 40%, no, i one su bile u prosjeku znatno slabije kvalificirane. U tom razdoblju sam o 32,9% od ukupnog b ro ja studenata na visokim ško­lama i fakultetim a činile su žene.

Sve to govori da je »žensko p itan je u Jugo­slaviji« ostalo otvoreno i nakon p roklam iranja pravne ravnopravnosti, i to u onoj m jeri u kojoj je stupanj ekonom ske i ku ltu rne razvijenosti omo­gućavao ženi da se zaposli, te da uskladi svoje rad­ne i porodične obaveze.

66

Trajnost revolucije zavisi od toga u kojoj m jeri u njoj sudjeluju i žene.

Lenjin

POLOŽAJ ŽENE U SUVREMENOM JUGOSLAVENSKOM DRUŠTVU

Zaposlenost i zapošljavanje

Polazeći od stava da stvarna ravnopravnost žene počinje zauzimanjem njezinog ravnopravnog m jesta u procesu društvenog rada, razmatranje položaja žena u suvremenom jugoslavenskom dru­štvu započeti ćemo problemima zaposlenosti žena i zapošljavanja.

Prema podacima Saveznog zavoda za statisti­ku, na osnovu popisa stanovništva iz 1971. godine, žene su činile 36% aktivnog stanovništva Jugosla­vije. U SR Hrvatskoj njihovo je učešće nešto veće i iznosi 38,5%, a u SR Sloveniji znatno veće — 43,5" „ od jugoslavenskog prosjeka.

Podrazumijevajući pod aktivnim stanovništvom sva lica u radnom odnosu, lica koja rade u regi-

69

s tri ranoj zanatskoj ili sličnoj radn ji ili n a poljo­privrednom im anju, odnosno lica koja obavljaju u kući neko zanim anje u cilju s tican ja sredstava za život, moguće je u tv rd iti konstantan , iako blag, postotni porast učešća žena u periodu nakon 1950. godine. (1953 — 34«/o- 1961 — 35%, 1971 — 36%.). U apsolutnim brojevim a to je značilo preko petsto tisuća zaposlenih žena više.

UČEŠĆE ŽENA U UKUPNOJ ZAPOSLENOST!U SFRJ 19(60. i 19 72 . GOD.

UKUPNO PRIVREDA

Postojeći radni kontigent ženskog stanovni­štva i pored evidentnog napretka u porastu zapo­slenosti, još nije u dovoljnoj m jeri iskorišten. Na­ime, tek je jedna trećina ženskog stanovništva u

70

dobi od 17 do 55 godina stvarno uključena u pro­ces društvenog privređivanja.

Mada se u pogledu zaposlenosti žena u poslje­dnjih desetak godina mnogo toga prom ijenilo, ne možemo b iti zadovoljni postignutim rezultatim a. Uzrok ovoj, relativno niskoj zaposlenosti v jero­ja tno možemo tražiti u činjenici da je žena trad i­cionalno vezana uz rad u domaćinstvu, da društvo nije u dovoljnoj m jeri prilagođeno zadovoljavanju potreba porodice — kao što su sm ještaj djece u jaslice, d ječje vrtiće i produženi boravak u školi, društvena prehrana i si., ali i činjenici da današ­nja razina produktivnosti rada u velikom bro ju radnih organizacija ne osigurava takav dohodak, naročito radnicim a bez odgovarajućih kvalifikaci­ja, da se ženi m aterijalno isplati da svoj rad u kući zamijeni radom u društvenoj proizvodnji. Ovo po­sljednje posebno stoga što su usluge dječjih usta­nova tako skupe, i što ih im a tako malo, da ne mogu značajnije u tjecati na stim uliranje većeg zapošljavanja žena.

U društvenom sektoru SR H rvatske žene su 1973. godine činile 31,5% zaposlenih.

Ukoliko pratim o stru k tu ru područja rada, vi­djeti ćemo da se žene pretežno zapošljavaju u vanprivrednim djelatnostim a. Od ukupnog broja zaposlenih u 1973. godini u vanprivrednim djelat­nostim a SRH 62,4% činile su žene, dok je u priv­redi bilo zaposlenih samo 31,5%. Analiza po gra­nam a djelatnosti ukazuje na evidentnu tradicio­nalnu o rijen tiranost žena na pojedine grane kao što su zdravstvena d jelatnost i socijalna zaštita, službenička zanim anja u upravi i socijalnom osigu­

71

ranju (preko dvije trećine zaposlenih). U privred­nim djelatnostim a tako visoka zaposlenost žena evidentna je jedino u tekstilnoj industriji 70,2%, industriji duhana 58,2%, grafičkoj indu striji 49,5%, te industriji kože i obuće 64,0%.

Učešće žena u ostalim privrednim d je latnosti­ma znatno je niže od ukupnog učešća u privredi. Poljoprivreda i ribarstvo zapošljavaju 23,0% že­na, šum arstvo samo 3,4%, građevinarstvo 10,2%, saobraćaj 14,7%, zanatstvo 26,2%, a stam bena i komunalna djelatnost 16,6%.

Nagli razvoj uslužnih d je latnosti u proteklih desetak godina velikim dijelom zasnivao se na ekspanziji zapošljavanja ženske radne snage. Da­nas je gotovo svaki drugi zaposleni radnik u tr ­govini i ugostiteljstvu u društvenom sektoru SR Hrvatske žena.

Takva neravnom jerna d istribucija ženske rad­ne snage ima niz reperkusija kako na uvjete srica­nja dohotka u pojedinim granam a i grupacijam a, lako i na prosjek osobnih dohodaka koji prim aju žene radnice. Naime, činjenica da veliki broj odsu- stvovanja s posla zbog porodiljskog dopusta, bo­lesti djece i si. pada na te re t radne organizacije s jedne strane značajno u tječe na razinu ostvare­nog dohotka, a s druge strane, uv je tu je potrebu zapošljavanja znatno većeg b ro ja radn ika od bro­ja koji se stvarno nalazi u procesu proizvodnje. S kolikim se problem im a radne organizacije koje zapošljavaju pretežno žensku radnu snagu susre­ću govori i p rim jer tvornice »Nada Dimić« u ko­joj dnevno, uslijed porodiljskih dopusta i bolova­nja odsustvuje 300 radnica, odnosno 1—20% od

72

ukupnog bro ja zaposlenih. Angažirajući se na rje­šavanju ovih problem a, te ujednačavanju uvjeta sticanja dohotka ovisno o stvarnoj produktivnosti rada sindikalna organizacija zastupa stanovište da se troškovi vezani uz m aterinstvo, dakle biolo­šku reprodukciju društva, trebaju snositi solidar­no, te da ne bi smjeli pasti isključivo na teret rad­ne organizacije koja zapošljava pretežno žensku radnu snagu.

Ovakav objektivan položaj radnih organizacija značajnim dijelom pridonosi pothranjivanju tra ­dicionalno diskrim iniranih stavova prem a zapoš­ljavanju ženske radne snage. Na ženu se gleda kao na m anje rentabilnog radnika, skupog, neperspek­tivnog.

Odjel za dem ografska istraživanja Institu ta za društvena istraživanja u Zagrebu u okviru pro­jekta »Analiza demografskih uzroka i posljedica društveno-ekonomskog razvoja u Jugoslaviji« pro­veo je krajem 1969. godine anketno istraživanje o viškovima radne snage u privredi Jugoslavije. Zbog zanimljivosti rezultata koji su dobijeni o proble­mima procjene efikasnosti rada žena te vezano uz to, praktične politike zapošljavanja, navodimo ne­koliko pokazatelja.

Na pitanje postoji li po m išljenju anketiranih razlika u efikasnosti između rada m uškarca i žene istih kvalifikacija i da li prilikom zapošljavanja daju prednost muškim ili ženskim radnicim a, 58,7% anketiranih radnih organizacija izjavilo je da ne postoje razlike u efikasnosti rada m uškara­ca i žena. U građevinarstvu i zanatstvu većina an­ketiranih sm atra da <te razlike postoje. U trgovini,

73

ugostiteljstvu i turizm u udio onih ko ji m isle da razlike ne posto je iznosi 66%, u industriji 63%, a najniži posto tak takvih je u proizvodnom zanat­stvu gdje iznosi nešto m anje od 40%. U tom po­gledu postoje i znatne razlike m eđu pojedinim re­publikama. Predrasude p rem a efikasnosti rada že­na u Sloveniji su najm anje — 72,6% anketiranih sm atra da nem a nikakvih razlika, u H rvatskoj to izjavljuje samo 60%, a u S rb iji su ovako ispoljene predrasude najveće — sam o 53,5% sm atra da je rad žene jednako efikasan kao i rad m uškaraca.

K ontrola ovih odgovora prem a veličani po­duzeća, b ro ja zaposlenih žena, te visini dohotka koji ostvaruje radna organizacija n ije pokazala da postoje statističk i značajne razlike.

Ovi podaci nas s pravom upozoravaju n a to da jako velik broj radn ih organizacija ženski rad ' '».ira kao m anje efikasan.

U praktičnoj politici zapošljavanja radne o r­ganizacije pokazuju još veću diskrim inaciju. Na pitanje »Da li pri novom zapošljavanju dajete pred­nost muškim ili ženskim radnicim a«, 56% anketi­ranih izjavljuje da daje prednost m uškarcim a, 6,3% ženama, a sam o 37,7% podjednako tre tira m uškarce i žene. Gledano prem a granam a d je lat­nosti najpovoljniji tre tm an zapošljavanja žena je u trgovini, ugostiteljstvu, turizm u u kojim a 66% poduzeća podjednako zapošljava m ušku i žensku radnu snagu. U industriji 60% poduzeća daje mu­škarcim a prednost p ri zapošljavanju, a sam o 30% podjednako tre tira m uškarce i žene.

Ovi podaci kao i svakodnevno praktično is­kustvo rječito nas upozorava na to da, iako smo

74

davno usvojili princip da samo ra d d rezultati ra­da određuju društveni položaj svakog pojedinca, žena je još diskrim inirana u mogućnostima zapo­šljavanja, da i kad im a iste uvjete, istu pa čak i veću kvalifikaciju teže nalazi mogućnost da se za­posli, nego što to mogu ostali radnici.

