MUSALLE U BOSNI I HERCEGOVINI

(skica za studiju)

Sažetak

U ovome članku autor iz religijske i kulturno-historijske perspektive

tretira fenomen musalla u Bosni i Hercegovini. U prvom dijelu

objašnjava pojavu musalle u ranoj zajednici muslimana, naznačava

njene osnovne karakteristike, mjesto, opći religijski i kulturni značaj

u obzorjima golemog svijeta islamske civilizacije, te pokušava

odgovoriti na pitanje: šta je musalla? U drugom dijelu autor kratko

podsjeća na historijski razvoj musalle i naznačava put kojeg je prošla kako bi postala

jednim od karakterističnih sakralno-arhitektonskih obilježja vjerskog, društvenog i

kulturnog života muslimana Bosne i Hercegovine u doba Osmanlija. Nakon toga

autor govori o vrstama musalla i, u tom kontekstu, promišlja o

smislu, funkciji, vjerskoj i društvenoj opravdanosti njihove izgradnje;

posebno se osvrće na vrste musalla koje su građene u našoj zemlji.

U nastavku rada autor govori o „sumraku musalla“, koji je nastupio

u kasnom osmanskom i ranom austrougarskom periodu, a okončan

u našoj savremenosti. U posljednjem dijelu rada posebnu pažnju

posvećuje musalli u Kamengradu, jedinoj do danas sačuvanoj

musalli u Bosni i Hercegovini. Ovdje autor ukazuje na znanstveno

relevantne nalaze o njenom nastajanju, dovodi u pitanje, uglavnom

pučku, „tezu“ da ju je sagradio sultan Mehmed Fatih, te donosi

nekoliko informirmacija o njenim oštećenjima i naporima obnove.

Ključne riječi: musalla, vrste musalla, Osmanlije, Bosna i

Hercegovina, Kamengrad

1

Uvod

Pojava musalle je omugućena posebnim vjerskim i društvenim potrebama islama.

Nastala je u samim početcima konstituiranja zajednice muslimana, njene povijesne

samorealizacije. Ona sveudilj, vremenski i prostorno, duhovno-vjerski i povijesno,

obilježava svijet islamske kulture, postajući dijelom njegove posebnosti, stanovitom

sastavnicom njegovog identiteta. Musalla nije naslijeđena baština drugih,

prediskamskih kultura, arabljanskih, semitskih, niti bilo kojih istočnih. Ona je

navlastito djelo islama koje je prvoredno, poput džamije, određeno namazom,

odnosno potrebom za zajedničkim bogoštovljem, uglavnom veće skupine vjernika na

jednom mjestu.

Musalla se, stoga, može razumijevati istovremeno kao mesdžid (u smislu mjesta

činjena sedžde uzvišenom Bogu) i džamija - što u arapskom doslovno znači „ono što

okuplja“ (al-ğāmi') – pod vedrim nebom. Kao i džamija musalla je mjesto okupljanja

onih koji svoje zajedništvo grade na načelu Tawhida - vjeri u jednog Boga.

Šta je musalla?

U skladu sa svojim korijenskim značenjem (ṣ-l-w), musalla se najjednostavnije može

odrediti kao mjesto gdje se održava namaz (ṣalāt). Međutim, u širem smislu musalla

znači posebno uređeno, ograđeno ili tek naznačeno mjesto, koje je orijentirano prema

kibli i kojemu je Kaba aksijalna tačka njegove sakralno-prostorne usredsređenosti.

Ona je ustvari mesdžid pod otvorenim nebom. Zidovi koji je okružuju imaju više

ulaza, a njena unutrašnjost obilježena je mihrabom i mimberom. Slično određenje

musalle nahodi se i u djelu Hülâsatü'l-Vefayât od Gazzizade Abullatif Efendije, u

dijelu u kojem opisuje veliku musallu u Bursi iz trinaestog stoljeća.1

1 Vidi Ālaaddin Dikmen, Semaya açik namazgâhlar, u: „Sizinti“ 29 (2007), br. 347, str. 560/40., Istanbul.

2

Musalla je prvoredno namijenjena za okupljanjenje većeg broja vjernika za vrijeme

ljetnih dana radi zajedničkog obavljanja namaza petkom i bajramima. Ponekad su

korištene i za javne skupove i predavanja, izlete, sastajališta pjesnika, sufija, uečenih i

uglednih ljudi, kao mjesta okupljanja radi skupnog činjenja kišne dove, ispraćanja na

hadž i obavljanje dženaze namaza. Da bi se zadovoljile potrebe namaza pored musalla

su često građene česme, bunarevi i abdestni zdenci.

Tokom vremena musalla je postala mjesto posebnog značenja u religioznoj i kulturnoj

povijesti muslimana, za koje će biti vezana mnoga značajna duhovna, vjerska i

socijalna iskustvo njihove zajednice. Ona je najčešće situirana u prirodi, na pažljivo

odabranoj zaravni (musalla tepesi), u neposrednoj blizini rijeke (musalla yalisi), ili,

kada je riječ o starim gradovima, blizu gradskih zidina i njegovih kapija (musalla

kapisi). Iako najčešće nemaju naročitu arhitektonsku vrijednost mnoge musalle zbog

njegovanog, oplemenjenog i ljepotom prožetog prostora, izazivaju snažan estetski

doživljaj i divljenje savremenika. „Posebno se cenila negovanost i oplemenjenost

prostora zelenilom trave, 'meke kao kadifa', i zasenčenost krošnjama visokog drveća,

naročito onda kada su ta stabla bila sađena s planom, geometrijski pravilno.“2

Njena smještenost u lijep i živopisan prirodni ambijent, iz kojeg izniče kao da je

njegovo djelo a ne djelo ljudske ruke, na osobit način doprinosi rastu vjernikovog

osjećaja bliskosti s Bogom, sve-mirom, prirodnom okolinom i duhovnim realnostima.

