Mravi - Bernard Werber

7/17/2019 Mravi - Bernard Werber

http://slidepdf.com/reader/full/mravi-bernard-werber 1/243



Naslov izvornika

Bernard Werber

LES FOURMIS© Editions Albin Michel, S.A. - Paris 1991

© hrvatskog izdanja IZVORI

Izdavač

IZVORI

d.o.o. za nakladničku djelatnost

Zagreb, Trnjanska 64

Slog

Jasmina Mikuličić

Tisak

IZVORI

Zagreb, 2000

2



BERNARD WERBER

mravi

Prevela

Ita Kovač

3



Sadržaj

1. BUDITELJ

2. NEPRESTANO SVE NIŽE

3. TRI ODISEJE

4. KRAJ PUTA

Bilješke

Rječnik

Imena

4



Mojim roditeljima

I svima onima, prijateljima, istraživačima

koji su prinijeli svoju travku ovome zdanju

5



Tijekom nekoliko sekundi koje će vam biti potrebne da pročitate ova 2 retka:

- na Zemlji se upravo rađa 40 ljudi i 700 milijuna mrava

- na Zemlji upravo umire 30 ljudi i 500 milijuna mrava

ČOVJEK: Sisavac uzrasta 1 do 2 metra. Težina: između 30 i 100 kilograma. Vri-eme trudnoće ženke: 9 mjeseci. Način prehrane: svejed. Procijenjena populacija:više od 6 milijardi jedinki.

MRAV: kukac uzrasta 0,1 mm do 3 centimetra. Težina: između 1 i 150 miligrama.Vrijeme nošenja jaja: po želji, ovisno o zalihama spermatozoida. Način prehrane:svejed. Vjerojatna veličina populacije: više od milijardu milijardi jedinki.

Edmond Wells Enciklopedija relativnog i apsolutnog znanja

6



1

BUDITELJ

Vidjet ćete, to nipošto nije ono što očekujete.

Bilježnik je objasnio da je zgrada klasificirana kao spomenik kulturne baštine i dasu je u doba Renesanse nastanjivali neki stari mudraci, nije se više sjećao koji.

Uputili su se stubama, izbili u mračni hodnik u kojem je bilježnik dugo tapkao inapipavao, uzalud zatim pritiskao neko dugme, da bi najzad digao ruke:

- Ah, k vragu! Ne radi.

Uroniše u tamu, bučno opipavajući zidove. Kad je bilježnik napokon pronašaovrata, otvorio ih i pritisnuo, ovaj put s uspjehom, na električni prekidač, opazio je dae lice njegova klijenta izobličeno.

- Nije vam dobro, gospodine Wells?

- Vrsta fobije. Ništa strašno.

- Strah od mraka?

- Upravo to. No već je bolje.

Obišli su prostorije. Bilo je to razizemlje od dvije stotine četvornih metara.Premda je imao tek nekoliko omanjih prozora, stan se Jonathanu svidio. Svi su zido-vi bili ravnomjerno prekriveni jednoličnom sivom bojom, a prašine je bilo posvuda.

o nije mu bilo ni na kraj pameti biti cjepidlaka.

Njegov sadašnji stan bio je možda petina ovog ovdje. Povrh toga, nije više imaočime plaćati najamninu: bravarsko poduzeće u kojem je radio nedavno je zaključilo

da može i bez njegovih usluga.Ovo nenadano nasljedstvo ujaka Edmonda predstavljalo je uistinu zgoditak u pra-

vi trenutak.

Dva dana kasnije već se useljavao u ulicu Sybarites broj 3, zajedno sa svojom že-nom Lucie, sinom Nicolasom i psom Ouarzazateom, kastriranim patuljastim pudlom.

7



- Što se mene tiče, nije da mi se ovo ne sviđa, svi ti sivi zidovi - objavila je Luciezabacujući gustu riđu kosu. - Moći ćemo sve urediti kako hoćemo. Ima tu dosta

posla. Kao da moraš zatvor pretvoriti u hotel.

- Gdje je moja soba? - pitao je Nicolas.

- U dnu hodnika, desno.- Vau, vau - javi se pas i stane grickati Luciene potkoljenice, ne vodeći nimalo ra-

čuna o činjenici da ona u rukama upravo drži servis koji je dobila kao vjenča-ni poklon.

Na što je odmah završio zatvoren u toaletu; pod ključem, budući da ne samo što jedo svake kvake mogao skočiti, nego ih je savršeno znao i aktivirati.

- Dobro si ga poznavao, tog tvog darežljivog ujaka? - nastavi Lucie.

- Ujaka Edmonda? Pa zapravo, sve čega se sjećam je da me znao zavrtjeti igrajući

se sa mnom aviona dok sam bio sasvim mali. Jednom me bio uhvatio takav strah dasam se popiškio po njemu.

Nasmijali su se.

- Već onda plašljivac, ha? - peckala ga je Lucie. Jonathan se napravio kao da ništanije čuo.

- Nije mi zamjerio. Samo je dobacio mojoj majci: "Dobro, barem već znamo daod njega nikad avijatičara..." Kasnije mi je majka govorila da on budno prati moj ži-votni put, ali ja ga nikad nisam ponovno vidio.

- Čime se bavio?

- Bio je nekakav učenjak. Biolog, čini mi se.Jonathan ostade zamišljen. Naposljetku, nije svog ujaka uopće poznavao.

6 km odavde:

BEL-O-KAN

1 metar visine.

50 katova ispod zemlje.

50 katova iznad zemlje. Najveći grad regije.

Procijenjena populacija: 18 milijuna stanovnika.

Godišnja proizvodnja

- 50 litara nektara od lisnih uši.

8



- 10 litara nektara od crvaca košenila.

- 4 kilograma pečurki.

- izbačene zemlje: 1 tona.

- kilometri prohodnih hodnika: 120.

- Površina tla: 2 m2.

Jedna je zraka proletjela. Jedna se nožica upravo pomakla. Prvi pokret od utonućau zimski san, ima tome tri mjeseca. Druga nožica polagano napreduje, okončana sdvije pandžice koje se postepeno razdvajaju. Proteže se i treća nožica. Zatim jedantoraks. Zatim jedno biće. Zatim dvanaest bića.

Drhture ne bi li pomogli svojoj prozirnoj krvi da procirkulira mrežom arterija. Izžitkog stanja ona prelazi u gusto likerasto, potom u bistro tekuće stanje. Srčana se

pumpa malo pomalo opet stavlja u pogon. Vitalni sok probija se do samih vršakaudova. Biomehanizmi se zagrijavaju. Izvanredno složeni zglobovi okreću se oko osi.a sve strane poigravaju zglobne čašice, vitopere se zajedno sa svojim zaštitnim

diskovima, ne bi li dosegle krajnju točku izvrnuća.

Ustaju. Tjelešca vraćaju dah. Pokreti iskrivljeni, rastrzani. Usporeni ples. Laganose tresu, frkću. Prednje se nožice spajaju pred ustima, kao za molitvu: ali ne, onisamo vlaže pandžice kako bi uglačali svoja ticala.

Dvanaestorica probuđenih trljaju se međusobno. Zatim pokušavaju probuditisusjede. No jedva da imaju snage staviti u pokret vlastito tijelo, nemaju energije koju

bi mogli ponuditi. Odustaju.S naporom potom prolaze između ukipljenih tijela svoje braće, usmjeravajući se

prema velikom Vani. Njihovu organizmu hladne krvi valja što prije uhvatiti kalorijednevne zvijezde.

Napreduju slomljeni. Svaki je korak silna bol. Osjećaju beskrajnu želju da opetlegnu, da utonu u mir i spokoj u kojem još uvijek uživaju milijuni njima sličnih! Aline, to ne dolazi u obzir. Oni su se prvi probudili. Na njima je da sada u život vrate či-tav grad.

Prelaze preko gradske kože. Sunčeva ih svjetlost zasljepljuje, no dodir s čistom prirodnom energijom takva je okrjepa!

Ulazi sunce u šuplje naše kosture

Budi mišiće ukočene

I združuje misli nam razdvojene.

9



To je stara budnica rusih mrava iz stotog tisućljeća. Već su u ono doba osjećali že-lju da u trenutku prvog dodira s toplinom u svome mozgu zapjevaju.

Sad kad su napokon vani, baciše se na metodičko pranje. Izlučuju bijelu slinu i

premazuju njome čeljusti i nožice.Četkaju se. To je čitav neizmjenjivi ceremonijal. Najprije oči. Tisuću tri stotine

okašaca koja čine svako od kugličastih očiju biva oslobođeno prašine, navlaženo,osušeno. Jednak postupak s ticalima, stražnjim udovima, srednjim udovima, pred-njim udovima. Za kraj, lašte svoje lijepe ruse oklope sve dok ne zaiskre poput kaplji-ce vatre.

Među dvanaest probuđenih mrava nalazi se jedan rasplodni mužjak. Nešto je ma-nji od prosjeka belokanske populacije. Ima uske čeljusti i programiran je da ne žividulje od nekoliko mjeseci, ali ima zato određenih prednosti koje njegovi srodnici ne

poznaju.

Prva privilegija njegove kaste: kao spolno određen, ima pet očiju. Dva povelika,ispupčena kuglasta oka koja mu daju široko vidno polje od čitavih 180°. Plus još trisićušna okašca raspoređena u trokut na čelu. Te prekobrojne oči zapravo su infra-crveni prijemnici koji mu omogućuju da na daljinu osjeti bilo kakav izvor topline,čak i u najgušćoj tami.

Jedna takva značajka pokazuje se utoliko više korisnom kad se uzme u obzir da je

većina stanovnika velikih gradskih naselja ovog stotisućitog milenija postala potpu-no slijepa, budući da čitav svoj životni vijek provode pod zemljom.

No osim ove, on nema nikakvih drugih osobitosti: posjeduje također (kao i ženke)krila koja mu omogućuju da se jednoga dana vine uvis i odleti na neko mjesto gdjeće voditi ljubav.

Prsni mu koš čuva naročita zaštitna pločica: mezotomum.

Ticala su mu duža i osjetljivija od onih u ostalih stanovnika.

Mladi rasplodni mužjak ostaje jedan dugi trenutak na kupoli, kljukajući sesuncem. Melem... tako bi rado još malo lješkario... no, hajde, dosta je, valja se vratitiu grad: privremeno je u sastavu kaste mrava "termičkih glasnika".

Kruži hodnicima trećeg donjeg kata. Tu su još svi u dubokom snu. Ledena su tije-la stisnuta i ukočena, ticala mlohavo opuštena.

Mravi još uvijek sanjaju.

Mladi mužjak pruža nožicu prema jednom radniku u namjeri da ga probudi topli-nom vlastita tijela. Mlaki dodir izaziva ugodno električno pražnjenje.

10



Mišji se korak začuo već na drugo zvonce. Vrata se otvoriše, uz zadršku u kojoj je baka Augusta skidala sigurnosni lanac.

Od smrti svoje dvoje djece živjela je zatvorena i povučena od svijeta u tom ma-

lom stanu od trideset pet četvornih metara, ne prestajući pretresati stare uspomene.To joj zacijelo nije moglo nikakva dobra činiti, no nije ni najmanje narušilo njezinuumiljatu blagost.

- Znam da je smiješno, ali daj navuci nazuvke. Nalaštila sam parket.

Jonathan pokorno posluša. Ona stane trčkarati pred njim brzim sitnim koracima,vodeći ga prema salonu čije je brojno pokućstvo bilo prekriveno navlakama. Spušta-ući se na rub velikog kauča, Jonathan je sve učinio u želji da plastika ne zaškripi, no

bez uspjeha.

- Tako mi je drago što si došao... Možda mi nećeš vjerovati, ali baš sam te ovihdana mislila pozvati.

- Ah, da?

- Zamisli, Edmond mi je predao nešto za tebe. Nekakvo pismo. Rekao mi je: Akoumrem, moraš pod svaku cijenu Jonathanu dati ovo pismo.

- Pismo?

- Pismo, da, pismo... Mmh, ne znam više kamo sam ga stavila. Čekaj sekundicu...On mi daje pismo, ja mu kažem da ću ga spremiti, stavljam ga u neku kutiju. To bimorala biti jedna od onih kutija od bijelog lima što stoje u velikom ormaru.

I već je stala zahuktavati svoje nazuvke, kadli se pri trećem klizaju naglo zaustavi.- Ma vidi, pa kako sam glupa! Kako li sam te to dočekala! Sigurno si za malo do-

brog čaja od matičnjaka?

- Naravno, vrlo rado.

Ona se zaleti u kuhinju i tamo stane prevrtati po posudu.

- Pričaj mi malo što ima nova kod tebe, Jonathane! - doviknula je.

- Pa, i nije tako grozno. Dobio sam otkaz na poslu.

Bijela mišja glavica pomoli se načas kroz vrata, zatim baka osvane čitava, umota-na u dugačku plavu pregaču.

- Otpustili su te?

- Da.

- Zbog čega?

- Pa znaš, bravarstvo, to ti je posebna struka. Naša tvrtka, "Brava SOS" radi odnula do dvadeset četiri, pokriva sve pariške četvrti. A otkad se jednom mom kolegi

11



dogodilo da su ga napali, ja sam odbio odlaziti uvečer po sumnjivim kvartovima. Pasu me se tako odlučili riješiti.

- Dobro si učinio. Bolje biti bez posla, a zdrav i čitav, nego obratno.

- Osim toga, nije baš ni da sam se osobito dobro razumio sa šefom.

- A kako tvoja iskustva s utopističkim zajednicama? U moje vrijeme to se naziva-lo New Age komunama. (Nasmijala se u sebi, izgovarala je "nju jež".)

- Ostavio sam se toga nakon propasti farme u Pirinejima. Lucie je već dodijalo dakuha i pere suđe sa sve. Bilo je među nama parazita. To nas je na kraju već počeloljutiti. Sad živim samo s Lucie i Nicolasom... A ti, bako, kako si ti?

- Ja? Ja egzistiram. To je već preokupacija koja ispunjava svaki trenutak.

- Sretnice! Pa ti si doživjela prelaz milenija...

- Oh! znaš, ono što me najviše od svega zapanjuje je to što se ništa nije izmijenilo.

Ranije, dok sam bila sasvim mlađahna, pričalo se o tome kako će se nakon prelaskau novo tisućljeće dogoditi izvanredne stvari, a vidiš i sam, nikakve osobite promjenenema. Još uvijek postoje starci što čame u samoći, još uvijek vlada nezaposlenost,automobili još uvijek dime. Čak se ni ideje nisu s mjesta pomakle. Eto, prošle godine

ponovno smo otkrili nadrealizam, godinu prije toga rock'n'roll, a novine već na-avljuju veliki povratak mini-suknji za ovo ljeto. Ako se tako nastavi, uskoro ćemo

opet izvući stare ideje s početka stoljeća: komunizam, psihoanalizu i relativnost...

Jonathan se osmjehnu.

- Nekakvog je napretka ipak bilo: trajanje prosječnog ljudskog vijeka se povećalo,

kao i broj razvoda, i razina zagađenja zraka, pa dužina linija podzemne željeznice...- Jako lijepo. Ja sam mislila da ćemo svi imati vlastite privatne avione i da ćemo

polijetati s balkona... Znaš, kad sam ja bila mlada, ljudi su se bojali atomskog rata.Bio je to golemi strah. Umrijeti u stotoj, u žeravici divovske atomske gljive, umrijetizajedno s planetom... to je ipak još imalo nekakvog stila. Umjesto toga, ja ću umrijetikao stari truli krumpir. I svima će se baš fućkati za to.

- Ma daj, bako, ne pričaj svašta.

- A osim toga je toplo, stalno sve toplije. U moje vrijeme nije bilo tako toplo.Imali smo prave zime i prava ljeta. Sad vrućine počinju već od ožujka.

Opet se otputi u kuhinju, skakućući po njoj amo-tamo s nesvakidašnjom vješti-nom ne bi li što prije pohvatala sav pribor potreban za spravljanje pravog dobrogčaja od matičnjaka. Nakon što je kresnula šibicom i kad se začulo kako plin šišti ustarinskim cijevima njezina štednjaka, vratila se mnogo opuštenija.

- No zapravo, ti si vjerojatno došao iz nekog određenog razloga. Ne ide se danas u posjetu starcima tek tako.

12



- Bako, ne budi cinična.

- Nisam cinična, znam u kakvom svijetu živim, to je sve. Hajde, dosta prenemaga-nja, reci mi što te dovelo.

- Želio bih da mi ispričaš štogod o "njemu". Ostavlja mi svoj stan u nasljedstvo, a

a ga čak nisam ni poznavao.- Edmond? Ne sjećaš se Edmonda? A on se tako volio igrati s tobom aviona dok

si bio mali! Sjećam se čak da si se jednom...

- Da, toga se sjećam i ja, ali osim te anegdote, baš ničega.

Ona se smjesti u jedan oveći naslonjač, s velikim oprezom, da slučajno ne bi pre-više izgužvala navlaku.

- Edmond, to ti je, uh, to ti je bila osobita ličnost. Već sasvim mali, tvoj mi je ujak zadavao grdnih muka. Biti njegovom majkom nije nipošto bila sinekura. Eto, na

primjer, on bi sistematski razbijao jednu po jednu svoju igračku s namjerom da jerastavi, puno rjeđe da bi je ponovno sastavio. I da je barem lomio samo svoje igrač-ke! Taj bi do gole kože ogulio sve što mu je došlo pod ruku: sat, gramofon, električ-nu četkicu za zube. Jednom je čak demontirao hladnjak.

Kao da želi potvrditi njezine riječi, starinska ura njihalica u salonu stane žalobnozvoniti. I ona je također svašta proživjela s malim Edmondom.

- A osim toga, imao je još jednu maniju: brloge. Preokrenuo bi kuću naglavačkeda bi sebi sagradio raznorazna skrovišta. Jedno je napravio na tavanu od pokrivača ikišobrana, jedno od stolica i krznenih ogrtača u svojoj sobi. Volio se jednostavno

tamo ugnijezditi i ostati tako satima, okružen blagom koje je unutra gomilao. Jednomsam bila zavirila, bilo je prepuno jastuka i čitava jedna staretinarnica mehaniza-ma koje je iščupao raznim spravama. Inače, djelovalo je prilično udobno, mekano.

- Pa sva djeca to čine...

- Možda, ali kod njega je to poprimalo zapanjujuće razmjere. Više nije lijegao usvoj krevet, odbijao je spavati bilo gdje drugdje osim u nekom od svojih jazbina. Po-nekad bi tamo ostao po čitave dane, a da se ne bi ni pomakao. Kao da je zapao uzimski san. Tvoja je majka uostalom smatrala da je u nekom prošlom životu morao

biti vjeverica.

Jonathan se osmjehnu kako bi je ohrabrio da nastavi.- Jednoga dana htio je svoju kolibu izgraditi između nogu od stola u salonu. To je

bila kap koja je prelila čašu, tvoj je djed planuo žestokim bijesom, što nikada nije bionjegov običaj. Namlatio ga je po guzi, uništio sva njegova gnijezda i prisilio ga daspava u svom krevetu.

Uzdahne.

13



- Od toga dana, potpuno nam je izmakao. Kao da je netko presjekao pupčanuvrpcu. Nismo više pripadali njegovu svijetu. No ja mislim da mu je ta kušnja bilaednostavo nužna, morao je jednom naučiti da se svemir neće vječno pokoravati nje-

govim hirovima. Kasnije, kako je rastao, nastali su problemi. Nije podnosio školu. Tićeš mi sad opet reći: "Kao svako dijete". No kod njega je to išlo mnogo dalje. Pozna-eš možda mnogo djece koja se u toaletu objese pomoću vlastitog remena samo zatoer ih je učitelj izgrdio? E, pa ovaj se objesio sa sedam godina. Otkvačio ga je po-

dvornik.

- Možda je samo bio preosjetljiv.

- Osjetljiv? Koješta! Godinu dana kasnije pokušao je škarama probosti jednog odsvojih učitelja. Nišanio je ravno u srce. Srećom, uništio mu je samo cigaršpic.

Podigla je oči prema stropu. Raspršena sjećanja padala su na njene misli poput pahuljica.

- Kasnije se to malo primirilo, jer su ga neki profesori uspijevali čak oduševiti.Imao je peticu iz predmeta koji su ga zanimali i čistu jedinicu iz svih ostalih. Uvijek e bilo ili jedan ili pet.

- Mama je govorila da je bio genijalac.

- Tvoju je majku fasciniralo kad joj je objasnio kako pokušava dokučiti "apso-lutno znanje". Tvoja majka, koja je već u dobi od deset godina vjerovala u prošle ži-vote, mislila je da je on inkarnacija Einsteina ili Leonarda da Vincija.

- Povrh vjeverice?

- Zašto ne? "Potrebno je života i života da bi se oblikovala jedna duša...", rekao jeBuda.

- Je li ikad napravio QI-test?

- Jest. To je prilično loše prošlo. Dobio je dvadeset tri boda od mogućih stotinuosamdeset, što odgovara lakšem debilu. Nastavnici su mislili da je lud i da ga trebasmjestiti u neki specijalni centar. Unatoč tome, ja sam znala da on nije lud. Bio jesamo "malo otkačen". Sjećam se da me jednom, oh! imao je valjda jedva jedanaestgodina, izazvao da pokušam sastaviti četiri istostranična trokuta sa samo šest šibica.

imalo laka stvar, evo, probaj sâm pa ćeš vidjeti...

Otputila se u kuhinju, bacila oko u svoj lončić i vratila se noseći šest .šibica. Jo-nathan je na trenutak oklijevao. Činilo se sasvim izvedivim. Rasporedio je na različi-te načine šest štapića, no nakon nekoliko minuta mozganja bio je prisiljen dići ruke.

- Kako izgleda rješenje?

Baka Augusta se duboko zamisli.

- Eh, dakle, zapravo mi se čini da mi ga nikad nije ni odao. Sve čega se sjećam je

14



rečenica koju mi je dobacio kad mi je htio pomoći da riješim stvar: "Treba razmišlja-ti na drugačiji način, ako razmišljaš kako smo navikli, nećeš stići nikamo." Možeš lizamisliti, klinac od jedanaest godina, pa da ispali tako nešto! Ah! Mislim da čujemzvižduk kotlića. Voda već sigurno kipi.

Vratila se s dvije šalice napunjene žućkastom tekućinom divna zamamna mirisa.- Znaš, baš mi je zadovoljstvo vidjeti te kako se zanimaš za svog ujaka. Ljudi da-nas umiru, i ubrzo se zaboravlja da su se uopće rodili.

Jonathan ostavi šibice te s oprezom ispije nekoliko gutljaja čaja od matičnjaka.

- A nakon toga, što je bilo?

- Ne znam više, otkako je počeo studirati na prirodoslovnom fakultetu, nije namse uopće više javljao. Od tvoje sam majke neodređeno doznala da je briljantnozavršio svoj doktorat, da je radio za neku tvrtku prehrambenih proizvoda, koju je po-tom napustio da bi otišao u Afriku, i da se nakon toga vratio i nastanio u ulici Sybari-tes, i odonda nitko više o njemu nije čuo ni riječi, sve dok nije umro.

- Kako je zapravo umro?

- Ah! Pa ti uopće nisi u toku! Nevjerojatna priča. Pisalo se o tome po svim novi-nama. Zamisli molim te, ubile su ga ose.

- Ose? Kako to?

- Šetuckao se sâm po šumi. Vjerojatno je nepažnjom uznemirio neki roj. Sve doedne, razjareno su se okomile na njega. "U životu nisam vidio toliko uboda na jed-

noj jedinoj osobi", tvrdio je sudski liječnik. Umro je s 0,3 grama otrova na litru krvi.

eviđeno.- Ima li grob?

- Ne. Tražio je da bude pokopan pod jednim borom u šumi.

- Imaš li koju njegovu fotografiju?

- Eno tamo, gledaj, na onom zidu, iznad komode. Desno: Suzy, tvoja majka (jesi lie kad vidio u ovako mladom izdanju?). Lijevo: Edmond.

Imao je ogoljelo čelo, tanke ušiljene brčiće, uši bez resice a la Kafka, koje su se-zale do iznad linije obrva. Smješkao se nekako zlurado. Pravi mali vražičak.

Pokraj njega, Suzy je blistala u lepršavoj bijeloj haljini. Nekoliko godina kasnijese udala, ali je uvijek držala do toga da kao patronim zadrži samo Wells. Kao da niježeljela da njen životni suputnik ostavi trag svog imena na njezinu potomstvu.

Prišavši bliže, Jonathan zamijeti da Edmond drži uzdignuta dva prsta iznad sestri-ne glave.

- Bio je prilično nestašan, ha?

Augusta ne odgovori. Veo tuge zamaglio joj je oči pri ponovnom pogledu na oza-

15



reno lice svoje kćerke. Suzy je umrla prije šest godina. Kamion od petnaest tona, ko-im je upravljao pijani vozač, odbacio je njezin auto u provaliju. Agonija je trajala

dva dana. Dozivala je Edmonda, no on se uopće nije pojavljivao. Još jednom je bionegdje drugdje...

- Znaš li možda neke druge ljude koji bi mi mogli reći nešto o njemu?- Mmm... Imao je jednog prijatelja iz djetinjstva s kojim se često viđao. Bili sučak skupa na sveučilištu. Jason Bragel. Morala bih još imati njegov broj.

Augusta hitro pretraži po svom računalu i Jonathan je začas imao u ruci adresudotičnog prijatelja. Gledala je unuka s nježnošću. Bio je to posljednji preživjeli izobitelji Wells. Dobar dečko.

- Hajde, popij to do kraja, ohladit će se. Imam i malih madlenica, ako hoćeš.Sama ih pečem, s prepeličjim jajima.

- Ne bih, hvala, već je vrijeme da krenem. Navrati jedan dan do nas, da vidiš novistan, završili smo s useljenjem.

- Dobro, ali čekaj, pazi da ne odeš bez pisma.

Prekopavajući žustro po velikom zidnom ormaru i željeznim kutijama, napokon jeizvukla bijelu kovertu na kojoj je grozničavim rukopisom bilo ispisano: "Za Jonatha-na Wellsa". Poleđina je bila zaštićena s nekoliko slojeva samoljepive trake, kako bise izbjeglo svako neumjesno otvaranje. Poderao ju je s oprezom. Iz nje ispadnezgužvani listić, očigledno istrgnut iz nekakve bilježnice za školarce. Pročitao je jed-nu jedinu rečenicu koja je na njemu bila upisana:

"NI POD KOJU CIJENU NE IĆI U PODRUM!"

Mrav zatreperi ticalima. Poput automobila kojeg su dugo ostavili pod snijegom ikojeg sad pokušavaju ponovno upaliti. Mužjak pokušava više puta. Trlja ga. Prema-zuje ga toplom slinom.

Život. Evo ga, motor je proradio. Jednom je godišnjem dobu došao kraj. Sve poči-nje iznova kao da nikad nije upoznao ovu "malu smrt". Trlja ga još malo kako bi mu

prenio još koju kaloriju. Sad je već sasvim dobro. I dok se mužjak i dalje bacaka,ovaj okreće ticala u njegovom pravcu. Škaklja ga. Želi znati tko je.

Kreće od vrha glave: dodiruje mu prvi članak ticala i očitava njegovu dob: 173dana. Na drugom, slijepi radnik otkriva njegovu kastu: rasplodni mužjak. Na trećem,njegovu vrstu i gradsko naselje: šumski crveni mrav porijeklom iz matičnog gradaBel-o-kan. Na četvrtom pak određuje broj legla koji mu služi kao ime: on je 327.mužjak koji se izlegao od početka jeseni.

Ovdje završava olfaktivno dešifriranje. Ostali članci nisu odašiljači. Peti služi za prijem molekula-tragova. Šesti služi za jednostavne dijaloge. Sedmi omogućuje slo-

16



ženije razgovore seksualnog tipa. Osmi je namijenjen razgovorima s Majkom. Tri posljednja, naposljetku, služe kao malene toljage.

Eto, obišao je svih jedanaest članaka druge polovice ticala. No nema mu što reći.Stoga se odmiče i odlazi prema krovu Grada kako bi se i sam ugrijao.

Mužjak čini isto. Gotovo je s poslom termičkog glasnika, sad su na reduaktivnosti obnove!

Stigavši gore, ustanovljuje štetu. Gradsko je naselje izgrađeno u obliku stošcakako bi što manje bilo izloženo vremenskim nepogodama, no ova je zima bilastvarno razorna. Vjetar, snijeg i tuča istrgnuti su prvi sloj grančica. Neki su izlazi za-čepljeni ptičjim izmetom. Treba se što prije baciti na posao. 327. pohrli prema veli-koj žutoj mrlji i čeljustima nasrnu na tvrdu i istrulu tvar. S druge se strane kroz već

prozirnu stjenku nazire obris kukca koji kopa iznutra.

Špijunka se zatamnila. Netko ga je gledao kroz vrata.- Tko je?

- Gosp. Gougne... U vezi uveza.

Vrata se odškrinuše. Imenovani Gougne spusti pogled na plavokosog dječaka odkojih desetak godina, zatim, još niže, na minijaturnog psića koji je, provukavši glavuizmeđu nogu malog gospodara, počeo mrzovoljno gunđati.

- Tate nema!

- Jeste li sigurni? Profesor Wells je trebao svratiti do mene, a...

- Profesor Wells je moj praujak. Ali on je umro.

Nicolas je htio zatvoriti vrata, no neznanac je pružio nogu naprijed, inzistirajući.

- Iskreno saučešće. Ali sigurni ste da nije ostavio jednu veliku mapu punu papira?Ja sam knjigoveža. Platio mi je unaprijed da uvežem njegove radne bilješke u koriceod kože. Htio je sastaviti neku enciklopediju, ako me sjećanje ne vara. Trebao je doćido mene, a već mi se odavno nije javio...

- Umro je, kažem vam.

Čovjek gurne stopalo još dublje, koljenom gurajući vrata kao da namjerava ući te

pritom zaljulja dječaka. Pas u umanjenoj kopiji stane bijesno štektati. Ovaj se zausta-vi.

- Shvatite, bilo bi mi silno neugodno da ne održim obećanje koje sam mu dao, pamakar i posthumno. Molim vas, provjerite. Mora pod svaku cijenu negdje biti jednavelika crvena registar-mapa.

- Enciklopedija, kažete?

- Da, on je sam sve to zajedno nazivao: "Enciklopedija relativnog i apsolutnog

17



znanja", no iznenadilo bi me da je to napisano na koricama.

- Već bismo je pronašli da je bila kod nas.

- Oprostite što sam uporan, ali...

Patuljasta pudlica stane ponovno kričati: čovjek na to neznatno ustuknu, što je

dječaku bilo dovoljno da mu zalupi vrata pred nosom.

Čitav je Grad sada probuđen. Hodnici su prepuni mrava termičkih glasnika koji sežure da što prije ugriju Roj. Pa ipak, na nekim se raskrižjima još nađe nepomičnihgrađana. Glasnici ih uzalud žestoko tresu, udaraju svom snagom: ovi ni da bi se po-makli.

Neće se više ni probuditi. Mrtvi su. Za njih je ovaj zimski san bio fatalan. Nemože se biti tri mjeseca bez kisika, s praktički nepostojećim otkucajima srca.

isu patili. Kliznuli su iz sna u smrt za vrijeme naglog propuha koji je u jednomnavratu zahvatio Grad. Njihovi leševi bivaju evakuirani i potom bačeni nasmetlište. Svakoga jutra Grad tako uklanja i iznosi svoje mrtve stanice, zajedno sostalim otpacima.

Kad su glavne prometnice očišćene od nakupljene nečistoće, grad kukaca počinje pulsirati. Posvuda užurbano vrvljenje nožica. Čeljusti kopaju. Ticala živo trepere odsve sile informacija. Sve postaje kao i prije. Kao prije anestetične zime.

Dok je 327. mužjak tovario na leđa grančicu koja je zasigurno težila šezdeset puta

više od njega samog, približi mu se jedan postariji ratnik, bilo mu je zacijelo više od500 dana. Toljagasto zaobljenim člancima potapša ga po vrhu lubanje ne bi li privu-kao njegovu pozornost. On podignu glavu. Ovaj prisloni svoja ticala ravno uz njego-va.

Želi da odmah ostavi radove na obnovi krova i s jednom skupinom mrava krene u... lovačku ekspediciju.

Mužjak mu dodirnu usta i oči.

Kakva lovačka ekspedicija?

Ratnik mu pruži da omiriše komadić mesa, prilično suh, kojeg je držao skrivenogu jednom od zglobnih nabora prsnoga koša.

Izgleda da su to pronašli neposredno prije zime, u regiji zapad pod kutom od 23tupnja u odnosu na sunce u podne.

Mužjak kuša. Riječ je, očigledno, o kornjašu, o zlatici, da budemo precizniji.Čudnovato. Normalno bi kornjaši još trebali biti u zimskom snu. Kao što je poznato,crveni se mravi bude kad temperatura u zraku dosegne 12 stupnjeva, termiti se bude

18



na 13, muhe na 14, a kornjaši tek na 15.

Stari se ratnik nije dao smesti ovim argumentom. Objašnjava mu da taj komadmesa dolazi iz jedne posebne regije, umjetno zagrijavane pomoću nekakvog pod-zemnog izvora vode. Tamo nema zime. Tamo vlada mikroklima koja je omogućila

razvoj posve specifične flore i faune.A osim toga, građanstvo Roja uvijek je nakon buđenja strašno gladno. Hitno mue potrebno bjelančevina da bi obnovilo snage i opet proradilo. Toplina nije dovoljna.

Mužjak pristaje.

Ekspedicija se sastojala od dvadeset osam mrava iz kaste ratnika. Većinu su, poput onog molitelja, činila stara bespolna gospoda. 327. mužjak bio je jedini iz kastespolno određenih. Kroz sito svojih očiju na rastojanju je odmjeravao svoje drugove.Sa svojim mrežastim očima od tisuća okašca mravi ne vide slike ponovljene tisuće itisuće puta, nego neku vrstu rešetkaste slike. Teško razabiru pojedinosti. No zauzvratopažaju i najneznatnije pokrete.

Činilo se kao da su istraživači ove ekspedicije svi redom prekaljeni putnici naduge staze. Teški njihovi trbusi bili su krcati kiselinom. Glave obložene najubojitijimoružjem; oklopi izbrazdani od udaraca čeljusti zadobivenih u bitkama.

Stupali su ravno naprijed već nekoliko sati. Prolazili su kroz nekoliko gradova Fe-deracije što se uzdizahu visoko prema nebu ili bijahu skriveni ispod stabala. Grado-vi-potomci dinastije NI: Yodu-lou-baikan (najveći proizvođač žitarica); Giou-li-

aikan (čije su legije ubojica prije dvije godine pobijedile jednu koaliciju termitnjakas Juga); Zédi-bei-akan (glasovit po svojim kemijskim laboratorijima u kojima uspije-vaju proizvesti hiperkoncentrirane bojne kiseline); Li-viu-kan (čiji alkohol od crvacaima izuzetno rijedak i profinjen smolasti okus).

Jer, rusi se mravi ne organiziraju samo u gradove, nego također i u koalicije gra-dova. Ujedinjenost daje snagu. U Jurama su se tako, na primjer, mogle naći federaci-e rusih mrava koje su obuhvaćale 15.000 mravinjaka i zauzimale površinu od 80

hektara, a ukupna im je populacija premašivala 200 milijuna jedinki.

Bel-o-kan još nije dotle stigao. On je još mlada federacija čija je izvorna dinastija

osnovana prije pet tisuća godina. Prema lokalnoj mitologiji ovdje se nekoć, izgublje-na u strahovitoj oluji, nasukala jedna mlada djevojka. Ne uspijevajući više pronaćivlastitu federaciju, navodno je osnovala Bel-o-kan, a iz Bel-o-kana se potom rodilaFederacija i stotine generacija kraljica Ni.

Ime te prve kraljice bilo je Belo-kiu-kiuni, što znači "zalutali mrav". No sve kra-ljice koje su kasnije vladale u središnjem gnijezdu uvijek bi preuzimale to isto njezi-no ime.

19



Trenutno se Bel-o-kan sastojao samo od jednog velikog glavnog grada i 64 sa-vezna grada-potomka, raštrkana po periferiji. No već se počeo isticati kao najveća

politička sila na ovom dijelu šume Fontainebleau.

Kad su napokon prošli sve savezničke gradove, a naročito La-chola-kan, najza-

padniji od svih belokanskih gradova, istraživači stigoše pred malene humke: ljetnagnijezda ili istaknute "izvidničke postaje". Bile su još uvijek prazne. No 327. je znaoda neće proći dugo, uz lov i ratove, a one će se ubrzo napuniti vojnicima.

Trupa produži dalje ravnom linijom. Prevaljivali su prostranu tirkiznu livadu igrabili preko brežuljka obrubljenog češljugama. Zona lovnih teritorija ostade izanjih. U daljini, prema sjeveru, već se razabire neprijateljski grad Shi-gae-pou. Nonjegovi stanovnici zacijelo u ovaj sat još tvrdo spavaju.

Nastavljaju dalje. Uokolo njih većina je životinja još uvijek u carstvu dubokogzimskog sna. Tu i tamo pokoji ranoranilac pomoli glavu iz svoje jazbine. Čim opaze

ruse oklope, skrivaju se, uplašeni. Mravi po pitanju srdačnih odnosa ne uživaju osobitu reputaciju. Pogotovo kad još ovako odlučno stupaju, naoružani do samih ticala.

Istraživači su sad stigli do krajnjih točaka poznatog teritorija. Ovdje više nema ninajmanjeg grada-potomka. Ni najmanje izvidničke postaje na obzoru. Ni najmanjeg

puteljka prokopanog ušiljenim nožicama. Tek tu i tamo pokoji jedva zamjetni starimirisni trag koji ukazuje da su Belokanci jednom već ovuda prošli.

Oklijevaju. Gusto lišće što se uzdiže pred njima nije upisano ni na jednomolfaktivnom zemljovidu. Oblikovalo je tamni krov kroz koji više ne može prodrijetisvjetlost. Golema biljna masa, sva protkana životinjskom prisutnošću, doimala se

kao da ih želi zgrabiti.

Kako ih upozoriti da tamo ne zaviruju?

Odložio je jaknu i pusom pozdravio svoju obitelj.

- Gotovo raspakiravanje?

- Je, tata.

- Dobro. Stvarno, jeste li vidjeli kuhinju? U dnu su neka vrata.

- Baš sam ti to htjela reći - reče Lucie - to mora biti nekakav podrum. Pokušalasam ih otvoriti, ali su zaključana. No na njima je jedna velika pukotina. Po ono malošto se vidi, izgleda da je iza prilično duboko. Morat ćeš razvaliti bravu. Da barem i toednom nečemu posluži, imati muža bravara.

Nasmiješila se i prišla mu, sklupčavši se u njegovu naručju. Lucie i Jonathanživjeli su zajedno već trinaest godina. Susreli su se u podzemnoj željeznici. Jednog jedana nekakva protuha, iz čiste dokolice, u vagonu bacila bombu sa suzavcem. Svi suse putnici istog časa našli na podu plačući i bljujući vlastita pluća. Lucie i Jonathan

20



pali su jedno na drugo. Kad su došli k sebi od žestokih napada kašlja i suzenja, Jo-nathan joj je ponudio da je otprati kući. Potom ju je pozvao u jednu od svojih uto-

pističkih komuna: u jednu parišku koloniju, nekakav bespravno useljeni prostor u blizini Sjevernog kolodvora. Tri mjeseca kasnije odlučili su se vjenčati.

- Ne.- Kako to, ne?

- Ne, nećemo provaljivati bravu i nećemo koristiti taj podrum. Nećemo više otome govoriti, ne treba mu se više približavati, a pogotovo ne pomišljati na to da gase otvori.

- Šališ se? Objasni!

Jonathan se nije sjetio da bi u vezi s tim zabranjenim podrumom valjalo smislitinekakvo logičko obrazloženje. Nehotice je izazvao upravo suprotno onom što je že-lio. I njegovu ženu i njegova sina stvar je tek sad zaintrigirala. Što da sad učini? Daim objasni kako očigledno postoji nekakva tajna u vezi s ujakom dobročiniteljem ikako ih je ovaj želio upozoriti na opasnost silaska u podrum?

To nije bilo nikakvo objašnjenje. Bilo je to u najboljem slučaju čisto praznovjerje.Budući da su bili ljudska bića, a ona iznad svega vole logiku, Lucie i Nicolas nikadse ne bi dali nasaditi.

Promucao je zbrkano:

- Javni bilježnik me na to upozorio.

- Tko te upozorio na što?

- Taj je podrum zakužen štakorima!- Fuj! Štakori? Ali oni će sigurno proći kroz otvor - protestirao je dječak.

- Ne brinite za to, sve ćemo dobro začepiti.

Jonathan nije bio nezadovoljan svojim malim trikom. Sva sreća da mu je pala na pamet ta ideja o štakorima.

- Onda, dogovoreno, zar ne, nitko se ne približava podrumu, ha?

Uputi se prema kupaonici. Lucie mu je već bila za petama.

- Bio si kod bake?

- Točno.

- To ti je pojelo cijelo prijepodne?

- I opet točno.

- Čuj, ne možeš provoditi vrijeme ovako se razvlačeći. Sjećaš se što si govorioostalima na farmi u Pirinejima: "Dokolica je majka svih poroka". Moraš naći novi

posao. Kapital nam se topi.

21



- Upravo smo naslijedili stan od dvije stotine kvadrata, u otmjenoj četvrti na sa-mom rubu šume, a ti, ti mi pričaš o poslu? Pa zar ne znaš cijeniti sadašnji trenutak?

Htio ju je obujmiti, no ona uzmaknu.

- Itekako znam, ali znam i misliti na budućnost: Ja nemam nikakvo namještenje, ti

si ostao bez posla, pa kako ćemo živjeti za godinu dana?- Imamo još nešto u pričuvi.

- Ne budi blesav, imat ćemo od čega živjeti još nekoliko mjeseci, a onda...

Položila je svoje male ruke na bokove i isprsila se.

- Čuj, Jonathane, izgubio si posao zato što se noću nisi htio motati po opasnimčetvrtima. U redu, to mi je jasno, ali negdje valjda možeš naći nešto drugo.

- Naravno da ću potražiti posao, pusti me samo da se malo opustim. Obećajem tida ću odmah zatim, recimo za mjesec dana, dati oglase.

Jedna plava glava pomoli se na vratima, u stopu praćena plišem na capama. Nico-las i Ouarzazate.

- Tata, malo prije je bio jedan gospodin, došao je uvezati neku knjigu.

- Knjigu? Kakvu knjigu?

- Ne znam, pričao je o nekakvoj velikoj enciklopediji koju je napisao ujak Ed-mond.

- Čuj sad ovo, tako dakle... Je li ušao? Jeste li je našli?

- Ne, nije izgledao baš ljubazno, a kako knjige ionako nema...

- Bravo, sine, dobro si učinio. Novost je Jonathana najprije zaprepastila, potom zaintrigirala. Ispremetao je i pro-

njušio sve kutke u čitavom prostranom suterenu, uzalud. Zadržao se zatim priličnodugo u kuhinji, temeljito ispitujući podrumska vrata, njihovu debelu bravu i široku

pukotinu. Prema kakvoj li se to tajni otvaraju?

Valja prodrijeti u tu šikaru.

Prva sugestija stiže od jednog od najstarijih istraživača. Valja se posložiti se u

formaciju "zmije s velikom glavom", to je najbolji način za napredovanje po ne-gostoljubivom terenu. Dogovor trenutačan, svi su imali istu ideju u istom trenutku.

Na čelu, pet izvidnika raspoređenih u izokrenuti trokut predstavljali su oči trupe.Sitnim odmjerenim koracima opipavali su tlo, njuškali nebo i pozorno proučavalimuhe. Ako je sve u redu, lansiraju olfaktivnu poruku koja znači: "Ispred ništa!" Vra-ćaju se potom u pozadinu procesije, kako bi ih smijenili "novi" pojedinci. Takavsustav rotacije pretvara skupinu u neku vrst dugačke životinje čija crvena krumpi-

22



rasta "surla" ostaje neprestano hiperosjetljiva.

"Ispred ništa!" odzvanja jasno dvadesetak puta. Dvadeset i prvi prekinu jedanodurni "guak". Jedan od izvidnika upravo se nesmotreno previše približio ne-koj biljci mesožderki. Jednoj muholovki. Bila ga je privukla njezina opojna aroma, a

njezino mu ljepilo istog časa zarobilo nožice.Od tog se trenutka može smatrati izgubljenim. Kontakt s dlačicama na njezinulistu munjevito pokreće mehanizam organskih šarki. Dva široka člankovita lista ne-umoljivo se zaklapaju. Dugačke rese služe im kao zubi. Ukrstivši se, pretvaraju se učvrste prečage. Kad je žrtva potpuno spljoštena, biljna zvijer počinje izlučivati svojenajproždrljivije enzime, sposobne za probavu najtvrdokornijih oklopa.

Mrav se tako doslovce rastalio. Čitavo njegovo tijelo pretvorilo se u uskiptjelisok. Ispuštao je paru užasna straha i pogibeljne opasnosti.

No ništa se više ne može za njega učiniti. To spada u nepredvidivosti uobičajene

na svim ekspedicijama na duge staze. Preostaje jedino da se na svim prilazima toj prirodnoj klopki ostavi upozorenje "Pozor, opasnost!"

Brzo zaboravivši na incident, oni opet udariše mirišljavom trasom. Feromoni-pu-tokazi ukazuju da valja ići baš ovuda.

Prešavši preko guštare, nastaviše prema zapadu. Neprestano pod kutom od 23stupnja u odnosu na sunčeve zrake. Jedva da i predahnu usput, i to samo ako je vrije-me jako hladno ili previše vruće. Valja im djelovati brzo, ako se pri povratku ne želenaći usred rata u punom jeku.

Već se naime znalo dogoditi da istraživači na povratku ustanove da je njihov gradokružen neprijateljskim trupama. A probiti blokadu nikad nije bio mačji kašalj.

Evo ga, upravo su pronašli feromon koji ukazuje na ulaz u duplju. Iz tla struji uvisneka toplina. Uroniše u dubine vrletna terena.

Što su dublje silazili, to jasnije razabirahu prigušeno klokotanje iz nekakva žlije- ba. Izvor vruće vode. Njezina isparavanja natapala su zrak jakim mirisom sumpora.

Mravi se napojiše.

U jednom trenutku opaziše neku smiješnu životinju: lopta na nožicama, reklo bise. Bio je to u stvari balegar koji je gurao pred sobom svoju pikulu od balege i pi-

eska u čijoj je unutrašnjosti zabrtvio svoja jaja. Poput kakva Atlasa iz legende, onnosi svoj "svijet". Kad je kosina povoljna, pikula se kotrlja sama, a on je samo prati.U protivnom slučaju, sav se uspuše, skliže mu se, a i često mora natrag po nju u pod-nožje. Čudno je ovdje nabasati na skarabeja. On je više životinja toplijih zona...

Belokanci ga pustiše da prođe, njegovo meso ionako nije neke osobite kvalitete, aoklop mu je pretežak za transport.

Jedna tamna sjenka strugne s njihove lijeve strane, hitro se sakrivši u dubokoj vi-

23



ugavoj usjeklini stijene. Uholaža. To je već, za razliku, prava poslastica. Najstarijiistraživač bio je najbrži. Zabaci trbuh pod vrat, zauzme stav za paljbu, održavajućiravnotežu stražnjim nogama, nanišani po instinktu i s prilične udaljenosti izbacikapljicu mravlje kiseline. Razorni nagrizajući sok u koncentraciji većoj od 40 % pro-

para zrak.

Pogodak.

Uholaža u punom trku padne kao gromom ošinuta. 40 postotna kiselina nije si-rutka. To prži već u koncentraciji od 40 promila; 40 %, dakle, u hipu te slisti! Kukacse strovali na zemlju, a svi pohlepno pohrliše na ukusnu gozbu spržena mesa. Je-senski su istraživači priredili prave feromone. Ovaj kutak, izgleda, obiluje divljači.Lov bi mogao biti dobar.

Siđoše u jedan arteški zdenac, prestrašivši pritom svaku živu vrstu dotad pritaje-nih podzemnih bića. Jedan se šišmiš svojski trudio dokončati već jednom njihov

posjet, no začas, obavijen oblakom mravlje kiseline, pobježe glavom bez obzira.Sljedećih dana nastaviše s pročešljavanjem tople špilje, gomilajući svlakove ma-

lih bijelih životinja i ostatke svjetlozelenih gljiva. Kroz analnu žlijezdu sijali su usputnove feromone-otkrivače tragova koji će njihovoj braći omogućiti da bez problemaovamo dođu u lov.

Misija je uspjela. Teritorij je prokrčen za još jedan rukavac, i to čak dovde, s onustranu šipražja na zapadu. Teško natovareni živežnim namirnicama, dok kreću put

povratka, ostavljaju za sobom federalnu kemijsku zastavu. Njezin se miris rasprsnuzrakom: "Bel-o-kan!"

- Možete li ponoviti?

- Wells, ja sam nećak Edmonda Wellsa.

Vrata se otvoriše, a na njima se pojavi neki ogroman tip od gotovo dva metra.

- Gospodin Jason Bragel?... Oprostite na smetnji, ali želio bih s vama popričati osvom ujaku. Ja ga naime nisam poznavao, a od svoje sam bake doznao da ste vi bilinjegov najbolji prijatelj.

- Dobro, uđite... Što želite znati o Edmondu?

- Sve. Nisam ga poznavao i to mi je silno žao...- Mmm. Shvaćam. U svakom slučaju, Edmond je bio od onih tipova koji su žive

zagonetke.

- Znali ste ga dobro?

- Tko može tvrditi da ikoga poznaje? Recimo da su naše dvije osobe često hodaleedna pokraj druge i da ni on ni ja nismo u tome vidjeli nikakvih smetnji.

24



- Kako ste se upoznali?

- Na studiju biologije. Ja sam bubao o biljkama, a on o bakterijama.

- Pa ipak dva paralelna svijeta.

- Da, osim što je moj, kako bilo da bilo, mnogo divljiji - ispravi ga Jason Bragel,

pokazujući na gustu šikaru zelenih biljaka što su preplavljivale blagovaonicu. - Vidi-te ih? Svaka je od njih konkurencija ostalima, sve su spremne poklati se međusobnosamo za jedan tračak svjetla ili jednu kapljicu vode. Čim se neki list nađe u sjeni,

biljka ga odbaci, a susjedni listovi već tjeraju u širinu. Bilje, to je stvarno svijet bezmilosti...

- A Edmondove bakterije?

- On je izjavljivao da ne radi ništa drugo nego proučava svoje pretke. Recimo dase po svom genealoškom stablu uspeo malo više nego što je normalno...

- Zašto baš bakterije? Zašto ne majmuni ili ribe?- Želio je shvatiti stanicu u njezinom najprimitivnijem stadiju. Kako za njegačovjek nije bio ništa drugo nego konglomerat stanica, trebalo mu je da do same biti

pronikne u "psihologiju" jedne stanice, kako bi iz toga izvukao zaključak o funkci-oniranju cjeline. "Veliki složeni problem nije u stvari ništa drugo nego skup malihednostavnih problema". On je tu uzrečicu uzimao doslovce.

- Nije radio ni na čemu drugom, samo na bakterijama?

- Ne, ne. Bio je neka vrsta mistika, pravi pravcati univerzalist, htio je znati sve.Imao je također svojih mušica... htio je, na primjer, kontrolirati vlastite otkucaje srca.

- Pa to nije moguće!- Izgleda da nekim indijskim i tibetanskim jogijima uspijeva takav pothvat ipak

provesti u djelo.

- A čemu to služi?

- Pojma nemam... On je to htio postići da bi se mogao ubiti jednostavno za-ustavljajući srce vlastitom voljom. Mislio je da će tako biti u stanju izaći iz igreu bilo kojem trenutku.

- A iz kojeg razloga?

- Možda se bojao bolova koje donosi starost...- Hm... A što je učinio nakon svog doktorata iz biologije?

- Otišao je raditi privatno, u neku tvrtku koja se bavilo proizvodnjom živih bakte-rija za jogurt. "Sweetmilk Corporation". On se tamo sjajno snašao. Uzgojio je jednu

bakteriju sposobnu ne samo da razvije okus, nego i miris! Dobio je za to nagradu zanajbolju inovaciju '63. godine.

- A onda?

25



- A onda se oženio jednom Kineskinjom. Ling Mi. Draga, nasmijana djevojka.On, vječito gunđalo, preko noći se smekšao. Bio je silno zaljubljen. Otada sam garjeđe viđao. Klasika.

- Čuo sam da je otputovao u Afriku.

- Da, ali otišao je tek poslije.- Poslije čega?

- Poslije tragedije. Ling Mi je imala leukemiju. Rak krvi, taj ne štedi. U roku odtri mjeseca život ju je napustio. Jadnica... on koji je odlučno izjavljivao da su staniceočaravajuće, a ljudi zanemarivi... lekcija je bila surova. A on nije mogao učiniti bašništa. Paralelno s tom kobnom nesrećom, imao je i nekih svađa s kolegama iz "Swe-etmilk Corporation". Napustio je posao i danima, klonuo i slomljen, ostao čamiti usvome stanu. Ling Mi bila mu je vratila vjeru u čovječanstvo, njezin gubitak po-novno ga još dublje gurnuo u staru mizantropiju.

- Otišao je u Afriku da bi zaboravio Ling Mi?- Možda. U svakom slučaju, pokušao je zacijeliti rane bacivši se kao sumanut na

svoj posao biologa. Po svemu sudeći pronašao neku drugu očaravajuću temu za pro-učavanje. Ne znam točno što je to bilo, ali nisu više bile bakterije. Nastanio se uAfrici vjerojatno zbog toga što je tu temu tamo bilo lakše obrađivati. Poslao mi jeednom jednu razglednicu, samo mi je objasnio da je s jednom ekipom CNRS-a {1} i

da crnči s izvjesnim profesorom Rosenfeldom. Tko je taj gospodin, pojma nemam.

- Jeste li Edmonda kasnije opet vidjeli?

- Da, jednom, sasvim slučajno, na Champs-Elysées. Malo smo popričali. Bilo jeočigledno da mu se vratila volja za životom. No ostajao je uvijek izrazito neodređen,vješto bi izmigoljio svakom mom pitanju koje bi makar i samo izdaleka dotaklo po-sao.

- Izgleda da je pisao nekakvu enciklopediju.

- A, to je starija stvar. Bio je to pozamašan potez. Skupiti sva svoja znanja u jed-nom jedinom djelu.

- Vi ste ga vidjeli?

- Ne. I ne vjerujem da ga je uopće ikad ikome pokazao. Poznavajući Edmonda,morao ga je sakriti negdje na krajnjem rubu Aljaske i osigurao mu zaštitu zmaja koji

bljuje vatru. To je bilo njegovo lice "velikog vrača".

Jonathan se pripremao da se oprosti.

- Ah! Još jedno pitanje: znate li kako sa šest šibica složiti četiri istostranična tro-kuta?

- Naravno. To je bio njegov omiljeni test inteligencije.

26



- I kako, dakle, izgleda rješenje?

Jason prasne u gromoglasan smijeh.

- E pa to, to od mene sigurno nećete dobiti. Kao što je govorio Edmond: "Izlazsvatko sebi mora pronaći sâm". A vidjet ćete, zadovoljstvo otkrića je deseterostruko.

Sa svim tim mesom na leđima, put se činio mnogo dužim nego pri dolasku. Trupae ipak napredovala dobrim korakom, ne želeći riskirati da ih iznenadi noćna hladno-

ća.

Mravi su u stanju raditi dvadeset četiri sata na dan, od ožujka do studenog, bez inajmanjeg predaha; svaki pad temperature, međutim, jednostavno ih uspavljuje.Upravo je zato velika rijetkost vidjeti da neka ekspedicija kreće na put duži od jed-nog dana.

Dugo je vremena grad rusih mrava radio na tom problemu. Znalo se da je od izu-zetne važnosti proširiti lovne teritorije i upoznati daleke zemlje u kojima rastu druge biljke i žive druge životinje drugačijih običaja.

U osamstopedesetom mileniju, Bi-stin-ga, jedna rusa kraljica iz dinastije Ga(Istočna dinastija, koja se ugasila prije sto tisuća godina) imala je ludu ambiciju daupozna "krajnje rubove" svijeta. Otposlala je stotinjak ekspedicija na sve četiri stranesvijeta. Nijedna se nikada nije vratila.

Sadašnja kraljica, Belo-kiu-kiuni, nije imala takvih apetita. Njezina bi se radozna-lost zadovoljavala otkrivanjem onih malih zlaćanih kornjaša koji nalikuju dragom

kamenju (i koje se obično nalazi duboko dolje na Jugu), ili pak promatranjem biljkimesožderki koje bi joj ponekad donosili žive s korijenjem i za koje se nadala da će ihednoga dana uspjeti pripitomiti.

Bel-kiu-kiuni je bila svjesna da je najbolji način upoznavanja novih teritorija za-sad još uvijek proširivanje Federacije. Što više ekspedicija na duge staze, što višegradova-potomaka, što više izvidničkih postaja i objava rata svakome kome bi palona pamet spriječiti takav napredak.

Naravno, osvajanje kraja svijeta bit će dugotrajno, no ta politika malih, aliustrajnih koraka bila je u savršenom skladu s općom mravljom filozofijom. "Pola-

ko, ali uvijek samo naprijed".Trenutno je federacija Bel-o-kan obuhvaćala 64 grada-potomka. 64 grada pod

istim mirisom. 64 grada povezana mrežom od 125 kilometara prokopanih staza i 780kilometara mirisnih trasa. 64 grada solidarna kako u borbama tako i u doba gladi ioskudice.

Koncept federacije gradova omogućavao je nekima od njih da se specijaliziraju. ABelo-kiu-kiuni je čak sanjarila o tome da će jednoga dana imati prilike vidjeti jedan

27



grad koji se bavi jedino obradom žitarica, neki drugi koji će se brinuti samo za meso,neki treći čija će zadaća biti isključivo rat.

Na toj razini još nisu bili.

U svakom slučaju, bio je to koncept koji se savršeno slagao s jednim drugim na-

čelom opće mravlje filozofije. "Budućnost pripada specijalistima."Istraživači su bili još daleko od izvidničkih postaja. Ubrzaše hod. Dok su ponovno

prolazili pokraj biljke mesožderke, jedan od ratnika predloži da je iskopaju s korije-nom i odnesu Bel-kiu-kiuni.

Zborište ticala. Rasprava putem emitiranja i primanja sićušnih molekula hlapljivihi mirisnih. Feromona. Hormona, zapravo, koji izlaze iz njihova tijela. Svaku od tihmolekula moglo bi se vizualizirati u obliku terarija u kojoj svaka ribica predstavljaednu riječ.

Zahvaljujući feromonima, mravi se mogu upuštati u dijaloge čije su nijanse praktički beskonačne. Sudeći po energičnim pokretima ticala, rasprava je očitovrlo žustra.

To je preglomazno.

Majka ne poznaje tu vrstu biljke.

Izlažemo se opasnosti da imamo gubitke, a to bi značilo manje ruku za nošenje.

Kad budemo pripitomili biljke mesožderke, one će biti punopravno oružje, bit ćedovoljno da ih posadimo u nizu jednu do druge i moći ćemo bez poteškoća obranitiranice.

Umorni smo, a uskoro će noć.

Odlučiše ipak odustati, zaobidoše biljku i nastaviše put. Malo pomalo kako seskupina primicala jednom rascvjetalom šumarku, 327. mužjak, koji se nalazio u po-zadini, odjednom otkrije jednu crvenu tratinčicu. Takav primjerak nikad ranije nijevidio. Nema oklijevanja.

Nismo uzeli muholovku, ali zato ćemo ponijeti ovo tu.

Pusti da malo zaostane i oprezno otkine stabljiku cvijeta. Člik! Čvrsto stežući svo-e otkriće, dade se u trk kako bi sustigao svoje kolege.

Samo što ti njegovi kolege... od nijednog više ni traga ni glasa. Ekspedicija brojedan nove godine jest, naravno, pred njim, ali u kakvom stanju... Emocionalni šok.

Stres. Nožice 327-og stadoše podrhtavati. Svi njegovi drugovi, do jednog, ležali sumrtvi.

Što li se to moglo dogoditi? Napad je morao biti munjevit. Nisu čak imali vreme-na ni zauzeti borbeni položaj, svi su još uvijek bili u postrojbi "zmije s golemom gla-vom".

28



Počne temeljito pregledavati tijela. Nijedan mlaz kiseline nije izbačen. Rusi mravinisu čak stigli ni ispustiti feromone za uzbunu.

327. mužjak započne s istragom.

Pretrese ticala leša jednog od braće. Olfaktivni kontakt. Nijedna kemijska slika

nije snimljena. Marširali su, a onda odjednom prekid, kao nožem odrezano.Mora shvatiti, mora dokučiti. Mora neizbježno postojati nekakvo objašnjenje.

ajprije očistiti senzorni aparat. Služeći se dvjema savijenim pandžicama na pred-njoj nožici, on stane strugati svoje čeone štapiće, uklanjajući kiselu pjenu koja sestvorila uslijed prvotnog šoka. Savinu ih zatim prema ustima i oliže, potom osuši namalenoj četkastoj mamuzi koju mu je priroda vrlo suptilno smjestila povrh trećeglakta.

Spusti zatim svoja čista ticala u visinu očiju i lagano ih aktivira na vibraciju od300 titraja u sekundi. Ništa. Poveća frekvenciju pokreta: 500, 1000, 2000, 5000,

8000 titraja u sekundi. Došao je do dvije trećine svoje prijemne moći.I evo, odmah uhvati najsitnija isparavanja što raspršena lebde uokolo: rosne pare,

pelud, spore, i jedan slabašni miris kojeg kao da je već jednom bio osjetio, ali kojegnikako ne može identificirati.

Ubrza još više. Maksimalna snaga. 12000 titraja u sekundi. Obrćući se amo-tamo,ticala su stvarala lagane usisne zračne struje koje su prema njemu privlačile svakuvrstu praha.

Evo ga: identificirao je onaj slabašni miris. To je miris krivaca. Da, to ne može

biti nitko drugi nego oni, nesmiljeni susjedi sa Sjevera, koji su već prošle godine pro-uzročili toliko briga.

Oni: patuljasti mravi iz Shi-gae-pou...

Dakle, probudili su se, i oni također. Bit će da su postavili zasjedu i upotrijebilineko munjevito oružje koje ubija na mjestu.

Ne smije gubiti ni trenutka, valja alarmirati čitavu Federaciju.

"Ubila ih je laserska zraka izuzetno velike amplitude, šefe.

- Laserska zraka?- Da, jedno novo oružje koje je u stanju na daljinu rastaliti najveće od naših bro-dova. Šefe...

- Mislite da su to...

- Da, šefe, samo su Venerijanci mogli izvesti takvo djelo. To je jasno kao da su se potpisali.

- U tom slučaju, odmazda će biti strahovita. Koliko još imamo bojevih raketa sta-

29



cioniranih u Orionovu pojasu?

- Četiri, šefe.

- To ni u snu neće biti dovoljno, morat ćemo zatražiti pomoć trupa iz... "

- Hoćeš još malo juhe?

- Ne, hvala - odvrati Nicolas, posve hipnotiziran slikama.- Daj, gledaj malo u ono što jedeš, ili gasimo telku!

- Oh! Mama, molim te...

- Tebi već nisu dodijale sve te priče o malim zelenima i planetima s imenima de-terdženata? - zapita Jonathan.

- To me zanima. Siguran sam da ćemo jednoga dana susresti izvanzemaljce.

- No da..ima već ohoho da se o tome priča!

- Poslali su jednu sondu prema najbližoj zvijezdi, Marco Polo se zove, ta sonda,trebali bismo uskoro znati tko su nam susjedi!

- Doživjet će fijasko kao i sve ostale sonde koje su već ranije slali da zagađujusvemir. To je predaleko, kažem ti.

- Možda, ali tko ti kaže da oni, mislim izvanzemaljci, neće doći k nama? Konač-no, nisu još razriješena sva svjedočanstva koja govore o NLO.

- Pa sve i da jesu. Kakve bismo koristi imali od toga da upoznamo druge inteli-gentne narode? Neminovno bi jednog dana završilo na tome da se s njima zaratimo -a ne misliš li da već i među Zemljanima ima dovoljno problema?

- To bi bilo baš egzotično. Možda bismo imali novih mjesta za odlazak na prazni-ke.

- To bi ti prije svega značilo nove brige.

Nježno uze u ruku Nicolasovu bradu.

- Hajde, dječače moj, vidjet ćeš kad budeš veći, mislit ćeš kao i ja: jedina stvarnoočaravajuća životinja, jedina životinja čija je inteligencija doista drugačija od naše,e... žena!

Lucie je protestirala, reda radi. Oboje su se zajedno nasmijali.

Nicolas se namrštio. Tako valjda mora izgledati humor odraslih... Njegova se ruka pruži u potrazi za utješnim psećim krznom.

Pod stolom nije bilo ničega.

- Gdje je Ouarzazate?

U blagovaonici ga nije bilo.

- Ouarzi! Ouarzi'

30



Nicolas stane zviždukati između prstiju. Učinak bi obično bio trenutačan. Začuo bi se lavež i odmah zatim glasan šum ubrzanog capkanja. On zazviždi još jednom.

ikakva rezultata. Pođe zatim u potragu po mnogobrojnim prostorijama stana. Rodi-telji za njim. Psu ni traga. Ulazna vrata bila su zatvorena. Nije mogao sâm samcatizaći van, pa psi se još ipak ne znaju služiti ključevima.

Nehotice, svi se automatski uputiše prema kuhinji, točnije, ravno prema vratimakoja vode u podrum. Ona pukotina još uvijek nije bila začepljena. A bila je upravodovoljno široka da omogući prolaz životinjici Ouarzazateova stasa.

- Tamo je unutra, siguran sam da je tamo unutra! - cvilio je Nicolas. - Moramo gaići potražiti.

Poput odgovora na taj zahtjev, oni začuše kako negdje iz podruma dopire ispreki-dano štektanje. Zvučalo je, međutim, kao da dolazi iz prilične udaljenosti.

Svi se približiše tabu-vratima. Jonathan se ispriječi:

- Tata je rekao: u podrum se ne ide!- Ali, dragi - Lucie će - pa moramo ga ići potražiti. Možda su ga napali štakori.

Sam si rekao da unutra ima štakora...

Njegovo se lice odlučno stegnu.

-Vrlo važno za psa. Sutra ćemo ići kupiti drugog.

Dijete je bilo zaprepašteno.

- Ali tata, pa neću ja nekog drugog, Ouarzazate je moj prijatelj, ne možeš ga pustiti da samo tako krepa!