Zapošljavanje žena vezano je prvenstveno uz radna m jesta na kojim a se zahtijeva ručni rad. Od ukupnog b ro ja radnika u industriji koji rade na radnim m jestim a lančano povezanog ručnog rada, dvije trećine su žene, na stro jarskom radu je za­posleno 40% žena, na općim poslovima svaki dru­gi radnik je žena kao i na poslovima naučno-istra- živačkog rada. Napomenimo, m eđutim , da na po­slovima općeg rukovođenja radi samo 4% žena rukovodioca.

Dosadašnje tendencije u zapošljavanju žen­ske radne snage prvenstveno u vanprivrednim dje­la tnostim a i službeničkim zanim anjim a nastavlja­ju se i kad se p rate podaci o zapošljavanju mladih stručnih radnica.

Od ukupnog b ro ja pripravnika u radnim or­ganizacijam a van privrede 64,9% čine pripravnice, i to prvenstveno one sa srednjom stručnom spre­mom (72,4%). U privredi SR H rvatske tek svaki treći pripravnik je žena. Tc su prvenstveno dje­vojke koje se uključuju u rad režijskih službi u poduzećima (42,7%), vrlo malo je onih sa završe­nom školom za kvalificirane radnike (samo 21,3%), a znatno raste učešće pripravnica s visokim struč­nim obrazovanjem (30,3%>). No, ovi podaci ukazuju i na jedan drugi proces, uvjetovan sve većim obuh­vatom mlade generacije srednjim , visokim i višim

75

obrazovanjem. Naime, novopridošle radnice znat­no su kvalific iran je od generacija radnica koje se nalaze u proizvodnji desetak i više godina.

Iako su ženama s odgovarajućim kvalifikaci­jam a i obrazovanjem načelno dostupna sva radna m jesta, kadrovska politika u radnoj organizaciji se vrlo često vodi tako da se ženam a rije tko po­vjeravaju odgovornija, složenija i bolje plaćena radna m jesta. O tom e nam govore i podaci o uče­šću žena na rukovodećim radnim m jestim a u priv­redi i društvenim djelatnostim a. U osnovnim i srednjim školama, iako su nastavnici pretežno že­ne, za direktore je izabrano samo 8,4% — preosta­li d irektori su m uškarci, u zdravstvenim ustano­vama gdje žene čine čak dvije trećine zaposlenih samo 10,3% je izabrano na rukovodeća radna m je­sta, a u privrednim poduzećima taj postotak 1972. godine nije prelazio 0,9%.

Sve veća o rijen tacija žena na zapošljavanje vidljiva je i kroz podatke Republičkog zavoda za zapošljavanje, prem a kojim a je tokom 1973. godi­ne preko 30 tisuća žena tražilo zaposlenje, što čini 56% od ukupnog broja . Poteškoće sa zapošljava­njem žena vidljive su, m eđutim , i kroz podatak da je u ukupnoj s truk tu ri osoba koje su se zapo­slile putem Zavoda žene čine 45%. Pretežan dio radnica prijavljenih na ovom Zavodu prvi puta je tražilo zaposlenje (69,2%); znatan broj ih nije imao nikakve kvalifikacije. No, i m eđu prijavlje­nim kvalificiranim radnicim a nešto više od polo­vine su bile žene (53,9%).

Poteškoće s mogućnostim a zapošljavanja zna­čajno su se odrazile i na odlazak radnica na pri-

76

vrem eni rad u inozemstvo. Prem a popisu stanovni­štva 1971. godine, na rad u inozemstvo iz SR H r­vatske otišlo je preko 83 tisuće radnica, što znači da je svaki treći radnik na privremenom radu u inozemstvu žena.

Zaštita na radu

Prema odredbam a Ustava SFRJ i SRH, te po­stojećim zakonima o odnosim a u udruženom radu žene, posebno trudnice, porodilje i m ajke s malom djecom uživaju posebnu zaštitu. Ona se odnosi na zaštitu od rada na izuzetno teškim, odnosno nezdravim poslovima, plaćeni porodiljski dopust, nižu starosnu penziju, beneficirana radna m jesta, zaštitu od noćnog rada.

No, upravo ovo posljednje, zaštita žena od noćnog rada izaziva niz praktičnih dilema o ade- kvatnosti zakonskih odredbi.

Brz tehničko-tehnološki razvoj i moderniza­cija industrije zahtijevaju sve veću iskorištenost proizvodnih kapaciteta, tako da sve veći broj rad­nih organizacija prelazi na rad u tri smjene. Tako zabrana noćnog rada postaje nož s dvije oštrice — sm anjuje mogućnost zaposlenja žena u mnogim pogonima s najsavrem enijom tehnikom, gdje rad nije težak a prihodi su veći. Čini se da stvarno po­stavljanje problem a rada u sm jenam a nije toliko vezano uz o tpor žena da rade u sve tr i smjene, ko­liko uz potrebu da se zaštite od opterećenja koje im nam eću poslovi u kući. Radne se organizacije, međutim , nisu okrenule problem im a rasterećenja žena van radnog vremena, problemim a otvaranja

77

dovoljnog b ro ja dječjih ustanova, prilagođavanju njihova radnog vrem ena potrebam a zaposlenih majki, razvijanju servisa za pom oć dom aćinstvu d stvaranju uvjeta za njihovom stvarnom dostupno- šću i obiteljim a s niskim prim anjim a, razvijanju društvene prehrane i si.

Poseban problem predstav lja osiguravanje trajne, sistem atske i preventivne zdravstvene za­štite radnika, a u tom okviru i zdravstvene zaštite žena. Ilustra tivan je podatak da je 1972. godine samo 14 radnih organizacija u SRH im alo vlastite zdravstvene stanice, te da je udio preventivne me­dicine rada u njezinoj ukupnoj d je latnosti tek neznatan — od ukupnog b ro ja pregleda preventiv­ni pregledi čine tek 6%.

Podaci zdravstvene službe pokazuju da žene, s obzirom da u velikoj većini rade na zaštićenijim radnim m jestim a, relativno rijetko doživljavaju nesreće na poslu, da su jednako kao m uškarci pod­ložne različitim oboljenjim a, ali da zato gotovo isključivo one preuzim aju brigu o bolesnim člano­vima obitelji. Učešće tih bolovanja u ukupnim da­nim a bolovanja u 1971. godini nije prelazilo 3%. Treba, m eđutim , podsjetiti na to da ovi globalni podaci u praksi predstav ljaju ii te kako velik p ro ­blem u radnim organizacijam a koje zapošljavaju pretežno žensku radnu snagu, te da posebno pred­s tavljaju veliko opterećenje zaposlenim ženama s malom djecom, je r se vidno odražavaju na njihov osobni dohodak. Postavlja se, naime, p itan je da li ta obaveza žene — m ajke, obaveza koja proističe iz njezine biološke funkcije, može i treba ostati

78

isključivo njezina briga, te ne postoje li odgova­rajući načini da se putem solidarnosti barem dje­lomično riješi alim entiranje ovih troškova.

Nagrađivanje prema radu

Jedna od osnovnih tekovina naše socijalistič­ke revolucije je pravo da se za jednak rad ostva­ru je jednaka zarada. Polazeći od tog načela, već prvi zakonski ak ti o nagrađivanju radnika elimi­nirali su, na norm ativnom planu, svaku diskrim i­naciju u odnosu na rad žena i m uškaraca, rad ko­ji karakteriz ira jednaka kvalificiranost i slože­nost posla, te jednak radni učinak.

čin jenica je , m eđutim , da nas globalni s tati­stički podaci upućuju na potrebu da konstatiram o da radno intenzivne grane i grupacije u kojim a se žene pretežno zapošljavaju im aju, u cjelini, znat­no niži dohodak, da niža razina ostvarenih osobnih dohodaka žena, u cjelini, velikim dijelom izvire iz njihove slabije kvalifikacione strukture , te u tje­caja bolovanja i porodiljskih dopusta na razinu osobnog dohotka.

Željeli bi ovom prilikom istaknuti i specifičan problem koji je vezan uz vrednovanje rada. Kroz utvrđivanje startne osnovice i težine uvjeta rada, do sada, su posebno naglašavani oni elementi rad­nog m jesta koji su vezani uz težak fizički napor, vi­soke tem perature, djelovanje kem ikalija i si. Sa­vršenija tehnika i tehnologija svakim danom sma­njuje broj ovakvih radnih m jesta. Nove industrije što se razvijaju bitno sm anjuju broj radnika koji rade pod izuzetno teškim fizičkim uvjetim a. Au­tom atizacija, mehanizacija, velike trake, razvoj

79

precizne m ehanike i preciznog rada uopće, u koji se pretežno uključu ju žene zahtijevaju i adekvat­no valoriziranje uvjeta rada koji mogu b iti isto ta­ko iscrpljujući iako se m anifestiraju na drugi na­čin — rada kojeg obilježava izvanjski ritam trake, m onotonija, izuzetno visoka koncentracija pažnje i si.