Budući jeste prostor u kojem se ponajprije obavlja zajednički namaz petkom ili za

bajrame, ona, gotovo u pravilu, ima mihrab i mimber, chatedru, što joj daje karakter

prostora par excellence za okupljanje velikog broja vjernika posebnim prigodama, te,

kao takva, simbolizira službu koja ujedinjuje duhovni autoritet i vremensku vlast.

Musalla se otuda može razumijevati i kao kongregacijski prostor prvoga reda, a nekoć

su samo takvi, kongregacijski prostori, imali mimber, te bili mjesta okupljanja svih

vjernika jednog grada radi zajedničkog obavljanja džume ili bajram namaza. Prema

Enveru Haliloviću, kompetentnom poznavaocu vjerskih običaja bosansko-

hercegovačkih muslimana, nekada su se i u Bosni i Hercegovini „u većim mjestima i

gradovima bajram-namazi i džum'a namazi klanjali isključivo na jednom mjestu, tzv.

2 Dušanka Bojanić, Musale u balkanskom gradu, Islamska misao, XII/138, Sarajevo, juni 1990, str. 39.

3

musalli, na kojoj su se okupljali svi kljanači dotičnog grada.“3 Na musalli su osim

mjesnog gradskog stanovništva klanjali i stanovnici okolnih sela.

Prostor musalle i danas u nekim muslimanskim zemljama, poput Irana, funkcionira

kao mjesto svjedočenja jedinstva najviših duhovnih i svjetovnih moći, nepretrgnutog

jedinstva cjeline života, njegove ovostranosti i onostranosti, fizičkih i metafizičkih

realnosti, kao prostor koji u sebi okuplja najveći broj vjernika. Tako, primjerice,

džumu svakog petka na „Teheranskoj musalli“ - koju predvodi ili sam ajatollah ili

neki od njegovih najbližih saradnika - i danas klanja nekoliko stotina hiljada vjernika.

Povijest musalle je duga gotovo podjednako koliko i povijest džamije, i određena je

iskonskom potrebom muslimanskog čovjeka za okupljanjem u zajednicu vjernika radi

zajedničkog služenja Bogu i pripremom za ispunjenje stanovitih svojih vjerskih i

društvenih potreba. Musalle su građene još u Poslanikovo doba, u ranom periodu

medinske zajednice i za kratko vrijeme će postat pojava posvuda prisutna u golemog

svijeta islama.

Kratke naznake o historijskom razvoju musalle

Pojava musalle u svijetu islamske kulture vezana je za same početke medinskog

vremene, a iznudile su je prve situacije koje su zahtijevale masovnija okupljanja

muslimana radi obavljanja zajedničkog namaza, bajrama ili džume. Muslimanski

znastvenici smatraju da je Poslanik islama a. s. nakon što se nastanio u Medini

odredio mjesto, nedaleko od gradskih zidina, na prostoru Banu Salime, za skupljanjne

i obavljanje namaza u izvanrednim prilikama. Na ovom mjestu su obavljani namazi 1.

ševala i 10. zulhidžeta, dakle, za ramazanki i kurban bajram.4 Za postojanje musalle u

ranom medinskom periodu nalazimo svjedočanstvo i u vjerodostojnoj predaji Abu

Said al-Hudrija. Allahov poslanik Muhammed, a. s., je, tvrdi al-Hudri, izlazio na

musallu na dan ramazanskog i kurban bajrama. Prvo bi klanjao namaz, a potom se

okrenuo i, u safovima sjedećim, vjernicima obratio. Savjetovao ih je, davao im upute i

naređenja.“5 Osim što se klanjao bajram namaz na musalli su se desetog zulhidžeta

3 Enver Mulahalilović, Vjerski običaji muslimana u Bosni i Hercvegovini, Sarajevo, 1988, str. 58.4 Usp. npr. Ālaaddin Dikmen, Semaya açik namazgâhlar, u: „Sizinti“, str. 561/41.5 Muhammad ibn Ismail al-Buharī, As-Sahih: 13 - Kitab al-'idejn, 6 – Bab al-hurudž ilel musalla bi gajri mimberin (hadith br. 956),Dar ihya at-ttras al-'areb, Bayrut, bez god. izdanja.; Abul Husaj ibn al-Hadždžadž al-Muslim, As-Sahih: 8 – Kitab salat al-'idejn (hadith br. 889), Dar Ibn Hazm wa Maktabat al-ma'arif, Bayrut, 1995.

4

prinosili kao žrtve i dva kurbana. Tradiciju klanjanja namaza na otvorenom (na

musallama) nastavili su i Pravedne halife: Ebu Bekir, Umer, Osman, Alija, te Umer

ibn Abdulaziz.