- Što te spopalo? - doda Lucie - pusti mene da idem ako je tebe strah!- Bojiš se, tata, kukavica si?

Jonathan se više nije mogao svladati, promrmljao je nešto poput "Dobro, nek'vam bude, idem baciti oko" te pošao po električnu svjetiljku. Osvijetlio je otvor. Biloe crno, posve crno, onaj mrak koji sve u sebe upija.

Stresao se. Gorio je od želje da pobjegne. No njegova žena i njegov sin gurali suga prema tom ponoru. Gorke misli preplavile su mu glavu, nagrizajući poput kiseli-ne. Njegova fobija od mraka preuzimala je vlast.

Nicolas je zajecao.- Mrtav je! Siguran sam da je mrtav! To si ti kriv!

- Možda je samo ranjen - pokušala je ublažiti Lucie - treba ići vidjeti.

Jonathan pomisli na Edmondovu poruku. Ton je bio zapovjednički. Zvučalo jekao imperativ. Ali kako postupiti? Jednoga dana, neminovno, jedno od njih nećeodoljeti i otići će pogledati. Morao je uhvatiti bika za rogove. Sad ili nikad. Prošao jerukom preko mokrog čela.

31



Ne, neće to proći tek tako. Imao je napokon priliku da se suoči s vlastitim straho-vima, da konačno probije led i učini prvi korak, da se odupre opasnosti. Mrak ga želi

progutati? Tim bolje. Bio je spreman ići do kraja. Ionako više nije imao što izgubiti.

- Idem!

Pošao je po alat i razvalio bravu.- Ma što da se dogodilo, da se niste pomakli odavde, a pogotovo da niste po-

mišljali doći za mnom ili zvati policiju. Čekajte me!

- Pričaš koješta. Pa to je napokon običan podrum, podrum kakav imaš u svakojzgradi.

- Nisam baš tako siguran...

Osvijetljen narančastim ovalom sunca na zalasku, 327. mužjak, posljednji pre-

živjeli iz prve proljetne lovačke ekspedicije, trčao je sam. Nepodnošljivo sâm.Već čitavu vječnost njegove nožice gacale su po lokvama, blatu i pljesnjivom

lišću. Vjetar mu je već odavno isušio usne. Prašina je zavila njegovo tijelo u jantarniogrtač. Nekoliko mu je pandžica slomljeno.

No na samom kraju olfaktivne pruge na koju je lansiran, uskoro razabra svoj cilj.Između brežuljaka koji označavaju belokanske gradove, jedan obris raste sa svakimnjegovim skokom, golema piramida Bel-o-kana, matičnoga grada, mirisni svjetionik koji ga magnetizira i usisava.

327. stiže konačno u podnožje velebnog mravinjaka, podiže glavu. Njegov je grad

oš narastao. Započelo se s konstrukcijom novog zaštitnog sloja kupole. Vrh planineod grančica kao da želi zadirkivati mjesec.

Mladi se mužjak ogleda na trenutak, otkrije u razini tla jedan ulaz koji još uvijek zjapi otvoren te uleti unutra.

Na vrijeme. Svi radnici i vojnici koji su radili napolju već su se vratili, straže suse spremale začepiti ulaze kako bi se u unutrašnjosti zadržala toplina. Tek što je pre-koračio prag, zidari su se zdušno dali na posao i rupa se iza njega zatvorila. Gotovotreskom.

Eto, ništa se više ne vidi od hladnog i barbarskog vanjskog svijeta. 327. ponovnoe uronjen u civilizaciju. Može se opet utopiti u Roju, kako je to umirujući osjećaj.ije više sâm, mnogostruk je.

Stražari se približiše. Pod njegovim ga prašnjavim plaštem nisu uopće prepoznali.Žurno odasla svoje identifikacijske mirise i ostali se istoga časa razvedre.

Jedan radnik zamijeti njegove mirise umora i iscrpljenosti. Predloži mu trofilaksi-

32



u, ritual darivanja vlastita tijela.

Svaki mrav posjeduje u svom abdomenu neku vrstu džepa, zapravo nešto kao dru-gi želudac, koji ne probavlja hranu. Društvenu voljku. U njemu može uskladištitihranu koja beskonačno dugo ostaje svježa, čista i netaknuta. Može je zatim povratiti

i poslati u pravi, "normalni probavni" želudac. Ili je pak ispljunuti i ponuditi nekomrođaku.

Pokreti su uvijek jednaki. Mrav darovatelj primakne se sasvim blizu objektu svojetrofalaktičke želje i stane ga lupkati po lubanji. Ako onaj koji je na taj način preslu-šan prihvati, obori ticala. U slučaju da ih visoko uspravi, to je znak odbijanja, signa-lizira da zapravo nije gladan.

327. mužjak nije ni trenutka oklijevao. Energetske rezerve bile su mu toliko slabeda je bio na rubu padanja u katalepsiju. Uglaviše se usta na usta. Hrana započneuzlaziti. Darovatelj povraća najprije slinu, potom nektar i kašu od žitarica. Kako

ukusno, i kako samo krijepi! No čim je darivanju došao kraj, mužjak se istoga trena odmakne. Sve mu po-

novno navre u sjećanje. Mrtvi. Zasjeda. Ne gubiti ni trenutka. Uspravi ticala i u obli-ku finih sićušnih kapljica rasprši oko sebe informaciju.

Uzbuna. Rat je. Patuljci su uništili našu prvu ekspediciju. Imaju neko novo oružjerazornog učinka. Bojna gotovost. Rat je objavljen.

Stražar se povuče. Ti mirisi uzbune nadražuju mu mozak. Oko 327-og već se oku- pila gomila.

Što je bilo?Što se događa?

Kaže da je objavljen rat.

Ima li dokaza?

Novi mravi pristižu odasvud.

Priča o nekom novom oružju i jednoj desetkovanoj ekspediciji.

Pa to je strašno.

Ima li dokaze?

Mužjak se sad nalazi u samoj jezgri jednog mravljeg ugruška.Uzbuna, uzbuna, rat je objavljen, priprema za borbu!

Ima li dokaza?

Svi odreda uporno ponavljaju baš tu mirisnu rečenicu.

Ne, on nema dokaze. Bio je toliko šokiran da mu nije palo napamet da ih ponese.Živahno miganje ticalima. Glave sumnjičavo kimaju, u nevjerici.

33



Gdje se to dogodilo?

Zapadno od La-chola-kana, u području onog novog lovnog terena koje su pro-našli izvidnici iz naših gradova. Zona po kojoj patuljci često patroliraju.

Nemoguće, doušnici su nam se vratili i izričito priopćili: patuljci se još nisu pro-

budili!Ovu feromonsku rečenicu upravo je emitiralo jedno anonimno ticalo. Gomila se

na to stala osipati. Njemu vjeruju. Mužjaku pak ne. Naglasci mu, istina, bez sumnjeukazuju na istinu, ali njegova je priča tako malo vjerojatna. Proljetni ratovi ne poči-nju nikad ovako rano. Patuljci bi morali biti ludi da odluče napasti dok se još svi čak nisu ni probudili. Svatko se vraća svome poslu, ne obraćajući više pozornost nainformaciju koju je prenio 327. mužjak.

Jedini preživjeli prve lovačke ekspedicije ne može doći k sebi od zaprepaštenja.Pa svi ti mrtvi, za Boga miloga, pa nije ih valjda izmislio! Prije ili kasnije primijetitće se ipak da brojno stanje vojske u jednoj kasti ne odgovara punom sastavu.

Ticala mu se snuždeno objese natrag na čelo, osjećao se tako glupo. Degradirano,štoviše, kao da njegovo postojanje više ničemu ne služi. Kao da više ne živi za drugenego jedino za sebe.

Stresao se od užasa na tu pomisao. Poleti naprijed, stade grozničavo trčati uzbu-njujući radnike na koje bi naišao i tražeći da mu budu svjedoci. Svatko oklijeva čak izastati čim ga čuje da opet otpočinje kruniti svoju posvećenu formulu:

Kao istraživač bijah noga Na licu mjesta bijah oko

Po povratku nervni sam podražaj.

Svima se živo fućka. Slušaju ga ne obraćajući ni najmanju pozornost. Potom odla-ze bez gužve. Što, dovraga, već jednom ne prestane s tim svojim podbadanjem!

Prošla su četiri sata otkako je Jonathan sišao. Njegovu ženu i sina izjedala je ne- podnošljiva strepnja.

- Da zovemo policiju, mama?

- Ne, ne još.

Ona se primakne podrumskim vratima.

- Je li tata mrtav? Reci mi, mama, je li tata poginuo na isti način kao Ouarzi?

- Ma nikako, srce moje, kakve to gluposti pričaš?

34



Lucie je razdirao tjeskobni strah. Sagne se da ispita otvor. Na svjetlu jake haloge-ne lampe koju je nedavno kupila učini joj se da malo dalje razabire nešto kao... zavo-ite stube.

Sjela je na pod. Nicolas se spusti do nje. Ona ga zagrli.

- Vratit će se, moramo biti strpljivi. Zamolio nas je da ga čekamo, pričekajmoonda još malo.

- A ako se više ne vrati?

327. se stvarno već zamorio. Imao je dojam da se koprca po vodi. Mašeš na svestrane, a ne napreduješ nikamo.

Odluči napokon obratiti se Belo-kiu-kiuni, osobno. U svojoj dobi od četrnaestzima, Majka ipak posjeduje neusporedivo iskustvo, za razliku od bespolnih mrava

koji čine većinu populacije, a žive maksimalno tri godine. Jedino mu ona može po-moći da iznađe neki način da proširi informaciju.

Mladi mužjak udari ekspresnom trasom koja vodi u srce grada. Dugačka galerijavrvjela je od užurbana trčkaranja više tisuća radnika natovarenih jajima: nose svoje

breme s četrdesetog kata u podzemnom sloju do prostorija za dojenčad u solarijusmještenih na trideset petom katu iznad razine tla. Široka bujica bijelih školjkica no-šenih na vrhu nožica što navire odozdo prema gore, s desna na lijevo.

Njemu valja ići u suprotnome pravcu. Nimalo laka stvar. Dogodi se da u trkunespretno gurne koju dadilju koja odmah zavrišti "Divljak!!!". I njega samoga udara-

u, gaze, grubo odguravaju, grebu. Srećom, hodnik nije u potpunosti zakrčen. Neka-ko si uspijeva prokrčiti put kroz nepreglednu gmižuću masu; dokopavši se manjih tu-nela - duži, ali manje naporan itinerer - potrči koliko su ga noge nosile. Iz glavnihžila kucavica prelazi u manje arterije, iz njih u vene i venice. Prevaljuje tako kilo-metre, prelazi mostove, svodove, hrli preko praznih ili prepunih trgova.

Zahvaljujući trima svojim očicama s infracrvenim senzorima, orijentira se bez po-teškoća usred posvemašnje tame. Malo-pomalo kako se primiče Zabranjenom gradu,slatkasti miris Majke postaje sve teži, a broj čuvara raste.

Ima ih iz svih ratničkih pod-kasta, svih uzrasta, svakojakog oružja; kratkih ili du-

žih, usječenih čeljusti, zbijeni kršni momci opremljeni poput drveta tvrdim grudnimštitom, zdepasti i plećati kratkih ticala, artiljerci s ušiljenim abdomenom krcatimkonvulzivnim otrovima.

Imajući ispravnu mirisnu putovnicu, 327. mužjak bez zapreka je prošao svekontrolne postaje. Vojnici su mirni. Osjeća se da veliki ratovi za teritorij nisu jošotpočeli.

Sad već sasvim blizu svome cilju, predoči svoje identifikacijske podatke na uvid

35



mravima vratarima te se uputi u posljednji hodnik, onaj koji vodi ravno prema kra-ljevskoj ložnici.

Na pragu zastane, zapanjen ljepotom kojom je odisalo to jedinstveno mjesto.Prostrana kružna dvorana konstruirana prema strogim arhitektonskim i ge-

ometrijskim pravilima koja kraljice majke od davnina, s ticala na ticalo, prenose svo-im kćerima.

Dimenzije glavnog svoda iznose dvanaest glava visine na trideset šest glava promjera (glava je mjerna jedinica Federacije: jedna glava odgovara veličini od trimilimetra trenutno uobičajene ljudske mjerne jedinice). Stupovi od rijetkih vrsta ce-menta služe kao potporanj tom mravljemu hramu, osmišljenom - sa svojim podomkonkavna oblika - tako da mirisne molekule koje jedinke emitiraju što je mogućeduže odskakuju, a da se pritom ne upijaju u zidove. Divljenja vrijedan olfaktivni te-atar.

U samome središtu počiva jedna krupna dama. Ispružena na trbuhu, s vremena navrijeme izbacuje nogu prema nekakvom žutom cvijetu. Cvijet se ponekad naglo iosorno zaklopi. No nožica je već hitro i spremno povučena.

Ta dama, to je Bel-kiu-kiuni.

Bel-kiu-kiuni, posljednja kraljica crvenih mrava iz glavnoga grada.

Bel-kiu-kiuni, jedinstvena nesilja, stvoriteljica svih tijela i svih duhova Roja.

Bel-kiu-kiuni, koja je vladala još u doba velikog rata s pčelama, u doba osvajanjaJužnih termitnjaka, u vrijeme provođenja pacifikacije na teritorijima koji pripadahu

paucima, te u doba onog strahovitog rata trošenja snaga kojeg im bijahu nametnuleose s hrasta, a od prošle godine ona je ta koja koordinira napore gradova da se na sje-vernim granicama odupru pritiscima patuljastih mrava.

Belo-kiu-kiuni, koja je potukla sve rekorde dugovječnosti.

Belo-kiu-kiuni, njegova mama.

Taj živući spomenik sad je tu, sasvim blizu njega, kao nekad. Samo što je sad vla-ži i mazi dvadesetak mladih služinskih radnika, dok je nekoć on, 327., bio taj koji jue njegovao svojim još nevještim sitnim nožicama.

Mlada biljka mesožderka zalupi svoje čeljusti i Majka ispusti slabašni mirisni

auk. Nitko nije znao otkuda njoj tolika strast prema tim grabežljivim biljnim zvijeri-ma.

327. pristupi bliže. Ovako izbliza, Majka i nije bila osobito lijepa. Lubanja joj jeizdužena prema naprijed, s dva ogromna kuglasta oka koja ostavljaju dojam da gle-daju na sve strane odjednom. Infracrvena okašca stisnuta su joj posred čela. Ticala suoj zato nasađena s pretjeranim razmakom. Vrlo su dugačka, vrlo lagana i vibriraju

kratkim titrajima, koji su, vidi se dobro, pod savršenom kontrolom.

36



Ima već nekoliko dana da je Belo-kiu-kiuni izašla iz dubokog sna i od tog tre-nutka nije prestala nesti. Njezin trbuh, deset puta obimniji od normalnog, potresajuneprekidni grčevi. Evo, upravo ispušta osam sitnih jajašaca, svijetlo sive boje sa se-defastim odsjajem, posljednju generaciju Belokanaca. Sva okruglasta i ljigava, bu-dućnost ispada iz njezine utrobe i kotrlja se po sobi; i odasvud već hrle dadilje i pre-uzimaju brigu o njima.

Mladi mužjak prepoznaje miris tih jaja. To su sterilni vojnici i mužjaci. Još je uvi-ek hladno i žlijezda za proizvodnju "djevojaka" nije se još aktivirala. Čim to vre-

menske prilike dopuste, Majka će od svake kaste nesti točno onoliko pripadnika koli-ko nalažu trenutne potrebe Grada. Radnici će joj doći priopćiti da "nedostaje drobite-lja žita ili artiljeraca" i ona će snabdijevati po narudžbi. Događa se također i da Belo-kiu-kiuni izađe iz svoje odaje i sama ode onjušiti hodnike. Njeno je ticalo tolikoistančano da je u stanju osjetiti i detektirati manjak ove ili one kaste. I smjesta popra-viti brojčano stanje.

Majka izrodi još pet slabunjavih jedinica, zatim se okreće prema svom posjetite-lju. Dodiruje ga i liže. Kontakt s kraljevskom slinom uvijek je izuzetan trenutak. Taslina ne samo što je univerzalni dezinficijens, nego i pravi melem što iscjeljuje svakumoguću vrstu rane izuzev, ipak, onih unutar glave.

Čak i ako nije u stanju prepoznati osobno jedno od svoje nebrojene djece, Belo-kiu-kiuni tim slinenim postupkom pokazuje da je identificirala njegove mirise. On jenjezin.

Ticalni dijalog može početi.

Dobrodošao u spolovilo Roja. Napustio si me, ali ne možeš odoljeti da se ne vra-tiš.

Ritualna rečenica jedne majke vlastitoj djeci. Priopćivši je, ona stane njušiti fero-mone s jedanaest njegovih članaka, s hladnokrvnošću koja se snažno dojmila mladog327-og... Ona je već shvatila razloge njegova posjeta... Prva ekspedicija odaslana nazapad potpuno je potučena. Uokolo katastrofe bilo je mirisa patuljastih mrava. Vje-rojatno su otkrili neko tajno oružje.

Kao istraživač, bio je noga. Na licu mjesta, bio je oko.

Po povratku nervni je podražaj.

Dakako. Samo, problem je u tome što njemu ne uspijeva podražiti Roj. Njegove poruke nikome očito nisu uvjerljive. On procjenjuje da će ona, Belo-kiu-kiuni, znatišto valja učiniti da se poruka proširi i dati znak za uzbunu.

37



Majka ga ponjuši s udvostručenom pažnjom. Hvata i najmanje hlapljive molekulenjegovih članaka i nožica. Da, ima tu tragova smrti, a i tajnovitosti. To bi mogao bitirat... A moglo bi isto tako to i ne biti.

Stavlja mu do znanja da ona nema nikakvu političku moć. U Roju se odluke do-

nose neprestanim usaglašavanjem, putem formiranja radnih skupina okupljenih okoslobodno izabranih projekata. Ako on nije sposoban stvoriti jedan takav živčanicentar, ukratko, oformiti jednu takvu skupinu, vlastito mu iskustvo ne služi baš niče-mu.

Ona mu u tome ne može čak ni pomoći.

327. mužjak je uporan. Sad kad napokon ima pred sobom sugovornicu koja izgle-da spremna saslušati ga do kraja, uprijet će sve snage da emitira najprivlačnije svojemolekule. Po njegovu mišljenju, ta bi katastrofa morala imati prioritet pred svim dru-gim brigama. Smjesta bi trebalo poslati uhode i pokušati doznati o kakvom je to

tajnom oružju riječ.Belo-kiu-kiuni odvrati da Roj već lipsa pod "prioritetnim brigama". Ne samo što

proljetno buđenje još nije do kraja gotovo, nego je sama koža Grada još uvijek uizgradnji. Dok god ne bude položen i posljednji sloj grančica, bilo bi suvišeriskantno krenuti u rat. Povrh toga, Roju nedostaje bjelančevina i šećera. Napo-kon, valja već misliti i na pripreme za svečanu proslavu Preporoda. Sve to zahtijevamnogo svježe energije svakog pojedinca. Čak su i doušnici prezaposleni. Eto, to

bi moglo objasniti zašto njegova poruka zebnje ne nailazi na odaziv.

Stanka. Čuju se samo usne radnika kako ližu Majčin oklop, dok je ona pak opet

počela škakljati svoju biljku mesožderku. Grči se i uvija sve dok ne uvuče trbuh pod prsni koš. Dvije prednje nožice opušteno joj vise. Hitro i vješto povuče nogu čim biljne čeljusti zaprijete da će se zaklopiti, a zatim ga uzima kao svjedoka o tomekakvo bi to izvanredno oružje moglo biti.

Mogli bismo podići zid od biljki mesožderki i njime zaštititi čitavu sjeverozapadnuranicu. Jedini je problem u tome što ti mali monstrumi zasada još ne znaju razliko-

vati stanovnike Grada od stranaca...

327. se iznova vrati na temu koja ga opsjeda. Belo-kiu-kiuni ga zapita koliko jeosoba poginulo u tom "nesretnom slučaju". Dvadeset osam. Svi iz podkaste ratnikaistraživača? Točno, on je bio jedini mužjak u ekspediciji. Ona se na to koncentrira iizlegne jednu za drugom dvadeset osam perlica, točan brojčani nadomjestak likvidi-rane braće.

Dvadeset osam je mrava nestalo, ovih će ih dvadeset osam jajašaca odmijeniti.

JEDNOGA DANA NEMINOVNO: jednoga dana, neminovno, položit će se prsti na

38



ovu stranicu, oči će upiti ove riječi, mozgovi protumačiti njihov smisao. Ne želimda taj trenutak stigne prerano. Posljedice bi mogle biti užasne. A u času dok ispisu-

jem ove rečenice, još se uvijek borim da sačuvam svoju tajnu. Pa ipak, doći će dan kad će se morati znati što se dogodilo. Čak i najdublje zako-

pane tajne na kraju isplivaju na površinu. Vrijeme je njihov najgori neprijatelj.Tko god bili, najprije vas pozdravljam. U trenutku dok čitate ove retke, ja sam većvjerojatno mrtav desetak ili stotinjak godina. Barem se tako nadam.

Ponekad žalim što sam došao do te spoznaje. No ja sam ljudsko biće, i premda jemoja rodovska solidarnost u ovom času na svom najnižem stupnju, svjestan sam

svih dužnosti koje mi nameće sama činjenica da sam se jednoga dana rodio međuvama, ljudima ovog univerzuma..

Moram prenijeti svoju priču.Sve su priče, kad ih se malo pobliže pogleda, jedna drugoj nalik. Na početku

postoji neki subjekt "u nastajanju", koji spava. On biva izložen nekoj krizi. Ta gakriza primora da reagira. Ovisno o njegovu ponašanju, ili će ga snaći smrt, ili će pak doživjeti neku evoluciju. Prva pripovijest koju ću vam ispripovjediti govori o našem univerzumu. Zbog toga što u njemu živimo. I zbog toga što su sve stvari, male i velike, podložne istim zako-nima i istim vezama međuovisnosti. Primjerice, vi koji okrećete ovu stranicu, trlja-te na jednom mjestu svoj kažiprst o celulozu papira. Iz tog se dodira rađa neznatno

zagrijavanje. Zagrijavanje koje je, međutim, posve realno. Iskazano u beskonačnomalenom, to zagrijavanje izaziva skok jednog elektrona koji napušta svoj atom i

udara neku drugu česticu. No ta je čestica zapravo, "u odnosu na" sebe samu, golema. Tako da sudar selektronom predstavlja za nju pravi pravcati prevrat. Prije njega bila je tro-ma, prazna, hladna. Uslijed vašeg "okretanja" stranice, evo je odjednom u krizi.

Paraju je divovske plamene iskre. Samo tim neznatnim pokretom vi ste izazva-li nešto čemu nikada nećete doznati sve posljedice. Možda su rođeni svjetovi i svje-tovi, s ljudima na sebi, i ti će ljudi otkriti metalurgiju, provansalsku kuhinju i me-đuzvjezdana putovanja. Mogli bi se čak pokazati inteligentnijima od nas. A nikad ih ne bi bilo da vi niste imali u rukama ovu knjigu i da vaš prst nije izazvao zagri-

javanje, na upravo tom mjestu na papiru. Jednako tako i naš univerzum također ima svoje mjesto u kutku stranice neke knjige, potplatu cipele ili pjeni u vrču piva neke druge divovske civilizacije. Naša ge-neracija bez sumnje nikada neće iznaći načina da to provjeri. No ono što znamo

jest to da je nekad vrlo davno naš univerzum, ili u svakom slučaju čestica koja naš univerzum sadrži, bila prazna, hladna, crna, nepomična. A onda je netko ili neštoizazvalo krizu. Netko je okrenuo stranicu, stao na kamen, ostrugao pjenu u nekom

39



vrču piva. Na svaki je način moralo doći do neke traumatizacije.. Naša se čestica probudila. U našem slučaju, poznato je, radilo se o eksploziji golemih razmjera. Nazvali smo je Veliki Prasak.Svake sekunde, u beskonačno malenom, u beskonačno velikom, u beskonačno dale-

kom, rodi se možda neki novi svijet, na isti način kao što je prije petnaest milijardi godina rođen i naš. Nijedan drugi, nažalost, ne poznajemo. No za našeg znamo da je sve počelo eksplozijom "najmanjeg" i "najjednostavnijeg" atoma: vodika. Zamislite sad, dakle, taj nepregledan prostor tišine iznenada probuđen nekakvomtitanskom deflagracijom. Zašto je netko okrenuo stranicu, tamo gore? Nimalovažno. U svakom slučaju, vodik se pali, eksplodira, izgara. Beskrajna svjetlost brazda neoskvrnuti prostor. Kriza. Nepomične stvari počinju se gibati. Hladne se

griju. Tihe počinju brujati. Na prvobitnoj žeravici vodik se pretvara u helij, atom tek nezamjetno složeniji od

njega samog. No već se iz te transformacije može izvesti prvo veliko pravilo igrenašeg univerzuma: STALNO SVE SLOŽENIJE. To se pravilo čini bjelodanim. Nonema nikakva dokaza o tome da u susjednim svemirima ono nije različito. Drugdjeono možda glasi STALNO SVE TOPLIJE, ili STALNO SVE TVRĐE, ili STALNOSVE SMJEŠNIJE.

I kod nas također stvari postaju sve toplije, ili sve tvrđe ili sve smješnije, ali to nije prvotni zakon. To su tek sporedne stvari. Naš temeljni zakon, onaj oko kojeg seustrojavaju svi ostali, glasi: STALNO SVE SLOŽENIJE.

Edmond Wells

Enciklopedija relativnog i apsolutnog znanja

321. mužjak lutao je hodnicima u južnom dijelu grada. Nikako se nije mogao smi-riti. Neprestano je prežvakavao svoju famoznu rečenicu:

Kao istraživač, bio je noga,

Na licu mjesta bio je oko,

Po povratku nervni je podražaj.

Zašto to ne funkcionira? Gdje je pogreška? Tijelo mu je kiptjelo od neobrađeneinformacije. Po njemu, Roj je bio ranjen i to uopće nije primijetio. A podražaj bola,to je on. On je prema tome taj koji mora Grad potaknuti na reakciju.

Oh, kako je teško i mučno imati informaciju o nekom stradanju, držati je u sebi ine moći naći ama baš nijedno ticalo koje bi je bilo voljno primiti! Toliko bi se silno

40



volio osloboditi svog tog tereta, podijeliti s drugima to strašno saznanje.

Jedan termički glasnik prođe blizu njega. Osjetivši kako je potišten, pomisli da semožda loše probudio, pa mu ponudi vlastite solarne kalorije. To mu je vratilo neštosnage, koju je smjesta iskoristio za još jedan pokušaj uvjeravanja.

Uzbuna, jedna ekspedicija uništena u zasjedi koju su postavili patuljci, uzbuna! No više čak nije imao ni naglasak istine kao na početku. Termički glasnik otputi

se dalje za svojim poslom kao da ništa nije bilo. 327. ne odustaje. Nastavi trčkaratigore dolje po hodnicima ispuštajući na sve strane svoju poruku za uzbunu.

Tu i tamo pokoji ratnik zastane, posluša ga, neki čak idu dotle da zametnu s njimdijalog, no njegova pripovijest o razornom oružju tako je slabo uvjerljiva. Neoformljuje se nijedna skupina koja bi bila u stanju preuzeti na sebe vojnu misiju.

Pješačio je dalje, već posve klonuo.

Iznenada, dok je prolazio jednim pustim tunelom na četvrtoj etaži u podzemlju,detektira iza sebe neki šum. Netko ga prati.

327. mužjak se osvrne. Svojim infracrvenim okašcima pažljivo pretraži hodnik.Crvene i crne mrlje. Nigdje nikoga. Čudno. Valjda je bila neka greška. No šum kora-ka iza njega odjeknu ponovno. Skrićć... tsss... skrićć... tsss. To mora biti netko tkošepa na barem dvije od šest nogu, i tko se primiče sve bliže.

Kako bi se uvjerio da taj fenomen nije sebi umislio, na svakom se raskršću odvojis puta i neko vrijeme pričeka. Šum se prekine. Tek što krene dalje, evo ti opet:

krićć... tsss... skrić... tsss... skrićć... tsss, šum je ponovo tu. Nema sumnje, netko ga prati.

Netko tko se sakrije čim se on okrene. Čudnovato ponašanje, nešto apsolutno ne-viđeno. Zbog čega bi jedna stanica Roja slijedila drugu, a da se pritom ne želi poka-zati? Ovdje je barem svatko sa svakim i nema što ikome prikrivati.

"Prisutnost" je međutim uporna. Neprestano na određenom razmaku, neprestanoskrivena. Skrićć... tsss... skrićć... tsss. Kako da reagira? Dok je još bio ličinka, dadiljesu ga učile kako se s opasnošću uvijek treba suočiti. On stane i pričini se kao da se

pere. Prisutnost više nije jako daleko. Gotovo da je osjeća. I dok mimikom oponaša pokrete čišćenja, istovremeno živo miga ticalima. Evo ga, osjeća mirisne molekule progonitelja. Neki mali ratnik od godinu dana. Širi nekakav čudan miris koji prekrivauobičajene identifikacijske oznake. Teško ga je definirati. Reklo bi se, nešto po-

put mirisa stijene.

Mali se ratnik više ne krije. Skrićć... tsss... skrićć... tssss... Sad ga u infracrvenomdobro vidi. Stvarno, ima dvije noge manje. Miris stijene postaje jači.

41



Emitira.

Tko je tamo?

Nema odgovora.

Zašto me slijedite?

Nema odgovora.Htijući zaboraviti na incident, on ponovno krenu svojim putem, no nije prošlo

dugo kadli detektira jednu drugu prisutnost koja mu ovaj put dolazi ususret. Opetratnik: ovaj, međutim, prilično krupan. Galerija je uska, neće proći.

Da se okrene za pola kruga? To bi značilo izravno se izložiti šepavcu koji uosta-lom već brza prema njemu.

U škripcu je.

Sad jasno osjeća: to su dva ratnika. I oba odišu onim mirisom stijene. Krupni

rastvori svoje velike škare.Pa to je klopka!

Nezamislivo je da jedan mrav iz Grada želi ubiti drugog. Je li došlo do poremeća-a u imunološkom sustavu? Zar nisu prepoznali njegove identifikacijske mirise? Zar

ga drže stranim tijelom? Pa to je čista besmislica, to je kao kad bi njegov želudacodjednom odlučio uništiti njegova crijeva...

327. mužjak poveća snagu emitiranja:

Ja sam kao i vi jedna stanica Roja. Mi pripadamo istom organizmu.

Mladi su to vojnici, vjerojatno su se prevarili. No njegove emisije očigledno ih ni-malo ne umiruju. Mali šepavac skoči mu iznenada na leđa i čvrsto ga zgrabi za krila,dok mu je krupni svojim čeljustima već stegnuo glavu. Počeše ga tako ukliještenavući u pravcu smetlišta.

327. mužjak stane se očajnički otimati. Pomoću članka za seksualni dijalogispušta sve moguće emocije koje bespolnim mravima čak nisu ni poznate. Ljestvicaide od nerazumijevanja do panike.

Da se ne bi slučajno okaljao tim "apstraktnim" idejama, šepavac, još uvijek ne-umoljivo prikovan na njegov mezotomum, žustro mu čeljustima poče strugati ticala.

Tim mu je pokretima poskidao sve njegove feromone, naročito pritom pazeći daukloni mirise koji predstavljaju njegovu putovnicu. Ionako mu tamo kamo ga vodeneće mnogo koristiti...

Zlosretni trio sopćući napreduje, birajući najmanje prometne hodnike. Mali šepa-vac zdušno i metodički nastavlja svoj posao čišćenja. Reklo bi se da nema na toj gla-vi namjeru ostaviti ni jednu jedinu informaciju. Mužjak se više ne batrga. Pomiren sasudbinom, usporavajući otkucaje srca, priprema se da ugasne.

42



"Čemu toliko nasilja, čemu toliko mržnje, braćo? Čemu?

Jedno, svi mi nismo drugo nego jedno, svi smo zajedno djeca Zemlje i Boga.

Prekinimo već jednom te uzaludne trzavice. XXII. stoljeće bit će duhovno ili ga

neće biti. Napustimo stare naše svađe zasnovane na oholom ponosu i dvoličnosti.Individualizam, eto, to je naš istinski neprijatelj! Jedan od vaše braće nađe se u

oskudici, a vi ga puštate da umre od gladi; vi niste više dostojni da budete dijelomvelike svjetske zajednice. Izgubljeno biće preklinje vas za pomoć i podršku, vi muzatvarate vrata. Vi niste od naših.

Poznajem ja vas, vi nevine dušice dobre savjesti, zaglibjele u svili! Vi ne misliteni na što drugo osim na vašu osobnu udobnost, vi ne želite drugo doli individualnuslavu; do sreće vam je, da, ali isključivo vaše i možda vaše bliske obitelji.

Poznajem ja vas dobro, kažem vam. Ti, ti, ti i ti! Prestanite se smiješiti pred timvašim malim ekranima, ja vam govorim o ozbiljnim stvarima. Govorim vam o bu-dućnosti čovječanstva. Ovako više neće ići. Ovakav način života daleko je od svakogzdravog razuma. Mi rasipamo sve, sve uništavamo. Šume se sijeku da bi se od njih

proizvele papirnati rupčići za jednokratnu upotrebu. Sve je postalo za jednokratnuupotrebu: pribor za jelo, olovke, odjeća, foto-aparati, automobili, a - ne primjećujućito uopće - i vi sami postajete za jednokratnu upotrebu. Odbacite taj površni oblik ži-vota.

Morate ga odbaciti još danas, prije nego što vas na to prisili sutrašnjica.

Dođite k nama, pridružite se našoj vojsci vjernika. Svi smo mi Božji vojnici, bra-ćo moja."

Slika spikerice.

"Eto. Ovu evangelističku emisiju pripremili smo vam na prijedlog oca Mac Do-nalda iz Nove Adventističke crkve 45-tog dana i tvrtke dubokosmrznutih proizvoda"Sweetmilk". Emitirana je putem satelita i njezin se prijenos mogao pratiti naMondoviziji. A sada, dragi gledatelji, prije naše znanstveno-fantastične serije"Izvanzemaljac i ponosan na to", pogledajte nekoliko propagandnih poruka."

Lucie nije, poput Nicolasa, uspijevala gledajući televiziju u potpunosti zaustaviti

tijek misli. Već je osam sati prošlo otkako je Jonathan tamo dolje, a još uvijek ni-kakva glasa.

Ruka joj se približila telefonu. Istina, on je izričito naredio neka ništa ne čine, ališto ako je mrtav, ili ako leži zarobljen pod nekakvim odronjenim ruševinama?

Nije još skupila dovoljno hrabrosti da siđe dolje. Ruka je podigla slušalicu. Onaokrene broj dežurne policije za pomoć u hitnim slučajevima.

43



- Halo, policija?

- Zamolio sam te da ne zoveš - iznenada će neki slabi, bezbojni glas koji je dola-zio iz kuhinje.

- Tata! Tata!S uzdahom je spustila slušalicu, dok je iz nje još uvijek dopiralo: "Halo, govorite,

dajte nam neku adresu..." Klak.

- Ma da, ma da, to sam ja, ne morate se zabrinjavati. Rekao sam vam da me samomirno čekate.

Da se ne zabrinjavaju? Jako duhovito!

Jonathan ne samo što je u rukama držao posmrtne ostatke onoga što se nekad zva-lo Ouarzazate i što je bilo tek hrpica krvavog mesa, nego je i sâm bio totalno pre-

obražen. Nije izgledao prestrašen ili izmučen, štoviše, na licu mu je titrao osmijeh.e, ne baš to, kako bi se reklo... ? Doimao se kao da je naglo ostario ili kao da je bo-lestan. Pogled mu je bio grozničav, boja lica olovnomodra, drhturio je i činio se zadi-han.

Ugledavši izmrcvareno tijelo poginula psića, Nicolas brižnu u glasan plač. Sirotog pudla kao da je razderalo stotine sitnih zasjeka britvom.

Položiše ga na rasprostrte novine.

Nicolas nije prestajao očajavati zbog gubitka najdražeg kompića. Gotovo je. Ni-kad ga više neće vidjeti kako skače na zid kad netko izgovori riječ "mačka". Nikad

više neće vidjeti kako se kvake na vratima otvaraju od radosnog skoka. Nikad gaviše neće spašavati od velikih njemačkih ovčara homoseksualaca.

Ouarzazatea više nije bilo.

- Sutra ćemo ga odnijeti na pseće groblje Père-Lachaise - popustljivo ponudi Jo-nathan. - Kupit ćemo mu grob za četiri tisuće petsto franaka, onaj, znaš, u koji možešumetnuti njegovu sliku.

- Oh, da! Oh, da! - propentao je Nicolas između dva jecaja. - Zaslužuje barem to.

- A onda ćemo otići u Društvo za zaštitu životinja i izabrat ćeš si novu životinju.

Zašto ne bi ovaj put uzeo, recimo, jednog čupavog maltezera? To ti je isto vrlo umi-ljato stvorenjce.

Lucie još uvijek nije dolazila k sebi. Nije znala kojim bi pitanjem započela. Zaštoe ostao tako dugo? Što se dogodilo psiću? Što se njemu dogodilo? Hoće li jesti? Je li

uopće pomislio na njihov strah i strepnju?

- Što ima tamo dolje? - progovorila je naposljetku bezizražajnim glasom.

- Ništa, ništa.

44



- Pa dobro, vidiš li ti uopće u kakvom si stanju? A pas... čovjek bi rekao da je paou električni mlinac za meso. Što mu se dogodilo?

Jonathan prođe prljavom rukom preko čela.

- Bilježnik je imao pravo, dolje je sve puno štakora. Ouarzazatea su raskomadali

bijesni štakori.- A ti?

On se podrugljivo nasmijulji:

- Ja sam ipak malo krupnija zvjerka, mene ih je strah.

- Pa to je suludo! Što si tamo radio čitavih osam sati? Što to ima na dnu tog prokletog podruma? - odjednom je planula.

- Nemam pojma što ima na dnu. Nisam išao do kraja.

- Nisi išao do kraja!

- Ne, jako, jako je duboko.- Za osam sati ti nisi uspio stići do kraja... našeg podruma!

- Ne. Zaustavio sam se kad sam naišao na psa. Posvuda je bilo krvi. Znaš,Ouarzazate se ogorčeno borio. Nevjerojatno kako se jedno tako malo psetomoglo tako dugo odupirati.

- Ali gdje si to onda stao? na pola puta?

- Otkud da znam? U svakom slučaju dalje nisam mogao nastaviti. I mene je isto bilo strah, što misliš. Znaš da ne mogu podnijeti mrak i nasilje. Svatko bi na mom

mjestu stao. Ne možeš unedogled ići u nepoznato. A osim toga, pomislio sam natebe, na vas. Ne možeš uopće zamisliti kako je to... Toliko je mračno. Kao smrt.

Dovršavajući posljednju rečenicu, kao da mu je neki čudan tik poskočio uvis iz li-evog ugla ustiju. Nikada ga još nije vidjela u ovakvu stanju. Shvatila je da ga ne tre-

ba više mučiti i salijetati. Obgrlila ga je oko pasa i poljubila mu ledene usne.

- Umiri se, sad je gotovo. Zapečatit ćemo ta vrata i nećemo više o tome pričati.

On lako ustukne.

- Ne. Ne, ništa nije gotovo. Tamo dolje dopustio sam da me zaustavi ta crvenazona. Svatko bi stao. Nasilje te uvijek užasne, pa makar se vršilo i nad životinjama.Ali ne mogu sad sve pustiti samo tako, možda sam samo korak do cilja.

- Nećeš mi valjda reći da ćeš se tamo opet vratiti?

- Hoću. Edmond je prošao, proći ću i ja.

- Edmond, tvoj ujak Edmond?

- On je tamo dolje nešto učinio, i ja želim doznati što.

Lucie je prigušila jecaj.

45



- Molim te, za ljubav moju i Nicolasovu, ne silazi ponovo.

- Nemam izbora.

Opet mu iskoči onaj tik s ustiju.

- Uvijek sam sve stvari radio napola. Uvijek bih se zaustavio kad bi mi razum re-

kao da je pogibelj blizu. I pogledaj sad što je od mene postalo. Muškarac koji, istina, bez sumnje nikad nije upoznao opasnost, ali koji isto tako nije uspio bogznašto učini-ti od vlastita života. Zbog toga što sam svaki put stao na pola, nikad nijednu stvar ni-sam istjerao do kraja. Trebao sam ostati u bravariji, izložiti se napadima, stisnutizube i ne obazirati se na šljive. To bi mi bilo krštenje, upoznao bih nasilje i naučio ses njime nositi. Umjesto čega se ja sad, jer sam vječito izbjegavao teškoće, ne razliku-em od bebe bez ikakva životnog iskustva.

- Ti buncaš.

- Ne, ne buncam. Ne može se vječno živjeti u čahuri. S tim podrumom imam je-dinstvenu priliku da se konačno odvažim probiti led. Ako to sad ne napravim, nikadse više neću usuditi pogledati u ogledalo, ne bih vidio ništa drugo nego kukavicu.Uostalom, nisi li ti bila ta koja me natjerala da siđem, sjeti se.

Skinuo je sa sebe košulju umrljanu krvlju.

- Nemoj inzistirati, moja je odluka neopoziva.

- Dobro, dakle, kad je tako, onda ja idem s tobom - izjavila je dohvativši električ-nu bateriju.

- Ni pod razno, ti ostaješ ovdje!

Zgrabio ju je za zglavke, odlučno.- Pusti me, koji ti je vrag?

- Oprosti, ali moraš me shvatiti, taj podrum je nešto što se tiče samo mene. To jemoj glib, moj put. I nitko se tu nema što miješati, čuješ me?

Iza njih, Nicolas je još uvijek neutješno plakao nad Ouarzazateovim ostacima. Jo-nathan je oslobodio Luciene zglavke i prišao sinu.

- Hajde, dečko, hrabro, saberi se.

- Dosta mi je svega, Ouarzi je mrtav, a vi ništa drugo ne radite nego se samo sva-

đate.Jonathan tada pokuša malom diverzijom odvući dječakove misli na drugu stranu.

Uzme kutiju šibica, izvuče šest komada i položi ih na stol.

- Evo, gledaj, pokazat ću ti jednu zagonetku. Od ovih šest šibica moguće je složitičetiri istostranična trokuta. Promozgaj dobro, morao bi moći to riješiti.

Dječak, iznenađen, obriše suze i ušmrcne sline u nos. Baci se odmah na posao i počne raspoređivati šibice na raznorazne načine.

46



- I moram ti dati još jedan savjet. Da bi se našlo rješenje, treba razmišljati na dru-gačiji način. Razmišljaš li na način kako si navikao, nećeš stići nikamo.

Nicolas je uspio složiti tri trokuta. Četvrti ne ide, pa ne ide. Podigao je velike pla-ve oči, zatreptao vjeđama.

- Ti si našao rješenje, tata?- Ne, još nisam, ali osjećam da mi samo još mrvica nedostaje.

Jonathan je zasada umirio svog sina, ali ne i svoju ženu. Lucie ga je strijeljalagnjevnim pogledima. A uvečer su se žestoko posvadili. No Jonathan je ostaotvrdoglav i ni riječi nije htio izustiti o podrumu i njegovim tajnama.

Sutradan je ustao rano i proveo cijelo prijepodne postavljajući na ulazu u podrumželjezna vrata opremljena debelim lokotom. Jedini ključ objesio je sebi oko vrata.

Spas je stigao u neočekivanom obliku potresa. Najprije su zidovi pretrpjeli snažan bočni udarac. Pijesak se stao u slapovima sli-

evati sa stropova. Drugi je udar došao neposredno zatim, pa onda treći, četvrti...Mukla potresanja slijedila su jedno za drugim sve brže i bila sve bliža neobičnojtrojci. Silna, grozovita tutnjava koja više nije prestajala i pod kojom je sve i sva zlo-kobno vibriralo.

Mladi mužjak, kojeg su žestoka podrhtavanja probudila iz njegove obamrlosti,iznova ubrza svoje srce, opali dvaput čeljustima svoje iznenađene krvnike i kidne urasporem tunel, uzbuđeno mašući svojim još kržljavim krilcima, ne bi li ubrzao bijeg

i produžio skokove preko gomila urušenog krša.Svaki ga jači udar prisili da stane i prikovan za tlo pričeka kraj pješčanih lavina.

Čitavi zidovi nekih hodnika strovaljuju se posred drugih hodnika. Mostovi, svodovi ikripte ruše se u hipu, odnoseći pri padu milijune izbezumljenih silueta.

Mirisi uzbune prvog stupnja pršte uokolo, izviru odasvud, stapaju se i pronosehodnicima. Za vrijeme prve faze, feromoni ekscitatori zamagljuju gornje galerije: svikoji udahnu taj miris istog se časa počnu tresti, trčkarati bezglavo na sve strane i pro-izvoditi još ljuće feromone. Opća zbrka raste efektom snježne grude.

Alarmni se oblak širi poput magle, uvlači se u najsitnije žilice unesrećene regije,dopire do glavnih arterija. Nepoznati objekt ubačen u tijelo Roja pokreće ono što semladi mužjak uzalud trudio staviti u pogon: mehanizam proizvodnje toksina boli.Zaista, crna krv što je tvoriše gomila Belokanaca počinje odjednom žustro pulsirati.Svakovrsni puk evakuira jajašca pohranjena u blizini postradale zone; vojnici seokupljaju u borbene jedinice.

327. se mužjak upravo bio našao na nekom širokom raskrižju poluzakrčenom pi-eskom i svjetinom, kadli podrhtavanja iznenada prestanu. Uslijedila je tjeskobna ti-

47



šina. Svi se ukipiše, obuzeti strepnjom od daljnjeg razvoja događaja. Visokouzdignuta ticala nemirno trepere.

Iznenada, prodoran tok-tok od malo prije smijeni neka vrsta potmule rike. Sviasno osjetiše kako je obloga od grančica, zaštitno krzno Grada, upravo probijena.

ešto ogromno uvlači se kroz kupolu, drobi zidove, skliže se preko grančica.I upravo posred samog raskrižja, iskoči naglo jedan tanki ružičasti pipak. Šibao jezrakom poput biča i strugao po tlu luđačkom brzinom, u potrazi za što je moguće ve-ćim brojem građana. Kako su se vojnici istog časa bacili na njega pokušavajući gaizgristi čeljustima, na njegovu se vršku u hipu stvori debeli crni grozd. Dovoljnoopskrbljen, jezik suknu prema gore te iščezne, istresajući gomilu u nekakvogrotlo; zatim ubode ponovo, svaki put sve duži, svaki put sve proždrljiviji, ubitačan

poput groma.

Biva tad oglašena uzbuna drugog stupnja. Vrškom svojih trbuha radnici bubnjaju

po tlu kako bi uzbunili vojnike donjih katova koji još ništa od čitave drame nisu osje-tili.

Cijeli je Grad sad odjekivao od udaraca tog primarnog tam-tama. Reklo bi se kaoda "organizam Grad" dahće: tak, tak, tak! Tok... tok... tok, odgovara tuđinac koji jeopet stao nabijati po kupoli kako bi se zabio što dublje. Svaka se živa duša čvrsto

priljubila uz zidne stijenke ne bi li izmakla toj razularenoj crvenoj zmiji što šiba ga-lerijama. Kad je liz procijenjen suviše oskudnim, jezik se protegne još dalje. A zanjim jedan kljun i jedna divovska glava.

Žuna! Strah i trepet proljeća... Te proždrljive ptice kukcožderi u krovu mravljih

nastambi prokopavaju kanale u obliku tuljka koji mogu doseći i do šezdeset centime-tara dubine i kljukaju se njihovim stanovništvom.

Ostaje upravo toliko vremena da se proglasi uzbuna trećeg stupnja. Neki radnici, praktički poludjeli od prekomjerna uzbuđenja neistrošenog u akciji, otpočeše plesati ples straha. Kretnje su vrlo odsječne, trzave: skokovi, škljocanje čeljusti, ispljuvci...Druge pak jedinke, totalno histerične, počeše bezglavo juriti hodnicima i gristi svešto se imalo miče. Opaki učinak straha: budući da ne uspijeva uništiti agresora,Grad naposljetku odlučuje pribjeći autodestrukciji.

Kataklizma se zaustavila na petnaestom katu gornjeg zapadnog dijela, no kako jeuzbuna doživjela sve svoje tri faze, čitav se Grad sad nalazio u stanju ratne

pripravnosti. Radnici počeše užurbano silaziti u najdublje slojeve podzemlja kako biajašca sklonili na sigurno. Mimoilaze se s užurbanim vojnicima što naoštrenih, viso-

ko uspravljenih čeljusti trče u suprotnom pravcu.

Tijekom bezbrojnih generacija, mravlji je Grad naučio kako se obraniti odovakvih neugodnosti. Usred zbrke i bezglave jurnjave, mravi iz kaste artiljeraca

48



formiraju se u specijalne vodove i raspodjeljuju između sebe prioritetne operacije.

Opkoliše žunu u njezinoj najranjivijom zoni: vratu. Zatim se okrenuše, zauzevšistav za blisku paljbu. Abdomeni se uperiše prema krilatu stvoru. Pali! Svim snagamasvojih sfinktera ispališe mlaz hiperkoncentrirane mravlje kiseline.

Pticu obuze nagli i mučni dojam da joj netko steže vrat u šal prepun iglica. Trzase, želi se silom oteti. No otišla je preduboko: krila su joj zarobljena u zemlji i za- petljana u grančicama kupole. Još jednom lansira jezik nastojeći ubiti što je mogućeviše razbješnjelih sićušnih neprijatelja.

Novi val vojnika preuzima smjenu. Pali! Žuna naglo odskoči. Ovaj put nisu višeiglice nego bodlje. Razdraženo lupa kljunom. Pali! Kiselina šikne još jednom. Pticase strese, muči se da udahne zrak. Pali! Kiselina joj izjeda živce, a potpuno je ukli-eštena.

Hici prestaju. Vojnici širokih čeljusti pritječu odasvud, zagrizaju u rane izazvane

kiselinom. Jedna od legija drugim putem izlazi van, uzvere se na ono što je preostalood kupole, pronalazi rep životinje i stane svrdlati najmirisniji njegov dio: čmar. Riječe o vojnicima opkoparske čete, pravim majstorima takva zadatka: za tih čas proširi-

še ulaz i provališe u ptičju utrobu.

Prva je ekipa uspjela rasparati kožu na grlu. I dok počinje istjecati prvi mlaz crve-ne krvi, emisije feromona uzbune prestaju. Borba se smatra dobivenom. Ždrijelo zja-

pi širom otvoreno, čitave se brigade guraju unutra. U grkljanu još uvijek ima živihmrava. Priskaču im u pomoć.

Prodiru potom vojnici u unutrašnjost glave, tražeći otvore koji će ih odvesti domozga. Jedan radnik otkriva prolaz: karotida. Valja međutim, naći onu pravu: onukoja vodi od srca prema mozgu, a ne obratno. Evo je! Četiri vojnika probijaju cjevo-vod i bacaju se u crvenu tekućinu. Nošeni strujom srčane pumpe bivaju začas izbače-ni usred samog središta moždanih polutki. Tu započinju s predradnjama za rovanje

po sivoj materiji.

Žuna se, mahnita od boli, kotrljala lijevo-desno, no nije se više imala ni čime nikako oduprijeti svoj toj gomili neumoljivih osvajača što već seciraju iznutra. Jednose mravlje klupko uvlači u pluća i sasipa kiselinu. Ptica žestoko zakašlje.

Drugi se pak, cijela jedna divizija, probijaju u jednjak kako bi se u probavnomsustavu spojili s kolegama koji dolaze iz čmara. I koji se već hitro uspinju debelimcrijevom, pljačkajući usput sve vitalne organe koji im se nađu nadohvat čeljusti.Ruju po živome mesu kao što su navikli rovati po zemlji; osvajaju na juriš, popututvrda, jedno za drugim želudac, jetru, srce, slezenu, gušteraču.

Dogodi se da odnekud nenadano šikne krv ili limfa i uguši nekoliko pojedinaca.To se, međutim, događa samo nespretnjakovićima koji ne znaju gdje i kako pravilnozarezati.

49



Ostali metodički napreduju kroz crveno i crno meso. Znaju kako se valja vještoizmaknuti prije nego što ih zgnječi neki nenadani grč. Izbjegavaju dodir sa zonamakrcatim žuči ili kiselim probavnim sokovima.

Dvije se vojske najzad sastaju u razini bubrega. Krilati stvor još nije mrtav. Nje-

govo srce, gadno izgrebano usjecima čeljusti, još uvijek šalje krv u izbušeni cjevo-vod.

Ne čekajući posljednji dah svoje žrtve, formiraju se lanci radnika: nožica nožicidodaje komade još pulsirajućeg mesa. Nema toga što bi odoljelo malim kirurzima.Upravo kad počeše zdušno komadati moždane režnjeve, žunu prodrma žestoki grč.Posljednji.

Čitav se grad sad u trku slijeva kako bi do kraja oderao monstruma. Hodnici vrvemravima što čvrsto stežu tko pero, tko opet stručak paperja, za uspomenu.

Ekipe zidara već su stupile u akciju: rekonstrukcija kupole i oštećenih tunela za-

počinje smjesta.Izdaleka, moglo bi se pomisliti da mravinjak upravo proždire neku pticu. Nakon

što ju je progutao, probavlja je, raznoseći potom njezino meso i njezinu mast, njezino perje i kožu na mjesta gdje će Gradu biti najkorisnija.

GENEZA: Kako se gradila mravlja civilizacija? Da bi se to shvatilo, treba se vrati-ti nekoliko stotina milijuna godina unatrag, u doba kad se počeo razvijati život na

Zemlji. A među prvim naseljenicima, bili su kukci.

Činilo se kao da su slabo prilagođeni svojemu svijetu. Maleni, krhki, bili su ide-alne žrtve svih mogućih grabežljivaca. Da bi se uspjeli održati na životu, neki suod njih, poput skakavaca, izabrali put reprodukcije. Legli su toliko mladunčadi da

su silom prilika morali ostati među preživjelima. Drugi su, kao ose ili pčele, odabrali otrov, obdarivši se kroz generacije otrovnim žalcem koji ih je učinio zastrašujućima.Treći su pak, poput žohara, odlučili postati nejestivi. Jedna specijalna žlijezda da-vala je njihovu mesu toliko ogavan okus da ih nitko nije htio ni primirisati. Neki su

se opet, kao bogomoljke i neki leptiri, opredijelili za kamuflažu. Nalik na travu ili

koru stabala, prolazili bi nezapaženi kroz negostoljubivu prirodu. Međutim, u tomkaosu prvih prvcijatih eona, u vladavini zakona jačeg, veliko mnoštvo insekatanije uspjelo otkriti trik za preživljavanje te je izgledalo da su osuđeni na izumira-nje.

Među tim "zakinutima" bili su prije svega termiti. Pojavivši se na Zemljinoj kori prije gotovo sto pedeset milijuna godina, ta vrsta što brsti drvo nije imala nikakvaizgleda da istraje. Previše grabežljivaca, nedovoljno prirodnih aduta da bi im se

50



oduprli... I što se zbilo s termitima? Mnogi odumriješe, a preživjeli su bili do te mjere satjerani u škripac da su znali navrijeme iznaći originalno rješenje: "Ne boriti se više sâm, stvoriti solidarne skupi-

ne. Našim će grabežljivcima biti mnogo teže okomiti se na dvadeset termita koji se zajednički suprotstave, nego na jednog samog koji pokušava pobjeći". Termit jetako otvorio širom otvorio vrata jednom od carskih puteva složenosti: društve-noj organizaciji.Ti su insekti tako počeli živjeti u malim jedinicama, najprije obiteljskim: sviokupljeni oko Majke nesilje. Zatim su obitelji postale sela, sela se proširiše i pre-rastoše u gradove. Njihova naselja od pijeska i cementa ubrzo su se uzdizala po či-tavoj površini zemaljske kugle.Termiti su bili prvi inteligentni gospodari našeg planeta i njegovo prvo društvo.


327. mužjak nigdje više nije vidio dvojicu svojih ubojica s mirisom stijene. Izgle-da da ih je stvarno ostavio daleko iza sebe. Uz malo sreće, možda su poginuli pod ru-ševinama...

Ne treba se prerano veseliti. I to osim toga nipošto ne znači da izvukao iz škripca.Ta više nema nijednu od svojih miris-propusnica. Sada, naiđe li i na najmanjeg ratni-

ka, zna dobro što ga čeka, dobit će što zaslužuje: njegova će ga braća automatskismatrati stranim tijelom. Neće ga čak pustiti ni da im objasni stvar. Strijeljanje kiseli-nom ili ugriz čeljusti, bez opomene, eto to je tretman za one koji nisu u stanju predo-čiti mirisnu putovnicu Federacije.

Pa to je besmislica. Kako je samo došao na to? Svemu su kriva ona dva prokletaratnika s mirisom stijene. Što ih je to uhvatilo? Mora da su potpuno poludjeli. Iako jetakav slučaj izuzetno rijedak, događa se da pogreške u genetskom programiranju pro-uzroče psihološke poremećaje ovakve vrste; nešto slično onim histeričnim mravimakoji su mlatili sve oko sebe za vrijeme trećeg stupnja uzbune.

Pa ipak, ova dvojica nisu izgledala ni histerično ni degenerično. Štoviše, činilo seda savršeno dobro znaju što čine. Reklo bi se... Postoji samo jedna situacija kad sta-nice svjesno uništavaju druge stanice istog organizma. Dadilje to nazivaju karcinom.To bi onda značilo... da su neke stanice zahvaćene karcinomom.

Taj miris stijene bio bi, dakle, miris bolesti... Ali i to bi također bio razlog zauzbunu! 327. mužjak imao je sad dvije tajne koje je valjalo razotkriti: tajnooružje patuljaka i karcinomske stanice Bel-o-kana. A ni s kim ne može razgovarati.

51



Treba dobro promisliti. Možda on u sebi posjeduje neko skriveno rezervno sred-stvo... neko rješenje.

Prihvati se pranja ticala. Vlaženje (kako je čudno lizati vlastita ticala, a pritom neosjećati poznati karakteristični okus feromona-propusnica), četkanje, uglačavanje

četkicom na laktu, sušenje.Što učiniti, dovraga?

Prije svega, ostati živ.

Postoji samo jedna osoba koja bi se mogla sjetiti njegove infracrvene slike, a daoj ne bi bila potrebna potvrda njegovih identifikacijskih mirisa: Majka. Međutim,

Zabranjeni grad sad vrvi vojnicima. Vrlo važno. Uostalom, ne kaže li jedna stara mu-dra izreka Bel-kiu-kiuni: "Često smo najsigurniji baš u srcu opasnosti"?

- Edmond Wells nije ovdje ostavio osobito dobrih uspomena. I kad je odlazio,uostalom, nitko ga nije zadržavao.

Čovjek koji je ovako zborio, bio je starčić ljubazna, susretljiva lica, jedan od po-dupravitelja "Sweetmilk Corporation".

- Pa ipak, čini se da je otkrio neku novu prehrambenu bakteriju, onu što jogurtudaje miris...

- Što se toga tiče, istina, u kemiji, valja priznati da je imao iznenadnih nastupa ge-nijalnosti. No nisu se javljali redovito, tek na mahove.

- Imali ste s njim problema?

- Pošteno govoreći, nismo. Prije bi se reklo da se nije mogao uklopiti u ekipu.Uvijek se držao po strani. I premda je ta njegova bakterija donijela milijune, mislimda ga ovdje nikad nitko nije doista cijenio.

- Možete li biti jasniji?

- U svakom timu postoje šefovi. Edmond nije podnosio šefove, kao što uostalomnije mogao podnijeti niti bilo kakav drugi oblik hijerarhijske vlasti. Uvijek je gajio

prezir prema rukovoditeljima, koji "ništa drugo ne rade osim što upravljaju samozato da bi upravljali, a nikad ništa konkretno ne stvore", kako je govorio. A svi smo

mi na neki način primorani nadređenima lizati čizme. U tome nema ništa loše.Sistem je taj koji to traži. On, on se pak pravio ponosan. Vjerujem da nas je to jošviše ljutilo, mislim više nas koji smo mu bili ravni, nego same šefove.

- Kako je otišao?

- Posvađao se s jednim od podravnatelja, zbog jedne stvari u kojoj je on, moramto priznati... bio potpuno u pravu. Taj je podravnatelj prekopavao po njegovom ure-du, i Edmondu je krv uzavrela. Kad je vidio da će svi radije podržati onog drugog,

52



osjetio se prisiljenim otići.

- Ali upravo ste rekli da je bio u pravu...

- Ponekad je bolje ponijeti se kukavički u korist neke face na položaju, pa bila onai antipatična, nego se praviti hrabar u korist nekog beznačajnog i nepoznatog, makar

e simpatičan. Edmond ovdje nije imao prijatelja. Nije s nama jeo, nije s nama pio,činilo se da je vječito u oblacima.

- Zbog čega mi onda priznajete svoj kukavičluk? Nije bilo potrebno da mi sve toispripovijedite.

- Hm, otkako je umro, neprestano sebi govorim da smo se, bez obzira na sve, ipak prema njemu loše ponijeli. Vi ste njegov nećak, nekako, sad kad sam to ispripovije-dio, kao da mi je malo lakše...

U dnu mračnog klanca nazirala se drvena utvrda. Zabranjeni grad.Zdanje je zapravo činio panj borova stabla oko kojeg je izgrađena kupola. Panj je predstavljao srce i kralješnica Bel-o-kana. Srce, zato što se u njemu nalazila kra-ljevska ložnica i zalihe dragocjenih namirnica. Kralješnica, jer je Gradu omogućavaoda odoli kiši i olujnom nevremenu.

Kad se priđe bliže, vidi se kako je zidna stijena obložena inkrustacijama s priličnosloženim i zamršenim motivima. Poput zapisa kakva barbarskog pisma. Riječ je ohodnicima koje su nekoć davno prokopah prvi stanovnici tog panja: termiti.

Kad je osnivačica Bel-kiu-kiuni prispjela u ove krajeve, prije pet tisuća godina,

odmah se s njima sukobila. Rat je trajao vrlo dugo, više od tisuću godina, no naposljetku su pobjedu odnijeli Belokanci. Tada su s oduševljenjem otkrili "klasično"gradsko naselje s hodnicima od drva koji se nikad nisu urušavali. Taj borov panjotvorio im je nove urbanističke i arhitektonske perspektive.

Gore, ravna i uzdignuta ploča; dolje pak duboko korijenje koje se u Zemlju grana-lo na sve strane. Bilo je to i-de-al-no. Međutim, panj je uskoro postao pretijesan da bi

primio čitavu populaciju rusih mrava čiji je broj neprestano rastao. Počeli su stogakopati u podzemlju, u produžetku korijenja. A na posječeno drvo, da bi mu proširilitjeme, naslagali su hrpu grančica.

Danas je Zabranjeni grad gotovo posve pust. Osim Majke i njezinih elitnih straža-ra, svi ostali stanovnici žive na periferiji.

327. mužjak opreznim se i nepravilnim koracima primicao panju, svako malozastajkujući. Vibracije u pravilnim razmacima ostavile bi dojam nekoga tko hoda,dok zvukovi nepravilna ritma mogu proći kao lakši odroni. Sad mu još samo ostajenada da mu se nijedan vojnik neće naći na putu. Stane puzati. Nalazio se na više oddvije stotine glava od Zabranjenog grada. Počeo je polako prepoznavati desetke

53



otvora probijenih u panju; točnije, glave mrava-vratara koje potpuno zagrađuju pro-laz.

Modelirane tko zna kakvim degenerirajućim genetskim otklonom, ove su staniceopskrbljene širokom glavom, okruglom i plosnatom, koja im daje izgled debelog

čavla podešenog točno na obod otvora nad kojima im je povjeren nadzor.Ta živa vrata već su u prošlosti dokazala svoju učinkovitost. Za vrijeme rata kodJagoda, prije sedamstoosamdeset godina, u Grad je navalila horda žutih mrava. Svi

preživjeli Belokanci izbjegli su i sklonili se u Zabranjenom gradu, a mravi vratari,ušavši natraške, hermetički su zatvorili sve njegove ulaze.

Žutim je mravima trebalo dobra dva dana da napokon uspiju razvaliti teške zasu-ne. Vratari ne samo što su zatvorili rupe nego su i bijesno grizli svojim dugim če-ljustima. Žuti bi se mravi skupili po stotinu njih za juriš na jednog jedinog vratara.

aposljetku su prošli, probušivši hitin na njihovim glavama. No žrtva "živih vrata"

nije bila uzaludna. Drugi savezni gradovi imali su dovoljno vremena organizirati po-ačanja i nekoliko sati kasnije grad je bio oslobođen.

327. mužjak nije, naravno, ni u snu imao namjeru sâm se suočiti s jednim vrata-rom tog kalibra, ali je računao da će možda moći iskoristiti priliku kad se jedna odvrata budu otvorila, na primjer da bi propustila van neku dadilju natovarenu Majči-nim jajima. Mogao bi šmugnuti unutra prije nego što se stignu opet zatvoriti.

Evo, jedna se glava upravo miče, otvara prolaz... nekom stražaru. Propalo, nemože sad ništa pokušati, stražar bi se smjesta vratio i ubio ga.

Novi pomak vratarove glave. On savije svojih šest nogu, spreman na skok. Joj,ne! Lažna uzbuna, onaj je samo promijenio položaj. Pa da, kako bilo da bilo, to morada izaziva grčeve, tako neprekidno držati glavu nabijenu u drvenu ogrlicu.

Ma, baš ga briga uostalom, nema više strpljenja: nasrne na prepreku. Tek što muse našao nadohvat ticala, vratar otkriva odsutnost njegovih propusničkih feromona.Povuče se još malo unatrag kako bi bolje začepio otvor, a zatim ispusti molekule zauzbunu.

Strano tijelo u Zabranjenom gradu! Strano tijelo u Zabranjenom gradu! - stao jezavijati poput sirene.

Zavrti svojim štipaljkama ne bi li zastrašio nepoželjnog. Rado bi poletio naprijed inavalio na njega, ali nalog izričito glasi: najprije prepriječiti!

Sad treba biti brz. Mužjak posjeduje jednu prednost: on vidi u mraku, za razlikuod vratara koji je slijep. Vinu se uvis, izmakne razjarenim čeljustima koje su naslije-

po udarale te zapikira dolje ne bi li im dohvatio korijene. Cak, cak, cak, posječe ihednog za drugim. Poteče prozirna krv. Dva bezopasna batrljka i dalje su se uzalud

trzala.

