NAŠA DRUŽBA - sestre-scj.hr Druzba 2018-2 web.pdfcije o ženskom kontemplativnom životu Kongregacije za ustanove posvećenog životan i družbe apostolskog života „Vultum Dei

NAŠA DRUŽBAVJESNIK DRUŽBE SESTARA PRESVETOG SRCA ISUSOVA

ISSN 1331-8276 2/2018 GODINA LI. BROJ 118

Čestit Božić i blagoslovljena nova 2019. godina!

Sestre na grobu Utemeljiteljice na Kozali

Sudionice XIX. Generalnog kapitula Družbe i koordinator fra Jure Šarčević

Naša Družba br. 2/2018.

1

ISSN 1331-8276

NAŠA DRUŽBAVJESNIK DRUŽBE SESTARA PRESVETOG SRCA ISUSOVA

GODINA LI., br. 2 (118), 2018.

S A D R Ž A J

RIJEČ VRHOVNE PREDSTOJNICEUvodnik .....................................................................................................................................................3

DOKUMENTIPredstavljen dokument „Cor orans“o kontemplativnom životu ........................................4Objavljena uputa „Ecclesia Sponsae Imago“ ...............................................................................4Mladi, vjera i razlučivanje zvanja ....................................................................................................5Propovijed Svetoga Oca sa zaključne mise XV. redovne opće skupštine sinode biskupa posvećene mladima .........................................................................7

STRANICE SLUŽBENICE BOŽJE MARIJE KRUCIFIKSEPoslušna poticajima Duha Svetoga .............................................................................................. 10Izgubila je sebe i živjela je ono što je Božje ............................................................................. 11Ljubila je Isusa u malenima ............................................................................................................ 13Proslava 110. obljetnice smrti senjsko-modruškog biskupa dr. Antuna Maurovića ....................................................................................................... 14Dan službenice Božje Marije Krucifikse .................................................................................... 17

DOGAĐAJI U DRUŽBI I CRKVITrodnevnica u Kući matici za svetkovinu Presvetog Srca Isusova ................................. 18Proslava svetkovine Družbe u Kući matici ............................................................................... 18Duhovna obnova uoči XIX. Generalnog kapitula Družbe .................................................. 20XIX. Generalni kapitul Družbe ....................................................................................................... 21Proslava Dana Družbe ....................................................................................................................... 26Jubilarna slavlja sestara ................................................................................................................... 28Proslava Male Gospe u Dolcu ......................................................................................................... 29Zahvala za pedesetu obljetnicu samostana u Zagrebu na Laščini................................. 30Majka Terezija ponovno na Trsatu .............................................................................................. 37Hodočašće župe Omišalj u Poljsku .............................................................................................. 38Dragi posjet iz Neussa ....................................................................................................................... 40„Zastarjele strukture i novi poticaji Duha“ ............................................................................... 41Ulazak u kandidaturu ........................................................................................................................ 42Promišljanje o sadašnjosti i budućnosti ................................................................................... 43„Zemljo hrvatska, Bog te blagoslovio!“ ...................................................................................... 44Održana 50. skupština Hrvatske redovničke konferencije .............................................. 462. svjetski dan siromaha u Rijeci .................................................................................................. 50Hodočašće Prvostolnog dekanata u Krašić .............................................................................. 51


2

IZDAJU: Sestre Presvetog Srca Isusova, Cvetkov trg 5, 51 000 Rijeka; Tel.: (051) 254 266; E-adresa: [email protected]; Mrežna stranica: www.sestre-scj.hr * UREĐUJU: s. Robertina Medven, s. Marijana Mohorić, s. Lidija Turić, s. Silvana Fužinato * LEKTURA I KOREKTURA: s. Robertina Medven i s. Lidija Turić * ODGOVARA: vrhovna predstojnica s. Dobroslava Mlakić, Cvetkov trg 5, 51 000 Rijeka; Tel.: (051) 652 190, Faks: (051) 254 422 * PRIPREMA I TISAK: Tiskara Šuljić * IZLAZI: Povremeno. Svoje priloge možete slati na e-adresu: [email protected]

ODJECI APOSTOLATA„Lice tvoje, Gospodine, ja tražim“ ................................................................................................. 53Prigodna proslava završetka nastavne godine ....................................................................... 54Mladifest u Međugorju ...................................................................................................................... 55„Sabranost, šutnja, osluškivanje“ ................................................................................................. 56Duhovna obnova za djevojke u Domu ........................................................................................ 57Kratki osvrt na duhovnu obnovu u studenom ........................................................................ 58Dani kruha ............................................................................................................................................. 59Misijska nedjelja u Otočcu ............................................................................................................... 60LY-RA Sušak ........................................................................................................................................... 61Posjet beskućnicima u Prihvatilištu ............................................................................................ 61Učenice u Mimi ..................................................................................................................................... 62„Kad Sin čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ .......................................................... 63„Navik on živi ki zgine pošteno“ ................................................................................................... 63Duhovna obnova u Slatini................................................................................................................ 64Svjetski dan hospicija ........................................................................................................................ 66Duhovna obnova u Crikvenici ........................................................................................................ 68Aktivnosti u DV „Nazaret“ ............................................................................................................... 69

TRAJNA FORMACIJA„Veliča duša moja Gospodina“ ....................................................................................................... 71Seminar za medicinske sestre u Sarajevu ............................................................................... 71Primjer Marijina života ..................................................................................................................... 73Konferencije za redovnice ............................................................................................................... 74Svetost dostupna svima.................................................................................................................... 75Tko nam je biti? i Što nam je činiti pred dolazak Gospodnji? .......................................... 77Iščekivanje ............................................................................................................................................. 78

POTICAJNA RAZMIŠLJANJA I DUHOVNI ZAPISIPovijest Salomonove slave .............................................................................................................. 80U Očevoj ruci ......................................................................................................................................... 81

PREMINULE POVJERAVAMO BOŽJEM MILOSRĐUs. M. Vjekoslava (Stajka) Radman ................................................................................................ 82s. M. Vinka (Kata) Paulić .................................................................................................................. 83Mile Mrkonja ......................................................................................................................................... 87Mijo Rukav ............................................................................................................................................. 87

SLUŽBENE OBAVIJESTI ................................................................................................................. 88


3

Drage sestre, prijatelji i čitatelji!

„I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vi-djesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine“ (Iv 1, 14).

Riječ koja je tijelom postala neka se doista nastani u srcu svake od nas, među nama, u našim zajednicama i u svim našim obiteljima. Svojim dolaskom neka nas is-puni trajnom radošću, mirom, pravdom i nadom. Samo tako se za svakoga od nas može dogoditi Božić. Božić je rođendan Boga našega koji za nas postade čovjekom da nas uzdigne - posini u Sinu svome po kojem smo spašeni i otkupljeni od ropstva grijeha, da budemo sveti i neoka-ljani pred njim (usp. Ef 1, 4-7).

Božić je blagdan neizmjerne Božje ljubavi prema lju-dima, jer sam naš nebeski Otac, kada se ostvarila punina vremena, iz ljubavi prema nama ljudima, poslao nam je Sina svoga, rođena od žene (usp. Gal 4, 4), da bude Emanuel - Bog s nama. Imamo stoga razloga da se radujemo zbog ljubavi kojom nas Bog uzljubi u Sinu svome. No Bog naš dolazi nam i svakodnevno u sakramentima, posebno u euharistiji, dolazi nam u bližnjemu, osobito u slabima i siromašnima u kojima ga je posebno prepoznavala naša ute-meljiteljica, službenica Božja Majka Marija Krucifiksa Kozulić.

Molimo milost da u susret Novorođenom idemo poput pastira, da ga prepoznamo i pri-mimo, te spoznamo čas Božjega pohoda u našemu životu, poput naše Majke Utemeljiteljice. Majka Marija Krucifiksa svoje je poslanje temeljila na evanđeoskoj riječi: „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni ste učinili“ (Mt 25, 45)! Zato je u svom životu odjelotvorila evanđelje: gladne je hranila, gole odijevala, beskućnicima krov osiguravala, ne-ukima obrazovanje pružala (usp. Mt 25, 45). Svoju odgojnu, ljudsku, moralnu i kulturnu za-daću izvanredno je povezivala s evanđeoskim navještajem, svjedočanstvom života i vlastitim radom. Utemeljiteljica se proročki zauzimala za dostojanstvo svake ljudske osobe jer je to načelo prema kojem se treba ravnati svako ljudsko, društveno i crkveno djelovanje (Redemp-tor hominis, 14). I mi se trebamo voditi tim načelom, jer naša karizma nalazi svoj izvor u Srcu Kristovu i izvire iz srca evanđelja, a duboko je ucijepljena u Crkvu i svijet.

Dok koračamo u susret Božiću i u susret važnom događaju 120. obljetnice osnutka naše Družbe, neka nas sve zagovara Majka Krucifiksa kako bismo i mi bili otvoreni milosti Duha Svetoga i slijedili primjer njezina života. Stoga u ovom bremenitom vremenu u svijetu i teš-koćama s kojima se susrećemo, sa zahvalnošću promatrajmo prošlost, usmjeravajući oči u budućnost prema kojoj nas Duh potiče (usp. Vita Consecrata, 110), da je prihvatimo s nadom i vjerom u Božju snagu i Božju providnost, kako je to u svoje vrijeme učinila službenica Božja Majka Marija Krucifiksa Kozulić.

Čestit Božić i sveto porođenje Isusovo te blagoslovljenu novu 2019. godinusvim sestrama, čitateljima, prijateljima i dobročiniteljima naše Družbe želi

s. Dobroslava Mlakić, vrhovna predstojnica

RIJEČ VRHOVNE PREDSTOJNICE

DOKUMENTINaša Družba br. 2/2018.

4

Predstavljen dokument „Cor orans“ o kontemplativnom životu

„Cor orans“, provedbena uputa apostolske konstitu-cije o ženskom kontemplativnom životu Kongregacije za ustanove posvećenog životan i družbe apostolskog života „Vultum Dei quaerere” predstavljena je 15. svibnja 2018. u prijepodnevnim satima u Vatikanu. Uputu su predsta-vili tajnik Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života mons. José Rodríguez Carballo, OFM, te podtajnik iste Kongregacije o. Sebastiano Paciolla, O. Cist. U apostolskoj konstituciji „Vultum Dei quaerere“ o ženskom kontemplativnom životu od 29. lipnja 2016. papa Franjo je zadužio Kongregaciju za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života da sastavi provedbenu uputu u kojoj će biti objašnjene zakonske uredbe te se razložiti i odrediti postupke za njihovu provedbu. Danas predstavljene upute dakle imaju za cilj pomoći monahi-njama provesti smjernice navedene konstitucije kako u svakodnevnom životu tako i u izvanrednim prilikama. U sadržaju kako teksta spomenutih smjernica tako i nove upute uzelo se u obzir odgovore na upitnik koji je Kongregacija prije nekoliko godina poslala svim samostanima na svijetu, poja-snio je na predstavljanju mons. Carballo. Na sastavljanju teksta se radilo jako dugo, rekao je, i objavljivanju je prethodio poman i precizan rad, poglavito s kanonske točke gledišta, kako bi se donijelo odredbe i pokrenulo procese koji će sačuvati identitet i poslanje samostana žen-skog kontemplativnog života koji oduvijek zauzimaju važno mjesto u Crkvi. U uputi su derogi-rani neki kanoni Zakonika kanonskog prava za što je trebalo posebno odobrenje Svetoga Oca koje je Papa dao 25. ožujka ove godine. Uputa je podijeljena na uvod, u kojem su obrađene opće norme, te četiri poglavlja u kojima se obrađuju teme kao što su samosvojni samostani, osnivanja samostana odnosno saveza, pridruživanje, preseljenje samostana iz jednog sjedi-šta u drugo, ukidanje samostana, crkveni nadzor nad samostanima, odnos između samosta-na i dijecezanskog biskupa, savezi samostana, klauzura te formacija. (IKA)

Objavljena uputa „Ecclesia Sponsae Imago“U Vatikanu je 4. srpnja objavljena uputa o Ordo virginum (Red djevica), prvi dokument

Svete Stolice kojim se dublje proučava i uređuje taj posebni oblik Bogu posvećenog života. Godine 2020. održat će se svjetski susret Bogu posvećenih djevica.

Gotovo 50 godina nakon obnove drevnog Ordo virginuma, obnovljenog 1970. godine po želji blaženog Pavla VI., Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života objavila je uputu „Ecclesia Sponsae Imago“. Dokument je rezultat sinodskog rada, koji ima za cilj ponuditi biskupima, posvećenim djevicama i ženama u formaciji smjernice i po-ticaj. Dokumentom se želi dati novi poticaj, u potpuno promijenjenim okolnostima, ovom posebnom obliku posvećenja koji omogućuje ženama ostati u svom uobičajenom životnom

DOKUMENTI Naša Družba br. 2/2018.

5

okruženju i koji je tijekom stoljeća trajno sačuvao iznenađujuću snagu privlačnosti, otkrivajući se kao bo-gatstvo za cijelu Crkvu. To bogatstvo, kako je najavio prefekt Kongregaci-je za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života kardinal Braz de Aviz, proslavit će se u Rimu 2020. godine, zajedno s Papom, na velikom međunarodnom susretu u prigodi 50. obljetnice obnove Reda djevica.

Tijekom Godine posvećene po-svećenom životu je, među ostalim, konstatirano kako je znatno porastao broj Bogu posvećenih djevica na pet kontinenata, bilo ih je tada više od pet tisuća, te je Svetoj Stolici pristigao sve veći broj zahtjeva dijecezanskih biskupa kojima je povjerena pastoralna skrb o Ordo virginum kako bi Red mogao zadržati svoj identitet, poštujući, štoviše vrednujući raznolikost kulturnih okruženja u kojima se izražava drevna karizma i uzimajući u obzir mjesne prilike.

U dokumentu se donosi povijesna rekonstrukcija Reda djevica, a zatim se progovara o pozivu i svjedočanstvu Ordo virginum polazeći od biblijskog i kristološkog temelja posve-ćenog djevičanstva, predstavljajući njegovu karizmu, duhovnu fizionomiju, oblik života koji preuzimaju žene koje čine Red. Drugi dio je posvećen obliku koji Ordo virginum poprima u partikularnim Crkvama i u sveopćoj Crkvi, a treći razlučivanju zvanja i odgoju i obrazovanju u duhovnom i pedagoškom smislu ističući kako je riječ o „pravom, očaravajućem i zahtjevnom, putu posvećenja”.

Kardinal João Braz de Aviz u popratnom tekstu objavljenom prigodom objavljivanja do-kumenta ističe kako uputa „Ecclesiae Sponsae Imago“ „želi pomoći otkriti ljepotu toga pozi-va, i pridonijeti tome da se pokaže ljepota Gospodina koji preobražava život tolikih žena koji svakodnevno žive to iskustvo“. (IKA)

Mladi, vjera i razlučivanje zvanjaHomilija pape Franje na otvorenju Biskupske sinode posvećene mladima

Pomazani u nadi započinjemo novi crkveni susret koji nam pomaže proširiti vidike, raširiti srce i preobraziti strukture koje nas danas koče i sputavaju, koje nas odvajaju i udaljavaju od mladih ostavljajući ih izložene nevoljama i uskraćenima za zajednicu vjere koja ih prihvaća, za smisao u životu. Mladi nas pozivaju da se s većom predanošću zajedno s njima zauzmemo za sadašnjost i da ih ne ostavljamo same u rukama mnogobrojnih trgovaca smrti koji ih ugnje-tavaju u životu i zatamnjuju im pogled, rekao je Papa u homiliji na svečanom euharistijskom slavlju u prigodi početka XV. redovne opće skupštine Biskupske sinode o temi „Mladi, vjera i razlučivanje zvanja“ održanom u srijedu 3. listopada.

Mladi će biti sposobni prorokovati i imati viziju u mjeri u kojoj smo mi, koji smo već stariji i odrasli, spremni sanjati i tako prenijeti i dijeliti snove i nade koje nosimo u srcu, rekao je Papa u homiliji na misi kojom je otvorena Biskupska sinoda posvećena mladima.


6

Uputio je potom molitvu Duhu Svetomu: Neka nam Duh udijeli milost da budemo sinod-ski oci pomazani darom snova i nade kako bismo mogli i mlade pomazati darom proroštva i vizije. Neka nam udijeli milost da budemo djelatno, živo i djelotvorno sjećanje koje se iz na-raštaja u naraštaj ne da ugušiti i utrnuti od zlogukih proroka ni od naših ograničenja, pogre-šaka i grijeha već je sposobno iznaći putove da zapali plamen u srcu i razaznati putove Duha.

Tim stavom poučljivog slušanja glasa Duha Svetoga sabrali smo se iz svih dijelova svijeta, rekao je Papa, istaknuvši kako su „danas zajedno s nama prvi put i dvojica subraće biskupa iz kontinentalne Kine. „Zajedništvo čitavog episkopata s Petrovim nasljednikom još je vidljivije njihovom prisutnošću“, istaknuo je.

Pomazani u nadi započinjemo novi crkveni susret koji nam pomaže proširiti vidike, ra-širiti srce i preobraziti strukture koje nas danas koče i sputavaju, koje nas odvajaju i udalja-vaju od mladih ostavljajući ih izložene nevoljama i uskraćenima za zajednicu vjere koja ih prihvaća, za smisao u životu. Nada nas potiče, traži od nas odgovor, pokreće nas i razbija konformizam onoga „tako se oduvijek radilo” i traži od nas da gledamo mlade izravno u lice i situacije u kojima se nalaze. Ista ta nada nas potiče da radimo na tome da se suzbiju situacije nezaposlenosti, isključivanja i nasilja kojem su izloženi naši mladi. Mladi nas pozivaju da se s većom predanošću zajedno s njima zauzmemo za sadašnjost i da se borimo protiv onoga što ih sprječava u razvoju dostojanstvenog života. Oni od nas traže i zahtijevaju kreativnost, inteligentnu, oduševljenu dinamiku i punu nade, i da ih ne ostavljamo same u rukama mno-gobrojnih trgovaca smrti koji ih ugnjetavaju u životu i zatamnjuju im pogled, rekao je Papa.

Ta sposobnost da sanjamo zajedno koju nam Gospodin danas daruje kao Crkvi, zahtijeva, kao što kaže sveti Pavao, da razvijamo među nama jedno precizno ponašanje: „ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih“ (Fil 2, 4). I istodobno teži nečem višem: traži da s poniznošću druge smatramo većima od nas. Tim duhom nastojat ćemo slušati jedni druge kako bismo razaznali ono što Gospodin traži od svoje Crkve. A to zahtijeva od nas da budemo pažljivi i budno pazimo da ne prevlada logika samoočuvanja i samodostatnosti (au-toreferencijalnosti), koja na kraju dovodi do toga da ono što je sporedno postaje važno a ono što je važno sporedno. Ljubav prema Evanđelju i narodu koji nam je povjeren od nas traži da proširimo vidike i ne izgubimo iz vida poslanje na koje nas poziva kako bismo težili većem dobru koje svima koristi. Bez toga su svi naši napori uzaludni.

Dar iskrenog slušanja, u stavu kršćanskih molitelja, i koliko je moguće bez predrasuda omogućuje nam pristup raznim situacijama u kojima se nalazi Božji narod. Moramo slušati


7

Boga kako bismo s Njim čuli vapaj naroda, slušati narod kako bismo s njim razabrali volju na koju nas zove Bog, rekao je Papa u homiliji.

Taj stav nas štiti od napasti da padnemo u moralističke ili elitističke stavove kao i od pri-vlačnosti apstraktnih ideologija koje nikada ne odgovaraju stvarnosti našeg naroda, rekao je Papa stavljajući Sinodu pod majčinsku zaštitu Blažene Djevice Marije. „Neka nas ona, žena slušanja i sjećanja, prati da prepoznamo tragove Duha kako bismo brižno, između snova i nada, pratili i poticali naše mlade da ne prestanu prorokovati“, rekao je Papa.

Na kraju homilije Papa se obratio sinodskim ocima, podsjetivši kako je posljednja poruka koncilskih otaca na Drugom vatikanskom koncilu bila upućena upravo mladima: „Crkva želi da se u društvu koje ćete graditi poštuje dostojanstvo, slobodu i pravo osoba među kojim ste i vi. Ona ima povjerenje da ćete znati potvrditi svoju vjeru u život jer daje smisao životu: si-gurnost u postojanje Boga koji je pravedan i dobar. Borite se protiv svakog egoizma. Ne dajte slobodnog oduška nagonima nasilja i mržnje. Budite darežljivi, čisti i iskreni. I stvarajte bolji svijet od ovoga našega“, poručili su tom prigodom koncilski oci preko pape Pavla VI. „Sinodski oci, Crkva vas gleda s povjerenjem i ljubavlju“, zaključio je Papa. (HRK)

Propovijed Svetoga Oca sa zaključne mise XV. redovne opće skupštine sinode biskupa

posvećene mladima(Nedjelja, 28. listopada 2018.)

Događaj koji smo čuli je posljednji o kojem propovijeda evanđelist Marko iz Isusova ho-dajućeg otajstva služenja, koji će ubrzo nakon toga ući u Jeruzalem da umre i uskrsne. Barti-mej je tako posljednji koji slijedi Isusa na putu: od prosjaka iz Jerihona s ruba ceste, postaje učenik koji ide s ostalima u Jeruzalem. I mi smo išli zajedno, „napravili smo sinodu“ i sada ovo evanđelje zapečaćuje tri temeljna koraka na putu vjere.

Prvo gledamo Barti-meja: njegovo ime znači „sin Timeov“. Tekst navodi: „sin Timeov, Bartimej“ (Mk 10, 46). No, dok evanđelje to potvrđuje, pojavljuje se paradoks: otac je odsutan. Bartimej leži na putu, dale-ko od kuće i bez oca: nije vo-ljen nego napušten. Slijep je i nema slušatelja; i kad je htio razgovarati, ušutkali su ga. Isus čuje njegov vapaj. A kad ga je susreo, dopušta mu govoriti. Nije bilo teško


8

pogoditi što je Bartimej tražio: očigledno je da slijepa osoba želi imati ili povratiti vid. Ali Isus nije nagao, posvećuje vrijeme slušanju. Ovo je prvi korak koji pomaže putu vjere: slušati. To je apostolat „uha“: slušati, prije nego što govorimo.

Naprotiv, mnogi od onih koji su bili s Isusom vrijeđali su Bartimeja ušutkavajući ga (r. 48). Za ove učenike, potrebiti je bio smetnja na putu, nepredviđenost u unaprijed ustanovljenom programu. Više su voljeli svoje vrijeme od Učiteljeva, svoje riječi nego slušanje drugih: slije-dili su Isusa, ali imali su na umu svoje planove. To je rizik od kojeg se uvijek treba čuvati. Za Isusa, međutim, krik onih koji traže pomoć nije smetnja koja otežava put, već ključno pitanje.

Od velike je važnosti slušati život! Djeca nebeskog Oca posvećuju pažnju svojoj braći: ne beskorisnom brbljanju, već potrebama drugih. Slušati s ljubavlju, strpljivo, kao što Bog čini s nama, s našim često ponavljajućim molitvama. Bog se nikad ne umara, uvijek se raduje kad ga tražimo. Tražimo dakle milost pitomog srca koje ga sluša. Htio bih reći mladim ljudima, u ime svih nas odraslih: oprostite nam ako vas nismo saslušali; ako, smo vam umjesto da vam otvorimo naše srce, punili uši. Kao Isusova Crkva želimo vas slušati s ljubavlju, sigurni u dvije stvari: da je vaš život za Boga dragocjen, jer je Bog mlad i voli mlade ljude; i da je i vaš život za nas dragocjen, dapače uistinu je neophodan da bi se išlo naprijed.

Nakon slušanja, drugi korak koji slijedi na putu vjere je: biti bližnji. Gledamo Isusa, koji ne delegira nekoga iz „mnoštva“ koje ga je slijedilo, nego osobno susreće Bartimeja. Kaže mu: „Što želiš da ti učinim?“ (r. 51). Što želiš: Isus se poistovjećuje s Bartimejom, ne zanema-ruje njegova očekivanja; da ja učinim: činiti, ne samo pričati; za tebe: ne prema unaprijed utvrđenim idejama prema bilo kome, već za tebe, u tvojoj situaciji. Tako Bog čini, uključivši se osobno s ljubavlju i sa simpatijom prema svakom pojedinom. U načinu na koji radi je već sadržana njegova poruka: vjera stvara klice života.

Vjera dolazi preko života. Kada se vjera koncentrira isključivo na doktrinarne formulacije, tada riskira upućenost isključivo glavi, ne dodirujući srce. A kad se usredotočuje samo na rad, to postaje moralizam i ograničavanje na društveno djelovanje. Vjera je naprotiv život: živjeti


9

ljubav Božju koja je promijenila naše postojanje. Ne možemo biti formalisti nauka ili aktivisti; pozvani smo nastaviti Božji posao na Božji način, u blizini: blizu Njega, u međusobnom zajed-ništvu, bliski našoj braći. Blizina: to je tajna prenošenja „srca vjere“, a ne samo neke njezine usputne osobine.

Biti bližnji znači donijeti Božju novost u život brata, kao protuotrov iskušenju gotovih recepata. Pitajmo se jesmo li kršćani koji su sposobni postati bliski, izaći iz naših krugova kako bismo zagrlili one koji „nisu od naših“ i koje Bog žarko traži. Uvijek postoji iskušenje koje se toliko puta ponavlja u Svetom pismu: oprati ruke. To je ono što je mnoštvo učinilo u današnjem evanđelju, to je ono što je učinio Kain s Abelom, ono što će učiniti Pilat s Isusom: oprati ruke. Mi naprotiv želimo nasljedovati Isusa, i poput njega uprljati ruke. On, Put (Iv 14, 6), zbog Bartimeja se zaustavio na svom putu; On, svjetlo svijeta (usp. Iv 9, 5), nadvio se je nad slijepim čovjekom. Budimo svjesni kako je Gospodin zaprljao ruke radi svakoga od nas, i započnimo gledati od križa, podsjećajući se kako je Bog postao moj bližnji u grijehu i smrti. Postao je moj bližnji: sve počinje od toga. I kada se i mi zbog ljubavi prema njemu učinimo bližnjima postajemo nositelji novog života: ne svima gospodari, ne stručnjaci o svetinjama, nego svjedoci ljubavi koja spašava.

Svjedočenje je treći korak. Pogledajmo učenike koji zovu Bartimeja: oni ne idu k njemu, koji prosi, sa sitnišem ili savjetima; nego u ime Isusa. Zapravo mu upućuju samo tri riječi, koje su zapravo Isusove: „Hrabro samo! Ustani! Zove te“ (r. 49). Samo Isus u Evanđelju ohrabruje! Jer samo On podiže srce. Samo Isus u Evanđelju kaže ustati te liječi duh i tijelo. Samo Isus zove, mijenjajući život onih koji ga slijede, podižući na noge one koji leže, donoseći svjetlo Božje u mrak života. Mnoga djeca, mnogi mladi ljudi, poput Bartimeja, traže svjetlo u životu. Traže pravu ljubav. I poput Bartimeja, unatoč mnogim ljudima, on zove isključivo Isusa, kao što i oni traže život, ali često nalaze samo lažna obećanja i rijetke koji su zaista zainteresirani za njih.

Nije kršćanski čekati da braća u potrebi zakucaju na naša vrata; moramo ići k njima, ne kako bismo im sebe donijeti, nego Isusa. On nas, poput ovih učenika, šalje da hrabrimo i podižemo u njegovo ime. On nas šalje da kažemo svima: „Bog te zove da mu dopustiš da te ljubi“. Koliko puta umjesto ove osloboditeljske poruke spasenja, donosimo sebe, naše „re-cepte“, naše „znamenje“ koje imamo unutar Crkve! Koliko puta umjesto usvajanja Gospod-njih riječi, širimo kao njegovu Riječ naše zamisli! Koliko puta ljudi osjećaju više težinu naših institucija nego Isusovu prijateljsku prisutnost! Zato smo viđeni kao nevladina udruga, slični državnoj ustanovi, a ne kao zajednica spašenih koji žive u Gospodnjoj radosti.

Slušati, biti bližnji, svjedočiti. Put vjere u Evanđelju završava na lijep i iznenađujući način, s Isusom koji kaže: „Idi, vjera te tvoja spasila!“ (r. 52). Ipak, Bartimej nije ispovjedio vjeru, nije ništa učinio; samo je tražio samilost. Osjećaj potrebe spasenja je početak vjere. To je izravan način susretanja Isusa. Vjera koja je spasila Bartimeja nije bila u njegovim jasnim idejama o Bogu, već u potrazi za njim, u želji da ga upozna. Vjera je stvar susreta, a ne teorije. U susretu dolazi Isus, u susretu kuca srce Crkve. Dakle, nisu naše propovijedi djelotvorne nego svjedo-čanstvo našeg života.

I svima vama koji ste sudjelovali u ovom „zajedničkom hodu”, kažem hvala na vašem svjedočenju. Radili smo u zajedništvu i iskreno, sa željom da služimo Bogu i njegovu narodu. Neka Gospodin blagoslovi naše korake, kako bismo mogli slušati mlade, biti bližnji i svjedočiti im radost našega života: Isusa. (HRK)

STRANICE SLUŽBENICE BOŽJE MARIJE KRUCIFIKSENaša Družba br. 2/2018.

10

Poslušna poticajima Duha SvetogaMisnim slavljem u najstarijoj riječkoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u srijedu 26.

rujna započela je trodnevna duhovna priprava za proslavu dana preminuća Riječke Majke, Marije Krucifikse Kozulić. Svečano euharistijsko slavlje predvodio je mons. Sanjin Francetić u koncelebraciji s mons. Nikolom Imbrišakom, a misno slavlje su glazbeno animirale sestre Presvetog Srca Isusova iz Rijeke.

Prvi dan trodnevnice ujedno je i obljetnica krštenja Marije Kozulić koja je na taj dan, 26. rujna 1852., u toj župi primila sakrament krštenja. Tom prigodom mons. Francetić izvršio je obred posvete krstionice u kojoj je krštena Riječka Majka.

U propovijedi se mons. Francetić osvrnuo na čitanja i govorio o svetosti. Svi mi možemo biti sveti i biti primjeri Kraljevstva Božjega na Zemlji. Moramo biti svje-sni da s ovoga svijeta ni-šta materijalno nećemo ponijeti osim onoga što damo siromasima i ono-ga što učinimo s ljubav-lju. Ova godina u našoj Nadbiskupiji posvećena je duhovnim zvanjima. Potaknuti time možemo puno toga učiniti, a to je

pronaći one primjere koje trebamo slijediti i moliti se njima. Ova je crkva bogata povijesnim primjerima i danas se sjećamo jednoga, a to je Marija Krucifiksa Kozulić. Ona je jedan od primjera i uzora koje možemo slijediti. Ona je Riječka Majka. Ona je doista to i bila. Brinula se o siromašnoj djeci i djeci bez roditelja. Svoje djelovanje i život posvetila je Bogu i djelovanju u tom apostolatu.

Na kraju mise sestre i prisutni vjernici zajedno s predvoditeljem misnoga slavlja ispred slike Riječke Majke izmolili su molitvu službenici Božjoj Mariji Krucifiksi Kozulić, a nakon toga svima se obratila i vrhovna predstojnica sestara Presvetog Srca Isusova s. Dobroslava Mlakić. Uime sestara sve je srdačno pozdravila te zahvalila župniku koji je predvodio misno slavlje i predložio da se svake godine vjernici na taj dan okupljaju u crkvi Uznesenja, moleći Majku Mariju Krucifiksu Kozulić za zagovor.

„Marija Krucifiksa Kozulić u ovoj crkvi primila je sakramente kršćanske inicijacije te na ovom oltaru Presvetog Srca Isusova kao ravnateljica riječkog ogranka Kćeri Presvetog Srca Isusova zajedno sa svojim suradnicima obnovila je posvetu Presvetom Srcu Isusovu. Ona je bila poslušna poticajima Duha Svetoga pa molimo da po njezinu zagovoru u našemu gradu i našoj domovini bude više istinskih kršćana“, rekla je s. Dobroslava te još jednom zahvalila mons. Francetiću uručivši mu uime cijele Družbe prigodni dar.

Ana Marija Antunović

STRANICE SLUŽBENICE BOŽJE MARIJE KRUCIFIKSE Naša Družba br. 2/2018.

11

Izgubila je sebe i živjela je ono što je BožjeDrugi i treći dan trodnevne duhov-

ne priprave uoči proslave Dana Riječke Majke održani su u kapelici Družbe se-stara Presvetog Srca Isusova na Pome-riju u Rijeci. Misno slavlje predvodio je gvardijan Trsatskoga svetišta fra Bernard Barbarić. Oba dana obilježena su razno-vrsnim programom koji je pripremila Družba, a u glazbeno animiranje euha-ristije uključile su se učenice Ženskoga učeničkog doma Marije Krucifikse Ko-zulić i riječki katedralni zbor Cantores Sancti Viti.

U homiliji drugoga dana trodnevne duhovne priprave fra Bernard je prisut-nima govorio o svetosti. Sveci uvijek najviše govore o sebi, govoriti o njima uvijek je neza-hvalno jer što god se kaže prazno je i nikada nije dostatno. Sveci su govor neba, rekao je započevši svoju propovijed i dodao da je svet čovjek uvijek protivština ovome svijetu i ne nailazi na razumijevanje nego na mnoge neprilike u vlastitom životu. Promatrajući životni hod naše Riječke Majke koja je potjecala iz bogate obitelji i mogla je imati lijep i uspješan život, ostajemo zadivljeni koliko je bila jednostavna, skromna i pobožna. I kada je imala, a još više kada je ostala bez svega. U tome se prokušavaju sveci. Kada gledamo njezin život, rekao je fra Bernard, vidjet ćemo da je neprestano nešto gubila: bogatstvo, obitelj pa onda i duhovni oslonac koji joj je trebao biti oslonac u životu i radu. No veličina čovjeka je u tome da se nikada ne gasi. Ono što je Božje ne može se utrnuti, nego živjeti jer se ne može ugasiti Duh Božji. Iz Knjige Propovjednikove koja govori o ništavnosti i ispraznosti čovjeka čuli smo o svim našim očekivanjima koja i dovode do razočaranja. Gledajući sliku Majke Krucifikse i čitajući o njoj, pročitao sam, rekao je fra Bernard, da je bila ozbiljna i blaga. To je Božja odlika. Vjeru-jem da Majka Krucifiksa nije puno toga očekivala u svome životu. Brinula se o potrebitima, ali je i sama iskusila kako je biti u potrebi. Poruka svetaca je da ne odustanemo. Današnje evan-đelje nam isto donosi nešto neočekivano. Kaže da je mladić ‘htio vidjeti Isusa’. Koja je razlika između vjere i znatiželje? Vjera uvijek ide dalje od znatiželje. Susresti se s Bogom, pustiti ga u život je ono što vodi dalje, i to je ono što čine sveci. To je prepoznala naša Marija Krucifiksa jer je ona živjela od euharistije. Činila je ono što je Bog stavio na njezin put. Brinula se za malene, za odbačene i siromašne i to je iz dana u dan činila u svome životu – bila je ustrajna. Ustrajnost je uvijek ono što je u Bogu i to je ono što košta. Povjerenje u Boga košta, košta gubitka vlastitog sebe, i to je veličina svetaca. To je čisto evanđelje – uzeti svoj križ i poći za Isusom. Križ je naš vlastiti život. Pusti sebe i stavi Boga ispred sebe. To je živjela i Marija Kru-cifiksa svaki dan – izgubila je sebe i živjela je ono što je Božje. Zanemarivati sebe i pomagati bližnjemu je poziv svakoga dana svima nama. Najbitnije je biti svjestan svoje ljudskosti i svoje nedostatnosti i biti svjestan Božje veličine, dobrote, ljubavi, milosrđa i strpljivosti. Na kraju, fra Bernard je poželio svima da imaju blago srce Riječke Majke, srce kakvo je ona imala – ba-rem djelomično, ljubav prema Bogu iznad svega i ljubav prema bližnjemu.