Osim u Medini musalle su postojale i u mnogim drugim mjestima, islamu već

potčinjene, Arabije. Imam an-Navavi navodi da se ethos musalla posvuda širio, te da

su one podizane gotovo u svim većim gradovima muslimanskog svijeta. Slijedeći

primjer Muhammeda a. s. i Pravednih halifa, te odgovarajući na neposredne potrebe

vlastitog vjerskog i društvenog života tradiciju podizanja musalla (namazĝah) naročiti

će unaprijediti Osmanlije.6 Običaj podizanja musalla zadržan je u nekim dijelovima

muslimanskog svijeta sve do najnovijih vremena, što naročito vrijedi za Iran i

Sjevernu Afriku.7

Dolaskom Osmanlija u Bosnu i Hercegovinu podignut je znatan broj musalla. One su

bile dio njihove vjerske tradicije i jednim od karakterističnih znakova njihovog

društvenog i kulturnog života. Smatra se da su u početku musalle građene na mjestima

na kojima je, po zauzeću grada, obavljen prvi zajednički namaz. Poseban značaj su

imale musalle koje su građene za vrijeme sultan Mehmeda Fatiha i Sulejmana

Veličanstvenog. Musalla je obično imala svoj vakuf iz kojeg su se osim hatiba plaćala

i druga lica koja su opsluživala musallu, te osiguravala sredstva za njeno tekuće

održavanje, popravke i eventualnu obovu. Vakuf je obično zadužbina graditelja

musalle. Tamo gdje nije bilo vakufa o musalli su se brinuli građani ili gradske vlasti.

Primjer takve musalle je musalla u Banja Luci.8

O značaju musalle u religijskoj i društvenoj strukturi Osmanske države, čijim je

dijelom Bosna i Hercegovina stoljećima bila, govori i podatak da je za gradnju

6 Po tvrdnjama nekih historičara i putopisaca u Üsküdaru ih je primjerice bilo jedanaest, a u Isanbulu preko stotinu. (Usp. Ālaaddin Dikmen, Semaya açik namazgâhlar, u: „Sizinti“, str. 561. i 562./41. i 42).7 U muslimanskim zemljama Sjeverne Afrike musallu čini prostrano mjesto koje je opasano zidovima, sa mihrabom i mimberom, ili samo uzdignutim mjestom za hatiba. One su aktivne, i danas se koriste za klanjanje bajram namaza.8 Banjalučka musalla je bila smještena u Gornjem Šeheru, na obali Vrbasa. Po narodnom predanju sagradila ju je turske vojske koja se, zajedno sa Sulejmanom Veličanstvenim, vraćala sa neuspjelog pohoda na Beč. Međutim, vjerodostojni historijski podaci govore da je ova musalla podignuta 1566. godine. To potvrđuje i carska zapovijed od 12. maja upućena kadiji Kobaša, čijem je kadiluku u to doba još pripadala Banja Luka. (Vidi Dušanka Bojanić, Musale u balkanskom gradu, str. 39).

5

musalle i njeno korištenje bila potrebna sultanova dozvola (izn-i sultānī). Ovo pravilo

je uvedeno u periodu vladavine sultan Sulejmana Veličanstvenog.

Poznati turski putopisac iz XVII stoljeća Evlija Čelebija u svom desetotomnom

Putopisu (Seyāhatnāmi) opisuje mnoge musalle koje je imao priliku vidjeti na svojim

putovanjima po muslimanskom svijetu.9 Spominje i nekoliko musalla u Bosni i

Hercegovini poput oih u Mostaru,10 Čajniču,11 i Livnu.12

Vrste musalla

Moglo bi se reći da musalla svoj temeljni raison d'être ima u vjerskoj i društvenoj

potrebi muslimanskih vjernika za građenjem vlastite komunikacijske zajednice i

svjedočenju zajedništva temeljenog na načelu vjere u jednog Boga, čijim krunskim

aktom jeste skupno obavljanje namaza. Ova njihova temeljna svrha odredila je

nastajanje nekoliko vrsta musalla. U tursko-osmanskom dijelu muslimanskog svijeta -

kojem, po Monteilovoj i S. H. Nasrovoj kulturnoj tipologiji, pripadaju i bosansko-

hercegovački muslimani - razaznatljive su bar dvije osnovne grupe musalla

(namazgāh): bajramska ili džuma musala, koja je prvoredno služila za obavljanje

zajedničkog, džuma ili bajram, namaza svih stanovnika jednog mjeta, i česmanska

musalla (çesme musallalari), koja je ime dobila po česmama koje su bile njihovo

prepoznatljivo obiležje i neizostavni dio. Ove musalle su se u pravilu nalazile na

postajama duž velikih karavanskih puteva, a služile su ljudima, uglavnom putnicima,