Na području p raćenja politike nagrađivanja prem a radu u odnosu na žene ovi statističk i poka­zatelji nam ne daju odgovore o tom e kakva se poli­tika raspodjele u radnim organizacijam a stvarno vodi. Pokušat ćemo zbog toga in terp re tira ti rezul­tate istraživanja V ladim ira Obradovića »Društve- no-ekonomski položaj zaposlene om ladine u priv­rednim i vanprivrednim dje latnostim a SR H rvat­ske«, provedeno krajem 1974. godine. Kako je osobni dohodak rezultan ta stvarnog položaja rad ­nika u procesu rada, to se i stan je u ovoj oblasti može in terp re tira ti isključivo u zavisnosti o ka­rak teru rada i procjeni radnih m jesta na kojim a se žene zapošljavaju. Istraživanje je vršeno tako da se pratilo izjednačene skupine m uškaraca i že­na prem a kvalifikacijama, dobi, dužini radnog sta­ža i bračnom statusu , te tako da su izjednačene radne organizacije prem a poslovnoj uspješnosti (kao elementi za izjednačavanje poslužili su doho­dak po UKV radniku, neto osobni dohodak i aku­mulacija). Istraživanje je pokazalo da u s truk tu ri zaposlenih radnika i radnica s visokom stručnom spremom ne postoje statičke značajne razlike u odnosu na položaj u procesu rada, raspodjele oso­bnih dohodaka i korišten ju društvenog standarda. Kod s truk tu ra srednje stručne sprem e te razlike postoje, no samo u onim elem entim a koji su ve­

zani uz razlike u zanim anjim a (adm inistrativna zanim anja i tehnička zanimanja), dok su kod stru ­k tu ra kvalificiranih radnika evidentne razlike u društveno-ekonom skom položaju žena u procesu rada. Naime, kvalificirane radnice su potisnute pre­ma područjim a rada i radnim m jestim a na kojima se objektivno obavljaju poslovi niže složenosti. Ilu­strativan je podatak da 41% anketiranih kvalifici­ranih radnica sm atra da rad i na radnim m jestim a koja ne zahtijevaju prim jenu stručnih znanja ste­čenih tokom školovanja, dok samo 21% radnika iznosi taj isti stav. Isto tako, u procjeni s tupnja sam ostalnosti koja je potrebna za vršenje poslova na postojećem radnom m jestu 38% žena sm atra da im postojeće radno m jesto onemogućava ispo- ljavanje odgovarajućeg stupnja samostalnosti (pre­ma 15% m uškaraca). Sto se tiče procjene moguć­nosti napredovanja u profesiji, odnosno radnoj organizaciji u kojoj radi, postoje isto tako zna­čajne razlike između m uškaraca i žena. Prirodno je, dakle, da i razlike koje postoje u osobnim do­hocima na ovom planu izviru prvenstveno iz na- sljeđenih stereotip ija u kadrovskoj politici rad­nih, napose proizvodnih organizacija, te da velik broj žena tu situaciju nastoji prom ijeniti stica- njem obrazovanja kojim će se pom aknuti iz pro­izvodnih s truka u struke u kojim a se njihov rad objektivnije valorizira.

Školovanje i stručno osposobljavanje

Jedan od osnovnih preduvjeta stvarne dru­štvene i ekonom ske em ancipacije žena je njihova osposobljenost za uključivanje u proces društve-

81

nog rada. N aje lem entam iji vid te osposobljenosti predstav lja svakako pism enost. Prem a popisu sta­novništva iz 1971. godine u starosnoj dobi od 10— 34 godine u SR H rvatskoj je bilo 27 tićuća nepis­menih, što čini 3,2% stanovništva odgovarajuće dobne grupe. Pretežni dio nepism enih su žene — 62%). Iako ovi podaci govore o tom , da problem e nepism enosti stanovništva još nism o u potpunosti riješili, m ora se ukazati na postignute rezultate u razdoblju od oslobođenja do danas, napose sa sta­novišta po rasta pism enosti žena. Naime, njihovo učešće u b ro ju nepism enih neprekidno se sm anju­je. U starijim dobnim grupam a žene čine 78% od ukupnog b ro ja nepism enih.

Veliki napori naše društvene zajednice u pri- je ratnom razdoblju bili su usm jereni na razvoj osnovnog obrazovanja djece. Danas je moguće kon­s ta tira ti da u SR H rvatskoj ne postoje nikakve razlike u obuhvatu osnovnim obrazovanjem izme­đu ženske i m uške djece. Problem , međutim , pred­stavlja nedovoljno razvijeno osnovno obrazovanje odraslih. Od ukupnog b ro ja nepism enih radnika u SR H rvatskoj svaki treći nem a završenu osmo­godišnju osnovnu školu, a sam o šest tisuća pohađa osnovne škole za obrazovanje odraslih. Žene čine 36,3% polaznika škola za osnovno obrazovanje odraslih.

Najveći broj žena uključenih u rad na d ru ­štvenom sektoru u SR H rvatskoj su radnici bez ikakva stručnog obrazovanja. Prem a podacim a za1971. godinu u našoj republici tailo je zaposleno preko 90 tisuća nekvalificiranih, 50 tisuća polu­

82

kvalificiranih, te 43 tisuće .radnika s nižim struč­nim obrazovanjem.

KVALIFIKACIONA STRUKTURA ŽENA U DRUŠTVENOM SEKTORU SRH

privreda neprivredanekvalificiranih 78 280 15 085polukvalificiranih 43 933 5 793kvalificiranih 43 311 1 692visokokvalificiranih 2 342 153niže stručno obrazovanje srednje stručno

27 195 15 838obrazovanje 35 831 33 525više stručno obrazovanje 2448 11952visoko stručno obrazovanje 4 451 10 466

Izvor: SG SRH 1974.

Podaci iz tabele nas upućuju na zaključak da ženski nekvalificirani rad postaje apsolutno do­m inantan u neprivrednim djelatnostim a (81,5% nekvalificiranih radnika, 77,2% polukvalificiranih, te 63,6% s nižom stručnom spremom su žene), da više od polovine radnika u privredi s nižom struč­nom spremom čine žene, (35%, odnosno 37% ne­kvalificirane i polukvalificirane radnice), te da ta­ko niska razina stručne osposobljenosti mora bit­no u tjecati i na razinu osobnog dohotka koji pri­m aju zaposlene radnice.

Ovi podaci nam isto tako ukazuju na činjeni­cu evidentnog prodora, u odnosu na raniji period, ženske radne snage na radna m jesta koja zahtije­vaju srednje stručno obrazovanje u privredi, te na još izrazito nisko učešće žena u strukturi kva­

83

lificiranih i visoko kvalificiranih radnika. Bitno različita situacija između privrednih i neprivred­nih d je latnosti je na planu zapošljavanja žena s visokim stručnim obrazovanjem . U privredi one čine samo 19% od ukupnog b ro ja radnika s viso­kim stručnim obrazovanjem , a u društvenim dje­latnostim a 39,3%.

Priliv mlade, školovane generacije svakako će bitno u tjecati na izm jenu ne samo, ukupne kvali­ficirane struk tu re zaposlenih, nego i na kvalifikacd-

84

onu s tru k tu ru zaposlenih žena. Naime, već danas je stopa neposrednog nastavljanja školovanja na­kon završene osm ogodišnje škole vrlo visoka. U SR H rvatskoj ona iznosi 93,4%, što praktično zna­či da gotovo svi završni učenici osnovnih škola nastav ljaju svoje obrazovanje na drugom stup­nju. Od ukupnog b ro ja učenika u srednjim škola­ma 47% su djevojke.

Stvarni problem, međutim , javlja se prilikom njihova profesionalnog opredjeljenja. U općim srednjim školam a samo 31% čine učenice, u gim­nazijam a 63,7%, u školam a za kvalificirane radnike tek jednu trećinu, u tehničkim i drugim stručnim školam a sam o jednu četvrtinu, dok se u ekonom­ske, adm inistrativne, upravne, medicinske, te ško­le za nastavnike praktično upisuje jedino ženska omladina.

Ovih nekoliko podataka evidentno ukazuje na potrebu razvijanja službi profesionalne ori­jentacije, te organiziranja kontinuirane i smišlje­ne profesionalne propagande i inform iranja, kako kroz redovni nastavni proces, tako i kroz sred­stva javnog inform iranja, odgovarajuće publika­cije i si. Naime, stvarna društvena emancipacija žena ne zasniva se samo na uključivanju žena u određene oblasti društvenog rada; ona može biti jedino zasnovana na prevazilaženju postojeće tra­dicionalne podjele rada na isključivo muška i ženska zanimanja, te uključivanju žena u sve ob­lasti društvene proizvodnje.

Velik napredak u poslijeratnom razdoblju uči­njen je i na uključivanju ženske omladine na više i visoke škole i fakultete. Od ukupnog bro ja stu­

85

denata na visokoškolskim ustanovam a u SR H r­vatskoj 44,4% čine žene. Iako su razlike po spolu prilikom (izbora stud ija znatno m anje nego što je to vidljivo kod srednjoškolaca, one još postoje, a napose se ispoljavaju u malom b ro ju studentica koje su se opredijelile za studij tehničkih znano­sti. Na fakultetim a društvenih nauka 55% čine žene, na prirodnim 57%, na m edicinskim 65%, dok na um jetničkim akadem ijam a s tudira 43% žena, na poljoprivrednim 30%, a na tehničkim fakulte­tim a samo 18%. V rijedno je napom enuti da je učešće žena m eđu redovnim i izvanrednim stu­dentim a podjednako.

Oprema popisu zaposlenog osoblja u društve­nom sektoru, koji je izvršio Republički zavod za s tatistiku , moguće je u tvrd iti da velik broj zapo­slenih radnika radi na radnim m jestim a za koja nema odgovarajuće stručno obrazovanje. Analiza ovih podataka prem a spolu pokazuje da od ukup­nog b ro ja žena koje rade na radnim m jestim a vi­soke stručne sprem e svaka četvrta nema odgova­rajuće obrazovanje, a na radnim m jestim a više i srednje stručne sprem e čak svaka druga. Isto tako su veliki postoci radnica koje rade na visokokvali­ficiranim i kvalificiranim radnim m jestim a bez odgovarajućeg stručnog obrazovanja. U tom po­gledu je znatno bolja situacija u neprivrednim dje­latnostim a, te što se tiče visokokvalifiranih i kva­lificiranih radnica i u trgovini i ugostiteljstvu (svaka treća nem a odgovarajuće stručno obrazo­vanje). Ovaj problem nameće još jednom pitanje o tome što se i koliko poduzima da se zaposlene žene uključe u neki od oblika obrazovanja uz rad

86

kako bi stekle odgovarajuću stručnost za rad na svom radnom m jestu.