12

Nakon misnoga slavlja prisutnima se obratila vrhovna predstojnica Družbe s. Do-broslava Mlakić. Zahvalila je svima na dola-sku te ih je pozvala u dvoranu gdje se na-stavio prigodni program koji su pripremile djevojke Ženskoga učeničkog doma Marije Krucifikse Kozulić. Program je vodila odgo-jiteljica Doma Katarina Štambuk. Scenskim igrokazom i glazbenim točkama obilježeno je predstavljanje Godišnjaka Doma te je za-ključen program drugoga dana trodnevnice.

Zadnjega dana trodnevne duhovne pri-prave fra Bernard je u homiliji prisutnima nastavio govoriti o svetosti osvrnuvši se na život i rad Majke Marije Krucifikse Kozulić: „Vjerujem da svi želimo znati što će biti i trčimo uvijek pred rudo“, rekao je. „Život u Bogu je sasvim nešto drugo. To je povjere-nje u kormilara s kojim se osjećamo sigurno jer bez njega brod ne može nikamo. Često stvarnost uspoređujemo s nadom, ona koja vodi ljudski život u određenom smislu. Zato nam Propovjednik danas izvrsno govori – sve ima svoje vrijeme. Mi bismo voljeli da nekad vrijeme ide brže, a nekad sporije. Svetost ima odliku raspoznavanja vremena jer se svetost utemeljuje u svetome.

To je odlika naše Majke Krucifikse. Ona je znala prepoznati svoje vrijeme. Uvijek će nešto umirati u našemu životu, ali će se novo i rađati. Uvijek će netko rušiti naše snove, ali Bog će dati novu snagu da gra-dimo nešto novo. Uvijek ćemo plakati za nečim, ali Bog će nam dati radost. Majka Krucifiksa je pokušala nešto graditi u svo-me životu, ali to je nekome smetalo. Njoj to nije smetalo niti je obeshrabrilo. Svatko od nas je pozvan prepoznati znakove vreme-na u kojemu živimo. Majka Krucifiksa je to znala. Ne ona, nego Duh Božji koji je živio u njoj. Mi bismo nekada htjeli činiti najbolje za Boga, ali Bog ne gleda na to, On gleda na nas, On želi našu raspoloživost. U našim hti-jenjima i željama razočaramo se i ljutimo na Boga kada nešto ne dobijemo ili ne ostvari-mo, a zaboravljamo ono najbitnije, a to je


13

da Bog to tako nije htio, nije Božje. Treba plesati s Bogom, uhvatiti njegov korak, njegov ritam u vlastitom životu, jer On silazi u moju stvarnost kako bih ja bio sretan i ispunjen. Ne ono što ja mislim da bi trebalo biti, nego ono što će mene ispuniti kao pravoga čovjeka. S Bogom se ne živi jedan tjedan ili mjesec, nego dan po dan. Ono što izvire iz svake misli i iz svakog dijela života Majke Marije Krucifikse je biti temeljito Božji. Ona je znala u svome životu prepoznati vrijeme. Konstantno je ustrajala, nije odustajala od onoga što je Božje. Iz dana u dan nosila je svoj križ i vjerujem da je na sutrašnji dan mogla s radošću reći: ‘Dobar sam boj bila, trku završila, vijenac života zaslužila.’

Želim nam svima da tako živimo i da možemo zadnji dan svoga života reći: ‘Hvala Ti što si mi Ti pomogao u trci moga života, što me nisi ostavio i što mi nisi dopustio da te ostavim.’ Neka nam Majka Krucifiksa bude snaga da to možemo. Imamo našu Riječku Majku koja nas i danas poziva da živimo svoju vjeru. Neka Bog blagoslovi vaše korake i neka svima bude zago-vornik na putu u vječnost“, zaključio je uz ostalo propovijed fra Bernard.

Duhovna priprava zaključena je predstavljanjem spota i pjesme o Riječkoj Majci koju je napisala Barbara Brezac Benigar. Zahvalila je Družbi na podršci i suradnji koju je imala te svi-ma koji su sudjelovali u projektu i stvaranju spota. Sestra Dobroslava tom je prigodom uručila darove dječici, ‘malim glumcima’, koji su sudjelovali u snimanju spota i koji su prikazali pravi apostolat koji je Riječka Majka njegovala do kraja svoga života.


Ljubila je Isusa u malenimaSpomendan preminuća utemeljiteljice

Družbe sestara Presvetog Srca Isusova, služ-benice Božje Majke Marije Krucifikse Kozu-lić, redovnice su proslavile na blagdan sve-tih arkanđela Mihovila, Gabrijela i Rafaela, u subotu 29. rujna, u samostanu na Pomeriju u Rijeci, gdje je utemeljiteljica i preminula na glasu svetosti.

Govoreći o službenici Božjoj, mons. Ni-kola Uravić istaknuo je da su njezina imena Marija i Krucifiksa obilježila i njezin život. „Nekad imućna obitelj doživjela je ekonom-sku propast i proživljavala mnoge osobne teškoće. Svojim se školovanjem Marija pri-premala za odgojiteljicu djece i mladeži. Poput sv. Terezije od Djeteta Isusa, i ona traži svoj poziv. Sv. Terezija je u svojoj život-noj tjeskobi tražila što joj je činiti i otkrila je svoj poziv u riječi ‘ljubav’, ljubiti sve poput Spasitelja. To je bilo i geslo službenice Bož-je Marije Krucifikse Kozulić – ljubiti Isusa u onim malenima. U burnim povijesnim vre-menima ovoga grada i kraja, ona odgovara


14

Božjem pozivu darujući sebe i sve svoje za siromašnu djecu, kako bi im pokazala put prema Bogu, kako bi ih postavila na noge, da postanu i ljudski i kršćanski zrele osobe. Od njih je otklanjala pogibao da se u svo-me životu ne izgube i ne pođu krivim pu-tem. Ne samo to, imala je dar za taj poziv oduševiti i druge djevojke te se tako u Rijeci rađa i ova redovnička zajednica sestara Pre-svetog Srca Isusova. One su i prosile dar od dobrih ljudi kako bi namirile ono potrebno djeci. Na spomen-ploči postavljenoj na ula-zu u kapelicu ovog samostana njezini suvre-menici su nakon njezine smrti posvjedočili: ‘Bila je prava majka siročadi, siromaha, na-puštenih, osiguravajući im besplatno krov, zaklon, hranu, odjeću, odgoj i obrazovanje. Prošla je blagoslivljajući sve, blagoslivljajući uvijek. Revnim djelima za slavu Božju i lju-bav prema bližnjemu posvetila je svu svoju dušu: jednostavnu, čistu, poniznu, hrabru i ozbiljnu. Blagoslovljena siročad upućuje svoje molitve za ljubljenu svoju majku da primi čim prije nagradu Neba, jer je za Nebo živjela’“, rekao je mons. Uravić.

Vrt samostana bio je ispunjen Riječanima, štovateljima Majke Marije Krucifikse, a liturgij-sko slavlje animirao je zbor župe Majke Božje Karmelske u Rijeci pod vodstvom prof. Daniele Marinović. Misno slavlje završilo je pohodom vjernika spomen-sobi preminuća Majke Kruci-fikse, a na kraju svima je zahvalila i pozvala na molitvu za skoro proglašenje Majke blaženom i svetom postulatorica kauze s. Dobroslava Mlakić.


Proslava 110. obljetnice smrti senjsko-modruškog biskupa dr. Antuna MaurovićaNa prvu nedjelju došašća, 2. prosinca, sestre s riječkog područja uputile su se u Senj

kako bi sv. misom obilježile 110. obljetnicu preminuća dobrotvora Družbe Presv. Srca Isusova dr. Antuna Maurovića, senjsko-modruškog biskupa, koji je 6. srpnja 1899. godine odobrio Konstitucije tada mlade redovničke zajednice. Zasigurno je trebalo imati mnogo povjerenja u mladu laikinju Mariju Kozulić koja je, kao franjevačka trećoredica i članica Pobožne udruge Kćeri Presv. Srca Isusova, već otvorila u Rijeci Zavod Presv. Srca Isusova i primala u njega broj-nu djecu potrebnu i duhovne i materijalne pomoći.

Sv. misu u katedralnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije predvodio je župnik preč. dr. Richard Pavlić. Obraćajući se vjernicima u svojoj je propovijedi tumačio Božju riječ koja


15

govori o svršetku svijeta, o posljednjim vremenima i o Isuso-vu ponovnom dolasku. Iako mnogi predviđaju kad bi se to moglo dogoditi, Isus sam u evanđelju je rekao da dan i čas njegova dolaska nitko ne zna, nego samo Otac. Isus spomi-nje znakove koji će prethoditi njegovu dolasku. Promatraju-ći današnju situaciju neizvjesnosti, tjeskobe, straha i ratova u svijetu, može se zaključiti da se i danas ispunilo vrijeme, jer svako vrijeme ima svoje znakove Kristova dolaska. Stoga ne treba tjeskobno brinuti, nego plodno živjeti ono vrijeme koje Gospodin svakome daruje. Upravo je i vrijeme došašća, vrijeme iščekivanja Isusova rođenja, prilika da svatko pripazi kako živi, čini dobra djela i bdije u molitvi. Ako poslušamo Isusove evanđeoske poticaje i pazimo kako živimo, onda će

se i na nas odnositi one riječi: „Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje“ (Lk 21, 28).

Na kraju mise, župnik Pavlić je najavio kratki program koji su pripremile sestre te pod-sjetio da župa i grad Senj nose drage uspomene na sestre Presv. Srca Isusova koje su u Senju djelovale od 1933., kad ih je pozvao biskup Ivan Starčević, pa do 1997. godine.

Osobito se spomenuo prisutne s. Benigne Prelc koja je u Senju djelovala najprije šezde-setih godina u biskupskom domu, a potom od 1972. do 1994. u župi, zajedno sa. Helenom Vučić koja je preminula prije dvije godine. Tijekom godina svoga života u Senju sestre naše Družbe su također djelovale i u biskupskom bogoslovnom sjemeništu, banovinskoj bolnici, dječjem obdaništu te konviktarskom vrtu na Travici.

Vrhovna predstojnica Družbe s. Dobroslava Mlakić podsjetila je na život blagopokojnog biskupa Maurovića i njegovu povezanost s Majkom Utemeljiteljicom.

„Biskup Antun Maurović je vrlo plodno i neumorno djelovao 13 godina kao senjsko-modruški biskup od rujna 1895. do svoje smrti 7. veljače 1908. godine. Naime, on je podržao našu utemelji-teljicu službenicu Božju Mariju Krucifiksu Kozulić u njezinu nadahnuću s neba, odnosno karizmi ko-jom ju je Bog obdario za dobro bližnjega. I nakon što se ona s ostalim članicama Udruge potvrdila


16

u svojoj apostolskoj djelatnosti i duhovnosti u Crkvi služeći siromašnoj djeci i mladeži, započela je s osnutkom redovničke zajednice kojoj je bilo potrebno službeno odobrenje i potvrda Crkve.

Marija Kozulić poslala je Konstitucije 19. travnja 1899. senjsko-modruškom biskupu dr. An-tunu Mauroviću da ih pregleda, provjeri i odobri. I blagopokojni biskup Antun Maurović primio je molbu Marije Kozulić i pregledao Konstitucije te ih je dao na uvid i svom generalnom vikaru mons. Roku Vučiću, koji će kasnije također postati senjsko-modruški biskup od 1910. do 1914., i oba su se pohvalno izrazila o Konstitucijama.

Biskup Antun Maurović je očito prepoznao milosni dar Duha Svetoga u nastanku nove redovničke Kongregacije i službeno je odobrio vlastoručnim potpisom i potvrdio osob-nim pečatom Konstitucije Družbe, 6. srpnja 1899. u vrijeme pape Leona XIII. To je dan crkveno-pravnog osnutka naše Družbe sestara Presvetog Srca Isusova.

Dakle, biskup Antun Maurović odobrio je našu Družbu Presvetog Srca Isusova i prihvatio u krilo Crkve na područje tadašnje senjsko-modruške biskupije. A prihvatio ju je jer je u svom srcu obilovao evanđeoskom ljubavlju prema siromaš-nima i napuštenima.

Utemeljiteljica Družbe službenica Božja Marija Krucifiksa Kozulić za koju se danas vodi postu-pak za proglašenje blaženom i svetom u vrijeme biskupa dr. Antuna Maurovića, svojom apostol-skom revnošću i djelovanjem dala je jedan novi zamah u evangelizaciji svijeta.“

(Iz govora s. Dobroslave Mlakić)

Kratkim scenskim prikazom vratili smo se u povijest, u godine 1899. i 1907. te prikazali što se zbivalo u srcu Majke Krucifikse pa je odlučila tražiti crkveno odobrenje Konstitucija kako bi kao redovnice mogle nastaviti činiti djela ljubavi prema siromašnim i napuštenim dje-vojčicama. Na sceni, ispred oltara senjske katedrali, izmjenjivali su Majka Krucifiksa i biskup Maurović da bi se konačno susreli kad se gradila kapela Presv. Srca Isusova 1907. u Pomeriju.

Majku Krucifiksu utjelovila je naša s. Anita Crnković, biskupa Antuna Maurovića bogo-slov Zadarske nadbiskupije Denis Šehić, a prvu djevojčicu Liberatu Mardešić naša kandidatica Mihaela Martinović. Hvala im na njihovu trudu i ljubavi koju su ugradili u pripremu ovoga povijesnog prikaza.

U procesiji smo se potom uputili u kriptu ispod katedrali gdje počiva tijelo biskupa Mau-rovića, kako bismo se pomolili za njegovu plemenitu dušu i zahvalili Bogu za sve dobro koje

je učinio za svoju senjsko-modrušku biskupiju, ali i za našu Družbu sestara Presvetog Srca Isusova koja ulazi u svoju 120. obljetnicu od osnutka.

Svetu misu svojim pjevanjem je animirao Kate-dralni zbor sv. Cecilije pod ravnanjem Ivana Prpića Špike.

Naše druženje nastavili smo u srdačnom ras-položenju u župnom domu na čemu zahvaljujemo župniku koji je sve pripremio sa svojim suradnici-ma.

s. Lidija Turić


17

Dan službenice Božje Marije KrucifiksePrigodnim duhovno-formativnim sadržajem svakog 29. u mjesecu obilježavamo u našim

zajednicama Dan naše utemeljiteljice, službenice Božje Marije Krucifikse Kozulić.

U samostanu Presv. Srca Isusova(Rijeka - Pomerio 17) Večernja u 17.15 sati Krunica u 17.30 sati

Euharistijsko slavlje u 18 sati Euharistijsko klanjanje

U Kući matici

Samostan “Nazaret”(Rijeka - Cvetkov trg 5)

Euharistijsko slavlje u 7 sati Euharistijsko klanjanje

od 15 do 18 sati

U Kući novicijata(Zagreb - A. Alagovića 44)

Euharistijsko klanjanje od 8.30 do 12 sati

U samostanu Gospe Lurdske(Slatina - Braće Radića 19)

Euharistijsko klanjanje od 7.30 do 18.30 sati

Euharistijsko slavlje u 18.30 sati

U samostanu Bezgrješne(Kraljevica - Strossmayerova 14)

Euharistijsko slavlje u 9 sati u župnoj crkvi sv. Nikole Euharistijsko klanjanje

od 18 do 19 sati u kapelici samostana

U katedrali Navještenja BDM

(Gospić) Euharistijsko slavlje u 18 sati

Euharistijsko klanjanje

Milosti primljene zagovorom službenice Božje Majke Marije Krucifikse Kozulić

možete javiti na sljedeći kontakt:s. Dobroslava Mlakić,

postulatorica kauze za proglašenje blaženom Utemeljiteljice

Družbe sestara Presvetog Srca Isusova Pomerio 17, 51 000 Rijeka

e-adresa: [email protected]@yahoo.itTel./faks: 051 325 936

DOGAĐAJI U DRUŽBI I CRKVINaša Družba br. 2/2018.

18

Trodnevnica u Kući matici za svetkovinu Presvetog Srca Isusova

Od 5. do 7. lipnja u Kući matici na Dreno-vi održana je trodnevna duhovna priprava za proslavu svetkovine Presvetog Srca Isusova. Svakog dana trodnevnice u 17.30 animirana je molitva krunice uz prigodnu molitvu i pje-sme. Bila je to prilika da dublje razmatramo otajstvo Božje ljubavi prema nama. Nakon molitve krunice u 18 sati euharistijsko slavlje predvodio je vlč. dr. Mario Tomljanović, rek-tor Bogoslovnog sjemeništa Ivana Pavla II.

Nazvavši ovu trodnevnicu „malom duhov-nom obnovom“ vlč. Mario nas je potaknuo na razmatranje Božje ljubavi razmišljajući o predloženim liturgijskim čitanjima. Spasitelj prepo-znaje ljudsko srce koje na sebe stavlja različite maske i dodaje mu dozu božanskog, ono što može dati samo on, a to je mir. Tražimo mir i za njim idimo, govoreći uvijek i jedino istinu. Učimo se od našeg Učitelja koji djeluje božanskom logikom tako da možemo postići mudrost života dajući Bogu Božje, a caru carevo. Bog želi ući u svaki ljudski život i nadopuniti ga vječ-nošću, poručio nam je vlč. Mario. I zato raspirujmo milosni dar Božji, otvorimo svoja srca prema Onome koji je naša vječnost i budimo ljudi mira i nade.

Bila je ovo trodnevna prilika za molitvu, razmišljanje i zajedničku duhovnu izgradnju. Zahvaljujemo vlč. Mariju na poticajnim riječima i svima koji su nam se na bilo koji način pri-družili u proslavi svetkovine Presvetog Srca Isusova.

s. Martina Vlahović

Proslava svetkovine Družbe u Kući maticiNakon trodnevne pripreme koju je predvodio vlč. dr. Mario Tomljanović, rektor Bogo-

slovnog sjemeništa „Ivan Pavao II.“ u Rijeci, u petak 8. lipnja svečano je u Kući matici pro-slavljena svetkovina Presvetog Srca Isusova. Prijepodnevno euharistijsko slavlje predvodio je riječki nadbiskup mons. dr. Ivan Devčić, a u koncelebraciji je bilo desetak svećenika. U prigodnoj propovijedi Nadbiskup se posebno zadržao na svjedočanstvu sv. Ivana apostola o

krvi i vodi koje su potekle iz Isusova probo-denog Srca. Taj evanđeoski odlomak potom je protumačen u svjetlu Starog i Novog sa-veza kako bi u njem otkrili poruku spasenja koje nam je darovano po Isusovoj žrtvi pod-nesenoj iz ljubavi i poslušnosti prema Ocu, zaključio je Nadbiskup.

Ta poruka spasenja, o Isusu – Jaganjcu bez mane koji oduzima grijeh svijeta, po-tom je još bolje osvijetljena trima evanđe-

DOGAĐAJI U DRUŽBI I CRKVI Naša Družba br. 2/2018.

19

oskim prispodobama o milosrđu: Dobrom Pastiru, ženi koja traži izgubljenu drahmu i onu o izgubljenom sinu, odnosno milosrd-nom Ocu. Te nam „slike“ predstavljaju bo-žansko Srce. U njima nas Bog poziva da se zagledamo u svoje srce i potrudimo se uvi-djeti čime je ono ispunjeno. Ako smo iskre-ni pred sobom, pred Bogom i jedni pred drugima, uvidjet ćemo da je i svakome od nas potrebno pokajanje i oproštenje. „Ko-mentirajući te Lukine prispodobe o Božjem milosrđu, papa Benedikt XVI. u nagovoru je uz molitvu Anđeo Gospodnji, u rujnu 2010., iz-među ostaloga, rekao: ‘Dragi prijatelji, kako ne otvoriti svoje srce sigurnosti da nas Bog ljubi, premda smo grešnici? On nam neumorno ide ususret, uvijek prvi prelazi put koji nas dijeli od Njega.’“ Stoga je Nadbiskup na kraju potaknuo sve prisutne da ne budu ravnodušni na tu činjenicu te, da po uzoru na prvu kršćansku zajednicu, daju prednost svjedočanstvu u ljubavi.

Nakon euharistijskog slavlja uslijedilo je klanjanje do večernje sv. mise u 18 sati koju je predvodio vlč. Kristijan Malnar, župnik na Donjoj Drenovi, a koncelebrirao je mons. Gabrijel Bratina. U homiliji se vlč. Malnar posebno zadržao na simbolu srca. U liturgijskom kontekstu taj simbol govori nam o punini ljubavi Božje koja nam se očitovala u Isusu Kristu. „Činjenica da je on darovao svega sebe, svoje Srce, za svakog od nas poimence, ne može nas ostaviti ravnodušnima jer nas ta nenadmašiva ljubav potiče da otvorimo svoja srca pozivu na uzvrat ljubavi, tj. pozivu na svetost. Bog nam je darovao sve, svoje Srce, da u njemu tražimo sve što nam je potrebno i da od njega učimo ljubiti kao što je on ljubio, svaki dan i u svakoj situaciji, u sve većem predanju. Tako će naš život biti ‘živa’ pokaznica koja će donositi ljubav Božju, sebedarnu, istinitu, neproračunatu,… ljubav koja nam govori o Bogu, a ne o nama samima. Takva ljubav izgoni strah, a ostvaruje zajedništvo“, zaključio je vlč. Malnar.

Ovaj kratki prikaz našeg slavlja svetkovine Družbe, u kojem su nam se pridružile i sestre milosrdnice i vjernici laici, zaključujem molitvom sv. Gertrude, koju je molila i naša Majka Utemeljiteljica:

„Pozdravljam Te, Presv. Srce Isusovo,Srce moga Spasitelja,živi i neiscrpni izvore radosti i vječnoga života,neizmjerna riznico božanstva,gorljivi ognju božanske ljubavi!Ti si moje utočiste, moje prebivalište, moje sve.Srce puno ljubavi rasplamti moje srce ognjem,koji Tebe rasplamćuje.Ulij sve milosti u moje srce,koje iz Tebe kao iz izvora istječu.Daj da moja duša bude s Tobom vazda sjedinjena ida se moja volja Tvojoj vazda potpuno podlaže.Samo jedno Te molim,Tvoja volja neka bude jedino pravilo ijedini cilj svih mojih djela.Ovomu se pouzdano nadam od Tebe. Amen.“

s. Marijana Mohorić


20

Duhovna obnova uoči XIX. Generalnog kapitula Družbe

U nedjelju 1. srpnja, u samo-stanu Presvetog Srca Isusova u Rijeci, započela je dvodnevna du-hovna obnova za članice XIX. Ge-neralnog kapitula Družbe sestara Presvetog Srca Isusova. Duhovnu obnovu započeli smo molitvom Srednjeg časa. Nakon molitvenog dijela, vrhovna glavarica s. Nives Stubičar uputila je riječ dobrodoš-lice mons. Zdenku Križiću, gospić-ko-senjskom biskupu i sestrama koje će sudjelovati u radu XIX. Generalnog kapitula od 3. do 10. srpnja izrazivši želje za plodonosan rad u ovo vrijeme milosti za cijelu našu Družbu.

Tijekom šest nagovora, mons. Križić je istaknuo neke važne teme za posvećeni život zau-stavivši se posebice na važnim naglascima iz apostolske pobudnice pape Franje „Radujte se i kličite“. U kontekstu promišljanja o pozivu na svetost, promišljali smo o dvama aktualnim i vrlo suptilnim ugrozama svetosti (br. 35-62) kao i putu njezina ostvarivanja - Blaženstvima u kojima je Isus jasno opisao one koji ih žive (br. 63-94). Bilo je riječi i o nekim obilježjima sve-tosti u svakodnevnom životu, poteškoćama i krizama u posvećenom životu, trajnoj formaciji te potrebi integracije vlastite povijesti. Tijekom cijele duhovne obnove isticana je potreba stalne duhovne borbe, molitve, sakramenata i djela ljubavi, bez koje poziv na svetost nije moguće ostvarivati.

Duhovna obnova završila je 2. srpnja euharistijskim slavljem u kapeli Presvetog Srca Isu-sova. Tijekom homilije mons. Križić je u svjetlu liturgijskih čitanja još jednom istaknuo kako Isus ne obećava nikakve sigurnosti onima koje poziva da ga slijede, a pretpostavlja samo jedno, da slušamo njegov glas, usred mnoštva glasova koji do nas dopiru, i da se za tim gla-som krećemo na putu ostvarivanja našeg osobnog poziva. „Isus ne daje svojim učenicima program unaprijed, jedino što traži od njih jest da njega slušaju i slijede“, zaključio je mons. Križić.

Na kraju izvješća o duhovnoj obnovi koja je prethodila XIX. Generalnom kapitulu naše Družbe želja mi je navesti nekoliko misli pape Franje kojima je on zaključio spomenutu po-budnicu u br. 176: „Želim da Marija okruni ova razmišljanja, jer je ona živjela Isusova bla-ženstva kao nitko drugi. Marija je ona žena koja se radovala prisutnosti Boga, koja je sve pohranjivala u svom srcu i koja je dopustila da joj mač probije dušu. Marija je svetica nad sve-ticama, blagoslovljena iznad svih ostalih. Ona nas uči putu svetosti i prati nas na tome putu. Ne dopušta nam da ostanemo ležati kad padnemo i prima nas u svoje naručje ne osuđujući nas. Razgovor s njom nas tješi, oslobađa i posvećuje. Majka ne treba mnoštvo riječi, ne treba joj da se previše trudimo objasniti joj što se događa u našem životu. Sve što trebamo učiniti jest uvijek iznova joj šapnuti: ‘Zdravo Marijo’.“

s. Marijana Mohorić


21

Poštovane članice Generalnog kapitula Družbe sestara Presvetog Srca Isusova!

U životu svake redovničke zajednice general-ni kapitul ima izuzetnu važnost. Čini mi se da bismo ga mogli nazvati kolektivnim ispitom savjesti zajednice koja ga održava. Kao svaki ispit savjesti, i generalni kapitul se održava pred Bogom, ali se razlikuje od ispita savjesti koji pojedinačno obavljamo bilo svake večeri, bilo prije osobne ispovijedi ili za vrijeme du-hovnih vježbi. Naime, na generalnom kapitu-lu zajednica je ona koja samu sebe ispituje u svjetlu Božje riječi, kaje se za grijehe i pro-puste te donosi spasonosne odluke za svoju

budućnost. Ponavljam: nije to ispitivanje na čisto ljudskoj, tj. horizontalnoj razini, iako i to mora biti. No, ključno je da u tom ispitivanju i propitivanju zajedničkog života bude uklju-čena od početka do kraja vertikalna dimenzi-ja, tj. da molimo Gospodina za rasvjetljenje kako bismo mogli spoznati kakvi uistinu je-smo, ne samo pred ljudima, nego prvenstve-no pred Bogom. Ispitujući se tako, sigurno ćemo otkriti mnogo toga za što Gospodinu moramo zahvaliti, ali također i štošta za što Njega i jedni druge moramo moliti oprošte-nje. U tom smislu želim Vam, drage sestre, da ovaj generalni kapitul bude prije svega duhovna obnova vas koje u njemu neposred-no sudjelujete, a zatim i cijele zajednice koju predstavljate. Neka bi Gospodin dao da se spoznate kakve jeste u istini, bilo svaka osob-no, bilo kao zajednica. U tom smislu neka u vašim raspravama vlada potpuna nepristra-nost i iskrenost, a sve prožeto duhom sestrin-stva u Kristu i u njegovu Duhu. Postupajući tako, otkrit ćete ono što nije u duhu Kristova zajedništva te ćete moliti Gospodina da vam pomogne prevladati što vas dijeli jedne od drugih, a to znači i od njega.

XIX. Generalni kapitul DružbeU Kući utemeljenja Družbe sestara Pre-

sv Srca Isusova u Rijeci, u Pomeriju, od 1. do 10. srpnja slavljen je u duhu zajedništva i sestrinske ljubavi XIX. Generalni kapitul Družbe na kojem su sudjelovale dvadeset i dvije sestre. Duhovnu obnovu 1. i 2. srpnja predvodio je mons. mr. Zdenko Križić, gos-pićko-senjski biskup koji je potaknuo sestre da ponovno krenu od Krista, vrate se svojim izvorima, karizmi, nadahnućima Evanđelja i spremno otkrivaju što danas Bog od njih želi.

Euharistijsko slavlje u kapeli Presv. Srca Isusova, na početku kapitula, predvodio je riječki nadbiskup i metropolit mons. dr. Ivan Devčić, a suslavio je fra Jure Šarčević, provincijal Hr-vatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića koji je bio koordinator kapitula. Nadbiskup je održao prigodnu propovijed u kojoj je posebno istaknuo važnost kapitula za svaku redovničku zajednicu.


22

Da bi nam savjest mogla biti sigurnim vodi-čem u razlučivanju između dobra i zla, mo-ramo je odgajati. To vrijedi kako za osobnu tako i za zajedničku savjest. Znamo, naime, da osim osobne postoji i zajednička ili kolek-tivna savjest posredstvom koje se očituje du-hovno stanje same zajednice ili kolektiva. Na primjer velike strahote tijekom Drugog svjet-skog rata dogodile su se ne samo jer pojedin-ci nisu imali odgojenu savjest nego jer je sa-vjest cijelih nacije bila pogrešno formirana. U tom smislu sama zajednica može, slično kao pojedinac, navikom ili pod utjecajem raznih bezbožnih ideologija, postati neosjetljiva za istinske vrijednosti i za dužnost da ih se pro-miče i poštuje. Zbog toga je potrebno isprav-no formirati ne samo osobnu nego i zajed-ničku savjest. A formirati zajedničku savjest mogu samo oni koji imaju formiranu svoju osobnu savjest. Pritom valja imati na umu da formiranje kako osobne tako i zajedničke savjesti nije nikad završeno, jer je to proces koji traje sve dok je čovjek živ.

Radi toga pokušajte se, drage sestre, i na ovom generalnom kapitulu pozabaviti savje-šću, kako pojedinačnom tako i zajedničkom, te moliti i tražiti načine kako njezinim obli-kovanjem graditi unutarnju koheziju vaše za-jednice u duhu karizme vaše Utemeljiteljice. Naime, unutarnja kohezija neke zajednice ne gradi se izvana, nego iznutra odgajanjem sa-vjesti svakog člana odnosno članice dotične zajednice. Odgojena savjest pomoći će nam da više poštujemo jedni druge, da se iskreno radujemo uspjehu svakoga, a žalostimo zbog neuspjeha. Drugim riječima, dobro odgojena savjest stalno će nas upućivati na to da dru-gome činimo samo ono što želimo da drugi nama čini. Na tom putu pouzdan su nam vo-dič deset Božjih zapovijedi, koje je Isus sveo na ljubav prema Bogu i bližnjemu: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slič-na: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga“ (Mt 22, 37-39).

Nadalje, Božja riječ koja nam je danas na-viještena upozorava nas na važnost istin-skog zajedništva za ostvarenje poslanja koje nam je Gospodin povjerio. Kakvo kršćansko zajedništvo, a to znači i redovničko, mora biti, ocrtao nam je sv. Luka u Djelima apo-stolskim, posebno u tekstu koji smo upravo pročitali. Postojanost u nauku apostolskom, u zajedništvu dobara, u slavljenju euharistije, u molitvama, u iskazivanju pohvala Bogu, u međusobnom dijeljenju svega što imamo, u davanju svjedočanstva o uskrsnuću Gospodi-na Isusa, u združenosti koja proizlazi iz zajed-ničke vjere, takvim i sličnim riječima opisao je sv. Luka prvu kršćansku zajednicu koja se u Jeruzalemu formirala nakon Pedesetnice. Drage sestre, potrebno je često, pojedinačno i zajednički, čitati i razmatrati taj Lukin pri-kaz prve kršćanske zajednice kako nikad ne bismo izgubili iz vida taj uzvišeni ideal svakog kršćanskog zajedništva. Takvo zajedništvo nadilazi naše ljudske moći, ali ako pozovemo Duha Svetoga i dopustimo mu da nas on vodi i nadahnjuje, postat će nam mogućim ono što bi nam bez njegove pomoći bilo nedosež-no. Isti Gospodin, ista vjera, isti krst, to je ono što oblikuje i čini čvrstom i postojanom Crkvu i svaku pojedinu zajednicu u njoj. Sv. Ivan Pa-vao II. govorio je kako je Crkva prije nego na djelovanje pozvana na svjedočenje, tj. da je važnije ono što svjedoči, nego ono što čini. Dakako, to ne dokida tvrdnju sv. Jakova da je „vjera bez djela jalova“ (Jak 2, 20), nego nas poziva da naše djelovanje treba na neki način nadilaziti samo sebe i postajati svjedo-čenje za Onoga u kojemu, kako sv. Luka kaže, „živimo, mičemo se i jesmo“ (Dj 17, 28).