54



Međutim, 327. još uvijek se nije mogao provući, leš protivnika potpuno je bloki-rao prolaz. Tetanizirane noge još uvijek, refleksno, čvrsto pritišću o drvo. Što učiniti?On namjesti trbuh uz čelo vratara i okine. Tijelo se strese, izjedeni hitin stane se topi-ti, a iz njega se izvije sivi oblak dima. No glava je poprilično debela. Četiri je putamorao pokušati prije nego što mu je uspjelo prokrčiti put kroz plosnatu lubanju.

Prolaz slobodan. S druge strane otkrije toraks i abdomen, sve atrofirano. Mrav je bio samo vrata, ništa osim običnih vrata.

KONKURENTI: Kad se pojaviše prvi mravi, pedeset milijuna godina kasnije, nisumorali ništa drugo nego dobro se držati. Kao daleki potomci jedne divlje sa-motnjačke ose, tiphiide, nisu bili opskrbljeni ni velikim čeljustima ni žalcem. Bili su

sićušni i štrkljavi, ali nipošto glupi, i nije im trebalo dugo da shvate kako je u nji-hovu interesu slijediti primjer termita. Valjalo se ujediniti.

Stvorili su svoja sela, izgradili ugrubo velika gradska naselja. Termite je ovakonkurencija ubrzo počela zabrinjavati. Prema njihovu poimanju, na Zemljinije bilo mjesta za više od jedne vrste društvenih kukaca. Od tog su trenutka ratovibili neizbježni. Bjesnili su posvuda po svijetu, na otocima, po drveću i u planina-ma; vojske termitskih gradova borile su se protiv mladih vojnih postrojbi mravljihnaselja.Takvo što nikad se još nije vidjelo u životinjskom carstvu. Milijuni čeljusti koje su

škljocale zbog cilja koji nije bio hranidbene prirode. "Političkog" cilja! Na početku su termiti, kao iskusniji, dobivali bitku za bitkom. No mravi su se prila-

godili. Kopirali su termitska oružja i izumljivali nova. Svjetski ratovi termiti-mravi žarili su i palili planetom u razdoblju od prije najmanje pedeset milijuna godinado prije najmanje trideset milijuna. Upravo je to bilo doba kad su mravi, otkrivšikao oružje mlaz mravlje kiseline, obilježili prekretnicu u svojemu napretku.

Edmond Wells


- Upoznali ste ga u Africi, je li tako?

- Da - odvrati profesor. Edmond je u sebi nosio neku duboku bol. Čini mi se, akome sjećanje ne vara, da mu je bila umrla žena. Bacio se kao sumanut na proučavanjekukaca.

- Zašto baš kukaca?

- A zašto ne? Insekti su opčinjavali još od iskonskih vremena. Već su se našinajdalji preci pribojavali komaraca koji su im prenosili groznicu, buha od kojih bidobili grozan svrbež, paukova koji su ih boli, žižaka koji su im proždirali zalihe hra-

55



ne. Sve je to ostavilo traga.

Jonathan se nalazio u laboratoriju br. 326 Nacionalnog centra za znanstvena istra-živanja, na Odjelu za entomologiju šume Fontainebleau, u društvu profesora DanielaRosenfelda, pristala starčića s kosom počešljanom u konjski rep, nasmijanog i bla-

goglagoljivog.- Kukac zbunjuje, zavarava; on je manji i krhkiji od nas, a ipak nam prezrivo i po-drugljivo prkosi; štoviše, čak nam i prijeti. Uostalom, kad čovjek bolje promisli, svizavršimo u želucu kukaca. Jer što, na kraju krajeva crvi se, dakle ličinke muha, po-goste našim ostacima...

- Nikad nisam o tome razmišljao.

- Kukac je dugo vremena bio smatran utjelovljenjem zla. Belzebub, jedan od So-toninih slugu, prikazuje se, na primjer, s glavom muhe. To nikako nije slučajno.

- Mravi imaju bolju reputaciju od muha.

- Zavisi. Svaka kultura o njima govori na različit način. U Talmudu, oni su simbolčasti. Tibetanski budizam ruga im se kao primjeru smiješne i isprazne materijalistič-ke aktivnosti. Za Baule s Obale Bjelokosti, žena koju ugrize mrav rodit će dijete smravljom glavom. Neki polinezijski narodi, zauzvrat, drže ih malim božanstvima.

- Edmond je prethodno radio na bakterijama, zašto ih je ostavio?

- Bakterije nisu u njemu budile ni tisućinku one strasti koja ga je opčinjavala prinjegovim istraživanjima kukaca, i to naročito mrava. A kad kažem njegova istraživa-nja, mislim na jedan totalni angažman. On je bio taj koji je pokrenuo potpisivanje pe-

ticije protiv mravinjaka-igračaka, znate onih plastičnih kutija koje se prodaju po veli-kim robnim kućama, s jednom kraljicom i šest stotina radnika. Bio je također vatre-ni pobornik korištenja mrava kao "insekticida". Htio je da se u šumama sistematski

postave naseobine rusih mrava, kako bi ih se očistilo od parazita. Nije to uopće bilo glupo. Već se u prošlosti mrave koristilo za borbu protiv borove gusjenice-po-vorkašice u Italiji, i protiv jelove pamphiliidae{2} u Poljskoj, dva kukca kojiopasno mogu poharati drveće.

- Nahuškati kukce jedne protiv drugih, to bi trebala značiti ta ideja?

- Mmmh, on je to nazivao "uplitanjem u njihovu diplomaciju". U prošlom se sto-

ljeću napravilo toliko gluposti s kemijskim insekticidima. Insekta nikad ne trebaizravno napasti, a još manje ga treba podcjenjivati ili ga htjeti pripitomiti, kao što seučinilo sa sisavcima. Insekt, to je jedna druga filozofija, drugačiji prostor-vrijeme,edna druga dimenzija. Insekt na primjer ima lijek za svaki kemijski otrov: mitridati-

zaciju.{3} Jasno vam je, ako se još uvijek ne uspijevamo izbaviti od najezdi skakava-ca, to znači da su se oni u stanju prilagoditi svemu, beštije male. Smjestite im nekiinsekticid, 99 % ih krepa, ali jedan posto preživi. A tih jedan posto spašenih ne samo

56



što su imunizirani, nego će izroditi 100 posto malih skakavaca "cijepljenih" protivtog insekticida. I tako se već dvije stotine godina čini kardinalna pogreška da setoksičnost tih proizvoda uporno uvećava. Do te mjere da su oni već ubili više ljudinego kukaca. I naravno - stvorili smo hiperrezistentne sojeve sposobne da bez ikakveštete po vlastiti opstanak konzumiraju najgore moguće otrove.

- Hoćete reći da zapravo ne postoji pravo sredstvo za borbu protiv insekata?

- Konstatirajte sami. Još uvijek ima i komaraca, i skakavaca, i žižaka, i ce-cemuha i - mrava. Oni su otporni na sve živo. 1945. se opazilo da su jedino mravi iškorpioni preživjeli nuklearne eksplozije. Čak i tome prilagodili!

327. mužjak jednoj je stanici iz Roja pustio krv. Izvršio je najgore moguće nasilje protiv svog vlastitog organizma. To mu je ostavilo gorak okus. Ali je li imao drugogizbora, on, informacijski hormon, da preživi i nastavi svoju misiju?

Ako je ubio, to je samo zato što su njega samog pokušali ubiti. Lančana reakcija.Kao karcinom. Budući da se Roj ponio prema njemu na neprirodan način, osjećao se

primoranim djelovati u skladu s tim. Mora se samo sroditi s tom idejom.

Ubio je jednu bratsku stanicu. Možda će ih ubiti još.

- Ali što je išao tražiti u Africi? Mislim, kad mrava, kako i sami kažete, ima kamose god čovjek okrene.

- Dakako, ali ne istih mrava... Mislim da Edmondu, nakon što je izgubio ženu, ni

do čega više nije bilo stalo, čak se pitam, ovako s odmakom, nije li možda priželjki-vao da ga mravi "samoubiju"...

- Molim?

- Za dlaku je nedostajalo da ga smažu, bogami! Afrički mravi svilari... Niste gle-dali film Kad Marabounta zatutnji?

Jonathan odmahnu glavom u znak nijekanja.

- Marabounta je masa magnans dorylines mrava, odnosno annoma nigricans, kojahara po ravnicama uništavajući sve što joj se nađe na putu.

Profesor Rosenfeld naglo ustane kao da se hoće suprotstaviti nekakvom nevidlji-vom naletu valova.

- Najprije začujete sa svih strana nešto kao silno šuštanje i brujanje, sastavljenood svakojakih krikova i kriještanja, lepeta krila i toptanja nogu svih malih životinjakoje pokušavaju pobjeći. U toj fazi još ne vidite svilare, a onda se nekoliko ratnika

pomoli iza nekog brežuljka. Nakon tih izvidnika ubrzo stižu ostali, u kolonama kojese protežu unedogled. Padina se odjednom čitava zacrni. To vam je kao izljev lave

57



koja klizi i topi sve preko čega prođe.

Profesor je hodao gore-dolje, živo gestikulirajući, sav obuzet svojom temom.

- To vam je otrovna krv Afrike. Živa kiselina. Broj im je zastrašujuć. Jedna kolo-nija svilara izlegne prosječno petsto tisuća jajašaca svakoga dana. Možete njima

vrhom napuniti kante i kante... Dakle, taj potočić crne sumporne kiseline curi, penjese po strminama i stablima, ništa mu ne predstavlja prepreku. Ptice, gušteri ili sisavcikukcožderi koji kojim slučajem imaju tu nesreću da im se nađu preblizu, bivajusmjesta samljeveni u najsitnije mrvice. Viziju Apokalipse! Svilari se ne boje nijednezvjeri. Jednom sam vidio jednu previše znatiželjnu mačku kako se rastopila dok siokom trepnuo. Prelaze čak i preko potoka, improvizirajući plutajuće mostove odvlastitih leševa!... Na Obali Bjelokosti, u kraju oko ekotropnog centra u Lamtougdje smo ih proučavali, stanovništvo još nije smislilo nikakvu obranu protiv njihovihnajezdi. Kad se objavi da će ti minijaturni Atile proći kroz selo, ljudi u panici bježe

uzimajući sa sobom samo svoja najdragocjenija dobra. Natrpaju noge od stolova istolica u kante s octom i mole se svojim bogovima. Kad se vrate, nađu sve blistavo počišćeno, kao da je tajfun prošao. Ni najmanjeg komadića hrane više nema, kao ni bilo kakve druge organske tvari. Ni najsitnije gamadi također. Svilari su, napokon,najbolje sredstvo za temeljito čišćenje vlastite kolibe, od podruma do krova.

- Kako ste ih onda mogli proučavati, kad su tako krvoločni?

- Čekali bismo podne. Insekti nemaju sustav toplinske regulacije kao mi. Kad jevani 18 stupnjeva, u njihovim je tijelima također toliko, a kad je pasja vrućina, njiho-va krv postaje kipuća. Za njih je to nepodnošljivo. Zato s prvim usijanim zrakama

svilari sebi kopaju bivak-gnijezda, u kojima čekaju ugodnije meteo-prilike. Neštokao mini-hibernacija, samo što su blokirani vrućinom, a ne hladnoćom.

- A onda?

Jonathan zapravo uopće nije znao voditi razgovor. On je smatrao da je diskusijastvorena da funkcionira na principu spojenih posuda. Uvijek je tu jedan koji zna,

puna posuda, i jedan koji ne zna, prazna posuda, što je u većini slučajeva bio on.Onaj koji ne zna, dobro naćuli uši i s vremena na vrijeme potpiri žar svog sugovorni-ka ponekim "a onda?", "pričajte mi o tome", te kimanjem glave. Ako su i postojalineki drugi načini komunikacije, njemu nisu bili poznati. Činilo mu se uostalom, pro-

matrajući svoje suvremenike, da ovi ne čine ništa drugo nego se odaju paralelnimmonolozima, s jedinom namjerom da sugovornika iskoriste kao besplatnog psihoana-litičara. U takvim okolnostima, bila mu je draža njegova vlastita tehnika. Istina,ostavljao je možda dojam da ne posjeduje nikakva znanja, ali je barem neprestanonešto učio. Ne kaže li uostalom jedna stara kineska poslovica: "Onaj tko postavi pita-nje glup je pet minuta, onaj tko ga ne postavi nikad ostaje to čitav život"?

- Što onda? Onda smo otišli tamo, sto mu gromova! A to je bilo nešto, vjerujte.

58



amjeravali smo pronaći tu vražju kraljicu. Tu famoznu debelu zvjerku koja izlegne petsto tisuća jaja na dan. Htjeli smo je samo vidjeti i fotografirati. Obuli smo oneglomazne čizme kakve nose čistači kanalizacije. Na nesreću, Edmond je imao nogu43, a preostao je još samo jedan par, i to 40. Krenuo je u običnim čizmama za bla-to... Sjećam se kao da je jučer bilo. U 12 h 30 zacrtali smo na tlu vjerojatni oblik bi-vak-gnijezda i počeli uokolo kopati rov dubine jedan metar. U 13 h 30 doprli smodo vanjskih komora. Procurila je neka vrsta crne i krkljave tekućine. Tisuće i tisućerazdraženih vojnika zveketali su svojim čeljustima koje vam kod te vrste sijeku po-

put oštrice britve. To se kao ludo zabijalo u naše čizme, dok smo mi i dalje udarničkizabadali lopate i pijuke, napredujući u pravcu bračne ložnice. I konačno nađosmonaše blago. Kraljicu. Kukca deset puta krupnijeg od naših europskih kraljica. Slikalismo je pod svim kutovima, svaku sitnicu, dok je ona zacijelo na svom mirisnom jezi-ku urlala God save the Queen... Učinak nije izostao. Ratnici se stadoše slijevatiodasvud, skupljajući se u grozdove na našim nogama. Neki su se već uspjeli uspenja-ti, preskačući svoju braću dobrano zabijenu u kaučuk. Odavde su se uvlačili pod hla-če, pa pod košulju. Svi smo se pretvorili u Gulivere, samo što naši Liliputanci nisusanjali ni o čemu drugom nego da nas raskomadaju na jestive krpice! Trebalo je prijesvega izričito paziti da nam se ne uvuku u neki od prirodnih otvora: nos, usta, čmar,

bubnjić. U protivnom, možeš se slikati, kopaju iznutra.

Jonathan je zanijemio, prilično impresioniran. Što se tiče profesora, on se tolikouživio u scenu koju je iznova proživljavao da je njegova mimika imala žestinu mla-dića, što nipošto više nije bio.

- Snažno smo jedni druge pljeskali ne bi li ih rastjerali. Oni pak, njih je vodio našdah i miris znoja. Svi smo radili vježbe joge da bi usporili disanje i kontrolirali strah.

astojali smo ne razmišljati, zaboraviti na te grozdove ratnika koji su nas očiglednoimali namjeru bez milosti usmrtiti. A ispucali smo dva filma, neke fotke čak s fle-šom. Kad smo bili gotovi, svi smo hitro iskočili iz rova. Osim Edmonda. Mravi su ga

prekrili od glave do pete, bili su spremni da ga požderu! Brzo smo ga uhvatili zaruke i izvukli van, razodjenuli ga i nožem mu ostrugali sve čeljusti i glave usječene

po cijelom tijelu. Svi smo gadno prošli, ali ne tako kao on, bez čizama. A što jenajgore, uspaničio se, emitirao je feromone straha.

- Užasno.

- Ne, sjajno je što se izvukao živ. To mu, uostalom, povrh svega uopće nije ogadi-lo mrave. Naprotiv, bacio se na njihovo istraživanje s još pomamnijom strašću.

- A onda?

- Vratio se u Pariz. I više od njega nismo imali nikakvih vijesti. Nije čak ni jedanedini put telefonirao svom starom Rosenfeldu, lopov jedan. Na kraju sam u novina-

ma pročitao da je umro. Pokoj mu duši.

59



Pošao je razmaknuti zavjesu na prozoru i ispitivački promotrio stari termometar uglavljen u emajliranom limenom žlijebu.

- Hm, 30 stupnjeva usred travnja, nevjerojatno. Svake godine je sve toplije. Akose tako nastavi, za deset godina Francuska će postati tropska zemlja.

- Zar je dotle došlo?- Čovjek to ne primjećuje jer se to događa postepeno. Ali mi, entomolozi, mi to

opažamo po vrlo jasnim i određenim detaljima: vrste insekata tipične za tropske kra-eve danas možete naći u Pariškom bazenu. Niste još primijetili da se leptiri nekako

sve sjajnije prelijevaju?

- Doista, baš sam jučer vidio jednog, fluorescentno crveno-crnog, sletio je na nekiauto...

- Sto posto ivanjska ptičica s pet pjega. To je otrovni leptir kojeg se još do ne-davno moglo naći jedino na Madagaskaru. Ako se tako nastavi... Možete li sebi za-misliti mrave svilare usred Pariza? To bi bio spektakl...

Nakon što je očistio ticala i pojeo nekoliko mlakih komadića "provaljenog" vrata-ra, mužjak bez mirisa počeo se, sitno trčkarajući, motati drvenim hodnici-ma. Majčinska je ložnica u onom pravcu, osjeća je. Srećom je 25°, a pri toj tempera-turi u Zabranjenom gradu nema mnogo svijeta. Morao bi se moći ušuljati bez ve-ćih problema.

Iznenada, iz suprotnog mu pravca dopre miris dvojice ratnika. Jedan krupniji i je-

dan manji. A mali ima dvije noge manje...Onjušiše međusobno svoja isparavanja, na rastojanju.

Nevjerojatno, pa to je on!

Nevjerojatno, pa to su oni!

327. šmugne brže-bolje u prvi hodnik, u nadi da će ih se otresti. Kruži i kruži une-dogled po tom labirintu s tri dimenzije. Izlazi van iz Zabranjenog grada: vratari ga nezaustavljaju, budući da su programirani samo za filtriranje izvana prema unutra. Nje-gove nožice tapkale su sad po rahloj i rastresitoj zemlji, skretao je iz zavoja u zavoj.

No ona su dvojica također bila prilično hitra i nisu dopuštala da previše zaostanu.Mužjak odjednom slučajno gurne i sruši na tlo nekog radnika natovarenog ovećomgrančicom. Nije bilo namjerno, ali je dobro došlo: ubojice s mirisom stijene moralesu ponešto prikočiti.

Treba iskoristiti taj zastoj: brzo, u ovu krivudavu usjeklinu! Šepavac se približava.Mužjak se zavuče još dublje u svoje skrovište.

60



- Kamo je nestao?

- Opet je sišao.

- Što to sad pak znači opet sišao?

Lucie uze Augustu za ruku i povede je prema podrumskim vratima.

- Od sinoć je tamo unutra.- I još se nije popeo natrag?

- Ne, i pojma nemam što se tamo dolje događa, ali on mi je izričito zabranio dazovem policiju... Silazio je već nekoliko puta i svaki put se vratio.

Augusta je bila preneražena.

- Pa to je suludo! A ujak mu je to izričito zabranio...

- Sad je već počeo odlaziti noseći sa sobom hrpe alata, komada čelika, debelih be-tonskih ploča. Što se pak tiče onog što prčka tamo dolje...

Lucie se objema rukama nemoćno uhvatila za glavu. Bila je na izmaku snaga,osjećala je da će je ponovno oboriti depresija.

- A ne možemo li sići i potražiti ga?

- Ne. Postavio je bravu koju zaključava iznutra.

Augusta, poražena, klonu u stolac.

- No dakle, da sam barem mogla očekivati da će to oživljavanje uspomena na Ed-monda izazvati toliko neprilika...

SPECIJALIST: U velikim modernim mravljim gradovima, podjela poslova koja seneprestano ponavljala milijunima godina dovela je naposljetku do genetskih muta-cija.Tako se neki mravi rađaju s golemim škarastim čeljustima da bi postali vojnici,drugi posjeduju čeljusti drobilice za proizvodnju brašna od žitarica, treći su pak opremljeni prekomjerno razvijenim žlijezdama slinovnicama kako bi mogli navlaži-vati i dezinficirati mlade ličinke. Otprilike kao kad bi se kod nas vojnici rađali s

prstima u obliku noža, seljaci sa štipaljkama kao stopalima da bi se mogli bez po-teškoća verati po drveću i skupljati plodove, dojilje s desetak pari dojki.

No od svih tih "profesionalnih" mutacija, najspektakularnija je bila ona koja se od-nosi na ljubav. Naime, da silne mase bijednih fizikalaca ne bi ometali erotski pori-vi, oni se rađaju bespolni. Sva reproduktivna energija usredotočena je na specija-liste: mužjake i ženke, prinčeve i princeze ove paralelne civilizacije.Oni se rađaju opremljeni isključivo za ljubav. Uživaju povlastice koje se sastoje od

prikladne dodatne aparature namijenjene da im bude od pomoći pri kopulaciji. Aona ide od krila do sićušnih infracrvenih očica i ticala primopredajnika

61



apstraktnih emocija.

Edmond Wells


Gle, pa to njegovo sklonište nije slijepa ulica, vodi u nekakvu malu spilju. 327. sezavuče duboko unutra. Ratnici s mirisom stijene prođoše mimo, nisu ga detektirali.Samo što... spilja nije prazna. Unutra je nešto toplo i mirisno. Odnosno netko. A tajnetko već emitira.

Tko ste vi?

Olfaktivna je poruka kratka, jasna, kategorična. Zahvaljujući svojim infracrvenimokašcima on razabra da pitanje dolazi od neke krupne životinje. Ovako odoka, težilae po svemu sudeći najmanje devedeset zrnaca pijeska. Pa ipak, vojnik nije. To je

nešto što dotad nikad još nije omirisao, nikad vidio.Ženka.

I to kakva ženka! Uze je dugo i pomno proučavati. Vitke graciozne nožice,savršenog profila, ukrašene sitnim dlačicama prekrasno ljepljivim od spolnih hormo-na. Debela ticala pršte snažnim mirisima. Oči crvenih odsjaja nalik na dvije borovni-ce. Masivan trbuh, gladak i vretenast. Široki grudni štit, natkriljen predivno zrnatimmezotomom. I napokon, dugačka krila, dva puta veća od njegovih.

Ženka rastvori svoje ljupke malene čeljusti i... skoči mu za vrat, s očitom namje-rom da mu odrubi glavu.

Mučio se da proguta slinu, počeo se gušiti. S obzirom na odsutnost bilo kakve propusnice, ženki nije bilo ni na kraj pameti da popusti stisak. Bio je strano tijelo ko-

eg je trebalo uništiti.

Okoristivši se svojim malenim rastom, napokon joj se ipak uspio oteti. Brzo joj seuzvere na ramena i čvrsto joj stisne glavu. Kotač se preokrenuo. Na svakog dođe redda ga pritisnu brige. Sad se ona stane batrgati.

Kad mu se učinilo da je dovoljno iscrpljena, on izbaci naprijed svoja ticala. Nemae namjeru ubiti, želi samo da ga posluša. Stvari nisu nimalo jednostavne. Želi s

njom održati AK. Apsolutnu komunikaciju.Ženka (identificirao je njezin broj legla, ona je 56.) odmakne ticala u stranu, iz- bjegavajući kontakt. Zatim se snažno propne ne bi li ga se na prepad riješila. No onse ne da: čvrsto se pripio za njezin mezotomum, štoviše, pojača stisak čeljusti. Nasta-vi li, glava ženke bit će iščupana poput korova.

Ona se ukipi. On također.

Svojim infracrvenim očicama, čije vidno polje obuhvaća kut od 180°, sad je jasno

62



vidjela napadača koji joj sjedi visoko na toraksu. Pa sasvim je zapravo malen.

Mužjak!

Ona se prisjeti lekcija koje je slušala od dadilja:

Mužjaci su polu-bića. Za razliku od svih ostalih stanica Grada, oni su opskrbljeni

amo polovicom kromosoma vrste. Začeti su od neoplođenih jaja. To su, dakle, velikeenske jajne stanice, ili, možda bolje reći veliki spermatozoidi, koji slobodno žive na

otvorenom.

Ona, dakle, ima sad na leđima jedan spermatozoid, i taj je upravo ima namjeru za-daviti. Ta je pomisao gotovo zabavlja. Zbog čega uopće neka jaja bivaju oplođena, adruga ne? Vjerojatno zbog temperature. Ispod 20°, spermoteka se ne može aktiviratii Majka tada liježe samo neoplođena jaja. Mužjaci, prema tome, potječu od hladnoće.Kao smrt.

Ovo je zapravo prvi put da vidi jednog od njih, od krvi i hitina. Što bi dovragamogao tražiti ovdje, u gineceju djevica? Ovo je tabu-teritorij, strogo rezerviran zaženske spolne stanice. Ako se ovaj provukao, znači da bilo kakva strana stanica tako-đer može ući u njihovo krhko svetište: vrata su, dakle, otvorena svim infekcijama!

327. još jednom pokuša uspostaviti ticalnu komunikaciju. No ženka ne popušta.Razmakne li joj ticala, ona ih smjesta obori na glavu; dotakne li joj drugi članak, po-vuče ih unatrag. Neće, pa neće.

On još malo pojača stisak čeljusti i nekako uspije staviti svoj sedmi članak u dodir s njezinim. 56. ženka nikad još nije imala prilike komunicirati na ovakav način. Učili

su je da izbjegava svaki kontakt, da samo odašilje i prima isparavanja iz zraka. Noipak, poznato joj je da taj eterični način komunikacije može biti varljiv. Majka je jed-nog dana emitirala feromon na tu temu:

Između dva mozga uvijek će dolaziti do svih vrsta nesporazuma i svakojakih laži,koji nastaju zbog parazitskih mirisa, zračnih struja, loše kvalitete emisije i prijema.

Jedini način da se doskoči tim neugodnostima upravo je AK. Izravni kontakt tica-la. Prolaz neuromedijatora jednog mozga bez ikakvih zapreka do neuro-medijatoradrugog.

Njoj to, međutim, izgleda kao neka vrsta razdjevičenja njezina duha. U svakom

slučaju, nešto teško, grubo i nepoznato. No više nema izbora, ako ovaj nastavi stezati, usmrtit će je. Ona stoga zabaci svo-

e čeone motkice na ramena, u znak pokornosti.

AK može početi. Dva para ticala napokon se doista primakoše. Lako električno pražnjenje. To je od nervoze. Polagano i bojažljivo, potom sve brže i brže, dva kukcadraškaju jedno drugom jedanaest segmenata zupčasto izrezuckanih ticala. Malo-po-malo, pjena prepuna zbrkanih izraza počinje bacati mjehuriće. Ta masna tvar ticala

63



podmazuje, smanjuje trenje i omogućuje ubrzanje ritma kliznog kontakta. Dvijemravlje glavice vibriraju bez kontrole neko vrijeme, nakon čega ticalne motkice za-ustavljaju svoj ples i svom se dužinom priljubljuju jedan uz drugog. Sad postojisamo jedno jedinstveno biće, s dvije glave, dva tijela i jednim parom ticala.

Prirodno se čudo sad može izvršiti. Feromoni prolaze iz jednog tijela u drugo pu-tem tisuća pora i kapilarnih cjevčica kojima vrve njihovi članci. Dva se duha sjedi-njuju. Misli se više ne kodiraju i nije ih potrebno dekodirati: bivaju izručene u stanjusvoje prvobitne jednostavnosti: slike, glazba, emocije, mirisi.

I tako je na tom savršeno neposrednom jeziku 327. mužjak ispripovijedio 56.ženki sve o svojoj pustolovini: o masakru ekspedicije, olfaktivnim tragovima patu-ljastih vojnika, o susretu s Majkom, o tome kako su ga pokušali ukloniti i kako jeizgubio svoje propusnice, o borbi s vratarom i ubojicama s mirisom stijene kojiga bezdušno progone.

Po svršetku AK, ona zabaci ticala unatrag, u znak blagonaklonosti prema njemu.Sad je u njezinoj milosti ili nemilosti, mogla bi ga bez problema ukloniti. Počne muse zagonetno primicati širom rastvorenih čeljusti i ... dobaci mu nekoliko svojih fero-mona-propusnica. S tim je privremeno izvučen iz neprilike. Ponudi mu zatim trofi-laksiju i on s olakšanjem prihvati. A onda žustro zaleprša krilima kako bi raspršilasve pare njihova razgovora.

Evo ga, hvala nebesima, napokon je uspio nekoga uvjeriti. Informacija je predana,shvaćena i prihvaćena od strane još jedne stanice.

Upravo je stvorio svoju radnu ekipu.

VRIJEME: Percepcija protjecanja vremena kod ljudi i mrava bitno se razlikuje. Zaljudska bića vrijeme je apsolutno. Ma što da se događalo, periodičnost i trajanje

sekundi uvijek su jednake. Kod mrava, naprotiv, vrijeme je relativno. Kad je toplo, sekunde su vrlo kratke. Kad je hladno, one vijugaju i produžuju se u beskonačnost, sve do hibernacijskog gubitka svijesti.Uslijed tako elastičnog vremena, percepcija brzine kojom se stvari događaju u njih

je posve drugačija od naše. Za definiciju nekog gibanja, kukci se ne služe samo prostorom i vremenom; oni dodaju jednu treću dimenziju: temperaturu.

Edmond Wells


Od tog ih je trenutka bilo dvoje, kojima je bilo stalo da uvjere najveći mogući broj braće u ozbiljnost "Slučaja razornog tajnog oružja". Još nije prekasno. Međutim, mo-

64



raju uzeti u obzir dva elementa. S jedne strane, nikad im neće uspjeti pridobiti zasvoju stvar dovoljan broj radnika prije svečanosti Preporoda koja će pojesti svuenergiju; trebat će im prema tome još jedan, treći ortak. S druge pak strane, mora se

predvidjeti slučaj da se ponovno pojave oni ratnici s mirisom stijene; neophodna ime, dakle, kakvo dobro skriveno gnijezdo.

56. predlaže svoju komoricu. Ona je u njoj iskopala tajni prolaz koji bi im mogaoomogućiti da zbrišu u slučaju opasnosti. 327. mužjak samo je napola začuđen, sad jevelika moda kopati tajne prolaze. Počelo je to prije kojih stotinjak godina, za vrijemerata protiv mrava pljuvača ljepila. Kraljica jednog saveznog grada, Ha-yekte-douni,razvila je upravo deliričan kult sigurnosti. Za sebe je dala izgraditi "blindirani" za-

branjeni grad. Bočne su mu strane bile ojačane krupnim oblucima, a čak su i oni mo-rali biti zalemljeni termitskim cementom!

Problem je bio u tome što je postojao samo jedan jedini izlaz. I tako se ona, kad

su grad opkolili pljuvači ljepila, našla zaglavljena u svojoj vlastitoj palači. Pljuvači-ma ljepila nije bio ni najmanji problem uhvatiti je i ugušiti u svom gnjusnom lijepkus učinkom trenutnog sušenja. Kraljica Ha-yektu-douni bijaše kasnije osvećena, a nje-zin grad oslobođen, no taj stravični i glupi kraj duboko se usjekao u belokanske du-hove.

A kako mravi imaju tu golemu sreću da mogu jednim ugrizom čeljusti modificira-ti svoju nastambu, svatko se bacio na bušenje vlastitog tajnog hodnika. Jedan mravkoji iskopa svoju rupicu, to bi još prošlo, ali ako je takvih milijun, to je već katastro-fa. "Službeni" hodnici počeli su se urušavati jer ih je stalno podrivalo sve više "pri-

vatnih". Neki bi se mrav znao tako uputiti vlastitim tajnim prolazom i izbiti u pravi pravcati labirint spleten od silnog broja "tuđih". To je postala tolika praksa da su čita-ve četvrti postale krušljive i počele dovoditi u pitanje sâm opstanak Bel-o-kana uskoroj budućnosti.

Majka je to prekinula. Više nitko nije mogao dobiti dopuštenje za bilo kakvo pro-kopavanje za vlastiti račun. Ali kako nadzirati baš sve komore?

56. ženka zaljulja i odgurne jedan oblutak, otkrivši mračnu pukotinu. To je to.327. temeljito ispita skrovište i ocijeni ga savršenim. Ostaje još samo pronaći trećegortaka. Oni izađoše iz rupe, brižljivo je zatvorivši. 56. ženka emitira:

Tko god da naiđe, bit će dobar. Prepusti sve meni.Ubrzo doista i naiđoše na nekoga, jednog velikog bespolnog vojnika koji je vukao

komad leptira. Ženka mu se obrati s rastojanja te mu emotivnim porukama ispriča ovelikoj opasnosti koja prijeti Roju. Služila se jezikom emocija s toliko virtuozne pro-finjenosti da je mužjaku jednostavno zastao dah. Vojnik je odmah ostavio svoju lovi-nu i uključio se u diskusiju.

Velika prijetnja za Roj? Gdje, tko, kako, zašto?

65



Ženka mu ukratko objasni tragediju koja je zadesila prvu proljetnu ekspediciju. jezin izražajni stil odisao je zanosnim isparavanjima. Već sad posjeduje ljupkost i

karizmu dostojnu jedne kraljice. Ratnik je brzo bio osvojen.

Kad krećemo? Koliko je vojnika potrebno da napadnemo patuljke?

Zatim se predstavi: on je 103.683. bespolac ljetnog legla. Krupna sjajna glava, du-gačke čeljusti, oči praktički nepostojeće, kratke noge: ma, saveznik i pol, boljeg nisumogli poželjeti. Povrh toga, očito je rođeni entuzijast. 56. ženka morala je čak obuzdavati njegov žar.

Iznese mu tad da u samom okrilju Roja postoje doušnici, možda čak plaćenici kojisu se prodali patuljcima kako bi spriječili Belokance da rasvijetle zagonetku tajnogoružja.

Prepoznat ćeš ih po karakterističnom mirisu stijene. Treba požuriti.

Računajte na mene.

Raspodijeliše zatim između sebe utjecajne zone. 327. će se potruditi da uvjeri da-dilje u solariju. One su općenito prilično naivna stvorenja.

103.683. će nastojati dovesti što više vojnika. Uspije li mu sastaviti barem jednučetu, to će već biti sjajno.

Mogu se također raspitati i kod izvidnika, da pokušam prikupiti još kakvo svje-dočanstvo o tom tajnom oružju patuljaka.

Što se tiče 56-te, ona će posjetiti gljivišta i staje i tamo potražiti stratešku podršku.

Sastanak opet ovdje, radi izvještaja, u 23°-vremena.

Televizija je ovaj put, u okviru serije "Kulture svijeta", prikazivala reportažu o ja- panskim običajima: "Japanci su, kao otočki narod, stoljećima naviknuti živjeti uautarhiji. Za njih, svijet je podijeljen na dvoje: Japanci i oni drugi, stranci sneshvatljivim običajima, barbari koje nazivaju Gai jin. Japanci su oduvijek imaliiznimno zagrižljiv nacionalni osjećaj. Kad neki Japanac ode iz zemlje i nastani se,

primjerice, u Europi, automatski biva isključen iz zajednice. Odluči li se nakon godi-nu dana vratiti, njegovi ga rođaci, čak ni njegova obitelj neće više priznavati kao jed-

nog od svojih. Živjeti kod Gai jin znači prožeti se duhom "onih drugih", odnosno isâm postati Gai jin. Čak i stari prijatelji iz djetinjstva obraćat će se takvome kao na-običnijem nepoznatom turistu."

Na ekranu su se nizali raznovrsni hramovi i svetišta u Shintou. Glas iz pozadine ponovo progovori: "Njihova vizija života i smrti bitno se razlikuje od naše. Tamosmrt jedne jedinke nema osobitu važnost. Ono što je zabrinjavajuće, to je nestanak edne produktivne stanice. Kako bi pripitomili smrt, Japanci s neobičnom ljubavlju

66



njeguju umijeće borbe. Kendo{4} se mladima predaje još u vrtiću..."

Dva se borca pojaviše u središtu ekrana, odjeveni poput negdašnjih samuraja.Prsa su im prekrivena crnom zglobovitom zaštitnom pločom. Na glavama ovalna ka-ciga ukrašena u visini uha s dva dugačka pera. Baciše se jedan na drugog ispustivši

ratnički krik, potom stadoše zveketati dugačkim sabljama. Nove slike; neki čovjek sjedi na petama i objema rukama zabada kratku sablju uvlastiti trbuh.

"Ritualno samoubojstvo, Seppuku, još je jedno tipično obilježje japanske kulture.ama je, dakako, teško razumjeti taj..."

-Televizija, vječito ta televizija! Samo zaglupljuje! Utrpava nam svima po reduiste slike u glavu. U svakom slučaju, pričaju koješta. Vama nije dosta, još uvijek? -

podviknuo je Jonathan, koji se vratio prije nekoliko sati.

- Pusti ga. To ga smiruje. Od smrti peseka, ne osjeća se baš sjajno... - Lucie će,mehaničkim glasom.

On pomiluje sina po bradi.

- Nisi baš dobro, veliki moj?

- Psst, slušam.

- Oho! kako on to odjednom s nama razgovara!

- Kako s tobom razgovara. Mora se priznati da ga u posljednje vrijeme ne viđaš baš često, nemoj se čuditi što te pomalo hladno poklopi.

- Eh! Nicolas, jesi li uspio složiti četiri trokuta od šibica?

- Nisam, ide mi to na živce. Slušam.

- Dobro, onda, ako ti ide na živce...

Jonathan, zamišljena izraza, počne premetati šibice koje su se, razbacane, još uvi-ek povlačile po stolu.

- Šteta. To ti je prilično... poučno.

Nicolas nije slušao, njegov je mozak bio izravno priključen na televiziju. Jonathannaposljetku ode u svoju sobu.

- Što to radiš? - zapita Lucie.- Pa vidiš dobro, spremam se, idem opet dolje.

- Molim? Oh, ne!

- Nemam izbora.

- Daj, Jonathan, reci mi to već jednom, što to ima tamo dolje što te toliko fascini-ra? Ja sam tvoja žena, na kraju krajeva.

On ne odgovori. Oči su mu zvjerale. I neprestano onaj nesretni tik. Sita uzaludna

67



truda i natezanja, ona uzdahne:

- Ubio si štakore?

- Sama moja prisutnost je dovoljna, drže se na rastojanju. A ako ne, pokažem imovo.

On zavitla golemim kuhinjskim nožem kojeg je očigledno bio dobro naoštrio.Drugom rukom dohvati svoju halogenu džepnu svjetiljku i uputi se prema po-drumskim vratima, s naprtnjačom na leđima, naprtnjačom koja je sadržavala poza-mašne zalihe namirnica, kao i sav njegov alat provalnog bravara. Usput je dobacio:

- Bok, Nicolas. Bok, Lucie.

Lucie nije znala što činiti. Zgrabi Jonathana za ruku.

- Ne možeš tek tako otići! Lako je tebi. Moraš razgovarati sa mnom.

- Ah, daj, molim te.

- Pa dobro, kako tebi to treba reći? Otkad si sišao u taj prokleti podrum, to uopćeviše nisi ti. Novaca više nemamo, a ti si tu nakupovao materijala i knjiga o mravimaza najmanje pet tisuća franaka.

- Bravarija i mravi me zanimaju. To je moje pravo.

- Ne, to nije tvoje pravo. Ne kad imaš sina i ženu koje treba prehraniti. Ako savnovac od potpore za nezaposlene tebi odlazi na kupovanje knjiga o mravima, ja ću sena kraju...

- Razvesti? To želiš reći?

Ona pusti njegovu ruku, shrvana.- Ne.

On je uhvati za ramena. Tik na ustima.

- Moraš imati povjerenja u mene. Moram ići do kraja. Nisam lud.

- Ti nisi lud? A da se malo pogledaš? Izgledaš kao ekshumirani leš, čovjek bi re-kao da si neprestano u groznici.

- Moje tijelo stari, moja glava se pomlađuje.

- Jonathan! Reci mi smjesta što se dolje događa!

- Fantastične stvari. Treba otići još niže, neprestano sve niže, ako se hoćeš jednogdana ponovno popeti... To ti je, vidiš, kao bazen, tek na dnu nađeš oslonac da se od-gurneš prema gore.

I on prasne u luđački smijeh koji je trideset sekundi kasnije još uvijek zlokobnoodzvanjao negdje na zavojitim stubama.

Etaža +35. Fini pokrov od grančica stvara efekt vitraža. Sunčeve zrake, provu-

68



kavši se kroz taj filter, najprije zaiskre, a potom se poput zvjezdane kiše prospu potlu. Nalazimo se u gradskom solariju, "tvornici" za proizvodnju belokanskih građana.

Vrućina koja ovdje vlada prava je tropska: 38°. Normalno: solarij je u potpunostiizložen jugu, kako bi što je moguće duže iskoristio žar bijele zvijezde. Toplina se po-

nekad, uslijed katalizatorskog učinka grančica, popne i do 50°!Stotine uposlenih nožica vrvi uokolo. Najbrojnija kasta ovdje su dadilje. KakoMajka liježe jaja, tako ih one odmah skupljaju i slažu na hrpe. Dvadeset četiri hrpečine jedan kup, dvanaest kupova jedan red. Redovi se pružaju unedogled. Kad nekioblak slučajno baci sjenu, dadilje smjesta brižljivo premještaju hrpe jajašca. Trebanaročito paziti da ona najmlađa budu uvijek dobro utopljena. "Vlažna toplina za ja-ašca, suha za kukuljice": eto, to je stari mirmekanski recept kako uzgojiti lijepu dje-

čicu.

S lijeve strane vide se radnici zaduženi za termiku. Gomilaju komadiće crnog

drva koji akumuliraju toplinu i komadiće fermentiranog humusa koji je proizvode.Zahvaljujući tim "radijatorima", solarij je uspijevao temperaturu trajno održati izme-đu 25 i 40°, čak i onda kad vani nije bilo više od 15.

Artiljerci budna oka kruže amo-tamo. Za slučaj da kakva žuna dođe ovamo protrljati nos...

Desno su se pak mogla razabrati nešto starija jaja. Dugačka je to metamorfoza: pod utjecajem usrdnog lickanja dadilja i vremena, sićušna jajašca rastu, bubre i dobi-vaju žutu boju. U roku od jednog do sedam tjedana pretvorit će se u ličinke sa zla-tastim dlačicama. I to također ovisi o vremenskim prilikama.

Dadilje su krajnje usredotočene. Ne štede ni svoju antibiotičku slinu, ni svoju po-zornost. Ni najmanja čestica prljavštine ne smije zagaditi ličinke. Ta one su tolikokrhke. Čak su i dijaloški feromoni svedeni na strogi minimum.

Pomozi mi da ih odnesem u onaj tamo kut... Pazi, tvoja hrpa bi se mogla srušiti...

Jedna dadilja prenosi ličinku dva puta veću od sebe. Zacijelo neki artiljerac. Odla-že "oružje" u jedan kutak i liže ga.

A u središtu tog prostranog inkubatora, čitavi kupovi ličinki kojima se desetsegmenata tijela već počelo lagano nazirati, urlaju tražeći papicu. Buntovnički tresu

glavom na sve strane, pružaju vratove, žustro gestikuliraju sve dok dadilje ne po- puste pa im isporuče malo nektara ili ustupe pokoji zalogajčić mesa nekog kukca.

Nakon što proteknu tri tjedna, kad su već dovoljno "zrele", ličinke prestaju jesti ikretati se. Nastupa faza letargije u kojoj se pripremaju za napore. Treba skupiti što jemoguće više energije za izlučivanje kukuljice koja će ih preobraziti u nimfe.{5}

Dadilje odvlače te glomazne žute pakete u jednu susjednu dvoranu ispunjenu su-him pijeskom koji upija vlagu iz zraka. "Vlažna toplina za jajašca, suha za kukulji-

69



ce": ponavljanja nikad nije previše.

U toj vreloj sušionici bijela kukuljica plavičastih odsjaja poprimit će najprije žutu boju, potom sivu, pa smeđu. Kamen mudraca u obrnutom pravcu. Pod ispredenomljuskom događa se prirodno čudo. Mijenja se svaki dio tijela. Živčani, dišni i pro-

bavni sustav, senzorni organi, oklop... Nimfa smještena u vreloj suhoj kupelji za nekoliko će dana nabujati. Jaje se kuha,veliki je trenutak blizu. Nimfa koja samo što se nije izlegla biva izdvojena u stranu, udruštvu svih onih kolegica koje s njom dijele isto to stanje. Dadilje oprezno bušekoprenastu stijenku kukuljice, oslobađaju jedno ticalo, pa jednu nožicu, sve dok neraskrče prolaz nekoj vrsti bjeličasta mravića što drhturi i nesigurno se klima, ne zna-ući što bi i kamo bi s vlastitim krhkim tijelom. Njegov hitin, još mekušan i svijetao,

za nekoliko će dana postati riđast, baš kao onaj u svih velikih Belokanaca.

327., ukipljen usred tog vrtloga aktivnosti, nije imao pravog pojma o tome kome

bi se bilo najbolje obratiti. Odasla nešto malo slabašnih mirisa prema nekoj dadiljikoja je pomagala jednom novorođenčetu pri njegovim prvim koracima.

Događa se nešto važno i ozbiljno.

Dadilja čak ni glavu ne okrene prema njemu.

Pssst. Ništa nije važnije i ozbiljnije od rođenja jednog bića.

Neki ga artiljerac odjednom gurne, udarajući ga sitnim udarcima toljagicasmještenih na vrhu ticala. Tip, tip, tip.

Ovdje se ne smije uznemiravati. Produžite!

Energija mu nije bila na osobito visokoj razini, nije znao kako bi emitirao daispadne uvjerljiv. Kad bi samo imao dar komunikacije kakav posjeduje 56.! Ipak, po-kuša ponovno s drugim dadiljama; one ni da bi mu zrnce pozornosti poklonile. Nakraju se već počeo pitati je li njegova misija doista toliko važna koliko on to sebiumišlja. Majka možda ima pravo. Ima prioritetnijih zadataka. Održavati životumjesto htjeti raspiriti rat, na primjer.

I dok je tako bio zaokupljen tim čudnovatim mislima, iznenadni mlaz kiselinešikne zrakom, tik uz njegova ticala! Protrnuvši, on se osvrne: da, jedna je dadilja pu-cala ravno u njega. Bila je ostavila kukuljicu koju je imala na brizi i uzela ga na ni-

šan. Sva sreća da nije dovoljno precizno gađala.On se zaleti da uhvati teroristkinju, no ova je već zbrisala u prve jaslice,

prevrnuvši pritom jednu hrpu jajašaca ne bi li mu prepriječila prolaz. Ljuskice se po-razbijaše, a iz njih se razlije prozirna tekućina.

Pa ova je uništila jaja! Što ju je to uhvatilo? Opća strka i metež, dadilje uzrujanotrče na sve strane, pokušavajući spasiti što se spasiti da od generacije u razvoju.

327. mužjak, shvativši da bjegunicu neće moći uhvatiti, podvuče abdomen pod to-

70



raks i nanišani. No prije nego što je uopće stigao okinuti, ova padne kao gromomošinuta: jedan ju je artiljerac vidio kako je srušila jaja.

Oko tijela ovapnjenjena od mravlje kiseline odmah se okupi znatiželjna gomila.327. nadvije ticala nad leš. Nema sumnje, tu nešto smrdi, kao neki slabašni pljesnjivi

zadah. Nekakav miris stijene.

DRUŠTVENOST: Kod mrava kao i kod ljudi, društvenost je predodređena. Mravlje je novorođenče preslabo da bi samo moglo razbiti kukuljicu u kojoj je zarobljeno. Ljudska beba nije u stanju sama čak ni hodati i hraniti se. Mravi i ljudi dvije su vrste stvorene da ovise o pomoći svoje okoline i ne znaju iline mogu ništa naučiti sami.Ta ovisnost u odnosu na odrasle bez sumnje predstavlja slabost, no ona stavlja u

pogon jedan drugi proces: potragu za znanjem. Ako odrasli mogu preživjeti, dok su

mladi naprotiv za to nesposobni, ovi su potonji, dakle, od samog početka primora-ni od starijih tražiti da ih opskrbe znanjem.

Edmond Wells


Kat - 20. 56. ženka još uvijek nije dospijevala s poljodjelcima zapodjenuti razgo-vor o tajnom oružju patuljaka; prizor pred kojim se našla previše ju je očarao da bi

bila u stanju bilo što emitirati.

Kako je kasta ženki osobito dragocjena, one čitavo svoje djetinjstvo provode zato-čene u gineceju princeza. Vrlo često od svijeta ne upoznaju ništa drugo osim kojihstotinjak hodnika, a vrlo se malo njih ikad osmjeli uputiti niže od desetog kata u pod-zemlju i više od desetog u nadzemlju.

56. je jednom pokušala izaći ne bi li vidjela to slavno veliko Vani o kojem su jojtoliko pripovijedale njezine dadilje, no stražari su je zadržali i vratili natrag. Čuvarisu je tada upozorili da Vani postoje divovska čudovišta; ona jedu male princeze koježele izaći van prije svečanosti Preporoda. 56. je otada bila podvojena između ra-doznalosti i straha.

Sišavši na kat - 20, shvatila je da prije nego što prokrstari velikim divljim Vaniima još u svom vlastitom gradu za otkriti mnoštvo divnih čuda. Evo ovdje, recimo,

po prvi put vidi gljivište.

U belokanskoj mitologiji pripovijeda se da su prva gljivišta otkrivena za vrijemerata kod Žitarica, u pedesettisućitom mileniju. Jedan specijalni artiljerijski vod bio jeosvojio neki termitski grad. Pretresajući ga, iznenada su nabasali na dvoranu di-vovskih razmjera.. U središtu se uzdizao golemi bijeli kolač kojeg stotinjak

71



termitskih radnika nije prestajalo glačati.

Kušali su ga i zaključili da je izvrsno. Bilo je to... nešto kao čitavo jedno selo u ci-elosti jestivo! Zatočenici su priznali da se radi o gljivama. Termiti zapravo žive

samo od celuloze, ali kako je ne mogu probaviti, pribjegavaju ovim gljivama koje

celulozu čine prikladnom za asimilaciju.Mravi, za razliku od njih, savršeno dobro probavljaju celulozu i nemaju potrebeza ovakvim smicalicama. Nisu tom prilikom ništa bolje razumjeli ni prednost uzgaja-nja kultura unutar samog grada: to, naime, omogućuje da se duže izdrži opsada i pre-

brode razdoblja gladi i oskudice.

Danas se u prostranim dvoranama kata - 20 u Bel-o-kanu pažljivo selekcionirajurazni sojevi. Mravi, međutim, ne koriste iste gljive kao termiti: u Bel-o-kanu se,

primjerice, prije svega uzgajala pečurka. A razvoj čitave jedne fantastične tehnologi-e krenuo je upravo od ratarskih aktivnosti.

56. ženka kružila je između zasađenih gredica tog bijelog vrta. S jedne strane rad-nici su pripremali "ležaj" na kojem će gljiva niknuti i rasti. Rezali su lišće na sitnečetverokute koji su potom bivali ostrugani, zdrobljeni, sažvakani i pretvoreni utjestaste paštete. Paštete od lišća u redovima se zatim slažu na kompost dobiven odizmetina (mravi svoj izmet sakupljaju u bazenima posebno namijenjenim za tusvrhu). Potom ih se natapa slinom, a onda ostavi vremenu da se pobrine da stelja

proklije.

Kad fermentiraju, paštete se opašu klupkom jestivih bijelih vlakanaca. Eno ih,vide se tamo lijevo. Radnici ih tada zalijevaju svojom raskužnom slinom i obrezuju

sve što prelazi preko rubova malenog bijelog stošca. Kad bi se gljive pustilo da tjera-u unedogled, dvorana bi od njih u kratkom roku eksplodirala. Od vlakanaca koje po-

žanju radnici plosnatih čeljusti dobiva se ukusno, ali također vrlo okrepljujuće brašno.

I ovdje također, koncentracija radnika je na vrhuncu. Ne smije se nikako dogoditida se i najmanji korov, i najsitnija parazitska gljiva umigolji ovamo i okoristi njiho-vom njegom.

U takvom je okruženju, sve u svemu ne osobito povoljnom, 56. ženka pokušalauspostaviti kontakt s jednim vrtlarom koji je predano i pedantno obrezivao jedan od

bijelih stožaca.Gradu prijeti ozbiljna opasnost. Trebamo pomoć. Biste li se pridružili našoj rad-

noj jedinici?

Kakva opasnost?

Patuljci su otkrili neko tajno oružje razornog učinka, trebalo bi reagirati štohitnije.

72



Vrtlar je mirno zapita kako joj se čini njegova gljiva, jedna prekrasna pečurka. 56.mu izrazi svoje komplimente. Ovaj joj ponudi da je kuša. Ženka zagrize u bijelutjestastu masu i istog časa osjeti u jednjaku živu vatru. Otrov! Pečurka je bila na-topljena mirmekacinom, smrtonosnom kiselinom koja ubija na mjestu i koja se obič-no koristi u razrijeđenom obliku kako bi poslužila kao herbicid. 56. žestoko zakašljei na vrijeme ispljune otrovni zalogaj. Vrtlar je, međutim, ostavio svoju gljivu i izne-nada joj skočio na toraks, razjapljenih čeljusti.

Zakotrljaše se po kompostu, preklapajući odrešitim pokretima svoja ticala, zadeb-ljana pri vrhu poput toljage. Čak, čak, čak! Udarci pljušte s čvrstom namjerom daumlate. Naposljetku priskočiše poljodjelci i rastaviše ih.

Što vas je spopalo, vas dvoje?

Vrtlar dade petama vjetra. Raširivši krila, 56. izvede zadivljujuć skok, obori ga naleđa i odlučno pritisne o tlo. Gotovo u istom trenutku identificira nekakav miris stije-

ne. Nema sumnje, i ona je naletjela na jednog od članova te nevjerojatne bande ubo-ica.

Uštipne ga za ticala.

Tko si ti? Zašto si me pokušao ubiti? Kakav je to miris stijene?

Muk. Ona mu zavrnu ticala. To boli strahovito, ovaj se žestoko rita, ali ne odgo-vara. 56. nije od onih koji bi jednoj bratskoj stanici nanijeli bol, no ipak skupi snage izavrnu još malo jače.

Vrtlar se više ne miče. Zapao je u svojevoljnu katalepsiju. Srce gotovo da mu više

ne kuca, samo je pitanje trenutka kad će umrijeti. Iz prkosa, 56. mu odreže oba ticala,no svoj je gnjev iskalila već na lešu.

Poljodjelci je ponovno okružiše.

Što se događa? Što ste mu učinili?

56-oj se činilo da ovo baš nije trenutak za velika opravdavanja, bolje što prije od-magliti odavde. Što i učini, jednim zamahom krila. 327. je imao pravo. Nešto sezaprepašćujuće događa, neke su stanice u Roju poludjele.

73



2

NEPRESTANO SVE NIŽE

Kat - 45: 103.683. bespolac ulazi u dvorane za borbu, prostorije s niskim stropomu kojima vojnici, imajući u vidu skorašnje proljetne ratove, predano uvježbavajusvoje vještine.

Dva se protivnika najprije opipavaju, kako bi jedan drugom procijenili čvrstinu pleća te odmjerili dužinu nogu. Obilaze se, dotiču bokove, potežu jedan drugog zadlake, dobacuju mirisne izazove, škakljaju se toljagastim vršcima ticala.

Naposljetku se bacaju jedan na drugog. Žestoki udarac dvaju oklopa. Svaki se tru-di dograbiti drugome torakalne zglobove. Čim jedan u tome uspije, drugi ga pokušaugristi za koljena. Pokreti su odsječni. Protivnici se uspravljaju na stražnje noge,ruše, kotrljaju, obojica bijesni.

Obično se, nakon što su se uhvatili ukoštac, u jednom trenutku zaustave, a onda

iznenada udare nekim drugim udom. Pozor, to je samo vježbanje, ništa se ne lomi,krv ne teče. Borba se prekida čim jedan od mrava bude oboren na leđa. On tada po-vuče ticala unatrag, u znak predaje. Kako bilo da bilo, dvoboji su prilično realistični.Pandže, ne bi li se bilo kamo zakvačile, neće prezati od toga da se zariju u oči. Če-ljusti zvekeću u prazno.

Nešto dalje, artiljerci sjedeći na trbuhu nišane i gađaju kamenčiće smještene naudaljenosti od petsto glava. Kiselinski mlaz često pogađa ravno u cilj.

Jedan stari ratnik upravo je podučavao nekog novaka o tome kako se sve zapravoodigrava već prije samog kontakta. Čeljust ili mlaz kiseline samo službeno potvrđuju

situaciju prevlasti koja je već priznata od obje zaraćene strane. Već prije borbe prsa o prsa nužno postoji jedan koji je odlučio pobijediti i jedan koji dopušta da bude pobi-eđen. Ne radi se ni o čemu drugom nego o podjeli uloga. Jednom kad je svatko iza-

brao svoju, pobjednik će moći ispaliti mlaz kiseline, a da pritom uopće ne nanišani: pogodak mu je zajamčen; pobijeđeni će se, naprotiv, moći poslužiti najboljim svojimudarcima čeljusti, no protivnika neće uspjeti čak ni raniti. Jedan jedini savjet: pobje-du valja prihvatiti. Sve je u glavi. Treba ići na pobjedu i ništa ti neće moći odoljeti.

74



Dvojica u dvoboju grubo gurnuše 103.683. vojnika. On ih energično odgurne inastavi svojim putem. Ono što je tražio bio je odjel plaćenika, smješten iznad areneza borbu. Evo, tu je prolaz.

Njihova je dvorana bila još prostranija od one za legionare. Plaćenici, naime,

trajno žive na mjestu gdje obavljaju svoju službu. A tu nisu ni zbog čega drugognego zbog rata, ti izrodi. Svi narodi regije ovdje su u bliskom dodiru, jedni uz druge, bilo da pripadaju savezničkim ili podjarmljenim zajednicama: žuti, crveni, crni mra-vi, mravi pljuvači ljepila, primitivni mravi s otrovnim žalcem te, također - patuljci.

I ovoj su ideji začetnici bili termiti: oni su prvi počeli pod svojim okriljem hranitituđinske narode kako bi ih zauzvrat naveli da se prilikom invazija bore na njihovojstrani.

Što se mravljih gradova tiče, njima se događalo da su, za volju raznoraznih diplo-matskih suptilnosti, odnosno bržeg i učinkovitijeg djelovanja, ponekad morali skla-

pati savez s termitima kako bi se borili protiv drugih mrava.To je termite navelo na razmišljanje: zašto, stvarno, ne bi angažirali legije mrava

koji bi trajno prebivali u termitnjaku? Ideja je bila revolucionarna. A iznenađenje go-lemo kad su se mirmekanske vojske imale suočiti s braćom iste vrste koja su se bori-la na strani termita. Mirmekanska civilizacija, tako hitra kad je riječ o prilagodbi,ovaj je put ponešto preforsirala svoj talent.

Mravi bi bili vrlo rado reagirali oponašanjem svojih neprijatelja, odnosno sti- pendirali termitske legije kako bi se ove zauzvrat borile protiv termita. No postojala

e jedna viša zapreka koja je učinila da se projekt izjalovi: termiti su apsolutni roja-

listi. Njihova je lojalnost toliko besprijekorna da oni jednostavno nisu sposobni rato-vati protiv svojih. Jedino su mravi, čiji su politički režimi jednako raznoliki koliko injihova fiziologija, u stanju prihvatiti sve perverzne posljedice koje spadaju u rok službe plaćeništva.

Lako za to! Velike federacije rusih mrava zadovoljile su se time da svoju vojskuojačaju brojnim četama mrava stranaca, svih ujedinjenih pod jedinstvenom belo-kanskom mirisnom zastavom.

103.683. se približi patuljastim plaćenicima i upita ih nisu li možda štogod čuli onovoj proizvodnji i primjeni nekog tajnog oružja u Shi-gae-pou, oružja koje je u sta-nju poput munje sravniti sa zemljom čitavu jednu ekspediciju od dvadeset i osam ru-sih mrava. Ovi odgovoriše da nikad u svom životu nisu ni vidjeli ni čuli za nešto što

bi bilo toliko učinkovito.

103.683. stane propitivati druge plaćenike. Jedan žuti izjavi da je imao prilike pri-sustvovati jednom takvom čudu. To međutim nije bio napad patuljastih mrava... negoedna trula kruška koja je iznenada pala sa stabla. Svi prasnuše u emisiju feromona

smijeha. Poznati humor žutih mrava.

75



103.683. se popne u jednu dvoranu gdje su njegovi budući kolege upravo imalitrening. Sve ih je ponaosob poznavao. Poslušali su ga s pozornošću, iskazali mu

povjerenje. Skupina "potraga za tajnim oružjem patuljaka" brojila je ubrzo više odtrideset odlučnih ratnika. Ah! Kad bi 327. ovo vidio!

Pozor, jedna organizirana banda nastoji uništiti sve one koji žele doznati. Zacijelorusi plaćenici u službi patuljaka. Lako ih je identificirati, svi mirišu na stijene.

Iz sigurnosnih razloga odlučiše da svoj prvi sastanak održe na samom dnu grada,u nekoj od najnižih dvorana na pedesetom katu. Tamo nikad nitko ne silazi. Morali

bi tu biti sigurni i ne brinuti se da će netko ili nešto omesti organizaciju ofenzive.

103.683-em je, međutim, tijelo signaliziralo naglo ubrzanje vremena. 23 sustupnja vremena. Brzo se oprosti i požuri na dogovor s 327-im i 56-om.

ESTETIKA: Ima li išta ljepše od jednog mrava? Njegove su linije izvijene i čistog profila, njegova aerodinamika savršena. Čitava karoserija tog insekta toliko je pomno i temeljito razrađena da se svaki njezin sastavni element na najsavršenijimogući način užljebljuje u usjek koji je posebno za njega i njegovu svrhu predvi-đen. Svaki je zglob pravo malo mehaničko čudo. Pločasti naglavci uglavljuju sekao da ih je smislio neki profesionalni dizajner uz pomoć računala. Ništa da biikad zaškripalo, nikad ni najmanjeg trenja. Trokutasta glava reže zrak i probija senaprijed, dugačke noge s pregibima omogućuju tijelu da udobno lebdi iznad

površine tla. Talijanski sportski auto, reklo bi se. Kukaste pandže omogućuju im da hodaju po stropu. Oči imaju pravi panoramskividokrug od 180°. Ticala hvataju tisuće i tisuće informacija koje su nama nevidlji-ve, a vršni im dio može povrh toga poslužiti i kao čekić. Trbuh im je prepun džepo-va, sitastih komorica i pretinaca u koje taj kukac može uskladištiti kemijske pro-izvode. Čeljusti sijeku, štipaju, grabe. Fenomenalna mreža unutrašnjeg sustava ci-

jevi omogućuje im da pohranjuju mirisne poruke.

Edmond Wells


Nicolas nikako nije htio poći na spavanje. Još je uvijek sjedio pred televizorom.Upravo su bile završile vijesti, objavivši povratak sonde Marco Polo. Zaključak: ninajmanjeg traga životu u susjednim Sunčevim sustavima. Nijedan planet koji jesonda posjetila nije pokazivao ništa drugo osim prozora šljunkovitih pustinja ili teku-ćih površina s amonijakom. Ni tračka kakvoj mahovini, ni najjednostavnije amebe,ni najsićušnijeg mikroba.

"A ako je tata imao pravo?" zamislio se Nicolas. "A ako smo stvarno jedini oblik

76



inteligentnog života u čitavom svemiru?..." Bez sumnje, to je bilo razočaravajuće, alie vrlo lako moglo biti istina.

Nakon vijesti, na programu je bila iscrpna reportaža iz serije "Kulture svijeta", da-nas posvećena problemu kasta u Indiji.

"Indijci za čitava života pripadaju kasti u kojoj su rođeni. Svaka kasta funkcionira prema vlastitom skupu pravila, strogom i krutom kodu kojeg nitko ne smije prekršiti,a da pritom ne bude prognan kako iz kaste svojega porijekla, tako i iz svih ostalih.Da bismo shvatili takve i slične stavove, valja nam se podsjetiti da..."

- Jedan je sat ujutro - intervenirala je Lucie.

Nicolas je bio nakljukan slikama. Otkad su počeli ti problemi s podrumom, on jesebi redovito svakoga dana priuštio svoja četiri sata pred televizorom. Bio je to nje-gov način da se isključi od svega, da više ne misli i da više uopće ne bude on sam.Majčin ga glas vrati u grubu stvarnost.

- Hajde, zar nisi već umoran?- Gdje je tata?

- Još je u podrumu. Ali sad bi ipak morali ići na spavanje.

- Ja ne mogu spavati.

- Hoćeš da ti ispričam priču?

- O, hoću! priču! Neku lijepu!

Lucie ga otprati u njegovu sobu i sjedne na rub kreveta, raspuštajući dugu riđukosu. Izabrala je jednu staru židovsku narodnu priču.

- Bio jednom jedan kamenorezac kojemu je dojadilo mučiti se kopajući planinu pod usijanim zrakama sunca. "Dosta mi je ovakvog života. Klesati, klesati, vječnoklesati taj kamen, pa to je ubitačno... i još to sunce, neprestano to sunce! Ah! kako

bih volio biti na njegovu mjestu, stajao bih tamo gore, svemoćan, topao, i kupao svi-et svojim zrakama", reče on sebi jednoga dana. I, nekim čudom, njegova molba bi

uslišana. I tako se klesar pretvori u sunce. Bio je presretan, želja mu se ostvarila, od-mah je s užitkom stao posvuda obilno rasipati svoje zrake. No odjednom opazi da ihčesto zaustave i prekriju oblaci. "Čemu mi služi biti sunce kad obični oblaci moguzaustaviti moje zrake?", uzviknuo je, "ako su oblaci jači od sunca, onda mi je draže

biti oblak!" I tako postane oblak. Lebdio je iznad svijeta, jurio, prolijevao kišu, kadlise iznenada podigne vjetar i rasprši ga. "Ah, pa vjetar može raspršiti oblake, on je,dakle, najjači: kad je tako, onda želim biti vjetar", odluči on.

- I onda, postao je vjetar?

- Da, i puhao po cijelom svijetu. Nosio je oluje, stvarao bijesne vihore i tajfune.o odjednom primijeti pred sobom neki zid koji mu je priječio prolaz. Strašno visoki

77



i strašno tvrdokorni zid. Bila je to planina. "Čemu mi služi biti vjetar kad me jednaobična planina može zaustaviti? Dakle, ona je najjača!", on će sebi.

- Onda je postao planina?

- Upravo tako! I u tom je trenutku osjetio kako nešto po njemu udara. Nešto jače

od njega, nešto što mu probija nutrinu. Bio je to... jedan sićušni kamenorezac...- Aaaah!

- Sviđa ti se priča?

- Aha, mama.

- Siguran si da nisi gledao ljepših na televiziji?

- Oh, nisam, mama.

Ona se nasmije i privuče ga u zagrljaj.

- Reci mi, mama, ti misliš da i tata isto nešto kopa?