U školskoj godini 1972/73, na području SR H r­vatske djelovale su 254 škole za obrazovanje odra­slih sa 29 575 polaznika. Tek svaki četvrti polaznik je bila žena. Razloge tako niskog učešća žena u ustanovam a za obrazovanje odraslih, i pored tako evidentne potrebe za doškolovanjem, najvjerojat­nije možemo tražiti u poteškoćama zaposlenih že­na koje im aju porodicu da nađu dovoljno slobod­nog vrem ena za tra jne i sistem atske oblike obra­zovanja. Podaci o politioi koju radne organizacije vode na obrazovanju i osposobljavanju zaposlenih pokazuju, naime, da se velika većina radnika ško­luje bez ikakve pomoći — bilo u sredstvima, za školarinu, omogućavanju rada u pogodnoj smjeni, plaćenog odsustva za polaganje ispita i si. Takvim odsustvom pomoći posebno su pogođene žene s porodicom i majke.

Žene se, međutim , mnogo više uključuju u različite oblike neškolskog općeg obrazovanja. Ta­ko je, npr. seminare i tečajeve općeg obrazovanja koje organiziraju radnička i narodna sveučilišta po­hađalo preko 20 tisuća žena (50% ukupnog broja polaznika), dok je tečajeve društveno-ekonomskog i stručnog obrazovanja pohađalo samo devet tisu­ća žena (30% od ukupnog b rcja polaznika.)

žene u upravljanju i odlučivanjuJedna od velikih tekovina socijalističke revo­

lucije u Jugoslaviji je pravo žena da sudjeluju u svim vidovima društvenog i političkog života zem­

37

lje, pravo da b ira ju i budu b irane u-sve organe sam oupravljan ja i društveno-političke vlasti na svim razinam a, pravo da sudjelu ju u vršenju svih javnih funkcija.

Podaci o učešću žena na izborim a govore nam o tom e da žene svoje pasivno pravo, pravo glasa­ča, u po tpunosti koriste. B itno drugačija je , me­đutim , situacija ako usporedim o učešće žena u bro ju zaposlenih radnika i njihovo učešće u struk ­tu ri organa sam oupravljanja.

1972. godine od 33 tisuće članova radničkih savjeta, 5 840 su bile žene, što iznosi 17,3%, samo 87 žena u SR H rvatskoj su bile predsjednici rad­ničkih savjeta (5,4%), a ista je situacija i u sasta­vu radničkih savjeta složenih organizacija udru ­ženog rada. Što više, tek mali broj žena su člano­vi kolegijalnih organa upraV ljanja s izvršnim funk­cijam a (12,6%), dok ih m eđu direktorim a radnih organizacija gotovo ni nema. 1972. godine od neko­liko tisuća poduzeća u SR H rvatskoj, u samo 18 žene su bile direk tori. Ovakva situacija slična je i u ostalim republikam a — osim u SR Sloveniji gdje je svaki četvrti član radničkog savjeta žena.

Ranije smo naveli podatke o učešću žena u ukupnom b ro ju zaposlenih u neprivrednim dje lat­nostim a, te konstatirali da u nekim od njih, po­sebno zdravstvu, školstvu, socijalnom osiguranju dom iniraju zaposlene žene. No, njihovo učešće u organim a sam oupravljan ja upola je m anje od učešća u stru k tu ri zaposlenih. Tako, npr. u savje­tim a radne zajednice u osnovnim i srednjim ško­lama tek svaki treći član je žena, u savjetim a up­ravnih odbora zdravstvenih ustanova također, a

među rukovodiocima ovih ustanova svaki deseti je žena.

Ova, sam a po sebi, loša situacija još je nepo- voljnija ukoliko se prom atra s truk tu ra predstav­nika u tijelim a društveno-političkih zajednica, š to više, može se kazati, da što je predstavničko tijelo udaljenije od baze to je i učešće žena u njihovu radu manje. Među odbornicima općinskih skupšti­na u SR H rvatskoj prije posljednjih izbora samo 7,1% su činile žene, od toga u općinskim vijećima 3,2% a u vijećima radnih zajednica 11%. U Sabo­ru SR H rvatske i Saveznoj skupštini od ukupnog bro ja poslanika tek 8% su bile žene.

M oramo, m eđutim , napom enuti da ovako ni­sko učešće žena nije bilo karakteristično za sve sastave skupština i organe samoupravljanja. U ranijem razdoblju učešće žena u najvišim organi­ma vlasti i radničkim savjetim a bilo je daleko veće — 1962. godine čak svaki četvrti poslanik je žena. Do značajnog sm anjenja dolazi tek u razdob­lju 1965—1967. godine, tako da možemo tvrditi da upo redo s oscilacijam a u društvenim samouprav­nim odnosima, oscilacijama u djelovanju društve­no-političkih organizacija, raste odnosno smanjuje se i učešće žena u samoupravnim organima i najvi­šim predstavničkim organima vlasti. Drugim ri­ječim a, učešće žena u političkom životu jedan je od evidentnih pokazatelja napretka demokracije i so­cijalizma.

N ajdrastičniji prim jeri nedovoljog učešća že­na u tijelim a koja se neposredno bave rješavanjem problem atike za koju je žena posebno zainteresi­rana — ustanovam a za dnevni boravak djece, đač­

89

kim kuhinjam a, izgradnji i osposobljavanju obje­kata za dnevni boravak djece, igralištim a i sport­skim terenim a, te razvijan ju odgovarajućih obje­kata uslužnih d je latnosti za snabdijevanje građana — dakle u savjetima mjesnih zajednica 1972. go­dine u SR H rvatskoj samo 3,1% su bile žene. Kako sm atram o da je d je latnost m jesnih zajednica us­m jerena na rješavanje problem a g rađana u m jestu stanovanja, vrlo je v je ro jatno da bi veći angažman žena u svakodnevnom radu m jesne zajednice b it­no pridonio ubrzanijem tem pu rješavanja niza problem a s kojim a se susreće posebno zaposlena žena.

D onošenje novog U stava SFRJ i SRH i kon­s titu iran je cjelokupnog društveno-političkog si­stem a na delegatskoj osnovi p redstavlja nov i kru­pan korak u razvoju socijalističkih sam oupravnih odnosa, u realiziranju pretpostavki da se odlu­čivanje u svim sam oupravnim s truk tu ram a u ud ru ­ženom radu i društveno-političkim zajednicam a tre­ba zasnivati na stvarnim interesim a radnika.

U izborim a za delegacije udruženog rada u rad ­nim organizacijam a, m jesnim zajednicam a, općin­skim skupštinam a, Saboru SRH i skupštini SFRJ značajno m jesto su zauzele žene, ne samo kao dio izbornog tijela, negoa kao izabrani delegati kojima je poklonjeno povjerenje da će moći i znati za­s tupati te interese.

Od ukupnog broja izabranih delegata u os­novnim organizacijama udruženog rada u zagre­bačkoj regiji 33,1% čine žene. Njihovo učešće va­rira u pojedinim granam a a djelatnostim a, ovisno o stvarnom učešću u ukupnom bro ju zaposlenih.

90

U d e leg ac ijam a ra d n ih za jed n ica žene č ine polovi­n u č lanova. U Gradskoj zajednici općina u Zagre­bu, s obzirom na veću stopu zaposlenosti žena, u delegacijam a osnovnih organizacija udruženog ra­da žene čine 38,2% članova, a u radnim zajednica­ma 48%.

Još je, međutim , izrazito nisko učešće žena u delegacijam a m jesnih zajednica. U zagrebačkoj regiji one čine samo 10,9% izabranih delegata, dok je u delegacijam a m jesnih zajednica užeg gradskog područja taj broj nešto veći — 17,2%, iako nedo­voljan s obzirom na učešće žena u ukupnom sta­novništvu.

UČEŠĆE ŽENA U OPĆINSKIM SKUPŠTINAMA ZAGREBAČKE REGIJE

Iako moramo konstatirati značajan napre­dak u povećavanju broja žena poslanika u općin­skim skupštinam a u odnosu na prethodno izbor­no razdoblje, ne možemo biti zadovoljni s posti­gnutim rezultatima.

Slična situacija je i s izborom poslanika u Sabor SR H rvatske. U ukupnom broju delegata Vijeća udruženog rada svaki Peti poslanik je že­na, u društveno-političkom vijeću je 17% žena, a među zastupnicima općina samo 13%.

% žena odbornika

Vijeće udruženog rada Vijeće mjesnih zajednica Društveno-političko vijeće Ukupno

17.513.5 23,9 17,8

91

Pri razm atran ju društvenog položaja žene u sam oupravnom društvu, n jezina učešća u odluči­vanju, u radu sam oupravnih organa i organa dru- štveno-političkih zajednica, nije dovoljno ostati na sum iran ju postojećih statis tičk ih pokazate­lja. Učešće žena u političkim i predstavničkim ti­jelim a m ora se povezati sa stvarnim utjecajem radnika na donošenje b itn ih odluka u procesu odlučivanja na razini radne, interesne, m jesne i društveno-političke zajednice.

A ktivnije učešće žena u političkom životu vezano je i uz njihovu idejno-političku osposob­ljenost i razinu društveno-ekonom skog obrazo­vanja, što drugim riječim a znači zahtjev da se ovim oblicim a obrazovanja posveti posebna paž­nja, zahtjev da se veći broj žena uključuje u raz­ličite sem inare, tečajeve i škole za idejno-politič- ko obrazovanje.

Potrebno je, osim toga, uložiti posebne na­pore u pravilno vođenje kadrovske politike u organizacijam a Saveza sindikata, pojedinih sin­dikata, Saveza kom unista i Socijalističkog saveza, je r kao što pokazuju iskustva, stih ija na ovom području daleko prije reproducira patrija rhalne p redrasude, nego što ih uklanja.