9 Interesantan i dojmljiv je njegov opis musalle u Užicu. Užička musalla je bila smještena u središtu grada (šehera), na obali rijeke Đetinje. Služila je za obavljanje bajram-namaza i dova za kišu. E. Čelebija tvrdi da tako krasno odmaralište nije vidio „za čertdeset i dvije godine svojih putovanja po islamskim zemljama. Njen opseg iznosi ravnih dvije hiljade koraka. Zidovi su joj tvrdi i čvrsti, a visoki kao čovječiji uzrast. Ima četiri kapije. Divni miris cvjetova platana, lipe, topole, žalosne vrbe, smreke, čempresa i lovorike, kao i stabala unutar ove musale koja se dižu do neba, opija pamet vjernika. Na ovu musalu ne prodire ni ljeti ni zimi žarko sunce. Tu u hladu stabala vjerni obavljaju molitvu, a ugledni i učeni ljudi šehera vode međusobno mnoge naučne diskusije. Ovo je čisto i uredno mjesto za šetnju. Ima četiri vratara koje je postavio vakif.“ (Evlija Čelebija, Putopis, Veselin Masleša, Sarajevo, 1973, str. 386.) 10 Ovu musallu E. Čelebija spominje sasvim kratko, samo u jednoj rečenici. „Na onoj strani gdje je glavni dio varoši nalazi se prostrana musala (namazgah).“ (Isto, str. 474). Kao i mnoge duruge musalle u Bosni i Hercegovini i ovoj musalli je promijenjena namjena u doba Austro-Ugarske vladavine. Njoj je srušen mimber i mihrab oko 1890. godine. Na tom mjestu je, u socijalističkoj B i H, bio Trg Republike.11 Musallu u Čajniču, „koja nije onako idealna bašča kao musala u šeher Užicu“ E. Čelebija spominje kao divno izletište i bogomolju. (Isto, str. 402). 12 Musalla u Livnu djelo je bosanskog valije s početka druge polovine XVII stoljeća, Sejid Ahmed-paše. Osim što je služila za obavljanje zajedničkih namaza bajramima i petkom tokom ljetnih dana, služila je i za ispraćaj hadžija, te kao mjesto, kako sasvim lapidarno primjećuje Evlija Čelebija, na koje su ljudi izlazili da bi se veselili. (Vidi Dušanka Bojanić, Musale u balkanskom gradu, str. 40.; Evlija Čelebija, Putopis, str. 141).

6

za okrijepu, odmor i, dakako, obavljanje namaza. Po onome što se zna ovakvih

musalla nije bilo u Bosni i Hercegovini; one su najviše građene na prostorima

Anadolije.

U Bosni i Hercegovini su postojale samo bajramske ili džuma musale. Ove musalle

su karakteristične po ljepoti svoga prirodnog okoliša, oplemenjemom i pažljivo

oblikovanom prostoru, po velikoj pvršini, koja je ili samo označena ili u cjelosti

ograđena zidom visine 1'5 do 2 metra, na kojem su najčešće bile četiri kapije sa

portalima. Ove musalle su neizostavno imale mihrab i mimber, koji su najčešće bili

natkriveni manjom kupolom na stubovima. U nekim gradovima Bosne i Hercegovine,

kao što su Višegrad, Tuzla i Zvornik, u samom prostoru musalle sagrađene su

džamija, koje su nazvane Musalla džamija.13 Postoje pretpostavke da je i velika

džamija u Cazinu, koja se nalazi na prostranom platou starog grada na mjestu stare

džamije, takođe sagrađena na musalli.

Međutim, ove bajramske ili džuma musale nisu služile samo za zajedničko

obavljanje džume i bajram namaza. Mnoge od njih su bile u funkciji ispunjenja i

drugih vjerskih i društvenih potrebe stanovnika gradova u kojima su građene. Ta

njihova proširena i višestruka namjena, te mjesta na kojima su uspostavljane - a koja

su najčešće bila po nečemu znakovita - odredit će tokom vremena nastajanje i više

(pod)tipova musala.

Preferencija toposa omogućava razaznavanje nekoliko vrsta musalla po

karakteristikama koje su određene mjestom odabranim za njihovu gradnju. Musalle

koje su se nalaze izvan gradskih naselja, obično na živopisnim i pažljivo odabranim

zaravnima, u turskoj literaturi su poznate kao musalla tepesi. Musalle koje su

nastajale na ušćima rijeka ili u njihovoj neposrednoj blizini nazivane su musalla

yalisi, a one koje su građene nedaleko ili u neposrednoj blizini zidina strarih gradskih

utvrda, odnosno njihovih kapija, poznate su kao musalla kapisi. Sve ove musalle

pripadaju osnovnom tipu bajramske ili džuma musale i obilježje su religiozne i

sakralno-graditeljske topografije Bosne i Hercegovine iz Osmanskog perioda.

Posebnim tipom musalle može se smatrati musalla koja je, osim što je služila za

obavljanje zajedničkog namaza, jednim svojim dijelom bila i greblje – musalla

13 Vidi Dušanka Bojanić, Musale u balkanskom gradu, str. 39 i 40.

7

mezarliĝi. „Naime, pored prostora namenjenog vernicima koji dođu na bajramske

molitve, jedan deo prostora tih musala bio je ispunjen grobovima i nadgrobnim

spomenicima.“14 Uz ovakovrsne musalle često su se nalazila turbeta ili mezari šehida i

„svetih ljudi“ (evlija). Neka od njih su, poput turbeta Ismail-kadije u greblju-musalli u

Čajniču, mezara šehida Kizil Veli-dede pored sarajevske musalle i turbeta četvorice

šehida iz Sirije na musalli u Zenici,15 bili mjesta posebne duhovne usredsređenosti

vjernika, njihovog poštovanja i hodočašća. Mnoge musalle u Bosni i Hercegovini, kao

što su one u Sarajevu, Travniku, Zenici, Pruscu i Kamengradu - nakon što su izgubile

svoju prvobitnu i stvarnu ulogu - postale su greblja. Njihova transformacija od mjesta

za obavljanje zajedničkog namaza u mjesta za sahranjivanje umrlih u stanovitoj mjeri

je vezana i za proces njihovog nestajanja.