Drage sestre, svoj generalni kapitul počinjete na blagdan sv. Tome apostola. Bio je jedan od dvanaestorice koji je pošao za Isusom, ali je imao određene poteškoće s obzirom na prihvaćanje nekih Isusovih postupka. O tome nam je progovorilo i današnje evanđe-lje. Budući da su židovski glavari odlučili ubiti Isusa, on se sa svojim učenicima povukao „s onu stranu Jordana, na mjestu gdje je Ivan


23

krstio“ (Iv 10, 40). Ali kad je čuo da je njegov prijatelj Lazar umro, Isus je odlučio, unatoč smrtnoj opasnosti, pohoditi svoga mrtvog prijatelja. Njegovi su ga učenici odvraćali od tog nauma, jer su se bojali da će njega, a za-jedno s njime i njih, židovski glavari, koji su ga već prije htjeli kamenovati, uhititi i ubiti ako se ponovno pojavi među njima. Ali Isus je bio nepokolebljiv u svojoj odluci, stoga apo-stol Toma kaže: „Hajdemo i mi da umremo s njim!“ (Iv 11, 15-16). Komentirajući te To-mine riječi, Josip Antolović kaže: „Da li je to junaštvo ili potišteno mirenje sa sudbinom,

teško je reći. Neki tumači Svetog pisma mi-sle da se prije radi o ovom drugom. Kad bi se radilo o prvom, bila bi to od Tome veoma lijepa gesta.“

Znakovito je također da Toma nije bio s osta-lim učenicima kad im se Isus na Uskrs nave-čer ukazao. Netko je napisao da je vjerojatno otišao za nekim svojim poslom. A kad se vra-tio k njima i kad su mu oni rekli da su vidjeli Gospodina, rekao je da u to neće povjerova-ti sve dok ne vidi na Isusovim rukama biljeg čavala i ne stavi svoj prst u mjesto čavala, a ruku u Isusov probodeni bok. Kad se Isus osam dana kasnije ponovno pojavio među svojim učenicima, rekao je Tomi: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.“ Na što je Toma odgovorio, zapravo ispovje-dio: „Gospodin moj i Bog moj!“ A Isus je na to dodao: „Budući da si me vidio, povjerovao

si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ Ovaj prizor, drage sestre, sugerira da bi i vjera u vašoj zajednici trebala također biti jedna od tema na vašem generalnom kapitulu. Koliko je u njoj vjera živa, koliko vas pojedinačno i sve zajedno pokreće i motivira, pitanja su o kojima bi valjalo razgovarati i raspravljati, jer je većina problema koji opterećuju kako pojedince tako i zajednice povezan upravo s pomanjkanjem vjere. Kakvu snagu vjera u životu čovjeka ima rekao nam je sam Isus u prelijepoj prispodobi o gorušičinom zrnu: „Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere ko-

liko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: ‘Premjesti se odavde onamo!’, premjestit će se i ništa vam neće biti nemoguće“ (Mt 17, 20-21). Ta nam prispodoba ujedno kaže ka-kva je nesreća za čovjeka nevjera.

Dakako, ne bi se smjelo zaobići ni pitanje o vašoj zajednici kao takvoj. Koliko je vjera na-dahnjuje, a ljubav pokreće, prema izreci sv. Pavla: „Caritas Christi urget nos“ (2 Kor 5, 14). A prevažno je i pitanje o nadi. Što je s nadom? Smijete li se miriti s činjenicom da više nema novih zvanja, novih kandidatica, da zajednica postaje sve starija i nemoćni-ja? Ili ste pozvane i na ovom kapitulu moli-ti Gospodina da vam pokaže put kojim ćete izići iz sadašnje krize i zakoračiti u novi život, u budućnost prema kojoj vas Gospodin želi usmjeriti? Smijete li u to sumnjati i istovre-meno vjerovati u onoga koji kaže: „Evo, sve činim novo!“ (Otk 21, 5).


24

I na kraju, budući da danas slavimo blag-dan jednog Isusova apostola, pozivam vas da promotrite apostolsku zajednicu i Isusa s njom, kako biste mogle ponešto naučiti kako upravljati svojom zajednicom, posebno kako se nositi s poteškoćama koje neizbježno pra-te zajednički život. Ako se dublje zagledamo u apostolsku zajednicu okupljenu oko Isusa, vidimo da je ona sačinjena od nesavršenih ljudi. Sjetimo se da je njezin član bio Juda, koji je prodao Isusa za trideset srebrenika, zatim Petar koji ga je zatajio pred sluškinja-ma u dvorištu velikog svećenika rekavši da ne poznaje tog čovjeka, pa Toma koji ne vjeruje da je uskrsnuo sve dok ne stavi prst u mjesto čavala u Isusovim dlanovima i ruku u njegov probodeni bok, iako im je Isus toliko puta govorio da će uskrsnuti od mrtvih. Konač-no, znamo da su ga svi napustili dok su ga razapinjali, osim jednog učenika za koga sv. Ivan kaže da ga je Isus ljubio. Ali, iako su bili takvi, Isus sam nije nijednog od njih isključio iz kruga svojih učenika i najbližih suradnika, štoviše, upravo je njima, tako nesavršenima

i nevjernima, na kraju povjerio da nastave djelo koje je on započeo. Što nam takvo Isu-sovo ponašanje govori s obzirom na naše za-jednice i na naše odnose prema članovima i članicama koji ili koje se ne „uklapaju“, nego na neki način „strše“? Kakvu nam je poruku želio uputiti takvim svojim odnosom prema svojim, recimo tako, „nestašnim“ učenicima? Nije li nam Isus s time želio reći da se snaga jedne zajednice očituje u njezinoj sposobno-sti da i članove koji možda nisu toliko savrše-ni koliko bi trebali biti ne odbacuje nego ih majčinski podupire i ohrabruje, kao što maj-ka ohrabruje svoje dijete kad počinje hodati. Kako se dakle odnositi prema „slabima“ u zajednici na način kako je to činio Isus prema svojim slabim i prevrtljivim učenicima? Nije li to također jedno od važnih pitanja s kojima biste se trebale suočiti tijekom ovog general-nog kapitula? Kako u tom pogledu nasljedo-vati Isusa? Neka vam on pomogne pronaći primjeren odgovor na ovo i na tolika ovdje spomenuta i nespomenuta pitanja. Amen.


25

Poslije euharistijskog slavlja u kapitularnoj dvorani samostana otvoren je XIX. Generalni kapitul. Riječi pozdrava i dobrodošlice Nadbiskupu, fra Juri i okupljenim sestrama uputila je vrhovna glavarica s. Nives Stubičar koja je istaknula: „Okupili smo se na XIX. redovni general-ni kapitul Družbe sestara Presvetog Srca Isusova kako bismo prvotno razmišljali o duhovnom stanju Družbe koja ima svoju bogatu povijest, ali vjerujemo i budućnost koju nam Bog pokla-nja kako bismo iz dana u dan živjele i naviještale Radosnu vijest onima kojima smo poslane. Kao što je Isus odabrao svoje učenike i poslao ih naviještati, tako i svaka od nas osjeća se pozvanom riječju i djelom nastaviti ono što je ovdje u Rijeci započela Sl. Božja Majka Marija Krucifiksa Kozulić osnovav-ši Družbu koja će biti blizu onima najpotrebnijima: na-puštenima i potrebitima du-hovne i materijalne pomoći, tj. Boga pronalaziti u onima kojima je potrebna Božja i ljudska ljubav. Da bismo to mogle potrebno je ‘ponov-no krenuti od Krista’, vratiti se na početke Božjeg poziva svakoj od nas, obnoviti pr-votni žar i motivaciju hoda za Isusom kako u radosti Tabo-ra, tako i u muci križa i pobje-di Uskrsa.“

Tijekom nekoliko dana radnog dijela kapitula sestre su promišljale o Družbi, ana-lizirale sadašnje stanje sluša-jući razna izvješća te nasto-jale naći smjernice za daljnje djelovanje.

U izbornom dijelu, 9. srpnja, izabrana je nova vrhovna uprava za sljedeće šestogodište:s. Dobroslava Mlakić, vrhovna predstojnicas. Robertina Medven, zamjenica vrhovne predstojnice i prva savjetnicas. Silvana Fužinato, druga savjetnicas. Lidija Turić, treća savjetnica i tajnicas. Kristina Tunić, četvrta savjetnicas. Bernardina Maslać, vrhovna ekonoma.

Prije zaključenja kapitula riječ je uputila i nova vrhovna predstojnica s. Dobroslava Mla-kić te zahvalila koordinatoru kapitula fra Juri za stručnost, raspoloživost i sav trud. Također je zahvalila sestrama na iskazanom povjerenju i sve pozvala na zajedništvo, na međusobnu suradnju, da zagrle svoju Družbu i jedna drugu te da po ljubavi Presv. Srca Isusova budu prepoznatljive.

s. Lidija Turić


26

Proslava Dana Družbe

Na završetku XIX. Generalnog kapitula Družbe sestara Presvetog Srca Isusova, koji je slav-ljen u Kući utemeljenja Družbe u Rijeci, od 1. do 10. srpnja 2018., na kojem je izabrana nova vrhovna uprava na čelu s vrhovnom predstojnicom s. Dobroslavom Mlakić, obilježili smo Dan Družbe.

Nakon jutarnje molitve Časoslova, zajedno s članicama generalnog kapitula i pristiglim sestrama hodočastili smo na grob naše utemeljiteljice službenice Božje Majke Marije Kruci-fikse Kozulić i preminulih sestara koje počivaju na gradskom groblju Kozala.

Molitvu za sve preminule sestre zajedno sa s. Dobroslavom predvodio je koordinator našega generalnog kapitula fra Jure Šarčević, OFMCap.

Vrhunac i središte slavlja bila je sveta misa zahvalnica koju je slavio fra Jure za netom zavr-šeni generalni kapitul, za Družbu i za nova duhovna zvanja. U nadahnutoj propovijedi fra Jure je protumačio riječi naše Utemeljiteljice: jaslice, križ, euharistija: tri čuda ljubavi! Na ovim

riječima nadahnjivala se Majka Kru-cifiksa i one su bile temelj njezina života i duhovnosti. Predvoditelj misnoga slavlja nadodao je i četvr-to „čudo ljubavi“ koje se iščitava iz njezinih spisa, a to je ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji Bezgrješnoj. Pozvao je sestre da se nadahnjuju na njezinu životu njegujući i čuvaju-ći jedinstvo i zajedništvo – jedno od bitnih temelja redovništva, čuvajući se partikularnih i sebičnih interesa.


27

Slavlje smo nastavili zajedničkim blagovanjem u slavljeničkom raspoloženju i zahvalnosti Bogu za dar naše Družbe koja je Božje djelo.

Tajnica Družbe, s. Lidija Turić, pročitala je čestitku mons. Zdenka Križića, gospićko-senj-skog biskupa novoj Vrhovnoj upravi i cijeloj Družbi.

U popodnevnim satima u dvorani Majke Krucifikse predstavljena je knjižica: „Pobožna udruga u čast Presvetoga Srca Isusova koje štuju 33 osobe“, koju je s talijanskog preveo p. Vatroslav Halambek, DI, duhovnik u Bogoslovnom sjemeništu u Rijeci, a izdala Postulatura službenice Božje Majke Marije Krucifikse Kozulić. Službenica Božja se i sama na njoj nadah-njivala, živjela kreposnim i svetim životom ljubeći Boga i bližnje.

Predstavljači ove knjižice bili su: p. Vatroslav Halambek, DI, prof. dr. Marija Turk i postula-torica s. Dobroslava Mlakić, vrhovna predstojnica Družbe koja je u svom govoru pozvala sve prisutne da se utječu u zagovor Majci Mariji Krucifiksi.

Program je vodila Helena Anušić, voditeljica Ureda za odnose s javnošću Riječke nadbi-skupije. Glazbene točke izveli su članovi poznate riječke obitelji Veljak, otac Valter, akadem-ski kontrabasist, te kćeri Maja i Nataša, violinistice.

Sestra Dobroslava je na kraju svima preporučila knjižicu za čitanje i meditaciju kao sigu-ran put svetosti.

Slavlje smo zaključili ugodnim druženjem u slavljeničkom ozračju sa željom da što prije doživimo proslavu i potvrdu svetosti Majke Marije Krucifikse Kozulić.

s. Felicita Špehar


28

Jubilarna slavlja sestaraU utorak 14. kolovoza riječki nadbiskup i metropolit mons. dr. Ivan Devčić predvodio je

svečano euharistijsko slavlje u crkvi Blažene Djevice Marije Karmelske na Donjoj Drenovi u povodu proslave jubileja sestara Družbe Presvetog Srca Isusova. Dijamantni redovnički jubi-lej proslavila je s. Beatrica Opašić, a zlatni redovnički jubilej: s. Pankracija Žižić, s. Tereziana Bilić i s. Timoteja Miloloža.

Lijepo je i dostojno slaviti prve za-vjete, ali još ljepše i dostojnije zlatne i dijamantne, što mi upravo sada činimo. Slavljenje prvih zavjeta možemo uspore-diti s radošću sijača zbog sjetve, a slav-ljenje zlatnih i dijamantnih sa žetvenom radošću, kazao je na početku propovijedi nadbiskup. Dodao je da prva radost izvi-re iz nade da će posijano sjeme uroditi plodom, a druga iz plodova sjetve koja je pomućena nesigurnošću, jer nikad ne znamo hoćemo li žeti u suzama ili u ra-dosti. “Vi se pak, drage jubilarke, i mi svi skupa s vama, danas radujemo radošću koja ispunja žeteoce kad im dobro uro-di ono što su posijali, dakle radošću koja nije zamućena strahom od budućnosti.”

Jubilarke je potaknuo na zahvalnost za sve koji su ih na njihovu redovničkom putu pratili, usmjeravali i ohrabrivali. U teškim vremenima za Crkvu odlučile ste slijediti Božji poziv stavljajući joj se u službu kao redovnice Družbe sestara Pre-svetog Srca Isusova. Bilo je to 1958. kad se sestra Beatrica, dijamantna jubilarka, Bogu odazvala, a deset godina kasnije isto su učinile i ovdje prisutne zlatne jubilarke: s. Pan-kracija, s. Tereziana, i s. Timoteja, rekao je nadbiskup. “Bilo je to vrijeme kada se svećenički ili redovnički poziv prihvaćalo iz čiste ljubavi, nepomućen bilo kakvim drugim interesima, jer je u ondašnjem društvu to bio poziv koji je bio više nego osporavan. Ali od problema i poteškoća s kojima su morali računati oni koji su ga izabirali, bila je jača ljubav prema Bogu i njegovoj svetoj volji.”

Zahvaljujući tolikim požrtvovnim mladićima i djevojkama, naša se Crkva mogla relativno brzo oporaviti od posljedica Drugoga svjetskog rata i tako oporavljena biti podrška narodu, dodao je mons. dr. Devčić. “A nakon što je pokrenuto zasjedanje II. vatikanskog koncila, mo-gla se pripremna uključiti i u provođenje reformi koje su koncilski oci predložili i izglasali. U tom izazovnom razdoblju naše narodne i crkvene povijesti, prisutnost i djelovanje Crkve izgledali bi sigurno drukčije da nije bilo mladih koji su spremno i s entuzijazmom prihvaćali Božji poziv te se, nakon položenih zavjeta ili primanja svetih redova, poslušni volji svojih po-glavara spremno uključivali u župni pastoral i u rad naših crkvenih ustanova.” U nastavku je


29

potaknuo vjernike na molitvu za nova duhovna zvanja, za velikodušne mladiće i djevoj-ke kojima neće na usnama biti prvo pitanje: „Što ću ja dobiti od toga?“, nego: „Što mogu Cr-kvi i narodu dati u službi koja mi se povjerava?“ Samo ako se s ovim posljednjim pitanjem na usnama i u srcu prihvaćaju službe u Crkvi i društvu, može-mo se svi nadati boljoj buduć-nosti, kazao je nadbiskup.

Zaključujući propovijed zahvalio je u svoje ime i uime cijele Riječke nadbiskupije, njezinih župa, kao i župa Gospićko-senjske biskupije, za rad i evanđeosko svjedočenje kojim su sestre pružile značajnu pomoć mjesnoj Crkvi u izvršavanju poslanja što joj ga je Gospodin povjerio. Vašim samoprijegornim radom u pastoralu te molitvom i žrtvom za sav narod, a po-sebno za povjerene vam duše, vaši su jubileji dobili zlatan i dijamantan sjaj, ne samo zbog go-dina koje ste provele u redovništvu nego prvenstveno zbog toga kako ste ih provele, odnosno čime ste ih oplodile. Plodovi vašeg rada daju vašim redovničkim i životnim godinama zlatni i dijamantni sjaj. Drugim riječima, vaši dijamanti i vaša zlata su vaš trud i znoj uloženi u službu čovjeku i Crkvi kojoj je Gospodin povjerio da nastavi njegovo spasiteljsko djelo u svakom vremenu i na svakom mjestu, sve dok on ponovno ne dođe, zaključio je nadbiskup Devčić.

Helena Anušić

Proslava Male Gospe u DolcuSvaki Marijin blagdan prilika je da se radujemo Majci našega Spasitelja i našoj nebeskoj

Majci te da Bogu zahvaljujemo za Mariju i njezin neporočan život. Mjesece svibanj i listopad Marijini su mjeseci, ali po broju Marijinih blagdana i mjesec rujan mogli bismo tako zvati. U njemu slavimo Malu Gospu, Ime Marijino, Žalosnu Gospu.

U Crikvenici se svečano slavi Velika Gospa, jer je župna crkva posvećena Uznesenju BDM na nebo. Također se u Dolcu (predio Crikvenice) u kapelici Žalosne Gospe na Malu Gos-pu slavi Marija. I ove godine bilo je svečano, prema nekima okupilo se oko 600 ljudi. Sve-toj misi prethodila je molitva svete krunice koju su predmolile naše sestre. Pjevao je župni zbor Uznesenja BDM, uz skladno sviranje s. Ancile Jendričko. Svetu misu slavio je župnik vlč. Marinko Kajić koji je u prigodnoj propovijedi istaknuo kreposti Blažene Djevice Marije i sve prisutne pozvao na nasljedovanje tako uzvišenog primjera potpunog predanja Bogu. Nakon svete mise bili smo počašćeni kolačima i pićem.

Svaki Marijin blagdan poticaj nam je da se ugledamo u Marijin život te, poput nje, uvijek budemo otvoreni za Božja nadahnuća.

s. Nives Stubičar


30

Zahvala za pedesetu obljetnicu samostana u Zagrebu na Laščini

U Zagrebu na Lašćin-skoj cesti, na blagdan Uzvi-šenja sv. Križa, u petak 14. rujna, sestre Družbe Presv. Srca Isusova s Kućom ma-ticom u Rijeci proslavile su pedesetu obljetnicu otvorenja svog samostana posvećenog Uzvišenju Sv. Križa. Zahvalno euharistij-sko slavlje predvodio je p. Petar Klarić, župni vikar u župi Bezgrješnog Srca Marijina na Jordanovcu, a koncelebrirali su: p. mr. Blaženko Nikolić, rektor Kolegija Družbe Isusove na Jordanovcu, jordanovački župnik p. mr. Ivica Musa, glavni urednik Radio Marije p. mr. Stjepan Fridl, umi-rovljeni profesor biblijske teologije p. dr. Marko Matić, p. mr. Zvonimir Rubinić, profesor fi-lozofije p. dr. Nikola Stanković, psiholog p. dr. Mijo Nikić, dr. Zvonimir Kurečić, sudac u kauzi za proglašenje naše utemeljiteljice Majke Krucifikse Kozulić, a asistirao je đakon p. Zvonimir Marinović DI.

Na samom početku sljedeće izlaganje održala je vrhovna predstojnica Družbe s. Dobro-slave Mlakić.


31

50. OBLJETNICA SAMOSTANA SESTARA PRESVETOG SRCA ISUSOVA NA LAŠČINI

Blagdan Uzvišenja Svetoga križa, 14. rujna 2018.O samostanu, životu i djelovanju sestara Pre-

svetog Srca Isusova u Zagrebu na Laščini, objav-ljen je članak u povijesti Družbe,1 a ovdje je riječ o dodatnim podacima na temelju kronoloških zapi-sa te sjećanja sestara.

Samostan pripada autohtonoj riječkoj redov-ničkoj zajednici, Družbi sestara Presvetog Srca Isu-sova s Kućom maticom u Rijeci. Družbu je osnovala službenica Božja Majka Marija Krucifiksa Kozulić u Rijeci 6. srpnja 1899. pod vodstvom tršćanskoga kapucina fra Arkanđela Camerina (1821.-1900.).

Majka Marija Krucifiksa Kozulić sav je svoj život darovala Bogu služeći siromašnima i najpo-trebitijima. Umrla je na glasu svetosti 29. rujna 1922. u Rijeci. Postupak za njezino proglašenje blaženom i svetom pokrenut je 2013. godine u Riječkoj nadbiskupiji.

Djelo službenice Božje Majke Marije Krucifikse nastavile su njezine duhovne kćeri u do-movini i u Italiji, a djelovale su i u Austriji i Njemačkoj. Do završetka Drugoga svjetskog rata svi su samostani Družbe bili ujedno i zavodi za siromašnu djecu i siročad. Dolaskom komuni-stičkog režima sirotišta su zatvorena i sestrama je zabranjen odgojno-obrazovni rad. Prisjeti-mo se da je zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac na glavnoj raspravi montiranog proce-sa i suđenja 3. listopada 1946., između ostalog, rekao i ovo: „Naše katoličke škole, izgrađene s toliko žrtava, oduzete su nam. Naša sirotišta su onemogućena.“2

U poraću su sestre Presvetog Srca Isusova, kao i mnoge redovničke zajednice u našoj do-movini Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, nastojale pronaći druge oblike apostolskoga djelova-nja, uključile su se u rad u crkvenim ustanovama i raspršile po župama, gdje su vodile župna kućanstva, katehizirale djecu i pripremale za svete sakramente te vodile crkveno pjevanje na 45 župa diljem Like i Korduna, Gorskog kotara i Sjevernog primorja na području Riječko-senj-ske nadbiskupije i Porečko-pulske i Krčke biskupije te Zagrebačke nadbiskupije.

Danas sestre Presvetog Srca Isusova vode dječje vrtiće, učenički dom, katehiziraju u ško-lama i na župama, rade u crkvenim ustanovama i skrbe za starije i bolesne osobe.

Samostan na LaščiniOve godine navršilo se dakle 50 godina od otvorenja samostana na Laščini. Svakako ovo

je mala obljetnica, ali ako se prisjetimo koliko su dobra sestre ovdje primile i koliko su dobra učinile, onda doista trebamo Bogu zahvaliti i moliti za sve sestre žive i preminule koje su ovdje živjele i za svećenike te dobročinitelje ovoga samostana.

1 U ovom prilogu nećemo navoditi izvore za pojedine podatke jer se glavnina teksta temelji na knjizi: s. Dobroslava Mlakić, Družba sestara Presvetog Srca Isusova, Povijesni pregled (1899.-1999.), Zagreb-Rijeka, 1999., 95-100.

2 Proces Alojziju Stepincu, Dokumenti, priredili: Marina Štambuk-Škalić, Josip Kolanović, Stjepan Razum, Zagreb, 1997., 92.


32

Budući da je Zagreb središte naše vjerske i kulturne hrvatske baštine, stoga je svim re-dovima i družbama u Hrvatskoj važno da imaju svoje samostane u glavnom gradu naše do-movine, da mogu koristiti blagodati koje jedan veliki grad ima, a posebno što se tiče odgoja i obrazovanja. Tako je i naša Družba dugo vremena tragala i željela otvoriti jedan samostan isključivo radi školske izobrazbe i redovničke formacije mladih članica, kako bi mogle plo-donosnije djelovati na slavu Božju i za dobro vlastite Družbe, Crkve i svijeta. Istina, vrhovne glavarice obraćale su se za pomoć crkvenim vlastima u Rijeci i Zagrebu, ali je nisu dobile.3

Naime, između šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća prevladavale su mla-de članice u Družbi. Družba je već posjedovala samostan na Jordanovcu, ali bio je u vrlo trošnom stanju i nažalost, najavljeno je njegovo rušenje prema urbanističkom planu grada Zagreba. No, s druge strane, Družba nije ni imala financijskih izvora za školovanje svojih čla-nica, a živjelo se još uvijek u to doba veoma siromašno, a ponekad i oskudno. Družba je stoga uputila nekoliko sestara u inozemstvo.

I konačno Božjom providnošću i vlastitim radom i žrtvama svojih sestara Družba je uspje-la 1967. godine kupiti dvokatnu obiteljsku kuću u izgradnji od Paule Hep u Zagrebu na Laščini, na području župe Bezgrješnog Srca Marijina kojom upravljaju oci isusovci. Ugovor o kupnji potpisan je 25. srpnja 1967. godine.

Prve sestre stigle su na Laščinu na blagdan Gospe od Anđela, 2. kolovoza 1968., za vrije-me vrhovne glavarice Družbe s. Franciske Ivković. To su bile: s. Alfonzina Horvat, predstojnica, s. Auzilija Lulić, kuharica i prve studentice s. Robertina Medven, s. Valentina Marinović i s. Lucijana Čović. Već prve godine bilo je 11 sestara. Na dolazak sestara na Laščinu jedni susjedi negodovali su, a drugi su im pak izražavali vrlo srdačnu dobrodošlicu i pritekli im u pomoć u najpotrebnijim stvarima.

Početak nije bio nimalo lagan. Živjelo se skromno i jednostavno. No, zaufane molitve sv. Josipu za zagovor kod Boga bile su providonosno uslišane.

Građevna dozvola za kapelu u vrijeme komunističkog režima nije prošla te su sestre došle na ideju izgradnje kapele s garažnim vratima. Međutim, i crkvena dozvola dugo se čekala od župe Jordanovac i konačno je dobivena 7. travnja 1970. od Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu. Kako ništa nije išlo bez poteškoća, a budući da je križ u kapelici dominirao, sestre su spontano rekle neka kapela bude posvećena Uzvišenju Svetoga križa. Križ i žrtva utkani su u karizmu Majke Utemeljiteljice i u karizmu Družbe. A Majka Utemeljiteljica kaže: „Svaki dan s radošću uzmi vlastiti križ iz Isusovih ruku.“

Tako je napokon, uz veliku radost sestara i kandidatica, upriličen blagoslov samostana i kapele na Bijelu nedjelju, 19. travnja 1970., blagoslovio ju je mons. Josip Pavlišić, nadbiskup koadjutor Riječko-senjske nadbiskupije, u nazočnosti otaca isusovaca o. Stjepana Katulića, župnika župe na Jordanovcu i o. Ivana Fučeka, rektora isusovačkog Kolegija na Jordanovcu i vlč. Josipa Šopa iz Like. U početku je najveći napor podnijela s. Alfonzina Horvat, predstojnica koja je jako voljela mlade sestre i u materijalnoj oskudici uspjela je ubrzo nabaviti dva pianina za glazbenice. Sestre i kandidatice pohađale su razne srednje škole: gimnaziju, medicinske i ugostiteljske škole, zatim Katehetski institut i Institut za crkvenu glazbu pri Katoličkom bo-goslovnom fakultetu, Filozofski fakultet, Filozofsko-teološki institut, Odjel za kršćanski nazor pri Filozofsko-teološkom fakultetu Družbe Isusove, stručne tečajeve i tečajeve za redovničku i permanentnu formaciju. Najviše ih je ipak završilo Katehetski institut.

3 Usp. AKM, 1933., br. 8 i 9. Pismo s. Serafine Miletić, upućeno zagrebačkom nadbiskupu mons. dr. Antunu Baueru (1914.-1937.), Crikvenica, 31. siječnja 1933.; usp. Pismo mons. Antuna Rigonija, Senj, 9. veljače 1933.; usp. AKM, 1970., br. 9. Pismo s. Franciske Ivković, Crikvenica, 27. lipnja 1970.


33

Pored vlastite izobrazbe, sestre su uvijek i apostolski djelovale iz samostana na Laščini, želeći, poput svoje Majke Utemeljiteljice, činiti svako moguće dobro, a prema vlastitoj ka-rizmi, osobitu brigu i ljubav, nosile su uvijek u svom srcu prema djeci i mladeži. Majka Ute-meljiteljica je svojim duhovnim kćerima u Konstitucijama napisala: „Ne štedite truda, dajte sve za vjersku pouku, jer Kćeri Presvetog Srca Isusova nemaju drugog razloga postojanja osim vlastitog posvećenja i vjerske pouke.“

Tako su sestre na zamolbe roditelja, od 1969. do 1974. prihvatile i skrbile za odgoj jedne skupine od 13 djece predškolske dobi.

Od 1970. do 1976. pomagale su naizmjence u župi Jordanovac, uređivale su crkvu, vodile crkveno pjevanje i neko vrijeme župni vjeronauk.

Od 1979. do 1982. sestre Anita Crnković i Nikodema Stojak su, uz studij na Katehetskom institutu, katehizirale djecu osnovne škole i vodile crkveno pjevanje u župi Presvetog Trojstva u Prečkom u Novom Zagrebu za vrijeme župnika o. Valentina Miklobušeca.

Nakon demokratskih promjena, u našoj domovini, s. Anita Crnković predavala je vjerona-uk u OŠ Jordanovac od 1992. do 2000. i s. Jeronima Vuglovečki od 1996. do 2017. kada odlazi u mirovinu. S. Jeronima je također pripremala u župi djecu za svete sakramente i vodi dječji zbor i nakon odlaska u mirovinu prošle godine, još drži župni vjeronauk. Također od 2000. sudjeluje u školi vjeronauka u bolnici „Rebro“ na odjelu dječje onkologije.

Sestre Livija Hotovec, Felicita Špehar i Dobroslava Mlakić radile su u Kliničkom bolničkom centru „Rebro“ i dr. s. Marcela Žagar radila je na Neurološkoj klinici „Rebro“, a s. Nives Mađar na Klinici za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“.

Godine 1978. o. Ante Gabrić i Majka Terezija iz Kalkute, prigodom svoga boravka u do-movini, posjetili su upravo Odjel intenzivne njege za cerebrovaskularne bolesti na klinici „Re-bro“, gdje su radile sestre Felicita i Dobroslava i tada je Majka Terezija, vidjevši bolesne i umiruće bolesnike na posteljama na podu u prenapučenom odjelu, samo rekla o. Gabriću: „Oče, blagoslovi ih i idemo. Ovdje je kao i kod nas u Kalkuti.“ O. Gabrić ponovno je nakon Na-cionalnog euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici, 13. rujna 1984., posjetio zajednicu sestara na Laščini, slavio sv. misu i blagoslovio kip Majke Božje.

Izbijanjem domovinskog rata u zajednici su boravile i prognane naše sestre iz Slatine i Slunja. Sestre su se i iz samostana na Laščini uključile u karitativni rad s prognanicima Slunj-skog dekanata i u razvrstavanje lijekova i odjeće u Caritasu na Šalati i župi na Jordanovcu. Samostan je počesto služio i za smještaj bolesnih koji su dolazili na preglede u zagrebačke bolnice.

U samostanu je od 1991. do. 2000. bila smještenu kandidatura, postulatura i novicijat, a s. Anita Crnković bila je učiteljica podmlatka Družbe. Bilo je šest kandidatica.

Od 2006. u samostan sestre prihvaćaju studentice koje studiraju na raznim fakultetima. To je opet jedan vid apostolata u skladu s vlastitom karizmom da se mladeži pomogne u dozrijevanju u kršćanskom pozivu i vjeri. Do danas je 14 djevojaka završilo razne studije u Zagrebu.

Od početka do danas poglavarice zajednice bile su sljedeće sestre: s. Alfonzina Horvat (1968.-1972. i 1974.-1980.), s. Karmela Vidaković (1973.-1974.), s. Tarzicija Žižić (1980.-1981.), s. Felicita Špehar (1981.-1983.), s. Agneza Činkole (1983.-1985.), s. Vjenceslava Vukić (1985.-1991.), s. Marinka Mikić (1991.-1993.), s. Anita Crnković (1993.-2000.), s. Jeronima Vuglovečki (2000.-2012.), i s. Rozalija Težak od 2012. Tijekom 50 godina u samostanu su živjele i djelovale 54 sestre, a 12 njih preselile su u vječnost. Danas ovdje žive četiri sestre.


34

O zlatnom jubileju samostana na Laščini za duhovne blagodati svakako dugujemo za-hvalnost svećenicima ocima isusovcima na Jordanovcu, a među njima ponajviše pokojnom p. Predragu Beliću. P. Predrag je, uz kratke prekide, punih 25 godina od 1970. do 1995. sva-kodnevno misio u našoj samostanskoj kapeli u 6 sati ujutro bez obzira na vremenske prilike, a valja reći da se dragovoljno javio. Veoma je rijetko zakasnio, a ako bi ipak zakasnio onda se gotovo pet minuta iskreno ispričavao. Koliko nam je značio svakodnevni dolazak p. Predraga to mogu i osobno posvjedočiti da je to bila neizreciva milost započeti dan sa svetom misom prije odlaska bolesnima. P. Predrag održao je svakodnevno i petominutnu homiliju, ali uvijek pripremljenu i napisanu. Održao nam je i više mjesečnih duhovnih obnova iz kršćanske pa-trologije, a obogaćivao nas je i svojom osobnom marijanskom i ekumenskom duhovnošću te kao raspjevani redovnik i liturgičar svako jutro zanosno je s nama pjevao. Od njega smo puno primili, a i on je u svojoj skromnosti i kao samozatajni redovnik zapisao u našoj samostanskoj kronici: „Treba reći i to da sam i ja u ovoj kući mnogo toga primio.“ Radovao se svakoj našoj proslavi družbinih blagdana, svetkovini Presvetog Srca Isusova i Uzvišenju Svetoga križa, ali i slavlju imendana sestara, a njegov smo rođendan 4. svibnja svake godine, osobito svečano slavili čemu se on djetinjom radošću veselio. Svakako zahvalni smo i drugim svećenicima koji su p. Predraga zamjenjivali. To su p. Nikola Stanković, p. Vatroslav Halambek, p. Radojko Karaman i drugi te pokojni p. Ivan Macan i p. Ivan Strilić. Poslije p. Predraga svakako veliku zahvalnost zajednica na Laščini duguje p. Marku Matiću koji također već duže vrijeme dolazi i slavi sv. misu, a prava je šteta što sestre nisu sabirale ili snimale njegove propovijedi jer je on zaljubljenik Božje riječi. No, raduje nas što danas zajedno s njim kao zlatomisnikom i mi zahvaljujemo Bogu za njegov i naš zlatni jubilej.

Zajednica ovoga samostana o zlatnom jubileju želi se spomenuti i zahvaliti Bogu za mno-ge svoje dobročinitelje žive i preminule, a spomenut ću ipak bar obitelj Očić - Mrduljaš te obitelj Anđelić - Tijan.

I na kraju, o zlatnom jubileja ovoga našega samostana na Laščini, Bogu hvala za sve žive i preminule sestre koje su ovdje živjele kao i za sve svećenike i dobročinitelje. Nadamo se i po-zivamo sve vas koji ste nam se danas pridružili u ovom slavlju da i nadalje podržite zajednicu ovoga samostana svojom svekolikom dobrotom i molitvom i molite za zvanja naše Družbe da karizma službenice Božje Majke Marije Krucifikse i da-lje živi po njezinim duhovnim kćerima ovdje u Zagrebu i da ovaj samostan i u budućnosti bude kuća izobrazbe mladih članica Družbe.