- Možda, tko zna? U svakom slučaju, izgleda da je uvjeren da će se, bude li stalnoodlazio tamo dolje, pretvoriti u nešto drugo.

- Tu mu, znači, nije dobro?

- Ne, sine, njega je samo stid što je bez posla. Misli da je bolje biti sunce. Pod-zemno sunce.

- Tata si sigurno umišlja da je kralj mrava.

Lucie se osmjehne.

- Proći će to njega, ne boj se. I on ti je, znaš, također dijete. A djeca su uvijek oča-rana mravinjacima. Ti se nikad nisi igrao s mravima, ha?

- Ma, jesam, kako ne, mama!

Lucie mu namjesti jastuk i poljubi ga.

- Hajde, probaj sad malo spavati. Laku noć.

- Laku noć, mama.

Odložene na noćnom ormariću uz uzglavlje, Lucie opazi šibice. Bit će da je po-novno pokušavao složiti četiri istostranična trokuta. Vratila se u dnevni boravak i po-novno dohvatila jednu knjigu s područja arhitekture, a koja je govorila o povijesti

ove kuće.Živjeli su u njoj, kako piše, mnogi znanstvenici. Ponajviše protestanti. Michel

Servais, na primjer, boravio je ovdje nekoliko godina.

Jedan joj je odlomak osobito privukao pozornost. Prema njemu je za vrijemeVjerskih ratova ovdje ispod prokopan podzemni hodnik koji je protestantima trebaoomogućiti da pobjegnu izvan grada. Hodnik za čiju se dubinu i širinu nije baš mogloreći da su od onih uobičajenih...

78



Tri se kukca postaviše u trokut, spremajući se za apsolutnu komunikaciju. Takoneće morati nadugačko i naširoko pripovijedati svoje pustolovine, za tili će čas znatisve što se drugima dogodilo, kao da su samo jedno jedino tijelo koje se bilo razdvoji-

lo na tri dijela kako bi bolje istraživalo. Obrada: b.odenPriljubiše ticala, misli počeše kružiti, stapaju se. Putuju, obilaze. Mijenjaju pra-

vac. Svaki mozak funkcionira poput tranzistora koji provodi električnu poruku kojue primio, obogaćujući je pritom vlastitim impulsima. Ovakav spoj triju mravljih svi-esti nadmašuje puki zbroj pojedinačnih sposobnosti.

No milina čarolije iznenada biva prekinuta:

103.683. je nanjušio nekakav parazitski miris. Zidovi imaju ticala. Točnije, dvaodređena ticala koja proviruju iz ulaznog otvora komorice 56. ženke. Netko ih slu-ša...

Ponoć. Prošla su sada već dva dana kako se Jonathan nije vratio gore. Lucie senervozno motala gore-dolje po dnevnom boravku. Svratila je da baci pogled na Ni-colasa koji je spavao dubokim snom. Već je htjela tiho izaći kadli joj pogled iznena-da zapne za nešto. Šibice. Kao da joj se u tom trenutku javila neka intuicija da bi se

prvi ključ podrumske enigme mogao kriti u toj enigmi šibica. Četiri istostranična tro-kuta od šest štapića...

"Treba razmišljati na drugačiji način, ako razmišljaš kako si navikao, nećeš stići

nikamo", odjednom se sjetila kako je Jonathan to nekoliko puta ponovio.Ona uzme šibice i vrati se u sobu. Dugo je tamo sjedila igrajući se njima, dok senapokon, iscrpljena od straha i strepnje, nije i sama odvukla u krevet.

Te je noći usnula čudan san. Najprije je vidjela ujaka Edmonda, odnosno baremnekakav lik koji je odgovarao onom kako ga je opisao Jonathan. Stajao je u nekojvrsti dugačkog reda za kino koji se pružao usred nepregledne otvorene pustopoljine

prekrivene hrpama kamenja. Red je bio okružen meksičkim vojnicima koji su budno pazili da "sve ide kako treba". U daljini se vidjelo desetak vješala; kako je na kogadolazio red, ljudima bi namještali glavu u omče i vješali ih. Kad bi se propisno uko-

čili i ohladili, otkvačili bi ih i na njihova mjesta dovodili druge. A red se pomicaonaprijed...

Iza Edmonda stajali su Jonathan, ona, i jedan krupni gospodin sa sasvim malenimnaočalama. Svi osuđenici na smrt posve su mirno razgovarali, kao da se ništa ne do-gađa.

Kad su napokon i njima navukli omče oko vrata i objesili ih, poredavši ih svočetvero jedno do drugog, jednostavno su samo tupavo čekali. Ujak Edmond prvi se

79



odlučio progovoriti, promuklim glasom - a imao je i razloga:

- Što mi tu radimo?

- Ne znam... Živimo. Čovjek se rodi i onda živi najdulje što je moguće. No ovdje,meni se čini da je tu životu kraj - odvrati Jonathan.

- Nećače moj dragi, ti si pesimist. Nema sumnje da smo na vješalima i opkoljenimeksičkim vojnicima, ali to nije ništa drugo nego jedna od životnih opasnosti, nika-ko kraj, samo životna opasnost. Uostalom, za ovu situaciju nužno mora postojatineko rješenje. Vi ste čvrsto zavezani, vi tamo otraga?

Oni se počeše bacakati u svojim omčama.

- Ah, ne - javi se krupni gospodin - Ja ću se znati osloboditi ove užadi!

Rečeno - učinjeno.

- Dobro, oslobodite sad onda nas.

- Ali kako?- Zanjišite uže i ljuljajte ga sve dok ne dosegnete moje ruke.

Ovaj se skvrči i pretvori u živo klatno. Nakon što je razvezao Edmondove čvoro-ve, svaki je od njih istom tehnikom redom mogao osloboditi svog susjeda.

Zatim ujak reče: "Učinite kao ja!" i sitnim trzajima vrata stane se pomicati prema posljednjem vješalu u redu. Ostali se povedoše za njegovim primjerom.

- Ali dalje ne možemo! Iza te grede nema ničega, odmah će nas otkriti.

- Gledajte, ima u gredi jedna rupica. Hajdemo.

Edmond tu skoči prema gredi, postade sasvim sićušan i nestane negdje unutra. Jo-nathan, potom krupni gospodin, učiniše isto. Lucie reče sebi kako nema izgleda danjoj to ikad uspije, no ipak se zaleti prema komadu drva i - uleti u rupu!

Unutra su bile nekakve zavojite stube. Pojuriše hitro uz njih, grabeći nekoliko ste- penica odjednom. Već su čuli povike vojnika koji su otkrili njihov bijeg. Los

ringos, los gringos, cuidado! Topot čizama, hici iz puške; nema sumnje, već su sedali u potjeru.

Stube su vodile u neku modernu hotelsku sobu s pogledom na more. Oni utrčaše izatvoriše vrata. Soba 8. Pod treskom vrata okomita se osmica pretvori u vodoravnu,simbol beskonačnog. Soba je bila luksuzna i u njoj su se osjećali zaštićeni od okorje-lih vojničina.

I kad su svi odahnuli od olakšanja, Lucie iznenada naglo skoči za vrat svomemužu. "Treba misliti na Nicolasa", kriknula je, "treba misliti na Nicolasa!" I umlatiga nekakvom starinskom vazom čije su slikarije predstavljale Herkula kao dijete,kako davi Zmiju. Jonathan se stropošta koliko je dug i širok na tepih gdje se pretvoriu.... oguljenog račića koji se krivio i previjao na beskrajno komičan način.

80



Ujak Edmond pristupi.

- Žalite, ha?

- Ne razumijem.

- Razumjet ćete - on će, zagonetno se osmjehnuvši. - Pođite za mnom.

Povede je prema balkonu, s kojeg je pucao pogled na more, i zapucketa prstima.Istog se trena s oblaka spusti šest upaljenih šibica koje se uredno posložiše jedna dodruge iznad njegova dlana.

- Slušajte me sad dobro - izgovori on, naglašavajući svaki slog - čovjek misli uvi-ek jednako. Spoznajemo svijet uvijek na isti banalan način. To je kao kad bismo fo-

tografije snimali isključivo sa širokokutnim objektivom. To je jedna vizija stvarnosti,ali ne i jedina. TREBA... RAZMIŠLJATI... NA DRUGAČIJI NAČIN! Gledajte.

Šibice su, svaka za sebe, neko vrijeme poigravale u prostoru, a potom se skupiše

na tlu. Gmizale su vijugajući, kao žive, da bi naposljetku složile...Sutradan, u lakoj prolaznoj groznici, Lucie je otišla kupiti letlampu. Odlučila jenapokon svladati tu prokletu bravu. Taman se spremala prekoračiti prag podruma,kadli se u kuhinji, još napola u snu, pojavi Nicolas.

- Mama! Kamo ideš?

- Idem potražiti tvojega oca. On je sebi umislio da je oblak koji je u stanju ploviti preko planina. Idem vidjeti da možda malo ne pretjeruje. Sve ću ti pričati...

- Ne, mama, nemoj otići, nemoj otići... ja ću onda ostati sam.

- Ne boj se, Nicolas, ja ću se sigurno popeti natrag, i neću ostati dugo, samo timene mirno pričekaj.

Ona osvijetli otvor koji je zjapio u podrum. Bilo je mračno kao u rogu, tako silnomračno...

Tko je tamo?

Dva se ticala pružiše naprijed, otkriše jednu glavu, potom toraks i abdomen. Onajmali šepavac s mirisom stijene!

Htjedoše se odmah baciti na njega, kadli se iza njegovih leđa pomoliše čeljusti ne-kih stotinjak vojnika, naoružanih do zuba. A svi šire onaj isti miris stijene.

Bjež'mo, brzo, kroz tajni prolaz! dahnu 56. ženka. Odmakne oblutak, otkrivši svoj podzemni tunel. A onda se hitro, zalepetavši krilima, vinu uvis sve dok nije dotaklastrop te odatle stane pucati po prvim drskim uljezima. Njezina dva vjerna pratiocaumakoše, dok iz ratničke trupe prasne brutalni poticaj:

Ubijte ih!

81



56. i sama uleti u rupu, za dlaku izmakavši kiselim mlazovima. Brzo! Uhvatite ih!Stotine i stotine nogu u strci pojuriše za njom. Pa te su uhode opasno brojne! Čuje sekako se bučno koprcaju i guraju u uskom tjesnacu, očigledno u čvrstoj namjeri da se

pod svaku cijenu dočepaju odbjegle trojke.

Puzeći trbuhom po zemlji, ticala nisko zabačenih unatrag, mužjak, ženka i vojnik zaletješe se kroz prolaz koji više nije imao ništa od tajnog. Izađoše iz zone gineceja istadoše se spuštati prema donjim katovima. Uski se hodnik, međutim, ubrzo na jed-nom mjestu razgrana: odavde su se jedno za drugim nizala raskrižja, no 327. uspio senekako orijentirati i pokazati put svojim drugovima u nevolji.

Odjednom, na zavoju jednog tunela, naletješe na skupinu vojnika koja im je brza-la ususret. Nevjerojatno: šepavac ih je već bio sustigao. Makijavelički insekt ima bezsumnje u malom prstu sve prečace!

Tri se bjegunca okrenuše i kidnuše u suprotnom pravcu. Kad su napokon mogli

sebi priuštiti mali predah, 103.683. istakne kako bi bolje bilo ne boriti se na tuđemteritoriju, gdje njegovi vlasnici s ponešto prevelikom lakoćom kruže po tom zamrše-nom spletu hodnika.

Kad ti se učini da je neprijatelj jači od tebe, djeluj tako da izmakneš njegovunačinu shvaćanja. Doista, ta stara mudra izreka prve Majke savršeno se mogla primi-eniti na njihovu situaciju. 56. je, međutim, imala ideju: predloži da se pokušaju za-

kamuflirati u unutrašnjosti nekog zida!

Brže-bolje, prije nego što ih otkriju ratnici s mirisom stijene, oni svim snagamastadoše dubiti jednu bočnu stijenku, žustro izbacujući pune čeljusti zemlje. Oči su im

bile pune prašine, ticala također. Koji put, samo da bi išlo što brže, jednostavno bi progutali goleme, prilično masne zalogaje. Valjda je sad već dosta duboko: sklupčašese, uvuku unutra, ponovno zagradiše zid i umire se, iščekujući. Evo, progonitelji sti-žu, prolaze u galopu. No, nisu daleko odmakli, kadli korak promijeni pravac, postademnogo sporiji. Iza tanke pregrade očito se napeto njuška...

Ne, ništa nisu primijetili. Svejedno, ovdje više nije moguće ostati. Pristići će dru-gi, od kojih će netko prije ili kasnije zacijelo detektirati pokoju njihovu molekulu.103.683., koji je imao najkrupnije čeljusti, marljivo je kopao naprijed, dok je dvojespolno određenih raskrčivalo pijesak, zatrpavajući put iza sebe.

Ubojice su ipak shvatile manevar. Prosondiraše zidove, pronađoše im trag i poče-še mahnito rovati. U svakom slučaju, u toj crnoj melasi nije bilo lako ikoga slijediti.Svake sekunde izniknu tri nova hodnika, a dva bivaju začepljena. I nek' sad netko utakvim okolnostima iscrta kartu Grada koja bi bila imalo pouzdana! Jedini orijentiri

bili su zapravo samo kupola i panj.

Tri mala pustolova polagano su prodirala u tijelo Grada. Događalo se da nalete na pokoju lijanu, odnosno izdanke bršljana koje su zasadili mravi poljodjelci kako se

82



Grad ne bi urušio za vrijeme velikih kiša. Ponekad bi tlo opet postaje mnogo tvrđe ičeljusti im se odbijale o kamen: tad nije bilo drugog izbora nego skrenuti i tražiti za-obilaznicu.

Dvoje spolno određenih odjednom prestadoše zamjećivati vibracije progonitelja;

trojka se tada odluči zaustaviti. Nalazili su se u nekakvom zračnom džepu, izgublje-nom u samom srcu Bel-o-kana. Jedna posve nepropusna pilula, bez ikakva mirisa, zakoju očito nitko ne zna. Pusti otok u šupljem obliku. Tko bi ih ikad mogao pronaći utoj špiljici? Osjećah su se sigurni kao u tamnom ovalu abdomena svoje roditeljice.

Vršcima ticala 56. ženka lako potapša glavu svog susjeda: uljudna molba za trofi-laksiju. 327. presavine ticala u znak prihvaćanja, zatim priljubi usta na njezina.Ispljune malo nektara od biljnih uši, ostatke onog što je njemu darovao onaj prvistražar. 56. odmah osjeti kako joj se vraća dobro raspoloženje, bila je opet razigrana. ju pak sad po lubanji počne tapšati 193 683.

Sljubiše usne i ona povrati hranu koju je jedva prije koji trenutak uskladištila. Aonda se svo troje stadoše međusobno milovati i trljati. Ah! Kako je ugodno davati,koliko to znači jednome mravu...

Svejedno, bez obzira na to što su vratili snage i okrijepili se, znaju da ovdje nemogu ostati vječno. Kisik će se jednom iscrpiti, i premda mravi uspijevaju preživjeti

prilično dugo bez hrane, bez vode, zraka i topline, odsutnost tih vitalnih elemenatanaposljetku ih uljulja u smrtonosni san.

Ticalni kontakt.

Što ćemo sad?

Odred od 30 ratnika koji su pristali uz naš projekt čeka nas u jednoj dvorani naetom podzemnom katu.

Hajdemo.

I tako se ponovno prihvatiše rovanja, orijentirajući se uz pomoć Johnstonovaorgana osjetljiva na zemljina magnetska polja. Prema svakoj logici, vjerovali su dase nalaze negdje između tavana na katu - 18 i gljivišta na katu - 20. Međutim, što suse niže spuštali, postajalo je sve hladnije. Kako je pomalo padala noć, mraz se staouvlačiti duboko pod zemlju. Pokreti im se usporiše. Dok se najzad nisu, ostavši u po-

ložaju kopanja, posve ukočili i zaspali, u iščekivanju povratka povoljnije klime.

- Jonathan, Jonathan, to sam ja, Lucie!

Što je dublje prodirala u taj svijet tame, osjećala je kako je sve jače steže strah. Tozamorno spuštanje bez kraja i konca, korakom koji je duž zavojitih stuba neprestanomorao skretati, naposljetku ju je uronilo u neko drugo stanje: činilo joj se da sve dub-lje ponire u bezdane sebe same. Nakon što joj se grlo bilo naglo osušilo, a u so-

83



larnom pleksusu svezao uznemirujući čvor kojeg su slijedili oštri ubodi u želucu, sadoj se utrobom razlijevala neka nejasna, rasplinuta bol.

Koljena i stopala nastavila su funkcionirati automatski, no hoće li i ona uskoro za-kazati, hoće li i ona zaboljeti, hoće li se morati zaustaviti?

Navriješe slike iz djetinjstva. Autoritativna, stroga majka koja je vječno na njusvaljivala neku krivnju, koja je činila tisuće nepravdi u korist njezine razmažene bra-će... I otac, jedan od onih ugaslih, blijedih tipova bez kičme, koji je drhtao pred svo-om ženom i čitavo svoje vrijeme provodio izbjegavajući i najbezazleniju diskusiju, i

koji bi na najmanji desideratum kraljice majke obično samo rekao "amen". Njezinotac, kukavica...

Ti mučni odjeci uspomena ustupiše potom mjesto osjećaju nepravde prema Jo-nathanu. Zapravo, kad sve zbroji, ona mu je neprekidno predbacivala sve ono što jue moglo podsjetiti na oca. I upravo time što ga je obasipala beskonačnim prigovori-

ma, ona ga je u stvari neprestance kočila, slamala, čineći ga istodobno sve sličnijimsvome ocu. I tako se kotač zavrtio ispočetka. Ona je sama ponovno, a da toga uopćenije bila svjesna, stvorila ono što je najviše na svijetu mrzila: par svojih roditelja.

Trebalo je presjeći taj začarani krug. Zamjerala je sada sebi sve one grdnje i psovke kojima je sve ove godine nadarivala svog muža. Trebalo je popraviti stvar.

Nastavila je zaokretati, ponirati, krug po krug. Spoznaja i priznanje vlastitekrivnje oslobodila je njezino tijelo straha i ugnjetačkih bolova. Odjednom se, premdase još uvijek nalazila na stubama koje su ponirale sve dublje, gotovo zaletjela u ne-kakva vrata. Jedna najobičnija vrata, dijelom prekrivena nekakvim natpisima na koje

oj se sad nije trošilo vrijeme. Kvaka je bila tu, vrata se otvoriše bez i najmanjeg škri- panja.

Iza njih, stepenište se nastavljalo. Jedina zamjetna razlika sastojala se u finimtankim žilicama željezovitog stijenja koje su počele izbijati usred kamena. Pomiješa-no s infiltracijama vode koja je po svoj prilici potjecala iz neke podzemne rijeke, že-ljezo je poprimilo ciglaste tonove.

Ona je, pak, svejedno imala dojam da je načela novu etapu. Iznenada, džepnasvjetiljka osvijetli podno njezinih nogu krvave mrlje. To je zacijelo Ouarzazateovakrv. Mali srčani pudl došao je, dakle, čak dovde... Bilo je poprskano posvuda, no nazidovima je bilo teško razlučiti tragove krvi od zahrđala željeza.

Odjednom razabra neki šum. Nekakvo pucketanje. Kao da su neka bića koračala unjezinom pravcu. Koraci su bili nervozni, kao da su ta bića bila plaha, bojažljiva,stidljiva, kao da se zapravo nisu usuđivala približiti. Ona zastane i svjetiljkom počne

pretraživati gustu tminu. Ugledavši porijeklo šuma, ispusti strahovit, nečovječniurlik. No tamo gdje se nalazila, nitko je nije mogao čuti.

84



Jutro se budilo, za sva stvorenja na Zemlji, bez razlike. Oni nastaviše silazak. Kat- 36. 103.683. je dobro poznavao ove predjele, vjerovao je da mogu izaći bezopasnosti. Oni stjenoviti ratnici nisu ih mogli slijediti sve dovde.

Izbiše u donje galerije, posve puste. Tu i tamo, s lijeve ili desne strane, vidjela se pokoja rupa: stare žitnice napuštene prije najmanje deset hibernacija. Tlo je biloljepljivo. Po svoj je prilici tu odnekud prodirala vlaga. Eto, zbog toga se ova zona,smatrana nezdravom, prometnula u jednu od naozloglašenijih četvrti Bel-o-kana.

Smrdi.

Mužjak i ženka nisu bili previše sigurni. Osjećali su neprijateljsku prisutnost, tica-la koja špijuniraju. Taj je kraj zacijelo prepun parazitskih kukaca i protupravno use-ljenih stanara.

Širom otvorenih čeljusti, oprezno su napredovali kroz turobne dvorane i zloslutno puste tunele. Najednom odskočiše, sve troje u isti tren, iznenađeni oštrom, piskavomškripom. Ruiš, ruiš, ruiš ... Zvukovi nisu varirali u tonalitetu. Slagali su se u nekuhipnotičku jednoličnu melodiju koja je zlokobno odjekivala po kavernama od blata.

Prema vojnikovu mišljenju, radi se o zrikavcima. To su njihovi ljubavni napjevi.Dvoje spolno određenih bili su samo napola umireni. Ipak je nevjerojatno da bi sezrikavci usudili doći prkositi federalnim trupama unutar samog Grada!

103.683., međutim, nije bio nimalo iznenađen. Ne kaže li jedna mudra izreka posljednje Majke: Bolje osigurati vlastite čvrste točke nego htjeti pod svaku cije-

nu baš sve držati pod kontrolom? Evo rezultata...Šumovi druge vrste. Kao da netko ubrzano kopa. Da im nisu to opet ušli u tragratnici s mirisom stijene? Ne... Pred njih izletješe dvije ručice. Oštro im sječivo obli-kuje neku vrstu grablji. Ručice grabe zemlju izvanrednom brzinom i, bacajući je izasebe, potiskuju prema naprijed golemo crno tijelo.

Samo da nije krtica!

Svo se troje ukipiše, razjapljenih čeljusti.

Krtica je.

Pješčani vrtlog. Gruda crne dlake i bijelih pandži. Životinja kao da pliva izmeđunataloženih slojeva, poput žabe u jezeru. Listići ilovače pljuskaju ih poput oštre kiše,sljepljuju im tijela poput paste za lemljenje. No dobro, izvukli su se ipak bez većihozljeda. Rovokopački projektil je prošao. Krtica ionako traži samo crve. Najveće joje zadovoljstvo ugristi ih za živčane ganglije kako bi ih paralizirala, a zatim žive

uskladištiti u svojoj jazbini.

Tri mrava otresoše sa sebe skorene nakupine ilovače pa nastaviše put - nakon štosu se, razumije se, još jednom propisno metodički oprali.

85





bjeličastom korijenju, visjeli su grozdovi hladne i suhe zemlje. Komadi bi se katkadotkvačili i skotrljali dolje. To se nazivalo "unutrašnjom tučom". Jedini način zaštite

bio je podvostručiti budnost i odskočiti u stranu na i najmanji miris odrona.

Trbuha tijesno priljubljena uz tlo, ticala polegnutih unatrag, nogu široko raskreče-

nih, tri su mrava puzala naprijed. 103.683. je odavao dojam kao da točno zna kamoih vodi. Tlo ponovno postade vlažno. Nekakav odvratni zadah strujao je uokolo.eki miris života. Miris životinje.

327. zastane. Nije baš sasvim siguran, no učinilo mu se da se jedna zidna stjenkaiznenada pomakla. Primaknu se bliže sumnjivoj zoni: zid nanovo zadrhti. Kao da sena njemu ocrtavaju nečija usta. On uzmaknu. Ovaj put je premaleno da bi bila krtica.Usta se pretvoriše u spiralu. Nekakva se grba ispupči u sredini, naglo šikne naprijed i

baci se ravno na njega.

Mužjak ispusti olfaktivni krik. Glista! Presječe je jednim udarcem čeljusti. No

uokolo njih zidovi počeše obilno prokapavati te bestijalne smotuljavce. Za tren ih je bilo toliko da bi netko povjerovao da se nalazi u ptičjemu crijevu.

Jedna se glista počela upletati među njih ne bi li obujmila toraks ženke; ova odre-šito zalupi čeljustima i presječe je na nekoliko trupaca koji odvijugaše svaki u svom

pravcu. Drugi se crvi ubaciše u igru i počeše im se omotavati oko nogu, oko glava.aročito je nepodnošljiv dodir s ticalima. Njih troje uskladiše obranu i otvoriše kise-

lu paljbu po bezazlenim kolutićavcima. Tlo naposljetku ostade prekriveno reljefommesa ciglaste boje što je poskakivalo uvis kao da ih i dalje želi izazivati.

Oni ih, međutim, spretno ispreskakahu i velikim skokovima pojuriše naprijed.

Kad su napokon predahnuli i došli k sebi, 103.683. im skrene pozornost na noviniz hodnika kojima se trebalo uputiti. Što su dalje napredovali, smrad je postajao sveači, a oni se sve više na njega privikavali. Na sve se moguće naviknuti. Vojnik u jed-

nom trenutku zastane, pokaže na još jedan zid i objasni kako upravo tu treba kopati.

To su stare negdašnje sanitarije za kompost, mjesto sastanka je odmah tu pokraj.Volimo se tu sastajati, mirno je.

Oni poput duhova prođoše kroz zid. S druge strane izbiše u široku prostoriju u ko-oj se širio težak zadah izmetina.

Doista, trideset vojnika pristalica bilo je tu i čekalo ih. No da bi se s njima po-razgovaralo, trebalo bi poznavati barem elementarne pojmove puzzle-igara: svi doednog bili su, naime, rastavljeni na komade. Glava često prilično daleko od toraksa.

Prestravljeni, oni oprezno počeše pretraživati jezovitu dvoranu. Tko li ih je samomogao ubiti ovdje, ispod samog dna Bel-o-kana?

Sigurno nešto što je došlo odozdo, emitira 327.

87



Ja u to baš previše ne vjerujem, sumnjičavo će 56. ženka, no svejedno mu predlo-ži da prekopa tlo.

On zabode čeljust. Bol. Ispod je bilo stijenje.

Ogromna granitna stijena, precizirao je, malo prekasno, 103.683., to je dno, tvrda

i čvrsta podloga grada. I debela. Jako debela. I široka. Jako široka. Nikad nitko nije otkrio gdje su joj

ranice.

Na kraju krajeva, to je možda čak i kraj svijeta. Odjednom, oko njih neki čudanmiris. Nešto je upravo ušlo u prostoriju. Nešto što im je istog časa bilo simpatično.

e, ne jedan od mrava iz Roja, nego jedan kornjaš - mravlji pramenar.

Još kao posve mlada ličinka, 56. je jednom čula kako Majka pripovijeda o tomkukcu:

Nijedan osjet ne može biti ravan onom koji prati upijanje nektara pramenara, kad a se jednom kušalo. Plod svih mogućih tjelesnih žudnji, njezina izlučevina poništa-va i najžešće želje.

Doista, uzimanje te supstancije zaustavlja bol, strah, razum. Mravi koji imaju sre-će da prežive svodništvo njihova otrova, vučeni neodoljivom silom napuštaju Grad u

potrazi za novim dozama. Prestanu jesti, prestanu se odmarati, samo uporno hodajudok ne padnu od iscrpljenosti. A onda se, ako dotad nisu našli pramenara, priljube uzkakvu vlat trave i puste da uginu, dok im tijelo poput tisuće bolnih uboda potresa ne-izdrživi osjet pomanjakanja.

Kao dijete, 56. je jednoga dana zapitala zbog čega se tim pošastima tolerira ulazak u Grad, dok ih termiti i pčele, naprotiv, bespoštedno uništavaju. Majka joj je odgovo-rila da postoje dva načina suočenja s nekim problemom: ili ga spriječiš da se uopće

približi, ili ga pustiš da te prožme. Drugi način ne mora nužno biti najlošiji. Izlučevi-ne pramenara, razborito dozirane ili pomiješane s drugim tvarima, mogu, naime, bitiizvrsna ljekovita sredstva.

327. mužjak prvi krenu naprijed. Zatravljen opojnošću arome što je zračila izkornjaša, lizne mu dlačice na abdomenu, zagnojene slatkim halucinogenim likerima.Ono što je nezgodno i zbunjujuće u cijeloj stvari: abdomen trovačice ima gotovo na

dlaku istu konfiguraciju kao glava jednog mrava s njegova dva ticala!I 56. ženka pohrli prema zamamnoj poslastici, no nije imala vremena ni primirisa-

ti je, a kamoli se pogostiti. Zrakom fijukne mlaz kiseline: opalio je 103.683. Sprženi pramenar previnu se od bola.

Ozbiljna izraza, vojnik trezveno prokomentira intervenciju:

Nije normalno ovog kukca naći na toj dubini. Pramenari ne znaju kopati zemlju.

88





nestali u podrumu", i kako su ih vjerojatno proždrijeli štakori ili mravi. Dva zabe-zeknuta policajca u stopu su ga otpratila do razizemlja u ulici Sybarites broj 3.

INTELIGENCIJA (nastavak):

Eksperiment ponovno započet, ali ovaj put uz video-kameru. Predmet: jedan drugi mrav iste vrste i iz istog gnijezda.- Prvi dan: vuče, gura i grize travku, bez ikakva rezultata.- Drugi dan: idem.- Treći dan: Evo ga! nešto je otkrio, malo povuče, zatim stane, namjesti abdomen urupu, nadme ga, prihvati travku nešto niže i opet ispočetka. Tako je malim trzajimamalo pomalo travku izvukao van. Tako je to, znači, bilo...

Edmond Wells


Uzbunu je izazvao doista izvanredan događaj. La-chola-kan, grad-potomak smješten najdalje na zapadu, napale su čete patuljastih mrava.

Odlučili su, dakle, početi iznova...

Rat je sad stvarno neizbježan.

Preživjeli, koji su uspjeli probiti blokadu Shigaepouyenaca, ispripovijedili sunevjerojatnih stvari. Prema njihovoj priči, evo što se dogodilo:

U 17°-vremena sati jedna dugačka bagremova grana približila se glavnom ulazu uLa-chola-kan. Neprirodno pokretljiva grana. Zabila se jednim udarcem i razorilaotvor... i to rotirajući se! Stražari su odmah izašli van s namjerom da napadnu taj ne-identificirani rovajući objekt, no svi do jednog bijahu sravnjeni sa zemljom. Nakontoga, svi su se ostali čvrsto zabarikadirali i ostali tako čekati da grana prestane haratii pustošiti.

Grana je raznijela kupolu kao da je ružin pupoljak, stala rovati po hodnicima.Stražari su uzalud mitraljirali na sve strane, kiselina je pred tim razornim biljnimvandalom bila posve nemoćna.

A La-chola-kanci su već bili gotovo mrtvi od silna užasa. Naposljetku je ipak prestalo. Nastupio je predah od 2°-vremena, a zatim su patuljaste čete u punom juri-šu nahrupile u grad.

Rasporem grad-potomak uz velike je napore odolio prvoj navali. Gubici su se ra-čunali u desecima tisuća. Oni koji su se čudom uspjeli spasiti sklonili su se na-

posljetku u svom borovom panju i zasad kako-tako odolijevati opsadi. No neće moćioš dugo preživjeti, zalihe hrane opasno su iscrpljene, a borbe su već došle i do sa-

90



mih drvenih arterija Zabranjenog grada.

La-chola-kan je sastavni dio Federacije. Dužnost je Bel-o-kanaca i svih susjednihgradova da mu smjesta priskoče u pomoć. Hitna borbena gotovost naređena je čak

prije nego što su ticala primila kraj prvih opisa dramatičnog događaja. Tko još više i

pomišlja na počinak i rekonstrukcije? Prvi proljetni rat upravo je grubo pokucao navrata.

I dok su se 327. mužjak, 56. ženka i 103.683. vojnik uspinjali kat za katom kolikosu ih noge nosile, posvuda oko njih sve je vrvjelo u općem metežu. Dadilje su preno-sile jaja, ličinke i nimfe dolje na kat - 43. Muzari lisnih uši skrivali su svoju zelenustoku na samo dno Grada. Poljodjelci su pripremali zalihe sjeckane hrane koje ćemoći poslužiti kao vojnički obroci na bojišnici. U dvoranama vojničkih kasti arti-ljerci su do vrha punili abdomene kiselinom. Sjekači oštrili čeljusti. Plaćenici se

okupljali u zbijene čete. Spolno određeni hermetički su se zatvarali u svoja sigurnaskrovita gnijezda.

Ne može se napasti odmah, previše je hladno. Ali već sutra s prvim suncem, rat će bješnjeti.

Gore, na kupoli, zatvaralo se otvore za termoregulaciju. Grad Bel-o-kan skupljaoe svoje pore, uvlačio pandže i stezao zube. Spreman da ugrize.

Krupniji od dvojice policajaca obgrli rukom dječakova ramena.

- Dakle, sto posto si u to siguran? Stvarno su tamo dolje?Shrvana izraza, dijete se bez odgovora izmigolji iz zagrljaja. Inspektor Galin

nagnu se preko stuba i ispusti jedno "hej!", snažno koliko i komično. Jekamu smjesta odgovori.

- Izgleda stvarno prilično duboko - reče. - Nećemo moći samo tako sići, trebat ćetu nekakva oprema.

Komesar Bilsheim položi svoj mesnati prst na usta, zabrinuta lica.

- Svakako, svakako.

- Ništa, idem ja po vatrogasce - reče inspektor Galin.- Dobro, ja ću za to vrijeme ispitati malog.

Komesar pokaže na rastaljenu bravu.

- To je tvoja mama učinila?

- Da.

- Čuj, pa sposobna je ta tvoja mama. Ne poznajem baš puno žena koje se znaju poslužiti letlampom i razvaliti jedna blindirana vrata... Ma što, ne poznajem zapravo

91



niti jednu koja bi znala otčepiti sudoper.

Nicolasu nije ni najmanje bilo do šale.

- Htjela je ići potražiti tatu.

- Istina, oprosti... Dobro, koliko su već dugo tamo dolje?

- Već dva dana.Bilsheim se počeše po nosu.

- A zbog čega je tvoj otac uopće išao dolje, znaš li to?

- Prvi put je išao tražiti psa. A poslije, ne znamo. Nakupovao je hrpu metalnih ploča i odnio ih dolje. A osim toga, kupio je i brdo knjiga o mravima.

- Mravi? Svakako, svakako.

Komesar Bilsheim, poprilično zbunjen, ograničio se na to da kima glavom, promrmljavši s vremena na vrijeme još pokoje "svakako". Stvar nije slutila na dobro.

os mu je govorio da tu nisu čista posla. To nije bilo prvi put da ima posla sa "speci-alnim" slučajevima. Štoviše, kao da su mu sustavno podvaljivali same gnjile kruške.

To je bez sumnje proizlazilo iz jedne od njegovih glavnih osobina: on je na luđakeostavljao dojam da su s njim napokon pronašli uho puno razumijevanja.

Bio je to urođeni dar. Još dok je bio sasvim mlad, prijatelji iz razreda dolazili bi k njemu i povjeravali mu svakojake svoje nastranosti i duševne smutnje. On bi ihstrpljivo slušao, klimao glavom kao da je sve savršeno dobro razumio, pogleda cijelovrijeme čvrsto prikovana za sugovornika, i nikad ne bi prozborio ništa drugo osim"svakako". To je redovito svaki put palilo. Ljudi si kompliciraju život nastojeći pod

svaku cijenu proizvesti raznovrsne mudrijaške rečenice i sofisticirane komplimente,ne bi li impresionirali ili privukli sugovornika; Bilsheim se, međutim, uvjerio da jeobična riječ "svakako" više nego dovoljna. Još jedna rasvijetljena tajna međuljudskekomunikacije.

Fenomen je bio utoliko neobičniji što je mladi Bilsheim, koji praktički nikad nijegovorio, stekao u svojoj školi reputaciju velikog govornika. Čak bi ga dolazili zamo-liti da na kraju školske godine održi završnu besjedu.

Bilsheim je lako mogao postati psihijatar, no uniforma je na njega oduvijek ostavljala neobično snažan dojam, neobjašnjivo ga opčinjala. I u odnosu na nju bijelakuta u njegovim očima nije imala nikakvu težinu. U tom svijetu trknutih, policija ivojska bile su ukratko stjegonoše onih koji "se ne daju tek tako preveslati". Jer,

premda je vjerovao da ih razumije, Bilsheim se zapravo gnušao svih tih ljudi što ne-suvislo koješta lupetaju. Smušenjaci! Vrhunac razdraženosti u njega su izazivali oništo u podzemnoj željeznici pripovijedaju naglas, usput mimikom potkrepljujući ne-kakvu šah-mat scenu koju su maloprije doživjeli i koju sad žele još jednom odigrati.

Kad je Bilsheim stupio u policijsku službu, njegovi su nadređeni vrlo brzo

92



prokljuvili taj njegov dar. Sustavno su mu preprodavali sve "nerazumljive slučaje-ve". Većinom ne bi ama baš ništa riješio, no u svakom se slučaju time bavio, a to jeveć bilo mnogo.

- Aha, tu su još onda i šibice!

- Kakve sad šibice, što s njima?- Od šest šibica treba složiti četiri trokuta ako se želi naći rješenje.

- Kakvo rješenje?

- "Novi način razmišljanja". Nekakva drugačija "logika", o kojoj je tata pričao.

- Svakako.

Ovaj put dječak se rasrdio.

- Ne, nije "svakako"! Treba naći pravi geometrijski oblik koji omogućuje da sesastavi četiri trokuta. Mravi, ujak Edmond, šibice, sve je to povezano.

- Ujak Edmond? Tko je sad taj ujak Edmond? Nicolas živne.

- On je napisao Enciklopediju relativnog i apsolutnog znanja. Ali on je umro.Možda zbog štakora. Ouarzazatea su ubili štakori.

Komesar Bilsheim uzdahnu. Poražavajuće! Što će od tog derišta ispasti kad bude punoljetno? U najmanju ruku alkoholičar. Konačno, eto, pojavi se inspektor Galin svatrogascima. Bilsheim ga pogleda s ponosom. Pravi šampion, taj Galin, prva klasa.Još k tome perverznjak. Natezanja s luđacima, to je ono što ga uzbuđuje. Što izopa-

čenije, to mu je veći izazov.Bilsheim blakonaklonik i Galin entuzijast, njih su dvojica činili neslužbeni odredza "slučajeve-trknutih-s-kojima-nitko-ne-želi-imati-posla". Slali su ih već na slučajone "sitne starice koju su smazale njezine mačke", na onaj "prostitutke koja je vlasti-tim jezikom davila klijente", i dakako, da se ne bi slučajno zaboravilo "kratitelja me-sarskih glava".

- Dobro - reče Galin - ostanite ovdje, šefe, mi gibamo dolje i donijet ćemo vam ihna zračnim nosilima.

U svojoj bračnoj ložnici, Majka je prestala odlagati jaja. Uspravila je jedno ticaloi zamolila da je ostave samu. Sluge pokorno nestadoše.

Bel-kiu-kiuni, živi spolni organ Grada, mučio je neki nemir.

Ne, nije se bojala rata. Već ih je dobila i izgubila dobrih pedesetak. Ono što ju jezabrinjavalo bilo je nešto posve drugo. Ta priča o tajnom oružju. Ona bagremovagrana što se okreće i trga kupolu. Nije također zaboravila ni svjedočanstvo 327-ogmužjaka, onih dvadeset osam ratnika koji su poginuli, a da čak nisu stigli zauzeti

93



borbene položaje... Smije li sebi dopustiti rizik da ne povede računa o tako neobič-nim podacima?

Ne, sad više ne.

Ali što učiniti?

Bel-kiu-kiuni se prisjeti onog puta kad se već morala suočiti s jednim "nera-zumljivim tajnim oružjem". Bilo je to za vrijeme ratova protiv Južnih termitnja-ka. Jednog lijepog dana samo su je izvijestili kako je jedan odred od stotinu dvadesetvojnika nađen ne uništen, nego "imobiliziran"!

Obezglavljenost je bila na vrhuncu. Mislilo se da nikad više neće biti moguće pobijediti termite, odnosno da su ovi stekli odlučnu tehnološku prednost.

Hitno se razaslalo doušnike. Termiti su upravo tada pustili u pokret novu, posebnoizobraženu kastu artiljeraca-bacača ljepila. Nasutiterme. Oni su uspijevali na udalje-nost od dvije stotine glava izbaciti projektil ljepila koje je trenutno blokiralo noge ičeljusti protivničkih vojnika.

Federacija je dugo mozgala i pažljivo razmatrala stvar, a onda je pronašla sred-stvo obrane: napredovati štiteći se uvelim suhim lišćem. To je uostalom bio povodglasovitoj Bici uvelog lišća u kojoj su pobjedu odnijele belokanske trupe...

Ovaj put, ipak, protivnici nisu bili debeli zdepasti termiti, nego patuljci čija ih ježilavost i inteligencija već više puta itekako iznenadila. Povrh toga, to njihovo tajnooružje ima, izgleda, izvanredno razornu moć.

Ona nervozno pročeprka po ticalima.

Što je zapravo točno znala o patuljcima?Mnogo toga, i istodobno vrlo malo.

Osvanuli su u ovom kraju prije stotinu godina. Na početku je bilo svega nekolikoizvidnica. Kako su bili maloga rasta, nitko prema njima nije iskazivao nepovjerenje.A onda jednoga dana pristigoše čitave karavane tih patuljastih stvorenja, noseći nauzdignutim nogama svoja jajašca i svoje zalihe hrane. Prvu su noć proveli ispod ko-rijena velikog bora.

Ujutro ih je barem polovicu potamanio neki izgladnjeli jež. Preživjeli su se udalji-li prema sjeveru i utaborili se u blizini crnih mrava.

U Federaciji su zaključili: "to je sad stvar između njih i crnih mrava". Bilo je ipak i onih koji su osjećali grižnju savjesti što puštaju ta slabunjava bićenca na ispašu de-

belim crnim mravima.

Patuljasti mravi, međutim, nisu doživjeli nikakav masakr. Svakog ih se dana lijepo moglo vidjeti tamo gore, kako transportiraju travke i sitne tvrdokrilce. Za razliku,oni koje se više nije viđalo bili su... debeli crni mravi.

94



Nikad se nije doznalo što se zapravo dogodilo, no belokanski su izviđači izvijesti-li da patuljci odonda zauzimaju cjelokupno gnijezdo crnih mrava. Događaj je bio do-čekan s određenim fatalizmom, i štoviše, s određenim humorom. Tako im je i treba-lo, tim uobraženim crncima, naslađivalo se po hodnicima. A na koncu konca, pa nisu

valjda ti mali ništavni mravci nešto što bi trebalo uznemiravati moćnu Federaciju.Samo što su, nakon crnih mrava, patuljci zauzeli jednu košnicu pčela divlje ruže...A zatim i posljednji Sjeverni termitnjak i gnijezdo otrovnih crvenih mrava potpadošetakođer pod njihov stijeg!

Izbjeglice koje su u velikom broju navirale u Bel-o-kan i koje su prilično nabujalemasu plaćenika, pripovijedale su da patuljci imaju nekakve avangardne borbene stra-tegije. Na primjer, zakuživali bi izvore vode istresajući u njih otrove dobivene iz ne-kog rijetkog cvijeća.

Pa ipak, nitko se nije ozbiljno zabrinjavao. I trebalo je pričekati da prošle godine

grad Niziu-ni-kan padne na 2°-vremena, pa da se konačno shvati kako su protivnici skojima imaju posla sve prije nego bezazleni.

No, ako su rusi mravi podcijenili patuljke, patuljci sa svoje strane nisu ruse proci-enili na njihovu pravu vrijednost. Niziu-ni-kan je bio vrlo mali grad, ali u savezu s

cijelom Federacijom. Dan nakon pobjede patuljaka, dvije stotine četrdeset legija,svaka po tisuću dvjesto vojnika, došlo im je grubo zazvoniti na buđenje. Ishod borbe

bio je sasvim izvjestan, no to nipošto nije spriječilo patuljke da se ogorčeno bore. To-liko da je federalnim trupama trebao čitav jedan dan prije nego što su se uspjele pro-

biti u oslobođeni grad.

Otkrilo se tako da su patuljci u Niziu-ni-kanu smjestili ne jednu nego... dvije stoti-ne kraljica. Bio je to šok.

NAPADAČKA VOJSKA: Mravi su jedini društveni kukci koji su sačuvali napadač-ku vojsku. Termiti i pčele, manje profinjene rojalističke i lojalističke vrste, svojevojnike koriste jedino za obranu grada ili zaštitu radnika kad se ovi udaljuju od

gnijezda. Relativno se rijetko može vidjeti da neki termitnjak ili košnica vode vojnukampanju s ciljem osvajanja teritorija. Pa ipak, bilo je i toga.


Zarobljene patuljaste kraljice ispripovijedile su povijest i običaje patuljaka.Krajnje neobična priča.

Prema njoj, patuljci su, ima tome već dugo vremena, živjeli u jednoj drugoj zemljikoju odavde dijele milijarde i milijarde glava udaljenosti.

95



Ta je zemlja bila bitno drugačija od šume Federacije. Raslo je u njoj golemo bujno voće, vrlo živih boja i vrlo slatko. Osim toga, nije bilo ni zime ni zimskog sna.

a tlu te zemlje izobilja patuljci su izgradili "stari" Shi-gae-pou, koji je također pote-kao iz jedne vrlo, vrlo stare dinastije. To je gnijezdo bilo uređeno u podnožju jednogoleandera.

Međutim, dogodilo se da su oleandar i pijesak kojim je bio okružen jednoga dana bili iščupani iz zemlje i stavljeni u nekakvu drvenu kutiju. Patuljci su pokušali pobje-ći iz kutije, ali je ona bila smještena unutar neke divovske i strašno tvrde konstrukci-e. A kad su se domogli granica te konstrukcije, pali su u vodu. Slanu vodu koja se

prostirala unedogled.

Mnogo se patuljaka utopilo u uzaludnom nastojanju da se ponovno vrate u zemljusvojih predaka, a onda je većina odlučila da, hajde što sad, nek' ide sve k vragu, mo-rat će nekako preživjeti u toj ogromnoj tvrdoj građevini okruženoj slanom vodom. A

potrajalo je to dane i dane.Primjećivali su, zahvaljujući svom Johnstonovom organu, da se neobično brzokreću i prevaljuju fantastično velike udaljenosti.

Prošli smo kojih stotinjak zemaljskih magnetskih barijera. I kamo nas je to dove-lo? Ovamo. Iskrcali su nas zajedno s oleanderom. I tako smo otkrili ovaj svijet i nje-ovu egzotičnu floru i faunu.

Odlazak iz domovine u tuđinu pokazao se razočaravajućim. Voće, cvijeće, kukci,sve je bilo puno manje, puno bljeđe. Napustili su jednu crvenu, žutu, plavu zemlju da

bi se našli u carstvu zelenog, crnog i smeđeg. Jedan iskričavi, fluorescentni svijet na-

suprot pastelnom.A osim toga, bila je tu i zima i hladnoća koja bi odjednom sve blokirala. Tamo

nisu čak ni znali da hladnoća uopće postoji; jedina stvar koja bi ih primoravala da seumire i otpočinu bila je vrućina!

Patuljci su najprije razradili nekoliko različitih rješenja za borbu protiv studeni.Dvije najučinkovitije metode bile su: nakljukati se šećerom i premazati se puževomslinom. Za šećer su se snašli skupljajući fruktozu iz jagoda, dudova ploda i trešanja.Što se pak masti tiče, odali su se pravom pravcatom istrebljivanju puževa u čitavojregiji.

Imali su povrh toga neke doista iznenađujuće običaje: u njih tako nije bilo nispolno određenih ni svadbenog leta. Ženke su vodile ljubav i lijegale jaja u svomedomu, pod zemljom. Tako je svaki grad patuljaka posjedovao ne jednu jedinstvenunesilju, nego više stotina. To im je davalo ozbiljnu prednost: povrh nataliteta koji je

bio daleko superiorniji od nataliteta rusih, bili su mnogo manje ranjivi. Jer, dok je bilo dovoljno ubiti kraljicu pa da jednom rusom Gradu bude odrubljena glava, patu-ljasti se grad mogao iznova rađati dokle god je u njemu postojala i najmanja spolno

96



određena jedinka.

A nije se radilo samo o tome. Patuljci su imali jednu sasvim drugačiju filozofiju oosvajanju teritorija. Dok su rusi, pod okriljem svadbenih letova, slijetali što je mogu-će dalje od gnijezda da bi se zatim stazama povezivali s raspršenim carstvom Federa-

cije, patuljci su napredovali centimetar po centimetar, krećući od svojih glavnih gra-dova. Čak je i njihov maleni uzrast predstavljao svojevrsni adut. Trebalo im je vrlomalo kalorija da postignu izuzetnu živahnost duha i visoku razinu aktivnosti. Brzinanjihove reakcije mogla se lijepo izmjeriti prilikom jedne jake kiše. Dok su se rusi jošuvijek natezali izvodeći s mukom svoja stada Usnih uši i spašavali posljednja jaja iz

poplavljenih hodnika, patuljci su već nekoliko sati ranije bili sagradili gnijezdo uednoj krivudavoj udubini kore velikog bora i u njega preselili sva svoja blaga...

Belo-kiu-kiuni nemirno se vrtjela kao da želi odagnati neugodne misli. Izlegla jedva jaja, jaja ratnika. Dadilje nisu bile tu da se za njih odmah pobrinu, a ona je bila

gladna. Ništa, pojest će njih. To su odlične bjelančevine.Poškaklja svoju biljku mesožderku. Brige je opet stadoše opsjedati. Jedini načinna koji bi se moglo suprotstaviti tom tajnom oružju bio bi izmisliti neko drugo, jošsuvremenije, uspješnije i strahovitije. Rusi su mravi jedno za drugim otkrili mravljukiselinu, list što se kovrča, stupice s ljepilom. Dovoljno je iznaći nešto drugo. Nekooružje od kojeg će se patuljci slediti od čuda, nešto mnogo gadnije od one njihove ra-zorne grane!

Ona izađe iz svoje ložnice, pođe do vojnika i porazgovara s njima. Predložila jeda se formiraju misaone skupine za razmišljanje o temi "pronaći tajno oružje protiv

njihovog tajnog oružja". Odgovor Roja na njezin podražaj bio je povoljan. Posvudase stadoše okupljati male skupine vojnika, ali također i radnika, po troje ili po petero.Ticala se spojiše u trokut ili peterokut te otpoče na stotine apsolutnih komunikacija.

- Pozor, sad ću stati! - poviče Galin kojemu nije bilo osobito stalo da mu se naleđa naglo nabije osam vatrogasaca.

- Kakav mrak tamo dolje! Dodajte mi neku jaču svjetiljku.

On se okrene, a oni mu pružiše bateriju, ovaj put stvarno golemu. Lica vatrogasa-

ca nisu djelovala previše sigurno. A barem su oni imali na sebi kožne haljetke i kaci-ge. Što on nije mislio na to da za ovakvu vrstu ekspedicije odjene nešto prikladnijeod sakoa za šetnju po gradu!

Spuštali su se oprezno. Inspektor, kao oko skupine, marljivo se trudio da prijesvakog novog koraka temeljito osvijetli svaki zakutak. To ih je silno usporavalo, ali

pusti ti to, sigurno je sigurno.

Snop svjetiljke preleti odjednom preko nekakva natpisa urezana na svodu, u visini

97



očiju.

Preispitaj sebe sâm,

Ako marljivo pročistio se nisi

Kemijski svatovi štetu će ti nanijet

Jao onom tko tu dolje zaostane.

Nek' uzdrži se svatko tko odveć je lakouman.

Ars Magna

- Vidjeli ste ovo? - upita jedan vatrogasac.

- Nekakav stari zapis, ništa drugo... - smiri duhove inspektor Galin.

- Coprnjačka posla, reklo bi se.- U svakom slučaju, djeluje prokleto duboko.

- Smisao izreke?

- Ne, stubište. Čovjek bi pomislio da do dolje ima kilometara i kilometara tih stuba.

Nastaviše silazak. Po svoj su prilici već bili na stotinu pedeset metara ispod razinegrada. A stube su neprestano zavijale. Poput spiralnih zavijutaka DNA. Gotovo da suveć imali vrtoglavicu. U dubinu, neprestano u sve mrkliju dubinu.

- To tako može ići u beskonačnost - gunđao je jedan vatrogasac. - Mi se nismospremili na speleološke pothvate.

- Ja sam mislio da će trebati samo nekoga izvući iz podruma - jedan će drugi, kojie nosio nosila na napuhavanje. - Žena me čekala s večerom u 8 sati, mora da je

presretna, sad je već 10!

Galin ponovno preuzme stvar u ruke.

- Čujte, dečki, sad nam je bliže do dolje nego do gore, prema tome, dajte, izdržiteoš malo. Nećemo valjda sad odustati na pola puta.

A nisu, međutim, još prevalili ni jednu njegovu desetinu.

Nakon nekoliko sati AK na temperaturi blizu 15°, jedna skupina žutih mrava pla-ćenika iznese ideju koju svi ostali živčani centri ocijeniše ubrzo kao najbolju.

Slučajno se, naime, dogodilo da je Bel-o-kan posjedovao veliki broj. plaćeničkihvojnika pomalo specifične vrste: "zrnolomce". Oni se odlikuju glomaznom glavom idugačkim britkim čeljustima koje im omogućuju da lome čak i izvanredno tvrdo-

98



korna zrna. U borbama, međutim, nisu osobito učinkoviti, budući da imaju prekratkenoge za tako teško tijelo.

Čemu ih onda tjerati da se na jedvite jade uopće dovuku na mjesto sukoba, da bitamo učinili tek neznatnu štetu? Rusi su ih mravi stoga napokon odlučili potpuno

odijeliti od ostalih i namijenili im samo kućanske poslove, kao što je primjerice sječatravki i grančica.

Po mišljenju žutih mrava, ipak postoji način da se te debele nespretnjakoviče pretvori u ratne munje. Dovoljno je natovariti ih na leđa šestorici brzih iokretnih radnika!

Tako će se zrnolomci, vodeći po mirisu svoje "žive noge", moći velikom brzinomsručiti na protivnike i svojim ih dugim čeljustima sasjeći na komade.

Nekoliko se vojnika, nakljukavši se dobro šećerom, povuklo zatim u solarij na po-kusne vježbe. Šest bi mrava podiglo s tla jednog zrnolomca i dalo se u trk, pokušava-

ući sinkronizirati rad nogu. Kako izgleda, stvar bi mogla sjajno funkcionirati.Grad Bel-o-kan upravo je izumio tenk.

Nikad se nisu vratili gore.

Sutradan se po novinama kočio naslov: "Fontainebleau - Osam vatrogasaca i je-dan policajac misteriozno nestali u podrumu."

S prvim blijedoljubičastim osvitom, patuljasti mravi koji su okružili Zabranjenigrad La-chola-kana spremali su se otpočeti boj. Rusi, izolirani u svom panju, vjero-atno su već nasmrt izgladnjeli i iscrpljeni. Po svemu sudeći neće još dugo izdržati.

Borbe ponovno buknuše. Nakon dugotrajnih prepucavanja kisele artiljerije, pa-tuljci osvojiše još dva nova raskrižja. Drvo izjedeno kiselim bombama bljuvalo jeopkoljene vojnike.

Posljednji preživjeli rusi bili su na kraju snaga. Patuljci su napredovali sve dubljei dublje u Grad. Snajperisti skriveni po vijugavim usjeklinama stropova najezdu sutek neznatno uspijevali usporiti.

Bračna ložnica ne bi više smjela biti daleko. A u njoj je kraljica Lacho-la-kiuni počela usporavati otkucaje srca. Više nema nade.

No patuljaste trupe koje su se probile najdalje naprijed, osjetiše odjednom mirisuzbune. Vani se nešto događa. Smjesta se okrenuše i pojuriše natrag.

Gore, na Brežuljku makova što nadvisuje Grad, između crvenih cvjetova razabra-še tisuće crnih točkica.

Belokanci su, znači, napokon ipak odlučili napasti. To gore po njih. Patuljci od-

99



mah odaslaše plaćeničke mušice-glasnike da obavijeste Glavni grad.

Sve mušice ponesoše isti feromon:

Oni napadaju. Pošaljite pojačanja s istoka da ih stisnemo u škripac. Pripremitetajno oružje.

Toplina prve sunčeve zrake što se prosula kroz jedan oblak požurila je odluku dase prijeđe u napad. Sati je 8.03. Belokanske legije.jurnuše poput morske pijavice niz

padinu, obilazeći travke, spretno preskačući preko sitnog šljunka. Milijuni vojnika u punom trku, svi jednako razjapljenih čeljusti. Prilično dojmljiv prizor.

U patuljaka, međutim, nema odviše panike. Predvidjeli su ovakav taktički izbor.Pa su stoga još jučer u tlu iskopali unakrsno razmaknute rupe. Zavukoše se unutra,

puštajući da im jedino čeljusti vire preko ruba: ostatak tijela pod sigurnom je zašti-tom pijeska.

I već je ta prva nevidljiva linija bila dovoljna da smjesta slomi napad rusih. Sa-veznici su uzalud trošili snage zamahujući u prazno na tog fantomskog protivnikakoji im nije pokazivao ništa drugo osim svojih najjačih točaka. Nije bilo apsolutnonikakva načina da im se odsijeku noge ili iščupa abdomen.

A onda je glavnina pješadije Shi-gae-poua, utvrđena tu nedaleko, pod okriljemedne okruglaste skupine gljiva ludara, izvela jednu sjajnu protunavalu koja je ruse

ukliještila u obruč.

A ako Belokanaca ima na milijune, Shi-gae-po-uanci se broje u desecima miliju-

na. Najmanje pet patuljastih vojnika dolazi na svakog rusog; da se i ne spominju svioni ratnici šćućureni u zasebnim rupama koji krate sve što im prođe nadohvat če-ljusti.

Dok si okom trepnuo, bitka se okrenula na štetu manje brojnih. Iznenada probije-ne patuljcima što nadirahu sa svih strana, savezničke se linije potpuno raspadoše.

U 9 h 36 stadoše se otvoreno povlačiti, uzmak je siguran i definitivan. Patuljci većispuštaju pobjedničke miomirise. Lukava ratna strategija savršeno je funkcionirala.

ije čak bilo potrebe za upotrebom tajnog oružja! Oni stadoše rastjerivati tu vojsku bjegunaca, smatrajući opsadu La-chola-kana zaključenom stvari.

No sa svojim kratkim nogama, patuljci moraju učiniti barem deset koraka tamogdje je jednom rusom dovoljan običan skokić. Tako im je na uzbrdici Brežuljka ma-kova već na pola puta ponestalo daha, a upravo je to bilo ono što su predvidjeli stra-tezi Federacije: onaj prvi juriš, naime, i nije imao druge svrhe nego da patuljke izma-mi iz njihovih kotlina, kako bi do pravog sukoba došlo baš na padini.

Rusi već stizahu do sljemena, dok su ih patuljci još_ uvijek progonili, u posve-mašnjem rasulu. A tamo gore, pojavi se iznenada šuma zastrašujućih bodlji: bila

100



su to divovska kliješta zrnolomaca koji su ponosito vitlali njima po zraku, ne bi li za-iskrila na suncu - da bi ih u jednom trenutku svi istovremeno naglo spustili na tloi stuštili se na patuljke. Zrnolomci, zrnolomci!

Efekt iznenađenja u potpunosti je uspio. Shi-gae-pouanci, obezglavljeni, ticala

ukočenih od užasa, bili su pokošeni poput travnjaka. Zrnolomci, okoristivši se niz- brdicom, provaljivali su punom brzinom jednu po jednu liniju. Pod svakim od njih,šest radnika udriše brigu na veselje. Zahvaljujući savršeno sinkroniziranoj ticalnojkomunikaciji između tornjića i kotača, životinja s trideset šest nogu i dvije divovskečeljusti s lakoćom se kretala kroz masu zaprepaštenih protivnika.

Patuljci jedva da su imali vremena i nazrijeti te mastodonte što su im se u stotina-ma obrušavali na glavu, orali po njima, mlavili ih, drobili ravnali sa zemljom, pretva-rali u prah. Hipertrofirane čeljusti zarivale su se nasumce, pobrstile što se našlo i po-tom uvlačile, krcate mravljim nogama i glavama koje su u njima zatim krckale poput

suhih slamki.Panika totalna. Prestrašeni su se patuljci bezglavo sudarali, gazili jedni preko dru-gih, neki se čak međusobno ubijali. Belokanski tenkovi, "počešljavši" ovako brižnositnu patuljastu pješadiju, u svom su ih poletnom zaletu posve pretekli. Stop. I dalje

besprijekorno poredani u vrstu, stadoše se vraćati uzbrdo, kako bi se pripremili zanovo brijanje. Preživjeli htjedoše umaći naprijed, ali gore na vrhu već se ocrtavalanova linija tenkova... koja je upravo krenula nizbrdo!

Dvije se kolone mimoiđoše, savršeno paralelne. Pred svakim se tenkom gomilahuhrpe leševa. Stravičan masovni pokolj.

Lacholakanci koji su izdaleka pratili bitku sad stadoše izlaziti van i bodriti svoju braću. Čuđenje s početka ustupilo je mjesto razdraganu oduševljenju: feromeni ra-dosti pršte odasvud. To se zove pobjeda tehnologije i inteligencije! Genij Federacijenikad se još nije iskazao na tako jasan način.

Shi-gae-pou, međutim nije još bacio sve svoje karte. Još uvijek ostaje tajnooružje. To je oružje bilo u stvari zamišljeno u svrhu istjerivanja previše neposlušnihili goropadnih opkoljenika. No s obzirom na gadan obrat koji su borbe poprimile, pa-tuljci odlučiše ipak odigrati svoj posljednji adut.

Tajno je oružje imalo oblik lubanje rusog mrava probijene nekom smeđom biljkom.

Nekoliko dana ranije patuljasti su mravi, naime, otkrili leš jednog izviđača iz Fe-deracije. Njegovo se tijelo bilo rasprsnulo pod pritiskom izvjesne parazitske gljive,alternarie. Istraživački tim patuljaka analizirao je fenomen i primijetio da ta gljiva

proizvodi hlapljive spore. One se lijepe za oklop, nagrizaju ga, prodiru zatim u tijelo

101



i u njemu se bujno razmnožavaju sve dok oklop ne eksplodira.

Kakvog li oružja!

I još k tome sa zajamčenom sigurnošću upotrebe. Jer, ako te spore sjajno prianjajuna hitin rusih, na hitin patuljaka uopće se ne primaju. Jednostavno zbog toga što su

ovi, zimogrozni kakvi već jesu, stekli naviku da se neprestano mackaju puževom sli-nom! A ta supstancija ima odličan zaštitni učinak protiv alternarie.

Belokanci su možda izmislili tenk, neka im bude, ali Shi-gae-pouanci su otkrili bakteriološki rat.

Klimajući se pod teretom, krenu prva bojna četa pješadije, noseći tri stotine zaku-ženih rusih lubanja, pokupljenih i obnovljenih nakon prvog napada na La-chola-kan.

Zavitlaše ih u samo središte neprijateljskih vojnika. Zrnolomci i njihovi nosačistadoše ljuto kihati pod ubojitim prahom. A opazivši da su im oklopi njime potpunooblijepljeni, posve se izbezumiše. Nosači smjesta zbaciše svoj teret. Zrnolomce pak,

prepuštene vlastitoj nemoći, uhvati panika te počeše divlje nasrtati uokolo i svaljivatikrivicu na druge zrnolomce. Opće rasulo.

Oko 10 sati, međutim, nagli udar hladnoće rastavi borce. Na propuhu ledenog zra-ka nije se više moguće tući. Patuljaste trupe okoristiše se time kako bi se otele nepri-atelju. Tenkovi rusih pak, jedva se vukući, stadoše se s mukom pentrati po uzbrdici.

U oba su se logora sad zbrajale rane, utvrđivao opseg i doseg gubitaka. Provi-zorna bilanca pokazivala je iznimno teško stanje. Razmišljalo se samo o tomekako skrenuti daljnji tijek borbe.

Kod Belokanaca, spore alteinarie su prepoznate. Pada odluka da se žrtvuju svivojnici koji su došli u dodir s gljivom, ne bi li im se prištedjele daljnje muke. Do-ušnici stižu u trku: postoji sredstvo za zaštitu protiv ovog bakteriološkog oružja, tre-

ba se namazati puževom slinom. Rečeno - učinjeno. Žrtvovaše tri mekušca (koje sedoduše sve teže i teže moglo naći) i svi se dobro osiguraše protiv grdne pošasti.

Ticalni kontakti. Rusi stratezi prosuđuju da se više ne može ostati samo pri napa-du tenkovima. Prema novoj taktici, tenkovi će zauzimati mjesto u centru, ali će se

bočno još razvrstati stotinu dvadeset četa redovne i šezdeset četa strane pješadije.

Moral se iznova diže.

ARGENTINSKI MRAVI: Argentinski mravi (Iridomyrmex humilis) prispjeli su u Francusku 1920. Najvjerojatnije su bili dovezeni transportnim brodovima, u koriti-ma oleandera namijenjenim da ožive i uljepšaju Azurnu obalu.

Prvi se put na njihovo postojanje ukazuje 1866. u Buenos Airesu (otuda im i nadi-mak). 1891. otkriveni su u SAD-u, u New Orléansu.

102



Skriveni u steljama eksportiranih argentinskih konja, stižu zatim 1908. u Južnu Alriku, 1910. u Čile, 1917. u Australiju te 1920. u Francusku.Ta se vrsta odlikuje ne samo svojim sićušnim rastom, koji je u odnosu na drugemrave stavlja u položaj pigmejaca, nego i izuzetnom inteligencijom i ratničkom

agresivnošću, što su uostalom i njihove prve i glavne karakteristike.Tek što su se udomili na jugu Francuske, argentinski su mravi već vodili rat protiv svih autohtonih vrsta... i pobjeđivali!1960. prešli su Pirineje i potegli sve do Barcelone. 1967. prebacili su se preko

Alpa i prosuli sve do Rima. A potom, s početkom 70-tih godina, Iridomyrmexi po-češe putovati prema sjeveru. Smatra se da su prešli Loire za vrijeme jednog vrućeg ljeta krajem 90-tih. Ti su se bespoštedni osvajači, čije borbene strategije nemajuna čemu pozavidjeti jednom Cezaru ili Napoleonu, našli ovdje suočeni s dvijenešto žilavije vrste: rusim mravima (južno i istočno od pariške regije) te tara-

onskim mravima (sjeverno i zapadno od Pariza).Edmond Wells

Enciklopedija realtivnog i apsolutnog znanja

Bitka kod Makova nije dobivena. U 10 h 13, Shi-gae-pou odluči hitno poslati po-ačanje. Dvije stotine četrdeset četa pričuvne vojske pridružit će se preživjelima iz

prve navale. Objašnjavaju im podmukli prepad "tenkova". Ticala se sljubljuju za AK.Mora, dovraga, postojati neki način da se doskoči tim čudovišnim spravama...