Zaštita materinstva

Problem i žene vezani uz njezinu biološku funkciju i m aterinstvo uživaju posebnu društve­nu zaštitu. Č injenica da je d je tetu do petog m je­seca života neophodna stalna njega i p risu tnost m ajke, iskustva radnih organizacija da je kori­šten je skraćenog radnog vrem ena teško uklopiti

92

u radni proces (u 1970. godini tek je syaka druga m ajka koristila to pravo) pa stoga vrlo često do­lazi do prem ještaja žena na nepovoljnija radna m jesta, kao i niz upozorenja na visoki postotak izostanaka m ajki u prvoj godini života djeteta, doveli su do prom jene zakonskih odredbi o po­rodiljskom dopustu i drugim pravima radnica u vezi s porođajem .

Novi zakon koji je prošle godine stupio na snagu utvrđuje da radnica ima pravo na poro­diljski dopust od 180 dana neprekidno, s time, da m ajka, ako sm atra da zbog općeg zdravstvenog stan ja d je teta ili nemogućnosti da na zadovolja­vajući način riješi njegovo njegovanje, može ko­ris titi dopust dok dijete ne navrši jednu godinu. Taj dopust je, za porodice čiji mjesečni prihodi ne prelaze 1500 dinara mjesečno po članu uže obitelji plaćen po jednakom osnovu kao i do­pust od 180 dana. Izričitim odredbam a zakona radnica im a pravo nastaviti rad na radnom mje­stu na kojem je radila, a u slučaju ukidanja tog radnog m jesta, na drugom radnom mjestu koje odgovara njenoj stručnoj spremi, kao i na osob­ni dohodak koji ne može bdti niži od osobnog do­hotka za rad na radnom m jestu na kojem je radi­la p rije stupanja na porodiljski dopust, odnosno prije rasporeda na lakše poslove zbog trudnoće.

Žene, posebno majke, uživaju također i po­sebnu zdravstvenu zaštitu. Navedimo samo po­datak da je u posebnim dispanzerima i savjeto­valištim a za žene u 1971. godini bilo preko 550 tisuća posjeta, od kojih su preko polovine bile trudnice.

93

Prilazeći p lan iran ju porodice, kao važnom elem entu stvarne em ancipacije žena, naše zako­nodavstvo, kao i aktivnost stručnih , profesional­nih, prosvjetnih, zdravstvenih i drugih instituci­ja usm jerena je prvenstveno na sve elem ente zdravstvenog prosvjećivanja žena, te obrazovanja i odgoja m lade generacije, kako bi se stvorili p re­duvjeti oslobađanja stih ije i na ovom planu, te stvaran ja porodice koja će se p rije svega zasni­vati na odgovornom odnosu prem a djeci.

D ječja zaštita

Briga društvene zajednice za zaštitu djece usm jerena je prvenstveno na njihovu zdravstve­nu zaštitu , naknadu za oprem u novorođenčadi, m aterija lnu pomoć obiteljim a s niskim prihodi­m a i djecom u vidu d ječjeg dodatka, brigu o iz­gradnji ob jekata za neposrednu d ječju zaštitu (jaslica, vrtića, igrališta , produženog boravka u školi itd).

Značajan oblik zaštite predstav lja svakako dodatak na djecu koji prim aju obitelji s niskim osobnim dohocima. U 1968. godini u SR H rvat­skoj ovu pomoć koristilo je 186 tisuća obitelji, a 1973. godine 144 tisuća. Do pada b ro ja koris­nika dodatka na djecu došlo je prvenstveno zbog sporijeg povećanja cenzusa prihoda od stvarnog povećanja prosječnih osobnih dohodaka po za­poslenom radniku.

U 1974. godini ova osnovica se ponovo pove­ćava, a povećava se i nom inalni iznos dodatka po d je te tu i to ovisno o visini prihoda roditelja, tako da ukoliko p rim an ja roditelja iznose do

94

552 dinara po članu porodice dječji dodatak iz­nosi 265 dinara po djetetu. Posebne beneficije im aju djeca s jednim roditeljem — ukoliko pri­hodi iznose do 717 dinara po članu obitelji, dje­čji dodatak iznosi 383 dinara. Dječji dodatak je postao tako jedan od najevidentnijih oblika soli­darnosti usm jeren prvenstveno na pomoć poro­dicam a s niskim prihodima, te samohranim maj­kama.

Jedan od najznačajnijih oblika pomoći za­poslenoj m ajci su dječje ustanove — jaslice, vr­tići, produženi boravak u školi — koje zbrinjava­ju djecu tokom vrem ena koje m ajka provodi na poslu. Iako su u proteklih nekoliko godina po­stignuti značajni rezultati kako na planu izgrad­nje ovih objekata, tako i u većem obuhvatu dje­ce, oni još ne zadovoljavaju stvarne potrebe.

OBUHVAT DJECE DJEČJIM USTANOVAMA

Broj ustanova: Broj djece u:

Godina o 3u>

aSDj>

Iu

S3

036

>b0t>

1966.1967.1968.1969.1970. 1972.

81017161927

348344371381393419

356 411 354 802 388 1 359 397 1341 412 1546 446 2 408

21216 21 794 22194 23 385 25 300 34 441

2162722 59623 55324 726 26 854 36 849

Indeks1973/68 337 120 125 586 162 170

95

Da je obuhvat djece predškolskim odgojem i obrazovanjem nedovoljan govore podaci prem a ko­jim a je u SR H rvatskoj jaslicam a obuhvaćeno samo 0,8% djece odgovarajućeg uzrasta, a 8,8% pohađa vrtiće. Razlike koje na planu neposredne d ječje zaštite postoje m eđu pojedinim općinam a u republici su znatne — od 105 općina u SR H r­vatskoj samo sedam je im alo jaslice, a 88 vrtiće. N apori koje su pojedine općine i radne organiza­cije uložile u rješavanje problem a neposredne d ječje zaštite vidljive su i kroz podatke da je, npr. u Karlovcu od ukupnog b ro ja djece do treće godine života 2% bilo sm ješteno u jaslice, u Ri­jeci 4,1%, Dugoj Resi 5,2%>, Zagrebu 5,3% i Puli 6,9%. Razlike u obuhvatu djece u dobi od tri do šest godina još su znatnije. Tako, npr. u Osijeku 18,2% djece odgovarajuće dobne skupine uklju­čeno je u vrtiće, u O patiji 21,1%, u Splitu 24,5%, u Zagrebu 23,0%, u Rijeci 31,2%, a na Hvaru čak 66,9%.

U nedovoljno razvijenim općinam a jaslica gotovo i nem a, a samo 2,9% djece je sm ješteno u vrtiće.

1^970. godine produženi boravak u školi bio je organiziran u samo 25 općina naše republike, dok su školske kuhin je djelovale u 94 općina. P roduženim boravkom u školi 1971. godine bilo je obuhvaćeno samo 2,1% učenika. No, i tu je situacija b itno različita u različitim općinam a — dok je u D aruvaru bilo obuhvaćeno 2,3%, K r­ku 3,0%, Rijeci 7,4%, Puli 8,4%, u K utini i Za­grebu 10,2% djece je koristilo produženi boravak.

96

U školskoj godini 1971/72. od ukupnog bro­ja osnovnih škola u SR Hrvatskoj u 23,9% orga­nizirane su kuhinje s mliječnim obrokom, a u 10,8% škola kuhinje s potpunim obrokom. Od ukupnog b ro ja srednjih škola u 10,1% djeluju kuhinje s m liječnim obrokom a u 4,9% s potpu­nim obrokom.

Prem a analizama socijalne strukture koris­nika vrtića vidljivo je da trećinu čine djeca rad­nika, 59,6% djeca službenika i ostalih zanimanja, a samo 7,4% djeca poljoprivrednika.

Od ukupnog bro ja djece u produženom bo­ravku 38,2% su djeca radnika, 37,3% djeca po­ljoprivrednika a 24,5% djeca službenika i ostalih profesija.

Najpovoljnija je struk tu ra korisnika škol­skih kuhinja. Pretežan dio 41,1% su djeca radni­ka a 39,7% djeca poljoprivrednika.

U 1970. godini samo 23 općine su uvele skalu radi beneficirane cijene korištenja dječjih usta­nova, no zbog njihovih nepovoljnih karakteristi­ka samo 5,3% korisnika se moglo služiti ovom beneficijom.

Od kolikog je značaja organiziranje društve­ne brige o djeci govore nam i podaci prema ko­jim a od ukupnog broja zaposlenih žena u, npr. grafičkoj industriji, svaka treća ima malo dijete, a u kem ijskoj čak 78,2%, te da se među razlozi­ma zbog kojih se m ajke s malom djecom ne za­pošljavaju na prvom m jestu nalaze poteškoće oko zbrinjavanja djece.

97

Položaj žene i porodice u procesu konstituiranja samoupravnog društva

Iz ranijeg izlaganja sm o vidjeli da se porodi­ca, točnije rečeno brak , u kapitalističkom društvu tre tira kao jedna od njegovih b itn ih institucija zasnovanih na privatnom vlasništvu i odnosim a između rod itelja i djece koji iz toga proizlaze. Ukidajući priva tno vlasništvo nad sredstvim a za proizvodnju, socijalistička država ukida i takvo određenje ̂ porodice, defin irajući je kao institu­ciju koja je pod posebnom zaštitom države. Ta­ko država preuzim a brigu o nekim b itn im funk­cijam a porodice — prvenstveno obrazovanju d je­ce, predškolsk im ustanovam a, zaštiti m aterin ­stva, društvenom standardu , socijalnom i zdrav­stvenom osiguranju , socijalnoj zaštiti i drugom. Uzmimo kao p rim jer d ječje ustanove. Država se jav lja kao nosilac politike razvoja ove d je latno­sti i kao sub jek t koji za n ju osigurava sredstva. O rijen tacija na veću p roduktivnost rada, inten­zivnije privređivanje, s tim ulativniju politiku na­građivanja p rem a rezultatim a rada, dovela je do prelijevanja velikog dijela nacionalnog dohotka u osobne dohotke. To je zahtijevalo svjesno sm a­njivanje investicione, a dijelom i opće potrošnje, te stvorilo po trebu da se iz povećanog udjela oso­bnih dohodaka osigura participacija korisnika za pokrivanje cijene usluga d ječjih ustanova. K om una se jav lja kao partia ip ijen t isključivo ukoliko se radilo o porodicam a s niskim priho­dima koje te troškove nisu mogle podnijeti. No, teško se prihvaća pom isao d a i za d ječju zaštitu treba odvajati dio osobnih dohodaka, da se rad

98

i u ovim ustanovam a mora zasnivati na ekonom­skoj računici. Zbog nerazriješenih materijalnih odnosa dječja zaštita sve više i više stagnira, a rješenja za njezin razvoj mnogi i nadalje vide u državnim fiskalnim m jeram a kojima će se pri­kupiti sredstva, te distribuirati za izgradnju (centralno planirane) mreže dječjih ustanova. Tako se na državu prebacuje cjelokupna odgo­vornost za stagnaciju dječje zaštite. Sličan pro­ces odvijao se i s osnovnim obrazovanjem, us­m jerenim obrazovanjem , te drugim oblicima bri­ge i pomoći zaposlenoj porodici.