Musalle su bile i mjesta za obrazovanje, gje su prigodice dolazili ljudi iz raličitih

slojeva društva kako bi zadovoljili svoje potrebe za znanjem i obrazovnjem. Na njima

su se sastajali učeni ljudi, teolozi, književnici i pjesnici da bi razgovarali, vodili

šeriatsko-pravne, filozofske i naučene rasprava, te držali predavanja zainteresiranim

vjernicima. Ovakve musalle bi se mogle nazvati musalle-medrese.16 Neke musalle su

služile kao privlačna i vrlo ugodna izletišta - namazgâh mesîresi. Takve su na primjer

bile musalle u Sremskoj Mitrovici, Serezu i Valjevu, a kod nas u Bosni, u Čajniču i

Livnu.17

Budući da je jedna od osnovnih karakteristika bajramske musale velik prostor, koji joj

je omogućavao da primi velik broj vjernika, neke od njih su postale trgovi ili mjesta

javnog okupljanja građana različitim povodima. Korištene su da bi se narodu saopštio

važan događaj, izvršila kazna za prijestupnike zakona, u vanrednim okolnostima

održala „narodna skupština“ i osigurala podrška građana za provođenje neke odluke

narodnih prvaka. Ove musalle Evlija Čelebija naziva namazgâh meydani (musala-14 Isto, str. 4015 Po narodnom predanju u ovom turbetu se nalaze ukopana tijela četvorice Sirijaca, „koji su još prije Fetha putovali Bosnom, zadržali se u Zenici i tu umrli. Poslije Fetha su ... došli njihovi potomci i podigli im turbe.“ (Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga II – Istočna i centralna Bosna, Veselim Masleša, Sarajevo, 1977, str. 438).16 Tako primjerice Evlija Čelebija za musallu u Karaferiji, koja je po njemu usporediva sa jednom od najljepših musallom na Balkanu – musallom u Užicu, kaže „ovo molitveno mesto može se smatrati i jednom velikom medresom. U tom parku sabiraju se posle jutarnje molitve svi učeni i vrli ljudi i u grupama po uglovima raspravljaju o šeriatskim i drugim naukama i vode duševne razgovore. Ali to mesto nije samo centar učenih ljudi, već i sabiralište siromašnih pesnika i letopisaca.“ (Evliya Çelebi, Siyahatnâme, III, citirano prema: Dušanka Bojanić, Musale u balkanskom gradu, str. 40). 17 Vidi isto, str. 40.

8

trga). U početku Austro-Ugarske okupacije Bosne i Hercegovine musalle će u nekim

većim gradovima (Mostar, Sarajevo, Travnik) upravo poprimiti ulogu traga. Na njima

su se okupljali građani i njihovi tribuni kako bi izrazili svoje protivljenje okupaciji.

Gubljenje značaja

„Era musalla“ pripada periodu vrhunaca tursko-osmanske moći i u bliskoj je vezi sa

kulturnim, političkim i vojnim usponom Carstva. Počela je sa sultan Mehmed

Fatihom, a svoje cvatuće razdoblje će ozbiljivati do kraja vladavine Sulejmana

Veličanstvenog. S druge strane, slabljenje uloge musalle u religioznom i društvenom

životu muslimana u znatnoj mjeri je vezan za slabljenje moći Osmanskog carstva.

One postepeno počinju gubiti na značaju već početkom XVIII stoljeća, čemu je,

osobito kada je riječ o Bosni i Hercegovini, djelomično doprinijela i veoma

nepovoljna demografska situacija, te stanovita socijalna i egzistencijalna depresija

muslimanskog stanovništva. Na ovakvu situaciju uticala je sve češća pojava gladi i

zaraznih bolesti, te dugo i kontinuirano učešća muslimanskog življa u ratovima.

Muslimansko stanovništvo se osjetno prorijedilo naročito nakon austro-turskog rata i

u kugama koje su zastrašujuće opustošile neke gradove. Tako je primjerice u kugi

koja je 1763. godine pogodila Sarajevo umrlo - kako navode S. Bašagić i Redžepagić

(Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1900, str. 105) - čak 15.

hiljada njegovih stanovnika. U ovakvim okolnostima bi se izbjegavalo klanjanje

bajram i džume namaz na musallama, kao otvorenom i svakom znatiželjniku

dostupnom prostoru, kako se ne bi primjetilo „koliko je izginulo, zarobljeno, ili od

gladi i bolesti pomrlo muslimanskog svijeta.“18

Proces devastiranja muslla i njihovog nestajanja naročito je intenziviran

uspostavljanjem Austro-Ugarske uprave u Bosni i Hercegovini, nastavljen je u

Kraljevini Jugoslaviji, da bi bio potpuno završen poslije drugog svjetskog rata, u

periodu socijalističke Jugoslavije. To je vrijeme potpunog sumraka musalla u BiH. U

sklopu opsežnog plana Austro-Ugarske administracije da u Bosni i Hercegovini

modrenizira muslimanske gradove, gradeći pri tome parkove, šetališta i trgove, nekim

musallama je potpuno promijenjena namjena. Tako je primerice prestala da postoji

18 Osman A. Sokolović, Prilike u Bosni podkraj XVII stoljeća. Prilog građi za povijest Bosne i Hercegovine. Navedeno prema Dušanka Bojanić, Musale u balkanskom gradu, str. 41).