Oko 10 h 30, od jednog radnika stiže prijedlog: Pokretljivost mrava zrnolomaca krije se u šest radnika koje ih nose. Bit će do-voljno da im sasječemo te "žive noge".

Štrcnu još jedna ideja:

Slaba točka tih njihovih naprava leži u tome što se ne mogu brzo okrenuti za polakruga. Taj bi se hendikep mogao iskoristiti. Treba se samo okupiti u zbijene četvori-ne. Kad ti strojevi navale, razmaknut ćemo se i pustiti ih da prođu bez otpora. Aonda, dok su još u zaletu, udarit ćemo ih s leđa. Neće se imati vremena okrenuti.

I treća:Sinkronizacija pokreta nogu dobiva se pomoću ticalnog kontakta, to smo vidjeli. Dovoljno je da skačući posječemo ticala zrnolomcima i neće više biti u sta-nju upravljati svojim nosačima.

Sve su ideje zapamćene. I patuljci počeše sastavljati novi borbeni plan.

PATNJA: Jesu li mravi u stanju patiti? A priori ne. Oni nemaju živčani sustav pri-

103



lagođen takvoj upotrebi. A ako ne postoji živac, ne postoji ni poruka boli. To možeobjasniti zbog čega otkinuti mravlji komadi nastavljaju ponekad vrlo dugo "živjeti" nezavisno od ostatka tijela.Odsutnost boli navodi na pomisao o nekom novom znanstveno-fantastičnom svije-

tu. Bez boli: nema straha, možda čak ni svijesti o "sebi". Dugo su entomolozi bili skloni toj teoriji: mravi ne pate, otuda dolazi kohezija njihovog društva. Toobjašnjava sve i ne objašnjava ništa. Takva predodžba predstavlja, međutim, jednudrugu prednost: oslobađa nas svih skrupula prema njihovu ubijanju.Što se mene tiče, životinja koja ne bi patila... ulijevala bi mi ogroman strah.

No takvo je poimanje pogrešno. Jer mrav s odrubljenom glavom emitira jedan posve osobiti miris. Miris boli. Prema tome, nešto se ipak događa. U mrava nemaelektričnog živčanog podražaja, ali postoji kemijski. On zna kad mu nedostaje nekidio, i pati. Pati na svoj način, koji je bez sumnje bitno različit od našeg, ali pati.

Edmond Wells Enciklopedija realtivnog i apsolutnog znanja

Borbe ponovno započeše u 11 h 47. Polagano se uspinjući Brežuljkom makova,edna dugačka zbijena linija patuljastih vojnika kreće u napad.

Tenkovi se pomoliše između cvjetova. Na dani signal, sjuriše se niz padinu. S oba boka, čete rusih i njihovih plaćenika vrpoljile su se amo-tamo, skakutale i poigrava-le, spremne da u svakom trenu skoče i dokrajče posao mastodonata.

Dvije su vojske sad bile udaljene tek koju stotinu glava... Pedeset... Dvadeset...Deset! I tek je tada prvi zrnolomac uspio dokučiti da se dolje događa nešto posve ne-očekivano. Gusto zbijena linija Shi-gae-pouanaca iznenada se počela rastvarati u ši-roke točkaste perforacije. Vojnici su formirali četvorine.

Pred svakim tenkom isti prizor: protivnik naočigled hlapi i pred njim ostaje tek pusti prolaz. A nijedan nema dovoljno brze reflekse da skrene u cik-cak i zakvači ko-

eg patuljka. Čeljusti klakću na prazno. Trideset šest nogu glupavo se propinjalo.

Proširi se tad jedna opora para:

Posijecite im noge!

Patuljci smjesta uroniše pod tenkove i poubijaše nosače. Odmah se zatim navrat-nanos povukoše, da ne bi ostali zgnječeni pod masom zrnolomaca koji su se mlitavourušavali.

Drugi se odlučno stadoše bacati između dvostrukog reda nosača i jednom čeljusti bušiti ispupčeni otvoreni trbuh. Poteče tekućina, rezervoar života zrnolomaca prolije-vao se po zemlji.

104



Treći su se pak spretno pentrali na zrnolomce, rezali im ticala, spretno skakali do-lje dočekujući se na noge i odmah trčali dalje.

Tenkovi su se rušili jedan za drugim, kao pokošeni. Zrnolomci bez nosača vuklisu se poput bolesnika prikovanih za krevet i bivali bez problema dokrajčeni.

Stravičan prizor! Leševi debelih zrnolomaca rasporene utrobe koje naivno i daljenosi njihovih šest radnika koji još uvijek ništa ne primjećuju... Zrnolomci lišeni tica-la bespomoćno su gledali svoje "kotače" kako se razilaze svaki u svom pravcu,raščetvarajući im tijelo...

Slom ovakvog razmjera značio je mrtvačko zvono tehnologiji tenkova. Koliko jesamo velikih izuma tako izbrisano iz mravlje povijesti, samo zato što je zaštita protivnjih prebrzo pronađena!

Legije rusih i njihovih plaćenika koje su s boka štitile prvi red tenkova, nađoše se posve otkrivene. Oni koji su tu bili postavljeni da bi samo pokupili mrvice, sad su

spali na to da moraju očajnički napadati. No četvorine patuljaka već su se stigle po-novno zatvoriti, toliko je masakr zrnolomaca brzo i glatko prošao. Tek što se Belo-kanci samo dotaknu jednog od rubova, bivaju istog časa usisani, porušeni irazglavljeni tisućama lakomih čeljusti.

Rusima i njihovim plaćenim grubijanima ne preostaje drugo nego gledati da se što prije povuku. Iznova okupljeni na hrptu brežuljka, promatraju patuljke kako se laga-nim korakom uspinju u napad, držeći neprestance zbijene četverokute. Prizor za izlu-djeti!

U nadi da će dobiti na vremenu, najkršniji vojnici stadoše tegliti oblutke premarubu brežuljka i kotrljati ih nizbrdo. Lavina, međutim, patuljke nije čak ni usporila.

eprekidno budna oka, vješto su se u prolazu izmicali kamenim gromadama i goto-vo istog časa već su opet na svom mjestu. Tek bi rijetko koji ostajao zgnječen.

Belokanske čete, sad već izvan sebe od straha, izgubljeno su tražile kombinacijukoja bi ih izvukla iz škripca. Neki vojnici predlagali su povratak starim borbenimtehnikama. Zašto se jednostavno ne navali topništvom? Jer ako i jest istina da se od

početka neprijateljstava vrlo rijetko koristilo kiselinu, koja pri tučnjavama ubija jed-nako toliko prijatelja koliko i neprijatelja, što se tiče gustih patuljastih četvorina ona

bi mogla polučiti izvanredne rezultate.

Artiljerci požuriše zauzeti položaje, dobro se zavališe na stražnje noge i abdomen poput koplja uperiše prema naprijed. Tako ukopani mogu se rotirati oko svoje osi, li-

evo-desno i gore-dolje, i izabrati najbolji kut nišana.

Nešto niže, patuljci u tom trenutku ugledaše vrške tisuća abdomena kako izviruju preko ruba, ali ne krenuše odmah u napad. Samo ubrzaše tempo, ne bi li uhvatili za-let za prevaljivanje posljednjih centimetara strmine.

105



U napad! Zbijte redove!

U protivničkom pak taboru, odjeknu jedna jedina zapovjedna riječ:

Pali!

Napereni trbusi stadoše štrcati svoj užareni ljuti otrov po četvrtastim formacijama

patuljaka. Pfut, pfut, pfut. Žuti mlazovi fijuknuše zrakom i ošinuše poput biča prvuliniju osvajača.

Ticala se tale prva. U kapima cure po lubanji. Zatim se otrov razlijeva po oklopu,rastapajući ga kao da je od najjeftinije plastike.

Izmrcvarena tijela svališe se beživotno na tlo i tako nataložena stvoriše tanku prozračnu brklju o koju se spotaknu naredni red. Razjareni, patuljci se odmah sabra-še, skočiše kao opareni i baciše svom snagom u napad na sljeme.

Gore je druga linija artiljeraca već preuzela smjenu.

Pali!Kvadrati se izglobljuju, no patuljci nastavljaju naprijed, gazeći ravnodušno preko

mlitavih mrtvaca.

Treća topnička linija. Pridružiše joj se pljuvači ljepila.

Pali!

Ovaj put četvorine patuljaka doista eksplodiraše. Čitavi se grozdovi stadoše trzatiu lokvicama ljepila. Patuljci pokušaše protunapad razvrstavši na brzinu također jedanred artiljeraca. Ovi navališe prema vrhu krećući se natraške i pucajući nasumce, bez

nišanjenja: na uzbrdici se, naime, ne mogu ukopati. Pali! emitiraju patuljci.

No njihovi kratki abdomeni ispaljuju tek sićušne kapljice kiseline: čak i ako do-segnu cilj, njihov mlaz jedva da malo navlaži oklop, o nekakvu bušenju nema ni go-vora.

Pali!

Kapi kiseline iz oba tabora sad se mimoilaze, ukrštavaju, ponekad se jedna druguokrznu ili se međusobno ponište. Pred gotovo nikakvim rezultatima Shigaepouanciodustaju od upotrebe vlastita topništva. Zaključiše da imaju više izgleda u pobjeduzadrže li taktiku zbijenih četvorina pješadije.

Zbijte redove!

Pali! odgovaraju rusi, čija artiljerija još uvijek čini čuda. Novi štrcaj kiseline i ljepila.

Unatoč učinkovitosti hitaca, patuljci se nekako domogoše vrha Brežuljka makova. jihove sićušne prilike ocrtavale crnu borduru žednu osvete.

106



Juriš. Bijes. Pljačka.

Sad više nema nikakvih "domišljatih naprava". Rusi artiljerci ne mogu više izsvojih abdomena ištrcavati kiselinu, četvorine patuljaka nisu više u stanju osta-

ti kompaktne.Gusto jato. Nasrtaj. Bujica.

Svi se sad zajedno miješaju, raštimavaju, uštimavaju, trče, prevrću, bježe, zalije-ću, razilaze, svrstavaju, podbadaju, izazivaju međusobno malim iznenadnim napadi-ma, guraju, navlače, skaču, strovaljuju, bodre, tješe, pljuju, podupiru, urlaju oduzavrela zraka. Posvuda jedino žudnja za smrću. Odmjeravaju se, upinju, zvekećuoklopi. Trči se bez razlike po živim tijelima i onima koja se više ne miču. Svaki rusiima na vratu barem tri bijesna patuljka. No kako su rusi tri puta veći, dvoboji se do-

bivaju gotovo ravnopravnim oružjem.

Prsa o prsa. Mirisni krikovi. Gusta magla gorkih feromona.Milijuni čeljusti - šiljastih, izrezuckanih, sa zupcima kao u pile, sabljastih, s kli-

eštima, jednostavnog sječiva, dvostrukog sječiva, premazanih zatrovanom slinom,ljepilom, krvlju - hvataju se u koštac.

Prsa o prsa.

Ticala plombirana malenim strelicama šibaju zrakom kako bi protivnika zadržalana rastojanju. Noge oštrih pandži tuku po njima kao da razmiču nesnosne trščice.

Zahvat. Iznenađenje. Zabuna.

Hvataju jedni druge za čeljusti, ticala, glavu, toraks, abdomen, noge, koljena,laktove, zglobne čekinjice, neki slučajni usjek ili pukotinu na oklopu, bilo kakavzupčasti međuprostor u hitinu, oko.

Tijela se zatim ljuljaju, padaju, kotrljaju po vlažnoj zemlji. Patuljci skaču na nekimlitavi mak i odozgo se, potpuno istegnutih i napetih pandži, puštaju da padnu naednog rusog prilično dojmljive karoserije. Probušiše mu leđa, a zatim ga prosvrdlaše

sve do srca.

Prsa o prsa.

Čeljusti brazdaju glatke oklope.Jedan rusi vješto koristi svoja ticala kao dva koplja koja istovremeno svom sna-gom izbacuje prema naprijed: probija tako lubanje desetku protivnika, ne uzevši sivremena čak ni da očisti svoje šiljke obložene prozirnom krvlju.

Prsa o prsa. Na život ili smrt.

Tlo je uskoro bilo prekriveno tolikim posječenim ticalima i nogama da se po nje-mu hodalo kao po sagu od borovih iglica.

107



Dotrčaše sad preživjeli iz La-chola-kana i umiješaše se i oni u gužvu, kao damrtvih već nije bilo i više nego dovoljno.

Upokoren brojem svojih minijaturnih napadača, jedan rusi paničari, preokreće ab-domen, oblijeva se kiselinom, pobije troje protivnika i istovremeno ubija sebe. Svi se

zajedno rastopiše poput voska. Nešto dalje, jadan drugi ratnik odrešitim udarcem iz korijena čupa glavu protivni-ka upravo u trenutku dok njemu netko trga njegovu.

103.683-eg vojnika bio je zapljusnuo val prvih linija patuljaka. S nekoliko deseta-ka kolega iz svoje pod-kaste uspio je formirati trokut koji je posijao užas među gru-menjem razularena neprijatelja. Trokut se međutim raspao, i sad se morao posve samsuočiti s petoricom Shigaepouanaca, već okaljanih krvlju voljene braće.

Grizu ga posvuda. I dok on uzvraća kako zna i umije, savjeti koje je tamo u dvo-rani za borbu dobacivao stari ratnik automatski mu naviru u sjećanje.

Sve se odigrava prije kontakta. Čeljust ili mlaz kiseline samo formalno potvrđujutanje nečije prevlasti već priznato od oba protivnika... Sve je igra duha. Treba samorihvatiti pobjedu i ništa ti neće odoljeti.

To možda i funkcionira kad imaš posla s jednim neprijateljem. Ali što učiniti kadih je pet? Od ovih tu, osjeća da barem dvojica žele dobiti bitku pod svaku cijenu: pa-tuljak koji mu metodički sjecka torakalni zglob i onaj koji mu upravo čupa lijevustražnju nogu. Preplavi ga odjednom neki iznenadni val energije. Stade se divlje oti-mati, zabije ticalo poput bodeža točno pod vrat jednome, drugog pak natjera da po-

pusti stisak umlativši ga žestokim udarcem plosnatom stranom čeljusti.

Za to su se vrijeme patuljci ponovno vratili i u samo središte bojnog polja zavitlalidesetak glava zakuženih alternarijom. No kako su sad svi bili manje-više zaštićeni

puževom slinom, spore su lepršale uokolo, klizile po oklopima, prije nego što bimeko dolelujale na plodno tlo. Nema sumnje, ovo očito nije osobito sjajan dan što setiče novih oružja. Svako je dobilo svoju repliku.

U tri sata poslijepodne borbe dostigoše kulminaciju. Zrak je bio zasićen valovimauljne kiseline, karakterističnim parama koje mirmekanski leševi šire kad se počnusušiti. U pola pet, rusi i patuljci koji su se još držali na barem dvije noge, još su se

uvijek pod makovima bespoštedno tukli. Dvoboji prestadoše tek u pet sati, i to samozbog iznenadnog olujnog udara koji je najavljivao skorašnju kišu. Kao da je i nebuveć bilo dosta tolikog nasilja. Osim ako to jednostavno nije jedan od onih kratkihožujskih pljuskova koji znaju naići sa zakašnjenjem.

Kako bilo da bilo, preživjeli i ranjeni na brzinu se povukoše. Bilanca: pet milijunamrtvih, od čega četiri milijuna patuljaka. La-chola-kan je oslobođen.

Dokle je pogled sezao, tlo je bilo prekriveno nepomičnim razglobljenim tijelima,

108



izbušenim oklopima, smrtno ranjenim krnjotcima koje bi tu i tamo potresao posljed-nji dah života. Posvuda krv, providna poput laka, lokvice žućkaste kiseline.

Nekoliko patuljaka, još uvijek zaglibjelih u jednoj mlaki ljepila, očajnički sekoprcalo u nadi da će se ipak domoći vlastita Grada. Ptice su slijetale, žureći se da

ih pozobaju prije nego što se stušti kiša.Munje su osvjetljavale ugljenaste oblake; zaiskrio bi pod njima pokoji okloptenka čije su drske čeljusti i dalje ostajale visoko uspravljene. Kao da su tanki ušilje-ni vršci nakanili probušiti i samo nebo u daljini. Kad se glumci povukoše, nastupikiša i počisti pozornicu.

Govorila je punim ustima.

- Bilsheim?

- Da?- Grump, grump... Vi se to sprdate s mojom njuškom, Bilsheim? Čitali ste novine?Inspektor Galin, taj spada k vama, ne? Nije li to onaj niski nesnosni mladić koji me

prvih dana htio oslovljavati s "ti"?

Bila je to Solange Doumeng, upraviteljica kriminalističke policije.

- Eh, da, čini mi se.

- Rekla sam vam da ga se riješite, a sad ga tu otkrivam kao posthumnu zvijezdu.Vi ste totalno ludi! Što vam je došlo da nekog s tako oskudnim iskustvom idete slatina tako ozbiljnu stvar?

- Galin nije neiskusan, dapače, on je odličan element. Nego, meni se čini da smomi malo podcijenili slučaj...

- Pravi elementi su oni koji pronalaze rješenja, krivi su oni koji pronalaze isprike.

- Postoje slučajevi u kojima čak i najbolji među nama...

- Postoje slučajevi u kojima čak i najgori među vama imaju dužnost uspjeti. Ićiispecati jedan par iz podruma spada u tu kategoriju.

- Ispričavam se, ali...

- Svoje isprike, znate kamo ih možete objesiti, lijepi moj? Učinit ćete mi zado-voljstvo i vratiti se na dno tog prokletog podruma i izvući mi sve njih van. Vaš herojGalin zaslužuje bar kršćanski grob. A ja, ja hoću jedan pohvalni članak o našoj službi

prije kraja mjeseca.

- I u vezi s...

- I u vezi s cijelom tom pričom! I želim da držite jezik za zubima! Štampi ćete sverastrubiti tek kad slučaj bude zatvoren. Uzmite ako hoćete šest redarstvenikai prvoklasnu opremu. To je sve.

109



- A ako...

- A ako zeznete stvar, računajte na mene da ću vam po kratkom postupku isposlo-vati mirovinu!

Spustila je slušalicu.

Komesar Bilsheim znao je sa svim luđacima, osim s njom. Pa se stoga pomirio sasudbinom i bacio na razradu podrobnog plana silaska.

KAD SE ČOVJEK: Kad se čovjek boji, kad je sretan ili bijesan, njegove endokrine žlijezde proizvode hormone koji utječu isključivo na njegovo tijelo. Kruže u zatvo-renoj posudi. Srce će mu ubrzati rad, znojit će se, ili praviti grimase, ili vikati, ili

plakati. Sve će to biti samo njegova stvar. Ostali će ga gledati bez suosjećanja, ili suosjećajući zato što je tako odlučio njihov razum. Kad se mrav boji, ili je sretan ili bijesan, njegovi hormoni kruže po njegovu tijelu,izlaze iz njega i ulaze u tijela drugih. Zahvaljujući fero-hormonima, odnosno fero-monima, milijuni će lica vikati i plakati istovremeno. To mora da je neopisiv osje-ćaj, proživljavati stvari koje su doživjeli ili proživljavaju drugi, i dati njima daosjete sve ono što sami doživljavamo...

Edmond Wells


U svim gradovima Federacije, golemo razdragano veselje. Iscrpljenim borcima u

obilnim se količinama daju pojačano zaslađene trofilaksije. Tu, međutim, ne postojeheroji. Svatko je ispunio svoj zadatak; dobro ili loše, malo je važno, po svršetku sva-ke misije sve kreće od nule.

Rane se viđaju zamašnim laptajima sline. Neki mladi mravci drže u čeljustimaednu, dvije ili tri vlastite noge iščupane u borbi, koje su nekim čudom uspjeli spasiti

i pokupiti. Takvim naivcima treba objasniti da to nije moguće prilijepiti natrag.

U velikoj dvorani za borbu na katu - 45, vojnici, za one koji nisu sudjelovali u bitci kod Makova, redom kako su se događale rekonstruiraju pojedinu epizodu. Polo-vica glumi patuljke, druga polovica ruse.

Mimikom prikazuju napad na Zabranjeni grad La-chola-kan, juriš rusih, borbu protiv ukopanih glava, lažni bijeg, nastup tenkova, njihov zbunjeni uzmak i rasulo pred četvorinama patuljaka, napad na brežuljak, topničke linije, finalnu tučnjavu...

Radnici su pristigli u velikom broju. Svaku sliku tih prisjećanja obavezno popratenekim komentarom. Jedna im točka posebno privlači pozornost: tehnika tenkova.Razumljivo, uzevši u obzir da je u njoj sudjelovala njihova kasta; po njihovu mišlje-

110



nju, od tenkova ne treba odustati, treba ih samo naučiti pametnije upotrebljavati, nesamo za frontalnu navalu.

Među svim spašenim borcima, 103.683. zapravo se prilično dobro izvukao. Izgu- bio je samo jednu nogu. Obična sitnica, kad ih se ima šest na raspolaganju. Jedva da

e i spomena vrijedno. 56. ženka i 327. mužjak, koji kao spolno određeni nisu moglisudjelovati u ratu, odvukoše ga u neki kut. Ticalni kontakt.

Ovdje nije bilo problema?

Ne, svi ratnici s mirisom stijene bili su dolje u borbi. Ostali smo zatvoreni u Za-branjenom gradu, za slučaj da patuljci stignu dovde. A tamo? Jesi li vidio tajnooružje?

Ne.

Kako to, ne? Pa pričalo se o nekakvoj pokretnoj bagremovoj grani...

103.683. objasni da je jedino novo oružje s kojim su se suočili bila ona groznaalternaria, ali da su protiv nje pronašli zaštitu.

To nikako ne može biti ono što je ubilo prvu ekspediciju, ustanovi mužjak.Alternariji treba mnogo vremena da bi usmrtila. Povrh toga, u jedno je siguran: nije-dan od leševa koje je itekako temeljito pretražio nije imao na sebi ni najmanjeg tragatih smrtonosnih spora. Dakle?

Krajnje zbunjeni, odlučiše produžiti AK. Stvarno bi već jednom voljeli dobitimalo jasniju sliku o cijeloj toj stvari. Nova uzavrela bujica ideja, mišljenja, upozore-nja.

Zbog čega patuljci nisu pribjegli oružju koje je tako do temelja uništilo dvadesetosam izviđača? A ipak su sve pokušali samo da pobijede. Kad bi takvo oružje bilo unjihovim nogama, oni se zasigurno ne bi nimalo ustručavali njime poslužiti! A štoako ga uopće ne posjeduju? Stižu uvijek ili prije ili nakon što je tajno oružje udarilo,to je doduše možda puki slučaj...

Ta bi se pretpostavka prilično dobro slagala s napadom na La-chola-kan. Što setiče prve ekspedicije, netko je mogao vrlo lako ostaviti tragove propusnica patuljakakako bi Roj poslao na krivi trag. A tko bi imao interesa takvo što učiniti? Ako pa-tuljci nisu odgovorni za sva ta podmukla djela, prijevare i podvale, prema kome se

onda okrenuti? Prema drugima! Prema drugom po redu nesmiljenom protivniku,nasljednom neprijatelju: prema termitima!

Ovakva sumnja nipošto bila obično fantaziranje. Ima već neko vrijeme da vojniciiz velikog Istočnog termitnjaka izolirano prelaze rijeku i sve češće se ubacuju u sa-vezne lovne zone. Da, to su bez sumnje termiti. Sve su udesili tako da patuljke i rusenahuškaju jedne protiv drugih. Tako će se bez boja i muke otarasiti i jednih i drugih.Kad njihovi neprijatelji budu dobro iscrpljeni, njima će preostati da samo oberu mra-

111



vinjake.

A ratnici s mirisom stijene? To su onda najvjerojatnije plaćenički špijuni u službitermita, eto, to je sve.

Što se više izoštravala njihova zajednička misao, budući da se vrtjela i dozrijevala

u tri njihova mozga, to im se jasnijim i sigurnijim činilo da su upravo termiti s Istokaoni koji stvarno posjeduju misteriozno "tajno oružje".

No tad ih ometoše i od razgovora otrgnu mirisi uobičajeni za Roj. Grad je odlučioiskoristiti razdoblje između dva rata pomaknuvši unaprijed svečanost Preporoda:imala bi se održati već sutra.

Sve kaste na svoja mjesta! Ženke i mužjaci, u dvorane s čuturicama na tankanjeećerom! Artiljerci, napunite abdomene u dvorani za organsku kemiju!

Prije nego što će napustiti svoje drugove, 103.683. vojnik ispusti jedan feromon:

Sretno parenje! Ne brinite, ja ću sa svoje strane nastaviti istragu. Kad vi budetena nebu, ja ću udariti put velikog Istočnog termitnjaka.

Tek što su se rastali, izniknu odnekud onaj krupni grubijan i mali šepavac. Teme-ljito ostrugaše sve zidove i prikupiše hlapljive feromone njihova razgovora.

Nakon tragičnog neuspjeha inspektora Galina i vatrogasaca, Nicolasa su smjestiliu sirotište koje se nalazilo na svega nekoliko stotina metara od ulice Sybarites.

Osim prave siročadi ovdje su gomilali i djecu koju su odbacili ili tukli njihovi ro-ditelji. Ljudska su bića zapravo jedna od rijetkih vrsta koje su sposobne napustiti ilizlostavljati vlastito potomstvo. Mali su ljudi provodili ovdje godine surovih iskuše-nja, odgajani dobrim i obilatim udarcima nogom u stražnjicu. Odrastali su, otvrdnji-vali, prekaljivali se. Većina bi kasnije i sama ušla u zanat, postajući dijelom stručnogkadra.

Prvi je dan Nicolas, još uvijek shrvan, proveo na balkonu, zagledan u šumu. Veće sutradan, međutim, ponovno otkrio spasonosnu televizijsku rutinu. Televizor je

bio smješten u blagovaonici, a nadzornici, zadovoljni što se mogu riješiti tih malih posranaca, puštali su ih da se pred njim zatupljuju sate i sate. Uvečer, u spavaonici,Jean i Philippe, dva druga siročeta, uzeše ga propitivati:

- Što se tebi dogodilo?

- Ništa.

- 'Ajde, daj, pričaj. Ne dolazi se ovamo zbog ničega, u tvojoj dobi. Prvo i prvo,koliko uopće imaš godina?

- Ja znam. Izgleda da su mu roditelje poklopali mravi.

- Tko vam je ispričao tu glupariju?

112



- Netko, nije važno, a reći ćemo ti tko ako nam ispričaš što se dogodilo s tvojimroditeljima.

- Možete mirno crknuti.

Jean, krupniji, zgrabi Nicolasa za ramena, dok mu je Philippe iskretao ruku prema

nazad. Nicolas im se otme razjareno se ritnuvši pa oštrim rubom šake britko tresne Jeana

posred vrata (vidio je to na televiziji, u nekom kineskom filmu). Ovaj stane kašljati.Tad opet krene u navalu Philippe, pokušavši ga zadaviti, no Nicolas se brzo snašaozabivši mu vrh lakta u želudac. Riješivši se tog napadača, klečeći na koljenima pre-savijen napola, još se jednom morao suprotstaviti Jeanu kojem iz sve snage pljune ulice. Ovaj skoči na njega i bijesno mu zarije zube u potkoljenicu, do krvi. Tri se mla-da ljudska bića otkotrljaše pod krevete, tukući se poput najokorjelijih skitnica. Nico-las na kraju bi savladan.

- Reci nam što se dogodilo s tvojim roditeljima ili ćeš žderati mrave!Jean je to čuo u trilerima. Nije bio nezadovoljan svojom rečenicom. I dok je on

drskog novajliju držao čvrsto prikovana uz pod, Philippe odjuri potražiti nekolikoopnokrilaca, nimalo rijetkih na takvim mjestima; začas se vrati i stane mu, naslađuju-ći se, mahati njima pred nosom:

- Gledaj, evo nekoliko super masnih!

(Kao da mravi, čije je tijelo uvijeno u kruti oklop, mogu uopće znati što je to deb-ljina masti!)

Zatim ga uštipne za nos kako bi ga prisilio da otvori usta, u koja ubaci tri mladaradnika koji su, stvarno, imali drugog posla. Nicolas je u tom trenutku doživio izne-nađenje svog života. Bilo je ukusno.

Ostali, zabezeknuti izostankom prizora u kojem je Nicolas trebao gušeći se isplju-nuti odvratni zalogaj, ushtjedoše probati i sami.

Dvorana s čuturicama medovine bila je jedna od posljednjih inovacija u Bel-o-kanu. Tehnologija "čuturica" zapravo je bila posuđena od mrava s Juga koji, otkad su

počele velike vrućine, nisu prestajali putovati prema sjeveru.

Federacija je njihovu komoru s čuturicama otkrila, razumije se, prilikom jednog pobjedničkog rata. Rata, tog najboljeg izvora i najboljeg vektora kruženja izuma usvijetu društvenih kukaca.

Belokanski su se legionari, ušavši u mravinjak, našli odjednom užasnuti opazivšišto? Radnike osuđene da čitav svoj život provedu obješeni za strop, glavom premadolje, a abdomena tolikog nadutog da im je obujam bio dvostruko veći nego u jednekraljice! Južnjaci rastumačiše da ti "žrtvovani" mravi predstavljaju žive bombone,

113



koji su u stanju na hladnom čuvati nevjerojatne količine nektara, rose ili medovine.

Sve u svemu, bilo je dovoljno da se ideja o "društvenoj voljki" dotjera dokrajnosti, pa da se dođe do one o "mravu-cisterni" - i da je se provede u praksi. Mra-vi bi dolazili poškakljati vršak abdomena tih živih hladnjaka koji bi tada, kap po kap

ili pak čitav potok, isporučivali svoj dragocjeni sok.Južnjaci su zahvaljujući tom sistemu odolijevali velikim valovima suše koje sučesto pogađale tropske krajeve. Kad bi se selili, prenosili bi svoje čuturice na ispru-ženim i uzdignutim prednjim nogama i ostajali za vrijeme čitava putovanja savršenoopskrbljeni vodom. Prema njihovim riječima, bomboni su bili jednako dragocjenikao i jaja.

Belokanci, su, dakle, prisvojili licencu za tehniku čuturica, no interes koji su oni unjoj vidjeli bila je prije svega mogućnost da se pozamašne količine hrane uskladišteuz dotad nedostižnu kvalitetu konzerviranja i higijene.

Svi mužjaci i sve ženke iz Grada odmah se stadoše javljati u dvoranu kako bi sedo vrha natankali šećerom i vodom. Ispod svakog živog bombona protezao se duga-čak red krilatih molitelja. 327. i 56. napojiše se zajedno, zatim se rastadoše.

Kad su se izredali svi spolno određeni i svi artiljerci, mravi-cisterne ostadoše potpuno prazni. Čitava vojska radnika užurbala se potom da ih ponovno snabdijenektarom, rosom i medovinom, sve dok olabavjeli bezoblični trbusi opet nisu zado-

bili svoj oblik malih blistavih balona.

Nicolasa, Philippea i Jeana na kraju je zatekao jedan nadzornik te su sva trojica bila zajedno kažnjena. Postadoše tako najbolji prijatelji u cijelom sirotištu.

Najčešće ih se moglo naći u blagovaonici, pred televizorom. Toga su dana buljiliu jednu od epizoda nepoderive serije "Izvanzemaljac i ponosan na to". Zaštektali su

piskutavo poput mladih psića i stali se gurkati laktovima kad vidješe da današnja pri-ča govori o spuštanju astronauta na planet nastanjen divovskim mravima.

"Dobar dan, mi smo Zemljani."

"Dobar dan, mi smo divovski mravi s planeta Zgü"

Što se ostatka tiče, scenarij je bio relativno banalan: divovski mravi bili su telepa-

ti. Slali su Zemljanima poruke naređujući im da se međusobno ubijaju. No, posljed-nji preživjeli sve je shvatio i na kraju podmetnuo vatru u neprijateljskom gradu...

Zadovoljna ovakvim krajem, djeca odlučiše pojesti nekoliko onih slatkih mrava.o začudo, ovi koje su uhvatili nisu više imali okus bonbona kao prvi. Bili su manji,

a okus im je bio kiseo. Kao koncentrat limuna. Bljak!

114



Sve se mora odvijati na najuzvišenijem mjestu Grada.

Već s prvim slabašnim bljedilom zore, artiljerci su se smjestili u zaklonjenimobrambenim nišama koje su, udubljene uokrug jedna do druge, poput krune opasiva-le vrh. Čmara uperena prema nebu, podigoše tako protuzračnu obranu protiv ptica

koje će svakog časa najaviti svoju neizostavnu nazočnost. Neki ukliještiše abdomenizmeđu grančica kako bi ublažili efekt povratnog trzaja. Nadali su se da će tako, poput klina zabijeni u podlogu, moći ispaliti dva do tri plotuna u istom pravcu, bez pre-velikog skretanja.

56. je ženka bila u svojoj ložnici. Bespolne njegovateljice premazivale su joj krilazaštitnom slinom. Jeste li već izlazili u veliki Vanjski svijet? Radnici ne odgovaraju.Razumije se da su već izlazili, no kakvog bi smisla imalo da joj kažu: vani je sve

puno trave i drveća? Kroz nekoliko minuta, potencijalna će se kraljica sama o tomeosvjedočiti. Htjeti doznati ticalnim kontaktom što je to svijet, eto ti ga na, to se

zove tipičan hir tih spolno određenih!Radnici nisu prema njoj zbog toga manje pažljivi i ništa je manje nisu lickali. Iste-zali su joj noge kako bi ih učinili što gipkijima. Primoravali je da se grči i uvija kako

bi se uvjerili da torakalni i abdominalni zglobovi propisno škljocaju. Provjeravali jeli joj društvena voljka napunjena medovinom: pritiskali su je i gnječili sve dok joj sena ustima ne bi pojavila prva kap. Taj bi joj sirup trebao omogućiti da izdrži nekolikosati neprekidnog leta.

Gotovo. 56. je spremna. Sljedeća!

Princeza, nakićena svim svojim uresima i svim svojim ženskim miomirisima,

gizdavo napušta ginecej. 327. se nije prevario, doista je prava ljepotica.S mukom se trudi da pridigne krila. Nevjerojatno koliko su brzim ritmom izrasla

ovih posljednjih dana. Sad su toliko dugačka i toliko teška da joj se vuku po zemlji... baš kao pravi vjenčani veo.

Na izlazu iz hodnika pojavljuju se ostale ženke. U društvu nekih stotinjak djevica,56. se već šetka amo-tamo po sloju grančica na kupoli. Neke su toliko uzbuđene danespretno zapinju za grančice: četiri njihova krila odviše su krhka, a da iz takvihincidenata ne bi izišla izgrebana, probušena ili čak potpuno iščupana. Te se nesretni-ce ne uspinju dalje, ionako ne bi mogle poletjeti. Ojađene, vraćaju se dolje na petikat. Ni one, poput patuljastih princeza, neće nikad upoznati ljubavni uzlet. Naprostoće se bez veze reproducirati pri tlu, u nekoj zatvorenoj komori.

Što se tiče 56. ženke, ona je još uvijek neozlijeđena, krila su joj zdrava i čitava.Vješto skakuće s vlati na vlat, brižljivo pazeći da ne padne i ne uništi taj prvi, takodelikatan, uvjet za ljubav.

Jedna sestrica što korača pokraj nje nagovara je na ticalni kontakt. Pita se kako bito mogli izgledati ti famozni rasplodni mužjaci. Neka vrsta trutova ili muha?

115



56. ne odgovori. Opet pomisli na 327-og, na enigmu "tajnog oružja". Sad je svesvršeno. Nema više radne jedinice. U svakom slučaju, barem ne za dvoje spolnoodređenih. Cijela je stvar sad u pandžama 103.683-eg.

S nostalgijom se prisjeti proteklih događaja. Odbjegli mužjak koji je iznenada ba-

nuo u njezinu ložnicu... i to bez propusnice! Njihova prva apsolutna komunikacija.

Susret s 103.683.

Ubojice s mirisom stijene.

Luda trka po podzemlju Grada.

Skrovište ispunjeno leševima onih koji su mogli biti njihova "legija".

Mravlji pramenar.

Tajni prolaz u granitu...

Koračajući tako, zamišljeno je u mislima prevrtala po sjećanjima i naposljetku seosjetila povlaštenom. Nijedna od njezinih sestara nije doživjela takvih pustolovina, ito čak prije nego što je uopće izišla iz Grada.

Ubojice s mirisom stijene... mravlji pramenar... Tajni prolaz u granitu...

Ludilo ne bi objasnilo ništa, budući da se radi o tako brojnim jedinkama. Plaćeni-ci što špijuniraju u korist termita? Ne, to se nikako ne poklapa, ne bi ih nikad moglo

biti toliko, a niti tako dobro organiziranih.

Ostaje u svakom slučaju jedna točka koja se ne podudara ni sa čime: zbog čega su

ispod poda Grada smještene zalihe hrane? Da bi se prehranilo uhode? Neće biti, togaima toliko da bi se milijuni i milijuni mogli tu sasvim lijepo utoviti... Njih ipak nemana milijune.

I taj čudni mravlji pramenar. To je životinja koja živi na površini. Nemoguće je da bi sama od sebe sišla sve do kata - 50. Morao ju je, prema tome, netko onamo preni-

eti. Ali čim se tom kukcu približiš, bivaš smjesta uhvaćen u zamku njegovih za-mamnih isparavanja. Potrebna je, dakle, prilično jaka skupina da bi se to čudovišteumotalo u meko lišće i diskretno prokrijumčarilo tako duboko dolje.

Što više o tome razmišlja, to joj se bjelodanijim čini kako bi to iziskivalo itekako

znatna sredstva i sposobnosti. A doista, kad se stvari jasno sagledaju, sve se odvijakao da jedan dio Roja skriva neku tajnu koju uporno i nepopustljivo, ne birajućisredstva, namjerava sačuvati od vlastite braće.

Nepoznati kontakti prosvrdlaše joj glavu. Zastane. Njezinim se sestrama učinilokao da će se ona svaki čas onesvijestiti, od silnih emocija uoči svadbenog leta. To se

ponekad događa, spolno određeni su beskrajno osjećajni. Ona popravi ticala, privi-nuvši ih ponovno na usta. U mislima još jednom hitro preleti: ekspedicija broj jedan

116



sravnjena sa zemljom, tajno oružje, trideset ubijenih potencijalnih legionara, mravlji pramenar, tajni prolaz u granitu, zalihe namirnica...

Pa to je to, hvala nebesima, napokon je shvatila! Naglo se okrene i baci u trk usuprotnom pravcu. Samo da ne bude prekasno!

ODGOJ I OBRAZOVANJE: Odgoj mrava odvija se po sljedećim etapama:- Od prvog do desetog dana većina se mladih brine o kraljici nesilji. Njeguju je,ližu, maze. Zauzvrat, ona ih premazuje svojom hranjivom slinom, koja ima također dezinfekcijska svojstva.- Od jedanaestog do dvadesetog dana radnici dobivaju pravo da njeguju kukuljice.- Od dvadeset prvog do tridesetog dana nadziru i hrane mlade ličinke.- Od trideset prvog do četrdesetog dana bave se kućanskim poslovima i cestograd-

njom, njegujući uz to i dalje kraljicu majku i nimfe.- Četrdeseti dan predstavlja značajnu prekretnicu. Budu li procijenjeni dovoljnoiskusnima, radnici imaju pravo na izlazak iz Grada.- Od četrdesetog do pedesetog dana služe kao čuvari ili muzari ušenaca.- Od pedesetog do posljednjeg dana života mogu napredovati do najprivlačnijeg

zanimanja koje za svakog gradskog mrava predstavlja najveću strast: lov i istraži-vanje nepoznatih krajeva.

Nota: od jedanaestog dana nadalje spolno određeni nisu više prisiljeni na rad. Najčešće uživaju u dokolici, pritvoreni u svojim četvrtima sve do dana svadbenog

leta.Edmond Wells


327. mužjak također se sprema. U čitavom prijemnom polju njegovih ticala ostalimužjaci ne govore ni o čemu drugom nego o ženkama. Rijetko ih je koji već imao

prilike vidjeti. U najboljem su slučaju to bili potajni pogledi koje bi na brzinu bacilina hodnicima Zabranjenog grada. Mnogi fantaziraju. Zamišljaju ih kao bića

vrhunskih miomirisa i erotizma koji obara s nogu.Jedan od prinčeva uvjeren je da je jednom s jednom ženkom razmijenio trofilaksi-

u. Njezin je nektar imao okus brezina soka, njezini spolni hormoni emitirali su pareusporedive s onima svježe odrezane lužarke.

Ostali mu u tišini zavide.

327., koji je stvarno kušao nektar jedne ženke (i to ne bilo koje ženke!), zna da seon ni po čemu ne razlikuje od nektara radnika ili bombona. Svejedno, nije se želio

117



miješati u razgovor.

Njemu se jedna druga vragoljasta ideja motala po glavi. Tako bi, naime, volio 56-tu ženku opskrbiti spermatozoidima nužnim za izgradnju njezina budućeg Grada.Kad bi je barem mogao pronaći... Šteta što nisu mislili na to da utvrde feromon

raspoznavanja kako bi u onoj gužvi lakše pronašli jedno drugo.

Kad je 56. ženka iznenada ušla u dvoranu s mužjacima, zavladalo je opće zapre- paštenje. Doći ovamo bilo je protiv svih pravila Roja. Mužjaci i ženke smiju se prvi puta vidjeti tek u svadbenom letu. Pa nismo kod patuljaka, što ova misli. Ne parise tu po hodnicima.

Prinčevima koji su toliko žudjeli znati kako izgleda jedna ženka, sad je sve jasno.Zajedno s ostalima stadoše sad emitirati i neprijateljske mirise, dajući joj jasno doznanja da u ovoj prostoriji nema što tražiti.

Ne obazirući se, ona se nastavi probijati kroz vrevu pripremne groznice. Gurala jeudarnički sve uokolo, prosipala na sve strane svoje feromone.

327.! 327! gdje si, 327.?

Prinčevi se nisu ustručavali u lice joj reći da to nije način da se odabere vlastitirasplodni mužjak. Mora biti strpljiva, pouzdati se u sreću. Malo više stida, osim toga,ne bi bilo naodmet...

Usprkos svemu, 56. je ženka naposljetku ipak pronašla svoga druga. Bio je mrtav.Glava mu je bila glatko odrubljena jednim odrešitim udarcem čeljusti.

TOTALITARIZAM: Mravi su ljudima zanimljivi zbog toga što misle da je njima pošlo za rukom stvoriti jedan vrlo uspjeli totalitarni sustav. Istina, izvana čovjek dobiva dojam da u mravinjaku svi samo rade, svi pokorno slušaju, da su se svi u

svakom trenutku spremni žrtvovati, da su svi jednaki. Dok je, naprotiv, svaki ljudskitotalitarni sustav dosad redovito propadao...Stoga se pomišlja na to da bi se čovjek mogao ugledati u primjer društvnih kukaca(nije li Napoleonov amblem bila pčela?). Feromoni koji preplavljuju mravinjak

jednom sveobuhvatnom informacijom odgovarali bi današnjoj planetarnoj televizi-

ji. Čovjek vjeruje da će, ponudi li svima ono što on smatra najboljim, jednogadana ishod morati biti savršeno čovječanstvo.To, međutim, nije smisao stvari.

Priroda, neka mi ne zamjeri gospodin Darwin, ne evoluira u pravcu prevlastinajboljih (prema kojim kriterijima, uostalom?).

Priroda svoju snagu crpi iz različitosti. Njoj su potrebni dobri, zli, ludi, očajni,atletski tipovi, bolešljivci, grbavci, oni sa zečjom usnom, veseljaci, plačljivci, inte-

118



ligentni, glupavi, egoisti, plemenite duše, mali, veliki, crni, žuti, crveni, bijeli... Potrebne su sve njihove religije, sve filozofije, svi fanatizmi, sve mudrosti... Jedina je opasnost u tome da bilo koja od tih vrsta bude ugrožena i uklonjena od straneneke druge.

Uočilo se da su čitava polja kukuruza koja je čovjek stvorio na umjetan način ikoja se sastoje od braće blizanaca najboljeg klasa (onog što traži najmanje vode, što najbolje podnosi hladnoću i led, što daje najljepše zrno) naprosto znala iznena-da umrijeti pri pojavi i najmanje bolesti. Dok su za to vrijeme divlja polja,

sastavljena od više različitih sojeva od kojih svaki ima svoje specifičnosti, svoje slabosti i svoje anomalije, oduvijek uspijevala protiv epidemija iznaći nekakvu zaštitu. Priroda mrzi jednoličnost, a voli različitost. I možda se upravo u tome najbolje prepoznaje njezin genij.


Sva potištena, sitnim se umorim koracima vraćala natrag prema kupoli. U jednomhodniku blizu gineceja, njezina infracrvena okašca razabraše dva obrisa. Ubojice smirisom stijene! Da, nema sumnje, prepoznaje obojicu, tu je i onaj krupni i onaj mališepavi!

Dolazili su joj ravno ususret; ona hitro zalepeće krilima i skoči šepavcu za vrat.

o njima nije dugo trebalo da je ukliješte. Pa ipak, umjesto da je odmah pogube, pri-siliše je na ticalni kontakt.

Ženku obuze silan bijes. Upita ih zbog čega su morali ubiti 327-og, kad bi onionako uskoro sam umro tijekom svadbenog leta. Zašto su ga tako okrutno smaknu-ti?

Dvojica ubojica pokušaše je navesti na razumno razmišljanje. Neke stvari,objasniše joj, ne mogu čekati. I to bez obzira na cijenu. Postoje dužnosti i zadaci nakoje se obično gleda krivim okom, postupci koje se osuđuje, ali koji se ipak morajuizvršiti ukoliko se želi da Roj nastavi normalno funkcionirati. Ne treba biti naivan...

edinstvenost Bel-o-kana, to je nešto što neprestano valja stjecati. A pokaže li se da jeona ugrožena, treba nužno nešto učiniti!

Ali, pa zar oni nisu uhode?

Ne, nisu uhode. Štoviše, smatraju sebe... glavnim čuvarima sigurnosti i zdravljaRoja.

Princeza zaurla feromonima gnjeva. Zar je 327. možda bio opasan za sigurnostRoja, zar joj to hoće reći? Da, bio je, odvratiše ubojice. Jednog će dana shvatiti, u

119



ovom trenutku još je premlada...

Shvatiti, shvatiti što? Da u okrilju samog Grada postoje superorganizirane ubojicekoji su povrh svega uvjereni da joj spašavaju život uklanjajući mužjake koji su "vi-djeli stvari od ključne važnosti za opstanak Roja"?

Šepavac joj popustljivo pokuša razjasniti stvar. Iz njegovih riječi proizlazi da suratnici s mirisom stijene "antistres-vojnici". Točnije, oni koji nastoje suzbiti loš stres: postoje, naime dobri stresovi koji Roju omogućuju da napreduje i da se bori. I posto-

e također oni loši, koji Roj vode u samouništenje...

Nisu sve informacije pogodne za uši. Neke izazivaju "metafizičke" tjeskobe, zakoje još uvijek ne postoji pravo rješenje. Roj se tada uznemiri, ali je, budući zatečen,

posve zakočen, nesposoban da reagira...

A to za sve predstavlja veliko zlo. Roj otpočne proizvoditi toksine koji ga truju."Dugoročni" opstanak Roja važniji je od "kratkoročne" spoznaje stvarnosti. Dogodi

li se da je jedno oko vidjelo nešto za što mozak zna da je opasno za čitav ostatak organizma, onda je bolje da mozak to oko iskopa...

Krupni se tu pridruži šepavcu i ukratko rezimira tu mudru odluku:

Mi oko smo iskopali

Nervni podražaj presjekli

Tjeskobni strah spriječili.

Ticala su bila uporna, precizirala kako svi organizmi posjeduju osjećaj za tuusaglašenu sigurnost. Oni koji ga nemaju, umiru od straha ili se čak radije sami ubi-aju, samo da se ne bi morali suočiti sa zastrašujućom zbiljom.

56. je bila prilično iznenađena, no nije dopustila da joj izmaknu tlo pod nogama.Krasnog li feromona, zaista! Ako im je namjera bila prikriti postojanje tajnog oružja,sad je ionako prekasno. Jer, premda s tehnološkog gledišta ono još uvijek predstavlja

potpunu tajnu, svi znaju da je upravo La-chola-kan bio njegova prva žrtva...

Dvojica vojnika ostajali su hladnokrvni i nisu popuštali stisak. Što se tiče La-cho-

la-kana, na to su svi već zaboravili; pobjeda je umirila znatiželju. Uostalom, do-voljno je malo pronjuškati po hodnicima, nema ni najmanjeg mirisa toksina. Čitav jeRoj, na ovaj dan uoči proslave Preporoda, savršeno miran i spokojan.

Što onda hoće od nje? Zašto joj tako stišću glavu?

Za vrijeme one mahnite trke-potjere po donjim katovima, šepavac je zamijetio jošednog trećeg mrava. Jednog vojnika. Koji je njegov identifikacijski broj?

Aha, u tom grmu leži zec! Eto, dakle, zbog čega je nisu odmah usmrtili! Umjesto

120



odgovora, ženka naglo zarinu šiljaste vrške obaju svojih ticala duboko u oči de- beljku. To što je slijep od rođenja ništa ne mijenja na stvari: bol je neopisiva. Šepa-vac, pak, zabezeknut, napola popusti stisak.

Ženka smjesta dade petama vjetra, trčala je i letjela istovremeno. A njezina krila,

povrh toga, podigoše oblak prašine koji posve smuti progonitelje. Brzo, brzo, trebase što prije domoći kupole.

Upravo je za dlaku izmakla smrti. Sad će započeti jedan drugi život.

Isječak iz govora kojeg je u vezi peticije protiv mravinjaka-igračaka EdmondWells održao pred istražnom komisijom Nacionalne skupštine:

"Jučer sam po trgovinama vidio te nove igračke koje se djeci nude kao poklon zaBožić. To su prozirne plastične kutije napunjene zemljom, sa šest stotina mrava i jed-nom zajamčenom plodnom maticom. Vidi ih se kako predano rade, kopaju, trčkaraju.

Za jedno dijete, naravno, takvo što je očaravajuće. Kao da im je netko pokloniočitav jedan grad. Samo što su njegovi stanovnici posve sićušni. Poput stotina malihlutkica, koje se same kreću i koje su potpuno samostalne.

Da budem sasvim iskren, i ja sâm posjedujem slične mravinjake. Jednostavnozbog toga što sam ih, u okviru svog posla biologa, prisiljen proučavati. Smjestio samih u terarije zatvorene kartonom s rupicama za zrak.

Svaki put, međutim, kad se nađem pred kojim svojim mravinjakom, obuzme meneki neobičan osjećaj. Kao da sam u odnosu na njihov svijet svemoćan. Kao da sam

njihov Bog...Poželim li lišiti ih hrane, moji će mravi svi do jednog umrijeti od gladi; ako mi se

prohtije da stvorim kišu, dovoljno je da pomoću kante za zalijevanje cvijeća izlijemna njihov grad sadržaj jedne čaše; odlučim li promijeniti im temperaturu okoline, do-voljno je da ih jednostavno stavim na radijator; poželim li jednog od njih kidnapiratikako bih ga proučavao pod mikroskopom, samo uzmem pincetu i spustim je u terarij;a ako se moj hir sastoji u tome da ih usmrtim, na nikakav otpor neću naići. Oni čak neće ni shvatiti što im se to događa.

Kažem vam, Gospodo, riječ je o prekomjernoj moći koja nam je pružena nad tim

bićima, samo zato što su tako sićušne građe.Ja, razumije se, to ne zloupotrebljavam. Ali kad zamislim jedno dijete... i ono im

također može učiniti svašta.

Ponekad mi pada na um jedna glupa ideja. Gledajući te gradove od pijeska, kažemsebi. a što ako je takav i naš? Što ako smo i mi također smješteni u nekakav terarij-zatvor i ako i nas nadzire neka druga divovska vrsta?

Što ako su Adam i Eva bili pokusni kunići stavljeni u jedan umjetno stvoreni de-

121



kor, kako bi se "vidjelo"?

Što ako je izgon iz raja o kojem pripovijeda Biblija bio tek zamjena terarijskogzatvora?

Što ako je Opći potop, naposljetku, bio samo čaša vode koju je prosuo neki ne-

marni ili znatiželjni Bog? Nemoguće, reći ćete mi? Razmislite, pa ćete i sami uvidjeti... Jedina razlika

mogla bi biti u tome što moje mrave zadržavaju stakleni zidovi, a nas u zatoče-ništvu drži jedna prirodna fizička sila: privlačna snaga Zemlje!

Moji mravi ipak uspijevaju rasparati karton, više njih već se izvuklo. A mi, miuspijevamo lansirati rakete koje izmiču gravitacijskoj privlačnoj sili.

Vratimo se gradovima u terariju. Naglasio sam vam malo prije, ja sam veliko-dušni bog, milosrdan, i čak pomalo praznovjeran. Ja, dakle, nikad ne nanosim bolsvojim podanicima. Ne činim im ono što ne bih volio da netko čini meni.

No, tisuće i tisuće mravinjaka koji će se prodati za ovaj Božić svakom će djetetukoje ga dobije na dar također dati priliku da bude mali bog. Hoće li oni biti isto tako

plemeniti i milostivi kao ja?

Bez sumnje, većina će od njih shvatiti da na njima leži odgovornost za čitav jedangrad i da im to daje božanska prava, ali i dužnosti: moraju hraniti njegove stanovni-ke, držati ih na odgovarajućoj temperaturi, ne ubijati ih iz čistog zadovoljstva.

Djeca su, međutim, a mislim prije svega na onu posve malenu koja još nemajuosjećaj odgovornosti, svakodnevno izložena nekakvim osporavanjima: dožive ne-

uspjeh u školi, zakvače se s roditeljima, počupaju s prijateljima. U jednom nastupu bijesa mogu vrlo lako zaboraviti svoje dužnosti 'mladih bogova' i ne usuđujem se nizamisliti kakva sudbina može tada zadesiti njihove 'podanike'...

Ne zahtijevam od vas da zakon koji bi zabranio mravinjake-igračke izglasate uime samilosti prema mravima, ili u ime njihovih životinjskih prava. Životinje nemajunikakvih prava: rađaju se pod našom paskom, proizvodi ih se masovnim uzgojem da

bi ih se potom žrtvovalo našoj konzumaciji. Tražim od vas da ga izglasate imajući naumu da je moguće da i nas same netko proučava i da smo zatočenici neke divovskekonstrukcije. Zar biste željeli da Zemlja jednoga dana bude poklonjena za Božić ne-

kom mladom neodgovornom bogu?"

Sunce je bilo u zenitu.

Oni zakašnjeli, mužjaci i ženke, žurili su prema arterijama koje su se dodirivalesame površine Grada i vodile prema izlazu. Radilice su ih gurkale, lizale, ohrabriva-le.

56. se ženka na vrijeme utopila u svu tu razdraganu gužvu, u kojoj su se svi pro-

122



pusnički mirisi miješali i jedan s drugim stapali i gdje nitko neće uspjeti identificiratinjezina isparavanja. Puštajući da je ponese rijeka sestara, uspinjala se sve više i više,

prolazeći kroz dosad posve nepoznate četvrti.

Iznenada, na uglu jednog hodnika, naiđe na nešto što nikad ranije nije vidjela.

Svjetlo dana. Ono što je najprije bio tek prstenasti odsjaj na zidovima, ubrzo se pretvorilo u zasljepljujuće jarko blještavilo. Eto, napokon, te tajnovite sile koju su jojopisivale dadilje. Ta topla, blaga, prekrasna svjetlost. Poput obećanja nekog novog,nekog svijeta iz bajke.

Kako su joj očne jabučice prenaglo upile čiste, sirove fotone, odjednom se osjetila pijanom. Kao da se prejela one medovine s trideset drugog kata.

Unatoč toj omamljenosti, 56. princeza nastavi naprijed. Tlo je bilo poprskanomrljama tvrde, grube, prodorne bjeline. Gackala je po toplim fotonima. Za nekogatko je čitavo svoje djetinjstvo proživio pod zemljom, kontrast je bio više nego

žestok, gotovo bolan. Novi zavoj. Snop djevičanski čiste, nepomućene prirodne svjetlosti prostrijeli joj

tijelo, razlije se u zasljepljujući krug, potom u srebrnastu koprenu. Svjetlosna bomba primora je na uzmak. Osjeti kako joj njezina čista zrnca probadaju oči, kako joj pržeočne živce, izjedaju sva tri mozga. Tri mozga... staro nasljeđe predaka crva koji suimali po jedan poseban ganglij za svaki kolutić, jedan živčani sustav za svaki dio ti-ela.

Probijala se kroz vjetar fotona. U daljini je razabirala obrise svojih sestara koje biednu po jednu ščepala i gutala solarna zvijezda. Poput utvara.

Ona produži dalje. Hitin joj je postajao mlak. Ta svjetlost koju su joj tisuću puta pokušali opisati, to je nešto što izlazi iz okvira bilo kakva jezika, to se jednostavnomora doživjeti! Sa sažaljenjem pomisli na sve one radnike iz podkaste "kućepazite-lja" koje za čitava svog života ostaju zatvoreni u Gradu i nikada neće spoznati što jeto vanjski svijet i njegovo sunce.

Ona odvažno probije svjetlosni zid i nađe se, izbačena poput projektila, s drugestrane, izvan Grada. Mrežaste joj se oči malo-pomalo prilagodiše; sad je, međutim,osjećala oštre ubode divljeg šumskog zraka. Neobično hladan, pokretljiv i mirisanzrak, nešto posve suprotno pitomoj atmosferi svijeta u kojem je dosad živjela.

Ticala joj vrludahu uokolo, bilo joj je teško orijentirati se na uobičajeni način.Jedna brža zračna struja prilijepi joj ih na lice. Krila zaklepetaše.

Gore, na vrhu kupole, dočekaše je radnici. Uhvatiše je za noge, podigoše uvis igurnuše naprijed u gungulu spolno određenih, među stotine mužjaka i ženki što su senemirno vrpoljili gomilajući se na uskoj površini. 56. princeza shvati da se nalazi na

pisti za polijetanje na svadbeni let, ali da treba pričekati povoljnije meteo-uvjete.

123



No, dok je vjetar uporno nastavljao sa svojim ludorijama, desetak vrabaca već jeotkrilo spolno određene. Uzbuđeni neočekivanom sretnom prilikom, lepršali su sveniže i niže. Čim bi se, međutim, primakli preblizu, artiljerci smješteni poput kruništauokolo vrha spremno bi ih nadarili obilnim porcijama kiselog mlaza.

Evo, jedna od tih ptica upravo iskušava sreću, uranja u gomilu, grabi tri ženke, i pravac gore! No, prije nego što se nadobudni drznik stigao naći u visini, artiljerci gaoboriše; počne se valjati po travi, bijednik, još punih ustiju, u jalovoj nadi da će otrtiotrov sa svojih krila.

Neka im to posluži kao primjer, svima! I doista, vrapci se malo povukoše... No,nitko tu nije glup. Brzo će se oni vratiti, da opet malo preispitaju protuzračnu obranu.

GRABEŽLJIVAC: Što bi bilo s našom ljudskom civilizacijom da se nije oslobodila svojih viših grabežljivaca, kao što su vukovi, lavovi, medvjedi ili hijene?

Bila bi to zacijelo jedna nemirna, zabrinuta civilizacija čiji bi opstanak neprestanobio dovođen u pitanje. Rimljani su, da bi unijeli osjećaj užasa znali usred najra-

zuzdanije pijanke donijeti jedan leš. Svi bi se tako podsjetili da ništa zapravo nijedobiveno i da smrt može naići u svakom trenutku.

No, danas je čovjek uništio, uklonio, smjestio u muzej sve vrste koje bi ga bile u stanju pojesti. Do te mjere da nije ostalo više ništa drugo osim mikroba, i moždamrava, što bi ga moglo uznemirivati. Naprotiv, mirmekanska se civilizacija razvila,a da pritom nije uspjela ukloniti svoje glavne grabežljivce. Rezultat: život tog insekta odvija se u neprekidnoj neizvjesnosti i vječitoj strepnji za vlastiti opstanak.

On zna da je prevalio tek pola puta, budući da i najgluplja životinja može jednimudarcem noge, čak slučajnim nekim pokretom, uništiti plod milenija i milenija sa-kupljenog i promišljenog iskustva.

Edmond Wells


Vjetar se smirio, zračne se struje prorijedile, temperatura malo-pomalo rasla. U22°-vremena, Grad odluči pustiti svoju djecu napolje.

Ženke počeše uzujavati svoja četiri krila. Spremne su, superspremne. Svi ti mirisizrelih mužjaka spolnu su želju doveli do vrhunca.

Prve djevice graciozno polijeću. Uzdižu se na visinu od kojih stotinjak glava i...kao pokošene, već padaju žrtvom lakomih vrapčjih usta. Nijedna nije prošla.

Dolje na tlu, metež; no kako bilo da bilo, neće se sad zbog toga odustati. Polijećedrugi val. Četiri od sto ženki uspijevaju prijeći barikadu od kljunova i perja. Mužjacise odmah, u zbijenom odredu, daju za njima u potjeru. Što se njih tiče, prolaze

124



nesmetano: prekržljavi su da bi bili dostojni vrapčje pozornosti.

Treći val ženki vine se uvis, kao da juriša u napad na oblake. Više od pedeset pti-ca ispriječiše im se na putu. Opći pokolj. Nijedna preživjela. Krilati pak stvorovi,

postaju sve brojniji, kao da su se dogovorili. Sad su tamo gore vrapci, kosovi,

crvendaći, zebe, golubovi... To kriješti da se sve trese. I njima je također praznik!Uzlijeće i četvrti val. Opet ista stvar, ni jedna jedina ženka ne prolazi. Ptice se većčupaju međusobno, otimajući se za najbolje komade..

Artiljerci se dolje nerviraju, a već su i malaksali. Pucaju okomito uvis svom sna-gom svoje kiselinske žlijezde. No grabežljivci su previsoko. Smrtonosne kapi pljušte

poput kiše natrag na Grad, uzrokujući nebrojene štete i ranjavanja.

Ženke se povlače, prestrašene. Procjenjuju da nije moguće proći i draže im je vra-titi se dolje pa se pariti u nekoj komori, u društvu ostalih, već na početku unesrećenih

princeza.

Peti val ipak polijeće, spreman na krajnju žrtvu. Valja pod svaku cijenu savladatitaj kljunati zid! Sedamnaest ženki prolazi; za njima u stopu prošiša odmah četrdesettri mužjaka.

Šesti val: prošlo ih je dvanaest!

Sedmi: trideset četiri!

56. je mahala krilima. Još se uvijek nije usuđivala krenuti. Jedna sestrinska glavamaločas je pala do njenih nogu, a odmah za njom meko je dolelujalo jedno zloslutno

pahuljasto perce. Htjela je znati kako izgleda veliko Vani? Ah, kako joj je sada jasno!

Da se vine s osmim valom? Ne, ne još... I dobro da nije: taj je u cijelosti bio pozo- ban.

Princezu je prožimao strah do kostiju. Ponovno stavi u pogon svoja četiri krila ilagano se uzdignu. Dobro, barem to funkcionira, nema problema, ah glava je takoja... Obuzme je jeza. Mora ostati prisebna. Imala je tako malo izgleda da će uspje-ti.

56. prekine lepet: sedamdeset tri ženke iz devetog vala upravo su prošle. Radnicisu ispuštah feromone ohrabrenja. Nada se opet rađala. Da krene s desetim valom?

I dok je tako oklijevala, odjednom, samo malo dalje, iznenada opazi malog še- pavca i krupnog ubojicu sa sada mrtvim očima. To joj je bilo sasvim dovoljno da sekonačno odluči. Jednim zamahom vinu se u let. Čeljusti one dvojice zaklopiše se u

prazno. Izmakla im je za dlaku.

Na pola puta između Grada i gustog jata ptica, 56. načas zastane. Ubrzo je, među-tim, oplete poletni zamah desetog vala, ona to iskoristi i također jurne ravno premazračnome bezdanu. Dvije njezine susjede bivaju ščepane, dok se ona, posve nenada-no, nekako promigolji između golemih pandži jedne sjenice.

125



Puko pitanje sreće.

Eto, četrnaest ih je iz desetog vala izašlo netaknuto. No 56. nije sebi stvarala pre-više iluzija. Svladala je tek prvu kušnju. Najteže tek ima doći. A brojke su joj bileitekako dobro poznate. Općenito, od tisuću petsto princeza koje polete, otprilike de-

setak njih sretno sleti natrag na zemlju. A od toga će samo četiri kraljice, u najopti-mističnijoj pretpostavci, uspjeti izgraditi vlastiti grad.

PONEKAD, DOK: Ponekad, dok ljeti šećem, opazim da sam zamalo stao na nekuvrstu muhe. Promotrim je bolje: to je zapravo mravlja kraljica. A ako je tu jedna,

znači da ih ima na tisuće, posvuda. Grče se na tlu. Sve bivaju pregažene ljudskimcipelama ili se pak same zalete u vjetrobran kakva automobila. Iscrpljene su, ne-maju više nikakva nadzora nad vlastitim letom. Koliko je gradova tako već unapri-

jed zauvijek uništeno, jednim običnim zamahom brisača na nekoj ljetnoj cesti?


I dok je aktivirala svoja četiri dugačka staklenasta krila, 56. ženka opazi kako seiza nje pernati bedem zatvara pred jedanaestim i dvanaestim valom. Sirotice! Još petvalova ženki i Grad će izbaciti uvis sve svoje nade.

Usisana u plavetni beskraj, nije više o tome mislila. Sve je modro, tako neopisivomodro! Bilo je upravo fantastično ovako slobodno parati zrak, pogotovo za jednog

mrava koji nije upoznao drugog života do onog pod zemljom. Činilo joj se kao da sekreće kroz neki posve drugi svijet. Uske galerije na koje je navikla zamijenilo jevrtoglavo prostranstvo u kojem se sve rasprskavalo u tri dimenzije.

Intuitivno je otkrivala sve mogućnosti koje pruža let. Kad prenese težinu na ovokrilo, skreće u desno. Mijenjajući kut lepeta, diže se uvis. Ili se pak spušta. Ili ubrza-va... Otkriva da joj za izvođenje savršenog zaokreta vrškove krila treba ubosti u jed-nu zamišljenu os i ne bojati se postaviti tijelo pod kutem većim od 45°.