Voditelj euharistijskog slavlja p. Klarić održao je nadah-nutu propovijed:

„Drage sestre i braćo, danas je uistinu velik dan, Dan križa, dan u kojem vi, drage sestre Srca najboljega, može-te ponosno reći kako punih pedeset godina nosite radosno svoj križ ovdje na Lašćini. Iskreno vjerujem da nema dobro-ga srca bez dobroga križa. Uzdignimo stoga, svoje srce da-nas prema križu najvećemu i pokajmo se za sve one dane u kojima ga možda nismo htjeli, ili nam je bio pretežak, ili smo ga željeli prebaciti na tuđa leđa, pobjeći od njega. Crkva nas danas poziva razmatrati veliku tajnu križa našega Spasitelja. Taj znak koji je u početku bio prokletstvo, sablazan, ludost


35

postao je znakom spasenja. U jednom trenutku naše povijesti, Sin Boga živoga dolazi na svijet. Napušta svoju uzvišenost do koje čovjek ne može doprijeti i sam postaje čovjek, da bi u poniznosti i poslušnosti prihvatio križ, na njemu bio uzdignut i u svom čovještvu pobijedio grijeh i smrt. Tako se ponovno vratio u svoju uzvišenost i čovjeku otvorio vrata koja su mu od prvoga pada bila zatvorena. Prvo drvo sa svojim zamamnim plodom odvelo je čovjeka u odvojenost od Boga, u smrt. Plod ovog drugog drveta vratio je čovjeku život, prijateljstvo s Bogom. Što je prvi Adam uništio, novi Adam je obnovio.

U prvom čitanju čujemo mrmljanje Izraelaca koje Bog kažnjava ljutim zmijama. Nakon što su shvatili da su pogriješili, Izraelci su se pokajali, zamolili Boga za oproštenje. Pogledom na mjedenu zmiju koju je Mojsije uzdigao na stup, postižu ozdravljenje od ugriza zmije. Od grijeha se oslobađamo onda kad ga postanemo svjesni, kad ga stavimo pred sebe, tek tada ga možemo priznati i za njega se pokajati. Ova uzdignuta zmija pralik je Krista uzdignutog na križu. Na križu je pobijeđen grijeh. U pogledu na križ, u njegovoj osami i svjetlosti, pravo spoznajem sebe i svoj grijeh i tako onda mogu ići dalje, mogu ići naprijed oslobođen, zdrav.

Lako možemo čuti kako se govori o prenaglašenosti križa, jer smo mi vjernici zbog toga tužni, smrknutih lica idemo ovim svijetom umjesto da širimo uskrsnu radost, iz svojih crkava izlazimo pognutih glava pritisnuti teretom križa. Izuzmemo li iz našega života važnost križa, u prvom redu Kristova križa, a onda i križeva svakoga od nas, oduzeli smo si sredstvo po kojem nam je ostvareno spasenje. Da je bilo drugoga puta, Bog bi ga vjerojatno, odabrao. Mi jesmo ljudi uskrsnuća, mi trebamo širiti radost ovim svijetom, ali trebamo biti svjesni da Uskrsa nema bez križa, da nema uskrslog Krista koji nije prošao muku i umro na križu.

Križ ima dvostruku usmjerenost, dvije grede: vertikalu i horizontalu. Kristova smrt na kri-žu povezala je nebo sa zemljom. Ona odvojenost koja je postojala između Boga i čovjeka od prvoga čovjekova pada, spojena je gredom Kristova križa. Samo onaj koji po njoj hoda može doći k Bogu, samo on može ući u kuću Očevu. ‘A Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.’ A kako se ulazi u život vječni? U život vječni se ulazi po Kristovu križu. Sve je naše usko povezano s križem. Posebno je to presveta euharistija – sjećanje i aktualiziranje ovdje i sada Kristove žrtve za nas.

Horizontalna greda Kristova križa doziva nam u pamet našu povezanost kao braće i sesta-ra u Kristu. Za svakoga od nas je Krist umro, nije za jednoga više, a za drugoga manje. Ta hori-zontalna greda povezuje nas u ljubavi. Taj križ ostvario je i nas, našu zajednicu. Jedno i drugo treba u našem životu biti prisutno. I vertikala i horizontala moraju nam biti prožete ljubavlju.

Današnja svetkovina nosi naslov Uzvišenje svetoga Križa. I to je veliko uzvišenje, uzviše-nje Božjega poniženja. Ponizio se da bi nas uzvisio.

Drage sestre Srca, ne bilo kakvoga nego Isusova, današnja svetkovina i vaša obljetnica nam svjedoče da je ljubav uvijek jača od mržnje, da je hrabrost jača od straha, da je dobro jače od zla. Svjedoče nam da je vaša poslušnost i poniznost nadjačala neposluh i oholost. I to upravo ovdje na Lašćini, i to već punih 50 godina.

Stanimo stoga, ponovno pred Krista na križu i upitajmo svoju pamet, svoje srce: što sam to ja do sada činio za Krista, što ste vi drage sestre kroz ovih 50 godina ovdje na Lašćini činile za Krista, što sada činite i što će od sada činiti za njega? Amen.“

Na kraju sv. mise prisutnima je riječi pozdrava uputio p. dr. Marko Matić koji nakon p. Belića dolazi ovdje slaviti sv. misu srijedom navečer. Pater Matić izrazio je radost da na ovaj


36

način može surađivati sa sestrama i čestitao Družbi zlatni jubilej ovog samostana sa željom da nas sve zajedno dragi Bog čuva i blagoslovi.

Pjevao je Zbor sestara pod vodstvom i uz orguljsku pratnju s. Valentine Marinović. Sestre su izvele prigodni program. Na kraju završile su Himnom Družbe koju je sastavila s. Roberti-na, a uglazbio dr. Jerko Gržinčić iz Klane.

Poglavarica ovog samostana s. Rozalija Težak pozdravila je prisutne riječima:Ovom svečanom euharistijom proslavili smo blagdan Uzvišenja Sv. Križa kome je posve-

ćena naša kapela, zahvalili smo Gospodinu za 50 godina života i rada naših sestara u ovoj kući. Veliki broj sestara boravio je ovdje zbog rada ili školovanja, a neke sestre su već pokojne kao i oci isusovci koji su u ovu kapelu dolazili slaviti sv. misu.

Pozdravljam i zahvaljujem predvoditelju misnog slavlja mladomisniku p. Petru Klariću koji se rado odazvao i održao poticajnu propovijed. Hvala pater!

Također pozdravljam zlatomisnika p. Marka Matića, našega dugogodišnjeg misnika. Pa-ter, od srca Vam hvala, neka Gospodin blagoslovi Vaš trud i obdari Vas dobrim zdravljem. Preporučamo se i nadalje.

Pozdravljam p. Blaženka Nikolića, rektora Kolegija. Pozdravljam mons. dr. Zvonimira Kurečića, suca u kauzi za proglašenje naše utemeljiteljice Majke Marije Krucifikse. Pozdrav upućujem p. Stjepanu Fridlu, glavnom uredniku Radio Marije. Među nama je i župnik župe Bezgrješnog Srca Marijina p. Ivica Musa. Dobro došli!

Uz njih su i drugi svećenici koji su također bili na usluzi sestrama p. Nikola Stanković, p. Zvonimir Rubinić, p. Mijo Nikić koje također od srca pozdravljam. S nama je i đakon Zvonimir Marinović, dobro nam došli! Također brat Mato.

Od srca pozdravljam Vas, drage naše sestre, koje ste došle iz raznih zajednica na čelu s vrhovnom predstojnicom s. Dobroslavom Mlakić koja nas je o svemu informirala. Hvala Vam.

Pozdravljam Vas, dragi vjernici, dobrotvori, prijatelji, susjedi, hvala Vam što ste se odazvali i došli zajedno s nama zahvaliti Bogu za sve dobro koje nam je udijelio i moliti ga za

njegov blagoslov u našem daljnjem radu i životu. Bog Vas blagoslovio!

Hvala Laudato TV koja je sni-mala ovu našu svečanost!

Sestre su na kraju otpjevale Himnu Družbe koju je sastavila s. Robertina, a uglazbio dr. Jerko Gr-žinčić iz Klane. Cjelokupni program animirala je s. dr. Silvana Fužinato.

Slijedio je objed uz veselo dru-ženje svih prisutnih među kojima

su bile sestre: Dobroslava Mlakić, Robertina Medven, Kristina Tunić, Silvana Fužinato, Veli-mira Marinović, Zvonimira Marojević, Leopoldina Rukav, Klara Jeličić, Branimira Kozić, Marija Žderić, Blaženka Bobaš, Martina Juričić, Valentina Marinović, Nikodema Stojak, Anita Crn-ković, Apolonija Krezo, Anđelina Tirić, Patricija Stubičar, Anastazija Vukić, Krešimira Vuleta, Dionizija Petric, Amalija Budimir, Celestina Beljo, Judita Podnar, Benedikta Vunić i domaće sestre: Salezija Slatina, Rozalija Težak, Vinka Paulić i Jeronima Vuglovečki.


37

Ovaj samostan bio je našoj Družbi znak nade i Božje ljubavi. Tu smo s. Valentina i s. Ro-bertina koje smo otvarale ovaj samostan i s. Felicita koja je ovdje kasnije radila, prošle godine proslavile smo zajedno svoj zlatni jubilej redovništva. Druge tri koje su bile na početku prese-lile su se u nebo. A nakon ovog slavlja preselila se u nebo iznenada i naša s. Vinka. Zahvalju-jemo Božanskom Srcu Isusovu za sve što nam je darovao tijekom boravka u ovom samostanu i uopće u dosadašnjem životu. Molimo ga da blagoslovi naše djelovanje novim zvanjima koja će nastaviti održavati život naše Družbe i ovog samostana do njihovih novih zlatnih jubileja.

s. Robertina Medven

Majka Terezija ponovno na TrsatuU subotu 22. rujna, lijepo-

ga sunčanog dana, na svečanost u svetište Majke Božje Trsatske krenule su vrhovna predstojnica s. Dobroslava, s. Kristina Tunić, s. Apolonija Krezo i Mihaela. Sudje-lovale su na sv. misi te otkrivanju i blagoslovu kipa velike svetice našega vremena, Majke Terezi-je iz Kalkute. Iako je mnoštvo već napunilo svetište Majke Trsatske, uspjele smo, uz pomoć jednog predstavnika albanske zajednice, pristupiti veoma blizu samom ol-taru. Oko 13 sati započelo je sve-

čano misno slavlje, a predvodio ga je mons. Lush Gjergji, generalni vikar Prizrensko-prištinske biskupije koji je albansku sveticu i osobno poznavao. Mons. Gjergji je u propovijedi istaknuo sjećanje na zajedničku molitvu klanjanja na kojoj su bili Majka Terezija i on. Nakon pet sati zajedničkog klanjanja Majka Terezija ga je pozvala da idu na ulice tražiti Isusa. Pošao je s njom i susreli su mnoge teške bolesnike u kojima je svetica prepoznavala Isusa. Na kraju ga je upi-tala: „I, kakav vam je Isus u našem kvartu?“ Mons. Gjergji je tijekom propovijedi zastajkivao te je okupljene vjernike pitao: Kakav je Isus u njihovu kvartu?

Nakon mise bila je pobožnost čašćenja relikvija svetice, popraćena zvucima s kora gdje su se redom nizale skladbe klasičnog i duhovnog repertoara raznih riječkih zborova i solista. Na kraju su kip otkrili Ermina Lekaj Prljaskaj, izaslanica predsjednice Republike Hrvatske i Vojko Obersnel, riječki gradonačelnik. Otkrivanjem kipa, autora Gzima Muriqija, akademskog kipa-ra s Kosova, Riječani su se prisjetili i 40. obljetnice otkako je ova svetica pohodila grad Rijeku i Trsatsko svetište. Program je završio oko 16 sati. Prisutni su se razišli kućama puni dojmova, razmišljajući o ovoj tako velikoj svetici za grad Rijeku i njegove stanovnike.

Svi zajedno trebali bismo odgovoriti na potrebe onih najmanjih, najsiromašnijih u na-šemu društvu u čemu nam je tako divan primjer ostavila ta posebna „mala“ svetica, Majka Terezija. Sveta Majko Terezijo, moli za nas.

Mihaela Martinović


38

Hodočašće župe Omišalj u PoljskuŽupni zbor župe Uznesenja Blažene Djevice

Marije iz Omišlja, koji već dugi niz godina vodi s. Valentina Marinović, boravio je od 24. do 29. ruj-na 2018. na hodočašću u Poljskoj, rodnoj zemlji pape Ivana Pavla II., Maksimilijana Kolbea, Fausti-ne Kowalske i mnogih drugih svetaca. Zemlja je to bogatog i živog vjerskog iskustva, ali i zemlja koja je pretrpjela strahote nacizma. Hodočašće smo zapo-čeli, kako i priliči, svetom misom nakon koje smo, noseći u srcu najmilije koji su ostali kod kuće, kre-nuli prema Poljskoj.

Došavši u Poljsku, točnije u Krakow, obišli smo kompleks Wawel – velebni dvorac nad gradom i ka-tedralu sv. Stanislava i Vaclava, koja je ujedno po-sljednje počivalište mnogih poljskih kraljeva. Vrlo je znakovito da na oltaru na kojem je mise služio Karol Wojtyla, tada nadbiskup Krakova, sada stoji relikvijar krvi toga sveca. Toga dana, posjetili smo i svetište Božanskog milosrđa, baziliku izgrađenu u čast Božanskog milosrđa u kojoj se časti istoime-na slika. Tamo je i grob apostola Božjeg milosrđa, svete Faustine Kowalske. U svetištu smo slavili svetu misu, izmolili krunicu i čuli osnovne informacije o svetištu, pobožnosti i svetici ispripovijedane na vrlo zanimljiv i životan način. Sa sviješću o veličini Božjeg milosrđa i još većom sviješću o potrebi toga milosrđa za nas, pošli smo u rudnik soli Wieliczka. Radnici tog rudnika, desetljećima su, kopajući sve dublje, gradili podzemne kapele i kipove od soli koji još i danas svjedoče o nepokolebljivoj vjeri poljskoga naroda i iskonskoj čovjekovoj potrebi uteći se onom što ga nadilazi kada je najteže. Hodočasteći ondje, spomenuli smo se svih onih, koji mukotrpno zarađuju svoj kruh, često odvojeni od svojih obitelji, poput mnogih rudara u povi-jesti ovog rudnika. Dvjesto metara ispod zemlje, nalazi se velebna crkva s mnoštvom kipova, reljefa i oltara od soli, u kojoj se svake nedjelje slavi sveta misa.

Sljedećeg dana posjetili smo Wadowice, rodno mjesto svetog pape Ivana Pavla II. Pošto smo obišli rodnu kuću i župnu crkvu prvog poljskog sveca, slavili smo svetu misu, nakon koje smo se, u procesiji zaputili prema krsnom zdencu, gdje je mladi Karol kršten da bismo ondje obnovili svoja krsna obećanja. Izmolivši molitvu u čast Ivanu Pavlu II., krenuli smo prema zloglasnom koncentracijskom logoru Auschwitzu. Osim bojazni što ćemo ondje vidjeti, za-okupljalo nas je i pitanje što ćemo ondje čuti. Jer, ako se malo osvrnemo oko sebe, shvatit ćemo da danas čovjek okreće glavu od patnje pokrivajući uši na svaki spomen boli. Kako u ovom vremenu postmodernog društva, strogog individualizma i ravnodušnosti, mnogim posjetiteljima toga logora objasniti što se tamo dogodilo prije samo sedamdesetak godina? Upravo ovo „čuti“ dominiralo je nad „vidjeti“ tih sat i pol vremena obilaska. Tako smo, pri-mjerice, mogli čuti koji su razlozi postojanja takvog logora u srcu kršćanske Europe – rasizam, nacionalizam i netolerancija prema drukčijima od sebe. Mogli smo čuti da je za tu strahotu odgovoran samo i isključivo čovjek, nikako Bog. S molitvom za sve žrtve toga režima i da se to više ne ponovi, krenuli smo prema vrhuncu našeg hodočašća – Częstochowi, točnije Jasnoj


39

Gori, nacionalnom Marijanskom svetištu koji godišnje posjeti više od tri milijuna hodočasni-ka. Svetište se spominje već u 11. stoljeću, čuvaju ga redovnici pavlini, a predmet je štovanja slika Crne Gospe Częstochowske. Poljski je narod, poput hrvatskog, veliki štovatelj Marije. Kao što je mi nazivamo kraljicom Hrvata čine to i oni: Marija je kraljica Poljske, a to svjedoči žezlo i kugla, kraljevski simboli, koji stoje na glavnom oltaru pored ikone. Cjelodnevnim moli-tvenim programom koji se sastojao od pokorničkog bogoslužja, krunice, mise i križnog puta, stopili smo se s rijekom hodočasnika iz svih krajeva Poljske, a i šire. Posebna milost bila je, su-djelujući na Jasnogorskom apelu, činu u kojem se molitvom i pjesmom spušta zastor na ikonu Bogorodice, moliti deseticu krunice na hrvatskom jeziku. Podijelivši s Marijom sve što nam je na srcu, naše radosti i nade, naše žalosti i tjeskobe, približili smo se samom kraju hodočašća.

Posljednjeg dana hodočašća, podizanjem zastora s ikone, uz svečane fanfare i misom zaputili smo se prema svojim kućama, nošeni onim što smo prethodnih dana primili. S moli-tvom i pjesmom na usnama, zahvalili smo svemogućem Bogu i Djevici Mariji na sretnom po-vratku i na svemu što smo na hodočašću doživjeli. Zahvalili smo mu i na svima koji su preuzeli teret organizacije ovog hodočašća i duhovnoj pratnji.

Na kraju još vrijedi kao poticaj dodati nekoliko pohvalnih aktivnosti župnog zbora i pri-druženih župljana. Župni zbor iz Omišlja, osim što se redovito sastaje na probama, često hodočasti i sudjeluje na misama koje daju služiti za svoje pokojne članove, za žive članove i njihove obitelji i ostale potrebe. Članovi zbora i ostali župljani, njih stotinjak, svakog dana mole živu krunicu za nova duhovna zvanja i mnoge druge nakane. Posebno zahvaljujemo dragome Bogu što naš zbor obasiplje novim i mladim članovima ne dopuštajući tako da sto-ljetni pjev naše zajednice bude prekinut. Bogu smo zahvalni i na daru redovnica Presv. Srca Isusova u našoj župi koje već dugi niz godina uz rad i neprestanu molitvu ispunjavaju povje-reno im poslanje.

Luka Španjić


40

Dragi posjet iz NeussaU trodnevnici proslave Dana

preminuća službenice Božje Majke Marije Krucifikse Kozulić, 28. rujna, imali smo u Kući mati-ci na Drenovi zaista dragi posjet. Posjetili su nas mons. Guido Assmann, rektor katedrale St. Quirinusa u Neussu sa svojom majkom.

Nije to prvi put. Mons. As-smann je i za 50. obljetnicu za-vjeta s. Zvonimire, s. Bernardine i drugih sestara 2017. uzveličao slavlje svojim prisustvom i izne-nadio darovima. Ovaj put je do-šao i s majkom koju jako poštuje kao pravi sin i svećenik. Posjetili smo sestre u našoj kući u Crikve-nici, zatim rođenu sestru naše s Zvonimire u Dramlju, te razgle-dali ljepotu Lijepe Naše. Vidjelo se da su zadovoljni.

Sutradan su posjetili Naci-onalni park Plitvička jezera za-jedno sa s. Zvonimirom. Žao mi je što nisam mogla s njima poći jer sam imala neodgodivi ter-min. Vratili su se puni dojmova, a pomalo i umorni. Poslali su mi mnogo lijepih fotografija s Plitvi-ca.Kad je došlo vrijeme njihova povratka u Njemačku, otpratila sam ih u riječku zračnu luku u Omišlju na otoku Krku. S njima je otputovala i s. Zvonimira, koja je dugi niz godina radila u Neu-ssu.

Sa zadovoljstvom se prisje-ćam dragog posjeta i nadam se da će nas ubuduće opet posjeći-vati obitelj Assman.

s. Bernardina Maslać


41

„Zastarjele strukture i novi poticaji Duha“Redovnice i redovnici Riječke nadbiskupije okupili su se 29. rujna u Velikoj dvorani Or-

dinarijata na proslavi 34. redovničkog dana. Susret je organiziran u suradnji s Hrvatskom redovničkom konferencijom, a odvijao se pod naslovom „Zastarjele strukture i novi poticaji duha“.

O temi susreta u uvodnim riječima govorio je provincijal Provincije franjevaca trećore-daca glagoljaša fra Ivo Martinović te istaknuo kako su promjene nužne. „Želimo razmišljati o onome čemu nas poučava učiteljstvo Crkve i odgovoriti izazovima vremena, biti proroci i svjedoci“, rekao je provincijal Martinović koji je ispred Hrvatske redovničke konferencije moderirao susretom.

U dvorani Ordinari-jata predavanja su odr-žale s. Katarina Maglica i s. Stjepanka Stanić i u njima analizirale druš-tvene prilike i položaj redovnika.

Nakon dva izlaga-nja sudionici su se oku-pili na slavlju euharisti-je u kapucinskoj crkvi Gospe Lurdske koju je predvodio riječki nad-biskup mons. Ivan Dev-čić, a propovijedao je fra Ivo Martinović.

Nadbiskup se oku-pljenima obratio na početku susreta istaknuvši kako se u svijetu događaju mnoge promjene i teško je predvidjeti kakve će biti njihove posljedice. „Svijet je u latentnom nemiru i ne znamo kako će to završiti, ali molimo Boga da nam dadne snage i krenimo od sebe, ne posustajmo u svjedočenju vjere. Na današnji blagdan svetih arkanđela Bog nam poručuje kako on uvijek šalje pomoć. Preko njih nas ohrabruje“, rekao je nadbiskup.

U prvom izlaganju s. Katarina Maglica govorila je o promjenama u redovničkim zajedni-cama te o redovničkim zvanjima koja niču u suvremenom svijetu. Zaključila je kako su unutar redovničkih zajednica potrebne promjene s obzirom na svijet koji se mijenja i donosi druga-čije okruženje, na to potiču i crkveni dokumenti, ali potrebno je prije svega krenuti od osob-nog svjedočenja. „Ima mnogo poticajnih knjiga, informacija, uputa, ali potrebno je krenuti od sebe, da ti poticaju ne budu samo slovo na papiru nego da ih istinski živimo“, rekla je s. Katarina.

S. Stjepanka Stanić govorila je o Duhu Svetom i vjernosti u Duhu. „Bit redovništva je izlazak iz sebe i biti za drugoga. Papa Franjo objašnjava kako je to temeljni poziv na svetost snagom Duha. Duh redovništva je voljeti ljude, voljeti jedni druge“, zaključila je s. Stjepanka. (HRK)


42

Ulazak u kandidaturuPrije tri godine osjetila

sam poziv. Ne znam kakav je to bio poziv. Znam da mi je bilo dosta načina vjerovanja koji sam do tada osjećala i po tome vjerovanju živjela. Obi-teljska ljubav, i poneka mala pažnja iz djetinjstva, kao da su ostale negdje duboko u meni zakopane, a na njih su stigle teške naslage lažnih susreta, krivnje zbog ponekih neuspje-ha, propalih odnosa, i sve sku-pa dovelo me do preispitiva-nja vlastite vjere, poznavanja osobe Isusa Krista, u kojega sam uvijek vjerovala. Tko je taj Isus u kojega ja vjerujem? Što On želi učiniti sa mnom? Što On zapravo želi od mene, a ja to ne činim? Zbog toga sam krenula u potragu. Za odgovorima. Pronašla sam odgovor opet u sebi. Toliko je jednostavno. Ali treba stati. Vjerovati. I čekati. Čekati s povjerenjem. Povjerenjem u njega. Zato jer me stvorio. Ako vjerujem da me On iz ljubavi stvorio, onda me stvorio s razlogom, da i ja ljubim njega! I da zajedno učinimo čudo ljubavi! Da se On proslavi! Kako će se proslaviti? Preko mojih ruku, preko mojih malih djela ljubavi. Preko mog slučajnog osmijeha, preko mog ramena kada dam nekome da se nasloni na nj. Proslavlja se Bog i po mojim pogreškama. Možda baš taj križ, shvatila sam, koji mi se činio tako težak, baš tada je najjače Isus progovarao. Baš po tom križu On se želio proslaviti, po mome križu! Dogodila se tada i prerana smrt jedne djevojke iz Zaprešića, koja je naglo oboljela od leukemije i umrla u 28. godini života. Pitala sam se zašto ja, koja sam živa, pa imam zdrave ruke i noge, i mnoge talente, zašto ne činim nešto više za zajednicu, za grad u kojem jesam. Zašto ili za što sam ja još uvijek ovdje? Kada srce otvori vrata, ono vrlo brzo kreće kamo mora ići.

U kandidaturu Družbe Presvetog Srca Isusova stupila sam 29. rujna baš na spomendan preminuća buduće blaženice Majke Marije Krucifikse Kozulić, koja je govorila „Odgoj mladeži najuzvišeniji je posao i zadaća“ i taj slogan me privukao u Družbu, jer volim djecu i mlade. Smatram kako je sreća raditi s njima i biti uz njih, na kraju krajeva, njima sve ostavljamo u nasljeđe. Bio je sunčan i divan dan. Služila se sveta misa u parku samostana, a obred je bio prije mise u kapelici. Psalam 130 kaže „U Gospodina ja se uzdam, duša se moja u njegovu uzda riječ. Duša moja čeka Gospodina više no zoru straža noćna...“

S tim psalmom završio je i obred. Zahvaljujući Providnosti, jedanput sam otvorila taj psalam, srce mi je bilo na mjestu i točno sam znala da što god On bude zatražio od mene ubuduće, to ću učiniti. Hvala s. Dobroslavi, s. Aniti i s. Lidiji na organizaciji i na podršci kojom su me pratile. Hvala Višnjemu na milosti i molimo ga i dalje da nas čuva i prati, te dovede u našu Družbu još mladih djevojaka koje će neumorno slijediti taj put ljubavi, put kojim je i Isus morao proći.

Mihaela Martinović


43

Promišljanje o sadašnjosti i budućnostiSusret predstojnica zajednica i voditeljica ustanova s Vrhovnom upravom Družbe održan

je u Kući matici na Drenovi 8. listopada kako bi sve zajedno promišljale o prioritetima sadaš-njeg djelovanja te budućim smjernicama.

Poslije molitve Srednjega časa okupljenim sestrama u dvorani Kuće matice predstavljen je videospot pjesme „Majka Marija Krucifiksa Kozulić“ u izvedbi Barbare Brezac Benigar koja i potpisuje tekst pjesme, a glazbu i aranžman Vlaho Prohaska. Redateljica videospota je Ma-risela Host u produkciji Rose arta. Sestre su imale priliku čuti o duhovnom iskustvu sestara Barbare i Marisele te njihove povezanosti s Riječkom Majkom, a i njihova majka umjetnica Marija Brezac Benigar, naslikala je nekoliko slika Majke Krucifikse.

Ovaj videospot je u biti Božji projekt, jer se tijekom rada osjetila pomoć Duha Sve-toga i Riječke Majke, posvje-dočila je Barbara te dodala da je na suvremeni način upravo ovim spotom ljudima današnji-ce htjela pokazati veličinu ove žene, jer i danas Majka Kruci-fiksa svojim primjerom poziva sve ljude na put svetosti.

Vrhovna predstojnica s. Dobroslava Mlakić zahvalila je Barbari i Mariseli na svemu do-brom što čine istaknuvši da su i one na tragu Riječke Majke, jer

su istinske moliteljice i dobročiniteljice u sredini gdje žive i djeluju, radosno, neumorno i s ljubavlju.

Susret smo nastavili zazivom Duha Svetoga, potom je s. Dobroslava pozdravila prisutne sestre te istaknula da su međusobni susreti potrebni kako bi se zajednički promišljalo, dogo-varalo i ostvarivalo planirano, a na kraju i vrednovalo učinjeno.

Naime, karizma Majke Utemeljiteljice itekako je i danas aktualna, jer se i u našim sre-dinama mogu naći brojna nova predgrađa na kojima čekaju potrebiti koji žele biti evangeli-zirani, ali im se ne prilazi. Ništa drukčije nije ni s mladima današnjice koje u posvećeni život privlači istinska međusobna ljubav i svjedočanstvo zajedničkog života u redovništvu. Sestre su pozvane svojim posvećenim životom i karizmatskim radom biti odgovor na brojna pitanja mladih, osluškivati i biti ondje gdje se događa novo buđenje i traženje Boga.

Obraćajući se predstojnicama zajednica koje bi prve trebale animirati i pokretati život zajednice u duhovnom i svakom drugom pogledu, s. Dobroslava je navela neke od osobina dobrih vođa: samopouzdani su, poznaju ljude, stvaraju vlastite odluke, ambiciozni su, stvara-ju vlastite metode, uživaju u zapovijedanju drugima, motivirani su osobnim razmišljanjima, neovisni su. Međutim, za redovničku zajednicu važna je i duhovna dimenzija jer duhovne osobe koje vode druge pozvane su uzdati se u Boga, živjeti u jedinstvu s Bogom i bližnjima, pokušavati pronaći Božju volju, biti skromni i jednostavni, pronalaziti i slijediti Božje metode, uživati u poslušnosti Bogu, biti nošeni u svom djelovanju ljubavlju za Boga i čovjeka, uvijek


44

ovisni o Bogu. Osim toga, takva će osoba biti otvorena za Božje poticaje, spremna slijediti kao što je i spremna voditi, požrtvovna, blaga i ponizna te slušati one koji su mudriji od nje i imaju bolje prijedloge, rješenja i slično.

Svaka sestra imala je priliku reći svoje promišljanje o pastoralu duhovnih zvanja, kvaliteti zajedništva, kućnim kapitulima, danima Riječke Majke, blagdanima Družbe, međusobnim susretima te slavljima u Družbi.

Sestre su se složile da su ovakvi susreti potrebni i korisni kako bi se zajedno promišljalo i uzelo u obzir mišljenje svake sestre za napredak Družbe. Susret je završio u radosnom raspo-loženju i zajedničkom molitvom.

s. Lidija Turić

„Zemljo hrvatska, Bog te blagoslovio!“Na spomendan sv. Ivana Pavla II., u kapeli Uzvišenja sv. Križa na Laščini, p. Marko Matić

slavio je sv. misu i održao prigodnu propovijed. Zajednica sestara rado se prisjetila ovoga svetoga Pape koji je itekako važan i za našu Družbu kojoj je udijelio papinsko priznanje prije 26 godina.

Jučer smo proslavili Misijsku nedjelju. Danas slavimo blagdan, uz sv. Pavla, najvećeg mi-sionara u kršćanskom svijetu. Možda nećete ni pomisliti da je to blagdan pape Ivana Pavla II., najvećeg prijatelja Hrvata. Živio je 85 godina, upravljao Kristovom crkvom 26 godina i pet mjeseci. Umro je suobličen Kristu uoči Bijele nedjelje, nedjelje Božanskog milosrđa, 2. travnja 2005. u 21.37 sati. „Kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“ (Iv 12, 32). Te Kristove riječi ostvarile su se na pogrebni dan Ivana Pavla II., 8. travnja 2005. godine. Čovječanstvo ne pamti da se ikad u povijesti ljudskog roda okupilo toliko i takvog svijeta oko odra jednog čovjeka. Bilo je to najveće okupljanje velikih vođa i običnih ljudi, a ujedno i najveći medijski događaj u povijesti čovječanstva. Svečanom obredu oproštaja od velikog Pape prisustvovalo je 15 kraljeva, kraljica, prinčeva i velikih vojvoda, 40 predsjednika država, 25 premijera i oko 120 drugih političkih i vjerskih nekršćanskih velikodostojanstvenika, 157 kardinala, 700 nadbiskupa i biskupa, 3000 prelata i svećenika. Obrede, koje je pred više od dva milijuna hodočasnika, predvodio dekan Kardinalskog zbora, njegov budući nasljednik, Josef kardinal Ratzinger, pratilo je oko deset tisuća novinara, izravno prenosilo 137 televizij-skih mreža iz 81 zemlje sa svih pet kontinenata, gledalo preko televizijskih ekrana više od tri milijarde ljudi.

Na početku svoga pontifikata govorio je: „Papa ne može biti zatočenik Vatikana. Želim doći do svih... od stepskih nomada do redovnika i sestara u njihovim samostanima... Želim prekoračiti prag svakog doma.“ U 27 godina kormilarenja Petrovom lađom (1978.-2005.) po-duzeo je 104 putovanja, posjetio 103 zemlje, prevalio oko dva milijuna kilometara, što je isto kao da je više od trideset puta obišao zemlju ili tri puta išao na Mjesec. Na tim putovanjima susreo se s više od četiri stotine milijuna ljudi. Htio je doći svima i, na kraju, svi su došli k njemu. Kad budem uzdignut, sve ću privući k sebi.

Neposredno prije smrti, tvrde očevici, Papa je pogledao prema prozoru ispod kojeg je na trgu Sv. Petra mnoštvo molilo, uzdignute ruke na blagoslov „urbi et orbi“ izgovorio posljednju riječ „Amen“ i izdahnuo. To nas opet podsjeća na raspetoga i uskrsnuloga Krista, koji umirući izriče svoj „Amen - Dovršeno je“ (Iv 19, 30) i uzlazeći na nebo „podiže ruke“ i u svojim učenici-ma udijeli blagoslov „urbi et orbi“ (usp. Lk 24, 50). „Možemo biti sigurni da naš ljubljeni Papa


45

sada stoji na prozoru doma Očeva, gleda nas i blagoslivlja nas“ rekao je u svojoj propovije-di na pogrebnoj misi kardinal Ratzinger.