9

sarajevska musalla. Ona je transformirana u park u kojem je napravljena državna

zgrada.19

Običaj klanjanja bajram namaza na musalli održat će se samo u nekoliko gradova

Bosne i Hercegovine poput Tešnja, Konjica, Srebrenice, te Kamengrada, do drugog

svjetskog rata.

Kamengrad i njegova musalla

U turskim dokumentima Kamengrad se spominje kao važna utvrda, jak topos odbrane

i više od stoljeće i po „polazna tačka četovanja i ratovanja“20 po Hrvatskoj i dalje.

Hamdija Kreševljaković pretpostavlja da je grad sagrađen iza 1346. godine, a kao

posjed knezova Blagajskih u župi Sani.21 Po prvi put se pominje 1374. godine u

jednom kupoprodajnom ugovoru. Naša historijska znanost nije došla do sasvim

nedvojbenih podaka o tačnom datumu zauzimanja Kamengrada i njegovom

potpadanju pod Osmansku upravu. Uz konstataciju da se tačno „ne zna kada su Turci

osvojili Kamengrad“,22 Kreševljaković pretopstavlja da bi to ipak moglo biti 1463.

godine,23 ali „na kraće vrijeme.“24 To se dogodilo neposredno nakon što je njihova

vojska osvojila Jajce i Ključ, gdje je zarobila posljednjeg bosanskog kralja Stjepana

Tomaševića i pogubila ga. Od Ključa je, vjerovatno, jedna četa Osmanske vojske

prodro dolinom rijeke Sane prema Kamičku, Tomini i kamengradskoj tvrđavi.

Osmanlije su se, unatoč činjenici da je ugarski kralj Matija Korvin uspio povratiti

Jajce, trajno učvrstile u dolini rijeke Sane, te su naročito jaka uporišta uspostavili

upravo u „tvrdom Kamengradu i Ključu.“25 Ovo se ipak, po svemu sudeći, dogodilo

tek nakon 1499. godine, kada će područje Sane konačno postati „polaznom tačkom za

osmanske pohode, u kojima u sve većem broju učestvuju sami Bošnjaci.“26 Odavde je

19 Interesantno je spomenuti da je odobrenje (fetvu) za ustupanje zemljišta musalle dao Mustafa Hilmi ef. Hadžiomerović, sarajevski muftija i prvi reis ul-ulema. (Vidi Isto, str. 42). 20 Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela II, Veselin Masleša, Sarajevo, 1991, str. 419.21 Župa Sana je pripadala onom dijelu Bosne koji je u njenoj kasnoj srednjovjekovnoj topografiji poznat kao Donji Kraji. Obuhvatala je „obje obale srednje i donje Sane.“ Spominje se 1264. godine, a Donjim Krajima je pripala tek krajem XIV stoljeća, za vrijeme najmoćnijeg Hrvatinića, vojvode Hrvoja. (Vidi npr. Ferdo Šišić, Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350 -1416), Matica hrvatska, Zagreb, 1902, str. 6.)22 Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela II, str. 633.23 Vidi Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela I, Veselin Masleša, Sarajevo, 1991, str. 139.24 Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela II, str. 633.25 Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Bošnjačka zajednica kulture Preporod, Sarajevo, 1998, str. 226.26 Isto, str. 226.

10

osmanska vojska prodirala u hrvatske krajeve i dalje na sjevero-zapad u područje

Slovenije, mletačke Furlanije, Štajerske i Graca. Često se ističe kako je Kamengrad

bio najznačajnije uporište osmanske vojske u dijelu Bosne između Sane i Japre, „iz

kojeg su polazile sve njihove akcije prema Hrvatskoj.“27 Habsburški službenik

Benedikt Kuripešić u svom putopisu (Itinerarium der Botschaftsreise) iz 1530 prenosi

narodnu predaju o jedanaestogodišnjem turskom opsijedanju Kamengrada. Po ovoj

predaji grad je osvojen tek kada je s vojskom došao sultan Mehmed Fatih. „Mnogo je

Turaka izginulo. Tada je podignuta i Musalla i sultan je tu klanjao prvu džumu.“28

Međutim, ovo je samo predaja i ona nema dostatnu znanstvenohistorijsku potvrdu, jer

se pouzdano zna da sultan Mehmed Fatih „nije išao dalje od Jajca.“29 Nakon svega,

može se reći da su sasvim nedovoljna znanstvenohistorijska uporišta da bi se osnažila

pretpostavke da je Kamengradska musall podignuta 1463. godine, a predaja da ju je

sagradio sultan Mehmed Fatih može se smatrati samo projekcijom želja nekadašnih

stanovnika ovoga kraja i ona, izvan svake sumnje, nema nikakvo realno historijsko

uporište.

Nakon što su Osmanlije osvojili Kamengrad njegov strateški položaj dodatno dobiva

na značenju. Ubrzo će biti odabran da bude sjedište istoimene nahije. U njemu je bila

smještena vojna posada kojom je zapovijedao dizdar (zapovijednik grada).