Novi Ustav SFRJ i SRH utvrđuje kao jedan od osnovnih principa da udruženi rad mora ovla­dati svojim ukupnim dohotkom — dijelom koji ostaje u sferi m aterijalne proizvodnje, ali i onim koji izdvaja za zadovoljavanje svojih zajedničkih potreba. Tako se veza između proizvodne i ne­proizvodne sfere počinje graditi na neposrednim odnosima ili putem samoupravnih interesnih za­jednica koje se zasnivaju na samoupravnom spo­razum ijevanju udruženog rada o vođenju politi­ke, dinamiai, prioritetim a i sredstvima za rješa­vanje zajedničkih potreba. Takva pozicija udru­ženog rada znači pravo i obavezu da se u skladu sa stvarnim potrebam a radnika pokrene niz kon­kretnih akcija u radnim kolektivima i komuni koje će pridonijeti rješavanju problema s k°ji' ma se susreće porodica u kojoj su oba roditelja zaposlena. Zbog pothranjivanja iluzije da se vanj­skim sredstvim a — propisima, zakonima i pore zima — mogu tra jno rješavati problemi neP°‘ sredne d ječje zaštite, osnovnog obrazovanja, pro­

99

duženog boravka u školi i drugi, čitav niz ovih d je latnosti u proteklom je razdoblju stagnirao. Novii društveni odnosi o tvara ju i novu osnovu za neposredan angažm an udruženog rada na njihovu rješavanju. O rijen tacija ko ju zastupam o i koja je vezana uz načelo da se osnovne potrebe poro­dice mogu i treb a ju zadovoljavati prvenstveno u kom uni, u m jestu stanovanja — dakle tam o gdje su »na dohvat ruke« — ne isk ljučuje po tre­bu da se, npr. u radn im organizacijam a u okviru fondova zajedničke po trošn je izdvoje sredstva za d ječje ustanove ili druge objekte i nam jene koje će koristiti prvenstveno radnice u tim rad­nim organizacijam a. Takva o rijen tacija zahtijeva i o tvaran je radnog kolektiva prem a sredini u ko­joj d je lu je — m jesnoj zajednici, općini — kao i prem a sredinam a u kojim a živi pretežan b ro j njihovih radnika i radnica. A upravo na tom pla­nu do sada je vrlo m alo učinjeno.

Ono što je u istinu b itno novo u koncepciji zaštite porodice odnosi se upravo na to da sam o­upravno sporazum ijevanje i društveno dogova­ran je postaju glavna i osnovna sredstva vođenja politike u ovoj oblasti, a udruženi rad , organi­ziran putem sam oupravnih in teresnih zajednica njezin osnovni kreator.

U oblastim a koje zahvaćaju p rio rite tna pod­ručja pođruštvovljavanja funkcija porodice for­m iraju se sam oupravne in teresne zajednice za društvenu brigu o djeci predškolskog uzrasta, sam oupravne in teresne zajednice u oblasti os­novnog obrazovanja, sam oupravne in teresne za­jednice u oblasti usm jerenog obrazovanja, te sa­

100

moupravne interesne zajednice u oblasti zdrav­stva i stambeno-komunalne djelatnosti. Njihov rad zasniva se prvenstveno na potrebi ugrađiva­nja socijalističke solidarnosti, što znači da sred­stva za njihovu djelatnost odvajaju i oni koji se ne jav lja ju kao neposredni korisnici usluga. So­lidarnost tako unosi u postojeću raspodjelu pre­ma radu na svjestan samoupravni način, izvjes­ne korektive koji je približavaju načelu raspo­djele prem a potrebam a.

Takav razvoj društvenih odnosa znači i su­štinski drugačiji p ristup pitanjim a društvenog položaja žene. Suština se svodi na novi tretm an problem a koji su se do sada doživljavali i tre­tirali kao specifični problemi žena. To, međutim, nisu više specifični ženski problemi, to su dru­štveni problemi, u čijem rješavanju treba da su­djeluje cjelokupno društvo. 0 ulaganjima u ma­terija lnu osnovu djelatnosti ustanova za zbri­njavanje i odgoj predškolske i školske djece, ob­razovanje i osposobljavanje žena uz rad, plani­ranje porodice itd. u velikoj mjeri ovisi i angaž­man žene u procesu rada i samoupravljanja, da­kle produktivnost sredine u kojima žena radi. Te investicije, dakle, postaju najdirektnije in­vesticije u buduću produktivnost i, u krajnjoj liniji, u budući nacionalni dohodak.

Kada se raspravlja o problemu žene u našem sam uopravnom socijalističkom društvu ne bi se smjelo zaboraviti da njezinu osnovnu poziciju određuje položaj koji ima radnička klasa u pro­cesu rada i samoupravljanja. Žene radnice, kao njezin integralni dio dijele sudbinu ostalih rad­

101

nika u procesu rada, u procesu raspodjele i na planu up rav ljan ja sredstvim a izdvojenim za za­jedničke potrebe. N aglašavanje prava učešća sva­kog radnika u raspodje li im a poseban značaj za ženu kao m ajku, je r jo j om ogućuje da sudjeluje u odlučivanju o usm jeravan ju d ijela viška rada upravo tam o gdje se razrješavaju b itn i problem i porodice — škole, d ječje ustanove, bolnice, stam ­bena izgradnja, u rban istička rje šen ja i si. Znači, ženin rad postaje dvostruko važan — on je važan za n ju kao ličnost, je r se na tom radu potvrđuje kao ravnopravni g rađanin socijalističkog d ru ­štva, i kao m ajku, je r jo j om ogućuje da sudjelu­je u k re iran ju politike radne organizacije, m jes­ne zajednice i kom une prem a odgoju i obrazova­n ju svoje djece, te drugim pitan jim a koja rješa­vaju društveni položaj porodice.

102

Savez kom unista i Savez sindikata treba da se izbore da se putem samoupravnih dogovora dosljednije realiziraju načela našeg socijalističkog društva u dječjoj zaštiti i položaju porodice.

Tito

AKCIONI PROGRAM SINDIKALNE ORGANIZACIJE NA RJEŠAVANJU PROBLEMA ZAPOSLENE ŽENE

Kao što smo vidjeli iz dosadašnjeg izlaga­nja, problem i zaposlene žene zadiru u vrlo razli­čite sfere — od onih vezanih uz dohodovne od­nose, kadrovsku politiku, osobni i društveni stan­dard, zaposlenost i obrazovanje, do onih koji su vezani uz socijalnu politiku i društvenu zaštitu djece i porodice. U program skim dokumentima II kongresa samoupravljača, VII kongresa Save­za S indikata Jugoslavije i IV kongresa Saveza sindikata H rvatske nalaze se i osnovni stavovi o tome kako, d na kojoj osnovi treba rješavati pro­bleme zaposlenih žena u slijedećem razdoblju. Obzirom da se na tim dokumentim a bazira cje­lokupna d je latnost sindikalne organizacije, do­nosimo kraće izvode iz usvojenih tekstova re­zolucije.

105

II KONGRES SAMOUPRAVLJAČA JUGO­SLAVIJE u rezoluciji o izgradnji dohodovnih od­nosa i politike dohotka konstatira:

»Neriješeno p itan je alim en tiran ja troškova m aterinstva zaposlene žene jeste jedan od uzroka tra jne razlike u uvjetim a stican ja dohotka radnih organizacija naročito onih koje zapošljavaju ve­ći broj žena.

Zadatak je udruženog rada i društveno-poli- tičkih zajednica da u p lan iran ju uvje ta cjelokup­ne reprodukcije d ruštva sistem atsk i razriješi ali- m entiranje ovih troškova biološke reprodukcije kao opće društvene potrebe, polazeći od osigu­ravanja zaposlenoj ženi jednakih uvjeta rada i raspodjele dohotka prem a radu«.

U Rezoluciji o izgradnji sam oupravnih odno­sa u radnoj zajednici stoji: »Kongres ističe po­trebu da se u svim oblicim a udruženog rada afir­m ira i razvija p raksa sve većeg učešća žena i m ladih u radu sam oupravnih organa i savlada­vanja o tpora koji se u vezi s tim javljaju«, a u Rezoluciji o kadrovskoj politici u organizacija­ma udruženog rada: »Na izborne funkcije treba prim jenjivati princip ro tacije im ajući u vidu po­trebu za većom zastupljenošću svih s truk tu ra radnika, a posebno žena i omladine«.

Stalni naučno-tehnološki progres, uvođenje autom atizacije i p rim jena naučnih rezultata u oblasti rada i privrede o tvaraju nove mogućno­sti i zahtjeve u pogledu prilagođavanja i m ije­n jan ja uvjeta rada i zaštite radnika na radu. Po­trebno je da organizacije udruženog rada i n ji­hove stručne službe u okviru svojih planova raz­

106

voja predvide m jere za poboljšanje uvjeta rada i zaštite radnika na radu, kao i da osiguraju nji­hovo dosljedno realiziranje »Zaštita žena, omla­dine i invalida m ora naći mnogo više m jesta u sistem u i praksi zaštite na radu«. (Rezolucija o uvjetim a rada, radnoj sposobnosti i zaštiti rad­nika na radu.)