Otkriva također da nebo nije ni prazno ni nepomično. Daleko od toga! Puno jesvakojakih struja. Neke od njih, "crpke", vuku je uvis. Upadne li, međutim, u kakvu

zračnu rupu, gubi visinu. Njih je moguće otkriti jedino ako se dobro motri na kukcekoji su dalje naprijed, prema njihovim pokretima mogu se stvoriti neke pretpostavkei preduhitriti događaje...

Hladno joj je. U visinama je obično uvijek hladno. Povremeno je iznenade vrtlozi,nagli vihori mlakog ili pak ledenog zraka koji je iznenada zavrte, kao zvrk.

Jedna se skupina mužjaka dala za njom u potjeru. 56. ženka poveća brzinu: nećevaljda dopustiti da je dohvati prvi koji naiđe. Mora se čuvati za one najbrže i naju-

126



pornije. To je prva genetska selekcija.

Osjeti neki laki dodir. Jedan joj se mužjak počeo uvaljivati na trbuh, puže po njoj,vere se kao po ljestvama na kakav bedem. Prilično je sitan, no kako je prestao mahatikrilima, težina mu nije nimalo zanemariva.

Ona pusti da malo izgubi na visini. Gore na njoj, mužjak se uvinuo i smotao, kakomu ne bi smetao lepet njezinih krila. U potpunoj neravnoteži, morao je zakriviti ab-domen kako bi svojim kopljem dosegnuo žensko spolovilo.

S velikom je radoznalošću očekivala osjećaj. Malo-pomalo preplaviše je ugodnasitna bockanja. To joj dade jednu ideju. Bez ikakva upozorenja zaljulja se naprijed inaglo zapikira prema dolje. Ludnica! Kakve li ekstaze! Brzina i seks postadoše takoglavni sastojci njezina prvog koktela užitka.

Načas, kao kriomice, u mozgom joj proleti slika 327-og mužjaka. Vjetar joj je fi-ukao između dlačica na očima. Ticala su joj drhtala od nekog paprenog soka. Odre-

đene kiseline i alkoholi preobrazili se u uzburkano more. Čudnovate, nepoznate te-kućine tekle su sad iz svih njezinih žlijezda; miješale se u pjenušavu juhu što joj se,vrijući burno, usipavala u sve dijelove mozga.

Stigavši u visinu prvih travki, ona malo predahne, pribere snage, zatim ponovnozalepeće krilima i poput strijele se opet vine uvis. No upravo kad je u njoj opet stalo

bujati euforično raspoloženje, mužjaka iznenada uhvati neka slabost. Noge mu se po-češe tresti poput praporaca, čeljusti mu se stadoše naizmjence otvarati i zatvarati bezikakva povoda. Prekid rada srca. A onda, slobodan pad...

U većine kukaca mužjaci su, naime, programirani da uginu odmah nakon svog prvog ljubavnog čina. Imaju pravo samo na jedan jedini potez, i taj mora biti pravi.Čim napuste tijelo, spermatozoidi sa sobom odnose i život svojega vlasnika.

U mrava, mužjaka ubija ejakulacija. U drugih nekih vrsta, pak, ubija ih ženkakoja, kad se do sita nauživala, jednostavno prikolje svog velikodušnog dobročinite-lja. Iz posve jednostavnog razloga: mnoštvo burnih emocija otvorilo joj je tek.

Valja priznati ono što je bjelodano: carstvo kukaca općenito je carstvo ženki, od-nosno točnije, udovica. Mužjaci u njemu imaju tek epizodnu ulogu...

Ali eto, već se na nju kvači jedan drugi proizvoditelj potomstva. Jedan ode, drugi

dođe, tako je to. Stiže i treći, a za njim još cijela horda. 56. ih ženka više i ne broji.Po svemu sudeći, moralo se izredati najmanje sedamnaest ili osamnaest onih koji susvježe gamete poželjeli sasuti baš u njezinu spermateku.

Osjećala je tu živu tekućinu kako joj vrije u trbuhu. Zaliha stanovnika njezina bu-dućeg grada. Milijuni muških spolnih stanica koji će joj omogućiti da tijekom čitavih

petnaest godina svakoga dana liježe nova jaja.

Posvuda oko nje njezine spolno određene sestre dijele iste emocije. Nebo je bilo

127



prepuno ženki u letu, na koje su uzjahali jedan ili pak više mužjaka kojima nimalonije smetalo da se zajedno pare s jednom istom ženkom. Ljubavne karavane što leb-de nebu pod oblacima. Dame su posve opijene od umora i zadovoljstva. One višenisu princeze, sad su prave kraljice. Izgleda, međutim, da su ih toliko puta ponovlje-ni užici ipak dotukli, jer imaju silnih poteškoća zadržati pod kontrolom kakav-takav

pravac leta.

Upravo su taj trenutak izabrale četiri veličanstvene lastavice da odjednom iskrsnus jedne trešnje u punom cvatu. One kao da uopće ne lete, one nečujno i dostojanstve-no klize između slojeva neba, s hladnokrvnošću koja sleđuje... sunuše poput munjena krilate mrave, kljuna širom otvorenog te ih jednog za drugim stadoše halapljivogutati. A sad se i 56. našla u ozbiljnoj opasnosti da postane žrtvom lovačke potjere.

103.683. se nalazio u dvorani istraživača. Namjeravao je sâm nastaviti istragu

infiltrirajući se nekako u Istočni termitnjak, no dogodilo se da mu predlože da se priključi jednoj skupini izviđača i s njom krene u "lov na zmaja". Radilo se, naime, otome da se u zoni ispaše grada Zoubi-zoubi-kana, koji posjeduje glavninu stočnog

blaga čitave Federacije - 9 milijuna grla za mužnju! - otkrilo jednog guštera. A pri-sutnost jedne takve zvijeri može u znatnoj mjeri ometati pastirske aktivnosti.

Srećom, Zoubi-zoubi-kan se nalazi na istočnoj granici Federacije, točno negdje na pola puta do termitskoga grada. 103.683. prihvati stoga objeručke da krene na put stom ekspedicijom. Tako će njegov odlazak barem proći nezapaženo.

Oko njega, svi su se istraživači brižljivo pripremali. Društvenu voljku vrhom su

punili slatkim energetskim rezervama, a trbušni džep mravljom kiselinom. Potom suse premazivali puževom slinom koja će ih štititi od hladnoće, ali i od (sad su to znali)spora alternarije.

Razgovaralo se, dakako, o lovu na guštera. Neki su ga uspoređivali s daždevnjaci-ma, neki pak sa žabama, no većina od trideset dva izviđača slagala se, kad je riječ otežini lova, u priznavanju njegova apsolutnog prvenstva.

Jedan starac uvjeravao je da gušteri imaju moć da ponovno puste rep kad im ovaj bude odsječen. Ostali mu se narugaše... Jedan je drugi pak tvrdio da je jednom vidio

ednu od tih grdosija kako je ostala nepomična poput kamena tijekom čak 10°. Svi setad stadoše prisjećati priča starih Belokanaca koji su se golim čeljustimasuprotstavljali tim čudovištima - u ono doba, naime, upotreba mravlje kiseline nije

bila tako raširena kao danas.

103.683. nije uspio zadržati jezovite trnce koji su mu odjednom protresti tijelo.On još nikad dosad nije vidio guštera, i pomisao da jednog takvog stvora mora na-

pasti golim čeljustima, ili čak i mlazom kiseline, bila je sve prije nego ohrabrujuća.U njemu se malo-pomalo stvori odluka da će iskoristiti prvu zgodnu priliku i jed-

128



nostavno odmagliti. Na kraju krajeva, njegova istraga o slučaju "tajno oružje termi-ta" od vitalnije je važnosti za opstanak Grada nego tu nekakav sportski lov.

Izviđači su bili spremni. Počeše se lagano uspinjati hodnicima vanjskog gradskog pojasa te izbiše na svjetlo dana kroz izlaz 7, takozvani "Istočni izlaz".

Najprije se trebalo izvući iz gradskog predgrađa. Nimalo jednostavna stvar: svi pristupi Bel-o-kanu bili su zakrčeni gomilom radnika i vojnika, sve jedni užurbanijiod drugih.

Prilivnih tokova bio je popriličan broj. Neki su mravi bili natovareni lišćem, vo-ćem, žitom, cvijećem ili gljivama. Drugi su transportirali grančice, travke i oblutkekoji će poslužiti kao građevni materijal. Treći su pak teglili neku divljač... Sve u sve-mu, prava graja najrazličitijih mirisa.

Lovci nekako uspješe prokrčiti put kroz sva uska grla i silne prometne zastoje.Promet se nakon toga postepeno prorijedio, a široka avenija sve više sužavala, da bi

se naposljetku pretvorila u običnu cestu koja nije zauzimala više od koje tri glave(devet milimetara) širine, zatim dvije, pa jednu. Mora da su bili već prilično odmakliod Grada, jer više nisu zamjećivali nikakvih kolektivnih poruka. Skupina je presjeklasvoju olfaktivnu pupčanu vrpcu i organizirala se kao autonomna jedinica. Ustrojišese u formaciju "šetnja", u kojoj su mravi poredani dva po dva.

Uskoro se mimoiđoše s jednom drugom skupinom, bili su to također izviđači. Ovi pak mora da su grdno nastradali. Njihova mršava četa nije brojila više niti jednog je-dinog cijelog mrava. Sami obogaljeni. Nekima je ostala tek jedna jedina noga, bijašedoista tužna slika vidjeti ih kako se jadno vuku. Ništa bolje nije bilo ni s onima koji

više nisu imali ticala ili kojima je nedostajao čitav abdomen.103.683. još nikad, osim ono u Ratu kod makova, nije vidio tako gadno udešene

vojnike. Ovi su bez sumnje bili prisiljeni suprotstaviti se nečem strahovi-tom... Možda tajnom oružju?

103.683. htjede zapodjenuti razgovor s jednim krupnim ratnikom dugačkih po-lomljenih čeljusti. Otkuda dolaze? Što se dogodilo? Jesu li to bili termiti?

Ovaj uspori i, bez odgovora, okrene prema njemu svoje lice. Užas i strava: očneduplje bile su mu prazne. A lubanja rascijepljena od ustiju do vratnog zgloba.

Gledao je za njim dok se ovaj polako udaljavao. Malo dalje odjednom je posrnuoi pao, i više se nije pridigao. Našao je samo još toliko snage da otpuže u stranu, izvan puteljka, kako njegov leš ne bi ometao prolaz.

56. ženka skvrči tijelo i pokuša, ne bi li umakla lastavici, izvesti jedno naglo piki-ranje, no uzalud: ova je bila barem deset puta brža. Golemi kljun već joj zasjenjujevrškove ticala. Isti taj kljun prekri joj začas abdomen, toraks, glavu. Kljun je presti-

129



že. Dodir s nepcem nepodnošljiv je. A onda se kljun zatvori. Sve je svršeno.

ŽRTVA: Kad čovjek pažljivije promotri mrava, reklo bi se da je sve što čini motivi-rano samo ambicijama koje se uopće ne tiču njegova vlastitog postojanja. Jedna

odsječena glava još uvijek će sebe pokušavati učiniti korisnom bijesno grizućinoge protivnika, režući kakvo zrno; jedan toraks odvući će se kako zna i umije donekog mjesta gdje treba začepiti ulaz neprijatelju.Samoodricanje? Fanatizam u odnosu na Grad? Zatupljenost koju neminovno do-nosi kolektivizam?

Ne, mrav isto tako zna živjeti i kao samac. Njemu nije potreban Roj, štoviše, može se dogoditi da se rasrdi i prometne u pobunjenika. Zbog čega se onda, dakle, tako slijepo žrtvuje? Na stupnju na kojem se trenutno nalaze moji radovi, ja bih rekao ovo: zbog skromnosti. Čini se kao da za mrava njegova vlastita smrt ne predstavlja do-voljno važan događaj da bi ga odvukla od posla kojeg se prihvatio u sekundamakoje su joj prethodile.

Edmond Wells


Obilazeći stabla, zemljane humke i trnovite grmove, izviđači su se i dalje šuljali u pravcu zlokobnog istoka.

Cesta se već prilično suzila, no ekipe iz uprave za promet i veze još su uvijek bile prisutne. Putevi koji vode od jednog grada do drugog, ma kako neznatni bili, nikadse ne zapuštaju. Cestari su marljivo čupali mahovinu, razmicali travke što su se ispri-ečile na prolazu, pomoću svoje Dufourove žlijezde brižljivo pohranjivali mirisne

signale.

Radnici koji su se kretali u suprotnom smjeru sad su se prorijedili. Tu i tamo natlu bi se ponekad zamijetio poneki upozoravajući feromon: "Na raskrižju 29 skrenite

prema glogu!" Moglo je to značiti, na primjer, da su ovdje pronađeni posljednji tra-govi zasjede nekih neprijateljskih kukaca.

Stupajući, 103.683. je doživljavao iznenađenje za iznenađenjem. Nikad još nije bio u ovim krajevima. Pa tu rastu muhare visoke čak dvadest četiri glave! A sama jeta vrsta, međutim, karakteristična za zapadne regije.

Prepoznaje također smrdljive satire, čiji odvratan zadah privlači muhe, pa veliketikvaste puhare s klobukom osutim sitnim bisernim zrncima; uzveravši se potom izznatiželje na jednu lisičarku, s užitkom je gazio po njezinu mekom mesu.

130



Otkrivao je također svakojake vrste nepoznatih biljaka: divlju konoplju čiji cvje-tovi tako dobro zadržavaju rosu, ohole i zastrašujuće gospine papučice, mačje noge sonom njihovom dugačkom stabljikom...

Približi se jednoj, vrbici-balzamini, čiji cvjetići bijahu nalik pčelama, i bude do-

voljno nesmotren da je dodirne. Istoga časa zreli mu se cvjetovi rasprsnuše u lice, potpuno ga prekrivši ljepljivim žutim zrncima. Sva sreća da nije alternaria...

Nimalo obeshrabren, popne se zatim na jednu šumaricu, takozvana mačja mu-dašca zapravo, u želji da s veće visine pažljivije promotri nebo. A gore ugleda pčelekoje su se okupljale u osmerce, kako bi svojim sestrama označile položaj mjesta nakojem su otkrile cvijeće bogato peludom.

Krajolik je postajao sve divljiji. Tajanstveni mirisi provlačili su se posvuda uoko-lo. Stotine i stotine neprepoznatljivih sićušnih bića bježalo je na sve strane. Da suholišće ne zašušti kad protrče, ne bi ih se ni zamijetilo.

Glave još uvijek pune sitnog bockanja, 103.683. dostignu ostatak odreda. Mirnimkorakom, stigoše tako napokon do rubova saveznoga grada Zoubi-zoubi-kana. Izda-leka, običan šumarak kao bilo koji drugi. Kad ne bi bilo mirisa i trasiranog puta, ni-kome ne bi palo napamet da ovdje ide tražiti nekakav grad. A Zoubi-zoubi-kan je do-ista bio klasično naselje rusih mrava, s jednim panjem, kupolom od grančica ismetlištem. Samo što je sve to ležalo sakriveno ispod grmlja.

Ulazi u grad bili su smješteni visoko u gornjem dijelu, gotovo pod samim vrhomkupole. Da bi se došlo do njih, trebalo je proći kroz mali šumarak paprati i divljihruža. Što izviđači i učiniše.

A u njemu je sve vrvjelo životom. Biljne se uši nije dalo lako razaznati, imale su posve istu boju kao i lišće. Pa ipak, stručno ticalo i iskusno oko otkrivalo bi bezteškoća na tisuće malih zelenih bubuljica koje su polako bubrile i rasle, kako su većmalo-pomalo "pasle" hranjivi biljni sok.

Davno u prošlosti, između rusih je mrava i biljnih uši utanačen izvjestan spora-zum po kojem će ove potonje hraniti mrave, a mravi će ih zauzvrat štititi. Istini zavolju, neki gradovi podrezuju krila svojim "kravama muzarama" i daju im vlastitemirisne putovnice. Tako je mnogo komotnije, kad je riječ o čuvanju stada...

Zoubi-zoubi-kan je također prakticirao ovu vrstu podvale. Da bi se iskupio, me-đutim, ili pak iz puke želje za suvremenošću, Grad je na drugom katu sagradio veleb-ne staje opskrbljene svakom mogućom udobnošću koja je neophodna za blagostanje

biljnih uši. Mravlje su dadilje tamo njegovale jaja svojih afidija s jednakom brižlji-vom usredotočenošću kao i mirmekanska. Iz čega je i proizlazio, nema sumnje, ne-običan ugled i važnost te zavidno lijep izgled ovdašnjeg stočnog blaga.

103.683. i njegovi drugovi približiše se jednom stadu zadubljenom u predanovampirsko ispijanje krvi jednoj od grana ružina grma. Dobaciše im čak dva, tri pita-

131



nja, no uši su uporno držale svoja rilca duboko zarinuta u biljno meso, ne obraćajućiim ni najmanju pozornost. Napokon, možda uopće i ne poznaju mirisni jezik mrava.Izviđači ticalima potražiše pastira... No ne otkriše ni jednog jedinog.

Dogodi se tad nešto ludo uzbudljivo. Tri bubamare upadnu usred stada. Te opasne

zvijeri posijaše paniku među jadnim ušima kojima su njihova potkresana krila spre-čavala bijeg.

Vukovi, na sreću, istjeraše pastire. Dva zoubi-zoubikanska mrava iskočiše iza jed-nog lista. Skrivali su se, naime, namjerno, kako bi bolje iznenadili crvene gra-

bežljivce osute crnim pjegama koje sad uzeše na nišan i preciznim hicima porušišesve tri poput groma.

Odmah zatim pojuriše umiriti stada ušiju, još uvijek sva ustrašena. Stadoše ihmusti, tapšati ih po abdomenu, milovati im ticala. Uši na to iscijediše veliki mjehur

prozirnog šećera. Dragocjena medovina. I dok su trpali u sebe taj ukusni liker, pastiri

opaziše belokanske izviđače.I pozdraviše ih. Dodir ticala.

Došli smo u lov na guštera, odasla jedan od njih.

U tom slučaju, morat ćete produžiti prema istoku. Otkrili smo jednog od tih grdo-ija u pravcu postaje Guayeï-Tyolot.

Umjesto da im, kao što je običaj, ponude trofilaksiju, pastiri im ponudiše da senahrane sami, izravno na životinjama. Izviđači nisu čekali da im se dvaputkaže. Svaki odabra svoju uš te joj počne škakljati abdomen ne bi li izmuzao svoj

obrok ukusne medovine.

Unutra u ždrijelu bilo je mračno, smrdljivo i masno. 56. ženka, sva oblijepljenaslinom, skliznu sad u grlo svoje grabežljivice. Kako ova nema zube, nije je sažvakalate je zapravo još uvijek bila neozlijeđena. Ni govora o tome da se pomiri sa sudbi-nom, ta s njom bi bio zauvijek izgubljen čitav jedan grad.

Krajnjim naporom, ona zabode čeljusti u glatko meso jednjaka. I upravo je tajrefleks bio ono što ju je spasilo. Lastavici dođe na povraćanje, naglo zakašlje, i poputmlaznog motora potisne i daleko izbaci nadražujući zalogaj. Zaslijepljena, 56. ženka

pokuša uzletjeti, no slijepljena krila bila su više nego preteška. Tako je, koliko jeduga i široka, tresnula ravno usred nekakve rijeke.

Mužjaci u agoniji stropoštaše se oko nje. Gore u zraku, detektirala je aritmičan letnekih dvadesetak sestara koje su uspjele preživjeti hordu lastavica. Malaksale, sve suviše gubile visinu.

Jedna se od njih prizemlji na jedan lopoč gdje se dva daždevnjaka smjesta bacišeza njom u potjeru, ščepaše i slistiše u tren oka. Ostale kraljice iz igre života elimini-

132



raše redom golubovi, žabe krastače, krtice, zmije, šišmiši, ježevi, kokoši i pilići...Sve u svemu, od tisuću i pet stotina uzletjelih ženki, preživjelo je svega šest.

56. je također među njima. Nekim čudom iscijeljena. Mora živjeti. Mora osnovativlastiti grad i riješiti zagonetku tajnog oružja. Znala je da će joj biti potrebna pomoć,

da će moći računati na prijateljsku gomilu koja već nastanjuje njezinu utrobu. Bit ćedovoljno da je samo izvede van...

No najprije, treba se izvući odavde...

Izračunavši kut pod kojim su padale sunčeve zrake, ona utvrdi točku svog pada:nalazila se na Istočnoj rijeci. Nimalo zgodno mjesto, jer premda mrava ima na svimotocima svijeta, još se uvijek ne zna kako su do njih uspjeli stići, s obzirom na to da

plivati ne umiju.

Neki list doleprša joj nadohvat, i ona se čitavom svojom čeljusti grčevito uhvatiza nj. Počne frenetično mahati stražnjim nogama, no rezultati takvog pogona bili su

više nego mizerni. Dugo se tako vukla po površini valova kadli se odjednom pojaviobris nekakve divovske sjene. Punoglavac? Ne, ovo je tisuću puta glomaznije od jed-nog punoglavca. 56. ženka razabra izdužen, ušiljen oblik, glatke isprugane kože. Ni-kad viđeno. Pastrva!

Sitni ljuskari, ciklopi, vodenbuhe, panično su bježali pred grdosijom. Koja jenajprije duboko zaronila, a zatim se ponovno ustremila prema površini, upravo u

pravcu kraljice koja se, prestravljena, grčevito prilijepila za svoj list.

Svom snagom svojih peraja, pastrva se vine uvis i probije površinu. I dok je gole-mi val grubo odbacio sirotu mravicu, pastrva ostane načas lebdjeti u zraku, kao zale-đena, da bi zatim, rastvorivši gubicu oboružanu sitnim oštrim zubima, ščepala i lako-mo progutala neku mušicu koja je ovuda nedužno lepršala. Zatim se jednim trzajemrepa uvinu te iznova uroni u svoj kristalno prozirni svijet... podigavši pritom naglu

plimu koja potpuno potopi jadnoga mrava.

Žabe, koje su se već opustile, smjesta odapeše svoja tijela i zaroniše u vodu, oti-majući se za taj krasan primjerak kraljice i njezin kavijar. Ona pak uspije opet neka-ko isplivati na površinu, no ponovni ustuk vode usiše je iznova prema negostoljubi-vim dubinama. Žabe su joj bile za petama. Studen ju je kočila. Gubila je svijest.

Nicolas je gledao televiziju, u blagovaonici, zajedno sa svoja dva nova kompića,Jeanom i Philippeom. Uokolo njih, ostala siročad ružičastih lica puštala je da ih laga-no uljuljkuje neprekidni slijed slika.

Scenarij filma kroz njihove je oči i uši prodirao do memorije njihova mozga brzi-nom od 500 kilometara na sat. Ljudski mozak može pohraniti do šezdeset milijardiinformacija. No kad je čitav prostor memorije zasićen, automatski se vrši veliko

133



spremanje: informacije procijenjene najmanje važnima, korisnima i zanimljivima, bi-vaju izbrisane, odnosno zaboravljene. Tako se događa da često ne ostaje drugo negotraumatična sjećanja i žaljenje za proteklim radostima.

Odmah nakon serije tog je dana na programu bila rasprava o insektima. Većina

mladih ljudskih bića ubrzo se raspršila, sva ta bla-bla znanost nije im bila previšeuzbudljiva.

"Profesore Leduc, vas, uz profesora Rosenfelda, smatraju najvećim europskimstručnjakom za mrave. Što vas je ponukalo da se počnete baviti baš proučavanjemmrava?

- Jednoga dana, otvorivši ormar u kuhinji, našao sam se licem u lice s kolonom tihkukaca. Ostao sam sate i sate promatrajući ih, nisam se mogao odlijepiti. Bila je to zamene lekcija o životu i o smjernoj poniznosti. Htio sam saznati više o njima... Eto, toe sve.

(Nasmijao se.)- A u čemu je razlika između vas i ovog drugog uvaženog znanstvenika, profesora

Rosenfelda?

- Ah, profesor Rosenfeld! Zar taj još nije umirovljen? (Opet se nasmije.) Ne,ozbiljno, mi doista nismo od istog oltara. Vidite, postoji više načina "shvaćanja" tihinsekata... Ranije se mislilo da su sve društvene vrste (termiti, pčele, mravi) rojalisti.To je bilo jednostavno, ali pogrešno. Opazilo se, naime, da kod mrava kraljica nemanikakve druge moći osim da stvara potomstvo. Postoji čak raznoliko mnoštvo oblikamravlje vladavine: monarhija, oligarhija, vojnički trijumvirat, demokracija, anarhija,itd. Štoviše, dogodi se ponekad da se stanovnici, ako su nezadovoljni svojom vla-dom, pobune protiv nje i onda možete vidjeti prave pravcate "građanske ratove" unu-tar samih naselja.

- Fantastično!

- Za mene, i za takozvanu "njemačku" školu na koju se pozivam, organizacija ži-vota u mravljem svijetu temelji se prvenstveno na hijerarhiji kasta te na dominacijialfa-jedinki, prirodno nadarenijih od prosjeka, koje upravljaju skupinama radnika...Za Rosenfelda, pak, koji je pristalica takozvane "talijanske" škole, mravi su po svo-

oj biti svi anarhisti, ne postoje alfe, jedinke nadarenije od prosjeka. I samo kad trebariješiti neki praktični problem ponekad se spontano pojavljuju vođe. No oni su samo privremeni.

- Ne razumijem baš dobro.

- Recimo da talijanska škola misli da bilo koji mrav može biti šef, čim ima nekuoriginalnu ideju koja se tiče i ostalih. Dok njemačka škola, naprotiv, smatra da suisključivo mravi "s karakterom šefa" oni koji redovito uzimaju poslaničke mandate u

134



svoje ruke.

- Zar se te dvije škole toliko razlikuju?

- Događalo se već da se, za vrijeme velikih međunarodnih kongresa, to pretvori uobračun šakama, ako je to ono što vas zanima.

- To je još uvijek ono isto staro rivalstvo između saksonskog i latinskog duha, zar ne?

- Ne. Ta se bitka prije može usporediti s onom koja sučelice stavlja poklonike"urođenog" i one koji zagovaraju "stečeno". Kreten se rađa ili to postaje? To je jednood pitanja na koje mi pokušavamo odgovoriti proučavajući društvene zajednice mra-va!

- Ali zašto se takvi pokusi ne bi obavljali s kunićima ili miševima?

- Mravi pružaju tu sjajnu mogućnost da izravno vidimo kako funkcionira jedno

društvo, društvo sastavljeno od više milijuna pojedinaca. To je kao da promatrate či-tav jedan svijet u malom. A ne postoji, koliko je meni poznato, grad od više milijunakunića ili miševa..."

Gurkanje laktom.

- Čuješ ti ovo, Nicolas?

No Nicolas nije slušao. To lice, te žute oči, negdje ih je već vidio. Ali gdje? Ikada? Napeto je prekopavao po pamćenju. Točno, sad se sjeća. To je onaj tip što uve-zuje knjige. Tvrdio je da se zove Gougne, a zapravo je bio jedna te ista osoba kaoovaj tu Leduc koji je tu na televiziji uživao da mu tako u nebesa laskaju.

Iznenadno otkriće uroni Nicolasa u bezdan dubokih razmišljanja. Ako je profesor lagao, to je zbog toga da se pokuša domoći one enciklopedije. Njezin je sadržaj zaci-elo izuzetno dragocjen za proučavanje mrava. A ona se mora nalaziti tamo dolje.ije mogla biti nigdje drugdje nego u podrumu. I to je bilo ono za čime su se svi po-

mamili: i tata i mama i ovaj tu Leduc. Valja je ići potražiti, tu prokletu enciklopediju,i sve će se valjda razjasniti.

On naglo ustane.

- Kamo ćeš?

Nije ništa odgovorio.- Mislio sam da te to zanima, mravi?

Polaganim korakom došao je do vrata, a zatim se dao u trk prema svojoj sobi.eće mu trebati mnogo stvari. Samo njegova omiljena kožna jakna, džepni nožić i

one glomazne cipele s potplatima od prirodnog kaučuka.

Nadzornici se na njega čak ni osvrnuli nisu dok je prelazio preko širokog pre-dvorja.

135



Tako je jednostavno pobjegao je iz sirotišta.

Izdaleka, od Guayeï-Tyolota nije se razabiralo više od neke vrste zaobljenog kra-tera. Kao kakav krtičnjak. "Područna postaja" bila je zapravo mini-mravinjak, kojeg

e nastanjivalo oko stotinjak jedinki. Bio je u funkciji samo od travnja do listopada, aza čitave bi jeseni i zime ostajao prazan.

Ovdje, kao u primitivnih mrava, nije bilo kraljice, nije bilo radnika ni vojnika. Svisu istovremeno bili sve. Zbog toga se tu nitko nije ustručavao kritizirati grozničavostdivovskih gradova. Svi su se izrugivali zastojima i čepovima u prometu, urušavanjuhodnika, tajnim prolazima koji vam grad pretvaraju u crvljivu jabuku, hiperspecijali-ziranim radnicima koji više ni loviti ne znaju, slijepim vratarima zazidanim dokonca života u svojemu klancu...

103.683. je pozorno ispitivao postaju. Guayeï-Tyolot se sastojao od jedne tavanice

i jedne prostrane glavne dvorane. Ta je prostorija bila probijena jednim stropnimotvorom kroz koji su se uvlačile dvije sunčeve zrake, bacajući svjetlo na desetke lo-vačkih trofeja, praznih kutikula obješenih po zidovima koje su šištale od strujanjazraka.

103.683. se približi tim raznobojnim leševima. Za koji tren, priđe mu jedan domo-rodac te mu pomiluje ticala. S ponosom mu počne pokazivati na sva ta krasna bića,ubijena zahvaljujući svakovrsnim mirmekanskim ratnim lukavštinama. Životinje su

bile premazane mravljom kiselinom, supstancijom koja također služi i za konzervira-nje leševa.

Bilo je tu, brižljivo poredanih, svakojakih vrsta leptira i drugih insekata najrazliči-tijih veličina, oblika i boja. Pa ipak, jedna dobro poznata životinja nedostajala je u tojšarolikoj zbirci: termitska kraljica.

103.683. zapita imaju li problema sa susjedima termitima. Domorodac uspravi ti-cala u znak iznenađenja. Prestade mrmljati sebi u čeljusti i spusti se teška olfaktivnatišina.

Termitima?

Ticala mu se ovjesiše. Nema više što emitirati. Uostalom, ima posla, jedno koma-

danje je u tijeku. Dosta je gubio vrijeme. Pozdrav. Naglo se okrenu, spreman od-magliti. 103.683., je međutim, bio uporan.

Ovaj je sad izgledao potpuno uspaničen. Ticala su mu lagano podrhtavala. Bilo jeviše nego očito da mu riječ termiti oživljava sjećanje na nešto užasno. Upustiti se urazgovor o toj temi, nadilazi, čini se, njegove snage. On hitro odmagli prema skupiniradnika koji bijahu usred najljepšeg pijančevanja.

Potonji su se, naime, nakon što su društvenu voljku dobro zalili alkoholom od

136



cvjetnoga meda, sad naslađivali degustirajući međusobno jedan drugome abdomen,tvoreći dugačak zatvoreni lanac.

Uto prilično bučno nahrupi unutra pet lovaca dodijeljenih u službu u toj područ-noj postaji. Pred sobom su gurali gusjenicu.

To smo pronašli. Najizvanrednije je to što to proizvodi med!Onaj koji je emitirao tu neobičnu vijest potapša zatočenicu vrškom ticala. Zatim

prostre pred nju jedan list i čim je gusjenica počela jesti, on joj skoči na leđa. Gusje-nica se propne, no uzalud. Mrav joj zabije pandže u bokove, čvrsto se prihvati, okre-ne i stade joj lizati posljednji članak sve dok iz njega nije potekla neka likerasta teku-ćina.

Svi mu redom čestitaše. Dotad nepoznata medovina počne kružiti od čeljusti dočeljusti. Okus mu se razlikovao od likera ušenaca. Bio je masniji i kao da je imaoneki dodatni, izrazitiji okus po biljnom soku.

Dok je degustirao taj egzotični napitak, 103.683-eg jedno ticalo lako okrznu polubanji.

Ti, kako izgleda, tražiš informacije o termitima.

Mrav koji mu je dobacio taj feromon doimao se vrlo starim. Čitav mu je oklop bioizbrazdan zasjecima od čeljusti. 103.683. zabaci ticala unatrag u znak potvrde.

Pođi sa mnom!

Zvao se 4000-ti ratnik. Glava mu je bila plosnata poput lista. Oči sićušne. Dok biemitirao, meketave, drhtave pare bile su siromašne alkoholom. Možda mu je upravozbog toga bilo stalo da razgovaraju u nekakvoj minijaturnoj šupljini, praktički potpu-no zatvorenoj.

Ne boj se, ovdje možemo pričati, ova rupa je moja komora.

103.683. ga odmah zapita što zna o Istočnom termitnjaku. Starac razmaknu ticala.

Zašto te to zanima? Pa došao si samo u lov na guštera, ne?

103.683. odluči otvoriti karte tom starom bespolcu. Ispripovjedi mu kako je nekotajno i neobjašnjivo oružje bilo upotrebljeno protiv vojnika iz La-chola-kana. Po-

mislilo se najprije da se radi o nekoj podvali patuljaka, no to nisu bili oni. Tada su sesumnje, posve prirodno, okrenule prema termitima s Istoka, drugom po redu velikomneprijatelju...

Starac savine ticala u znak iznenađenja. Nikad ništa nije čuo o tom događaju.Pomno promotri 103.683-eg te upita:

To ti je to tajno oružje iščupalo petu nogu?

Mladi vojnik zaniječe. Izgubio ju je u bitci kod Makova, za vrijeme oslobađanja

137



La-chola-kana. 4000. istog časa živnu, sav razdragan. Pa i on je bio tamo!

Koja brigada?

Petnaesta, a ti?

Treća!

Za vrijeme posljednjeg juriša jedan se borio na lijevom, a drugi na desnom boku.Razmijeniše nekoliko uspomena. Na bojnom polju uvijek ima toliko toga što može

poslužiti kao lekcija koju valja upamtiti i prenijeti drugima. Na primjer, 4000. je, nasamom početku borbi, bio zamijetio upotrebu plaćeničkih mušica-glasnika. Riječ je,

po njegovu mišljenju, o metodi komunikacije na veliku udaljenost, daleko superi-ornijoj onoj koja koristi obična "potrčkala".

Belokanski vojnik, koji ništa takvo nije primijetio, srdačno izrazi svoje odobrava-nje. Zatim se žurno vrati na svoj predmet.

Zbog čega mi nitko ne želi ništa reći o termitima?Stari mu se vojnik približi. Glave im se lako dodirnuše.

Ovdje se također događaju vrlo neobične stvari...

Njegove pare davale su naslutiti nešto tajanstveno.

Vrlo neobične, vrlo neobične... rečenica se olfaktivnom jekom odbijala od zidova.

4000. zatim objasni kako već neko vrijeme nisu vidjeli ni jednog jedinog termitaiz Istočnog grada. Ranije bi oni, kad bi slali svoje uhode na zapad, koristili prijelaz

preko rijeke kod Sateia; to se znalo i držalo ih se koliko se moglo pod nadzorom.

Sad, međutim, nema više ni doušnika. Nema više ničega. Neprijatelj koji napada, to je svakako zabrinjavajuće, ali neprijatelj koji nestajeizaziva mnogo veću zbunjenost. I kako više nije bilo ni najmanje zadjevice stermitskim izviđačima, mravi iz postaje Guayeï-Tyolot odlučili su napokon samimalo pronjuškati uokolo.

Uputio se tako prema tamo prvi odred izviđača. Nikad se više ništa o njima niječulo. Slijedila je druga skupina, koja je nestala na isti tajanstveni način. Pomislilo setada da se možda radi o gušteru ili o nekom posebno proždrljivom ježu. Ali ne, kade posrijedi napad grabežljivaca, uvijek ostaje barem jedan preživjeli, makar i ranjen.

U ovom slučaju, pak, vojnici kao da su nekom čarolijom jednostavno ishlapili.To me podsjeća na nešto... počne 103.683.

No stari se ratnik nije imao namjeru dati smetati u svojoj priči. On nastavi:

Nakon propasti prvih dviju ekspedicija, ratnici iz Guayeï-Tyolota odlučili su za-igrati na sve ili ništa. Otposlali su hitno jednu mini-legiju od 500 vojnika, naoružanihdo zuba. Ovog je puta ostao jedan preživjeli. Vukao se teškom mukom prevaljujućitisuće glava udaljenosti i umro sav prožet užasnim strahom, upravo u trenutku kad je

138



stigao u gnijezdo.

Temeljito se ispitalo njegov leš, koji nije pokazivao ni najmanje ozljede. Ni ticalanisu pretrpjela nikakvu borbu. Izgledalo je kao da ga je smrt zadesila bez ikakva pra-vog razloga.

Razumiješ li sada zašto ti nitko ne želi govoriti o Istočnom termitnjaku?103.683. je razumio. I bio je prije svega zadovoljan zbog toga što je sada bio sigu-

ran da je na pravom tragu. Ako za zagonetku tajnog oružja postoji ikakvo rješenje,trag bez sumnje vodi preko Istočnog termitnjaka.

HOLOGRAFIJA: Zajednička točka između ljudskog mozga i mravinjaka simboličkibi se mogla predočiti holografskom slikom.Što je zapravo holografija? Preklapanje traka s tankim urezima koje, pripojene

jedna drugoj i osvijetljene pod određenim kutom, zajedno daju dojam reljefne slike.Ona u stvari postoji i svugdje i nigdje istovremeno. Iz spoja graviranih traka rađa se nešto drugo, jedna treća dimenzija: iluzija reljefa.Svako živčano vlakno našeg mozga, svaka jedinka u mravinjaku zadržava cjelovi-tost neke informacije. No da bi se pojavila svijest, "reljefna misao", nezaobilazno

je zajedništvo.

Edmond Wells


Kad je 56. ženka, koja je prije kratkog vremena postala kraljicom, ponovno došlak svijesti, nalazila se nasukana na prostranom šljunčanom žalu. Bez sumnje je žaba-ma uspjela umaći samo zahvaljujući vrlo brzoj struji. Rado bi bila smjesta uzletjela,no krila su joj još uvijek bila suviše vlažna. Prisiljena pričekati...

Pažljivo je i metodički očistila ticala, a zatim udahnula okolni zrak. Gdje li se to,dakle, nalazi? Samo da nije pala na krivu stranu rijeke!

Počne vibrirati ticalima podesivši frekvenciju na 8000 titraja u sekundi. Aha, evoonih poznatih mirisa po plijesni. Sva sreća: nalazila se na zapadnoj strani rijeke.

ije, međutim, bilo ni traga nekom feromonu-putokazu. Trebala bi se malo više pri- bližiti glavnome gradu, kako bi onaj koji će osnovati mogla povezati s Federacijom.

Napokon uzmogne uzletjeti. Pravac zapad. No ubrzo shvati da zasad još ne možeračunati na osobito daleko putovanje: mišići krila bili su još uvijek umorni i iscrplje-ni i letjela je toliko blizu površine tla da joj je tijelo neprestano strugalo po grumenjuzemlje.

139



Vratiše se u glavnu dvoranu Guayeï-Tyolota. Od trenutka kad se pokušao raspitatio termitima s Istoka, 103.683-g su izbjegavali kao da je zakužen alternarijom. Nijese bunio, sav predan svojoj misiji.

Uokolo njega Belokanci su s Guayeïtyolotancima razmjenjivali trofilaksiju: dava-

li su potonjima da kušaju posljednju berbu pečurki, a zauzvrat degustirali medovinuekstrahiranu iz izlučevina divljih gusjenica.

A onda, nakon svakojakih najrazličitijih isparavanja, razgovor se napokon počnevrtjeti oko lova na guštera. Guayeïtyolotanci ispričaše kako su nedavno otkrivena triguštera koji su terorizirali stada biljnih uši Zoubi-zoubi-kana. Navodno su uništilidobra dva stada od svojih tisuću grla i sve pastire koji su ih čuvali...

Najprije je zavladala faza panike. Pastiri više nisu puštali svoju stoku da se krećenigdje drugdje osim po zaštićenim prolazima iskopanim duboko u sloju grančica. Nozahvaljujući kiseloj artiljeriji, uspjelo im je protjerati ta tri zmaja. Dva su odmah

otišla daleko. Treći, ranjen, smjestio se na jednom kamenu na pedeset glava odavde.Zoubizoubikanske legije već su mu odsjekle rep. Trebalo je to što prije iskoristiti, prije nego što zvijer obnovi snage.

Je li istina da gušterski repovi ponovno izrastu?, upita jedan izviđač. Odgovor bi-aše potvrdan.

Ali taj što ponovno izraste nije pravi rep. Kao što kaže Majka: nikad više ne mo-eš vratiti točno orio što si izgubio. Drugi rep nema kralješke, puno je mekši.

Jedan Guayeïtyolotanac iznese druge informacije. Gušteri su vrlo osjetljivi na promjene vremenskih prilika. Ako su akumulirali mnogo sunčeve energije, brzina re-akcije im je fantastična. Naprotiv, kad im je hladno, svi su im pokreti usporeni. Štose tiče sutrašnje operacije, napad bi bilo uputno planirati na temelju tog fenomena.Idealno bi bilo na gmaza navaliti odmah u praskozorje. Noć će ga ohladiti, tijelo ćemu biti posve obamrlo.

Ali i mi također, i mi ćemo biti ohlađeni!, smjesta na to upozori jedan Belokanac,što je bilo prilično razložno.

Nećemo ako se poslužimo tehnikama otpornosti na hladnoću koje koriste patuljci,odvrati jedan lovac. Nakljukat ćemo se sladorima i alkoholom da imamo energije, a

oklope premazati slinom i tako spriječiti da nam se kalorije prebrzo izgube iz tijela.103.683. je sve te obavijesti primao rastresena ticala, jedva prisutan. Misli su mu

zaokupljene zagonetkom termitnjaka, i onim nerazjašnjivim nestancima o kojima mue pripovijedao stari ratnik.

Onaj prvi Guayeïtyolotanac, onaj što mu je pokazivao trofeje i koji je odbiorazgovarati o termitima, krene ponovno prema njemu.

Razgovarao si s 4000-im?

140



103.683. kimne.

U svakom slučaju, ne obraćaj pozornost na ono što ti je rekao. Kao da si pričao slešom. Njega je prije nekoliko dana upiknula osa najeznica...

Osa najeznica! 103.683-eg podiđoše jezoviti žmarci. Osa najeznica je ona osa s

dugačkim svrdlom koja noću buši mravlja gnijezda sve dok ne naiđe na neko toplotijelo, koje smjesta prosvrdla i u njega odloži svoja jaja.

To je jedan od najgorih košmara mravljih ličinki: injekcija koja iznenada probijastrop i pipa uokolo u potrazi za mekoputnim mesom u koje će istovariti svoju dječi-cu. Ova pak zatim posve mirno rastu u organizmu domaćina sve dok se ne pretvore u

proždrljive ličinke koje živu životinju izjedaju iz njezine unutrašnjosti.

To se moglo i očekivati: te je noći 103683. usnio nekakvo strašno rilo koje ga jenemilosrdno progonilo ne bi li mu ucijepilo svoju djecu-mesoždere.

Ulazna šifra nije se promijenila. Nicolas je sačuvao svoje ključeve, jedino što jemorao učiniti da bi ušao u stan bilo je strgnuti pečate koje je na vrata stavila policija.Od nestanka vatrogasaca nitko ništa nije dirao. Čak su i vrata od podruma ostala ši-rom otvorena.

Kako nije imao džepnu svjetiljku, prionuo je bez kompleksa na posao da si napra-vi jednu običnu baklju. Uspjelo mu je slomiti jednu nogu od stola, koju je čvrstoomotao gustim vijencem zgužvana papira te potpalio vatru. Drvo je usplamtjelo bez

problema, malenim ali postojanim i jednoličnim plamenom, kao stvorenim da potraje

dugo i opre se svakom propuhu.Sjurio se odmah niz zavojite stube, čvrsto stežući u jednoj ruci baklju, a u drugojsvoj džepni nožić. Odlučan, stisnutih vilica, osjećao je kako ga prožima neki herojskinaboj.

Silazio je i silazio... Ni kraja ni konca tom neprestanom poniranju i zaokretanju.Trajalo je to, činilo mu se, već sate i sate, bio je već gladan, bilo mu je hladno, noneka bijesna strast za pobjedom još je uvijek u njemu gorjela nesmanjenom žesti-nom.

Sav pod visokim naponom, nehotice je ubrzavao hod te se odjednom stao derati

prema grubo istesanom, teškom stropu, izmjenjujući dozivanja tate i mame s gro-moglasnim bojnim pokličima. Korak mu je sad već dobio neku neobičnu sigurnost,letio je sa stube na stubu bez najmanje svjesne kontrole.

Iznenada, nađe se pred nekim vratima. Oprezno ih gurne. Dva plemena štakorakoja su se upravo tukla razbježaše se pred pojavom tog malog drekavca, obavljenogtreperavim plamičcima.

Najstariji među štakorima bili su zabrinuti; od prije nekog vremena posjete "veli-

141



kih" nešto su učestale. Što bi to trebalo značiti? I samo da ovaj tu ne zafitilji vatru naskrovišta trudnih ženki!

Nicolas je, međutim, nastavio juriti dolje, bio se toliko zaletio da štakore uopćenije ni vidio... I dalje stube, i dalje ti čudni urezani natpisi koje ovaj put nije imao

namjeru čitati. Odjednom, neko glasno šuštanje (flap, flap) i neki dodir. Jedan mu sešišmiš uhvatio u kosu. Panika. Pokuša se osloboditi, no životinjica kao da mu jeurasla u glavu. Htjede je otjerati bakljom, no uspio si je samo spaliti nekoliko prame-nova. Zaurla i ponovno udari u trk. Šišmiš je ostao sjediti na njegovoj glavi poput še-širića. Napustio ga je tek nakon što mu je izvadio malo krvi.

Nicolas više nije osjećao umor. Glasno dahćući, dok mu je srce tuklo kao da ćeiskočiti, a sljepoočnice prijetile da se rasprsnu, udari odjednom o neki zid. Padne iistog se časa pridigne; baklja je ostala netaknuta. On prošeće njezin plamičak ispredsebe.

Stvarno, bio je to pravi zid. I da stvar bude ljepša, Nicolas prepozna betonske i če-lične ploče koje je njegov otac danima dolje odvlačio. A spojevi od cementa izmeđunjih bih su još svježi.

- Tata, mama, ako ste tu, javite se!

Muk, ništa, samo ta nesnosna zavodljiva jeka. No sad je valjda ipak blizu cilju.Taj se zid, mogao bi se zakleti u to, sto posto okreće oko svoje osi, budući da se takoradi u filmovima i budući da nema nikakvih vrata.

Što li se, dakle, krije iza tog zida? Konačno, Nicolas spazi ovakav natpis:

Kako od šest šibica složiti četiri istostranična trokuta? A odmah ispod njega bio je pričvršćen nekakav mali brojčanik s tipkama. Na nje-mu, međutim, nisu bile brojke, nego slova. Dvadeset i četiri slova koja su valjda mo-rala poslužiti da se sastavi riječ ili rečenica koja bi bila odgovor na pitanje.

- Treba razmišljati na drugi način, on će odjednom naglas. Ostao je zapanjen: re-čenica mu je došla sama od sebe. Dugo je razmišljao ne usuđujući se dodirnu-ti brojčanik. A onda se u njemu stvori neka neobična tišina, beskrajna tišina koja, naneki neobjašnjiv način, polako povede njegovu ruku da otipka slijed od osam slova.

Začuje se tiho, pucketavo škripanje nekog mehanizma i ... zid se odjednom zalju-

lja! Sav ushićen, Nicolas uzbuđeno zakorači naprijed. No malo zatim zid se vrati namjesto; propuh koji je izazvao ugasi, pak, onaj zakržljali batrljak od plamička koji jeoš tinjao.

Uronjen u najcrnju tminu, poražena duha, Nicolas se vrati natrag. No s ove stranezida nije bilo nikakvih kodiranih tipki. Povratak je bio nemoguć. Polomio je nokte na

betonskim i čeličnim pločama. Njegov je otac napravio dobar posao, nije uzalud bio bravar.

142



ČISTOĆA: Ima li išta čišće od jedne muhe? Ona se pere bez prestanka, što za njune predstavlja nikakvu dužnost, već jednostavno potrebu. Ako joj sva ticala i mre-

žasta okašca nisu besprijekorno čista, nikad neće otkriti hranu na većoj udalje-

nosti, i nikad neće na vrijeme opaziti ruku koja se obara prema njoj s namjerom da je zgnječi. Čistoća kod insekata, prema tome, predstavlja jedan od najvažnijih ele-menata preživljavanja.

Edmond Wells


Sutradan, naslovnice popularnog tiska bile su preplavljene viješću:

"Ukleti podrum iz Fontainebleaua uzeo novu žrtvu! Novonestali: sin jedinac obi-

telji Wells. Što radi policija?"

Pauk baci pogled s vrha svoje paprati. Bilo je prilično visoko. On izluči kapljicutekuće svile, primaknu se rubu grane i skoči u bezdan. Pad, međutim, nije bio trenu-tan. Tanki se konopac rastezao, rastezao, sušeći se usput i postajući sve krući, da bi

pauka zadržao točno prije nego što će dotaknuti tlo. Malo je nedostajalo da seraspljesne poput kakve prezrele bobice. Mnogima se od njegove braće, naime, većdogodilo da si razbiju oklop zbog iznenadnog vala hladnoće koji bi usporio vrijemesušenja svile.

Stade žustro mahati sa svih svojih osam nogu ne bi li se, poput klatna, što jače za-njihao, te ih u određenom trenutku ispruži i uspije zakvačiti za jedan list. To će bitidruga sidrena točka za njegovu mrežu. On zalijepi na njega vrh svoje tanašne niti.

o s jednim tako napetim užetom neće daleko stići. Opazi s lijeve strane nekakavtrupac, potrči da ga dosegne; još nekoliko grana i nekoliko skokova i gotovo,

potporne niti bile su postavljene. One će poslužiti da mreža izdrži pritisak vjetra i te-žinu plijena. Sve zajedno imalo je sad oblik osmerokuta.

Paukova svila sastavljena je od jedne vlaknaste bjelančevine, fibroina, čijimsvojstvima čvrstoće i izdržljivosti nije potrebno zornijih i podrobnijih dokaza. Neki

pauci, ako su se dobro najeli, uspijevaju proizvesti čak sedam stotina metara svileneniti promjera dva mikrona i čvrstoće razmjerno jednake najlonskoj, ali u usporedbi snjom trostruko veće elastičnosti.

A kao vrhunac svemu, raspolažu sa sedam žlijezdi od kojih svaka proizvodi dru-gačiji tip pređe: jedna vrsta svile služi za potporne niti mreže, jedna za spuštanje pokonopcu; jedna za samo srce mreže, jedna je pak obložena ljepilom i namijenjena

brzim prihvatima, jednoj je svrha zaštita jaja, jednoj izgradnja skloništa, jedna opet

143



služi za omotavanje plijena...

Svilene su niti zapravo končasti produžeci paukovih hormona, baš kao što su fe-romoni hlapljivi produžeci hormona u mrava.

Pauk, dakle, isprede svoju 'nit za spuštanje po konopcu' i priveže se za nj. Na

najmanju uzbunu on je tako odmah u stanju pripravnosti: smjesta se pusti da padne,izbjegavši pogibelji bez ikakva suvišnog napora. Koliko mu je puta to samo spasiloživot?

Zatim u središtu svog osmerokuta ukrsti četiri niti. Vječito isti pokreti, već stotinumilijuna godina... Stvar počinje dobivati obrise. Danas je odlučio načiniti mrežu odsuhe svile. Svilene niti obložene ljepilom jesu, istina, mnogo učinkovitije, ali su sdruge strane previše krhke. Sva prašina, svaki trn uvelog lišća hvata se za njih. Suhasvila ima slabiju moć privlačenja i zarobljavanja, ali će potrajati barem do mraka.

Postavivši gornje, svodne grede, pauk pridoda još desetak zrakastih trakova te

dovrši djelo središnjom spiralom. Tako je mnogo udobnije. Krenuo je od jedne granena koju je zakvačio svoju suhu nit te počne skakutati s traka na trak, približavajući sešto je moguće sporije samome središtu, neprestano u pravcu zemljine rotacije.

Činio je to na svoj način. Na svijetu, naime, ne postoje dvije paukove mreže koje bi bile jedna drugoj slične. To je kao s otiscima prstiju kod ljudi.

Trebalo je još zategnuti očice. Stigavši u samo srce mreže, on obuhvati pogledomsvoju konstrukciju od konca, procjenjujući joj čvrstoću. Potom zagrabi po svakomtraku, protresajući ga sa svih svojih osam nogu. Dobro je, stvar drži.

Većina paukova u ovim predjelima konstruira mrežu u omjeru 75/12. Sedamdeset pet spiralnih zavoja služi kao ispuna za dvanaest zrakastih parcela. Njemu je, među-tim, draži 95/10, omjer fine, nježne čipke.

To je možda uočljivije, ali je zauzvrat mnogo čvršće. A budući da je koristio suhusvilu, ne smije škrtariti na količini konca. U protivnom će mu kukci svraćati samo u

posjetu...

Međutim, taj mu je dugotrajan i naporan posao iscijedio svu energiju. Morat će pod hitno nešto pojesti. I eto kakav je to zatvoreni krug. Izgladnio je jer je gradiomrežu, a tek je ta mreža ono što će mu omogućiti da jede.

Položivši svoje dvadeset četiri pandže na glavne grede, sakrije se iza jednog lista istane čekati. Ne morajući prizivati u pomoć nijedno od svojih osam očiju, imao je

pod besprijekornim nadzorom čitav okolni prostor, a u nogama bi osjetio i najmanjititraj zraka: sve zahvaljujući mreži koja reagira osjetljivošću jedne mikrofonske bra-ne.

Evo, ona sitna vibracija, to je neka pčela koja u osmici kruži na 200 glava odavde,ne bi li stanovnicima svoje košnice ukazala na jedno cvjetno polje.

144



Ono lako treperavo vrpoljenje, to je zacijelo vilin konjic. No on, nažalost, ne leti u pravom smjeru da bi mu mogao poslužiti kao ručak.

Odjednom neki grubi kontakt. Netko mu je skočio na mrežu. Nekakav drugi pauk koji bi si rado prisvojio tuđi posao. Lopov! On ga žurno otjera, prije nego što se po-

avi kakav plijen.Upravo na vrijeme: upravo u stražnjoj lijevoj nozi osjeća kako s istoka nailazineka vrsta muhe. Ne izgleda da leti previše brzo. Ako ne promijeni pravac, čini se da

bi morala upasti ravno u njegovu zamku.

Plaf! Pogodak.

Pa to je neki krilati mrav...

Pauk - koji nije imao ime, jer samotnička bića nemaju nikakve potrebe za pre- poznavanjem ostalih pripadnika svoje vrste - je mirno čekao. Dok je bio mlađi, često bi dopustio da ga ponese ushićenje i tako ostao bez poprilične količine plijena. Jed-nostavno je mislio da je svaki kukac koji se uhvatio u njegovu mrežu već unaprijedotpisan, da mu više nema spasa. A on je to, pri samom kontaktu, tek 50 %. Odlučuju-ći faktor je vrijeme.

Treba, dakle, biti strpljiv i usplahirena lovina sama će se sputati. U tome leživrhunska rafiniranost paučje filozofije: Nema bolje borbene tehnike od one kojae sastoji u čekanju da se neprijatelj uništi sam...

Nakon nekoliko minuta, on se lagano približi kako bi podrobnije ispitao lovinu.Pa to je kraljica. Jedna rusa kraljica iz Zapadnog carstva. Bel-o-kan.

Već je čuo priče o tom supernaprednom carstvu. Milijuni njegovih stanovnika postali su, čini se, toliko međuovisni da se sami čak više ne znaju ni prehrani-ti! Kakve li samo koristi imaju od toga i gdje je tu napredak?

Jedna od njihovih kraljica... On, dakle, drži u svojim pandžama čitav jedan stožer budućnosti tih nesnosnih osvajača. Nije volio mrave. Imao je prilike vidjeti kako nje-govu vlastitu majku lovi horda crvenih mrava tkalaca...

Mjerkao je ispod oka svoj plijen koji se nije prestajao koprcati. Glupih li kukaca, pa oni stvarno nikad neće shvatiti da im je najgori neprijatelj vlastita obezglavlje-nost. Što se upornije ovaj krilati mrav trudi da umakne, to se više zapliće u svilu...

prouzročujući, povrh toga, i ne malu štetu, što je pauka itekako jedilo.Kod 56-te ženke, pak, gnjev je smijenila klonulost. Praktički se više nije mogla

pomaknuti. Kako joj je tijelo bilo već posve obavijeno finom svilom, svaki je pokrettoj žičanoj ljušturi samo dodavao još pokoji ovoj. Nije mogla doći k sebi od čuda dase, nakon što je svladala tolike kušnje, ovako glupo nasukala.

U bijeloj je kukuljici rođena; u bijeloj će kukuljici umrijeti...

Pauk se još malo približi, provjeravajući usput oštećene niti. 56. je tako sad mogla

145



izbliza vidjeti jednu ponositu veličanstvenu životinju narančastih i crnih boja, s osamzelenih očiju smještenih poput krune na vrhu glave. Slične je već imala prilike jesti.

a svakog dođe red da posluži kao ručak... A ovaj još k tome bljuje po njoj nekakvusvilu!

Što se pak pauka tiče, on je mrmljao za sebe kako oplitanja i vezanja nikad nije previše. Zatim razmetljivo pokaže dvoja zastrašujuća otrovna kliješta. Paučnjaci, me-đutim, ne ubijaju, ne odmah. Budući da je kod njih na cijeni meso koje još pulsira,oni će lovinu umjesto da je smjesta dokrajče, radije samo onesposobiti, uspavati svo-im sedativnim otrovom i buditi je jedino onda kad je žele malko prigristi. Tako

mogu do mile volje rezuckati i žderati svježe meso, dobro zaštićeno u svojoj svilenojambalaži. Takvo gustiranje može potrajati i do tjedan dana.

56. je čula za taj običaj. Strese se od jeze. To je gore od smrti. Biti postepenoskraćivan za, jedan po jedan, sve svoje udove... Pri svakom buđenju nešto ti iščupaju

i opet te uspavaju. Svaki si put sve manji i manji, sve do trenutka posljednjeg ubira-nja, kad ti se otkidaju vitalni organi i kad te se napokon prepusti snu izbavitelju.

Bolje da što prije sama sebe uništi! Izbjegavajući stravičan i previše blizak pogledna one kukice, ona se spremi na usporavanje otkucaja vlastita srca.

Upravo u tom trenutku udari o mrežu jedan vodencvijet, s tolikim zaletom da gaoštra svilena vlakna smjesta svezaše, čvrsto se zategnuvši... Rodio se prije par minu-ta i umro bi od starosti kroz nekoliko sati. Nije mu život baš kao cvijetu u vodi, tomvodencvijetu. Morao se brzo aktivirati, ne gubiti ni djelića sekunde. Kako biste viispunili svoj život kad biste znali da ste se rodili ujutro i da vas uvečer više neće biti?

Čim je okončao dvije godine larvalnog života, vodencvijet istog časa kreće u potragu za ženkom kako bi se imao vremena reproducirati. Uzaludna težnjaza besmrtnošću preko vlastita potomstva. Svoj jedan jedini dan vodencvijet posveću-e samo tom upornom traganju. Ne misli, dakle, ni na jelo, ni na počinak, i nije mu ni

na kraj pameti da bude izbirljiv.

Njegov glavni grabežljivac, to je Vrijeme. Svaka sekunda predstavlja za njega protivnika. I u usporedbi sa samim Vremenom, pauk je tek faktor zastoja, usporava-nja, nepodnošljiva kašnjenja, a nikako njemu ravan neprijatelj.

Osjećao je kako starost velikim koracima napreduje njegovim tijelom. Za nekoli-ko sati bit će onemoćao i senilan. Propao je, otpisan. Rodio se za badava. Kakav ne-

podnošljiv poraz...

Vodencvijet se očajnički koprcao. Problem s paukovom mrežom leži u tome štoako se mičeš i prevrćeš, sâm se daš uloviti, no ako si miran kao bubica, to ti nimalone pomaže da se izvučeš.

Pauk dođe do njega i namota još nekoliko zavoja dopunskog konopčića. Eto dva prekrasna plijena koji će ga opskrbiti svim potrebnim bjelančevinama za izgradnju

146



nove mreže, i to odmah sutra. No upravo kad se spremao da još jednom po običajuuspava svoju žrtvu, osjeti neku drugačiju vibraciju. Nekako... inteligentna vibracija.Tip tip tiptiptitip tip tip tiptip. Pa to je neka ženka! Spretno se približavala napreduju-ći po jednom od konopaca, ljuljuškajući ga usput i odašiljući signal:

Ja sam tvoja, nisam ti došla ukrasti hranu.Taj način vibriranja, mužjak još nikad dosad nije osjetio nešto toliko erotično. Tip

tip tiptitptip. Ah, ne može više izdržati: pojuri ravno prema svojoj ljubljenoj (bio jeto neki mlađahni curičak od četiri svlaka, dok ih je on već brojio dvanaest). Stasome od njega bila tri puta veća, no on je upravo i volio takve, malo punije. Pokaže joj

na dvije lovine, iz kojih će oboje odmah namaknuti nove snage.

Zatim se namjestiše u položaj za kopulaciju. Kod pauka je to prilično zamršenastvar. Mužjak nema penis, nego neku vrstu dvocijevnog genitalnog topa. On počneužurbano graditi metu, provizornu, smanjenu kopiju mreže koju poprska svojim ga-

metama. Umočivši unutra jednu od nogu, gurne je u slivnu jamicu ženke. Učini tonekoliko puta, krajnje uzbuđen. Mlada ljepotica sa svoje je strane već dosegla tolikistupanj obeznanjenosti i gubitka kontrole, da se odjednom više nije mogla suzdrža-vati pa ščepa mužjakovu glavu i u slast je pohrska.

No sad kad se već to dogodilo, bilo bi glupo ne pojesti ga do kraja. Eh, ali kad i to bi obavljeno, ona je još uvijek osjećala glad. Baci se stoga na vodencvijet i kratak mu život učini još kraćim. Okrenu se tad prema mravljoj kraljici koja se, vidjevši dae ponovno kucnuo trenutak injekcije, obezglavi od straha i počne opet panično

koprcati.

56. doista ima vražju sreću, jer stupanje na scenu jednog novog lika koji je odjed-nom bučno iskrsnuo sa samog dna obzorja, cijelu je stvar dovelo u pitanje. Opet je to

bila jedna od onih zvjerčica koje su se u posljednje vrijeme počele seliti prema sjeve-ru. Prilično krupna životinjica, istinu govoreći, nekakav jednorogi hrušt, ili nosorogitvrdokrilac. Tresnuo je svom težinom u samo srce mreže, rastegnuo je poput ljepilai... a što drugo, rastrgao je. 95/10 je čvrst i solidan bod, pod uvjetom da se ne pretje-ruje. Krasan svileni tabletić rasprsnuo se u pramenove i vretenaste dronjke što osta-doše lebdjeti u zraku poput jedrilica.

Paukova ženka već je skočila dolje objesivši se o svoj konopac za spuštanje.Oslobođena svog bijelog okova, mravica-kraljica oprezno se vukla po zemlji, nespo-sobna da ponovno uzleti.

No paučici su misli već bile na posve drugoj strani. Uzverala se na jednu granu unamjeri da tamo od svilenih niti izgradi jaslice u kojima će moći odložiti jajašca. Akad se iz njih izlegnu deseci mladih, prva će im briga biti da svoju majku što prije

pojedu. Tako je to kod paukova, ne zna se reći hvala.

147



- Bilsheim!

On naglo odmakne slušalicu od uha, kao da se radilo o zvijeri koja prijeti da će gaubosti. Radilo se, međutim, o njegovoj šefici... Solange Doumeng.

- Halo?

- Ja sam vam dala izvjesne naloge, ako me sjećanje ne vara, a vi još niste ni prstom maknuli. Što vi to izvodite? Čekate da cijeli grad nestane u tom podrumu?Poznajem ja vas, Bilsheim, vama je samo odmor u glavi. A ja dangube ne trpim, tovam je vjerojatno poznato! I zahtijevam da tu stvar riješite u roku od četrdeset osamsati!

- Ali, gospođo...

- Nema ništa "ali gs-p-đo"! Vaši su dečki primili moje upute, na vama je da sesutra ujutro nacrtate tamo i siđete s njima dolje, sva oprema čekat će vas nalicu mjesta. Dakle, mrdnite malo to svoje dupe, sveca mu!

Obuzme ga stres. Ruke mu se počeše tresti. Nije bio slobodan čovjek. Zbog čegae zapravo morao slušati? Da ne bi ostao bez posla, da ne bi bio izopćen iz društva.

Ovdje i sada, jedini način na koji je mogao pojmiti svoju slobodu bio je da sebe za-misli kao klošara, a za takvu vrstu iskušenja, morao je priznati, nije još bio spreman.

o ta urođena potreba za redom i socijalizacijom dolazila je sad malo-pomalo u su-kob s neodoljivom željom da se ne mora pokoravati tuđoj volji. A na poprištu bitke,to jest u želucu, rodio se čir. Obziri i poštivanje naređenja nadjačali su naposljetkuipak žudnju za slobodom. Pa se tako ipak pokori.

Lovačka je četa stajala skrivena iza jedne stijene, napeto promatrajući guštera.Bio je dugačak dobrih šezdesetak glava (osamnaest centimetara), hrapavi mu je omo-tač, zelenkasto-sive boje i posut crnim mrljama izazivao istodobno osjećaj straha iodvratnosti. 103.683. je imao dojam da su te pjege poprsci krvi svih njegovih žrtava.Kao što bijaše predviđeno, životinja je bila ukočena od studeni. Koračala je, ali po-

put usporene slike; reklo bi se kao da oklijeva svaki put prije nego što će nekamospustiti nogu.

U trenutku kad je sunce bilo na pomolu, feromon bi ispušten:

Navali na Zvijer!Gušter je vidio kako se na njega obrušava vojska nekakvih sićušnih agresivnih

stvarčica. Polagano se uspravio, rastvorio ružičastu gubicu u kojoj je plesao hitrivižljasti jezik koji u trenu ošinu najbliže mrave, oblijepi ih i šibne u ždrijelo. Zatimkratko podrignu i odmagli, brzinom munje.

Umanjeni za dobrih tridesetak, lovci ostadoše krajnje zabezeknuti, presječenadaha. Za nekoga tko je anesteziran hladnoćom, ovaj se vraški dobro snalazi!