Obljetnica smrti pape Ivana Pavla II. budi nezaboravne uspomene u hrvatskom na-rodu. Najzaslužniji je za priznanje suverene Hrvatske države. Triput nas je pohodio. Prvi put u povodu 900. obljetnice osnutka zagre-bačke nadbiskupije 10. i 11. rujna 1994. go-dine. Zagrlila ga je cijela Hrvatska. Dočekalo ga je gotovo milijun vjernika na zagrebačkom hipodromu. Zemlju, koja je još uvijek krvari-la i vidala ratne rane, pozvao je na praštanje i pomirenje. Kao što Sava i Dunav povezuju ove prostore s europskim zemljama, tako su i dvije kršćanske Crkve, Istočna i Zapadna, pozvane da se međusobno susreću i povezu-ju narode tih prostora. „U toj metafori rijeka možemo gotovo zapaziti tragove puta kojim Bog od vas traži da kročite u ovome teškom povijesnom trenutku“, rekao je Papa i na-stavio „napredak i dobro naroda na Balkanu imaju samo jedno ime: mir!“

Četiri godine kasnije pod geslom „Bit ćete mi svjedoci!“ dolazi da proglasi kardi-nala Stepinca blaženim i uzveliča proslavu 1700. obljetnice grada Splita. Na tom hodo-čašću od 2. do 4. listopada 1998. povezao je hrvatski sjever i jug, Zagreb i Mariju Bistricu sa Splitom i Solinom. U zagrebačkoj zračnoj luci rekao je: „Dolazim k vama kao hodočasnik evanđelja, slijedeći stope prvih svjedoka vje-re. Dolazim ubrati plodove hrabroga svjedočanstva što su ga pružali pastiri i vjernici sve od prvih stoljeća kršćanstva. Ti su se plodovi očitovali u svemu svojemu bogatstvu posebno u teškim vremenima: u doba rimskih progona na početku, zatim u doba turskoga prodora i okupacije, te u najnovije vrijeme, u doba strašnoga komunističko progona.“ U Mariji Bistrici govoreći o blaženom kardinalu Stepincu ustvrdio je da se u njegovu liku „spaja cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena tri-ma velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. On je sada u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama.“

U Splitu na Žnjanu dočekalo ga je pola milijuna vjernika iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine. Pozvao ih je da kao kršćani nastoje „dati novo lice svojoj domovini, posebno se zalažući da se u društvu ponovno učvrste etičke i moralne vrijednosti što su ih potkopali prijašnji totali-tarizmi i nedavno nasilje.“

Svoje stoto jubilarno putovanje od 5. do 9. lipnja 2003. godine namjerno je htio provesti, kako reče, kod „svojih Hrvata“, ostati kod njih gotovo pet dana, proslaviti s njima svetkovinu


46

Duhova, proglasiti časnu sestru Mariju od Propetog Isusa Petković blaženom, posjetiti Du-brovnik, Osijek i Đakovo, Zadar i Rijeku.

U Dubrovniku je pod misom proglašenja Marije Petković blaženom 6. listopada istaknuo: „S radošću dođoh u ovaj drevni i slavni grad Dubrovnik, što stoji ponosan na svoju povijest i na svoju baštinu slobode, pravde i promaknuća općeg dobra, o čemu svjedoče u kamen uklesane riječi na vratima tvrđave Lovrijenac: 'Non bene pro toto libertas venditur auro - Slo-boda se ne prodaje ni za sve blago svijeta', i one na vratima Vijećnice u Kneževu dvoru: 'Obliti privatorum, publica curate - Zaboravite vlastite probitke i skrbite se za zajedničko dobro.'“

Hrvatske žene kao supruge i majke pozvao je da nastave „gledati na osobu očima srca te joj ići u susret i biti uza nju osjetljivošću, što je vlastita majčinskome osjećaju. Vaša je nazoč-nost prijeko potrebna u obitelji, u društvu, u crkvenoj zajednici“, a Bogu posvećenim ženama, koje su prihvatile poziv na nasljedovanje Krista nepodijeljena srca, u čistoći, siromaštvu i poslušnosti, poručio je neka se ne umore vjerno odgovarati na jedinu Ljubav svoga života. „Posvećeni život nije samo velikodušno zalaganje ljudskog bića, nego je navlastito odgovor na dar, koji dolazi s Neba i koji traži da ga se prihvati nepodijeljena srca“.

Leteći zrakoplovom 7. lipnja prema Osijeku i Đakovu divio se ljepoti slavonske ravnice, „žitnici Hrvatske“ i obratio se zemljoradnicima riječima ljubavi: „Nakon teških vremena rata, što ih je u stanovnicima ovoga kraja ostavio duboke i još uvijek neizliječene rane, zalaganje za pomirbu, solidarnost i društvenu pravdu zahtijeva hrabrost pojedinaca prožetih vjerom otvorenih bratskoj ljubavi, osjetljivih na obranu dostojanstva osobe stvorene na sliku Božju.“

Riječanima je 8. lipnja stavio na srce: „Budite narod nade. Budite narod koji moli“, a 9. lipnja raspjevane Zadrane pozvao da budu „vjerodostojni svjedoci“. Opraštajući se istog dana od drage mu Hrvatske uputio je tople riječi svim Hrvatima: „Hvala tebi, ljubljeni puče hrvatski, koji si me dočekivao raširene ruke i srca otvorena po ulicama Dalmacije, Slavonije, Kvarnera. Sjećam se tvojih patnja uzrokovanih ratom, što su još uvijek vidljive na tvojem licu i što se odražavaju na tvome životu i blizu sam svima koji podnose tragične posljedice rata. Poznata mi je međutim tvoja snaga, tvoja hrabrost i tvoje ufanje i siguran sam da će ti ustraj-no zalaganje omogućiti da i ti jednom ugledaš bolje dane. Hvala i tebi, mladeži hrvatska! Mladeži hrvatska, neka te Bog blagoslovi! Zemljo hrvatska, Bog te blagoslovio!”.

Hvala ti, Sveti Oče, ostat ćeš u srcima Hrvata za sva vremena!Zahvaljujemo p. Marku Matiću na ovim poticajnim riječima i što uvijek nađe vremena za

nas sestre.s. Felicita Špehar

Održana 50. skupština Hrvatske redovničke konferencije

50. skupština Hrvatske redovničke konferencije održana je, u svom prvom dijelu 17. listo-pada 2018., u zajedništvu s Konferencijom viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine (KVRPP BiH). Viši redovnički poglavari i poglavarice iz Hrvatske i Bosne i Herce-govine poslušali su dva predavanja na temu „Ekonomija u službi karizme i poslanja“. [Doku-ment Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života: „Ekonomija u službi karizme i poslanja. Boni dipsensatores multiformis gratiae Dei (1 Pt 4, 10)“. Dokument


47

je objavljen 2018. u biblioteci Dokumenti Hrvatske redovničke konferencije.] Prvo predava-nje održao je fr. Slavko Slišković, potpredsjednik HRK, a drugo fra Ratko Radišić, OFM.

Drugi dan Skupštine, 18. listopada, viši poglavari i poglavarice Hrvatske redovničke kon-ferencije nastavili su rad najprije poslušavši godišnje izvješće predsjednice o radu HRK i ra-spravljajući izvještaje povjerenstava. Raspravljajući sve podnesene izvještaje i prijedloge viši redovnički poglavari i poglavarice donijeli su nekoliko konkretnih odluka i zaključaka.

Uz više redovničke provincijale i provincijalke iz Hrvatske i njihove predstavnike, više redovničke provincijale i provincijalke iz Bosne i Hercegovine, mons. Zdenka Križića, biskupa gospićko-senjskog i predsjednika Vijeća HBK za ustanove posvećenog života i družbe apo-stolskog života, na Skupštini su sudjelovali i s. Kata Karadža, potpredsjednica KVRPP BiH i s. Mojca Šimenc, HMP, članica Izvršnog odbora Konferencije redovničkih ustanova Slovenije (KORUS).

Skupštinu su kroz oba dana moderirali članovi Vijeća Hrvatske redovničke konferencije: o. Srećko Rimac, provincijal Hrvatske karmelske provincije sv. oca Josipa, s. Gordana Igrec, provincijalna glavarica Kćeri Božje ljubavi i s. Ksenija Leko, provincijalna glavarica Hrvatske provincije uršulinki Rimske unije

Skupština je Započela molitvom Srednjeg časa i pozdravima koje su uputili s. Ana Marija Antolović, ASC, predsjednica HRK; mons. Zdenko Križić, biskup gospićko-senjski i predsjed-nik Vijeća HBK za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života; s. Kata Karadža, potpredsjednica KVRPP BiH, s. Mojca Šimenc, HMP, članica Izvršnog odbora Konferencije redovničkih ustanova Slovenije (KORUS) te domaćin u franjevačkom samostanu u Dubravi, gvardijan fra Svetozar Kraljević.

Predsjednica HRK najprije se zahvalila biskupu Križiću na prisutnosti i uzajamnom po-vjerenju. Pozdravila je dobrodošlicom na jubilarnu 50. skupštinu HRK sve više redovničke poglavare i poglavarice, predstavnike i predstavnice zajednica koje nemaju višeg poglavara/icu u Hrvatskoj. Na poseban način je pozdravila one nove članove Konferencije koji su u proteklom razdoblju izabrani za vrhovne poglavare i poglavarice. Zahvalu je uputila i Herce-govačkoj franjevačkoj provinciji, gvardijanu franjevačkog samostana u Dubravi fra Svetozaru Kraljeviću na gostoprimstvu.

Predstavljajući kratko temu Skupštine s. Ana Marija je istaknula kako „potaknuti smjernicom Ekonomija u službi karizme i poslanja Kongregacije za UPŽ i DAŽ želimo za-jedno razmišljati kako biti dobri upravitelji različitih Božjih milosti. Želimo se uzajamno ohrabriti i potaknuti na zahvalnost za darove koje primamo, ali i produbiti svijest da smo pozvani sve ono što jesmo i što imamo ugrađivati u služenju drugima.“

Pozdravljajući Skupštinu biskup Zdenko Križić je rekao: „U ime HBK upućujem po-zdrav svim sudionicima ovoga skupa i čestitam jubilej Hrvatske redovničke konferencije. Ovi susreti su duhovni plod Drugog vatikanskog sabora koji je želio jače povezivanje re-dovničkih zajednica kako bi na taj način obogaćivale jedna drugu s ciljem da Crkva sve više raste u svetosti. Drugi vatikanski sabor je uputio poziv sveopćoj Crkvi na svetost. I ove godine u apostolskoj pobudnici Radujete se i kličite papa Franjo ponavlja takav poziv sveopćoj Crkvi – poziv na svetost s naglaskom da je ‘Svetost je najljepše lice Crkve’“.

Osvrnuvši se na temu Skupštine biskup je rekao kako često riječ ekonomija izaziva spontanu reakciju da ekonomija nema nikakve veze sa svetošću. Ekonomija u službi ka-rizme i poslanja je itekako važna. Biskup je podsjetio na nedavnu poruku pape Franje Generalnom kapitulu kapucina kada je rekao: „U tome ćete biti uvjerljiviji ako i vaše


48

zajednice i strukture budu izražavale trezvenost i umjerenost, vidljivi znak onog primata Boga i njegova Duha koji se posvećene osobe trude jasno svjedočiti. U toj perspektivi također transparentno i profesionalno upravljanje gospodarskim resursima slika je prave obitelji koja hodi u suodgovornosti i solidarnosti među svojim članovima i sa siromašni-ma.“ (papa Franjo 14. rujna 2018.). Vidimo, dodao je biskup, da je u poruci naglasak na odgovornom ekonomskom upravljanju koje doprinosi zajedništvu redovničkih zajednice koje Papa poziva da njeguje male detalje ljubavi koji učvršćuju bratstvo i sestrinstvo unu-tar zajednice, a onda i svjedočki djeluju i na cijelo okruženje. Tu je i naglasak na karitas, na osjetljivosti prema siromašnima koji nikako ne smiju bit izvan naše ekonomije. „Neka ova skupština Hrvatske redovničke konferencije donese svima malo više svjetla u življe-nju svoje redovničke karizme i svog specifičnog poslanja u svijetu i narodu u koji nas je Božja providnost pozvala živjeti i djelovati“, zaključio je biskup svoje obraćanje.

Nakon biskupova obraćanja s. Ana Marija je izvijestila Skupštinu kako je Konferencija na Skupštinu pozvala i apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj, kako je to uvijek činila i kako je određeno Statutom HRK, no da se apostolski nuncij šaljući pozdrave Skupštini ispričao za spriječenost da sudjeluje.

Predsjednica HRK potom je pročitala pismo kardinala Josipa Bozanića koji se zahvalio na obavijesti o Skupštini te poručio: „Sa željom da Skupština pridonese jačanju zajedniš-tva i solidarnosti, kako bismo kao Crkva, zajednice i pojedinci spremnije davali odgovore na potrebe čovjeka današnjice, zahvaljujem Bogu za dar i poslanje redovništva u Crkvi te za udioništvo redovnika i redovnica u njezinu životu. Ujedno molim Gospodina da redovničke zajednice u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini blagoslovi novim zvanjima na duhovnu dobrobit Crkve i Božjeg naroda“. Kardinal je na kraju pisma na sudionike Skup-


49

štine zazvao Božji blagoslov, zagovor Marije Majke Crkve, blaženog Alojzija Stepinca te svetih i blaženih utemeljitelj i utemeljiteljica redovničkih zajednica.

Potpredsjednica KVRPP BiH s. Kata Karadža pozdravila je Skupštinu rekavši da je po-glavarima i poglavaricama iz Bosne i Hercegovine drago da su ovdje na Skupštini zajedno s poglavarima i poglavaricama iz Hrvatske. Čestitala je na 50. održanih redovitih skupšti-na poželjevši da bude na slavu Bogu sve što činimo i radimo. Sestra je ispričala predsjed-nika KVRPP BiH fra Miljenka Šteku na spriječenosti da sudjeluje.

Sestra Mojca Šimenc, HMP, članica Izvršnog odbora Konferencije redovničkih usta-nova Slovenije kao izaslanica predsjednika p. Marjana Čudena prenijela je njegove po-zdrave i pozdrave redovnika i redovnica iz Slovenije. Poželjela je Skupštini plodan rad na aktualnoj temi ekonomije. Čestitala je na jubilarnih 50 godina i na otvaranju novog sjedišta Konferencije.

Domaćin, gvardijan franjevačkog samostana u Dubravi i član Skupštine HRK fra Sve-tozar Kraljević u svojoj dobrodošlici je izrekao da ovakvi susreti uvijek upiru pogled na naša sadašnja mjesta, ali i mjesta naših osnivača koji su napravili hrabre iskorake. Provin-cijalima i provincijalkama je poželio takvu, osnivačku hrabrosti i danas.

Misno slavlje prvoga dana SkupštinePrvoga dana 50. skupštine Hrvatske redovničke konferencije, 17. listopada, u crkvi Kra-

ljice svete krunice u ulici Antuna Kontaka 1, euharistijsko slavlje predvodio je mons. Zdenko Križić, gospićko-senjski biskup i predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za usta-nove posvećenog života i družbe apostolskog života. U koncelebraciji su bili potpredsjednik HRK fr. Slavko Slišković i drugi viši redovnički poglavari.

Blagoslovljeno novo sjedište Hrvatske redovničke konferencijeNakon misnog slavlja viši redovnički poglavari i poglavarice, sudionici 50. skupštine po-

sjetili su zgradu novoga sjedišta Hrvatske redovničke konferencije u ulici Slavoljuba Bulva-na 4, na Borongaju u Zagrebu. U toj prigodi mons. Zdenko Križić, gospićko-senjski biskup i predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života blagoslovio je novo sjedište.

Blagoslivljajući „kuću“ biskup je napomenuo da se „blagoslivljaju ljudi koji će se u kući okupljati, da oni budu nositelji blagoslova. Vođeni duhom neka se svi prema svome pozivu neprestano trude da Krist uvijek prebiva u sredini. Da oni u ovoj kući rađaju nove ideje. Da u kući uvijek bude dovoljno svjetla za redovništvo u našem narodu. Neka ih Božji blagoslov prati, a Duh Sveti nadahnjuje u iznalaženju uvijek novih putova Duha.“

Odluku da se za potrebe Tajništva, Škole za novakinje i drugih programa Hrvatske redov-ničke konferencije kupi adekvatniji prostor donijela je Skupština Hrvatske redovničke konfe-rencije 2016. godine. Kuća u Bulvanovoj ulici kupljena je početkom 2018. godine.

Preseljenje u novo sjedište predviđeno je do kraja 2018. godine nakon što se obave po-trebne adaptacije i opremanje.

Radni dio SkupštineU radnom dijelu Skupštine viši redovnički poglavari i poglavarice prihvatili su Godišnje

izvješće o radu i Financijsko izvješće predsjednice Hrvatske redovničke konferencije za prote-klo razdoblje. Provincijali i provincijalke su radeći u skupinama po zadanim temama Skupštini predložili više prijedloga. Glasovanjem su prihvaćeni prijedlozi o osnivanju Škole za odgoji-


50

telje u okviru Hrvatske redovničke konferencije. Prihvaćen je i prijedlog da se organiziraju seminari iz područja ekonomije kako bi se provincijali i provincijalke te ekonomi zajednica upoznali s aktualnim ekonomskim pitanjima.

Provincijali i provincijalke raspravljali su i o sve većoj potrebi organizirane i zajedničke skrbi za starije članove zajednica. Zaključeno je da se po tom pitanju ispita mogućnost or-ganizirane skrbi za starije unutar već postojećih kapaciteta neke od redovničkih zajednica.

Skupština je na kraju usvojila i Pravilnik o radu i gospodarskom i financijskom poslovanju Hrvatske redovničke konferencije.

Nakon raspravu usvojena je i odluka o osnivanju radne skupine HRK koja će raditi na izradi Smjernica za zaštitu maloljetnika i ranjivih skupina.

Skupština je završena euharistijskim slavljem u samostanskoj kapeli. Slavlje je predvodio potpredsjednik Konferencije fr. Slavko Slišković u koncelebraciji s višim redovničkim pogla-varima. (HRK)

2. svjetski dan siromaha u RijeciNa dan kada se cijela Hrvatska prisjećala žrtve Vukovara i na raznim mjestima diljem do-

movine odavala im počast paleći svijeće te moleći za njih, u našem gradu, u susret siromaš-nim građanima, slio se velik broj vjernika 18. studenoga u sami centar Rijeke, prema dvorištu Vele Crikve (Assunte).


51

Svjetski dan siromaha u Rijeci obilježen je podjelom toplih obroka u dvorištu crkve Uzne-senja Blažene Djevice Marije za oko 150 korisnika socijalnih usluga o kojima dnevno brinu vjerske katoličke organizacije u Riječkoj nadbiskupiji: Caritas, Kuća utočišta, Prihvatilište za beskućnike „Ruže sv. Franje“, Socijalna samoposluga „Kruh sv. Elizabete“ te sestre Družbe Presvetog Srca Isusova i Milosrdne sestre sv. Križa. Na ručku su volontirali i bogoslovi Riječke nadbiskupije, franjevački novaci s Trsata i učenici Ugostiteljske škole iz Opatije.

Papa Franjo je želio ustanoviti 2017. godine Svjetski dan siromaha kako bi u cijelom svi-jetu kršćanske zajednice postale oslonac najpotrebitijima. Tom prilikom papa Franjo uputio je vjernicima, ali i onima koji to nisu, i prigodnu poruku pod nazivom „Ne ljubimo riječima, već djelima“, a glavni je naglasak stavio na djelatnu ljubav, koja se ne pokazuje riječima, nego učinjenima djelima.

Organizaciju te pripremu susreta i ručka financijski je osigurala Riječka nadbiskupija, a sve je vodila Nela Pujić, ministra Franjevačkog svjetovnog reda - Mjesnog bratstva Trsat. U dogovoru za sam dan proslave sudjelovale su uime naše Družbe vrhovna predstojnica s. Do-broslava Mlakić i vrhovna ekonoma s. Bernardina Maslać. Cilj je ovog susreta bio kvalitetan dogovor o cijelom procesu organizacije na radost potrebitih, ali kako bi se promicao i evan-đeoski način življenja u ljubavi za one najmanje, tj. za one najpotrebitije na koje čovjek, pa i društvo u cjelini, uglavnom zaboravlja te u ovim „brzim tehnološkim“ vremenima često posve zanemaruje.

Prije samoga susreta održana je svečana sveta misa koju je predvodio mons. Nikola Ura-vić. Svetu misu pjesmom su animirale sestre Marisela i Barbara Brezac Benigar, koja je i au-torica pjesme o našoj Riječkoj Majci.

Hvala Papi za ovaj dan. Moramo voditi brigu o potrebama drugih, kako u obitelji, tako i u društvu, ali i o potrebama onih koji nisu u mogućnosti brinuti se sami o sebi, izjavio nam je tom prilikom mons. Nikola Uravić.

Isus je na govoru na Gori sam rekao: „Blago siromasima, jer oni će se nasititi!“ Zašto ne bismo mi bili ti, koji će prvi pristupiti njima, koji će odvojiti vrijeme svojega dana, smiriti užurbani tempo, i podijeliti nešto svoje s njima koji su potrebni. Isus također kaže: „Tko primi jednoga od najmanjih, ta prima samoga mene“. Možda i ovdje želi reći, kako davanje samo po sebi nije proces od pet minuta gdje se susrećemo s osobom i pružamo joj nešto hrane u ruku, već je to mnogo više od samog tog čina, to je darivanje sebe, pa time i Isusa, darivanje Kruha života, Kruha neraspadljivog, Kruha vječnog. Kada tako promatramo, onda shvaćamo kako smo učinili mnogo više od onoga čega smo svjesni. Jer na koncu samo Bog zna kakav trag je taj susret ostavio na licima njihova srca, a taj dio je skriven i nije nam poznat. Ljubav kao hrana je nemjerljiva, a toliko potrebna današnjem čovjeku, u ovim teškim vremenima.

To je bio prvi put da se u Rijeci obilježava Svjetski dan siromaha, iako ovaj grad ima dugu tradiciju ovakvih događaja. Primjerice, Franjevačka mladež – Frama s Trsata, organizirala je prvi besplatni božićni ručak još 1996. godine i to u OŠ Trsat.

Mihaela Martinović

Hodočašće Prvostolnog dekanata u KrašićU ranim satima subotnjeg jutra, 1. prosinca, vjernici nekoliko riječkih župa Prvostolnog

dekanata, o 20. godišnjici proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca, hodočastili su u Krašić, a pritom su posjetili i Zagreb. Duhovna pratnja tijekom putovanja bili su naši svećeni-


52

ci: vlč. mr. Mario Gerić, fra Eugen Pavlek, vlč. Kristijan Malnar i p. Marko Stipetić, vicerektor, te nekoliko bogoslova riječkog Bogoslovnog sjemeništa Ivana Pavla II.

Među hodočasnicima bl. Alojziju Stepincu bile su i radosno sudjelovale molitvom i pje-smom sestre naše Družbe: s. Viktorina Radošević, s. Branimira Kozić, s. Bernardina Maslać, s. Mihaela Djaković, s. Ignacija Mihaljević, s. Dominika Brulc, s. Anđelina Tirić i s. Regina Kristanić.

Cijelim putem bila je vrlo ugodna atmosfera, isprepletena molitvom, druženjem i pje-smom. Stigavši u Zagreb u zagrebačkoj prvostolnici slavili smo svečanu sv. misu u čast bl. Alojzija Stepinca, a potom smo, na mjestu gdje počivaju njegovi posmrtni ostaci, svi zajedno usrdno molili za njegovo što skorije proglašenje svetim. Molili smo i za potrebe svih koji su se preporučili u naše molitve, za nova duhovna zvanja u našoj Družbi, pa i za proglašenje blaženom naše Majke Marije Krucifikse Kozulić.

Imali smo priliku posjetiti i Muzej bl. Alojzija Stepinca te pogledati film o njegovu životu i postupku komunističkog režima prema njemu. Ugodno zimsko zagrebačko sunce pozivalo je na kratku šetnju i okrepu. Lijepo je bilo susresti mnoge ljude, izmijeniti pokoju riječ i prisjetiti se dragih susreta iz prošlosti.

Nakon Zagreba uputili smo se u Krašić gdje smo posjetili rodnu kuću bl. Alojzija u kojoj je proveo posljednje dane svoga ovozemaljskoga mučeničkoga života, a koja se već nalazi u pomalo derutnom stanju. U crkvi Presv. Trojstva srdačno nas je dočekao upravitelj župe vlč. Ivan Vučak te nas upoznao s poviješću mjesta, crkve i o životu našega Blaženika. Svim srcem zapjevali smo pjesmu Ljiljane bijeli.

U predvečerje dana krenuli smo za Rijeku. I na povratku smo molili i pjevali, a poseban dojam ostavio je na nas jedan hrvatski branitelj koji je predvodio desetku krunice za našu domovinu i za sve branitelje. Spontano smo zapjevali Bože, čuvaj Hrvatsku.

Zahvalni smo Gospodinu za ovaj lijepi dan, za milost i radost hodočašća te svima onima koji su nam ovo omogućili.

s. Regina Kristanić


53

ODJECI APOSTOLATA

„Lice tvoje, Gospodine, ja tražim“(Biblijski susreti u samostanu

Sestara Presvetog Srca Isusova u Zagrebu, Alagovićeva)

Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja,milostiv mi budi, usliši me!Moje mi srce govori:„Traži lice njegovo!“

Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim.Ne skrivaj lica svoga od mene!Ne odbij u gnjevu slugu svoga!Ti, Pomoći moja, nemoj me odbaciti!

Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnjau zemlji živih.U Gospodina se uzdaj, ojunači se,čvrsto nek’ bude srce tvoje:u Gospodina se uzdaj!(Ps 27, 7-9.13-14)

Na našu radost s. Silvana Fužinato četvrtu godinu pronalazi vrijeme za predivne biblijske večeri koje održava jednom mjesečno u samostanu sestara Presvetog Srca Isusova u Alagovi-ćevoj u Zagrebu. Zahvaljujemo našem Gospodinu koji nas je povezao i doveo na ove susrete! Kao i do sada, naša s. Silvana dočekuje nas s osmjehom na licu i tako svakoga posebno isprati. Na susrete dolaze s veseljem i sve časne sestre iz samostana kao i iz samostana u Lašćinskoj, pa se svi zajedno veselimo jedni drugima i riječima kojima nas s. Silvana povede do osobnog susreta s Gospodinom.

Svakom ponovnom susretu radujemo se i nestrpljivo ga iščekujemo. Sestra Silvana pre-nosi nam i tumači vjerno i živopisno riječ Božju, s puno truda i mira. Doslovno, dodiruje našu dušu! Nakon tumačenja, u osobnom susretu s Gospodinom u tišini i samoći srca, zahvaljuje-mo mu za sve što nas je taknulo i što smo prepoznali kao dio našeg života. Nakon molitve i završne pjesme susret nastavljamo uz druženje, slastice i čaj koje nam pripreme sestre, a i mi ponekad pridonesemo nekim našim kućnim uratkom.

Na svakom susretu pridruže nam se i nove osobe, jer mi naše oduševljenje prenosimo svojim prijateljima pa i oni požele osobno doći. Redovito se oduševe i dolaze na susrete, a potom svoje iskustvo prenose svojim prijateljima, pa naša zajednica polako, ali sigurno raste. Trudimo se biti redoviti, no ako smo spriječeni Drago Hendrih snima svaki susret koji može-mo pratiti na „YouTubu“ pod naslovom s. Silvana Fužinato – Biblijski susreti.

U ovogodišnjim susretima tražeći i otkrivajući Božje i svoje osobno lice razmatrali smo sljedeće predivne teme:

• Božje i čovjekovo lice (Ps 90)• Jakov – čovjek koji nije tražio Božje lice (Post 32, 23-32)


54

ODJECI APOSTOLATA

• Jeremija – čovjek koji je tražio Božje lice (Jr 1, 4-10; 20, 7-18)• Božje se lice objavljuje u ljubavi (Hoš 2, 4-25)• Preobraženje (Mt 17, 1-9)• Božja blizina – Lk 24, 13-35Svatko od nas odjećom skriva ili pokriva određene dijelove tijela, ali ono što ne možemo

skriti to je naše lice! Bog nas je stvorio na svoju sliku, pa svatko od nas nosi i dio Božjega lica. Svojim licem tražimo i srodnu dušu. Nadalje, licem izražavamo i sve svoje osjećaje. Lice je ogledalo naše duše. Stoga, prepustimo se Božjoj ljubavi da preobražava naše lice u svoje lice ljubavi prema svima, a posebno prema onima koji nam nisu baš dragi!

Kao i svaku godinu do sada i ovogodišnji susreti završili su zajedničkim druženjem u vrtu samostana, punim ruža i svakovrsnog cvijeća i uz prekrasan kip Majke Božje Lurdske. No ovogodišnje biblijske susrete, za razliku od prethodnih, zaključili smo zajedničkom sv. misom zahvalnicom, u predivnoj samostanskoj kapelici Presvetog Srca Isusova koju je po našim na-kanama slavio vlč. mr. sc. Željko Faltak, župnik župe Svetog Ivana Krstitelja u Novoj vesi.

Zahvalni smo Gospodinu i s. Silvani za još jednu godinu prekrasnih biblijskih susreta, njezinoj neizmjernoj ljubavi i trudu, jednako kao i svim sestrama koje su postale dio naše male biblijske obitelji! Hvala dragom Bogu što je uvijek s nama i što nam progovara i usmje-rava nas po riječima s. Silvane. Neizmjerno se veselimo novim biblijskim susretima sljedeće akademske godine.

Silvana Krolo Kotarac, sudionica biblijskih susreta

Prigodna proslava završetka nastavne godinePrigodna proslava završetka nastavne 2017./2018. godine, tijekom koje su bile izrečene

pedagoške mjere usmenih i pismenih Pohvala i Nagrada Odgojiteljskog vijeća, a obilježeni su i rođendani učenica rođenih u travnju, svibnju, lipnju, srpnju i kolovozu, održana je u naše-mu Domu u četvrtak 7. lipnja. Nakon ravna-teljičinih pozdravnih riječi, obje odgojiteljice usmeno su pohvalile većinu učenica iz 1. i 2. odgojne skupine te svaku skupinu zasebno.

Dramska, šahovska i glazbena skupina primjereno su nagrađene zbog svog preda-nog rada i zalaganja tijekom cijele školske godine te zbog sudjelovanja u životu Doma i ostvarenog uspjeha na 43. regionalnoj, odnosno Državnoj domijadi. Dodijeljena je samo jedna Nagrada Odgojiteljskog vijeća učenici M. B., maturantici V. razreda Medicinske škole u Rijeci, koja ju je zaslužila dosljed-nim ispunjavanjem svih postojećih kriterija: odličnim uspjehom u školi, poštovanjem pravila života i rada u Domu, uljudnim ponašanjem, sudjelovanjem u životu i izbornim programima Doma te iznimnom urednošću u održavanju čistoće osobnog prostora.

Neka nas čuva i prati zagovor naše nebeske Majke Marije kao i onaj naše utemeljiteljice Marije Krucifikse Kozulić. Želimo vam svima kvalitetan i sadržajan odmor u Gospodinu, a do nove školske godine neka vas prati Božji blagoslov!

odgojiteljice D. V. i K. Š.


55

ODJECI APOSTOLATA

Mladifest u MeđugorjuO Međugorju se mnogo može čuti u crkvi iz

usta vjernika koji bi se vraćali onako puni Duha s tog mjesta. Posebno je to mjesto, mjesto ukaza-nja Gospe, Majke Božje – Kraljice mira. Uz pomoć i organizaciju vrhovne predstojnice s. Dobroslave Mlakić i našeg prijatelja s Trsata fra Siniše Puci-ća, nama trima djevojkama iz Rijeke, Anamariji Padovan, i mladoj framašici Anamariji, s Kuku-ljanova, te Mihaeli, ukazala se prilika sudjelovati na Mladifestu u Međugorju od 1. do 5. kolovoza. Zajedno s prepunim autobusom vjernika iz Pazi-na, u čijem su autobusu bila čak četiri svećenika, krenuli smo u srijedu navečer 1. kolovoza iz Rijeke za Međugorje, kako bi nazočile dugo pri-premanom susretu mladih katolika iz cijeloga svijeta, tzv. Mladifestu.

Noćenja smo imale u predivnome Domu „Si! Alla Vita!“. Riječ je o kući, takozvanom uto-čištu za napuštene žene, trudnice ili majke s djecom, koje su ostale same, te im je potrebna pomoć, makar privremeno. Ondje nas je jako ljubazno primila ravnateljica toga doma časna sestra Leopoldina, franjevka hercegovačke provincije Školskih sestara sa sjedištem u Mosta-ru. Prvu noć od uzbuđenja nismo mogle zaspati. U četvrtak 2. kolovoza uputile smo se još po-malo snene na Brdo ukazanja u šest za ranoga jutra, gdje se molila radosna otajstva krunice, da bi oko 9 sati ujutro, s Mirjanom vidjelicom, dočekale i kratko viđenje Majke Božje. Osjetila se odjednom iznenađujuća tišina, svi hodočasnici koji su tada bili na kamenjaru su utihnuli, a potom je Mirjana na mikrofon, uz uzbuđenje, uspjela prenijeti Gospinu poruku. Osjećaj je to koji se ne može opisati.

Program se zatim, nakon Podbrda, svaki dan nastavljao jutarnjom katehezom u 9 sati na vanjskome oltaru međugorske župne crkve, uz pauze ispunjene raznim svjedočanstvima, pjesmom i poukom iz kršćanskog života. Jutarnje kateheze imali su fra Ante Vučković (četvr-tak i petak) ili međugorski župnik fra Marinko Šakota, ili Apostolski vizitator za Međugorje mons. Henryk Hoser. Kateheze su trajale do 12 sati. Mladi su potom sudjelovali u molitvi krunice u 18 sati. Središte svakoga dana bilo je večernje euharistijsko slavlje u 19 sati.

U četvrtak 3. kolovoza nakon večernje svete mise održana je u prostoru ispred vanjskog oltara procesija s Gospinim kipom koji su nosili mladi iz župe Međugorje. Mladi su predstav-nici iz svake zemlje išli iza Gospina kipa, a pobožnost je završena Euharistijskim klanjanjem i blagoslovom s Presvetim. Klanjanje je prošlo u zaista posebnom ozračju, Marijinu prisut-nost, o čemu svjedoče različite reakcije sa svih strana, od radosti, suza, pa do raznih povika, ozdravljenja i oslobođenja milošću Božjom.

U petak je na svečanom misnom slavlju sudjelovalo čak 570 svećenika koncelebranata. U srijedu ih je koncelebriralo 473, u četvrtak 548, u subotu 537, te u nedjelju 485 svećenika. U subota 4. kolovoza nakon večernje sv. mise članovi zajednice Cenacolo izveli su predstavu „Credo“. Svećenici iz svih zemalja svijeta za čitavo vrijeme festivala bili su vani, u dvorištu ispred crkve, na raspolaganju mladima za sakrament pomirenja. Događaje festivala glazbom i pjesmom pratio je Međunarodni zbor i orkestar s mladima iz cijeloga svijeta, koji su savrše-no skladno pjevali.