Za bržu radnu i društvenu emancipaciju žena, naročito jačanje njihove socijalne sigurnosti, po­trebno je stvarati uvjete za ravnopravnije učešće žena u radu i sam oupravljanju. Prije svega, ne­ophodno je efikasnije rješavati probleme poro­dice i zaposlene žene, posebno majke, kao i brže razvijati sve oblike društvene brige o djeci.

K reiranje politike društva prem a porodici na osnovama samoupravnog sporazum ijevanja i društvenog dogovaranja radnih ljudi u organiza­cijam a udruženog rada i društveno-političkih za­jednica (republika, općine i mjesne zajednice) uključuje planiranje i koordinaciju organizacije zadovoljavanja životnih potreba suvremene po­rodice u zaštiti djece, odgoju i obrazovanju, zdrav­stvenoj zaštiti, p laniran ju porodice, prostornom planiranju, stam benoj politici, kulturi stanovanja.

Kongres se posebno zalaže za razvijanje dru­štvene zaštite i odgoja djece, iznalaženje novih mogućnosti za jačanje m aterijalne osnove dječje zaštite putem samoupravnog dogovaranja i su­radnje radnih ljudi i prilagođavanje oblika dječje zaštite potrebam a djece, porodice i društva; za puni obuhvat stanovništva osnovnim obrazova­njem, za širenje i ujednačavanje uvjeta obrazova­nja om ladine i već zaposlenih, kao i za takve pro­

107

m jene u obrazovanju koje će osiguravati'da se ono što više povezuje s procesom rada i ostvaru je per­m anentno u toku cijelog radnog vijeka čovjeka, om ogućujući tim e radnim ljudim a sticanje i po­većanje stručne sprem e kao jednog od b itn ih uvje­ta za veći osobni dohodak i s tandard uopće; po­sebnu pažnju treba posvetiti obrazovanju žena s obzirom na to da su one najviše zastupljene među licima bez obrazovanja i adekvatnih kvalifikacija.

U Rezoluciji o osobnom i društvenom stan­dardu sto ji također: »Kongres ukazuje na značajne m ogućnosti koje posto je u radnim organizacijam a za povećanje opće razine društvenog standarda ko­ji se osigurava u okviru radnih organizacija, in­teresnih i društveno-političkih zajednica.

To se prvenstveno odnosi na korišten je vla­stitih i udruženih sredstava zajedničke potrošnje za stanove, d ječju zaštitu , d ruštvenu ishranu, go­dišnje odm ore, rekreaciju i ku ltu rn i život«.

Zalažući se za stvaranje tra jn ih uvjeta za brže zapošljavanje u slijedećem razdoblju, u Rezoluciji o politici zaposlenosti i zapošljavanja kaže se: »U okviru takve politike zapošljavanja treba se zalo­žiti i za ravnom jernije radno angažiranje žena i njihovo adekvatni je uključivanje u sve oblasti dru ­štvenog rada, a pro tiv svake diskrim inacije prili­kom zapošljavanja žena.

To podrazum ijeva veći i ravnom jerniji obuh­vat žena i ženske om ladine svih vrsta obrazo­vanja, svestraniju i usklađeniju profesionalnu ori­jen taciju prem a potrebam a privrednog i društve­nog razvoja«.

108

V II KONGRES SAVEZA SINDIKATA JUGO­SLAVIJE održan u novem bru prošle godine u Re­zoluciji o osnovnim pravcim a aktivnosti sindikata konstatira da će se »sindikat posebno zalagati da se stvaraju širi uvjeti za bržu radnu, samoupravnu, obiteljsku i opće društvenu em ancipaciju žena«, dok se u Rezoluciji o zadacima sindikata na una­pređivanju zdravstvene zaštite, zdravstvenog i mi- rovinsko-invalidskog osiguranja kaže: »Sindikati će se i dalje zalagati za stalno unapređivanje za­štite m aterinstva na najširim osnovama solidar­nosti. Angažirat će se na iznalaženju povoljnih rješenja u svim vidovima zaštite ove funkcije — zdravstvenoj, radnoj, socijalnoj, kao i u razvoju društvene brige o djeci. Sindikati će neposredno raditi na stvaranju i proširivanju uvjeta da žene, posebno m ajke i trudnice, ne rade u noćnoj smje­ni; da u cilju zaštite m aterinstva m ajke s djecom do određenog uzrasta i trudnice ne rade na radnim m jestim a štetnim po zdravlje; da se poboljša so­cijalni i m aterijalni položaj žena za vrijeme od- sustvovanja zbog materinstva.«

Društvenu brigu o djeci treba razvijati u prav­cu obuhvata sve djece, posebno djece zaposlenih obitelji. Sindikati će se naročito zalagati za brži razvoj neposredne dječje zaštite odnosno za veći obuhvat djece zaposlenih obitelji dnevnim borav­kom, društvenom prehranom i si.

IV KONGRES SAVEZA SINDIKATA HRVAT­SKE posvetio je posebnu pažnju problemima dru­štvene brige o djeci i porodici. U tekstu usvojene Rezolucije stoji:

109

»S obzirom na zaostajanje društvene brige o djeci, što u tječe i na društveni položaj žene, njen dohodak, obrazovanje i angažiranost u sam ouprav­nom odlučivanju, K ongres obavezuje sve sindikal­ne organizacije da se u svojoj aktivnosti izbore za slijedeće:

— D ruštvena briga o djeci, a posebno progra­mi odgoja djece predškolskog uzrasta, m oraju ostvariti proklam irani princip jednakog s ta rta sve djece u život, neovisno o ekonom skom statusu porodice. Oni m oraju osigurati razvoj ustanova za njegu, zaštitu i obrazovanje predškolskog d je te­ta, osiguravanje p rehrane djece, te proširiti orga­nizirani društveni u tjecaj i na slobodno vrijem e učenika kako bi se pridonijelo njihovu svestranom razvoju.

Zbog realiziranja planova društvene brige o djeci i porodici radni ljudi će se udruživati u sa­m oupravne interesne zajednice društvene brige o djeci, za koje će se sindikati tra jno zalagati, p ra ­titi njihov rad i u sm jeravati ga.

Program i pomoći zaposlenoj m ajci uk ljučuju neke pogodnosti za m ajku putem posebnih zdrav­stvenih ustanova ili usluga za njegu dojenčadi i male djece kada je to potrebno; njegu, odgoj, ob­razovanje i zaštitu predškolskog d je te ta putem dnevnih, tjednih, a posebno noćnih jaslica i vrtića; kućnu ili s tacionarnu dnevnu njegu bolesnog dje­te ta uposlenih roditelja ukoliko je to u interesu proizvodnje; sezonske ustanove za djecu sezon­skih radnika i drugih korisnika; ljetovališta i zi­m ovališta za djecu; proširenje obuhvata predškol­skim odgojem, razvoj rekreativnih objekata za

110

igru i razvoj djece; pomoć u zbrinjavanju djece li­šene roditeljskog staranja; posebne program e za djecu om etenu u duševnom i tjelesnom razvoju i stvaranje uvjeta za ujednačavanje razvoja te dje­ce, te napose form iranje društvenog korektiva ci­jene korišten ja svih ovih oblika usluga porodici.

D ruštveni napredak postavlja opsežne zadat­ke pred sindikat na planu obrazovanja iznad os­novnog koje, pored brige o većoj funkcionalnoj usm jerenosti obrazovnih program a treba biti us­m jereno i na uvjete cjelokupnog form iranja lič­nosti i socijalnog razvoja učenika. Stoga se udru­ženi rad zalaže za takvu proširenu ulogu škole koja uključuje pored školskih kuhinja i produlje­nog, odnosno cjelodnevnog boravka u školi, i od­ređene u tjecaje u slobodnom vremenu učenika, određene korektive u cijeni korištenja svih pro­gram a koji su u interesu svestranog razvoja uče­nika, što će reći pravo na besplatne udžbenike od- dređemim kategorijam a učenika, prijevoz učenika, stipendije i kredite.

Kako bi se sve to realiziralo treba omogućiti da se sve sredine u društvu jednako angažiraju u realizaciji što šireg obuhvata djece svim ovim re­dovnim i dodatnim oblicima odgoja i obrazova­nja, te društvene brige o djeci.

U tom pravcu sindikalne organizacije će na­staviti organiziranu akciju u predlaganju konkret­nih program a izgradnje dječjih vrtića i drugih ob­jekata za djecu, te se putem solidarnosti zalagati da općinske skupštine oslobode investitora dječjih jaslica, vrtića, škola, slobodnih površina i drugih objekata p laćanja punih cijena lokacija za nave­

li !

denu nam jenu, zalagat će se za potpisivanje sa­m oupravnih sporazum a u kojim a će-se regulirati p itan je visokih troškova izgradnje ovih ob jekata kao p itan je je ftin ije , funkcionalni je i brže izgrad­nje svih vrsta ustanova za djecu.

S indikati i osnovne organizacije udruženog rada će se, u dogovoru sa svim in teresn im zajed­nicam a koje u svojim program im a obavljaju dio poslova što se odnose na cjelokupan program udo­voljavanja po treba porodice, zalagati da se ti p ro ­gram i realiziraju u što širem opsegu, te da budu usm jereni posebno na rješavanje osnovnih po tre­ba porodica s djecom . Sindikalne organizacije se obavezuju da razm otre postojeće k rite rije done­sene na svim razinam a o p rio rite tim a u zadovo­ljavanju osnovnih po treba porodica, a posebno mogućnosti povoljnijih uv je ta rješavanja stam be­nih problem a m ladih porodica s djecom , sam ohra­nih roditelja s djecom i porodica s djecom ome­tenom u fizičkom i psihičkom razvoju. S indikat je dužan da p ra ti da li su te potrebe ugrađene u planove obrazovanja, norm ativne akte radne or­ganizacije te da p ra ti da li se sam oupravni spora­zumi s trik tno poštu ju , da li se poštu je M eđuna­rodna konvencija o zaštiti žena i Zakon o zaštiti na radu, noćnom radu žena, ostvarivanje prava u vezi s porodom i drugo.