148



103.683., koga se doista nije moglo sumnjičiti za kukavičluk, bio je među prvimakoji su rekli da je napad na jednu ovakvu životinju ravan samoubojstvu. Tvrđava je,čini se, neosvojiva. Gušterova je koža potpuno otporna i na čeljust i na kiselinu. Anjegova veličina, njegova silna živost čak i pri niskoj temperaturi, daju mu teško na-domjestivu superiornost.

Mravi, međutim, unatoč svemu nisu imali namjeru odustati. Poput krda minija-turnih vukova, oni pohrliše za tragovima grdosije. Galopirali su ispod paprati izbacu-ući prijeteće feromone, s mirisima smrti. Za sada to još nije plašilo nikoga osim pu-

ževa balavaca, ali je mravima pomagalo da se osjećaju strašni i neranjivi. Pronađošeguštera nekoliko tisuća glava dalje, priljubljena na koru jedne jele: bio je bez sumnjezaokupljen probavom svog doručka.

Treba brzo stupiti u akciju! Što se duže čeka, to će se ovaj skupiti više energije!Ako i pri hladnoći ostaje onako hitar, kad se nakljuka sunčevih kalorija dobit će ne-

izmjernu snagu. Skupština ticala. Treba hitno improvizirati napad. Po kratkom postupku utvrdiše taktiku.

Ratnici se uzveraše na jednu granu te se s nje spustiše životinji na glavu. Pokuša-še je oslijepiti usrdno joj grickajući vjeđe te joj potom počeše bušiti nozdrve. No taj

prvi specijalni vod bio je osuđen na propast: gušter, razdražen, jednom nogomnervozno protrlja lice, a one zaostale nehajno pozoba.

Drugi val napadača već je jurio prema poprištu. Skoro pa nadohvat jezika, oni ne-očekivano skrenuše u široki zavoj i svirepo mu nasrnuše na batrljak repa. Kao štokaže Majka: Svaki protivnik ima svoju slabu točku. Pronađi je i napadaj samo tu sla-

bost.Sprživši ga kiselinom, oni mu opet otvoriše staru ranu te nagrunuše u unutrašnjost

tijela, razmilivši se po crijevima. Ovaj se skotrlja na leđa, stane pedalirati stražnjimnogama, lupati se po trbuhu prednjima. Tisuću ljutih čireva neizdrživo ga je izjedalo.

Tad je jedna druga skupina napokon uspjela zauzeti nozdrve, koje smjesta bijahu proširene i prokopane žestokim mlazovima.

Odmah iznad, napadalo se na oči. Mekane vlažne kuglice lako se rasprsnuše, aliočne se duplje pokazaše slijepom ulicom: kanal optičkog živca bio je preuzak da bise tim putem moglo stići do mozga. Nema druge nego pridružiti se ekipama već du-

boko uvučenim u nosnice...Gušter se grčio i previjao, zarivao jednu nogu duboko u usta ne bi li zgnječio te

proklete mrave koji su mu ogorčeno probadali grlo. Prekasno.

U jednom skrovitom zakutku pluća, 4000. ponovno susretne svog mladog kolegu103.683-eg. Bilo je mračno tu unutra, ništa pred sobom nisu vidjeli, budući da

bespolci ne posjeduju infracrvena okašca. Oni priljubiše vrške ticala

149



Iskoristimo to što su braća prezauzeta, pa krenimo u pravcu Istočnog termitnjaka.islit će da smo jednostavno poginuli u borbi.

Izađoše van tamo gdje su i ušli: kroz repni batrljak, koji je sad obilno krvario.

Sutradan, gušter će biti isjeckan i rastrančiran na tisuće jestivih komadića. Neki će

biti obloženi pijeskom i odvučeni u Zoubi-zoubi-kan; drugi će pak prispjeti čak doBel-o-kana, a usput će biti izmišljena i čitava epska pripovijest kako bi se što boljedočarao ovaj lov. Mravlja civilizacija ima potrebu da neprestano krijepi i podržavauvjerenje o vlastitoj snazi. A pobjeda nad gušterom nešto je što ulijeva izvanrednu si-gurnost.

MIJEŠANJE VRSTA: Bilo bi pogrešno misliti da su gnijezda potpuno nepropusna za stranu prisutnost. Dakako, svaki kukac nosi mirisnu zastavu vlastitoga grada,ali to nipošto ne znači da je "ksenofob" u onom smislu u kojem se ta riječ poima

kod ljudi. Na primjer, ako se u terariju napunjenom zemljom pomiješa stotinjak mrava formi-ca ruta sa stotinjak mrava lazius niger - s tim da svaka vrsta uključuje jednu plod-nu maticu - primijetit ćemo da nakon nekoliko čarki i sitnih okršaja bez mrtvih, tedugih ticalnih rasprava, obje vrste počinju zajednički graditi mravinjak.Određeni hodnici bivaju prilagođeni veličini rusih, drugi pak stasu crnih, ali se oni

prepliću i miješaju u tolikoj mjeri da mogu poslužiti kao pouzdan dokaz: ne postoji jedna dominantna vrsta koja bi drugu pokušala zatvoriti u neku rezerviranu četvrt,neki gradski geto.

Edmond Wells


Put koji je vodio prema Istočnom teritoriju još uvijek nije bio raščišćen. Ratovi stermitima u tom su kraju neprestano priječili svaki pokušaj pacifikacije.

4000. i 103.683. brzali su po stazi na kojoj se očigledno odigrao priličan brojokršaja. Veličanstveni otrovni leptiri kružili su točno okomito iznad njihovih ticala ine može se reći da ih to baš nimalo nije zabrinjavalo.

Nešto dalje, 103.683. osjeti kako mu nešto gmiže pod desnom nogom. Jedva je-dvice uspije napokon prepoznati grinje, sićušna bića nakićena šiljastim jezičcima i

pipalima, dlačicama i kukicama, koja u stadima migriraju u potrazi za gnijezdima sdovoljnom količinom prašine. 103683-em je ta slika bila strašno zabavna. Zar je mo-guće da postoje bića tako sitna kao grinje i druga koja su velika kao mravi, na jed-nom istom planetu?

Ispred jednog cvijeta 4000. zastane. Najednom mu je naglo pozlilo. U njegovu

150



staračkom tijelu, koje je danas štošta pretrpjelo, mlade ličinke ose najeznice napokonsu se morale probuditi. Bile su sad bez sumnje pri ručku, zabadajući živo i veselo vi-lice i noževe u unutrašnje organe sirotog mrava.

103.683., ne bi li mu što prije pomogao, izvuče s dna svoje društvene voljke ne-

koliko molekula nektara od pramenara. Po svršetku one tučnjave dolje u podzemljuBel-o-kana, bio ih je sakupio neznatnu količinu, tek toliko da u slučaju potrebe imauza se nekakav analgetik. Rukovao je njima vrlo oprezno i nije se zarazio timukusnim zamamnim otrovom.

Bolovi se 4000-om umiriše čim je liker unio u sebe. No sad je, međutim, tražiooš. 103.683. ga je uzalud pokušavao urazumiti, 4000. je inzistirao i bio spreman čak

i potući se ne bi li utrobu svojega druga do temelja ispraznio od dragocjene droge. Ikako je htio skočiti i udariti, odjednom se posklizne i propadne u neku vrstu pješča-nog kratera. Klopka jednog mravolava!

Mravolav, odnosno točnije, njegova ličinka, ima glavu u obliku lopatice koja musluži kao savršen alat za kopanje tih famoznih kratera. Uvlači se zatim unutra i pre-ostaje mu samo da čeka posjete.

4000. shvati, ali ponešto prekasno, što mu se dogodilo. Svaki je mrav u načelu do-voljno hitar i spretan da se iz ovakve neprilike izvuče bez većih problema. Samo, pri-e nego što je stigao i započeti uspon, dvije dugačke čeljusti načičkane šiljcima izro-

niše s dna ljevkastog jarka i zasuše ga pijeskom.

U pomoć!

Istog je časa zaboravio i na muke koje mu zadaju njegovi neželjeni gosti, i na ne- podnošljivi osjećaj pomanjkanja rođen u dodiru s likerom pramenara, toliko je stravi-čan bio strah koji ga je obuzeo. Nije želio umrijeti na ovakav način. Borio se i oti-mao svim silama. No mravolavova je zamka, baš kao i paukova mreža, također za-mišljena da funkcionira na principu panike svojih žrtava. Što je ustrajnije 4000. ma-hao nogama prema gore ne bi li se popeo, to se kosina sve više urušavala i vukla ga

prema dnu s kojeg ga je mravolav nastavljao prskati sitnim pijeskom.

103.683-em je odmah bilo jasno da bi nagnuti se i pružiti spasonosnu nogu znači-lo izložiti se velikom riziku da i sâm upadne u ponor. Odluči stoga radije smjestakrenuti u potragu za kakvom dovoljno dugačkom i čvrstom travkom.

Starom se mravu to vrijeme činilo beskonačnim: ispusti snažan mirisni krik, teopet, što je bolje mogao, stade pedalirati po gotovo tekućem pijesku. Čime si je samoubrzao spuštanje. Do grozomornih škara imao je sad još jedva kojih pet glava. Bolje

bi bilo da se nije okrenuo: ovako izbliza izgledale su više nego užasno. Svaka je če-ljust bila okrunjena stotinama sitnih, poput čelika oštrih zubaca između kojih su

povrh toga u pravilnim razmacima virila dugačka povijena koplja. Sam vršak, pak,oblikovao je šilo koje je u stanju kao od šale probosti bilo koji mirmekanski oklop.

151



Konačno, na rubu se jarka opet pomoli 103.683. te svome drugu pruži jednu tra-tinčicu. Brzo! Ovaj istegnu noge koliko je najviše mogao ne bi li što prije ščepaostabljiku. No mravolav nije imao namjeru tek tako odustati od svog plijena: stademahnito oba mrava zalijevati pijeskom. Ovi se nađoše u potpunom mraku i potpunojtišini, ništa više nisu ni vidjeli ni čuli, jedino su još osjećali kako im, uz zlokobnu

buku, od hitina odskakuju zrna krupnoga šljunka kojima ih je bijesni mravolav sadgađao. 4000., napola ukopan, opet je počeo kliziti prema dolje.

103.683. se čvrsto upre, stežući stabljiku među čeljustima. Uzalud je čekao trzaj. Iupravo kad je već htio odustati, iz pijeska izroni jedna noga i... Spašen! 4000. napo-kon iskoči iz jaruge smrti.

Dolje na dnu, gramziva su kliješta luđački klepetala od bijesa i razočaranja. Mra-volavu je trebalo bjelančevina da bi se mogao preobraziti u odraslu jedinku. Kolikoće sad opet morati čekati prije nego što neki drugi plijen sklizne do njega?

4000. i 103.683. se dobro opraše, a zatim odaše brojnim trofilaksijama. Ovaj put,međutim, pramenarova nektara nije bilo na jelovniku.

- Dobar dan, Bilsheim!

Pružila mu je mlitavu ruku.

- Da, znam, iznenađeni ste što me vidite ovdje. Ali budući da se ova stvar oteže iu duljinu i u težinu, da je upravitelj policije osobno zainteresiran za njezin do-

bar ishod, a da će to uskoro biti i ministar, odlučila sam sama umiješati prste...

Hajde, no, ne činite odmah takvo lice, samo vas malo peckam, Bilsheim. Kamo jeispario vaš smisao za humor?

Stari žaco nije znao što bi odgovorio. A trajalo je to tako već petnaest godina. Snjom, njegovi znameniti "svakako" nikad nisu funkcionirali. Htio ju je čvrsto pogle-dati u oči, ali njezin je pogled bio skriven iza dugačkog pramena. Riđeg, umjetna

boja. To je bilo u modi. Na odjelu se pričalo kako naokolo pokušava ljude uvjeriti dae doista prirodno riđokosa ne bi li našla nekakvo opravdanje za snažan vonj koji se

od nje širio...

Solange Doumeng. Otkad je došla u menopauzu, njezina je zajedljivost postala

ozbiljno nepodnošljivom. Morala bi zapravo uzimati hormone, kao kompenzacijunjihova nestanka iz organizma, no bilo ju je previše strah da će se od njih udebljati;kakvi hormoni, oni zadržavaju vodu, to je poznata stvar; pa je stoga radije stezalazube, a svoju okolinu tjerala da trpi sve muke i tegobe koje joj je donosila ta meta-morfoza u staricu.

- Zbog čega ste došli? Ne namjeravate valjda sići tamo dolje? - upita policajac.

- Šalite se, stari moj! Ne, vi, vi ćete se spustiti. Ja, ja ostajem ovdje: za sve sam se

152



pobrinula, tu je i termosica s čajem i talkie-walkie.

- A što ako mi se nešto dogodi?

- Da to vas možda nije frka, kad odmah pomišljate na najgore? Povezani smo pre-ko radija, rekla sam vam. Čim opazite i najmanju opasnost, signalizirat ćete mi i ja

ću poduzeti potrebne mjere. Osim toga, prokleto vas se dobro dotjeralo, stari moj,spuštat ćete se uz pomoć posljednjeg krika opreme za delikatne zadatke. Gledajteovamo: imate alpinističko uže, puške. Da i ne spominjem ovih šest junačina.

Ona pokaže na redarstvenike u stavu pune pripravnosti. Bilsheim prgavo promrmlja:

- Galin je imao sa sobom osam vatrogasaca, pa se baš ne može reći da mu je toosobito pomoglo...

- Ali oni nisu imali ni oružje ni radio-vezu! Hajde, Bilsheim, ne pravite više tosvoje mrgodno lice.

Nije se imao volje boriti. Neumoljive oči iz kojih je zračila moć i zastrašujućastrogost bacale su ga očaj. Boriti se protiv Solange značilo je pretvoriti se u Do-umeng. Bila je poput korova u vrtu. Trebalo je pokušati rasti i paziti da se ostane ne-zagađen.

Bilsheim, komesar izgubljenih iluzija, navuče speleološku uniformu, sveže oko pasa alpinističko uže, a preko ramena objesi mali prijenosni radio-aparat.

- Ako se slučajno ne vratim, želim da se sva moja dobra daruju policijskoj siroča-di.

- Dosta s tim glupostima, dobri moj Bilsheim. Vratit ćete se i svi ćemo zajednootići u restoran da to proslavimo.

- Ako se slučajno ne vratim, želio bih vam nešto reći...

Ona nabere obrve.

- Dajte, Bilsheim, prestanite više s tim svojim djetinjarijama!

- Htio sam vam reći... Jednog će dana svatko od nas platiti za svoja nedjela.

- Eto ti sad mistika! Ne, Bilsheim, varate se, nećemo platiti za svoja nedjela!Možda i postoji nekakav "dragi Bog", kako vi kažete, ali njemu vam se živo fućka za

nas! I ako ovu egzistenciju niste iskoristili dok ste živ, nemojte misliti da ćete kaomrtav imati od nje nešto više!

Kratko se podrugljivo nacerila, a zatim se približi svom podređenom i dodirne ga.Ovaj zaustavi disanje. Smradova će se dovoljno nadisati dolje u podrumu...

- Ali vi nećete umrijeti tako brzo. Najprije morate riješiti ovaj slučaj. Vaša smrt ne bi ničemu služila.

Nemoćni bijes pretvorio je komesara u nejako dijete, bio je poput klinca kojem su

153



ukrali grabljice i koji, znajući da ih nikad neće dobiti natrag, pokušava u svom ne-moćnom bijesu barem sa slabašnim podrugljivim uvredama.

- Bogami, moja će smrt značiti propast vaše "osobne" istrage. Baš ćemo vidjeti re-zultate kad "vi umiješate svoje prste", kako kažete.

Ona mu se primaknu još bliže, kao da ga je kanila poljubiti ravno u usta. Umjestočega odmjereno probesjedi, pijuckajući mu u lice:

- Vi me baš ne volite, ha, Bilsheim? Nitko me ne voli, i meni se za to baš fućka;ne volim, uostalom, ni ja vas. I nemam baš nikakvu potrebu da budem voljena. Jedi-no što želim je da me se ljudi boje. Međutim, morate znati jednu stvar: ako vi tamodolje crknete, mene to neće ni najmanje omesti, poslat ću treću ekipu. Ako me doistaželite izblamirati, vratite se kao pobjednik i živ, ja ću vam u tom slučaju morati bitinajljepše zahvalna.

Ništa nije odgovorio. Kradomice je ispod oka pogledavao na bijele vlasi počešlja-

ne u modernu frizuru; to ga je smirivalo. .- Mi smo spremni! — objavi jedan od redarstvenika, dižući pušku.

Svi su bili navezani užetom.

- Oh, idemo.

Oni dadoše znak trojici policajaca koji će s njima održavati kontakt ovdje na površini, a zatim ih proguta bezdan podruma.

Soulange Doumeng sjedne na pisaći stol na kojem je instalirala svoj radio-pri-emnik.

- Sretno, vratite se brzo!

154



3

TRI ODISEJE

56. je ženka napokon pronašla idealno mjesto za izgradnju svojega grada. Bio jeto neki okruglasti brežuljak. Sva presretna, u velikim skokovima pojuri uzbrdo: svrha je mogla nazrijeti gradove koji su ležali najdalje na istoku: Zoubi-zoubi-kan i

Gloubi-diu-kan. Po svim pravilima, to je trebalo značiti da povezivanje s ostatkomFederacije ne bi trebalo predstavljati većih problema.

Ona počne temeljito ispitivati zonu: zemlja je bila malo tvrda i pokazivala ne-kakvu sivkastu boju. Nova je kraljica tražila mjesto gdje bi tlo bilo malo mekše,no uzalud: ono se posvuda čvrsto opiralo. A kad je, unatoč svemu odlučna u namjerida ovdje iskopa svoju prvu bračnu ložnicu, zdušno zarila čeljust, dođe odjednom donekog neobičnog drmanja. Kao da je potres, ali daleko previše lokalizirano da bi za-ista bilo baš to. Ona još jednom zasječe u tlo. Evo opet, još gore: brežuljak se najed-nom uzdigne i stade kliziti u lijevo...

Otkad je mravljega svijeta i vijeka, vidjelo se već svakojakih čudovišnih stvari, aliživi brežuljak, to nikad! A ovaj tu napredovao je sad priličnom brzinom, probijajućise kroz visoke vlati trave, gazeći preko šipražja.

56. još nije stigla doći k sebi od prvog iznenađenja, kadli ugleda kako joj ususretdolazi još jedan brežuljak. Kakve su to čarolije? Prije nego što je imala vremena sići,

bila je uvučena u nekakav rodeo, u jednu pravu, naime, ljubavnu paradu dvaju brežu-ljaka. Koji su se sad tu stali neukusno pipkati, bez imalo stida... Da stvar bude jošljepša, brežuljak na kojem je bila 56. bio je ženka. A drugi je upravo stao uspuzavatina njega. Jedna kamena glava pomaljala se malo-pomalo, nekakav zastrašujući žlijebkoji je otvarao usta.

To je ipak previše! Mlada kraljica definitivno odustane od ideje da svoj gradosnuje na ovim prostorima. Skotrljavši se odlučno u podnožje uzvisine, shvatikakvoj je zapravo pogibelji umakla. Brežuljci nisu imali samo glave, nego i četirinoge s pandžama i malene trokutaste repove.

Bio je to njezin prvi susret s kornjačama.

155



DOBA UROTNIKA: Najrašireniji tip organizacije među ljudima sastoji se u sljede-ćem: jedna složena hijerarhija "upravljača", muškaraca i žena na vlasti, uokviruje,odnosno rukovodi mnogo suženijom skupinom "stvaratelja", čiji pak rad, pod

maskom distribucije, sebi prisvajaju "trgovatelji"... Upravitelji, stvaratelji, trgovci. Eto, te tri kaste danas odgovaraju radnicima, vojnicima i spolno određenimakod mrava.

Borba između Staljina i Trockog, dvojice ruskih vođa s početka XX. stoljeća, prekrasno ilustrira prelaz sa sustava koji daje prednost onima koji stvaraju na sustav koji privilegira one koji upravljaju. Trocki, matematičar, tvorac Crvenearmije, bio je, ukratko, izvlašten i protjeran s posjeda od strane Staljina, čovjekaod spletke. Jedna stranica bijaše okrenuta. Napreduje se bolje, i mnogo brže, nadruštvenoj ljestvici ako čovjek zna zavoditi, privući, podmititi, združiti oko sebe

ubojice, dezinformirati, nego ako je sposoban stvoriti nove koncepte ili nove pred-mete.

Edmond Wells


4000. i 103.683. ponovno se zaputiše stazom koja je vodila prema Istočnomtermitnjaku. Putem su nailazili na skarabeje zaposlene guranjem loptica od humusa,mrave izviđače tako sićušnih vrsta da ih se jedva moglo razabrati; pa onda opet dru-ge, tako velike da su tad dvojica vojnika bili ti koje se jedva primjećivalo...

Postoji, naime, više od dvanaest tisuća vrsta mrava, a svaka od njih ima vlastitumorfologiju. Oni najmanji nisu veći od nekoliko stotina mikrona, dok najveći mogudosegnuti i do sedam centimetara. Rusi se nalaze negdje u zlatnoj sredini.

4000. se, čini se, napokon orijentirao. Treba još prijeći preko onog proplanka ze-lene mahovine, popeti se preko onog bagremovog grma, proći ispod lužarki i ako jesve kako treba, to bi trebalo biti iza debla onog mrtvog stabla.

I doista, čim su prešli kladu, opaziše kako se kroz staklenjače i vučji trn nazireIstočna rijeka i luka Sateï.

- Halo, halo, Bilsheim, čujete li me?

- Kao da ste mi pokraj uha.

- Sve u redu?

- Bez problema.

- Dužina odmotanog konopca pokazuje da ste prešli 480 metara.

156



- Sjajno.

- Jeste li nešto vidjeli?

- Ništa spomena vrijedno. Samo nekoliko natpisa urezanih u kamenu.

- Natpisa kakvog tipa?

- Nekakva ezoterijska gesla. Želite li da vam kojeg pročitam?- Ne, vjerujem vam na riječ...

Trbuh 56. ženke već je ključao punom parom. Unutra je sve u šesnaest nešto gura-lo, vuklo, natezalo, krivilo se, mahalo na sve strane. Stanovnici budućeg grada sve suviše gubili strpljenje.

Nije više, dakle, imala vremena biti izbirljiva: odabere na brzinu jednu udolinu uzemlji oker i crnih tonova te odluči u njoj postaviti temelje svome gradu.

Mjesto i nije bilo na tako lošem položaju. Unaokolo nije bilo mirisa patuljaka, nitermita ili osa. A zapazila je čak i nekoliko feromona-putokaza koji su ukazivali nato da su Belokanci već bili lutali ovim krajevima.

Ona okusi zemlju. Tlo je bilo bogato oligoelementima, vlaga dostatna, no nikako prekomjerna. A nadvio se tu čak, poput strehe, i jedan maleni grm.

Ona očisti kružnu površinu promjera tri stotine glava koja bi trebala predstavljatioptimalni oblik njezina grada.

Posve na izmaku snaga, učini povratni gutljaj ne bi li izvukla nešto hrane iz

društvene voljke, no ona je već odavno zjapila prazna. Ostala je bez posljednje re-zerve energije. Kratkim odrešitim potezom iščupa stoga oba svoja krila i hlapljivosažvače njihovo mišićavo korijenje.

S takvim prinosom kalorija morala bi sad izgurati još nekoliko dana.

Zatim se do ruba ticala ukopa u zemlju. Nije se nikako smjelo dogoditi da je tije-kom ovog osjetljivog perioda, kad predstavlja krajnje bezopasan plijen, netko slu-čajno otkrije.

Čekala je. Grad skriven u njezinu tijelu lagano se budio. Pa da, na to je sasvim zaboravila: kako će ga zapravo nazvati?

Trebalo je najprije sebi pronaći neko kraljevsko ime. Kod mrava, naime, imatiime znači postojati kao samosvojno biće. Radnici, vojnici, spolno određeni djevci idjevice, svi su oni označeni tek brojem koji odgovara redoslijedu njihova rođenja.Oplođene ženke, za razliku, mogu uzeti pravo ime.

Hm! Na odlasku su za njom jurili ratnici s mirisom stijene, mogla bi se, dakle,ednostavno nazvati "progonjenom kraljicom". Ili ne, bolje ovako: bila je progonjena

zbog toga što je pokušala riješiti zagonetku tajnog oružja. Ne smije na to zaboraviti.

157



Prema tome, ona je onda "kraljica rođena iz tajne".

I tako svoj grad odluči nazvati "gradom kraljice rođene iz tajne". Što na mravljemmirisnom jeziku udiše ovako: CHLI-POU-KAN.

Dva sata kasnije, novi poziv.- Kako ide, Bilsheim?

- Sad smo pred nekim vratima. Najobičnija vrata. Iznad njih je veliki natpis. Sastarinskim slovima.

- A govori o?

- Želite da vam ga pročitam, ovaj put?

- Da.

Komesar usmjeri bateriju i počne čitati, polaganim i svečanim glasom, kojemu je

uzrok ležao u mukotrpnom i postepenom dešifriranju teksta: Duša u trenutku smrti doživljava isto ono iskustvo koje prolaze oni koji se upućuju

u Veliko otajstvo.

Najprije su to jurnjave s mučnim skretanjima i stranputicama, beskonačna ne-izvjesna putovanja kroz gustu tminu.

Zatim, prije samog kraja, užas je na vrhuncu. Podilazi jeza, drhtanje, oblijevahladan znoj, zavlada strava.

Toj fazi uslijedi gotovo trenutačno uzlaz prema svjetlosti, naglo, iznenadno prosvi-

etljenje.Čudesno neko svjetlucanje ukaže se pred očima, prolazi se djevičanski čistim kra-

evima i livadama gdje odjekuju glasovi i ples.

Svete riječi udahnjuju vjersko poštovanje. Savršeno pročišćen i upućen, čovjek ostaje slobodan i u slavu veliča Otajstvo.

Jedan se redarstvenik strese od jeze.

- A što ima iza tih vrata? - upita talkie-walkie.

- No čekajte, otvaram ih... Dođite, dečki.

Duga tišina.

- Halo, Bilsheim! Halo, Bilsheim! Odgovorite, sto mu gromova, što vidite?

Uto se začu prasak hica. Zatim ponovo tišina.

- Halo, Bilsheim, javite se, stari moj!

- Bilsheim ovdje.

- Dakle, govorite, što se događa?

158



- Štakori. Tisuće štakora. Nagrnuli su na nas odasvud, no uspjeli smo ih rastjerati, pobjegli su.

- To je bio onaj pucanj?

- Da. Sad su se zabili u najdublje rupe i mirni su k'o bubice.

- Opišite mi što vidite!- Sve je crveno. Ima tragova feroksidnog stijenja na zidovima i... ovaj, krvi po tlu.

Idemo dalje...

- Ostavite radio uključen! Zašto ga isključujete?

- Radije bih postupao na svoj način nego prema vašim daljinskim savjetima, akonemate ništa protiv, gospođo.

-Ali, Bilsheim...

Klik. Veza se prekine.

Sateï zapravo nije bio luka u pravom smislu riječi, niti granična stražarska posta-a. Ali je jamačno bio povlašteno mjesto svih belokanskih ekspedicija koje su kanile

prijeći rijeku.

Nekoć davno, u vrijeme kad su se prvi mravi dinastije Ni našli pred tim vodenimrukavcem, bilo im je odmah jasno da ga neće biti tako jednostavno prijeći. Samo,mrav nikad ne odustaje. On će, zatreba li, petnaest tisuća puta i na petnaest različitihnačina mlatiti glavom o prepreku, sve dok pogine ili dok prepreka ne popusti.

Takav način postupanja može se činiti nelogičnim. Nema sumnje da je on mirme-kansku civilizaciju stajao mnogo života i vremena, ali se usprkos tome poka-zao provjereno isplativim. Na kraju bi, naime, pa i po cijenu nezamislivih napora,mravi sa svakom teškoćom uvijek uspijevali izaći na kraj.

U Sateïu, izviđači su počeli s pokušajima prelaska pješice. Površina vode bila jedovoljno čvrsta da podnese njihovu težinu, ali nažalost nije pružala moguć-nost ikakva prihvata za pandže. Mravi bi se okretali i manevrirali uz rub rijeke kaona klizalištu. Dva koraka naprijed, tri koraka u stranu, i... gulp! jedan po je-dan završavali u žabljem trbuhu.

Nakon nekoliko stotina jalovih pokušaja i nekoliko tisuća žrtvovanih izviđača,odlučili su potražiti neki drugi način. Pa su tako probali s lancem: radnici bi jednidruge uhvatili za noge i za ticala i tako se nastojali domoći suprotne obale. Taj bieksperiment još imao izvjesnih izgleda za uspjeh, da rijeka nije bila toliko široka itako nezgodno uzburkana uzvodnim i k tome vrtložnim strujama. Dvjesto četrdesettisuća mrtvih. No mravi se, dakako, još uvijek nisu predavali. Na podstrek ondašnjekraljice, Biu-pa-ni, pokušali su sad sagraditi most od lišća, pa zatim most od vlati

159



trave, pa od leševa hrušteva, pa od kamenčića... Ta četiri pokusa stajala su života bli-zu šesto sedamdeset tisuća radnika. Biu-pa-ni na taj je način u smrt odvela više svo-ih podanika nego sve kopnene bitke koje su se vodile pod njezinom vladavinom.

No to je nije ni najmanje pokolebalo. Trebalo je pod svaku cijenu prijeći na istoč-

ni teritorij. Nakon mostova, imala je ideju da se rijeku zaobiđe tako da se potegne nasjever, sve do njezina izvora. Nijedna od ekspedicija nije se vratila. 8000 mrtvih. Za-tim si je pak umislila da mravi svakako moraju naučiti plivati: 15.000 mrtvih. Sljede-ća je zamisao bila da bi mravi morali pokušati pripitomiti žabe. 68.000 mrtvih.Upotreba lišća za lebdenje zrakom, bacajući se s velikog drveta? 52 mrtva. Hodanje

pod vodom s utezima od stvrdnutog meda na nogama? 27 mrtvih. Legenda kaže dae kraljica, kad su joj objavili da u gradu nije ostalo više od kojih desetak potpuno či-

tavih radnika, koji nisu pretrpjeli bar nekakvu ozljedu, pa će stoga morati smjestaodustati od tog projekta, gotovo osuđujućim tonom odemitirala izjavu:

- Kakva šteta, a imala sam još cijelo brdo ideja...Mravi iz Federacije naposljetku su ipak iznašli zadovoljavajuće rješenje. Tristo ti-suća godina kasnije, kraljica Lifoug-ryuni predložila je svome pokoljenju da ispod ri-eke prokopa tunel. Bilo je to toliko jednostavno rješenje da nikad ranije nikome nije

palo na pamet.

I tako se sad, krećući iz Sateïa, ispod rijeke moglo prolaziti amo-tamo bez imalomuke.

Već je prilično stupnjeva prošlo otkako su 103.683. i 4000. napredovali tim fa-moznim tunelom. Mjesto je bilo vlažno, no voda još nigdje nije probijala. Grad

termita bio je sagrađen na drugoj obali. Termiti su se, uostalom, za svoje upade nasavezni teritorij, također koristili istim ovim podzemnim hodnikom. Što se toga tiče,vladao je prešutni sporazum. U podzemlju se borbe nisu vodile i svatko je prolazioslobodno, bio termit ili mrav. Ali bilo je jasno da će, čim se jednoj strani prohtije dasebe proglasi gospodarom, ona druga prolaz smjesta pokušati začepiti ili poplaviti.

Hodali su i hodali u beskraj po toj dugačkoj galeriji. Jedini je problem bilo to štoe tekuća masa iznad njihovih glava bila ledena, a tlo ispod nogu još više. Hladnoća

ih je malo-pomalo počela kočiti. Svaki je korak postajao sve teži. Ako zaspu ovdjedolje, znali su to i predobro, bit će to hibernacija zauvijek. Noge ih više nisu držale,

umor se činio nesavladivim. Posljednju im je snagu davao još samo grozničavi strah:očajnički su puzali ne bi li se pod svaku cijenu domogli izlaza, posezali u društvenuvoljku za posljednjim zalihama bjelančevina i šećera. Mišići su im bih potpuno uko-čeni. Odjednom blijeda svjetlost i blago strujanje zraka. Konačno, izlaz... Izbivši načisti zrak, 103.683. i 4000. bili su toliko promrzli da su se jednostavno stropoštali inasred ceste tvrdo zaspali.

160



Kretati se stalno naprijed, ovako jedan za drugim, u tom prokleto mračnom crije-vu, rasklimavalo mu je misli, unosilo praznine. Ovdje se naprosto nije imalo o čemurazmišljati, moglo se samo hodati ravno naprijed, do kraja. U nadi da nekakav krajuopće postoji...

Otraga iza njegovih leđa, također nije bilo nikakva razgovora. Bilsheim je slušaodisanje šestorice redarstvenika i neprestano sebi ponavljao kako je doista žrtva gole-me nepravde.

Trebao je, da je sve bilo kako treba, sad biti na mjestu glavnog komesara i primatinormalnu plaću. Dobro je obavljao svoj posao, prekovremenih sati imao je na pretek,riješio je već dobrih desetak slučajeva. Samo što je vječito tu bila ta Doumeng koja

bi se redovito ispriječila na putu njegova napredovanja.

Ta mu je situacija odjednom postala neizdrživom.

- E pa sranje!

Svi zastadoše.- Dobro ste, komesaru?

- Da, da, dobro sam.

Vrhunac sramote: sad još priča sam sa sobom. On se ugrize za usne zaklinjući seda će se ubuduće držati malo prisebnije. Nije mu, međutim, trebalo ni pet minuta, aveć je opet bio uronjen u duboke brige. Nije imao ništa protiv žena, ali je imao protivnekompetentnih. "Stara kurva jedva da zna čitati i pisati, nikad ni jednu jedinu istra-gu nije vodila, a eto ti je odjednom na čelu čitavog odjela, stoosamdeset policajaca!

A prima četiri moje plaće! I onda ti još kažu zaposli se u policiji! Nju, nju je većunaprijed imenovao njezin prethodnik; stvar kreveta, glavu dajem. A povrh svega, neda mira, pravi obad, muha mesara. Huška ljude jedne protiv drugih. Sabotira vlastitiodjel, brukajući na sva usta glavne i odgovorne..."

Kako je po glavi premetao takve misli, Bilsheim se odjednom prisjeti jednog do-kumentarca o rakovima. Oni, navodno, u sezoni ljubavi postaju toliko nadraženi daskaču na sve što se miče: na mužjake jednako kao i na ženke, čak i na kamenje. Pri-tišću i gnječe trbuh svog partnera ne bi li iz njega istisnuli jajašca koja će oploditi.Onima kojima se posreći da gnječe ženku, trud biva nagrađen. Oni koji gnječe

mužjaka, ostaju kratkih rukava pa mijenjaju partnera. Oni koji gnječe kamen gadnosi izudaraju prednje noge, pa odustaju.

Postoji, međutim, i jedan poseban slučaj: oni što gnječe grude zemlje. Grudazemlje jednako je mekana kao trbuh rakove ženke. Oni tako nikad ne prestaju gnječi-ti. Mogu ostati dane i dane ponavljajući unedogled taj jalovi postupak. A vjeruju,adnici, da je to što čine najbolje što se činiti može...

Komesar se osmjehne. Možda bi bilo dovoljno objasniti toj valjanoj Solange da

161



su i drukčiji načini ponašanja mogući, i to mnogo djelotvorniji od onog koji se sasto-i u upornom blokiranju svega i izazivanju stresa u svojih podređenih. No, sâm nije u

to bio baš previše uvjeren. Zaključio je da je, naposljetku, prije on taj kome nijemjesto u toj bijednoj službi.

Ostali, tamo otraga, također su utonuli u sumorne misli. To beskonačno spuštanjeu potpunoj tmini svima je već pomalo načelo živce. Nikakvo čudo: ta hodali su već pet sati bez i najmanjeg predaha. Većina ih je razmišljala o premiji koju bi moralizahtijevati nakon te avanture, drugi su pak mislili na svoju ženu, djecu, na svoju sta-ru krntiju ili na jednu izdašnu kriglu piva...

NIŠTA: Ima li većeg užitka od onog kad čovjek prestane misliti? Kad se napokon zaustavi ona nezadrživa bujica silnih ideja, manje-više beskorisnih ili manje-višenevažnih misli. Prestati misliti! Kao da si mrtav, a istovremeno možeš uvijek po-

novno oživjeti. Biti praznina. Vratiti se krajnjim iskonima. Ne biti čak više ni netkotko ne misli na ništa. Biti ništa. Eto, to bi se moglo nazvati jednom uzvišenom, ple-menitom ambicijom.

Edmond Wells


Nakon što su čitavu noć proboravila na blatnjavoj strmoj padini, tijela dvojicevojnika oživješe ponovno prve zrake jutarnjeg sunca.

Jedna po jedna, sićušne plohe mrežastih okašaca 103.683-eg ponovno su se akti-virale, rasvjetljujući njegovu mozgu novi dekor koji mu se nalazio sučelice. A taj sedekor u cijelosti sastojao od jednog golemog oka nadvijenog nad njim u lebdećem

položaju, nepomičnog, pozornog i krajnje usredotočenog.

Mladi bespolac ispusti takav drečavi feromon da ga sve ticala zapekoše. Oko setakođer uplašilo, navrat-nanos uzmaknulo, a zajedno s njim nestade i rog koji ga jenosio. Oboje su se sakrili u neku vrstu krupnog okruglastog oblutka. Puž!

A bilo ih je uokolo još. Pet ukupno, zakrabuljenih pod svojim školjkama. Dva semrava približiše jednom od njih te ga lagano obiđoše. Pokušaše ugristi, no to se jed-

nostavno ni sa koje strane nije dalo uhvatiti. To putujuće gnijezdo bilo je očito ne-osvojiva tvrđava.

Jedna mudra Majčina izreka padne mu odjednom na um: Sigurnost je moj najgorineprijatelj, ona otupljuje moje reflekse i uspavljuje moju poduzetnost.

103.683. pomisli kako su te glupave živine, zabarikadirane u svojim bunkerimaoduvijek živjele lagodnim životom, udobno brsteći nepokretnu travu. Nikad se nisumorale boriti, zavoditi, loviti, bježati. Nikad se nisu morali suočiti sa životom. Nisu

162



se, prema tome, nikad ni razvijali. Obuzme ga napast da ih prisili da napuste tu svojuljušturu, da im dokaže da nisu neranjivi. Upravo su tad dva od pet puževa očigledno

procijenili da je opasnost prošla te pustili svoja tijela neka se malo proklatare izvanzaklona i tako otresu živčane napetosti.

Dostigavši jedan drugog, slijepiše se trbuhom na trbuh. I eto ti ih, uz svu onu uza-amno stopljenu slinu, čvrsto sraštenih u ljepljivom poljupcu koji im je malo-pomalozahvaćao čitavo tijelo. Spolovila im se okrznuše.

Između njih se nešto događalo.

A to je bilo neopisivo polagano.

Puž s desne strane uranjao je svoj penis oblika vapnenastog šiljka u jajašcimaispunjenu vaginu puža s lijeve strane. No potonji još nije stigao do vrhunca uzbuđe-nja kadli odjednom i on otkrije jedan penis u erekciji te ga stade utiskivati u svog

partnera.

Oboje je uživalo u tome da istovremeno penetriraju i budu penetrirani. Opskrblje-ni vaginom i penisom iznad nje, mogli su istodobno doživljavati osjećaje oba spola.

Desni puž prvi je osjetio muški orgazam. Stao se previjati i različito uvrtati, pa sezatim pružao, napinjao, dok su mu tijelom strujali električni valovi. Četiri roga s oči-ma dvaju hermafrodita zauzlaše se u čvrsti čvor. Slina se pretvori u pjenu, pa onda umjehuriće. Bio je to tijesno pripijen ples, čiju je senzualnost dodatno naglašavala ne-opisiva sporost pokreta.

Lijevi puž uspravi rogove. Sad je on doživio muški orgazam. No jedva da je

završio s ejakulacijom, a tijelo mu je već priskrbilo drugi val sladostrasti: ovaj put vaginalne. Odmah nakon njega i desni puž prepozna ženski užitak.

Rogovi se potom ponovno objesiše, ljubavne strelice skrate i uvuku, vagine seopet zatvoriše... Nakon tako cjelovitog čina, ljubavnici se pretvoriše u magne-te istovrsnog polariteta. Javi se odbojnost. Fenomen star koliko i svijet. Dva stroja za

primanje i davanje užitka polagano se udaljiše jedan od drugog, svaki sa svojim ja-ašcima, netom oplođenim partnerovim spermatozoidima.

I dok je 103.683. stajao zabezeknut, još uvijek pod dojmom ljepote spektaku-larnog prizora, 4000. se već bacio u napad na jednog od puževa. Htio je iskoristi-

ti post-ljubavni umor i rasporiti trbuh krupnijoj od dviju zvijeri. Prekasno, ipak: bilesu već duboko začahurene u svojim školjkama.

Stari istraživač, međutim, nije imao namjeru odustati, znao je on dobro da će ovikad-tad naposljetku opet izmiljeti napolje. Dugo je strpljivo čekao u zasjedi. I doista,edno stidljivo oko, pa zatim čitav rog, konačno se tiho išulja iz kućice. Gastropod je

izvirivao da vidi kako se kreće svijet oko njegova skučenog, malog života.

Kad se pojavio i drugi rog, 4000. se baci u navalu i svom snagom koju je iz če-

163



ljusti mogao izvući zagrize u oko. Nakanio ga je odmah isecirati u sitne komadiće.o mekušac se istog časa uplašeno skvrči, povukavši zajedno s rogom pod spiralne

zavoje svoje školjke i nesretnog istraživača.

Flup!

Kako ga sad spasiti?103.683. stane napeto razmišljati, jedna ideja već se rađa u jednom od njegova tri

mozga. On pograbi čeljustima prvi oblutak koji je spazio, i svim silama počne bjeso-mučno udarati po školjci. Upravo je, to je neosporno, izumio čekić, no puževa kućicaipak nije od maslaca. Osim što su proizvodili glazbu, njegovi tok-tok nisu služili ni-čemu. Trebalo je naći nešto drugo.

Ovaj će dan po raskošnim izumima zacijelo zaslužiti mjesto u svim mravljim lje-topisima, jer mrav je već bio na putu da izumi i polugu. Dohvatio je jednu čvršćugrančicu, komadić sitnog šljunka poslužio mu je kao uporište te se svom težinom

objesio na nju ne bi li prevrnuo tešku životinju. Nije išlo otprve, morao je počinjatiiznova nekoliko puta, no školjka naposljetku počne posrtati prema natrag, zatim sezaljulja i strovali na tlo. Ulazni otvor gledao je sad uvis. Uspio je!

Oduševljen, 103.683. odmah se uzvere preko spiralnih zavijutaka, nagne se nad bunar kojeg je tvorio šuplji dio školjke, i pusti se da padne unutra, ravno ususret me-kušcu. Nakon prilično dugog klizanja, pad mu bi amortiziran nekakvom hladeti-nastom masom smećkaste boje. Osjetivši naglu mučninu od sve te masne sline pokojoj je gackao, prihvati se odmah deranja i cijepanja mekih tkiva. Kiselinom se, na-žalost, nije mogao poslužiti, riskirao bi, naime, da sam u njoj ostane rastaljen.

Nove se tekućine ubrzo smiješaše sa slinom: puževa prozirna krv. Izbezumljenaživotinja naposljetku omlitavi u posljednjem grčevitom trzaju koji obojicu mrava po-

put projektila ispali van iz njezine školjke.

Živi i zdravi, bez ijedne ogrebotine, dugo su jedan drugom milovali ticala.

Puž u agoniji htio je pobjeći, no putem je na sve strane gubio vlastitu utrobu; dvaga mrava brzo sustigoše i bez imalo muke dokrajčiše.

Krajnje prestrašeni, četiri preostala gasteropoda koji su u međuvremenu, kako bi pratili prizor, oprezno izvukli svoje rogove-oči, zabiše se u najdublji kut svo-

e školjke i čitavog dana otamo više ne proviriše.103.683. i 4000. tog su se jutra stvarno prenatrpali puževa mesa. Bili su ga razre-

zali na kriške i konzumirali u obliku mlakih odrezaka prelivenih sosom od njegovesline. Pronašli su čak i ljevkastu vaginalnu vrećicu, krcatu jajašcima. Pužev kavijar!Jedno od najomiljenijih jela rusih mrava, neprocjenjivi izvor vitamina, masti, šećera,

bjelančevina...

S društvenom voljkom nakrcanom do vrha, napunjeni sunčevom energijom, do-

164



brim korakom zaprašiše opet cestom put jugoistoka.

ANALIZA FEROMONA: (Tridesetčetvrti pokus). Služeći se spektrometrom mase ikromatografom, uspio sam identificirati neke od feromona za komunikaciju među

mravima. Sad sam se napokon mogao dati na kemijsku analizu komunikacije izme-đu jednog mužjaka i jednog radnika, koju sam uhvatio uvečer u 10 sati. Mužjak jebio otkrio komadić sredine kruha. Evo što je emitirao:- metil-6 - metil-4 heksanon-6 (2 emisije)- aceton- oktanon-3

Zatim ponovno:

- aceton- oktanon-3 (2 emisije)

Edmond Wells


Putem su susretali i druge puževe. Svi su se redom pritajili kao da se među njimana neki čudan način pronio glas: "Ovi mravi su opasni." Ipak, bio je među njima je-dan koji se nije skrivao. Štoviše, otvoreno je pokazivao čitavu svoju osobu.

Gonjeni znatiželjom, dva se mrava približiše. Životinja je bila potpuno zgnječenanekom bez sumnje golemom masom. Školjka joj je je bila smrskana u najsitnije ko-madiće. Tijelo joj se bilo rasprsnulo i rasulo na sve strane, po prilično prostranoj

površini.

103.683. odmah pomisli na tajno oružje termita. Mora da su, dakle, sad već blizuneprijateljskom gradu. On pobliže pregleda leš. Udarac je bio širok, odrešit, hi-

persnažan. Nije onda čudno da su takvim oružjem uspjeli razvaliti čitav La-chola-kan!

103.683. bio je sad načistu: trebalo je što prije prodrijeti u naselje termita i doku-

čiti, ili još bolje, ukrasti to njihovo oružje. U protivnom, čitava se Federacija izlažeopasnosti da bude pretvorena u prah!

Iznenada, međutim, kao grom iz vedra neba, podigne se snažan vjetar. Njihove pandže nisu imale vremena zakvačiti se u zemlju. Oluja ih je u hipu usisala nebu podoblake. Ni 103.683. ni 4000. nisu imali krila... no to im ni najmanje nije smetalo dalete.

165



Nekoliko sati kasnije, kad je ekipu na površini zahvatio već popriličan drijemež,talkie-walkie iznova zacvrči:

- Halo, gospođo Doumeng? Gotovo je, stigli smo do kraja.

- No, dakle? Što vidite?

- Ovo je sad slijepa ulica. Tu je neki zid od betona i čelika koji je očigledno izgra-đen prihčno nedavno. Reklo bi se da tu sve prestaje... I tu je opet jedan natpis.

- Čitajte!

- Kako od šest šibica složiti četiri istostranična trokuta?

- To je sve?

- Nije, tu su i nekakve tipke sa slovima, vjerojatno za sastavljanje odgovora.

- Sa strane nema nikakvih hodnika?

- Ničega.

- Ni leševe onih jadnika nigdje ne vidite?

- Ne, ništa... hm... ali ima tragova nečijih koraka. Kao da je bezbroj cipela tapkalotočno tu pred tim zidom.

- Što ćemo sad? - prošapće jedan redarstvenik - Vraćamo se gore?

Bilsheim temeljito pregleda prepreku. Svi ti simboli, sve te čelične i betonske plo-če, sve to sto posto krije nekakav mehanizam. Dobro, a kamo su sad pak ostali ispa-rili?

Iza njegovih leđa, redarstvenici su posjedali po stubama. On se usredotoči na

tipke. Svim tim slovima treba vjerojatno rukovati po točno određenom redu. Jo-nathan Wells je radio u bravariji, zacijelo je reproducirao neki od protuprovalnih si-gurnosnih uređaja koji se ugrađuju na stubišna vrata u zgradama. Treba, dakle, pro-naći šifru.

On se okrene prema svojim ljudima.

- Imate šibice, dečki?

Talkie-walkie je opet postao nestrpljiv.

- Halo, komesaru Bilsheim, što vidite?

- Kad nam već toliko želite pomoći, evo: pokušajte složiti četiri istostranična tro-kuta od šest šibica. Čim nađete rješenje, zvrcnite.

- Vi to mene zezate, Bilsheim?

Oluja se najzad smirila. U svega nekoliko sekundi vjetar je usporio svoj ples,lišće, prašina, kukci, ponovno postadoše naglo podložni zakonima gravitacije, te sta-doše padati jedan za drugim, već prema tome kako je kome nalagala njegova težina.

166



103.683. i 4000. bili su zakucani u zemlju na udaljenosti od kojih desetak glavaedan od drugog. Sastavši se, a prošli su srećom bez ijedne ozljede, pregledaše okoli-

cu: bio je to nekakav šljunkovit predio koji ni po čemu nije nalikovao krajoliku kojisu, nema dugo, napustili. Ni jednog jedinog stabla, ovdje, tek nešto divljih trava rasi-anih uokolo kako su ih već vjetrovi porazbacali. Nisu imali blagog pojma gdje bi to

mogli biti...

Ali upravo kad su koliko-toliko skupili snage da se maknu iz te zlokobne pustoši,nebo odjednom odluči još jednom iskazati vlastitu moć. Oblaci naglo otežaše, pre-odjenuše se u crno. Dok si okom trepnuo, zrak propara prasak munje, oslobodivšisav električni naboj koji se u njima nagomilao.

Sve su životinje vrlo dobro razumjele ovu poruku prirode. Žabe zaroniše u vodu,muhe se sakriše ispod šljunka, ptice počeše letjeti sasvim nisko.

Krupne kapi kiše počeše bubnjati po tlu. Dva su mrava morala najhitnije pronaći

bilo kakav zaklon. Svaka je kap mogla biti smrtonosna. Navrat-nanos pohrliše premanekom izbočenom obliku koji se ocrtavao u daljini, bit će nekakvo stablo ili litica.

Malo-pomalo, kroz gustu zavjesu pljuštećih kapi i tmastu maglu koja se niskovukla po tlu, stršeći lik poprimi oštrije obrise. Ne, nije to bila ni stijena, ni grm. Bilae to prava pravcata zemljana katedrala, a vrhovi njezinih bezbrojnih tornjića dizali

su se nebu pod oblake i gubili se u njima. Šok.

Pa to je termitnjak! Istočni termitnjak!

103.683. i 4000. nađoše se tako stješnjeni u škripcu između strahovitog olujnog pljuska i neprijateljskoga grada. Dakako da im je namjera i bila posjetiti taj grad, aline baš u ovakvim okolnostima! Milijuni godina mržnje i suparništva nagnaše ih dazastanu.

No, ne zadugo. Na kraju krajeva, nisu li i došli ovamo upravo zato da bi špijunira-li termitnjak? Nastaviše stoga, dršćući, dalje naprijed, prema jednom mračnom ulazusmještenom u podnožju velebnoga zdanja. Visoko uspravljenih ticala, razjapljenihčeljusti, nogu lagano savijenih, bili su spremni prodati vlastite živote za visoku cije-nu. Međutim, protiv svakog očekivanja, na ulazu u termitnjak nije stajao nijedanvojnik.

Bilo je to potpuno neprirodno. Što li se to događa?Dva se bespolca uvukoše u unutrašnjost nepreglednoga grada. Njihova urođenaznatiželja već je postajala opasan takmac i najelementarnijoj opreznosti. Valja nagla-siti da ovi prostori nemaju baš nikakve sličnosti s jednim mravinjakom. Zidovi sukonstruirani od materijala daleko manje rastresitog od zemlje, od neke vrste ce-menta, čvrstog i tvrdog kao drvo. Hodnici su prezasićeni vlagom. Nema ni najma-njeg propuha, ni najblažeg strujanja zraka. A atmosfera je abnormalno bogata ugljič-nim dioksidom. Već su 3°-vremena vremena hodali tu unutra, a da još nisu naišli ni

167



na najmanju vojničku stražu. Prokleto neuobičajena stvar... Dva mrava naposljetkuzastadoše; pipkajući u tami, njihova se ticala stadoše konzultirati. Odluka bi donese-na brzo: nastaviti dalje.

No kako su dugo neprestano hitali sve dublje i dublje naprijed, iznenada shvatiše

da su potpuno izgubili orijentaciju. To čudnovato naselje bilo je još zamršeniji labi-rint od njihova rodnog grada. Čak im se ni mirisi za određivanje položaja iz Dufo-urove žlijezde nisu nikako hvatali za zidove. Više tako čak nisu uopće imali

pojma nalaze li se ispod ili iznad razine tla!

Pokušaše se vratiti istim putem odakle su došli, što je bilo sve prije nego rješenje problema: otkrivali su bez prestanka nove i nove hodnike, čudnovatih oblika. Jed-nom rječju, bili su potpuno izgubljeni.

Tada 103.683. otkrije odjednom jednu posve izvanrednu pojavu: nekakvo svjetlo!Dva vojnika nisu mogla doći k sebi od čuda. Svjetlucanje usred pustog termitskog

grada, to je već jednostavno bilo izvan dosega svakog zdravog razuma. No što sad,od čuđenja nikakve koristi. Oni se uputiše prema izvoru.

Radilo se o žuto-narančastoj svjetlosti koja bi povremeno prelazila u zelenkasto ili plavo. No nakon jednog malo jačeg bljeska, svjetlosni se izvor odjedamput potpunougasi. Zatim se opet uključi, pa stane žmirkati sitnim treptajima koji su se lijepoodražavali na sjajnom hitinu dvojice mrava.

Kao hipnotizirani, 103.683. i 4000. zaletješe se prema tom podzemnom svjetioni-ku.

Bilsheim je poskakivao od uzbuđenja. Shvatio je! Okrenu se prema redarstvenici-ma i pokaže im u koji položaj treba namjestiti šibice da bi se dobilo četiri trokuta.Začuđena lica, zatim bučno oduševljenje.

Solange Doumeng, koja je također bila ozbiljno zagrizla u igru, odmah se uzjogu-ni te podrignu:

- Otkrili ste? Otkrili ste? Recite mi!

Ovi dolje, međutim, ovaj put otkazaše poslušnost; sve što je čula bila je graje, gla-sova pomiješana s mehaničkim zvukovima. Da bi ubrzo zatim opet zavladao potpuni

muk.- Što se događa, Bilsheim? Recite mi!

Talkie-walkie odjednom poče bijesno krčati.

- Halo! Halo!

- Da (krčanje), otvorili smo jedan prolaz. Iza je nekakav (krčanje) hodnik. Vodi u(krčanje) desno. Krećemo unutra!

168



- Čekajte malo! Kako ste dobili ona četiri trokuta?

Ali Bilsheim i njegovi nisu više čuli poruke odozgo. Zvučnik na njihovom apara-tu nije više funkcionirao, bez sumnje nekakav kratki spoj. Nisu tako imali više ni-kakva prijema, no odašiljati su još uvijek mogli.

- Ah! nevjerojatno, što idemo dalje to postaje sve izgrađenije. Tu se sad pojavljujenekakav svod, a u daljini se vidi neko svjetlo. Idemo prema njemu.

- Čekajte, svjetlo, rekli ste, zar tamo dolje? - uzalud se dernjala Solange Do-umeng.

- Tamo su!

- Tko je tamo? Sveca mu! Leševi? Javite se!

- Pažnja...

Začuje se niz praskavih detonacija, povici, potom se veza prekine.

Uže se više nije odmotavalo; ostalo je, međutim, svejednako zategnuto. Policajcigore na površini pograbiše ga objema rukama i stadoše snažno povlači-ti, pretpostavljajući kako se zacijelo negdje zaglavilo. Latiše se najprije trojica... pa

petorica. U jednom trenutku, uže naglo popusti.

Izvukoše ga gore i počeše namotavati, ne u kuhinji, nego u blagovaonici, toliko jedivovski bio kolut koji je nastajao. Napokon pred njima iskrsnu otrgnuti kraj, rašču-

pan, isjeckan, kao da su ga izgrizli nekakvi zubi.

- Što da radimo, gospođo? - promrmlja jedan od pandura.

- Ništa. Prije svega, nećemo raditi ništa. Apsolutno više ništa. Ni riječi tisku, ni ri-eči uopće bilo kome, a taj ćete mi podrum što prije zazidati. Istraga je završena.

Zatvaram dosje i da mi više nitko nikad nije spomenuo taj prokleti podrum. Hajde, požurite se, idite i kupite ciglu i cement. Što se vas tiče, vi ćete srediti probleme sudovicama redarstvenika.

U rano poslijepodne, upravo kad su se spremali postaviti posljednje cigle, začu seodjednom neki mukli šum. Netko se penjao! Oni smjesta raskopaše dio još svježegzida i oslobodiše prolaz. Iz tame izroni jedna glava, potom čitavo tijelo preživjelog

bjegunca. Jedan od redarstvenika. No, hvala nebesima, napokon će se doznati što seto tamo dolje događa. Izobličeno lice nosilo je duboko otisnut biljeg bezgraničnogstraha. Neki od mišića na licu ostali su mu trajno zgrčeni kao da je pretrpio napad te-tanusa. Pravi pravcati zombi. Vršak nosa bio mu je iščupan i obilno je krvario. Tre-sao se kao prut na vjetru, iskolačenih očiju.

- Gebegeeeeege - bilo je sve što je uspio artikulirati.

Tanki mlaz sline curio mu je iz mlohavo obješenih ustiju. Prošao je preko lica ru-kom prekrivenom ranama koje je izvježbani pogled njegovih kolega odmah pripisao

169



ubodima noža.

- Što se dogodilo? Netko vas je napao?

- Geuuuuubebeggebee!

- Ima li dolje još živih?

- Beugeugeeebebeggebee!Kako ovaj nije bio u stanju izustiti išta više od toga, strpaše ga u jedan od centara

za psihijatrijsku skrb, a podrumska vrata ponovno zazidaše.

I najneznatnije struganje njihovih nožica po tlu izazivalo je određenu varijaciju uintenzitetu svjetlosti. Treperila je kao da ih je čula kako dolaze, kao da je živa.

Mravi zastadoše i ostanu načas nepomični, ne bi li stvar izveli na čistac. Blijedosvjetlucanje doskora se pojača; sad je jasno obasjavalo i najmanju krivudavost hod-

nika. Dvije se uhode navrat-nanos baciše u zaklon kako ne bi dopustili da čudnovati projektor otkrije i njih. A onda se, iskoristivši jedan pad svjetlosnog intenziteta, za-letješe prema izvoru zraka.

No, dakle, radilo se o jednom fosforescentnom tvrdokrilcu. O krijesnici u periodutjeranja. Čim je opazila uljeze, posve je utrnula... No kako se ništa nije događalo, onamalo-pomalo stade opet tinjati slabašnom zelenom svjetlošću, nalik na oprezno pri-gušenu noćnu svjetiljku.

103.683. lansira mirise s porukom da nisu napadački raspoloženi. No premda svitvrdokrilci razumiju taj jezik, krijesnica nije odgovarala. Njezino zeleno svjetlo stalo

e pak tamnjeti, prelazilo u žuto, da bi se na koncu pretvorilo u crvenkasto. Mravi pretpostaviše da ta nova boja po svoj prilici izražava nekakav upit.

Mi smo se izgubili u ovom termitnjaku, odasla stari istraživač.

U prvi tren, nikakva odgovora. Nakon nekoliko stupnjeva, međutim, ona stadežmirkati; što je pak moglo izražavati jednako radost kao i razdraženost. U nedoumi-ci, mravi pričekaše da vide što će se dalje dogoditi. Iznenada, krijesnica se zaputi uedan poprečni hodnik, sve brže i brže trepćući. Kao da im je htjela nešto pokazati.

Oni pođoše za njom u stopu.

Nađoše se u nekoj još svježijoj i vlažnijoj zoni. Odnekud se čulo nekakvo kmeča-nje, teško je bilo dokučiti odakle dopire. Kao neko prestrašeno dozivanje u pomoć,koje se u mirisnom i zvučnom obliku muklo razlijegalo uokolo.

Dva se izviđača upitno pogledaju. A svjetlosni insekt, ako već nije nije govorio,čuo je savršeno dobro. I kao je da želio odgovoriti na njihovo pitanje, stade se na-izmjence, u dugim mahovima paliti i gasiti, kao da želi reći: Ne bojte se, samo melijedite.

170



Sve troje nastaviše ponirati sve dublje i dublje u to čudnovato nepoznato pod-zemlje te uskoro prispješe u jednu sad već vrlo hladnu zonu u kojoj su hodnici

bili mnogo širi.

Kmečanje opet započne, sad s dodatnom jačinom.

Pazi!, odasla naglo 4000. 103.683. se osvrnu. Krijesnica obasja neku vrstu na-kazne grdosije koja im se približavala, lica smežurana kao u starca, tijela zavijena u

bijeli providni mrtvački plašt. Vojnik zaurla toliko snažnim mirisom da se dvoje nje-govih drugova gotovo ugušiše. Mumija se, međutim, i dalje prijeteći pružala premanjima, štoviše, izgledalo je kao da se naginje da im nešto priopći. Zapravo je, naime,

posrtala prema naprijed. Da bi se odmah zatim, koliko je duga i široka, nenadano isilovito stropoštala na tlo.

Bijela se čahura otvori. A nakazna se staračka spodoba pretvori u novorođenče...

Termitska nimfa!

Mora da se držala u ravnoteži tu negdje, u nekom zakutku. Rasporene utrobe, idalje se jednako previjala i uvijala, ispuštajući žalobne skvičave jauke. To je, dakle,

bio izvor onih krikova.

A sličnih je mumija bilo još. Jer tri su se kukca, naime, nalazila u dječjim jaslica-ma. Stotine i stotine termitskih nimfi bilo je okomito poredano uza zidove. 4000. ih

pažljivo pregleda i odmah ustanovi da su neke mrtve, i to da su uginule uslijed ne-dostatka njege. Preživjele su ispuštale mirise najveće opasnosti i očajničkog strahane bi li dozvale dadilje. Prošlo je zacijelo već najmanje 2°-vremena otkako ih nitkonije lizao, sve odreda bile su na putu da uginu iznemogle od gladi.

Bilo je to krajnje neprirodno. Nikad jedan društveni kukac ne bi ni pod kojimuvjetima, pa makar i na samo l°-vremena, ostavio svoje mlado pokoljenje. A da to neznači... Ista pomisao proleti glavama obojice mrava. A da to ne znači... da su svi rad-nici mrtvi i da su u termitnjaku ostale samo nimfe!

Krijesnica opet zažmirka, dajući im znak da je slijede u ostale hodnike. Neki ču-dan vonj preplavljivao je zrak. Vojnik odjednom nagazi na nešto tvrdo. On nije

posjedovao infracrvena okašca i u mraku ništa nije mogao vidjeti. Živo se svjetlo pri-makne i rasvijetli noge 103.683-eg. Leš termitskog vojnika! Pa taj je stvor, zapravo,

prilično nalik mravu, osim što je posve bijele boje i nema odvojen abdomen...A takvih je bijelih leševa, porazbacanih po tlu, bilo na stotine. Kakav pokolj! I štoe najčudnije: nijedno od svih tijela nije na sebi imalo nikakve ozljede. Nikakve

borbe, znači, nije bilo! Smrt mora da je nastupila naprasno, munjevito. Stanovnici suostali ukočeni u položaju svog svakodnevnog posla. Neki su izgledali kao da voderazgovor, neki pak kao da upravo među čeljustima cijepaju drva. Što li je to samomoglo izazvati takvu katastrofu?

171



4000. pažljivo ispita te morbidne kipove. Bili su natopljeni oštrim mirisnimesencijama. Val jeze prođe dvojicu mrava. Bio je to neki otrovni plin. Eto, tuleži objašnjenje svemu: nestanak prve ekspedicije odaslane na termitnjak; onaj

posljednji preživjeli iz druge ekspedicije koji je također pred njima umro bez ijed-ne ozljede.

A to što oni sami ništa ne osjećaju, to je samo zbog toga što se toksični plin vre-menom raspršio i razrijedio. Dobro, ali kako to da su nimfe preživjele? Stari istraži-vač emitirao je jednu hipotezu. One imaju specifičnu imunološku zaštitu; možda ihe spasila baš njihova kukuljica... Sad su protiv tog otrova zacijelo cijepljene. To je

ona famozna mitridizacija koja kukcima omogućuje da, stvarajući neprestano mutira-uće generacije, budu tako neuništivo otporni na sve insekticide.

Ali tko je mogao unijeti unutra taj smrtonosni plin? Bio je to pravi pravcati glavo-lom. I opet je, u potrazi za tajnim oružjem, 103.683. nabasao na "nešto drugo", ništa

manje neshvatljivo.4000-om se išlo van. Krijesnica zatrepće u znak pristanka. Ličinkama za koje jeoš bilo neke nade mravi dadoše nekoliko komadića celuloze, potom krenuše u potra-

gu za izlazom. Krijesnica ih je pratila. Malo-pomalo kako su odmicali, leševi vojnikaustupali su mjesto leševima radnika zaduženih za njegu i skrb oko kraljice. Neki sučak u čeljustima još uvijek držali jaja!

Arhitektura je sad postajala sve modernijom i profinjenijom. Hodnici, trokutastog presjeka, sad su vrvjeli ugraviranim znakovima. Krijesnica stade mijenjati boju i širi-ti plavičasto svjetlo. Mora da je nešto primijetila. Doista, s dna hodnika čulo se ne-

kakvo dahtanje.Radoznalu trojku put dovede pred neku vrstu svetoga hrama kojeg je čuvalo pet

gorostasnih stražara. Svi do jednog mrtvi. A ulaz zakrčen beživotnim tijelima dvade-setak malenih radnika. Mravi se odmah latiše posla i počeše ih razmicati, dodajući ihedan drugom iz noge u nogu.

Kaverna, čiji je kuglasti oblik bio gotovo savršen, našla se tako razotkrivenom.Termitska kraljevska odaja. Oni tegobni šumovi dolazili su odavde.

Krijesnica upali jasno bijelo svjetlo koje u središtu prostorije obasja neku neobič-nu vrstu puža balavca. Bila je to kraljica termita, karikatura kraljice mrava. Majušnaglava i rahitični toraks nastavljali su se u fantastičan abdomen dužine gotovo pedesetglava. Taj hipertrofirani crvuljasti produžetak u pravilnim su razmacima potresalisnažni grčevi.