56

ODJECI APOSTOLATA

Također smo svaki dan mogli u dvorištu ispred kipa „Uskrsnuloga“ pisati svoje molitve, zahvale Bogu ili neku duhovnu misao. To se platno zadnjega dana, u nedjelju 5. kolovoza, prinijelo na rukama tisuća mladih na oltar, uz pjevanje.

Svetom misom zahvalnicom slavljenom na Križevcu u 5 sati ujutro u ponedjeljak 6. kolo-voza, na dan Preobraženja Gospodinova koju je predslavio župnik fra Marinko Šakota, završio je 29. međunarodni molitveni susret mladih. Mi nismo išle na tu sv. misu jer je u subotu navečer već autobus kretao natrag za Rijeku, pa smo se teška srca oprostile s Međugorjem, ali uz obećanje u srcu Gospi, našoj Kraljici mira, da ćemo se utjecati u zagovor te se svakako uskoro opet vratiti!

Mihaela Martinović

„Sabranost, šutnja, osluškivanje“Duhovna obnova za djevojke u listopadu

Nakon dulje ljetne pauze i godišnjih odmora, započeo je novi ciklus duhovnih obnova na prvi petak kod sestara Presvetog Srca Isusova u gradu koji teče. Radosne zbog ponovnog susreta, dvije Mihaele i jedna Kristina započele su svoju duhovnu obnovu, koju je započela molitvom krunice s. Anita Crnković u kapelici Presvetog Srca Isusova. Imale smo priliku za sv. ispovijed, nakon čega je slijedilo slavlje sv. mise te klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Za večerom nam je s. Anita posvjedočila o svom duhovnom pozivu pa smo nastavile radosno druženje.

Drugoga dana djevojke su imale priliku biti u prisutnosti Presvetog, svaka po jedan sat, te su za to vrijeme razmišljale o ulomku iz Lk 10, 38-42 koji tumači vlč. Darko Zgrablić u „Susret, riječ i ljubav“ u kojem Marta prima Gospodina u kuću te ga poslužuje, a Marija ga pozorno sluša, što se Marti ne sviđa. Stoga, na temelju tog teksta možemo razmišljati hoćemo li biti kao Marija te slušati njegovu riječ kako bi onda po tim riječima poslije djelovali, ili ćemo biti kao Marta koja želi ostaviti dobar dojam. Na kraju klanjanja smo zajedno izmolile Gospinu krunicu i Lauretanske litanije. Nakon kratkog odmora, s. Anita je pripremila meditaciju u kojoj su djevojke krenule na put u „Gorje“. Bila je to predivna meditacija u kojoj su na putu prema „Gorju“ djevojke srele razne ljude različitih profila, karaktera, životnih određenja, da bi, uz razne probleme na tom putu, na kraju uspjele doći do kućice koja se nalazi na vrhu tog „Gorja“. Upravo poteškoće na našem „putu“ prema toj kućici možemo shvatiti kao naše životne probleme, nedaće, ali i ono dobro koje nas prati u našem životu koje nas vodi prema našoj „vječnoj kućici“. U toj priči, djevojke su došle do te kućice. Vrata kućice nekoj je otvorio mladić, a nekoj Isus, a zatim ih je ponudio okrepom te dao kutijice. Svaka od njih je imala svoju viziju poklona, a da bi ga što prije otvorile, uputile su se prema Pomeriju. Za kraj tog putovanja, ostalo je pitanje što se nalazi u tim kutijicama. Jednoj Mihaeli je pisalo „Sreća tvoja - pouzdanje u Boga“, drugoj je pisao upitnik, dok je Kristini pisalo „Ti si moj“. Ono što za-čuđuje je kako se iz jedne dvorane, uz pomoć pravog duhovnog vodstva, može otići u „Gorje“ i susresti Gospodina. No ne zaboravimo da je Bogu sve moguće.

Vraćanjem u stvarnost, duhovna obnova se nastavila molitvom II. večernje Božanskog časoslova te sudjelovanjem na sv. misi kod kapucina. Večerom je završena duhovna obnova, a već sljedeća je zakazana za mjesec dana.

Kristina Dolić


57

ODJECI APOSTOLATA

Duhovna obnova za djevojke u DomuNa prvu subotu, 6. listopada, baš kao što je Marija pohitala u subotu ujutro u Gorje,

tako i mi pohodismo ponovno samostan Presvetog Srca Isusova u Rijeci na već svima dobro poznatoj adresi u centru grada. Okupile smo se ovaj put nas tri djevojke, a voditeljica nam je bila s. Anita. Radosne zbog ponovnog susreta, nakon duljeg ljetnog izbivanja i godišnjih odmora, krenule smo, uz zaziv Duha Svetoga, zajedno posegnuti za duhovnom hranom koja nam je itekako u ova vremena potrebna.

Tema ove duhovne obnove za početak akademske godine bila je: „Sabranost, šutnja, osluškivanje“. Naizgled jednostavne riječi, a opet, tako zamršene i potrebne poniznosti i vje-re. Jer, tko od nas, i koliko uistinu puta, usred tih tolikih ljetnih vrućina, može sabrano u šutnji osluškivati što je to Bog naumio s nama? Znamo, molitvom se čine čuda, pa tako i ovaj put, zamolile smo za pomoć našu vjernu Mariju pomoćnicu i krenule na susret s Isusom, po odgovore.

Sestra Anita je pripremila prekrasni popod-nevni hod u meditaciju, ovog puta na planinu, u „Gorje“ (naravno, meni je na pamet odmah palo Sljeme, ne znam doduše, koje uzvisine su dru-gim djevojkama pale na pamet) gdje nas čeka naš Gospodin. Putom susrećemo razne ljude, različitih profila, karaktera, životnih određenja, da bi naposljetku popevši se na vrh, stigle do ku-ćice gdje nam Isus sâm otvara vrata i poziva nas srdačno na okrepu, čaj i kekse, (uh, a uskoro će i Božić!) te nam daje pripremljene darove... što reći nego – fantazija.

No, vrativši se u dvoranu, u kuću Pomerio, pitanje za kraj koje je ostalo u zraku: Što se nalazilo u kutijicama koje nam je Isus na vrhu gorja darovao?

U mojoj kutijici stajalo je: „Sreća tvoja – pouzdanje u Boga“.Što reći nego da se naježiš. Što je to što nam manjka u našem životu? Je li to ljubav, sre-

ća, mir, veće poštovanje spram sebe, otpornost na kritike, samopouzdanje... ma nema toga dakle, a da nam Bog u svojoj neizmjernoj ljubavi neće darovati, neće nam otkriti što naše srce treba!

Ono što začuđuje – kako uz pomoć pravog duhovnog vodstva, iz jedne obične dvorane, sjedeći na običnoj drvenoj stolici – čovjek može otići na Sljeme?! A da ne govorim ondje susresti Isusa?! A uz to se lijepo zabaviti, obradovati i primiti najljepši poklon ne samo za taj dan, nego za čitav mjesec!

Očito, Bogu je sve moguće. On je rekao: „Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko je zrno gorušičino, te reknete ovoj gori: ‘Premjesti se odavde onamo’, premjestit će se i ništa vam neće biti nemoguće“ (Mt 17, 20). Dakle, onome koji u njega vjeruje i pristupa mu otvo-renog srca, mijenja mu se sav život.

Hvala Ti, Isuse, za susret i veselim se uistinu, sljedećem susretu koji smo dogovorili za za prvi petak u mjesecu studenom.

Tko zna kakva iznenađenja s. Anita ponovno priprema!Mihaela Martinović


58

ODJECI APOSTOLATA

Kratki osvrt na duhovnu obnovu u studenomPetak, 2. studenoga, stižem po najvećem pljusku u samostan Presvetog Srca Isusova u

Rijeci i s. Anita me uvodi u blagovaonicu gdje su i druge djevojke. Nakon što smo se upoznale, sestra je „proglasila“ početak duhovne obnove. Upoznala nas je kratko, sa značenjem razma-tranja, kontemplacije. Uvela nas je u mir putem kamenčića, bacanjem istog u vodu te praće-nja kružnica koje ostavlja u vodi. Nakon toga istu vježbu razmatranja učinila je sa sjemenkom koja mi se izuzetno svidjela i u meni probudila maštu.

Subota, okupljamo se u blagovaonici i nastavljamo. S. Anita je za svaku od nas izvukla značenje imena koje nosimo i bila sam jako iznenađena značenjem svojeg, jer do tada to nikad nisam istraživala. Svidjelo mi se. Ponijela je sa sobom malenu škrinjicu iz koje smo svaka za sebe izvukle citat iz Biblije, tj. riječ za sebe. Zatim nam je govorila o tri osobe koje su na različite načine bile u službi Boga (Mojsije, Besalel i Aron), i dala nam je smjernice kako ih usporediti sa sobom i koji nam tip molitve ili službe najviše odgovara. Na koju nas službu Bog zove? Podijelila nam je i otisnuto evanđelje dana te smo se uputile u kapelicu na klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Za boravak s njim imale smo četiri sata. Klečeći pred njim, zahvalila sam mu na svemu što mi pruža i što čini za mene. I tako, gledajući u njega, bacila sam se na razmišljanje o Mojsiju, Besalelu i Aronu, gdje sam na temelju onoga što znam, probala zaista njihove službe primijeniti na sebe i tako vidjeti koja bi služba meni najviše odgovarala. Na kraju razmišljanja došla sam do zaključka kako mi Mojsijeva služba i način na koji je surađivao s Bogom najviše leži. Nakon tog razmišljanja postavila sam Isusu pi-tanje, gdje mene zoveš, na koju službu sam ja pozvana? Umirila sam se, sklopila oči. Nalazim se u šumi, ispred mene je ogroman slap, naginjem se na ogradu i gledam kamo pada, ponor je toliko dubok da mu se ne vidi kraj. Sjedam na klupu i dalje promatram tu šumu i slap, čuje se šuštanje vode. Tako sjedeći na klupi vidim kako Isus dolazi do mene i sjeda pored mene na klupu. Ništa ne govori, nego sjedi i gledamo u krajolik, u slap. Najednom ustaje i kreće puteljkom kroz šumu, krenula sam s njim. Vidim kako smo unutar mene, mog tijela i stali pred moje srce, ulazimo u srce, u srcu su sa svake strane ogromni ormari s policama, stali smo na prolaz između tih ormara i Isus ih ruši, baca jedan preko drugoga i govori mi: „Nosi to van u tu šumu, kod slapa“. Iznijeli smo te ormare. Pitala sam ga: „Što je to?“ On odgova-ra: „Nije bitno.“ Zatim smo se ponovno vratili u srce koje je sad bilo prazno, ničega nije bilo unutra, gledala sam što će se dalje dogoditi i odjednom izlazimo s druge strane i odlazimo do moje duše, izgledala je kao bijeli gusti oblak. On je ušao unutra, krenula sam za njim no on je tako brzo taj oblak rukama stisnuo i od njega učinio petrolejsku lampu koja je svijetlila. Uhvatio me za ruku i poveo natrag u srce držeći lampu u ruci. Neko vrijeme stajali smo u srcu jedno nasuprot drugome i onda me ponovno povukao za ruku, izišli smo van u šumu i počeo je trčati držeći me za ruku, nije je puštao nego me vukao za sobom i tako trčimo, trčimo i ja više ne mogu, osjećam umor, pitam ga: „Kamo to idemo?“ A on i dalje samo trči i vuče. I odjednom izlazimo iz šume. Ispred nas je oranica puna žita koje je spremno za vršidbu. Tu smo stali. Stali smo ispred te oranice, a on i dalje drži lampu u ruci. Ništa mi nije bilo jasno, postavila sam mu par puta pitanje: „Isuse, što mi želiš reći? Što ovo znači?“ Ali tu je sve stalo. Pogledala sam oko sebe i vidjela da mi je ta oranica poznata, nalazi se u Slavoniji preko puta jednog mjesta na kome smo se znali okupljati i roštiljati s obiteljima, a ime tog odmarališta je Emaus. Iskreno, više mi ništa nije bilo jasno, pokušavala sam doznati što mi želi time reći, ali tu je sve stalo. Toliko je lijepo bilo razmišljati o ovome, toliko sam bila uživljena u ovaj


59

ODJECI APOSTOLATA

događaj da je u meni probudio radost. Zahvalna sam Gospodinu što smo ovako divno proveli vrijeme zajedno.

Nakon klanjanja imali smo još nekoliko vježbica koje smo s veseljem odradile i tu je do-šao kraj mog boravka s njima jer sam ih nažalost, zbog odlaska na posao, morala napustiti.

Ove duhovne vježbe ostavile su na mene trag, bilo mi je toliko lijepo, sve je bilo zani-mljivo i korisno. Zahvaljujem s. Aniti jer je učinila mnogo za moju dušu, naučila me opustiti se, pokazala način kako pronaći mir i provesti vrijeme s Gospodinom. Hvala Isusu što me po mojoj dragoj prijateljici Mihaeli pozvao u duhovne vježbe.

Vlatka

Dani kruhaU Osnovnoj školi Zrinskih i Frankopana Otočac, 16. listopada upriličena je svečanost Dani

kruha i zahvalnosti. Na početku radnog dana u 8 sati svi učenici i djelatnici s ravnateljicom prof. Jasminom Devčić okupili su se zajedno u predvorju škole. Vjeroučiteljice č. s. Ljubomira Lešić i Tina Košćak pripremile su s vjeroučenicima dva mala igrokaza koji su animirali prisutne za obred blagoslova koji je predvodio župnik i dekan otočki mons. Tomislav Šporčić. Počeli smo s pjesmom koju je sviranjem pratila najprije jedna učenica, a poslije u tijeku obreda svi-rala je Gabrijela Degoricija. Mons. Šporčić predvodio je obred blagoslova. Pripjevni psalam pjevali su također vjeroučenici. Župnik je u kratkom tumačenju Dana kruha naglasio kako je kruh simbol života. Tko ima kruh, ima život. Čovjek je gladan ne samo tjelesnog kruha nego i svih drugih vrijednosti, a sve možemo utažiti Kruhom života. Mi sami nikad ne možemo za-dovoljiti sve potrebe života, sve naše gladi. Samo Bog je onaj koji nas može uvesti u puninu života. Za kruh trebaju mnogi raditi. Mnogo ljudi radi da bi se došlo do kruha. Kao što od mnogo zrnja nastaje jedan kruh, tako i mnogo ljudi mora raditi oko kruha. No kruh je onaj koji se dijeli. I što smo više ispunjeni Božjim kruhom koji nam se daje po Isusu Kristu, poseb-no u sv. pričesti i sv. misi, to smo sposobniji dijeliti i zemaljski kruh. Nakon župnikova govora jedan od učenika pročitao je molitvu vjernika i svi smo ovo slavlje završili molitvom koju nas je naučio sam Gospodin Isus - molitvom Očenaša.

Svečanost je bila dostojanstvena u kojoj se vidjelo da su svi pozorno pratili, molili i pjeva-li. Župnik je pohvalio sve učenike, posebno najmanje.

Lora Orešković, 7. r.


60

ODJECI APOSTOLATA

Misijska nedjelja u OtočcuMisijska nedjelja dan je molitve i promicanja

misija. Slavi se uvijek predzadnje nedjelje u listo-padu, istoga dana u svim biskupijama, župama i ustanovama katoličkoga svijeta. U crkveni kalen-dar uveo ju je papa Pio XI. 1926. godine. Osim molitve za misije i upoznavanja misijskoga rada, vjernici su pozvani u korist misija dati i dobrovolj-ne novčane priloge. Misionari pomažu ljudima u najsiromašnijim zemljama svijeta: prehranom, medicinskom skrbi, obrazovanjem i Božjom Riječi.

Pripravu za Misijsku nedjelju u našoj župi Presvetog Trojstva u Otočcu započeli smo moli-tvom krunice koju predvode časne sestre Druž-be Presvetog Srca Isusova, a animira dječji zbor ˝Anđeli˝ uz sviranje s. Ljubomire Lešić i gospođe Gabrijele Degoricije. Euharistiju je predvodio naš župnik mons. mr. Tomislav Šporčić i tom prilikom u homiliji je naglasio neprocjenjivu vrijednost misija. Na dan Misijske nedjelje riječ Božja nas je podsjetila da je Crkva misionarska. Isus je bio prvi misionar. Župnik je istaknuo da je papa Fra-njo na Misijsku nedjelju spomenuo osobito mlade i njihovo djelovanje u obitelji i društvu. Svi smo mi misionari, ali smo i misijsko područje. Pozvani smo svakodnevno se obraćati i iskazivati djela lju-bavi onima kojima je naša pomoć najpotrebnija, a molitvom možemo obuhvatiti sve ljude i u našoj domovini Hrvatskoj i u cijelome svijetu.

Isusov učenik je Duhom Svetim i euharistijom okrijepljen da se predaje za druge i da im služi. Svećenici to čine darivajući svoj život za svoje župljane, a isto čine i časne sestre, misionari i misionarke koji su, okrijepljeni Duhom i euharistijom, pozvani svoje tijelo i krv svaki dan darivati onima kojima su poslani. Svaki kršćanin je misionar kada podržava drugoga molitvom, svojim darivanjem i služenjem. To nas je naučio činiti naš učitelj Isus Krist.

U prigodi Misijske nedjelje vjeroučenice i vjeroučenici, pod vodstvom vjeroučiteljice Tine Košćak, napravili su izložbu o našim blaženicima i svecima te su prikupljali dobrotvorni prilog za misije.

Na euharistijskom slavlju, 21. listopada, pridružili su nam se članovi zajednice Mondo Nuovo iz Nunića u blizini Kistanja (Zadarska nadbiskupija) koji su svjedočili o svojim životnim poteškoćama i različitim ovisnostima. No uz Božju pomoć, euharistiju, molitvu, post i rad u zajednici započeli su živjeti drugim načinom života u poniznosti i služenju jedan drugomu u zajednici Mondo Nuovo. Izložili su svoje rukotvorine sakralnih predmeta koje su vjernici mogli kupiti i tako svojim dobrovoljnim prilogom pomoći njihovoj zajednici u daljnjem radu.

Svima vama, dragi prijatelji misija i misionara, želimo sretan Misijski dan te radost u nesebičnu darivanju i služenju drugima.

Kristina Sigurnjak


61

ODJECI APOSTOLATA

LY-RA SušakUčenice G. R. i N. R. u pratnji odgojiteljice Nikoline, 23. listopada, posjetile su Dom učeni-

ka Sušak gdje su prisustvovale likovno-kreativnoj radionici izrade vjetrenih zvona od morskih školjki i božićnih drvca od plutenih čepića. U Dom smo se vratile radosne, sa svojim rukotvo-rinama koje krase vitrine našeg Doma i sa željom za sudjelovanjem i na sljedećoj LI-RI Sušak koju svake godine s ljubavlju pripremaju naši suradnici i kolege.

Nikolina Matić

Ovo je za nas bilo jedno lijepo iskustvo koje nas je obogatilo u vidu poticanja naše krea-tivnosti pri čemu smo naučile kako se korisno mogu upotrijebiti predmeti iz svakodnevnog ži-vota. Svaka likovna aktivnost ujedno je i istraži-vanje nečeg novog, ali i prilika da čovjek spozna samoga sebe i svoje mogućnosti. Svima bismo preporučile da nam se pridruže sljedeće godi-ne, steknu nova znanja i vještine te se usput upoznaju s učenicima iz drugih domova.

G. R. i N. R., 3. razred Glazbene škole I. M. Ronjgova

Posjet beskućnicima u PrihvatilištuNekoliko djevojaka Ženskog učeničkog doma Marije Krucifikse Kozulić - Družbe sestara

Presv. Srca Isusova, 30. listopada, u pratnji odgajateljica posjetile su Prihvatilište za beskuć-nike „Ruže sv. Franje“ u Rijeci. Hodajući do Prihvatilišta osjećao se miris svježeg voća i toplih kroasana za koje su tijesto umijesile vrijedne sestre kuharice, uz pomoć nekoliko učenica.

Kada smo stigle, štićenici su nas radosno pozdravili, sjeli smo svi za stol, počastili se i dru-žili. Upoznali su nas s pravilima ponašanja i o životu u Prihvatilištu gdje im je pružen smještaj, a stekli su također nova poznanstva i prijateljstva. Ima desetak štićenika. Redovito na sastan-cima dogovaraju sve aktivnosti. Dnevno imaju tri obroka koja za njih pripremaju volonteri velika srca. Svatko dobije svoje dužnosti i obveze - poput pospremanja spavaonica, kuhinje, brigu o vrtu i sl. Rekli su nam da surađuju sa školama i drugim obrazovnim ustano-vama sa svrhom senzibiliziranja javnosti za probleme beskućništva. U posjet im dolazi i mnogo djece kojima rado pripo-vijedaju o svome životnom putu. Uređuju i časopis za beskućnike „Ulične svjetiljke“. U Prihvatilište, uz beskućnike, mogu doći i bivši zatvorenici, liječeni ovisnici i starije osobe bez odgovarajuće skrbi. Dobrodoš-li su im oni koji žele volontirati ili nešto donirati od odjeće, obuće, hrane i sl.


62

ODJECI APOSTOLATA

Ovi ljudi su iz raznoraznih razloga postali beskućnici. Iako su mnogi od njih bez obitelji i vlastitog doma, u njihovu društvu osjećale smo se ugodno, jer nisu se jadali i govorili samo o prošlosti i poteškoćama, nego su to prihvatili i bili raspoloženi za šalu. Uvidjele smo da su spremni pomoći jedni drugima i nasmijati ljude u svojoj blizini i nadamo se da će se svatko, tko ih barem jednom posjeti, osjećati ispunjeno i radosno.

Istoga dana u našem Domu obilježili smo i Dane kruha i zahvalnosti za plodove zemlje prigodnim kratkim igrokazom naših učenica, izmolili krunicu, proslavili rođendane učenica rođenih u rujnu i listopadu, a odgojiteljice su istaknule one učenice koje su se posebno zalo-žile i pridonijele životu u Domu u protekla dva mjeseca. Na kraju smo se svi zajedno zasladili i radosno krenuli ususret produženom vikendu.

V. J., 1. razred Glazbene škole I. M. Ronjgova

Učenice u MimiU petak 7. studenoga posjetile smo

Dječji vrtić i jaslice „Nazaret“, odnosno Područni objekt koji se nalazi u našoj neposrednoj blizini, a svima je u ovom gradu poznat kao „Mima“. Voditeljica objekta s. Mirjana Marta Nikolić ljuba-zno nas je dočekala upoznavši nas pri-tom s djecom iz jasličke i vrtićke skupi-ne, odnosno s Anđelima i Zvjezdicama. Otkrile smo da s. Mirjana i odgojiteljice mnogo ljubavi i pažnje posvećuju vjer-skom odgoju, koji prožima sve odgoj-no-obrazovne metode. Inače, u vrtiću se provodi Kateheza Dobrog Pastira, utemeljena na vjerskom odgoju prema načelima Mon-tessori pedagogije. Njezin cilj je izravnije uvoditi djecu u tajnu Kristove osobe i njegova od-nosa prema nama, kroz prispodobe. To su slike iz svakodnevnog života kojima se Isus služio da bi nam približio Kraljevstvo Božje.

Kateheza Dobroga Pastira izbliza slijedi liturgij-sku godinu, a središnja prispodoba za djecu predš-kolske dobi je ona o Dobrom Pastiru (Iv 10, 1-16).

Ne mogu ne primijetiti da su djeca bolje zna-la odgovore na neka pitanja koja im je s. Mirjana postavljala, nego mi, „odrasle“ učenice. Potom smo obišle prostorije u kojima odgojiteljice rade s dje-com, a usput smo se malo i zaigrale s njima. Bilo nam je prekrasno!

I za kraj: ako nekome nije jasan neki dio Isusova života ili neka istina naše vjere, preporučila bih mu neka posluša barem djelić Kateheze Dobroga Pasti-ra. Vjerujte mi, neće požaliti!

Laura N., 4. r. Prve riječke hrvatske gimnazije


63

ODJECI APOSTOLATA

„Kad Sin čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ (Lk 18, 8)

Kapelica u našem samostanu u Crikvenici otvorena je svakog dana od jutra do navečer, pa svi koji se žele pomoliti mogu to učiniti. Svaki dan netko navrati, pa i za vrijeme kada mi sestre ima-mo molitvu Časoslova ili kada molimo krunicu. Tako je bilo i u četvrtak 15. studenoga. Dvije dje-vojke sa svojim ruksacima ušle su u kapelu, malo molile i zamolile da ih primimo na spavanje, jer hodočaste iz Pariza, preko Međugorja do Svete Zemlje. Njihovo hodočašće traje već dva mjese-ca, a nadaju se za pet mjeseci stići na određeni cilj. Budući da je kućna predstojnica s. Alojzija bila odsutna, nismo im odmah mogle dati pozitivan odgovor. Meni su navirale misli o Mariji i Josipu i njihovu traženju prenoćišta u Betlehemu, kao i tjelesna djela milosrđa, ali i neka iskustva s izbjeglicama, koja nisu baš pozitivna. Rizik je nekoga primiti u kuću. Nepoznavanje jezika u ovom slučaju također je u prvim trenucima bio veliki problem. Hvala Bogu za moder-ne „pametne“ mobitele koji mogu prevoditi i tako olakšati snalaženje i razumijevanje. Kada je stigao pozitivan odgovor na molbu hodočasnicama, primijetile smo suze radosnice u oči-ma djevojaka koje su izgledale umorno. Rekle su da žive od Božje providnosti. Nakon večere opet smo se „dopisivale“ i sporazumijevale na svim jezicima ponešto. Spomenula sam im da su sestre na Drenovi 2010. također primile jednu djevojku i njezina magarca na njihovu hodočasničkom putu do Svete Zemlje. Naše gošće su odmah spomenule Stefani koja je isto bila iz Francuske i njihova je prijateljica, a sada je kao redovnica u Betlehemu. Obećale su joj prenijeti naše pozdrave. Zanimale smo se koji je razlog njihova tako napornog hodočašća? Odgovor je bio samo jedan: žele svjedočiti za Isusa i činjenicu da još ima vjere na zemlji koja jedina daje odgovore na sva životna pitanja. Hodočasnice su nas zamolile da se jedan dan odmore kod nas od puta, jer svaki dan prođu do 30 km. Sljedeći dan nazvala sam župnika u Senju preč. dr. Richarda Pavlića i zamolila da ih primi na spavanje što je on obećao. U subotu smo ih ispratile, obdarivši ih potrebnim za put i zaželjevši im sretan nastavak puta do cilja. Preporučile smo im našu zajednicu u molitve, posebno da nas se sjete u Isusovoj domovini što su hrabre hodočasnice i obećale.

s. Nives Stubičar

„Navik on živi ki zgine pošteno“Nastavljajući višegodišnju tradiciju, i ove godine, nas nekoliko učenica, u pratnji obiju

odgojiteljica, uputilo se u Kolonu sjećanja na žrtve koje je za sve nas podnio herojski grad Vukovar.

Na Mostu hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, minutom šutnje odali smo počast herojima Vukovara i pomolile se za sve nevino stradale vukovarske žrtve. Sve nas se posebno dojmio veličanstveni prizor dvadeset i sedam zapaljenih baklji koje simboliziraju dvadeset


64

ODJECI APOSTOLATA

i sedmu godišnjicu Dana sjećanja na okupaciju Vukovara.

Jedan od najvećih darova koji jedan narod može dobiti, upravo je domovina u kojoj se slo-bodno može živjeti, raditi i stvarati, a tu je slo-bodu Vukovar platio velikim žrtvama.

S mišlju na sve pretrpjele strahote hrabrih ljudi Vukovara, koje nikada neće otići u zaborav, svaka od nas na poseban je način osjetila ganu-će i sa suzom u oku uputila se domu svom.

Neka je vječna slava i hvala svim poginulim braniteljima i žrtvama naše slobode i samostal-nosti!

L. G., 1. razred Građevinske tehničke škole i M. G., 1. razred Medicinske škole

Duhovna obnova u SlatiniŽupnik župe sv. Josipa u Slati-

ni vlč. Dragan Hrgić molio je sestre naše Družbe da dođu u Slatinu djeci i mladima održati nekoliko susreta na temu duhovnih poziva. Vrhovna predstojnica s. Dobroslava odazvala se zajedno sa s. Velimirom i s. Nives koja je dulje vrijeme djelovala u Sla-tini. Pridružila im se s. Krešimira koja je sada katehistica u Slatini, a sestre Anastazija i Dionizija bile su zauzete obavezama u crkvi i samostanu.

U subotu 24. studenoga dopodne smo pripremile susret s prvopričesnicima o pozivu Samuela. Dobrom raspjevanom raspoloženju pridonijela je s. Velimira sviranjem i pjevanjem. Nastojale smo katehezom, pjesmom i molitvom ta mlada srca potaknuti na razmišljanje i molitvu za nova duhovna zvanja. Samo za njih pripremili smo molitvu koju smo zajedno na kraju molili.

Nakon prvopričesnika u 10 sati došli su krizmanici na katehezu: Iziđe sijač sijati (Mt 13, 1-23). Iako je bilo kratko vrijeme, nastojale smo biblijskim tekstom o sijaču, pjesmom i pre-zentacijom bar malo ukazati na važnost duhovnog poziva. Kao ostvarenje duhovnog poziva prikazale smo našu Majku Mariju Krucifiksu Kozulić i njezin odaziv. Susret s krizmanicima završili smo također molitvom za nova duhovna zvanja u Crkvi i našoj Družbi. Krizmanici su bili aktivni i svojim kreativnim radovima, molitvom i pjesmom susret učinili zanimljivim.

U jedanaest sati stigli su članovi župnog dječjeg zbora i ostali učenici. Budući da je bila subota uoči svetkovine Krista Kralja nastojali smo, uz svjedočanstvo osobnog poziva, uvjež-bati i pjesme za nedjeljnu misu na kojoj djeca pjevaju sa svojim vjeroučiteljicama, a koje su te subote službeno bile u Požegi na stručnom skupu za vjeroučitelje. Sestra Krešimira je radi


65

ODJECI APOSTOLATA

našeg dolaska propustila odlazak u Požegu. Bez nje i njezina organizacijskog duha, teško bi-smo mogle izvršiti sve što je za taj dan bilo planirano. Poslije podne željele smo posjetiti neke bolesnike i starije župljane. Tako su s. Krešimira i s. Nives obišle dvije bolesne starice i razve-selile ih voćem, ali još više razgovorom, molitvom i pjesmom koju su bolesnice suznih očiju prihvatile i vodile. Posjetile smo i jednu bolesnicu u virovitičkoj bolnici. Vrhovna predstojnica s. Dobroslava i s. Dionizija posjetile su korisnike u staračkom domu u Slatini. Uz prigodne da-rove svojom su prisutnošću, razgovorom i molitvom unijele pregršt radosti i snage za nošenje njihovih križeva bolesti i starosti.

U nedjelju na dvjema svetim misama vrhovna predstojnica s. Dobro-slava nadahnutim je rije-čima, iznoseći i osobno svjedočanstvo, govorila o pozivu u redovnički ži-vot, o važnosti molitve za nova svećenička i redov-nička zvanja te o važnosti molitve za postojeće sve-ćenike bez kojih ne bismo imali sve blagodati svetih sakramenata, napose sv. ispovijedi i euharistije, bez kojih ne bi bilo kršćanskog života. Poti-cajno je predstavila i našu utemeljiteljicu službenicu Božju Majku Mariju Krucifiksu Kozulić, redovnički poziv i svetački život citirajući njezinu duhovnu poeziju i misli. Zaslugom naših sestara Slatinčani znaju prilično podataka o Majci Krucifiksi, ali njezin svetački život uvijek je izvor novih poticaja i poziv svakome od nas da se više posvetimo potrebnima. Redovno sva-kog 29. u mjesecu cjelodnevno je klanjanje u kućnoj kapelici sestara koje završava sv. misom. Vjernici rado sudjeluju u većem broju.

Nadamo se i molimo da svjedočanstvo sestara koje su djelovale i djeluju u Slatini bude poticaj da se mladi iz Slatine odazovu na Isusov poziv kako bi i ubuduće u crkvama i školama Slatine i drugih gradova bilo redovnica, svećenika i redovnika koji će radosno i oduševljeno donositi Radosnu vijest o Božjoj ljubavi i Srcu koje nas neizmjerno ljubi i zove da slijedimo njegove stope, jer tko ide za Isusom Kristom ne može se izgubiti ili zalutati.

Zahvaljujemo župniku Draganu na pozivu i svemu lijepome što smo primile u zajedništvu s njime i njegovim župljanima u svakom pogledu. Hvala našim sestrama na gostoprimstvu, gospođi Nadi na bogato pripremljenom stolu. Hvala Bogu na njegovoj ljubavi i dobroti.

Molitva za nova duhovna zvanjaIsuse, Ti nas pozivaš da molimo za nova duhovna zvanja kako bi bilo dovoljno onih koji će

naviještati Božje Kraljevstvo i koji će nam svjedočiti koliko nas sve voliš.Zato te žarko molimo za one koje pozivaš da se spremno odazovu u svećeništvo ili re-

dovništvo.Isuse, učini nas oruđem za dobro, za sve one kojima je potrebna upravo naša molitva,

dobrota i ljubav.Marijo Majko i sveti Josipe uzmite nas pod svoju zaštitu i naučite nas da budemo posluš-

ni Bogu i sve činimo iz ljubavi. Amen!s. Nives Stubičar


66

ODJECI APOSTOLATA

Svjetski dan hospicijaPovodom ovogodišnjeg Svjetskog dana hospicija, upriličen je susret Iz života u smrt,u organizaciji riječkog hospicija. Hospicij Marija Krucifiksa Kozulić vodi sestra Družbe Pre-

svetog Srca Isusova s. Daniela Orbanić. Ona je ravnateljica ustanove od samog početka te taj posao obavlja skoro punih šest godina. Na ovom skupu sudjelovali su mnogi, kao podrška Danu koji promovira ideju pomoći umirućima. Gost predavač bio je doc. dr. med. Samir Hu-sić, načelnik Centra palijativne njege JZU UKC Tuzla. S doktorom i ustanovom koju je dragi gost predstavio, s. Daniela surađuje dugo, predano i konstruktivno. Evo što je taj zanimljivi predavač i humanitarac, rekao o sebi i o svojoj radnoj karijeri.