Izdvajanje poslova dom aćinstva iz porodice nije sam o u in teresu žene, nego je uzročno vezan s razvojem privrede, koja nem inovno nam eće no­ve odnose u porodici. Tehnološki razvoj privrede i stvaranje novih privrednih grana, posebno za udovoljavanje po treba dom aćinstva, uv je tu je stva­

112

ranje široke lepeze privrednih grana uslužnih dje­latnosti, koje bi u najskorije vrijeme trebale po­s tati posebne privredne grane za potrebe doma­ćinstva, što znači: društvena prehrana, izrada op­rem e za domaćinstvo, razni servisi i si.

Ako se u tom e uspije, omogućit će se novo upošljavanje žena, njihova prekvalifikacija, do­školovanje, uvođenje novih znanja, a posebno pri­donijeti stručnoj i većoj produktivnosti rada uop­će.

KAKO SLAVITI 8. MART

Na II svjetskoj konferenciji žena socijalistki­n ja 1910. godine u Kopenhagenu ustanovljen je 8. m art kao m eđunarodni dan žena, kao praznik, kao dan mobilizacije revolucionarnog ženskog po­kreta i m eđunarodne borbe solidarnosti žena cije­log svijeta. Izbor ovog datum a vezan je uz želju da se sačuva sjećanje na krvave događaje 8. m arta 1909. godine, kada su čikaške radnice i radnici or­ganizirali štrajkove, dem onstracije i mitinge sa zahtjevom za povećanjem nadnica i priznavanjem općeg prava glasa.

M eđunarodni p ro le tarijat slavi samo dva da­tum a: Prvi maj — praznik rada i Osmi rnart dan žena. Proglašavajući Osmi m art danom žena, m eđunarodni p ro le tarija t se odužuje ženama kao masovnom dijelu radničke klase za njihov dopri­nos u klasnoj borbi i izgradnji novog društva. Ovaj dan je simbol revolucionarne klasne borbe, simbol borbe žena radnica. U njega je ugrađeno saznanje

113

o klasnoj osnovi koja određuje društveni položaj žene, saznanje da su žene radnice nerazdvojni dio radničke klase i da su putovi društvene em anci­pacije žena — putovi oslobođenja radničke klase u cjelini.

H isto rijat proslave 8. m arta nam pokazuje da su ti praznici bili slavljeni pod parolom mobilizi­ran ja žena radnica, seljanki i in telektualk i u re­volucionarni radnički pokret, pod parolom borbe za jednaka politička prava, jednake plaće za jed ­nak rad, osm osatno radno vrijem e, zaštitu trud ­nica, porodilja i m ajk i s malom djecom, izgradnju vrtića i jaslica za djecu zaposlenih m ajki. Osmi m art se slavio u znaku borbe protiv fašizma i ra­ta, u znaku borbe za izgradnju nove socijalističke Jugoslavije, za veće učešće žena u proizvodnji, ob­razovanju i društvenom životu zemlje.

No, plime i oseke u radničkom pokretu u cje­lini p ratili su i prodori različitih shvaćanja o ka­rak teru proslave Osmog m arta. Reform isti i opor­tunisti u radničkom pokretu nastojali su njegov značaj svesti na okvire iz jednačavanja pravnog položaja žena i granice fem inističkog pokreta, a prodor građanskog m entalite ta pretvoriti ga u »Majčin dan« i licem jerno fetišiziranje ženskog.

»8. m art m eđunarodni je dan žena i pripada Revoluciji. N itko nem a prava da načinom na koji ga proslavlja, ta j dan pretvara u lakrdiju , da ga prisvaja za svoja m alograđanska iživljavanja ko­ja nem aju nikakvu vezu s revolucionarnim smi­slom tog datum a, nitđ da mu daju značenje koji 8. m art ne može dobiti.

114

Svako degradiranje proslavljanja 8. m arta kao dana rada žena, obezvrjeđivanje je tog doprinosa i u k rajn jo j liniji obezvrjeđivanje kontinuiteta revolucije. Ove pojave ukazuju na idejnu defor­m aciju u pojedinim sredinam a i njim a treba da se pozabave p rije svega komunisti u osnovnim or­ganizacijam a, sindikalne organizacije i organi up­ravljanja. To ne znači da taj dan ne treba obilje­žiti raznim oblicim a drugarske pažnje i organizi­ranjem kolektivnih susreta. Međutim, kultura pro­slavljanja i sadržaj u duhu značenja tog datuma treba biti na um u organizatorima.« (Citat iz Otvo­renog pism a u povodu 8. m arta Konferencije za društvenu aktivnost žena Hrvatske.)

Ovogodišnja proslava 8. m arta pada u vrije­me proslave 35-godišnjice podizanja narodno-oslo- bodilačkog ustanka i socijalističke revolucije. Sto­ga proslavam a u radnim organizacijama, društve- no-političkim organizacijam a, javnim manifesta­cijam a i priredbam a treba dati posebno svečan karakter. Obilježavajući 8. m art prigodnim aka­dem ijam a s referatom potrebno je posebno istak­nuti doprinos žena u narodnooslobodilačkoj bor­bi i socijalističkoj revoluciji. Ovu tematiku mo­guće je obraditi i kroz različite izložbe, susrete revolucionara i omladine, napise u tvorničkim li­stovima, prigodne em isije preko tvorničke radio- -stanice i si. Proslave mogu također da budu i pri­lika da se inicira predlaganje za odlikovanja i dru­ga priznanja istaknutim radnicam a i aktivistima.

Proslava 8. m arta trebala bi također imati i karak ter realiziran ja zadataka utvrđenih progra­mom M eđunarodne godine žene pod nazivom »Ra­

115

vnopravnost, razvoj i mir.« Naime, proslave su izuzetno podesna prilika da se in icira u društve- no-političkim organizacijam a, radnim organizaci­jam a i institucijam a donošenje konkretn ih p ro ­gram a akcija koje bi pridonijele rješavanju posto­jećih problem a vezanih uz društveno-ekonom ski položaj žena u našem društvu.

Shvaćajući Osmi m art kao jedan od praznika na kojem se na odgovarajući način rezim iraju ulo­ženi napori i postignuti rezultati na unapređiva­n ju društvenog položaja žene u socijalističkom sa­m oupravnom društvu, sm atram o da bi na ovaj dan svaka radna i društveno-politička organizacija trebala razmotriti probleme s kojima se susreću zaposlene žene u njihovoj sredini, te definirati svoj godišnji program aktivnosti na razrješavanju problem a vezanih uz kadrovsku politiku, uk ljuči­vanje žena u proces obrazovanja uz rad , položaj u procesu rada, zaštitu zdravlja posebno trudnica i m ladih m ajki, učešće žena u sam oupravljanju, po­litiku društvenog standarda, te posebno moguć­nosti angažm ana radne organizacije, odnosno ko­mune na rješavanju problem a porodice u kojoj je m ajka zaposlena.

116

• Karl Marx: Kapital I tom, Kultura — Beograd 195S.• Fneđnch Engels: Poreklo porodice privatne svojine

-i država, Kultura, Beograd 1950.• Karl Marx — Friedrich Engels: Sveta porodica, Kul­

tura — Beograd 1959.• Marx i Engels: Rani radovi, Naprijed — Beograd

1961.• Klara Cetkin: Sjećanje na druga Lenjina,• V. I. Lenjin: Velika inicijativa, Izabrana djela II lom

Kultura, Beograd 1960.• V. I. Lenjin: Sovjetska vlast i položaj žena, Izabrana

djela, Kultura, Beograd 1960.• Referat podnesen na Svjetskom kongresu žena u

Helsinkiju 1969. godine.• Svetozar Marković: Odabrani listovi, Novo Pokolje­

nje Beograd 1949.• Dimitrije Tucović: Izabrani spisi, Prosvjeta 1949.• Josip Cazi: Nezavisni sindikati, Institut za historiju

radničkog pokreta Zagreb 1962.• Dr Alice W ertheimer-Baletić: Neke tendencije u za­

pošljavanju žena ,• Statistički godišnjak SFRJ, 1974; .• Vladimir Obradović: Društveno-ekonomski položaj

zaposlene omladine u privrednim i vanprivrednim djelatnostima SRH .

• II kongres samoupravljača Jugoslavije, Rad. štampa —Beograd 1971. ..

• VII kongres Saveza sindikata Jugoslavije, Rad štam-

• IV koi^re^Saveza sindikata Hrvatske NIU Pregled

• Otvoreno pismo u povodu 8. Marta konferenciji za društvenu aktivnost žena Hrvatske

L I T E R A T U R A

117

SADRŽAJ

stranaU v o d .............................................................................5Marx i Engels: O društvenom položaju žene i

- njezinoj em ancipaciji..............................11Učešće žena u međunarodnom radničkom pokretu 18Lenjin: O zadacima ženskog radničkog pokreta

u Sovjetskoj Republici..............................24Položaj žene u suvremenom svijetu . . . . 2 9Počeci modernog radničkog pokreta u Jugosla­viji i učešće žena u n je m u ......................................39Učešće žena u revolucionarnom radničkom po­kretu između dva r a t a ......................................47Žene u Narodnooslobodilačkoj borbi . 5 8Žene u F N R J ...........................................................64POLOŽAJ ŽENA U SUVREMENOM JUGOSLAVENSKOM DRUŠTVUZaposlenost i z a p o š l ja v a n je ...................................69Zaštita na r a d u ...........................................................77Nagrađivanje prema r a d u ...........................................79Školovanje i stručno osposobljavanje . .8 1Žene u upravljanju i odlučivanju . . 8 7Zaštita m a te r in s tv a ...................................................92Dječja z a š t i t a ...........................................................94Položaj žene i porodice u procesu konstituiranjasamoupravnog d r u š t v a ...........................................98Akcioni program sindikalne organizacije na rje­šavanju problema zaposlene žene . . 105Kako slaviti 8. m a r t ................................................. 113

119