O značaju Kamengrada svjedoči i činjenica da je on bio sjedište prvo kadiluk, a potom

i kapetanije. U varoši pod gradom bilo „je sijelo kadije i kapetana.“30 Kamengradaki

kadiluk je uspostavljen nešto poslije 1541. godine, a kapetanija oko 1624. godine.

Kamengradska kapetanija se prostirala na prostoru današnjeg Kamengrada, Majdana i

Vakufa (danas Sanski Most).31 U Kamengradu je, u vremenu Sulejmana

Veličanstvenog, kada je po njegovom naređenju u Bosni podignut najveći broj tzv.

carskih džamija, izgrađena i „carska džamija.“32 Podizanje ovih džamija u Bosni

trebalo je označiti početak urbanog razvoja navedenih naselja, stoga i nastajanje prve

27 Isto, str. 233.28 Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela, II, str. 633.29 Isto, str. 633.30 Isto, str. 420.31 Kreševljaković tvrdi da nije moguće ustanoviti ni približnu godinu osnivanja ove kapetanije. Po njemu je izvijesno da nije postojala prije 1624. godine, jer nije spomenuta u opisu Bosne od Memibegovića. (Vidi Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela, I, Veselin Masleša, Sarajevo, 1991, str. 139.32 U istom periodu „carske džamije“ su izgrađene u više bosanskih gradova: Jajcu, Banja Luci, D. Tuzli, Bijeljini, B. Gradišci, Glamoču, Dobrunu na Drini itd.

11

gradske mahale. Isto je značenje trebala imala i „carska džamija“ podignuta u

Kamengradu.

Kamengrad je postepeno počeo gubiti na značaju nakon turskog zauzimanja Bihaća i

drugih gradova na Krajni 1592. godine, a naročito nakon Karlovačkog mira 1699, kad

se sjedište kapetana i kadije premiješta u Majdan.33

Kamengradska musalla

Jedina musalla u Bosni i Hercegovini koja je u znatnijoj mjeri sačuvana jeste musalla

u Kamengradu. Ona pripada tipu bajramskih ili džuma musala. Njene karakteristike

gotovo da je promeću u idealan obrasc istovrsnih objekata u Bosni i Hercegovini.

Sadrži golemi, svojom svrhom jasno definiran, prostor koji je etabliran u privlačan

prirodni ambijent, potom mihrab i mimber, koji su pokriveni manjom kupolom na

stubovima. Prema narodnoj predaji podigao ju je sultan Mehmed Fatih1463. godine,

na mjestu na kojem je klanjao džumu namaz, stoga je poznata i kao Fatihova

musalla.34 Ovu predaju, kao što smo već naznačili, nije nažalost moguće naučno

argumentirati i kao takvu potvrditi. Iako je mala vjerovatnoća da je ova musalla

sagrađena 1463. godine, ona je gotovo izvijesno nastala u vremenu sultana Mehmeda

II, što opravdava njen naziv Fatihova musalla. Ona bi stoga mogla biti jedna od

najstarijih musalla u Bosni i Hercegovini.

Musalla je sagrađena blizu varoši na velikom i živopisnom prostoru, dovoljnom da

zadovolji potrebe za obavljanje zajedničkog namaza velike skupine vjernika. Kao

takva povremeno je služila i kao mjesto manifestiranja moći muslimanske zajednice,

njene brojnosti, jedinstva i društvene solidarnosti, što je osobito značenje imalo u

ovim, pograničnim dijelovima Bosne i Hercegovine, „s posebnim krajišničkim

mentalitetom stanovništva.“35

Vrijednošću svoje arhitekture i ljepotom izgleda ubraja se među najljepše musalle u

Boni i Hercegovini. Imala je prepoznatljivo lijep mihrab, kojeg je natkrivala kupola

od olovnih ploča oslonjena na četiri hrastova stuba. Mimber su, po svemu sudeći,

33 Isto, str. 139.34 Vidi Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga III, Veselim Masleša, Sarajevo, 1982, str. 31.35 Dušanka Bojanić, Musale u balkanskom gradu, str. 41.

12

sačinjavale tri velika, stepenasto postavljena kamena, koji su nakon II svjetskog rata

presvučeni debelim slojem betona i kulirom.

Na poleđini mihraba Musalle nalazi se kamena ploča na kojoj je, u polju uokvirenom

bordiranom vrpcom, isklesan natpis na turskom jeziku u lijepom neshiju.36 On govori

o gradnji musalle, o njenom rušenju 1895. godine, i obnovi 18. VIII 1909. godine.

Natpis sadrži sljedeći tekst: „U svrhu da se i u ovim krajevima čuje glas vjere u Božije

jedinstvo, podigao je sultan Fatih prilikom svog boravka na ovom mjestu jedan

mihrab i mimber, a koji su prije petnaest godina porušeni (1895). Pa ih je ovog puta

obnovio pročelnik vjere Konjičanin Hadži Ismail Šukri efendija, na dan 1. ša'bana

1327. godine.“

Natpis očito nije orginalan i ne sadrži uporišta za izvođenje bilo kakvih pouzdanih

zaključaka glede graditelja, odnosno legata i vremena gradnje same musalle.