Tko je Samir Husić?Samir Husić je liječnik koji je posljednjih

13 godina života posvetio palijativnoj medici-ni i terapiji bola. Jedan slučajni (ili sudbinski) posjet tadašnjem hospiciju u mom gradu, u jesen 2005. godine, bio je signal da svoj bu-dući liječnički put usmjerim prema palijativ-noj skrbi. Bio sam uvjeren da tu trebam doći raditi, da tim ljudima treba bolje i kvalitet-nije pomagati. I već od veljače 2006. godine postajem zapo-slenik Hospicija Tuzla. Od tada zajedno rastemo i hospicij i ja. Hospicij (koji je tada imao samo jedan odjel za odrasle pacijente) pretvorio se u Cen-tar za palijativnu njegu i tera-piju bola, a ja sam u međuvre-menu magistrirao i doktorirao (s temama iz palijativne skrbi i terapije bola) pisao knjige i naučne i stručne radove te sam 2014. godine imenovan u zvanje docen-ta na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. I danas su moje dvije osnovne životne i profesionalne ideje: 1. pomoći pacijentima da dostojanstveno i bez patnje žive i umiru; 2. uložiti svoje profesionalno (praktično i te-orijsko) znanje i iskustvo da se najhumanija ideja palijativne i hospicijske skrbi razvija i širi i u BiH, ali i u Hrvatskoj i gdje god posto-je pacijenti kojima je moja pomoć potrebna. Kao što sam na predavanju rekao – raditi u

palijativnoj skrbi nije samo običan posao - to je životna misija.

Od kada ste na dužnosti načelnika Cen-tra palijativne njege UKC Tuzla i kakva su Vaša iskustva s tog radnog mjesta? Kako je Hospicij podijeljen?

Mi se danas službeno zo-vemo Centar za palijativnu njegu i terapiju bola. Imamo Odjel palijativne njege za odra-sle, Odjel dnevne palijativne njege, Odjel dječje palijativne njege, Edukativni centar. Kroz dvije ambulante godišnje pro-đe od 2200 do 2400 pacijena-ta. Istovremeno, budući da smo dio Kliničkog centra, od kolega s drugih klinika godiš-nje primimo oko 500 poziva na konzultativne preglede pacije-nata koji su trenutno hospitali-zirani na njihovim klinikama, a

postoji potreba za pokrivanjem (palijacijom) tegoba. Načelnik sam Centra od 2009. god.

Kad je Centar otvoren i kako?Godine 2002. došle su u Tuzlu časne

sestre Ann i Rosalin iz Velike Britanije (VB), kao članice NGO „Sisters of the cross and pa-ssion“, s misionarskom idejom da i u Bosni organiziraju ustanovu (hospicij) za pomoć pacijentima u uznapredovaloj fazi neizlječive bolesti. Kreće rekonstrukcija i priprema pro-


67

ODJECI APOSTOLATA

stora po standardima hospicija u VB i eduka-cija osoblja u St. Gemma’s Hospice u Leed-zu. I konačno 11. 11. 2003. godine otvara se Hospicij Tuzla s 15 kreveta i primaju se prvi pacijenti. Ti prvi koraci bili su jako teški jer se svi zajedno, i liječnici i sestre, susrećemo s novim situacijama za koje nas medicinske škole i fakulteti nisu pripremili. Mi smo kao studenti učili da medicina ima zadatak liječiti i izliječiti pacijenta, a smrt pacijenta je neu-spjeh. Trebalo je svladati tu strašnu barijeru, promijeniti razmišljanje o smrti kao neuspje-hu, promijeniti osnovnu paradigmu moder-ne medicine te razumjeti puno drugih stvari o kojima smo malo znali.

Koliko pacijenata godišnje prođe kroz Centar?

Odjel za odrasle pacijente ima 15 kreve-ta i na hospitalni tretman primimo od 450 do 500 pacijenata. To su isključivo pacijenti oboljeli od karcinomske bolesti.

U dnevnoj palijativnoj njezi multidiscipli-narni tim (liječnik, sestra, fizijatar, fiziotera-peut, psihijatar, psiholog, okupacijski terape-ut i frizer), strukturiranim programom rade na psihosocijalnoj podršci oboljelima od kar-cinoma. Kapacitet je 12 pacijenata dnevno, uz 2-3 dolaska tjedno, cjelodnevni boravak te trajanje tretmana prosječno 6 mjeseci.

U Odjelu dječje palijativne njege zbrine-mo oko 40 pacijenata. Manji postotak (oko 15%) su djeca oboljela od karcinoma, a 85% su oboljeli od drugih, neizlječivih bolesti. Posebna pozornost posvećuje se psihosoci-jalnoj potpori i okupacijskoj terapiji roditelja koji s hospitalizacijom djeteta ulaze u aktivni terapijski tretman.

Kako ocjenjujete palijativnu skrb u ovom dijelu Republike Hrvatske?

Upravo na ovom susretu koji je organi-zirao riječki hospicij, uočio sam da u vašem gradu i županiji postoji velika potreba, ali i veliki interes da se napravi sličan model u koji bi bili uključeni županijski Domovi zdrav-lja, Hospicij i KBC Rijeka, ali i Ministarstvo

zdravstva, HZZO, vjerske institucije i što je jako važno Medicinski fakultet Rijeka. Edu-kacija je vjerojatno, najbitniji dio koji bi za nekoliko godina znatno pridonio razvoju pa-lijativne skrbi. Mislim da su na ovom fonu bili svi govornici koji su imali priliku govoriti na ovom značajnom skupu.

Drugi put ste u riječkom hospiciju. Oda-kle taj kontakt?

Hospicij u Rijeci posjetio sam prvi put prilikom njegova otvaranja. S ravnateljicom Danielom dogovorena je edukacija osoblja Hospicija iz Rijeke. Sljedećih godina sam u kontaktima sa s. Danielom pratio razvoj Hos-picija u Rijeci, ali i druga zbivanja koja su se odnosila na zakone vezane uz palijativnu me-dicinu i skrb u Republici Hrvatskoj.

I nakon ovog sastanka u Rijeci, na kome su prezentirani rezultati rada Hospicija Ma-rija Krucifiksa Kozulić, našeg Centra u Tuzli i govora brojnih visokih uzvanika, siguran sam da će palijativno i hospicijsko zbrinja-vanje vaše županije dobiti novi zamah. U Rijeci činjenično postoji veliki potencijal da se osnuje sustav palijativnog i hospicijskog zbrinjavanja, uvežu svi potrebni segmenti te Rijeka zapravo, vrlo brzo može postati centar palijativne skrbi u Hrvatskoj. Sestra Daniela radi odličan posao.

Možete li usporediti riječki i vaš hospi-cij?

Mislim da postoji puno više sličnosti nego razlika. Ponajprije, sličnost je u našoj zajedničkoj humanoj misiji - pomoći onima koji su u potrebi. I to je najvažnije. Imamo istu empatiju i isti entuzijazam, bez obzira na sve probleme.

Kao što sam ranije rekao mi imamo ne-što drukčiji model organizacije jer smo u sa-stavu Kliničkog centra i mnogo nam je lakše koristiti sve kapacitete i kadrove velike zdrav-stvene ustanove za dijagnostičke i terapijske potrebe.


68

ODJECI APOSTOLATA

Imamo i dnevnu palijativnu njegu koja je još jedan korak naprijed u humanom odnosu prema pacijentu i velika pomoć obiteljima oboljelih pacijenata. Vratiti pacijenta iz sta-nja teške depresije u „normalan“ život, uz resocijalizaciju, pa čak i povratak na posao ili uobičajenim dnevnim poslovima, veliki je uspjeh dnevne palijativne njege.

Naravno dječja palijativna njega je do-datna i posebna priča. Rijeka nema dječji hospicij. Mislim da je pružiti pomoć neizlje-čivo bolesnom (ili umirućem) djetetu i nje-govoj obitelji najviša točka humanosti u me-dicini. Vjerujem da će sestra Daniela raditi u tom pravcu.

Doktor Husić želio bi živjeti i raditi u Rijeci. Rekao je da je Rijeka za njega najljepši grad na svijetu, da je ona „oaza ljudskosti i međusob-nog razumijevanja“, da je ponosan što surađu-je s jednom časnom sestrom riječke Družbe i što jednoj Riječanki odgovara na pitanja o po-slu koji voli i koji nikada ne bi mijenjao. Jedino što bi rado učinio, svoju misiju nastavio bi u Gradu koji teče.

Razgovor vodila Jasna Buketa, vanjska su-radnica Hospicija Marija Krucifiksa Kozulić u Rijeci, u studenom 2018.

Duhovna obnova u CrikveniciU crkvenoj godini postoje neka povlaštena

vremena u kojima na poseban način doživlja-vamo Božju blizinu i ljubav. Jedno od takvih vrijeme je došašća. Budući da od ove godine ponovno radim u školi kao vjeroučiteljica, od-lučila sam u dogovoru i suradnji sa sestrama u našoj maloj zajednici uoči prve nedjelje doša-šća pozvati učenike četvrtog i petog razreda na kratku duhovnu obnovu u naš samostan. Na-dala sam se da će ih, kako su obećali, biti bar petnaestak, no odazvalo se samo troje.

Uvijek se rado sjećam duhovnih vježbi koje su se nekada održavale na Drenovi baš zadnjih dana mjeseca studenoga. Znalo nas je biti do pedeset i više iz svih krajeva. Ove godi-ne navršilo se četrdeset godina od meni tako značajnih duhovnih vježbi koje su mom životu, sada to vidim, dale jedno novo značenje.

Naš subotnji susret započele smo pje-smom Visom leteć koju je glazbeno popratila


69

ODJECI APOSTOLATA

s. Ancila Jendričko. Ona je do prije dvije godine bila vjeroučiteljica u OŠ Zvonka Cara u Cri-kvenici u kojoj sada ja radim. Učenici i nastavnici nose lijepe uspomene i sjećanja na sestru i njezin rad. Uvodnom meditacijom o došašću raspoložile smo se za susret s Božom riječju o kojoj smo kasnije razgovarale i nastojale kreativno izraziti iskustvo Božje riječi u svojemu ži-votu. Nakon kratkog odmora i osvježenja izradile smo adventski vijenac za naše vjeronaučne susrete u školi. Susret smo završile prezentacijom o službenici Božjoj Majci Mariji Krucifiksi Kozulić koja je u svom životu bila sva usmjerena na Boga i sva zauzeta za djecu kojima je bila potrebna ljudska dobrota, ali i Bog koji ih ljubi. Kao uspomenu na ovaj prvi susret djevojčice su ponijele anđele koje su same ukrasile i tiskanu molitvu službenici Božjoj Majci Krucifiksi.

Želja im je da bude još ovakvih susreta jer, kako su rekle, bilo im je lijepo i korisno. Na-dam se da će nas drugi put biti više.

s. Nives Stubičar

Aktivnosti u DV „Nazaret“U rujnu, kada priroda oko

nas polako odijeva na sebe jesenski kaput, započeli smo novu pedagošku godinu. Od-gojiteljice i djeca, nakon ljetnih praznika, ponovno su se našli zajedno u Dječjem vrtiću „Na-zaret“.

Ispratili smo prvašiće u nji-hove školske klupe i raširenih ruku dočekali svoje nove pri-jatelje koji tek započinju svoju avanturu zvanu „vrtić“. Tije-

kom mjeseca rujna puno se igramo kako bismo novoupisanoj djeci boravak u vrtiću učinili ljepšim, ali i pružili potrebno vrijeme za prilagodbu. Kroz igru naravno puno toga i učimo. Bolje upoznajemo svoju okolinu, prostor, ljude i stječemo nova poznanstva. Želimo da se svako dijete osjeća prihvaćeno i voljeno te da s osmijehom dolazi u vrtić. Promatrajući nji-hova pospana lica tijekom dolaska ujutro nadzire se osmijeh i uistinu se može vidjeti kako

djeca rado ostaju sa svojim od-gojiteljicama. Naravno da je na početku bilo i ponešto suzica, ali to je normalno.

Kako je vrijeme odmicalo i djeca se gotovo u potpunosti prilagodila na vrtićke dane, do-govorili smo i neke zajedničke aktivnosti. Tako smo odredili i temu ovogodišnjeg projekta na razini vrtića „Zvanja i zani-manja – priprema za život“.


70

ODJECI APOSTOLATA

Već krajem mjeseca rujna posjetio nas je dobro nam znani, i djeci jako zabavan, klaun „Čupko“. Ovoga puta go-stovao je predstavom „Hodam, vozim, plovim, letim“. Djeci se Čupko veoma svidio i često traže da im pustimo njegov CD kako bi mogli plesati uz njega.

Osim njega, u sklopu projekta, u goste su nam došle i dvije djevojke iz Prvih riječkih mažoretkinja. One su nam pokazale kako to one „rade“ otplesavši nam jednu od svojih koreografija. Pokazale su i kako se na razne načine vrti štap, a potom su dale i djeci priliku da učine isto. Interes za mažo-retkinje bio je velik kod sve djece, neovisno o njihovoj dobi.

Jedna od zajedničkih aktivnosti koje su uslijedile bilo je i obilježavanje dana „Milijun djece moli zajedno za jedinstvo i mir“ kada smo se 18. listopada okupili u predvorju vrtića oko kipa Marije te izmolili jednu deseticu krunice. Tom pri-likom djeca su se izmjenjivala u držanju velike krunice koju su prošle godine izradila djeca iz skupine „Anđeli“. Svatko je želio držati barem jedno zrno krunice i bili su jako veseli kada su tu želju i ostvarili.

Tijekom cijelog mjeseca listopada, osim što je on posve-ćen Mariji, raznim smo aktivnostima izrazili hvalu Bogu za plodove zemlje te obilježili „Dane kruha“. U vrtiću smo u više navrata mijesili tijesto, učili o plodovima zemlje te posjetili obli-žnju pekaru. Kruna svega bila je misa zahvale za plodove zemlje u župnoj crkvi na kojoj su djeca nastupala pjesmom Sijao Isus te recitacijom.

U studenom smo dogovo-rili posjetiti „Reviju lutkarskog kazališta“ te smo se uputili na „izlet“ autobusom do HKD-a na Sušaku. Tamo smo gleda-li predstavu „Tko je Videku napravio košuljicu?“, a dječje uzbuđenje zbog vožnje auto-busom i odlaska u kazalište bilo je prisutno i nekoliko dana prije polaska. Nakon povratka u vrtić gotovo sva su djeca pokazala svoje pozitivne reakcije te pitala kada ćemo ići ponovno. Najviše ih se dojmila vožnja autobusom.

Ni s time naše aktivnosti nisu završile. Puno smo toga radili, ali smo se počeli i pripre-mati za božićnu priredbu. Polako učimo pjesme, recitacije, pripremamo igrokaze kako bismo dostojanstveno proslavili Isusovo rođenje. Tijekom priprema za priredbu još nas je netko posjetio. U vrtić nam je došao sv. Nikola koji je čuo da smo bili jako dobri i donio nam darove. S njim smo se družili u dvorani vrtića i svi smo bili vrlo sretni.

Nakon njegova posjeta nastavili smo se pripremati za priredbu, a kako nam je bilo na njoj doznat ćete u nekom sljedećem izvještaju.

Maja Lacković

TRAJNA FORMACIJA Naša Družba br. 2/2018.

71

„Veliča duša moja Gospodina“U Kući matici na Drenovi

održane su treće, a ujedno i po-sljednje, ovogodišnje duhovne vježbe za sestre Presvetog Srca Isusova. Ovo milosno vrijeme započele smo 6. kolovoza zazi-vom Duha Svetoga i razmatra-njem, a završile 12. kolovoza svečanim euharistijskim slav-ljem. Kroz duhovne vježbe vo-dio nas je o. Branko Zebić, OCD.

Duhovne vježbe su unutar-nje hodočašće na putu prema Ocu nebeskom i prilika da se povučemo iz svakidašnjice u tišinu svoje nutrine. Ovih šest dana molitve i razmatranja pra-tile smo lik Marije, žene moliteljice i slušateljice Božjega glasa. Otac Branko nas je potaknuo na razmatranje molitve „Veliča“ koju je Marija izrekla pred svojom rođakinjom Elizabetom.

Riječima ovog himna Marija veliča Boga koji se preko njezine poniznosti i siromaštva proslavio i otkupio ljudski rod. Slijedimo Marijin put, put skromnosti i proslavimo Boga osluš-kujući njegov glas u nama.

s. Martina Vlahović

Seminar za medicinske sestre u Sarajevu

Povjerenstvo za medicinske sestre Hrvatske redovničke konferencije organiziralo je od 5. do 7. listopada 2018., u Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih „Ivan Pavao II. u Saraje-vu“, seminar za medicinske sestre redovnice na kojem su sudjelovale i naše sestre Blaženka, Flavija i Marijeta.

Na seminaru su bile redovnice iz različitih družbi i redova koje kao medicinske sestre djeluju u različitim krajevima Republike Hrvatske te Bosne i Hercegovine ili u inozemstvu. Sestrama se pridružio i fra Franjo Glasnović kao član spomenutog Povjerenstva. Voditelj se-minara bio je pomoćni biskup vrhbosanski i promicatelj katoličkoga školstva mons. Pero Su-dar koji je predvodio i svetu misu, a tijekom seminara također misno slavlje u crkvi sv. Josipa Radnika na Palama te propovijedao o pet sestara Kćeri Božje ljubavi koje su nam poznate kao Drinske mučenice.

Riječi dobrodošlice uputio nam je domaćin ravnatelj Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih vlč. Šimo Maršić te zahvalio organizatorima što su za održavanje seminara izabrali upravo ovaj nedavno dovršeni Centar u kojem imaju mogućnosti smještaja, susreta i slavlja svete mise nakon svakog predavanja. Sestre su posjetile Katolički bogoslovni fakultet i sje-


72

menište, potom katedralu, crkvu Kraljice svete Krunice koja je i svetište Drinskih mučenica, Katolički školski centar, crkvu i samostan sv. Vinka Paulskog, središnju zgradu Hrvatskoga kulturnog društva Napredak i franjevačku crkvu sv. Antuna Padovanskog.

Budući da je 2018. godina u Vrhbosanskoj nadbiskupiji proglašena Stadlerovom godi-nom kojom se obilježava 175. godina njegova krštenja, 150. obljetnica svećeničkog ređenja i stota godišnjica njegove smrti, Povjerenstvo, na čelu sa sestrom Mirjanom Tomašević iz zajednice Milosrdnih sestara sv. Križa, izabralo je za geslo susreta riječi prvoga vrhbosanskog nadbiskupa sluge Božjega dr. Josipa Stadlera: „Imaj srca…“

Biskup Sudar govorio je o sluzi Božjem Josipu Stadleru kao čovjeku molitve i trajnog nastojanja da svoj život ravna prema geslu: „Imaj prema Bogu srce djetinje, prema bližnjem srce materinje, prema sebi srce sudačko“, potom nastavio da se u duhu tih riječi trebamo trajno pitati kakvo je naše srce.

Doimalo me se predavanje biskupa Sudara o Isusovim blaženstvima izrečenima u Govoru na gori: ‘Blago čistima srcem: oni će Boga gledati’ (Mt 5, 8). Kakvo je srce medicinske sestre redovnice; obogaćuju li nas i oplemenjuju li nas bolesni i potrebiti, ispunja li nas služenje i učvršćuje li našu vjeru u Boga? Samo ona redovnica koja nastoji oko svog obraćenja može biti sposobna raditi na stvaranju radosti i zajedništva u svojim zajednicama, biti tješiteljica, pomoćnica i blagoslov za one kojima služi.

U katedrali Srca Isusova, na grobu nadbiskupa Stadlera, po njegovu zagovoru, molila sam Božanskoga Spasitelja neka našu Družbu i hrvatsku Crkvu obdari novim duhovim zvanjima, službenicu Božju našu Majku Mariju Krucifiksu proslavi čašću oltara, nama sestrama u Do-brinju udijeli srce spremno na žrtvu i pokaže pravi put služenja našim bolesnim i nemoćnim staricama, a našoj domovini Hrvatskoj udijeli svoj sveti mir, jedinstvo i slogu.

s. Blaženka Bobaš


73

Primjer Marijina životaNa spomendan sv. Terezije

Avilske, 15. listopada, u Kući ma-tici na Drenovi duhovnu obnovu za sestre riječkog područja odr-žao je vlč. mr. Boris Jozić, sveće-nik Zagrebačke nadbiskupije.

Nakon zaziva Duha Svetoga, vlč. Boris je pozvao sestre na sabranost i otvorenost onomu na što će nas Duh Sveti poticati. „Tko ima uza se Isusa kao prija-telja i plemenita vojskovođu, taj sve može podnijeti“, riječi su sv. Terezije Avilske koje su poslužile kao početak promišljanja o odnosu s Kristom. Imati Isusa uza se znači pripadati njemu, biti zaljubljen u njega. Vrijeme duhovne obnove prilika je da se obnovi odnos s Kristom i ljubav prema njemu. Svakodnevne teškoće života mogu otežati taj odnos, ali na početku dana dobro bi bilo posvijestiti si da je Isus pored nas, da je živ. Svaki naš korak on prati, prisutan je u svakom susretu koji nam se događa tijekom dana. Ako bismo doista bili svjesni toga, onda bi naši međusobni odnosi bili bolji i osobe pored sebe gledali bismo na drukčiji način. Međutim, „ako želimo ugoditi Bogu i postići velike milosti od njega, Bog hoće da to bude po presvetom čovještvu Krista“, podsjeća sv. Terezija. Bog računa na naše ljudske slabosti i istovremeno nas ljubi. Svoju ljubav očitovao nam je u svome Sinu koji se utjelovio i postao čovjekom. I mi možemo naše čovještvo oblikovati kako bismo postajali sve više slika onoga koji nas je stvorio. Kao jedno od korisnih sredstava na tome putu, vlč.

Boris je preporučio duhovno vodstvo koje je pomoć u duhovnom rastu bez obzira na godine. Vlč. Boris je se-strama ispripovjedio svoje iskustvo duhovnoga puta te osobito svoj odnos prema Blaženoj Djevici Mariji, Gospi od pouzdanja. Tko se ne zaljubi u Mariju, teško će se zaljubiti u Isusa, naglasio je te nastavio govoriti o Mariji nadahnjujući se knjigom pape Franje „Zdravo Marijo“. I sestre, poput Marije, mogu biti majke svim ljudima u sredinama u kojima žive, jer istinski ljubiti Gospodina znači ljubiti ljude. Marija nas uči kako prihvatiti i ljubiti svoje čovještvo. I kad se Bog utjelovljuje, on dolazi u ljudsku sredinu, u Marijino krilo, onoj koja je poznavala Pisma. Poziv je to i sestrama da proučavaju Božju riječ kako bi se ona mogla utjeloviti u njihovu životu. Srce Blažene Djevice Marije bilo je slobodno od svakoga gri-jeha, zato i nije podloženo starenju, jer od grijeha se stari, kako kaže papa Franjo. Od grijeha srce otvrdne, osmijeh se izgubi, oči postanu tužne i tamne. Marija je imala srce koje je moglo prihvatiti sve, i uspjeh i neu-spjeh, i naočigled, propast vlastitoga Sina, njegovu smrt


74

na križu. Marijino srce bilo je srce majke koja ljubi, srce koje je spremno za Božje iznenađenje u vlastitu životu. Tri stvarnosti su važne i za život jedne redovnice: Bog iznenađuje, on traži vjernost, ali on je i naša snaga. Dobro bi bilo dopustiti Bogu da nas iznenadi, da promijeni naše ustaljene navike i obrasce ponašanja, da čini nešto novo. Svako slušanje Božje riječi može učiniti iznenađujuću promjenu u životu osobe, samo ako dopusti Bogu da dotakne njezino srce. Kad Bog mijenja naše planove, želi da se pouzdajemo u njega i u njemu tražimo snagu i odgovor na sve nejasnoće, upravo poput Marije. Zasigurno je i ona imala brojna pita-nja, ali je vjerovala Bogu, dopustila je njegovu Duhu da djeluje u njoj i oblikuje njezino srce. Biti sestra Presv. Srca Isusova znači dopustiti Bogu da oblikuje naše srce kako bi Kristovo Srce moglo kucati u nama.

Mihaela Martinović i s. Lidija Turić

Konferencije za redovniceSvako vrijeme sa sobom nosi neke nove izazove. Kako bismo na ispravan način mogli

odgovoriti na potrebe današnjeg svijeta, kršćani su pozvani sve više upoznavati svoju vjeru i živjeti po njoj. Na put svetosti bez iznimke svi smo pozvani. Ipak, redovnici i redovnice na posebniji su način pozvani svjedočiti svoju opredijeljenost za Boga. Bez trajne formacije kako osobne, tako i zajedničke nemoguće je današnjim naraštajima navijestiti Isusovu Radosnu vijest. Već dugi niz godina, a može se reći i desetljeća u Nadbiskupskom domu u Rijeci orga-niziraju se Konferencije za redovnice s riječkog područja na kojima o važnim temama progo-varaju izabrani predavači. Često se iza predavanja razvije plodna rasprava.

Ova pastoralna godina u Riječkoj nadbiskupiji posvećena je duhovnim zvanjima, pa su teme predavanja za redovničke konferencije odabrane za produbljivanje Dokumenta Kon-gregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života „Za novo vino nove mješine“.

U listopadu je dr. Božidar Mrakovčić održao predavanje na temu: „Za novo vino nove mješine - biblijska pozadina“. Svoje predavanje dr. Mrakovčić započeo je iznošenjem ci-lja Smjernica ističući kako se Smjernice prvotno odnose na osobe posvećenog života, ali se odnose i na cijelu Crkvu. Smjernice služe da se u duhu parresíe ispitaju mješine koje služe čuvanju novih vina koja Duh nastavlja darivati svojoj Crkvi pozivajući je da konkretnim djelima pokrene promje-ne, i kratkoročne i dugoročne (usp. Za novo vino nove mje-šine str. 8). U nastavku predavanja na vrlo živ i slikovit način pojasnio je što je u Isusovo vrijeme, a što u Starom zavjetu značio izričaj „novo vino u nove mješine“ i što bi to za nas da-nas značilo. Da bi se prihvatilo Isusovu novost, tj. novo vino Božjega Kraljevstva koje donosi, valja biti spreman prihvatiti prvenstveno novost Isusove osobe, novost njegove slike o

Bogu i čovjeku, novost odnosa između Boga i čovjeka i ljudi u Božjem kraljevstvu, te odnose koji se često razlikuju od onoga što smo mi ljudi navikli činiti. Valja nam preispitati našu lju-bav prema neprijateljima, odnos služenja, prihvaćanja križa i sl. Odnose koje Isus promiče On i živi, put koji pokazuje on i ide.


75

U zaključku dr. Mrakovčić je naglasio kako u ovom vremenu treba sačuvati vrijednosti koje je Isus donio, vrijednosti koje uvijek iznova otkrivamo. Znamo da je Objava završila smr-ću posljednjeg apostola. Međutim, Duh Sveti djeluje u Crkvi i čini da Crkva svaki dan sve više i bolje shvaća Isusa, shvaća njegove vrijednosti. Što bolje shvaćamo njegove vrijednosti možemo ga i čišće nasljedovati. Zato treba poštivati sve ono što nam je tradicija namrla, ali treba uvijek nanovo tražiti nove načine življenja zajedničkog života koji će biti u skladu s no-vim dometima shvaćanja Crkve i našega posvećenog života.

U mjesecu studenom predavanje je održala s. Veronika dr. Nela Gašpar o temi: (Zajedništvo i poslanje.) Kriza odra-slih i posljedice za odgoj i poslanje u kontekstu održane Sino-de o mladima. Na početku predavanja s. Nela je u kratkim crtama donijela prikaz značajnijih inicijativa, dokumenata i pastoralnih događaja u kojima je Crkva, napose pojedini pape 20. Stoljeća, iskazali brigu za mlade. Cilj Sinode o mla-dima bio je da se na obnovljeni način pristupi mladima, ne kao „objektu“ pastoralnih planova nego kao „aktivnom su-bjektu“ u izgradnji njihova života. (usp. Lorenzo Baldisseri)

U uvodnom promišljanju s. Nela je pojasnila kako se danas na crkvenom i pastoralnom području sve veća po-zornost posvećuje odraslima. Nekada je odrasla dob bila poželjna dob, no danas kao da osobe ne žele odrasti, jer tre-baju biti odgovorne. Biti odgovorna osoba znači prihvaćati

odgovornost za sebe, za druge i za svijet. Biti zreo čovjek znači mnogo više od broja godina. Pojašnjavajući pojedine termine o odgoju, zrelosti, autoritetu i odgovornosti s. Nela je navela mnoge situacije iz naših zajednica koje su nas potaknule na razmišljanje o osobnoj odgovor-nosti za zajednice u kojima živimo i u koje dolaze ili će doći mladi iz ovoga svijeta u kojem se osjeća kriza odgoja, odgovornosti, autoriteta, kao i nedostatak pravih vrednota.

U zaključnim mislima s. Nela je istakla kako nam životne poteškoće i prepreke daju mo-gućnost da radimo na sebi, da se izgrađujemo i preobražavamo te postajemo zrele i odgo-vorne osobe. Samo zrele osobe mogu odgajati nove naraštaje i uvoditi ih u poslanje Isusa Krista. Naše poslanje je biti drugima na pomoć. Jedini cilj svakoga odgoja i za zajedništvo i za poslanje je savršen čovjek Isus Krist (GS, 22).

s. Nives Stubičar

Svetost dostupna svimaSamo nekoliko dana poslije svetkovine Sviju svetih, u ponedjeljak 5. studenoga, sestre

riječkog područja okupile su se u Kući matici na Drenovi na redovnu mjesečnu duhovnu ob-novu koju je vodio fra Bernard Barbarić, gvardijan Trsatskog svetišta.

Svoj je nagovor temeljio na Apostolskoj pobudnici o pozivu na svetost u suvremenom svijetu „Gaudete et exsultate“ pape Franje. Svetost se ostvaruje u svakodnevnom životu i dostupna je svima. Primjer svetosti i strpljivosti je i Jona iz Staroga zavjeta. Bog ga šalje u grad Ninivu kako bi pozivao svoj narod na obraćenje. Međutim, Jona ne želi slušati Boga, bježi od njega, ali ga Bog pronalazi. Iako nevoljko, napokon odlazi u Ninivu i na njegov govor Niniv-


76

ljani odlučuju promijeniti život. Ne-što kasnije se smiono ljuti na Boga zbog usahla bršljana. Jona nas uči da sve ne mora biti onako kako čo-vjek zamisli, Bog je onaj koji poziva, daruje milost, daje priliku čovjeku i u konačnici, on odlučuje komu će se smilovati.

Papa Franjo u svojoj pobudnici vrlo jednostavnim rječnikom govori o svetosti u svakodnevnom životu, pojašnjavajući da je moguće i danas ostvariti taj ideal u sredini gdje se živi. „Kad mogu ini i ine, možeš i ti,

Augustine“, naglasio je fra Bernard rekavši da svatko može biti svet, ako je u milosti Božjoj. I veliki sveci, poput sv. Augustina, sv. Ignacija i tolikih drugih, bili su obični ljudi. Bogu nisu smetale njihove ljudske slabosti, jer su mu predali svoje srce. Svatko od njih ostvario je sve-tost na svoj način, imao svoj životni put, svoj odnos s Bogom. Ne postoji univerzalni recept za svetost, osim onoga da se sve Bogu preda, sav svoj život. Bog računa na različitost, iako je sve stvorio na svoju sliku. Ne treba izgubiti svoje vlastitosti. Drugi i drukčiji u našim životima prilika su nam za rast. Nikad ne možemo dovoljno znati koliko se trudi osoba pored mene. Svi na neki način težimo biti boljim osobama. Fra Bernard je također posvjedočio iz osobnog iskustva da Bog blagoslivlja poslušnost i ono što rado darujemo Gospodinu, pa i premještaj koji bismo radije izbjegli, ali kad poslušamo, često primimo obilje nutarnje radosti, iako se možda na početku treba učiniti i pokoja žrtva. Mi smo, dakle, oni koji sami odlučuju što ćemo učiniti sa svojom slobodom. Naši odnosi u zajednici mogu nam itekako pomoći na putu sve-tosti, obzirom na to da u zajednici žive osobe različitih karaktera, ili kako neki kažu, mogu se naći svi oblici „brusnog papira“ koji nas bruse za nebo. Mi ne biramo zajednicu, nego je Bog bira za nas kako bismo se ostvarili i mogli napredovati u duhovnom rastu reagirajući na broj-


77

ne životne situacije „poniznom blagošću“, kako kaže papa Franjo. Život blaženstava može biti izvor svetosti u našim zajednicama, zaključio je fra Bernard.

Duhovna obnova nastavljena je, po običaju, klanjanjem u kapeli Navještenja pred izlo-ženim Presvetim Oltarskim Sakramentom, a sestre su imale priliku i za osobni razgovor u sakramentu ispovijedi.


Tko nam je biti? i Što nam je činiti pred dolazak Gospodnji?Jučer, u srijedu, 12. prosinca 2018., sunčan dan bio je pogodan da se mi ličke sestre, bez

zimskih prepreka, okupimo u Gospiću, u Biskupskom domu na duhovnu obnovu i božićnu ispovijed. Voditelj, župnik župe Bl. Alojzija Stepinca u Ogulinu fra Petar Grubišić, trećoredac, dovezao je s. Pankraciju, a iz Otočca stigle su sestre Ljubomira, Ciprijana, Judita, Gema i mi gospićke s. Amalija, Celestina i Robertina. Danas već pada snijeg koji najavljuje bijeli Božić kome se svi radujemo.

Nakon povijesnog uvoda razmatrali smo o došašću kao osobnoj pripremi na Božić. Za tri dana slavimo 3. nedjelju došašća koja nas poziva na predbožićnu radost, pa se stoga, zove nedjelja Gaudete (Radujte se!). Apostol Pavao pozdravio je kršćane u Filipima: „Radujte se u Gospodinu uvijek, radujte se!“ Dakle, ne trebamo biti zabrinuti, jer Krist je došao u našu povijest. Ispunjeni tom radošću širimo je svojim životom, vedrinom i mirom. Kao radosni kršćani možemo i trebamo biti Kristovi svjedoci. Smrknutog lica i slomljena srca jedva ćemo moći ljudima ovoga svijeta navijestiti Radosnu vijest. Sve smo bliže danu radosti, Božiću, danu kada nas Gospodin oslobađa straha i ulijeva nadu da možemo koračati naprijed – u budućnost.

Prema Katekizmu Katoličke Crkve (1817): „Ufanje je bogoslovna krepost po kojoj čezne-mo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom srećom, stavljajući svoje po-uzdanje u Kristova obećanja i oslanjajući se ne na svoje sile nego na pomoć milosti Duha Svetoga.“ Naša riječ „krjepost“ ima svoj korijen u riječi „krijepiti“. Bogoslovne krjeposti su najodličnije krjeposti i čini, pa tako i nada zauzima istaknuto mjesto u kršćanstvu, svrstavajući se među teološke krjeposti vjere i ljubavi. Dok vjerom proširujemo svoje znanje i postajemo dionici jednog višeg reda poimanja, nadom smo okrenuti prema budućnosti. Drugim rije-čima, po njoj se već sada radujemo danim obećanjima. Krjepost nade potrebna je također i kao naravna krjepost, tj. za normalno odvijanje života, bez koje bi on bio očaj. Ali radost postojanja, dar života, čini nas vedrijima, nuka nas na smijeh, na ruku darivanja i utjehe, na poljubac mira i ljubavi. I poslije svih naših napora, jedino mirna misao, opuštene ruke, oče-kivanje Neba, daju slutnju smisla naše egzistencije. Jedino tajna Božjeg dolaska među ljude daje utjehu.

Što god ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili. To je sigurnost da Isus među nas dolazi u raznim situacijama i po raznim osobama, pa i kao naša sestra koja treba pomoć, ili koju mi ponekad ne primamo i ne doživljavamo kao da to Isusu činimo!

Da bismo oživotvorili Kristovu zapovijed ljubavi prema bližnjemu, moramo usvojiti novi stil života i novu logiku životnih odabira. Od nas se traži duhovno obraćenje koje se napaja na molitvi, na šutnji, na razmatranju Božje riječi, oživljavanju i oživotvorenju liturgijskog i


78

sakramentalnog života. Samo ako će Bog, koji je ljubav, biti u središtu našega srca i našega života, moći ćemo postati nova stvorenja te iskusiti „velike stvari“ koje on želi učiniti s nama po ljubavi i poniznosti.

Ova treća nedjelja došašća nedjelja je Caritasa. U našoj biskupiji uobičajeno je da sre-dišnju misu predvodi biskup, a koncelebrira ravnatelj Caritasa preč. Luka Blažević, prisutni su također djelatnici Caritasa i volonteri. Na kraju mise biskup pozove deset najpotrebnijih obitelji u biskupiji i uruči im novčanu pomoć.

„Caritas je rođen na Božić, jer Bog je dar čovjeku, Isus je ljubav – tu je izvor caritasa. To je glavni poticaj Caritasu na djelovanje, i tako nastojimo organizirano djelovati 25 godina“, istaknuo je biskup Mrzljak, predsjednik Hrvatskog Caritasa.

Bog je blizu i u pravo će vrijeme uzeti našu pravednu stvar u ruke i spasiti nas. U Evan-đelju je riječ o mnoštvu koje hrli k Ivanu Krstitelju. Pojedini slojevi društva postavljaju mu tipično obraćeničko pitanje: „Što nam je činiti?“ Iščekivanje Gospodinova dolaska, ponovnog dolaska, trajno je oživljavanje pitanja: „Što nam je činiti?“ i „Tko nam je biti?“ i „Što nam je činiti pred dolazak Gospodnji?“ Trebamo doživjeti unutarnju promjenu našeg mentaliteta. Da bismo Božić osjetili kao blagdan, kao događaj Božje dobrote, kao svetkovinu radosti, mo-ramo izgrađivati u sebi ljubav! Jer, sigurno za praštanje i ljubav treba više jakosti i hrabrosti. I mi moramo dijeliti s drugima. Darivati drugima možemo i svoju radost, svoje vrijeme, svoju odanost, svoje povjerenje, svoje sposobnosti, poštujući uvijek osobnost drugoga. Neka nam Isus, našim sudjelovanjem na nedjeljnoj svetoj misi, udijeli za to potrebnu snagu. Isus nas želi uvjeriti da konačna pobjeda pripada ljubavi! (djelatnoj ljubavi). Isus nas zove na ljubav! Odazovimo se!

Dođi Gospodine Isuse!Sretan Božić, sretne i blagoslovljene božićne blagdane s molitvom da se obratimo kako bi nam Isus mogao darovati novih zvanja, žele svim sestrama i čitatelji-ma – sestre (na početku imenovane) - iz Like.

s. Robertina Medven

IščekivanjeNa početku milosnoga vremena došašća, 3.

prosinca u Kući matici na Drenovi, duhovnu ob-novu za sestre predvodio je fra Tomislav Faletar, magistar franjevačkih novaka na Trsatu. Nakon pozdravnih riječi vrhovne predstojnice s. Dobro-slave Mlakić koja je zaželila da Duh Sveti ražari naša srca, fra Tomislav nas je uveo u razmišljanje o biti došašća i iščekivanja Krista Gospodina. Si-gurno razmišljamo ovih dana u došašću kako se Isus mora roditi u nama i na neki duhovan način, a možda se pitamo i što se to promijenilo u našem životu Isusovim rođenjem. Primjerice, kad se dije-te rodi u obitelji, mnogo se toga promijeni u nji-hovim životima. A u našem životu, što se mijenja Isusovim rođenjem? Crkva nam nudi bogatu litur-giju časova, pripremamo se na mnogo izvanjskih


79

načina, ali što je s našom nutrinom? Sv. Franjo Asiški shvatio je bit slavlja ovoga velikog otaj-stva i sam je, prvi put u povijesti, upriličio žive jaslice kako bi ljudima svoga vremena predočio i približio ovu veliku Božju ljubav, utjelovljenje Sina Božjega. Na taj način izrazio je ono što je nosio u svom srcu i o čemu je godinama promišljao. Svake godine, pa i ove, tijekom došašća slušamo Ivana Krstitelja koji poziva na obraćenje, na pripravljanje puta Gospodinu, na porav-navanje svega što je krivudavo, a toga ima i u našim životima. Često se ponavljaju određene stvari u našoj svakodnevici i živimo u stalnom iščekivanju nečega boljega, drukčijega, novoga. U takvim trenucima kao da bježimo iz svoje stvarnosti pa onda i ne možemo potpuno postati svjesni onih stvari koje bismo trebali mijenjati kako bi naš odnos s Bogom i bližnjima bio bolji i plodonosniji, kako bismo pripravljali putove jedni prema drugima prepoznavajući Krista u sestri i bratu stvorenom na Božju sliku.

Fra Tomislav nam je pročitao i tumačio jedno pismo iz Spisa sv. Franje upućeno „jednom ministru“ u kojem ga poučava da ne bježi od onoga gdje ga Gospodin želi i u teškoćama ži-vota. „Govorim ti kako mogu o onome što se tiče tvoje duše: ono što te sprečava da ljubiš Gospodina Boga, i tko god ti postavljao zapreku, bilo braća bilo drugi ljudi, da te i šibaju, sve to treba da smatraš milošću. Tako moraš htjeti i ne drugačije. I to smatraj pravom poslušno-šću Gospodinu Bogu i meni, jer sa sigurnošću znam da je to prava poslušnost. I ljubi one koji ti to čine. I ne želi od njih nešto drugo osim ono što ti Gospodin dadne. I ljubi ih zbog toga, i ne želi da budu bolji kršćani. I to neka ti bude više od samotišta. I po tome želim znati ljubiš li Gospodina i mene, slugu njegova i svoga, ako ovo budeš činio: da ne bude bilo kojega brata na svijetu koji sagriješi koliko god može sagriješiti, pa pošto vidi tvoje oči, da ikada ode bez tvoga smilovanja ako smilovanje traži. A ako ne bude tražio smilovanja, ti ga upitaj želi li smi-lovanje. Pa ako poslije tisuću puta pred tvojim očima sagriješi, ljubi ga više nego mene radi toga da ga privučeš ka Gospodinu. I uvijek imaj smilovanja s takvima.“

Ponekad u životu, nastavio je fra Tomislav, biramo između većega i manjega dobra. Neki izbori su, također, kao napasti koje mogu priječiti naš put svetosti. Došašće je prilika da za-molimo Gospodina da ove dane budemo pozorniji na ono što nam Bog poručuje u svojoj riječi. Svatko zna na čemu treba raditi, od čega ne bježati. Moguće je živjeti drukčije, moguće je da se Bog ponovno rodi u našim srcima, u srcima ljudi.


POTICAJNA RAZMIŠLJANJA I DUHOVNI ZAPISINaša Družba br. 2/2018.

80

Povijest Salomonove slave (usp. 2 Kr 3, 1-9)Čestitka novoj vrhovnoj predstojnici s. Dobroslavi Mlakić

Salomon Jahvu ljubljaše,Tako narod okupljaše.

Oženi se faraonovom kćeri,To mu još ne smetaše njegovoj vjeri.

Živio po zakonu oca svoga,I ne bijaše daleko od Boga.

Započe gradnju hrama, svoga DvoraŽena u gradu pričekati mora.

„Traži od mene što da ti dadem,“ 2 Kr 3

A što ću ti dati već sada znadem!U Gibeonu u snu, Gospodin mu reče:

Od sada tvoja odluka dalekosežno teče!

„Tko ima izbor ima muku,Jer se odluke međusobno tuku!“

O, Jahve da mi srce bude plodno tlo,Daj, da razlikuje uvijek dobro i zlo!

Sestra Dobroslava!Salomonovu mudrost ti želim,Neka te Duh Sveti vodi, velim,

Da znaš čitati vremena znakove,Što se tiče Zajednice ove!

Da bude jedno, u ljubavi složna,I volji Božjoj, uvijek podložna!

Da se mladima napuni samostan,Neka uskoro svane i taj dan!

To ti Tvoje sestre žele, da nam dugo živiš, vele!Čestitam i želim Salomonovu mudrost!

s. Bernardina Maslać

POTICAJNA RAZMIŠLJANJA I DUHOVNI ZAPISI Naša Družba br. 2/2018.

81

U Očevoj ruciKad me obuzme strah od budućnosti

svoje ruke polažem u Očev dlani moji koraci postaju sigurni,

jer znam da Otac brine za mene.

Kada ne znam kako i zašto dalje?Svoje misli i nakane stavim u Božji dlan

i odlučnije stupam u novi dan.

Kada teškoće i križevi pritisnu mi ramena i otežaju hodsvu sebe stavljam u Božji dlan,

jer tu nalazim odgovor na svaki moj zašto i kako?

Očeva volja bila je kompas za Isusov život, rad, muku i smrt.Na Očevu dlanu i Očevu Srcu

nalazim svoga Boga - Isusa Krista.

S Njim i ja ponavljam:Budi volja Tvoja, Oče moj!Sada i svaki dan. Amen.

s. Nives Stubičar

PREMINULE POVJERAVAMO BOŽJEM MILOSRĐUNaša Družba br. 2/2018.

82

s. M. Vjekoslava (Stajka) RadmanOkrijepljena svetim sakramentima, blago je u Gospodinu premi-

nula 7. kolovoza 2018. u 85. godini života i 55. godini redovništva naša s. Vjekoslava Radman.

Vjerujemo da su i u njezinoj duši odjekivale riječi Evanđelja dana koje je Isus uputio Petru, kad je i lađa njezina života, katkada šibana valovima životnih teškoća i u zadnje vrijeme bolesti, prešla s druge strane obale: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se! A Petar prihvati i reče: ‘Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!’ A on mu reče: ‘Dođi!’” (Mt 14, 22-36).

Naša s. Vjekoslava rođena je 6. veljače 1933. godine u Nijemcima kod Vinkovaca od kršćanskih roditelja, oca Ilije i majke Mande r. Meseljević.

Na krštenju, sljedeći dan, u župnoj crkvi sv. Katarine Aleksandrijske u Nijemcima dobila je ime Stajka. Sakramenat sv. potvrde primila je 31. kolovoza 1947. Uz s. Vjekoslavu koja je bila najstarija i pomagala kod kuće gdje je bilo potrebno, roditelji su podigli i drugu djecu koja su se već preselila u vječnost, a ispratili su ih još živuće sestre Eva i Katarina.

U zrelim godinama svoga života, u ožujku 1961. odlučila je slijediti Krista i iz ravne Sla-vonije uputila se u Crikvenicu gdje je nakon nekoliko mjeseci kandidature, 3. listopada 1961. primljena u novicijat u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije. Prve zavjete vjernosti Gospodinu položila je godinu dana kasnije, 3. listopada 1962. Svoj doživotni „da“ izrekla je također 3. listopada 1968. godine i zavjete položila u ruke časne majke s. Franciske Ivković i pred riječkim biskupom Josipom Pavlišićem.

Tijekom 55 godina svoga redovničkoga služenja i predanja Gospodinu po svetim zavjeti-ma djelovala je na području tadašnje Riječko-senjske nadbiskupije, Porečke i pulske biskupije te Zagrebačke nadbiskupije u uređenju crkve i ostalim domaćinskim poslovima u župama Ce-tingrad, Brod na Kupi, Klanac, Senj, Ličko Lešće, Divjake, Ravna Gora, Krasno, Cernik, potom u župi Sv. Obitelji u Rijeci, u Franjevačkom samostanu u Crikvenici, u Bogoslovnom sjemeništu u Rijeci, u župi Sv. Križa u Ogulinu, u Puli te u našim samostanima u Slatini i u Dobrinju u njezi bolesnih i nemoćnih.

Zadnjih nekoliko godina svoga života provela je u Kući matici u Rijeci pomažući u zajed-nici koliko su joj dopuštale zdravstvene teškoće koje je mirno i strpljivo podnosila, zahvalna srca za sve.

S. Vjekoslava je bila tiha, požrtvovna i marljiva, pobožna i oslonjena na Gospodina trudila se svojim redovničkim životom biti znak onima kojima ju je Božja providnost slala.

Sprovodne obrede prevodio je na starom drenovskom groblju u četvrtak 9. kolovoza mons. Nikola Uravić, povjerenik za redovnice Riječke nadbiskupije. Na svetoj misi zadušnici u župnoj crkvi Blažene Djevice Marije Karmelske uz mons. Uravića koncelebrirali su mons. Gabrijel Bratina i o. Branko Zebić, karmelićanin.

Mons. Uravić, osvrćući se na život s. Vjekoslave, istaknuo je: „Danas Crkva slavi sv. Te-reziju Benediktu od Križa koja je susrela u svom životu Gospodina, postala kršćankom, po-stala redovnica i završila mučeničkom smrću u logoru Auschwitz. Pokojna sestra Vjekoslava povjerovala je toj istoj ljubavi. Slušajući njegovu Riječ, blagujući njegovo Tijelo, shvatila je svoje poslanje i ostvarivala ga tijekom svog redovničkog života. Odazvala se Božjem pozivu u vremenu koje nije obećavalo ni vlastitu promociju, niti neko društveno priznanje, niti obilje, a zahtijevalo je tiho i ustrajno služenje, svjedočenje pripadnosti Isusu Kristu na mnogim žu-

PREMINULE POVJERAVAMO BOŽJEM MILOSRĐU Naša Družba br. 2/2018.

83

pama i službama širom naše domovine, a najviše u nekadašnjoj Riječko-senjskoj nadbiskupiji u vrlo skromnim okolnostima i uvjetima na radost kršćanskih vjernika. Opraštamo se od nje s vjerom u uskrsnuće mrtvih. Zahvaljujemo Bogu na daru njezina života i poziva, zahvaljujemo joj uime svih ustanova u kojima je tiho i nenametljivo djelovala dajući samu sebe za sve veću slavu Božju. Molimo za nju milosrđe Božje za sve ono što po ljudskoj slabosti nije bilo tako sjajno kako se to od jedne Bogu posvećene osobe očekivalo. Onaj koji je pokojnu Vjekoslavu pozvao i davao snagu u vršenju njezinih dužnosti tijekom njezina zemaljskog života neka joj podari ono jedino pravo priznanje i nagradu - dioništvo u trajnom nebeskom bogoslužju.“

Sjećajući se života s. Vjekoslave, vrhovna predstojnica s. Dobroslava Mlakić rekla je kako je s. Vjekoslava, kad nije radila, uvijek imala krunicu u rukama. Zasigurno su je u vječnosti dočekali Blažena Djevica Marija s Isusom kojemu je predala svoj život.

Neka je Gospodin nagradi za sve što je za života činila i u vječnosti joj udijeli svoj mir i počinak u svom Presv. Srcu.

s. Lidija Turić

s. M. Vinka (Kata) PaulićNa blagdan Blažene Djevice Marije od Krunice, 7. listopada 2018.,

okrijepljenu svetim sakramentima, nakon kratke i teške bolesti, Gos-podin je pozvao k sebi našu s. Vinku u 73. godini života i 55. godini re-dovništva. Iako se nama čini iznenadan njezin odlazak s ovoga svijeta, Gospodin je zasigurno izabrao čas kad je njezino srce bilo spremno za susret s njim, u njegovu Kraljevstvu.

Rođena je 25. srpnja 1946. godine u brojnoj obitelji (šest bra-će i pet sestara) u mjestu Batnoga, općina Cetingrad, od oca Vinka i majke Marije, r. Begović. Tri dana nakon rođenja roditelji su je odni-jeli Gospodinu prikazati i na kršenju u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Cetingradu dali joj ime Kata. Sakrament svete potvrde primila je na župnu svetkovinu 15. kolovoza 1959. godine u rodnoj župi.

Vrlo mlada kao šesnaestogodišnjakinja odlučila je slijediti Krista daleko od svoga rodnoga kraja i ljepote prirode koju je uživala dok je pomagala svojim roditeljima u svim kućanskim poslovima. Svoju želju za nasljedovanjem Krista, odlučila je ostvariti pišući u molbi za ulazak u samostan: „Želim se posvetiti Bogu u Vašem samostanu pa molim mnogopoštovano pogla-varstvo sestara Srca Isusova u Crikvenici da mi to omogući, te me primi u svoju zajednicu!“. Odgovor od Vrhovne uprave iz Crikvenice nije trebalo dugo čekati i Kata je već u srpnju 1962. primljena u samostan.

Nakon više od godine dana života sa sestrama, u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Crikve-nici primljena je u novicijat 3. listopada 1963. godine, a godinu dana kasnije položila je pri-vremene zavjete na tri godine 3. listopada 1964. Doživotne zavjete položila je u kapeli Presv. Srca Isusova u Rijeci 3. listopada 1970. godine.

Odmah poslije privremenih zavjeta, kao mlada sestra, bila je poslana u župni pastoral vodeći osobito brigu za kućanstvo, uređenje crkve te obilazeći bolesne i starije. Život onoga vremena tražio je mnogo odricanja, žrtve, molitve i rada. Trebalo je često iz ničega pripremiti jelo ne samo za župnika i sestre s kojima se živjelo nego i za one koji bi u potrebi navraćali na vrata župnoga stana, vjerujući u dobro srce sestara koje ih nikada nisu iznevjerile. Svi koji su


84

dolazili na njezina vrata bili su primljeni srdačno i nahranjeni radom njezinih ruku, jer je bila redovnica vjerna svojim zavjetima koja se u životu nije štedjela od bilo kojeg posla.

Može se reći da je s. Vinka gotovo cijeli svoj život požrtvovno i s ljubavlju utkala u živote tolikih svećenika, sestara i vjernika na župama i u samostanima u kojima je djelovala, najprije na području Porečke i pulske biskupije, u Umagu, Savudriji, Svetvinčentu, u tadašnjoj Zagre-bačkoj nadbiskupiji u Slatini, potom u Riječko-senjskoj nadbiskupiji, u Kraljevici i Crikvenici, u franjevačkom samostanu, zatim u Generalskom Stolu, u nekoliko navrata u Gospiću te u Otočcu (od 2000. godine u Gospićko-senjskoj biskupiji).

Ratna zbivanja opustošila su i župu Otočac u kojoj je djelovala s. Vinka od 22 listopada 1989. godine. Iako i sama u izgnanstvu od 1. rujna 1991. godine kad su sestre morale na-pustiti Otočac te boraviti u Rijeci, Crikvenici i Lovranu, s. Vinka je na razne načine iskazivala kršćansku ljubav i pomoć stradalima i prognanima sa svojih ognjišta dijeleći s njima i radost i žalost, ne gubeći pritom nadu u bolju budućnost. Nakon godinu dana, 1. rujna 1992., kad su se stvorili uvjeti za povratak, s još dvije sestre nastavila je svoje redovničko služenje u Otočcu koji je još nekoliko godina živio u ratnoj neizvjesnosti i nemirima. Kad je izgrađen samostan 1997. godine, bila je među prvim sestrama koje su djelovale u župi Presv. Trojstva iz novosagrađenog samostana sv. Josipa Radnika kojega je osobito štovala. U Otočcu je bila sve do kolovoza 2006. kad joj je Družba povjerila vođenje domaćinstva u katedralnoj župi Navještenja BDM u Gospiću.

Zadnjih pet godina svojega života, od rujna 2013. godine, provela je u samostanu Uzvi-šenja Sv. Križa na Lašćini u Zagrebu gdje je svijeća njezina života izgarala i dogorila u služenju zajednici. Svoje dane i tolike kapi znoja tijekom života provedenog u kuhinji prikazivala je u molitvi Bogu za potrebe Crkve i Družbe.

Draga s. Vinka, dok se opraštamo od tvojih zemnih ostataka, čvrsto vjerujemo, iako više tijelom nećeš biti s nama, ipak nas nećeš napustiti. U nebeskom zajedništvu službenice Božje Majke Marije Krucifikse Kozulić, utemeljiteljice Družbe, i sestara koje su otišle pred nama, moli za našu Družbu i izmoli nam kod dobroga Oca novih i svetih duhovnih zvanja.

Sprovod s. Vinke, u srijedu 10. listopada 2018. na zagrebačkom groblju Mirogoj, pred-vodio je p. Ivica Musa, župnik župe Bezgrješnog Srca Marijina na Jordanovcu. Svetu misu za-dušnicu slavio je vlč. Josip Šimatović, dekan i župnik u nacionalnom svetištu Crkve hrvatskih mučenika na Udbini u koncelebraciji s desetak svećenika. Od s. Vinke došle su se oprostiti rođeni braća i sestre s obiteljima, sestre redovničke zajednice, redovnice drugih redova te vjernici župa na kojima je djelovala.

Počivala u vječnom miru i ljubavi Presv. Srca Isusova sa svima svetima.s. Lidija Turić

Propovijed vlč. Josipa Šimatovića na sprovodnoj misi u crkvi Bezgrješnog Srca Marijina na Jordanovcu u Zagrebu

Mi ljudi skloni smo primjećivati samo bučne događaje i diviti se nečijim izvanrednim uspjesima. Nepravedni smo kad zanemarujemo tisuće i milijune običnih osoba koje u poni-znosti i tišini, bez velike buke i dokazivanja, ali s velikom ljubavlju i odvažnošću, svakodnevno obavljaju stotinu malih djela služenja koja su bitna i neophodna za život i sreću drugih. A ova naša sestra kojoj danas iskazujemo posljednju počast primjer je ponizne službenice Gospod-nje. Stoga je normalno da u ovakvim trenucima oproštaja osjetimo žalost što nismo dovoljno primjećivali tu njezinu velikodušnu ljubav i što smo prečesto zaboravljali barem joj reći: Hva-


85

la! Normalno je da nas sada ispunjava osjećaj kao da joj nismo sve rekli i da bismo trebali još samo malo vremena da ispravimo sve ono što smo zanemarili.

Na ovom sprovodu, ponizne i jednostavne žene, s pravom ponavljamo Isusovu molitvu iz evanđelja: Slavim te, Oče, gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.

Ponizna vjernost znači prihvaćanje svega što nam život donosi, radosti i muke, u svako doba, pa i onda kad ne shvaćamo kamo nas vodi put žrtve kojim treba proći. S. Vinka je znala hrabro ići naprijed kroz mnoge žrtve, u teškim danima i zahtjevnim zadacima, s povjerenjem u Boga, usprkos svemu. U vjerničkoj nadi gledala je samo naprijed, zaboravljajući teška isku-stva koja su često donosila razočaranje i ostavljala rane. Pogledom vjere znala je da život nosi i mnogo lijepih dana koji su utjeha našoj nesigurnosti i nagrada našoj vjernosti. Znala je da se može pronaći prava radost života kad se iskreno vjeruje, kad se vjeruje da ljubav ima prvo mjesto, da je ljubav izvor svega i da je život, unatoč svakoj boli i iskušenja, dar – dar od Boga.

Mnogi će je od nas zadržati u dragom sjećanju. Posebno onaj njezin smisao za razgo-vor i šalu, njezinu srdačnost i gostoljubivost. Sitna, ali snažna, kao i grad Cetin pod kojim je odrasla. Posebnom radošću susretala je malu djecu, divila se prirodi, radovala se pobjedama naših sportaša.

U Otočcu svi pamte njezin vrt ispred samostana. Do bolnice vode dva puta, jedan kraći, a drugi duži. Žene su namjerno u bolnicu išle dužim putem kako bi prošle pored samostanskog vrta, divile se, a možda i susrele sestru i čule pokoji savjet o cvijeću.

S ljubavlju je kuhala. Kolike je samo nahranila za vrijeme rata u Otočcu u župnom dvoru. Kolike je okrijepila u župnom stanu u Gospiću.

Voljela je svećenike. Zasigurno su njezine sklopljene ruke izmolile i moje zvanje. Bila je sretna ako bi se što lijepo moglo čuti o nekom svećeniku, a tužna ako je bilo neprimjereno. Svećenike je i voljela i iskreno poštovala. Znalo se to čuti i osjetiti u njezinu govoru.

Iako od obitelji odvojena, jako je voljela svoje sestre i braću te njihove obitelji. Često nam ih je spominjala i bila ponosna na njihove uspjehe.

Vjera sestre VInke nadasve se očitovala u štovanju Istine, nastojeći baš po istinitosti u svakodnevnom životu susretati Onoga koji je vječna Istina. Njezin kordunaški karakter nije joj dopuštao polovičnost i površnost. Često je u susretima i razgovorima uporno tražila Istinu, nastojeći i druge odgovoriti od neurednosti, nezainteresiranosti i popustljivosti pred raznim životnim okolnostima. Učila je trpeći i živjela nadajući se.

Vjera s. Vinke očitovala se i u pobožnosti prema svecima, posebno svetom Josipu. Neću skrivati da je ona zaslužna da sam njegov štovatelj. Znala je često prepričavati kako on po-maže u nevolji. Jednom je spremala kolač u samostanu u Otočcu i kad je već sve pripremila primijetila je da joj nedostaju jaja. Zavapila je: „O sveti Josipe, pomozi!“ i nakon nekoliko tre-nutaka na vratima samostana stajala je gospođa koja je baš nosila paket jaja. Druga zgoda je povezana s cipelama. Bile su joj potrebne cipele za zimu. Nije imala novaca jer ih je darovala jednoj, meni poznatoj, obitelji u potrebi. Ponovno je zavapila u nebo sv. Josipu i za nekoliko dana jedna gospođa na vrata samostana donijela je potpuno nove, vrlo kvalitetne cipele.

Na sebe je malo mislila, bila je sretna kad su sretni bili njezini. Radost i tuga njezina života bili su uglavnom drugi, oni za koje je živjela, žrtvovala se, molila i nadala se. Zar upravo takav nesebičan život nije slika čovjeka kojemu Isus u nebeskom susretu kaže: Dođite, blagoslovlje-ni Oca mojega i primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta. Jer, što god ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće, meni ste učinili!


86

Tko je izbliza upoznao život ove žene, mogao je primijetiti da su jedini razlozi njezina života bili: vjerovati Bogu i činiti dobro bližnjima. Po tome bi nam svima mogla biti ideal i primjer, premda se, po svojoj naravi, nikada nije htjela isticati niti drugima predstavljati kao uzor.

Čitajući Hvalospjev ljubavi iz poslanice svetog Pavla imao sam dojam kao da gledam nju, bila je doista velikodušna i dobrostiva, nije se hvalila niti nadimala, nije bila nepristojna niti tražila svoje, nije bila razdražljiva niti pamtila zlo; nije se radovala nepravdi nego istini. Sve je pokrivala, sve vjerovala, svemu se je nadala i sve podnosila.

Osjećam da joj ne bi bilo drago kad bih nastavio pohvalno nabrajati sve njezine vrline, no svi znamo da se neumorno trošila skoro do zadnjega dana života. Sada i za nju dolazi ono naj-bolje. Jer se s ljubavlju posvetila služenju drugima u redovničkoj i župnoj zajednici, zasigurno će doživjeti veliku radost i ugodno se iznenaditi kad čuje samoga dragoga Isusa kako kaže:

Zaručnice, dođi stanovati u mojoj kući. Od sada ćeš biti dionica moje slave i moje vječno-sti. Nađi onoga koga ljubi duša tvoja.

Ti, sestro Vinka, koja si kroz svoj život, iznosila kruh na stol da nahraniš svoje sestre, svoje svećenike, goste… Dijelila si ga i s onima koji su oskudijevali. Svaki put kad si s nekim podije-lila svoj kruh, mene si nahranila.

Hvala ti za svaku riječ ohrabrenja, razumijevanja i suosjećanja. Radi tebe se mnoge oso-be nisu osjećale osamljene… Možda i ne znaš da si u takvim susretima ohrabrila upravo mene. Dijelila si radost s radosnima i patnje sa žalosnima. A i tu sam bio ja.

Čistila si i prala moje crkve, nastavit će dragi Isus, mnogo si radila u znoju i žuljevima,vrućini i hladnoći, kako bi usrećila one kojima si službom bila darovana. Služeći njima, služila si meni.

Vjerojatno nisi na to ni mislila, nastavit će dragi Isus svoj govor dobrodošlice, ali ja nikad neću zaboraviti ono što si učinila za mene, čineći to drugima koji su te trebali. Zbog sve ljubavi koju si pokazala u svom životu, uđi danas u moju radost raja i sretne vječnosti.

Hvala vam, draga s. Vinka! Molite za nas u zagrljaju Srca Isusova, u društvu Majke Kruci-fikse, kojem ste obje darovale život. Budite nam i dalje iz neba blizu, dok ne budemo zajedno u nebu s Isusom, Marijom i sv. Josipom kojega ste posebno štovali i častili!“


87

+ Mile MrkonjaU Karlovačkoj bolnici 24. srpnja preminuo je u 68. godini

života Mile Mrkonja, brat časne sestre Geme (Milke) Mrkonja. Rođen je u Videkić Selu (župa Lađevac), 23. veljače 1951. godine od oca Ive i majke Roze r. Mrkonja. Mile sa svojom suprugom Maricom ima dvoje djece, kćerku Ivanu i sina Krešimira koji žive u Njemačkoj. Puno je trpio radi odvojenosti obitelji. No svojoj djeci ostavio je izgrađenu kuću u Slunju. U ratno vrijeme obnavljao je crkvu u Draganiću. Govorio je „Što ću držati pušku u grmu, kad zatreba, znate gdje sam“. Sudjelovao je u Oluji. Posebno je bio osjetljiv prema sirotinji. Kod ljudi je ostavio neizbrisiv trag. Život mu je bio težak i praćen teškim događajima. U 30 godini poginuo mu je prvi brat Pero, a u 49. godini umro je drugi brati Ivan.

Od rane mladosti bavio se raznim građevinskim poslovima, a nešto kasnije postao je vr-sni majstor. Iskazao se gradnjom i obnovom privatnih kuća, ali i većih zahvata. Među ostalim radovima na crkvenim objektima u ljeti 1979. zajedno s mlađim bratom Perom obnovio je svu fasadu na Svetištu Majke Božje od čudesa u Oštarijama te tako dao novo lice ovoj veleb-noj crkvi. No bili su brojni i drugi veliki zahvati. Radili su brzo i kvalitetno.

Bolovao je četiri godine. Sprovod je vidio župnik vlč. Šimo Božić, uz patnju rodbine i veli-kog broja susjeda i znanaca. Oproštaj je bio popraćen i vojnom počašću.

Zahvaljujemo Gospodinu za njegov život i darove koje je s ljubavlju darivao u svom radu i pomaganju bližnjima. Neka mu Gospodin daruje život blažene vječnosti. Počivao u miru!

+ Mijo RukavUtorak 27. studenoga, rano ujutro u 83. godini života nakon teške operacije preselio se

u vječnost dragi brat Mijo.Rođen je u Hrvatskom zagorju u brojnoj kršćanskoj obitelji Alojza i Viktorije r. Šoštarić.

Rođena su dva sina i šest kćeri. U župi Presvetog Trojstva u Radoboju primio je sakramente krštenja, svete ispovjedi, svete pričesti, i svete krizme. Život ga je usmjerio učenju, tako je završio struku U.K.V. televizorske mreže. Imao je servis televizora u gradu Zadru gdje je i živio sa ženom + Jelenom i kćerkom Zoricom. Rado je dolazio u našu Družbu na slavlja. Snimao je svečanosti i poklanjao usluge televizora, video kazeta i drugo. Jednom sam mu rekla da može nešto i naplatiti, a on mi je odgovorio: „Draga moja sestro Sofija Leopoldina pa ti si nešto zaboravila. Znaš li ti onu lijepu rečenicu ‘Bog plati’, ja tu rečenicu volim“. Njegovoj dobroti i pristojnosti nije bilo kraja, uvijek raspoloživ za suradnju. Puno naših sestara ga pozna po dobroti.

Sprovod dragog nam pokojnika, po njegovoj želji, samo u krugu obitelji bio je u petak 30. Studenoga, a predvodio ga je p. Francizek Kowal.

Svi koji ga poznaju neka se pomole za pokoj njegove duše. Hvala zajednici u Kući matici na Drenovi gdje je odslužena sveta misa na dan sprovoda za pokoj njegove duše.

Zahvalna s. Leopoldina Sofija Rukav

SLUŽBENE OBAVIJESTINaša Družba br. 2/2018.

88

Pastoral mladih i animacija zvanja

Za informacije i dogovore o susretima i duhovnim obnovama za mlade

možete se javiti na adresu:

Povjerenstvo za pastoral mladih i animaciju zvanja

Cvetkov trg 5, 51 000 Rijeka

Tel. 051 254 266

e-mail: [email protected]

Seminari za sestre

Voditelj: dr. fra Marko Semren, pomoćni banjalučki biskup

I. petak, 8. veljače 2019. - Kuća matica, Cvetkov trg 5, RijekaII. subota, 9. veljače 2019. - Kuća utemeljenja Družbe, Pomerio 17, RijekaIII. subota, 16. veljače 2019. - Kuća novicijata, A. Alagovića 44, Zagreb

Prijave u Tajništvo Družbe do 20. siječnja 2019.

Duhovne vježbe za sestre

Voditeljica: s. Silvana Fužinato

1. termin: 22. - 28. travnja 2019. u Lovranu

2. termin: 17. - 23. lipnja 2019. u Lovranu

3. termin: 5. - 12. rujna 2019. u Kući matici na Drenovi

Prijave u Tajništvo Družbe do 30. ožujka 2019.


89

Proslava Dana Majke Krucifikse u crkvi Gospe Lurdske

Proslava u Senju


90

Documents

NAŠA DRUŽBA - sestre-scj.hr Druzba 2018-2 web.pdfcije o ženskom kontemplativnom životu Kongregacije za ustanove posvećenog životan i družbe apostolskog života „Vultum Dei