Obnova musalle 1909. godine bila je istovremeno i zahvat u stanovitu promjenu njene

kompozicije; sa lijeve i desne strane mihraba sagrađen je po jedan mali drveni mimber

sa alemima i metalnim dijagonalnim zategama. Teža oštećenja musalle dogodila su se

s početka II svjetskog rata. „Ostao je čitav samo mihrab sa gornjim natpisom.“37

Nova obnova objekta, ovoga puta sasvim nestručna i lišena osnovnog estetskog

osjećaja, poduzeta je nakon II svjetskog rata. Iako je musalla pretrpjela manja

oštećenja i tokom posljednje agresije na našu zemlju ona je zadržala oblik i pseudo-

riješenje koje je poprimila tokom posljednje obnove.

Musalla je djelomično ispunjena nišanima, što govori o njenoj stanovitoj

transformaciji u greblje (mezaristan), koje je vremenom po njoj dobilo ime.

Iako je današnji izgled musalle znatno izmjenjen, materijal nevjerodostojan, ad hoc i

nestručno ugrađivan moglo bi se reći da ona još čuva nagovještaje ljepote nekadašnjih

oblika i kompozicije, što bi trebalo doprinijeti povećanju odgovornosti u njenoj,

nadamo se, skorašnjoj obnovi.

36 Ovo pismo je u desetom stoljeću usavršio jedan od najpoznatijih muslimanskih kaligrafa Ibn Muqle. Ono se rijetko koristi za kaligrafsko ukrašavanje arhitektonskog prostora i nepodesno je za natpise na većim površinama i u tvrdim materijalima kao što je kamen, drvo ili željezo. Za tako nešto mnogo je podesniji sulus. Neshi se pretežno koristi za ispisivanje Kur'ana. Ukoliko je ispis u musalli kamengradskog mihraba prvobitno bio odista u neshiju, onda se on može smatrati jednim od rijetkih primjeraka inskripcije u ovom pismu kod nas u Bosni i Hercegovini na tvrdom materijalu. 37 Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga III, 1982, str. 31.

13

Umjesto zaključka

Musallama je Bosna i Hercegovina bila obilježena. One su bile egzistencijalni znak i

osebujno obilježje vjerskog i kulturnog identiteta njenog muslimanskog stanovništva.

Gotovo svaki njen grad je imao musallu. Podizane su iz pobožnosti i društvene

potrebe kako bi bile vizuelna svjedočanstva muslimanskog zajedništva i solidarnosti.

Danas, izuzimajući Kamengradsku musallu, samo ruševine, nekoliko toponima, ili

grobnih ostataka podsjećaju na njihovo postojanje. Musalla više nema, jer nema više

„vremena islama“ u kojem su one bile moguće, i nema svijest o njihovom značaju.

Iščezli su, u nama i izvan nas, tradicija i emanet musalle. Danas rijetko ko u Sarajevu,

Mostaru, Konjicu, Tuzli, Tešnju, Zenici, Travniku, Pruscu, ili pak u Banja Luci,

Zvorniku, Čajniču, Foči, Trabinju, Livnu i Ljubuškom zna da su nekada musalle bile

obilježje ovih gradova, gdje su se nalazile i kakav je njihov značaj, te šta one,

zapravo, jesu? Navlačenju pokrova zaborava doprinijelo je i odsustvo bilo kakvog

relevantnijeg i cjelovitog naučnog interesa za fenomen musalle. Do danas je napisano

tek nekoliko kraćih radova na tu temu Ovaj rad, makar i kao skica, želi biti doprinos

aktualiziranju teme musalla u našem, bosanskohercegovačkom, naučnom i kulturnom

miljeu.

LITERATURA

- Al-Buharī, Muhammad ibn Ismail: As-Sahih: 13 - Kitab al-'idejn, 6 – Bab al-

hurudž ilel musalla bi gajri mimberin, Dar ihya at-ttras al-'areb, Bayrut, bez

god. izdanja.

- Al-Muslim, Abul Husaj ibn al-Hadždžadž, As-Sahih, 8 – Kitab salat al-'idejn,

Dar Ibn Hazm wa Maktabat al-ma'arif, Bayrut, 1995.

- Bojanić, Dušanka: Musale u balkanskom gradu, Islamska misao, XII/138,

Sarajevo, 1990.

- Čelebija, Evlija: Putopis, Veselin Masleša, Sarajevo, 1973.

- Dikmen, Ālaaddin: Semaya açik namazgâhlar, u: „Sizinti“ 29 (2007), br. 347.,

str. 560-562/40-42., Istanbul.

- Imamović, Mustafa: Historija Bošnjaka, Bošnjačka zajednica kulture

Preporod, Sarajevo, 1998.

14

- Kreševljaković, Hamdija: Izabrana djela, I, Veselin Masleša, Sarajevo, 1991.

Kreševljaković, Hamdija: Izabrana djela, II, Veselin Masleša, Sarajevo, 1991.

- Mujezinović, Mehmed: Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga II,

Veselim Masleša, Sarajevo, 1977.

- Mujezinović, Mehmed: Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga III,

Veselim Masleša, Sarajevo, 1982.

- Mulahalilović, Enver: Vjerski običaji muslimana u Bosni i Hercvegovini,

Sarajevo, 1988.

- Šišić, Ferdo: Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350 -1416),

Matica hrvatska, Zagreb, 1902.

15