Malena se glava trzala od boli mašući na sve strane, ispuštajući krikove u zvuč-nom i mirisnom obliku. Leševi radnika toliko su dobro začepili ulaz da plin ovamonije mogao prodrijeti. No kraljica je bila na samrti jer nije više bilo nikoga tko bi joj

pružio neophodnu njegu.

172



Pogledaj joj abdomen! Mladi iznutra tiskaju, a ona se sama ne uspijeva poroditi.

Krijesnica se popne na strop i posve prostodušno prospe svjetlost narančastogtona, nalik onoj kojom su okupane slike Georgesa de la Toura.

Zahvaljujući udruženim naporima dvojice mrava, jaja se malo-pomalo napokon

počeše kotrljati iz goleme roditeljske vreće. Bila je to prava slavina života. Kraljici jeodmah, činilo se, bilo mnogo lakše, prestala je očajnički vikati.

Na elementarnom, univerzalnom olfaktivnom jeziku, ona zapita tko ju je to spa-sio. Bila je silno iznenađena kad je identificirala mravlji miris. Jesu li oni maskiranimravi?

Maskirani su mravi vrsta izuzetno nadarena za organsku kemiju. To su kukci pri-lično velikog rasta, a žive u sjeverozapadnim krajevima. Njihova posebnost leži utome što na umjetan način umiju reproducirati bilo kakav feromon: putovnicu, puto-kaz, komunikacijski... i to samo zahvaljujući mudrom i vještom miješanju različitih

biljnih sokova, cvjetnoga praha i sline.Kad izdestiliraju tu svoju mirisnu masku, mogu se nesmetano uvući u, primjerice,

termitske gradove, a da uopće ne budu otkriveni. Pljačkaju tad i ubijaju do mile vo-lje, a nijedna ih žrtva nije prije smrti u stanju prepoznati!

Ne, mi nismo maskirani mravi.

Termitska kraljica upita ih potom ima li preživjelih u gradu; mravi joj odgovorišeda nema. Ona tad odasla molbu da bude ubijena, neka joj se prikrate muke. Ali prijetoga, želi im nešto otkriti.

Da, ona zna što je njezin grad odvelo u propast. Termiti su prije nekog vremenaotkrili, naime, istočni kraj svijeta. Rub planeta. To je crn, potpuno ravan kraj, u ko-em je sve uništeno.

Tamo žive čudnovate, nepoznate životinje, vrlo hitre i vrlo krvoločne. One sučuvari kraja svijeta. Naoružane su crnim pločama koje smlave svakoga tko se pojavi.

sad još k tome koriste i otrovne plinove!

To ih odmah podsjeti na onu staru ambiciju kraljice Bi-stin-ga. Dosegnuti jedanod krajeva svijeta! Znači li to, dakle, da je to doista moguće? Dvojica mrava ostado-še zapanjeni.

Dosad su vjerovali da je Zemlja toliko prostrana da je stići do njezina ruba apso-lutno nemoguće. A sad im tu ova termitska kraljica nagovješćuje da je kraj svijeta tuu blizini! I da ga k tome čuvaju nekakva čudovišta... Znači li to da bi san kraljice Bi-stin-ga mogao biti ostvariv?

Čitava im se ta priča činila toliko silno pretjeranom da nisu znali s kojim bi pita-njem uopće počeli.

173



Ali zbog čega su se ti "čuvari kraja svijeta" približili čak do ovamo? Zar želeosvojiti gradove na Zapadu?

O tome već debela kraljica nije znala nimalo više od njih. Htjela je sada umrijeti.Počela je moljakati je i navaljivati. Ona, naime, nikad nije naučila sama zaustaviti

svoje srce. Nije bilo druge, trebalo ju je ubiti.Mravi tako odrubiše glavu termitskoj kraljici, nakon što im je još prethodno poka-

zala put do izlaza. Pojedoše zatim nekoliko malenih jaja te napustiše impozantnigrad koji više nije bio drugo do grad-utvara. Na ulazu položiše jedan feromon koji jenosio priču o tragediji koja je zadesila ovo mjesto. Jer, kao istraživači Federacije,nisu smjeli iznevjeriti ni jednu od svojih dužnosti.

Krijesnica ih pozdravi i oprosti se. I ona se vjerojatno, tražeći zaklon od kiše, ta-kođer bila izgubila u tom termitnjaku. Sad kad se ponovno razvedrilo, opet će seubaciti u uobičajenu svakodnevnu kolotečinu: jesti, isijavati svjetlost kako bi pri-

vukla ženke, razmnožavati se, jesti, isijavati svjetlost kako bi privukla ženke,razmnožavati se... Krijesnički život, što drugo!

Oni upraviše pogled u smjeru istoka. Odavde se nije vidjelo bogznašto; no to ništanije mijenjalo na stvari, sad su znali: kraj svijeta nije daleko. Tamo je, u onom

pravcu.

SUDAR CIVILIZACIJA: Kontakt između dvije civilizacije uvijek je iznimnoosjetljiv trenutak. Od najvećih neizvjesnosti koje su ikad doživjela ljudska bića mo-

žemo spomenuti slučaj afričkih Crnaca, koji u XVIII. stoljeću bijahu ugrabljenikao roblje.Većina populacija odvođenih u roblje živjela je u unutrašnjosti, u ravnicama i šu-mama. Nikad nisu vidjeli more. A onda odjednom, neki susjedni kralj dolazi im izčista mira objaviti rat, stane ih progoniti bez ikakva vidljiva razloga, a zatim,umjesto da ih sve pobiju, uzeše ih kao zarobljenike, okovaše u lance i natjeraše da

pješače u pravcu obale. Na kraju plovidbe otkrili su dvije nepojmljive stvari:1 ) beskrajno more

2) Europljane bijele kože A more je, premda ga nisu neposredno vidjeli, iz priča koje su se prenosile slovilokao zemlja mrtvih. Što se pak bijelaca tiče, bilo je to za njih poput susreta sizvanzemaljcima, imali su neki čudan miris, imali su kožu čudne boje, nosili sučudnu odjeću. Mnogi su pomrli od straha; drugi bi se opet, obezglavljeni, bacali sbrodova u more, ravno u ralje morskih pasa. Oni preživjeli, pak, doživljavali suiznenađenje za iznenađenjem. Što su to imali prilike vidjeti? Na primjer, bijelce

174



kako piju pivo. I bili su uvjereni da je to krv, krv njihovih rođaka.

Edmond Wells


56. je ženka bila potpuno izgladnjela. Nije više bilo u pitanju samo jedno tijelo,nego čitava jedna populacija koja je zahtijevala svoj dnevni obrok kalorija. Kako

prehraniti sav taj roj koji je nosila u svojoj utrobi? Napokon više nije imala izbora:skupi hrabrost i ipak izađe iz svog porođajnog gnijezda, odvuče se na kojih par stoti-na glava i vrati se s tri borove iglice koje odmah stane halapljivo oblizivati, a zatimdugo i polagano žvakati.

To, međutim, nije bilo dovoljno. Rado bi krenula u lov, ali za takav pothvat višenije imala snage. A osim toga, prije bi ona bila ta koja bi bila u opasnosti da poslužikao ručak tisućama grabežljivaca koji skriveni čuče uokolo. Tako se zabila u svojurupu i čekala smrt.

Umjesto toga, ono što se pojavilo bilo je jedno jajašce. Njezin prvi Chli-pou-ka-nac! Jedva da ga je uopće osjetila kako dolazi. Ona tad protrese utrnule trome nožicei svom svojom voljom pritisnu na crijeva. Ovo sad mora uspjeti, inače je sve propa-lo. Jajašce se iskotrlja. Bilo je toliko sitno da se njegova siva boja doimala gotovocrnom.

Ako ga pusti da se razvije, iz njega će se izleći mrtvo mravlje novorođenče. Aosim toga... do izlijeganja ga ne bi ga mogla ni prehraniti. Stoga svog prvog potomka

ednostavno proguta.To joj je odmah dalo dodatnu energiju. Jedno jaje manje u abdomenu, jedno jajeviše u želucu. Zahvaljujući toj žrtvi, ona smogne snage da izlegne još jedno jaje, istoonako tamno, isto onako sićušno kao prvo.

Ona se osladi i njime. Sad se osjećala još bolje. Treće jaje bilo je jedva neštosvjetlije. Bez obzira na to, i njega lakomo proguta.

Tek pri desetom kraljica promijeni strategiju. Jajašca su sad postajala siva, veliči-ne njezinih očnih jabučica. Chli-pou-ni izlegne tri takva, jednog od njih pojede, aostala dva ostavi na životu, grijući ih pod vlastitim tijelom.

I dok je ona i dalje nesla, ta su se dva prva sretnika pretvorila u dugačke ličinkečija je glava uporno ostajala ukočena u nekoj čudnovatoj grimasi. I počeše odjednomcmizdriti i stenjati, tražeći hranu. Aritmetika se komplicirala. Na tri izliježena jaja,sad joj je trebalo jedno za nju samu, a dva druga za obrok ličinkama.

Pa ipak, eto kako se i u tom zatvorenom krugu, krećući od ničega može proizvestinešto. Kad bi koja od ličinki bila dovoljno krupna, ona bi joj davala da pojede nekudrugu ličinku. Bio je to jedini način da je opskrbi bjelančevinama neophodnim da se

175



pretvori u pravog mrava.

No prva tako preživjela ličinka bila je još uvijek gladna kao vuk. Previjala se potlu, urlala da se sve treslo. Gozba od njezine braće nije je uspjela nasititi. Na koncuChli-pou-ni nije preostalo drugo nego da taj prvi pokušaj djeteta sama pojede.

Moram uspjeti, moram uspjeti, neprekidno je sebi ponavljala. Pomisli na 327-ogmužjaka i izlegne najedamput pet znatno svjetlijih jajašaca. Dva ubaci sebi u usta, aostala tri pusti neka rastu.

Tako je, iz čedomorstva u porođaj, život prenosio štafetu. Tri koraka naprijed, dvanatrag. Okrutna gimnastika, ali koja je naposljetku iznjedrila prvi prototipni uzorak ednog kompletnog mrava.

Kukčić je bio posve malen i, budući pothranjen, prilično nemoćan i slabunjav. Aliona je uspjela proizvesti svog prvog Chli-pou-kanca! Kanibalska trka za egzistencijunjezina grada sad je bila već napola dobivena. Taj degenerični radnik moći će se, ako

ništa drugo, barem kretati i donositi hranu iz okolice: leševe raznih insekata, sjeme-nje, lišće, gljive... Što je ovaj ubrzo i počeo činiti.

Chli-pou-ni, koja se napokon opet normalno hranila, rađala je sad mnogo svjetlijai znatno čvršća jaja. Tvrda je ljuska štitila zametak od hladnoće. Ličinke su bilesasvim pristojne veličine. Djeca ponikla iz te nove generacije izrastala su u krupne isnažne primjerke. Bit će to solidan temelj populacije Chli-pou-kana.

Što se tiče onog prvog degeneriranog radnika, taj bî brzo likvidiran i lakomo požderan od vlastite mlađe braće. Nakon čega sva ubojstva, sve boli i muke kojesu predstavljale preludij stvaranju Grada, bijahu zaboravljene.

Chli-pou-kan upravo je bio rođen.

KOMARAC: Komarac je kukac koji najradije od sviju vodi dvoboj s čovjekom.Svatko od nas barem se jednom zatekao kako stojeći na krevetu, s papučom u ruci,napeta oka vreba na besprijekorno bijeli strop. Neshvatljivo. No ono što nas toliko

svrbi, zapravo je samo raskužna slina iz njegova rilca. Bez te bi se sline, naime, svaki ubod lako mogao inficirati. A povrh toga, komarac dobro pazi da uvijek ubo-de isključivo između dva receptora za bol!

U odnosu na čovjeka, komarčeva je strategija vremenom prilično uznapredovala. Naučio je biti brži, diskretniji, življi u startu. Postalo ga je sve teže otkriti. Nekiodvažniji drznici iz posljednje generacije ne ustručavaju se čak sakriti svojoj žrtvi

pod jastuk. Oni su, dakle, prirodno otkrili princip iz "Ukradenog pisma" Edgara Allana Poea: najbolje skrovište je ono koje upravo bode u oči, jer čovjek uvijek misli da ono što mu je posve blizu mora ići tražiti negdje dalje.

Edmond Wells

176




Baka Augusta zamišljeno je promatrala svoje već spremne kovčege. Sutra će se preseliti u ulicu Sybarites. Činilo se nevjerojatnim, ali Edmond kao da je imao u vidu

mogući Jonathanov nestanak, pa je stoga u svoj testament upisao: "ako Jonathanumre ili nestane, i ako sâm nije sastavio nikakav testament, želio bih da se u moj standođe useliti Augusta Wells, moja majka. A ako je i ona kojim slučajem nestala, iliako odbija ovo nasljedstvo, želio bih da stan naslijedi Pierre Rosenfeld; a ako i onodbije ili nestane, mogao bi tu doći stanovati Jason Bragel..."

Valja priznati da, u svjetlu nedavnih događaja, Edmond nipošto nije imao krivokad se pobrinuo za najmanje četiri nasljednika. No Augusta nije bila praznovjerna, aosim toga bila je uvjerena da Edmond, ma koliko bio mizantrop, nije imao baš ni-kakva razloga da želi smrt ni svojemu nećaku, ni svojoj majci. Što se tiče Jasona

Bragela, pa to mu je bio najbolji prijatelj!Iznenada, sine joj jedna ideja. Čovjek bi pomislio da je Edmond na neki način

htio upravljati budućnošću, kao da... tek nakon smrti sve počinje.

Prošli su već dani i dani otkako su hodali u pravcu izlazećeg sunca. Zdravlje4000-og nije se prestajalo pogoršavati, no stari je ratnik nastavljao hodati, ne žalećise ni na što. Hrabrost i znatiželja bili su u njega doista nesalomljivi.

Jednog kasnog poslijepodneva, dok su se verali preko debla neke lijeske, iznena-

da se nađoše okruženi crvenim mravima. Opet jedne od onih životinjica s Juga koji-ma se prohtjelo vidjeti malo bijeloga svijeta. Njihovo izduženo tijelo bilo je opskrb-ljeno otrovnim žalcem za kojeg je svatko znao da i pri najmanjem dodiru izaziva tre-nutačnu smrt. Dva rusa najradije bi bila negdje drugdje.

Ne računajući onih nekoliko izrođenih plaćenika, 103.683. još nikad dosad u veli-kom Vani nije vidio crvene. Nema sumnje, te istočne krajeve doista vrijedi otkriti...

Uzrujano komešanje ticala. Crveni mravi znali su komunicirati na istom jezikukao i Belokanci.

Nemate ispravne putovnice! Van! Ovo je naš teritorij.

Rusi odgovoriše da su samo na prolazu, da bi željeli otići do istočnog ruba svijeta.Crveni se mravi stadoše međusobno dogovarati.

Prepoznali su u ovoj dvojici pripadnike Federacije rusih. Ona sama možda je da-leko, ali je vrlo moćna (64 grada prije posljednjeg rojenja), a reputacija njezinihvojski već je prešla Zapadnu rijeku. Možda je ipak bolje ne tražiti baš bilo kakavizgovor za sukob. Jednoga dana, neminovno, crveni bi se, kao migrirajuća vrsta, ta-kođer mogli naći u situaciji kad će biti prisiljeni prijeći preko ujedinjenih teritorija

177



rusih.

Živi pokreti ticala postupno se umiriše. Došao je trenutak sinteze. Jedan crveni prenese mišljenje skupine:

Možete ovdje provesti jednu noć. Mi smo vam spremni pokazati put do kraja svije-

ta, i čak vas, ako želite, tamo otpratiti. Zauzvrat, vi ćete nama ostaviti nekoliko vašihidentifikacijskih feromona.

Pogodba je bila pravedna. 103.683. i 4000. znali su dobro da dajući svoje feromo-ne nude crvenima dragocjenu propusnicu za sva teritorijalna prostranstva Federacije.

o imati mogućnost otići do kraja svijeta i otamo se vratiti, to nije imalo cijene.

Njihovi ih domaćini odvedoše do svojega logora, smještenog nekoliko granaiznad. Nije bio nalik ničemu poznatom. Crveni mravi, koji se inače bave tkanjem išivanjem, sagradili su svoje provizorno gnijezdo skrpavši zajedno, rub do ruba, trivelika lijeskina lista. Jedan je služio kao pod, ostala dva kao bočni zidovi.

103.683. i 4000. promatrali su netremice jednu skupinu tkalaca uposlenih okozatvaranja "krova" prije nego što padne noć. Najprije su brižljivo odabrali jedan li-eskin list koji će poslužiti kao strop. Da bi ga pripojili ostalima, načiniše potom živi

lanac. Deseci radnika naslagivali su se jedni na druge sve dok nije nastalo brdašcekoje je imalo biti u stanju doseći list-strop.

Više se puta hrpa srušila. Bilo je previsoko.

Crveni tad promijeniše metodu. Jedna skupina radnika podignu se na list-strop,sastavivši lanac koji se zakvačio i objesio na sam krajnji rub biljke. Lanac se spuštao

i spuštao se ne bi li se spojio s onim koji je još uvijek stajao dolje. Bilo je još uvijek predaleko, premda je lanac na svom vrhu bio natovaren čitavim gustim crvenimgrozdom.

Evo ga, samo što nije, peteljka lista napokon se svinula. Nedostaje još samo poko-i centimetar na desnoj strani. Ne bi li kompenzirali to odstupanje, mravi zaljuljaše

lanac poput njihala: na kraju svakog zamaha lanac bi se istegnuo do krajnjih granica,činilo se kao da će svakoga časa puknuti, no on se čvrsto držao. Konačno, čeljustiakrobata odozgo i onih odozdo uspješe realizirati priključak.

Drugi manevar: sužavanje lanca. Radnici iz sredine, uz tisuću mjera pre-

dostrožnosti, izlazili su iz reda, penjali se na ramena svojih kolega te svi zajednosvim silama natezali ne bi li približili dva lista. Rasprostirući po podu tamnu sjenu,list-strop malo se pomalo nadvijao nad naseobinu.

Svejedno, ako je lonac već dobio svoj poklopac, valjalo ga je onda i dobroučvrstiti. Jedan stariji crveni pohrli prema jednoj od kuća, uleti unutra te za tiličas izađe vitlajući po zraku podebelom ličinkom. Tkalački alat bio je tu.

Oni pažljivo poravnaše rubove da paralelno naliježu jedan na drugi te ih zadržaše

178



spojenima. Sad dovedoše onu svježu ličinku: jadnica je bila upravo ispredala svojukukuljicu kako bi u potpunom miru izvela svoju preobrazbu, no nitko očito nije imaonamjeru ostaviti joj za to vremena. Jedan od radnika dohvati jednu nit iz tog klupka i

počne ga razmotavati. Pomoću malo sline zalijepi joj okrajak za neki list te kukulji-cu zatim dobaci svome susjedu.

Ličinka, pak, osjetivši da joj izvlače konac, stade odmah ubrzano proizvoditinovi, ne bi li što prije nadoknadila izgubljeno. Što su je više ogoljivali, to joj je više

postajalo hladno, i to je više bljuvala svoju slinu. Radnici su to znalački koristili.Živi tkalački čunak hitro je putovao od čeljusti do čeljusti; nije se štedjelo na količinikonca. A kad je to njihovo dijete, krajnje iscrpljeno, naposljetku umrlo, oni posegnu-še za drugim. Tako je tom jednom građevinskom djelu žrtvovano je dvanaest ličinki.

Posao dovršiše zatvorivši još drugi rub lista-stropa; naseobina je sad izgledala poput kakve zelene kutije s bijelim bridovima. 103.683., koji se tu već prešetavao

uokolo gotovo kao kod vlastite kuće, već je u nekoliko navrata među svjetinom crve-nih mrava zamijetio i pokojeg crnog. Najzad više nije mogao odoljeti znatiželji te seraspita:

To su plaćenici?

Ne, to su robovi.

Crveni mravi, međutim, nisu bili poznati po robovlasničkim običajima... Jedan odnjih pristane da mu objasni kako su nedavno putem naišli na jednu hordu mrava ro-

bovlasnika koji su se bili uputili prema zapadu te kako su tom prilikom razmijeniliaja crnih za jedno prenosivo otkano gnijezdo.

No 103.683. nije kanio tako brzo pustiti svog sugovornika te ga odmah dalje upitanije li se taj susret potom prometnuo u tučnjavu. Ovaj odgovori da ne, da su ti strašnimravi već ionako bili prezasićeni robovima; osim toga, bojali su se njihovog smrto-nosnog crvenog žalca.

Crni mravi rođeni iz tih trampljenih jaja preuzeli su propusničke mirise svojih do-maćina i služili im kao da se radi o njihovim vlastitim rođacima. A kako su i mogliznati da ih njihova genetska baština čini predatorima, a ne robovima? O svijetu nisuznali ništa osim onog što su im crveni bili sami voljni ispričati.

A ne bojite se da bi se mogli pobuniti?Dobro, istina, nenadanih trzavica već je bilo. Općenito, crveni su incidente nasto-ali preduhitriti eliminirajući najtvrdokornije nepokorne pojedince. Dok god crnci ne

znaju da su ugrabljeni iz nekog drugog gnijezda, da pripadaju nekoj drugoj vrsti, ne-maju prave motivacije...

Noć i hladnoća spustiše se na lijesku. Dvojici istraživača dodijeliše kutak u kojemće moći provesti noćnu mini-hibernaciju.

179



Chli-pou-kan je malo-pomalo rastao. Najprije se krenulo s uređenjem Zabranje-nog grada. Nije bio izgrađen u nekom panju, nego u nekakvom prilično bizarnom

predmetu koji se tu našao ukopan u zemlji; jednoj zahrđaloj limenoj konzervi, naime,

koja je nekad sadržavala tri litre kompota: otpadak iz obližnjeg sirotišta.U toj novoj palači, Chli-pou-ni nesla je jaja upravo ludim ritmom, dok su je ostali

zdušno kljukali šećerom, mastima i vitaminima.

Prva su djeca točno ispod Zabranjenog grada konstruirala provizorne jaslice kojesu se grijale na humus u raspadanju. Što je zasad bilo najpraktičnije, dok se još čeka-la izgradnja kupole i solarija koji će označiti kraj radova.

Chli-pou-ni je željela da njezin grad izvuče korist od svih dotad poznatih tehnolo-gija: htjela je da ima gljivište, mrave-cisterne, stočno blago biljnih uši, poprečne gre-de kao potporanj, komore za fermentaciju medovine, hale za proizvodnju i preradu

žitnog brašna, plaćenike, prostoriju za doušnike, laboratorij za organsku kemiju, itd.I tako se od jutra do mraka jurcalo na sve strane. Mlada je kraljica znala prenijeti

vlastiti entuzijazam i vlastite nade. Nije nikako htjela pristati da Chli-pou-kan budesavezni grad poput svih ostalih. Imala je veće ambicije. Stvoriti od njega jedan posveavangardni pol, sam vrhunac mirmekanske civilizacije. Sugestija je, uostalom, imalana pretek.

Na primjer, otkrilo se da u okolici kata - 12 protječe neki podzemni potok. A vodae, po njezinu mišljenju, bila element koji nije dovoljno istražen. Mora postojati na-

čin da se po njoj hoda.

Za prvo vrijeme, jedna je ekipa dobila u zadatak da proučava insekte koji žive uslatkoj vodi: vodoljube, ciklope, vodenbuhe... Jesu li jestivi? Bi li ih se jednog danamoglo uzgajati u nadziranim barama?

Svoj prvi poznati javni govor održala je na temu biljnih uši:

Pred nama je razdoblje ratnih nemira. Oružja su sve savršenija. Nećemo uvijek moći održati korak. Lako se može dogoditi da jednog dana lov na otvorenom postaneuviše riskantan. Valja nam predvidjeti najgore. Naš se grad mora protezati što je

moguće više u dubinu. A ono čemu treba dati prednost pred svim drugim oblicima

opskrbe vitalno važnim šećerima, jest uzgoj biljnih uši. Ta će stoka biti smještena utaje na najnižim katovima...

Tridesetak njezinih potomaka skoknuše nakratko van i donesoše dvije uši koje suupravo bile pred porođajem. Kroz nekoliko sati dobili su stotinjak malih ušica koji-ma su odmah podrezali krila. Smjestiše taj zametak stočnog blaga na kat - 23, dobrozaštićen od bubamara te ih opskrbiše svježim lišćem i sočnim peteljkama.

Chli-pou-ni je otposlala izviđače u svim mogućim pravcima. Neki donesoše spore

180



pečurke koje odmah bijahu zasađene u gljivišta. Kraljica nezasitna novih otknća od-luči čak provesti u djelo san svoje majke: na istočnoj granici dade zasaditi red sje-menki biljaka mesožderki. Nadala se da će tako usporiti eventualni napad termita injihova tajnog oružja.

Jer, ona još uvijek nije zaboravila zagonetku tajnog oružja, ubojstvo 327-og princa i zalihe hrane tajno pohranjene ispod granita.

Potom otpravi jednu skupinu poklisara u pravcu Bel-o-kana. Službeno, dužnostim je bila izvijestiti kraljicu majku o izgradnji šezdesetpetog grada i njegovom pripa-anju Federaciji. Neslužbeno, međutim, imali su zadatak pokušati nastaviti istragu na

katu - 50 Bel-o-kana.

Zvonce je odjeknulo u trenutku dok je Augusta na sivi zid pričvršćivala svoje dra-gocjene fotografije smećkasta tona. Ona provjeri je li sigurnosni lanac na svome

mjestu te odškrinu vrata.Pred njima je stajao neki sredovječni gospodin, savršeno čist i uredan, u pristalu

odijelu; nije čak imao ni prhuti po zavratku svog sakoa.

- Dobar dan, gospođo Wells. Da se predstavim: ja sam prof. Leduc, kolega vašegsina Edmonda. Neću puno okolišati: znam da ste u podrumu ove kuće vi već izgubilivašeg unuka i praunuka. I osam vatrogasaca, šest redarstvenika i dva policajca nesta-li su u njemu na isti tajanstveni način. Pa ipak, gospođo... ja bih se želio spustiti ona-mo.

Augusta nije bila sigurna da je dobro čula. Podesi svoj slušni aparat na maksi-malnu jačinu.

- Vi ste prof. Rosenfeld?

- Ne. Leduc. Vidim da ste čuli za Rosenfelda. E, pa Rosenfeld, Edmond i ja, mismo sva trojica entomolozi. I imamo jednu zajedničku specijalnost: proučava-nje mrava. No upravo je Edmond bio taj koji je uvijek prednjačio i daleko nadmašionas ostale. Bila bi šteta ne pružiti čovječanstvu priliku da ima koristi od njegovarada... Želio bih sići u vaš podrum.

Kad se slabo čuje, obično se bolje gleda. Ona pažljivo promotri Leducove uši.

Ljudska bića posjeduju tu osobitost da na sebi u nekom obliku sačuvaju svojunajdavniju prošlost. Uho, u tom pogledu, predstavlja fetus. Ušna resica simboliziraglavu, hrbat uške daje oblik kralješnice, itd. Ovaj tu Leduc morao je biti priličnomršavi fetus, a Augusta je prilično skromno cijenila mršave fetuse.

- I što se vi nadate naći u tom podrumu?

- Jednu knjigu. Jednu enciklopediju u koju je on sustavno bilježio sve što je radio.Edmond je bio samozatajan tip. Po svoj je prilici sve zakopao tamo dolje, postavivši

181



zamke koje će ubiti ili otjerati naivne glupane. Ja, međutim, krećem dolje opomenut,a opomenuta čovjeka...

- ... može savršeno lako zadesiti smrt! - dovrši Augusta.

- Pružite mi šansu.

- Uđite, gospodine... ?- Leduc, prof. Laurent Leduc, iz laboratorija 352 Nacionalnog centra za znanstve-

na istraživanja.

Ona ga povede do podruma. Na zidu koji je podigla policija kočio se natpis nali-čen debelim crvenim slovima:

NI ZA ŽIVU GLAVU NE SILAZITI VIŠE U OVAJ UKLETI PODRUM!!!

Ona pokaže na njega lakim trzajem brade.- Znate li vi što sve pričaju ljudi u ovoj zgradi? Govori se da su to usta pakla. Go-

vori se da je ta kuća mesožder i da proždire svakog tko dođe i zasvrbi je u grlu...eki bi čak htjeli da se sve to skupa zalije betonom.

Odmjerila ga je od glave do pete.

- Ne bojite se da ćete umrijeti, gospodine Leduc?

- Kako da ne - odvrati on s prepredenim izrazom - Kako da ne, bojim se da ćuumrijeti kao idiot, ne znajući što se krije na dnu tog podruma.

Već su dani i dani prošli otkako su 103.683. i 4000. napustili gnijezdo crvenihtkalaca. Dva ratnika sa šiljastim žalcem krenula su s njima kao pratnja. Dugo su za-edno hodali stazama na kojima jedva da se tu i tamo osjećao miris pokojeg feromo-

na-putokaza. Prevalili su već tisuće i tisuće glava od gnijezda istkanog među grana-ma lijeske. Naišli su već na sve moguće vrste egzotičnih životinja kojima čak ni ime-na nisu znali. Uvijek sumnjičavi, radije su ih sve izbjegavali.

Kad se počelo smrkavati, iskopali su zemlju koliko su najdublje mogli te se za-vukli unutra i dobro zatrpali, prepustivši se ugodnoj toplini i zaštiti svog planeta hra-nitelja.

Sljedećeg dana, dvojica crvenih odvedoše ih do vrha nekog brežuljka.

Je li kraj svijeta još daleko?

Eno ga, tamo je.

S uzvisine na kojoj su stajali, unedogled prema istoku, pred rusima se pružao pogled na nepregledno prostranstvo zagasita šipražja. Crveni im priopćiše da je nji-

182



hov zadatak ovdje okončan, da ih dalje neće pratiti. Postoje izvjesna mjesta gdje nji-hovi mirisi ne bi naišli na osobito ljubazan doček.

Belokanci moraju samo nastaviti ravno, sve dok ne stignu do polja žetelaca. Onitrajno žive u predjelima "ruba svijeta", znat će ih bez sumnje uputiti dalje. Prije nego

što će napustiti svoje vodiče, rusi im izdaše nekoliko dragocjenih identifikacijskih fe-romona Federacije, dogovorenu cijenu putovanja. Zatim se stuštiše niz padinu,ususret obrađenim poljima tih famoznih žetelaca.

KOSTUR: Isplati li se više imati kostur unutar tijela ili izvan njega? Kad je kostur izvana, on oblikuje svojevrsnu zaštitnu karoseriju. Meki dio tijela do-bro je zaklonjen od vanjskih opasnosti, ali u tom slučaju vremenom omlitavi i

postane gotovo tekuć. I kad neka oštrica ipak uspije probiti oklop, šteta je ne- popravljiva.

Kad, međutim, kostur tvori tek tanka i kruta motka unutar cjelokupnog tjelesnog bloka, pulsirajuće drhtavo meso izloženo je svakoj mogućoj vrsti agresije. Ozljede

su mnogobrojne i događaju se danonoćno. No upravo je ta prividna slabost ono što mišić prisiljava da očvrsne, a vlakno da postane izdržljivo, elastično i otporno.Tijelo se, dakle, bez prestanka razvija.Vidio sam ljudska bića koja su, uz pomoć vlastite dosjetljivosti, iskovala "intelektu-alne" oklope koji ih štite od kritika i neugodnih prigovora. Obično se doimajučvršćima, izdržljivijima od većine ostalih. Oni jednostavno kažu: "baš me briga" ina sve se samo smiju. No čim bi neka neugodna kritika uspjela probiti taj oklop,

štete su bile neprocjenjive. I vidio sam, s druge strane, ljude koji bi patili i zbog najmanjeg prigovora, koje bi zaboljelo i najbezazlenije peckanje, ali se njihov duh nije zbog toga zatvarao: onibi ostajali osjetljivi na sve i iz svake agresije izvlačili pouku.

Edmond Wells


Robovlasnici napadaju!

Panika u Chli-pou-kanu. Slomljeni od umora, izviđači su na sve strane širili vijest po mladome gradu.

Robovlasnici! Robovlasnici!

Njihova zloglasna reputacija letjela je uvijek daleko brže od njih samih. Jednakokao što su neki mravi dali prednost nekoj drugoj vrsti razvoja - gojenju stoke, sa-kupljanju i skladištenju plodova, uzgoju gljiva ili kemiji - robovlasnici su se specija-

183



lizirali isključivo za rat.

Oni ništa drugo osim toga ne znaju raditi, ali je umjetnost ratovanja kod njih do-vedena do apsolutnog savršenstva. Štoviše, čitavo se njihovo tijelo tome prilagodilo.I najsitniji zglobni spojevi završavaju zakrivljenim šiljastim vrškom, debljina hitina

dvostruko im je veća nego u rusih. Uska i savršeno trokutasta glava praktički ni-kakvoj pandži ne nudi mogućnost za bilo kakav zahvat. Čeljusti, oblikom nalik na preokrenute slonovske kljove, dvije su povijene sablje kojima ti mravi barataju upra-vo užasavajućom vještinom.

Što se tiče njihovih robovlasničkih običaja, oni su proizašli baš iz te pretjeranespecijalizacije. Dapače, malo je nedostajalo pa da cijela vrsta ne izumre, uništenavlastitom nezasitnom voljom za moći. Neprestano ratujući, naime, ti su mravi potpu-no zaboravili kako se grade gnijezda, ne znaju više podizati vlastito potomstvo, čak se sami ni prehraniti nisu u stanju. Njihove čeljusti-sablje, tako djelotvorne u borba-

ma, pokazuju se sve prije nego prikladnima da bi se normalno hranili. Međutim, ko-liko god ratoborno nastrojeni bili, robovlasnici nipošto nisu glupi. Budući da višenisu bili u stanju obavljati bilo kakve poslove vezane uz kućanstvo, a koji su ipak bilineophodni za svakodnevni opstanak... morali su se pobrinuti da to umjestonjih obavlja netko drugi.

Robovlasnici se okomljuju prije svega na mala i srednje velika gnijezda crnih, bi-elih ili žutih mrava - sve te vrste, naime, ne posjeduju ni žalac ni kiselu žlijezdu.ajprije opkole naseobinu na koju su bacili oko. Opkoljeni pak, čim primijete da su

svi radnici koji su se zatekli izvan gnijezda poginuli, smjesta odlučuju začepiti sve

moguće izlaze. To je trenutak koji robovlasnici izabiru za juriš u prvi napad. Lako provaljuju obrambene utvrde, izvrše na više mjesta proboj u grad i po hodnicima utren oka posiju neopisivu paniku.

Prestravljeni radnici pokušavaju tada bez obzira na sve na neki način izaći ne bi li barem jaja sklonili na sigurno. A to je upravo ono što robovlasnici predviđaju. Filtri-raju stoga poput sita svaki izlaz i prisiljavaju radnike da ostave svoj dragocjeni teret.

e ubijaju nikoga, osim onih koji baš uporno odbijaju pokoriti se naređenju. Kodmrava se, naime, nikad ne ubija bez određenog razloga.

Po svršetku borbi, robovlasnici zaposjedaju gnijezdo, uspostavljaju svoju vlast,

zahtijevaju od preživjelih radnika da jaja vrate na njihovo mjesto i da ih nastave nje-govati. Kad se iz njih razviju nimfe, bivaju odgojene tako da služe osvajačima, akako o onom što se dogodilo u prošlosti pojma nemaju, one posve prirodno misle daslušati i pokoravati se tim orijaškim mravima predstavlja sasvim ispravan i normalannačin života.

Za vrijeme pljačkaških upada i otimačina, robovi 'starijeg datuma' ostaju u poza-dini, skriveni u travi, čekajući da njihovi gospodari do kraja raščiste teren. Kad je

184



bitka jednom konačno dobivena, oni se kao valjane male domaćice useljavaju u novistan, miješaju ranije zaplijenjena jaja s novima, izobražavaju zatočenike i odgajajunjihovu djecu. Generacije kidnapiranih naslaguju se tako jedna na drugu, već pre-ma tome kako se odvijaju migracije njihovih kradljivaca.

Za opsluživanje svakog od ugrabitelja, potrebna su obično tri roba. Jedan koji gahrani (on nije u stanju jesti ništa drugo osim povraćane, provarene hrane koja im sekao mladim ptićima ubacuje u usta u obliku kašaste papice); jedan koji ga pere (nji-hove su žlijezde slinovnice potpuno atrofirane); i jedan za uklanjanje izmeta, koji seu protivnom gomila oko njegova oklopa i nagriza ga.

Najgora stvar koja može zadesiti te strogo isključive vojnike je, dakako, to da ihnjihova služinčad napusti. Zbog toga oni navrat-nanos napuštaju orobljeno gnijezdo inastoje što prije krenuti u potragu za novim gradom kojeg bi mogli osvojiti. Ne nađuli ga prije nego što padne noć, mogu glatko umrijeti od gladi i hladnoće. Što pred-

stavlja stvarno najgluplju moguću smrt za tako briljantne ratnike!Chli-pou-ni dosad je već o robovlasnicima čula mnoštvo legendi. Tvrdilo se da jeveć dolazilo do pobuna robova i da robovi koji su dobro poznavali svoje gospodarenisu neizbježno uvijek bili gubitnici. Pričalo se također da neki robovlasnici stvarajukolekcije mravljih jaja, kako bi ih jednom posjedovali u svim veličinama i sve posto-eće vrste.

Zamišljala je dvoranu prepunu svih tih jaja, najrazličitijh veličina, oblika, boja. A pod svakom bijelom ovojnicom... jedna specifična mirmekanska kultura, spremna dase probudi kako bi služila tim sirovim i surovim primitivcima.

Ona se otrgne iz tih mučnih razmišljanja. Valja prije svega smisliti kako sesuprotstaviti. Signalizirano je da robovlasnička horda dolazi s istoka. Chli-poukanskiizviđači i doušnici uvjeravali su da broji četiristo do petsto vojnika. Prešli su rijekukoristeći se podzemnim prolazom kod luke Sateï. I kako se čini, prilično su "razdra-ženi", jer su navodno imali sa sobom jedno istkano prenosivo gnijezdo kojeg su se

bili prisiljeni riješiti, budući da s njim u tunel ne bi mogli ući. Sada, dakle, nemajuviše nikakva prenoćišta, i ako ne zauzmu Chli-pou-kan, bit će će primorani noć pro-vesti pod vedrim nebom.

Mlada se kraljica trudila razmišljati što smirenije: Ako su bili tako sretni s tim svo-

im prenosnim pletenim gnijezdom, što ih je to tako silno gonilo da pod svaku cijenuipak prelaze rijeku? No odgovor joj nije bilo teško dokučiti.

Robovlasnici mrze gradove, i to mržnjom jednako neshvatljivom koliko i duboko pod kožu uraslom. Svaki grad predstavlja istodobno i prijetnju i izazov. Vječno su- parništvo između stanovnika širokih polja i stanovnika gradova. A robovlasnici sudobro znali da s druge strane rijeke postoji na stotine mravljih gradova, sve jedan bo-gatiji i profinjeniji od drugog.

185



Chli-pou-kan, nažalost, nije još bio spreman podnijeti napad takvih razmjera. Isti-na, gradom je već nekoliko dana vrvio dobar milijun stanovnika; istina, na istočnoj jegranici podignut obrambeni zid od biljki mesožderki... no to ni u kom slučaju neće

biti dovoljno. Chli-pou-ni je bila svjesna da je njezin grad još premlad, nedovoljnovičan borbi. Povrh toga, još uvijek nije imala nikakvih vijesti od poklisara koje je

poslala u Bel-o-kan da priopće njegovu pripadnost Federaciji. Nije, prema tome,mogla računati na solidarnost susjednih gradova. Čak je i Guayeï-Tyolot ležao uda-ljen više tisuća glava, bilo je nemoguće obavijestiti stanovnike tog ljetnog gnijezda...

Što bi Majka učinila u sličnoj situaciji? Chli-pou-ni odluči okupiti neke od svojihnajboljih lovaca (još nisu imali prilike dokazati da su ratnici) na jednu apsolutnu ko-munikaciju. Trebalo je najhitnije utanačiti određenu strategiju.

Još su uvijek bili okupljeni u Zabranjenom gradu kad stražari koji su dežurali naonom grmu nadnesenom nad Chli-pou-kan objaviše da se zamjećuju mirisi neke

vojske što im trkom dolazi ravno ususret.Svi skočiše i počeše se užurbano pripremati. O nekakvoj strategiji nije bilo ni go-vora, ništa se nisu uspjeli dogovoriti. Ništa, improvizirat će. Zvono za bojnu gotovost

bilo je oglašeno, čete se počeše više manje kojekako ipak okupljati (još nisu znaliništa o formiranju postrojbi, skupo plaćenom iskustvu stečenom u sukobima s patu-ljastim mravima). Većina je vojnika, zapravo, svoje nade radije polagala u zid biljkimesožderki.

U MALIJU: Dogoni u Maliju vjeruju da je u davnini, u doba iskonskog sjedinjenja

Neba i Zemlje, spolni organ Zemlje bio jedan mravinjak. Kad svijet rođen iz tog sparivanja bijaše dovršen, vulva se pretvorila u usta iz kojihizađe riječ i ono što čini njezin materijalni oslonac: tehniku tkanja, koju su mravi

prenijeli ljudima. Još i dan-danas ritualni obredi plodnosti ostali su povezani s mravima. Žene ne-rotkinje, kad se žele obratiti bogu Ammi s molbom da ih učini plodnima, odlaze

sjesti na neki mravinjak. No to nije sve što su mravi učinili za ljudski rod, oni su mu također zorno pokazalikako treba graditi kuće. I naposljetku, odveli ih do izvora. Dogoni su, naime, shva-tili da će vodu najlakše naći kopaju li upravo ispod mravinjaka.

Edmond Wells


Sa svih strana počeše iskakivati skakavci. Bio je to znak. Na drugoj strani, upravosučelice, mravi najoštrijih očiju već su razabirali kako se podiže kovitlac prašine.

186



Jedna je stvar govoriti i slušati o robovlasnicima; vidjeti ih kako jurišaju u napadnešto je sasvim drugo. Oni ne posjeduju konjicu, oni su sami konjica. Čitavo je nji-hovo tijelo gipko i čvrsto, noge debele i mišićave, tanka šiljasta glava produžuje se u

pokretljive rogove koji zapravo predstavljaju njihove čeljusti.

Aerodinamika im je toliko savršena da njihovu glavu, dok para zrakom nošenaizvanrednom brzinom koju mogu razviti noge, ne prati apsolutno nikakav fijuk.

Trava se povija pri njihovu prolasku, tlo vibrira, pijesak se uzbiba. Ticala uperena prema naprijed ispuštaju toliko reske feromone da su njihovi urlici nalik žučljivu si- panju bespoštednih psovki.

Bi li bilo bolje dobro se zatvoriti i tako pokušati odoljeti opsadi ili izaći napolje i boriti se? Chli-pou-ni je oklijevala, bilo ju je toliko strah da se čak nije usuđivala datini bilo kakav prijedlog. Tako su rusi vojnici, naravno, bili prepušteni sami sebi i uči-nili upravo ono što nije trebalo. Podijelili su se. Polovica ih je izašla van u namjeri da

se otvoreno suprotstave neprijatelju; druga polovica ostala je čvrsto zabarikadirana ugradu, kao rezerva i obrambena snaga u slučaju opsade.

Chli-pou-ni se pokušavala prisjetiti Bitke kod Makova, jedine koju je iskusila. Atada je, činilo joj se, artiljerija bila ta koja je neprijateljskim redovima nanijela najve-će gubitke. Ona istog trena zapovijedi da se na prvim linijama postroje tri reda arti-ljeraca.

Robovlasničke legije trenutno su bile u punom zaletu na zid od biljki mesožderki.Privučene mirisom toplog mesa, biljne se zvijeri pri njihovu prolasku stadoše smjestasagibati. No bile su upravo smiješno spore: svi do posljednjeg, neprijateljski ratnici

nesmetano prođoše, a da ih ni najmanja dioneja nije stigla ni uštipnuti.Majka se prevarila!

Na rubu da zaradi grdne batine, prva chlipoukanska linija okine jedan približanrafal koji nije eliminirao više od kojih dvadesetak napadača. Druga linija nije imalavremena čak ni položaje zauzeti, svi artiljerci do jednog već su bili zgrabljeni za grloi dekapitirani, prije nego što su dospjeli ispustiti i kap kiseline.

Glavna osobitost robovlasnika leži, naime, u tome da ne napadaju ni na što drugonego isključivo na glavu. A to čine vraški vješto. Lubanje mladih Chlipoukanaca

letjele su na sve strane. Truplo bez glave katkad bi se nastavilo boriti naslijepo, ili bi pak dalo petama vjetra, sijući užas i grozu među preživjelima.

Nakon samo dvanaest minuta, od rusih trupa nije ostalo mnogo. Druga polovicavojske začepila je sve otvore. Kako Chli-pou-kan nije još imao kupolu, površina mue bila sastavljena desetak malenih kratera, okruženih sitnim drobljenim šljunkom.

Vladala je opća preneraženost. Uložiti toliko muke i truda da se izgradi jedan mo-deran grad, i onda ga vidjeti prepuštena na milost i nemilost hordi barbara, toliko pri-

187



mitivnih da se ni hraniti sami nisu sposobni!

Chli-pou-ni uzalud je na sve strane umnožavala AK-e, nije vidjela načina kako imse oduprijeti. Komadići lomljenog kamena postavljeni na izlaze odolijevat će unajboljem slučaju još nekoliko sekundi. Što se pak tiče borbe u podzemnim koridori-

ma i galerijama, Chlipoukanci za takvo što nisu bili mnogo spremniji nego za borbuna otvorenom poprištu.

Vani su se posljednji vojnici tukli kao đavli. Neki su se uspjeli povući, no većina bi ih doživjela da im se neki ulaz naprasno zatvori točno iza leđa. Za njih, sve je propalo. Nastavili bi, međutim, pružati otpor, štoviše, s to većom učinkovitošću što im

e bivalo jasnije da ionako više nemaju što izgubiti, a uz to su vjerovali da što nepri-atelja više budu usporavali, to će čepovi na ulazima moći biti bolje učvršćeni.

Dođe tako red i na posljednjeg Chlipoukanca da mu se odrubi glava, i njegovo setijelo uslijed živčanog refleksa smjesti ravno pred jedan otvor, žarivši pandže duboko

u nj: beznačajan, smiješan štit.U unutrašnjosti Chli-pou-kana, iščekivanje. Dolazak robovlasnika čekao se s osje-

ćajem nekog sumornog, sjetnog mirenja sa sudbinom. Čista fizička snaga ima, ukrajnjoj liniji, učinkovitost koju nikakva tehnologija još uvijek nije uspjela nadmaši-ti...

Robovlasnici, međutim, nikako da napadnu. Poput Hanibala pred Rimom, kao dasu oklijevali pobjedu dovesti do kraja. Sve im se to činilo nekako previše lakim. Si-gurno je posrijedi neka klopka. Jer, premda je istina da se sami nigdje nisu mogli po-aviti, a da ih već dobrano ne bi pretekla njihova reputacija svirepih ubojica, i rusi su

također uživali određenu slavu. U robovlasničkom logoru slovili su kao majstori uizmišljanju vrlo prepredenih i oštroumnih zamki. Tvrdilo se da znaju sklopiti savez s

plaćenicima koji u borbama iznenada iskrsnu u trenutku kad ih se najmanje očekuje.Pričalo se također da znaju pripitomiti divlje životinje, proizvoditi raznovrsna tajnaoružja koja su u stanju prouzročiti neizdrživu bol. A osim svega toga, koliko su segod na otvorenom osjećali kao ribe u vodi, robovlasnicima je isto toliko bio mrzak osjećaj da su okruženi zidovima.

Kako bilo da bilo, barikade raspoređene po otvorima još uvijek nisu razvaljivali.Čekali su. Imali su, uostalom, vremena na pretek. Noć se, napokon, imala spustiti tek

za kojih petnaestak sati.U mravinjaku, opće čuđenje. Zašto ovi sad ne napadaju? Chli-pou-ni nije se to ni-

kako sviđalo. Ono što ju je posebno brinulo bilo je to što protivnik "djeluje tako daizbjegne da bude shvaćen", za čim u ovom slučaju nije bilo nikakve potrebe, budućida je neosporno bio daleko nadmoćniji. Nekoliko njezinih potomaka emitiralo jemišljenje da su ih možda nakanili pokušati izgladniti.

Takva mogućnost rusima je mogla samo podići moral i vratiti hrabrost: zahvalju-

188



ući njihovim stajama u dubokom podzemlju, gljivištima, žitnicama prepunim brašna, mrava-rezervoara do guše krcatih medovinom, bili su sasvim dorasli tome daizdrže pod opsadom dobra dva mjeseca.

No Chli-pou-ni nije vjerovala da će do opsade doći. Ono što oni tamo gore žele,

to je gnijezdo u kojem će provesti noć. Ona iznova pomisli na znamenitu Majčinuizreku: Ako je protivnik jači, djeluj na način koji izmiče njegovu poimanju. Pa da,vrhunska tehnologija, eto, u tome će biti spas.

Pet stotina Chli-pou-kanaca bilo je u AK. Na kraju se razvila jedna vrlo zanimlji-va rasprava. Jedan je mali ratnik, naime, emitirao:

Pogreška je bila u tome što smo htjeli oponašati oružja i strategije naše starijebraće iz Bel-o-kana. Ne bismo smjeli kopirati, moramo izmisliti vlastita rješe-nja, koja će biti primjerena našim vlastitim problemima.

Čim je taj feromon bio ispušten, duhovi kao da su se otkočili i nije prošlo dugo, aedna je odluka već pala. Svi se smjesta baciše na posao.

JANJIČARI: U XIV. stoljeću sultan Murat I stvorio je ponešto specifičan vojničkikorpus kojeg okrstiše janjičarima (od turskog yeni çeri, nova vojska). Janjičarska

je vojska imala jednu posebnu značajku: bila je formirana isključivo od siročadi.Turski bi vojnici, naime, kad bi opljačkali neko armensko ili slavensko selo, poku-

pili sa sobom djecu vrlo nježne dobi i stavljali ih u posebnu vojnu školu strogo zatvorenog tipa u kojoj su bili potpuno odvojeni od svijeta i od njegova ostatka ni-kad ništa nisu mogli upoznati. Kako im se jedina izobrazba sastojala u borbe-nom umijeću, ta su se djeca doskora pokazala najboljim borcima u čitavom Oto-manskom carstvu te su svirepo i bestidno haračila i pustošila po selima u kojima su

živjele njihove prave obitelji. S druge strane opet, kako njihova moć nije prestajalarasti, to je naposljetku ozbiljno zabrinulo sultana Mahmuda II te ih je 1826. likvi-dirao, a njihovu školu dao spaliti.

Edmond Wells


Prof. Leduc donio je s sobom dva povelika kovčega. Iz jednog je izvukao neki ne-običan model minerskog čekića s pijukom, na benzin te se odmah latio probijanjazida kojeg su podigli policajci, sve dok u njemu nije izbušio okrugli otvor dovoljnovelik da se može provući.

Kad je sva ta zaglušna lupa prestala, baka Augusta proviri u kuhinju i ponudi mučaj od matičnjaka, no Leduc odbije, odmjereno objasnivši kako bi ga to moglo tjeratina mokrenje. Okrene se zatim prema drugom kovčegu te iz njega izvuče kompletan

189



arsenal speleološke opreme.

- Vi mislite da je to tako duboko?

- Da budem iskren, draga gospođo, prije nego što sam došao k vama, malo sam se pozabavio istraživanjem o ovoj zgradi i njezinoj povijesti. Ona je u doba Renesanse

bila nastanjena protestantskim učenjacima koji su navodno tu prokopali i uredili je-dan tajni prolaz. Ja sam gotovo siguran da taj prolaz izbija u šumu Fontainebleau. jime su se ti protestanti služili kako bi umakli svojim progoniteljima.

- Ali ako su svi oni koji su se dolje spustili ponovno izašli van u šumi, ne razumi-em zbog čega se više ne bi pokazivali? Moj unuk, moj praunuk... moja snaha, plusoš dobrih desetak vatrogasaca i redarstvenika, nitko od svih tih ljudi nema nikakva

razloga da se skriva. Imaju obitelj, prijatelje. Nisu protestanti i nema više Vjerskihratova.

- Jeste li baš tako sigurni u to, gospođo?

Značajno joj uperio pogled u lice, s nekim čudnim izrazom.- Religije su uzele nova imena, izdaju se za raznorazna filozofska učenja ili se čak

proglašavaju... znanostima. Ali još su uvijek jednako dogmatične.

On prijeđe u susjednu prostoriju da navuče svoju speleo-odoru. Kad se ponovno pojavio u kuhinji, onako sav neudobno utegnut, čvrsto stisnutih rukava, glave sti-

ešnjene kričavo crvenom kacigom s uglavljenom baterijom na čelu, Augusta se je-dva suzdržala da ne prasne u grohot.

On nastavi, praveći se da ništa nije primijetio.

- Nakon protestanata, taj je stan pripadao sektama svakojakog soja. Neke od njihodavale su se starim poganskim kultovima, druge su se klanjale luku ili rotkvici, štoti ja znam...

- Luk i rotkvica su izvrsni za zdravlje. Ja vrlo dobro razumijem da ih ljudi moguobožavati. Zdravlje je ipak najvažnije od svega... Pogledajte mene, gluha sam, usko-ro ću biti senilna, i svakoga dana pomalo umirem.

On se ushtjedne pokazati utješnim:

- Hajde, vi doista nemate razloga za takav pesimizam, vi još uvijek sjajno izgleda-te.

- Čuj ti sad ovo, ma nemojte, pa koliko biste mi dah?

- Ne znam... šezdeset, sedamdeset.

- Sto godina, gospodine! Sto godina sam navršila, nema tjedan dana, i bolesnasam od glave do malog nožnog prsta, i život mi je svakim danom sve teže podnositi,

pogotovo otkako sam izgubila sva bića koja sam voljela.

- Potpuno vas razumijem, gospođo, starost je doista teška kušnja.

190



- Imate još puno ovakvih zajedljivih fraza?

- Ali gospođo...

- Hajde, brišite dolje. Ako vas sutra ne vidim da ste se popeli natrag, pozvat ću policiju i budite sigurni da će mi oni sazidati tako debeli zid da nikom više na pamet

neće pasti da ga ide rušiti...

Kako su ga bez prestanka podgrizale ličinke ose najeznice, 4000. obično nijeuspijevao oka sklopiti, čak ni za najstudenijih noći.

Tako je mirno i spokojno čekao smrt, odajući se istodobno uzbudljivim i pogi- beljnim aktivnostima koje u normalnim okolnostima nikad ne bi imao hrabrosti po-duzeti. Krenuti u otkrivanje kraja svijeta, na primjer.

Bili su još uvijek na putu prema poljima žetelaca. 103.683. je koristio to vrijeme

putovanja da se u mislima pokuša prisjetiti nekih poduka svojih dadilja. Jednom sumu bile rastumačile kako Zemlja ima oblik kocke i kako života nema nigdje drugdjeosim na njezinoj gornjoj površini.

Što li će vidjeti kad napokon stigne do kraja svijeta, do samog njezinog ruba?Vodu? Prazno prostranstvo nekog drugog neba? Kako bilo da bilo, njegov drug u od-metništvu i on sâm doznat će u svakom slučaju više nego svi dosadašnji istraživači,više nego svi rusi mravi otkad je svijeta i vijeka!

Pod začuđenim pogledom 4000-og, korak 103.683-eg poprimi odjednom odlučanritam.

Kad su sredinom poslijepodneva robovlasnici odlučili razvaliti izlaze, bili su silnoiznenađeni ne naišavši ni na kakav otpor. A znali su ipak dobro da rusu vojsku nisu

potpuno uništili, pa čak i kad se u obzir uzmu male dimenzije grada. Prema tome, bez prevelikog pouzdanja...

Kretali su se naprijed tim opreznije što su bili naviknuti živjeti pod vedrim nebomi premda su na dnevnoj svjetlosti posjedovali odličan vid, u podzemlju su bili potpu-no slijepi. Ni rusi bespolci, doduše, ovdje ništa ne vide, ali su barem naviknuti vještoi okretno plaziti po uskim vitičastim crijevima tog zlokobnog svijeta tmine.

Nakon mukotrpnog pipkanja, robovlasnici napokon stigoše do Zabranjenog grada.Sve je bilo pusto. Na tlu su čak ležale hrpe hrane, posve netaknute! Spustiše se jošmalo niže; žitnice su bile dupkom pune, stanovnici su se još do nedavno morali nala-ziti u svojim komorama, u to nije bilo sumnje.

Na katu - 5, nađoše svježe feromone. Pokušaše odgonetnuti razgovore koji su seovdje vodili, no rusi su tu položili grančicu majčine dušice čija su se isparavanja po-

put parazita nametala svim okolnim mirisima.

191



Kat - 6. Nikako im se nije sviđao osjećaj da su tako zatvoreni duboko podzemljom. Tako je prokleto mračno u tom gradu! Kako samo ti mravi mogu podnijetida trajno borave u tom učmalom ograničenom prostoru, mrkom i sumornom kaosmrt?

Na katu - 8 uhvatiše još svježije feromone. Zadovoljno ubrzaše korak, rusi sadviše ne bi smjeli biti daleko.

Na katu - 10 iznenadiše skupinu radnika koji su naočigled premetali jaja. Opazivšiosvajače, ovi smjesta odmagliše. Tako, dakle! Napokon im je sve bilo jasno: cijeli segrad spustio u najdublje katove, u nadi da će spasiti dragocjeno potomstvo.

Kako je sve opet postalo smisleno i povezano, robovlasnici zaboraviše svakioprez i, ispustivši svoj znameniti feromonski ratni poklič, pojuriše kroz hodnike.Chlipoukanski radnici nisu ih se uspijevali otresti, a bili su već na katu - 13.

Odjednom, nosači jaja neobjašnjivo nestadoše. Što se pak tiče hodnika kojim su

se uputili, on je vodio u jednu golemu dvoranu čije je tlo bilo obilato natopljenolokvicama medovine. Robovlasnici nagonski skočiše da što prije poližu dragocjeniliker, ta neće valjda dopustiti da im ga tu pred nosom zemlja upije!

Ostali ratnici već su se gurali iza njihovih leđa, no dvorana je doista bila di-vovskih razmjera; i mjesta i medovine bilo je dovoljno za sve. Kako li je tosamo meko, kako slatko!

Ovo zacijelo mora biti jedna od onih njihovih dvorana za mrave-vrčeve, jedan jerobovlasnik čuo nešto o tome: takozvana modema tehnika koja se sastoji u tome dae jednog jadnog radnika prisili da čitav svoj život provede viseći glavom prema do-

lje i abdomena rastegnutog do krajnjih mogućih granica.

Oni se još jednom, po tko zna koji put, slasno narugaše gradskim stanovnicima,ne prestajući se isto tako slasno i dalje gostiti medovinom. No jednom robovlasnikuodjednom privuče pozornost jedan neobičan detalj. Iznenađujuće je da jedna takovažna dvorana ima samo jedan ulaz...

Nije imao vremena dalje razmišljati. Rusi su bili gotovi s kopanjem. Sa stropaiznenada šikne bujica vode. Robovlasnici pokušaše pobjeći kroz hodnik kojim sudošli, no izlaz je sad bio zakrčen nekakvom glomaznom stijenom. A razina vode na-

očigled je rasla. Oni koje odmah nije dotukao navalni udar vodene pijavice, koprcalisu se i otimali svim svojim snagama.

Ideja je stigla od onog rusog ratnika koji je bio ukazao na to da ne bi trebalo opo-našati stariju braću. On je nakon toga, naime, postavio pitanje: Koja je specifičnost našeg grada? Odgovor je bio jedan jedini istovjetni feromon: Podzemni potok nakatu - 12!

Tako su oni od tog potoka skrenuli jednu malu odvodnu brazdu i kanalizirali taj

192





tamo nekakav sistem kodiranih tipki sa slovima abecede.

- Kodirane tipke s abecedom?

- Da, treba bez sumnje otipkati riječ koja će biti odgovor na pitanje.

- Kakvo pitanje?

- Kako od šest šibica složiti četiri istostranična trokuta?Augusta se nije mogla savladati da ne prasne u smijeh. Što je bilo ulje na vatru za

već ionako dovoljno razdražena znanstvenika.

- Vi znate odgovor!

Između dva grcaja, ona napokon uspije artikulirati:

- Ne! eh, ne! ne znam ja odgovor! Ali pitanje mi je savršeno poznato!

I smijala se, i smijala. Prof. Leduc je brundao:

- Sate i sate sam proveo u nastojanju da otkrijem rješenje, premetao u beskraj te proklete šibice. Jasno je da se nekakav rezultat dobije kad se trokuti pripajaju u obli-ku slova V ali oni nisu istostranični.

Pospremao je svoju opremu.

- Ako nemate ništa protiv, ja bih se otišao raspitati kod jednog prijatelja matemati-čara, pa bih se svakako još jednom vratio.

- Ne!

- Kako to, ne?

- Dala sam vam vašu šansu, jednu i gotovo. To što je vi niste znali iskoristiti, vašastvar, sad je kasno. Izvolite izvući ona dva kofera van iz moje kuće. Zbogom, gospo-dine!

Čak mu se ni taksi nije udostojila pozvati. Averzija je napokon prevladala. Bezsumnje je imao neki miris koji joj nikako nije godio.

Sjela je u kuhinju, sučelice provaljenom zidu. Situacija se sad počela razvijati.Ona odluči telefonirati Jasonu Bragelu i onom gospodinu Rosenfeldu. Naumila se jošmalo zabaviti prije nego što umre.

LJUDSKI FEROMONI: Jednako kao i kukci, koji komuniciraju putem mirisa, ičovjek također raspolaže izvjesnim olfaktivnim jezikom pomoću kojeg vodi šutljividijalog s pripadnicima svoje vrste.

Kako mi ne posjedujemo ticala-odašiljače, mi svoje feromone ispuštamo u zrak preko pazuha, grudi, vlasišta i genitalnih organa.Te poruke bivaju proniknute nesvjesno, ali nisu zbog toga ništa manje učinkovite.Čovjek ima pedeset milijuna olfaktivnih živčanih nastavaka; pedeset milijuna sta-

194



nica sposobnih da prepoznaju tisuće i tisuće raznih mirisa, dok naš jezik istodobnonije u stanju raspoznati više od četiri okusa.

Kakvu je primjenu našao u nas takav način komunikacije? Prije svega, seksualna pobuda. Jedan ljudski mužjak može lako biti privučen odre-

đenom ljudskom ženkom samo zato što je ugodnima procijenio isključivo njezine prirodne mirise (koji je povrh toga i prečesto prekriven umjetnima!). Isto takomože osjećati neobjašnjivu odbojnost prema nekoj drugoj čiji mu feromoni ništa"ne govore".Čitav proces vrlo je suptilan. Dvije osobe nikad neće ni slutiti da su imale nekakavolfaktivni dijalog. Reći će se jednostavno da je "ljubav slijepa".Taj isti utjecaj ljudskih feromona može se također očitovati i kad je riječ o agre-

sivnim odnosima. Baš kao što se događa i kod pasa, čovjek koji kod svojega pro-tivnika nanjuši isparavanja koja prenose poruku "strah", imat će prirodan poriv da

ga napadne. Naposljetku, jedna od najspektakularnijih posljedica djelovanja ljudskih feromona bez sumnje je sinkronizacija menstrualnih ciklusa. Primijetilo se,naime, da više žena koje žive zajedno emitiraju mirise koji njihov organizam pode-

šavaju tako da mjesečno pranje u svake od njih započne istodobno.

Edmond Wells


Prve žeteoce opazili su usred žutih polja. Bolje bi, u stvari, bilo govoriti o

drvosječama: njihove su žitarice bile su toliko veće od njih da su im stabljiku morali pri dnu prerezivati kako bi hranjiva zrna pala na tlo.

Osim sakupljanja plodina, glavna se njihova aktivnost sastoji u uklanjanju svihostalih biljaka koje izrastaju oko njihovih kultura. U tu svrhu koriste se posebnimherbicidom vlastite proizvodnje: indoloctenom kiselinom, koju raspršuju pomoćuedne abdominalne žlijezde.

Žeteoci jedva da su uopće svratili na njih pozornost. Nikad nisu vidjeli ruse mravei za njih su ta dva kukca bila u najboljem slučaju dva odbjegla roba ili dva mrava u

potrazi za izlučevinom pramenara. Ukratko, klošari ili narkomani.

Jedan žeteoc, međutim, uhvati napokon molekulu s mirisom crvenih mrava. U pratnji još jednog druga, on ostavi svoj posao i približi im se.

Da niste slučajno naišli na crvene? Gdje su?

U razgovoru Belokanci doznaše da su crveni prije nekoliko tjedana napali gni-ezdo žeteoca; svojim otrovnim žalcem poubijali više od stotinjak radnika, mužjaka i

ženki, a zatim opljačkali čitavu zalihu žitnog brašna. Po povratku s jedne radnekampanje koju su poveli prema jugu, u potrazi za novim vrstama sjemenja, vojska

195



žeteoca mogla je jedino konstatirati štetu.

Rusi priznaše da su doista susreli crvene. Pokazaše pravac kojim se treba uputitida bi se do njih došlo. Žeteoci ih potom počeše zapitkivati te oni ispripovijediše svo-u vlastitu Odiseju.

Krenuli ste u potragu za krajem svijeta?Oni potvrdiše. Žeteoci na to prasnuše u feromonski grohot, sav pucketav od iskri-

čavih mirisa. Čemu se sad ovi toliko smiju? Zar kraj svijeta ne postoji?

Ma postoji, i vi ste upravo do njega stigli. Osim berbe plodina, naša se glavnaaktivnost sastoji upravo u pokušajima da prijeđemo granicu kraja svijeta.

Žeteoci se ponudiše da sutradan ujutro odvedu dvojicu "turista" do tog metafizič-kog mjesta. Večer tako prođe u svakojakim razgovorima, u zaklonu malenog gni-ezda koje su žeteoci iskopali u kori jedne bukve.

A čuvari kraja svijeta? zapita napokon 103.683. Ne brinite, brzo ćete ih imati prilike dobro vidjeti.

Je li istina da imaju oružje koje je u stanju jednim udarcem satrti čitavu jednuvojsku?

Žeteoci su bili iznenađeni kako su ti stranci bili tako dobro upućeni u takve deta-lje.

Točno.

103.683. će, dakle, konačno doznati rješenje enigme tajnog oružja!

Te je noći usnio živopisan san. Vidio je Zemlju kako se zatvara pod pravim ku-tem, jedan okomiti vodeni zid što preplavljuje nebo, a iz tog su zida izlazili pla-vi mravi noseći strahovito ubojite bagremove grane. Bilo je dovoljno da vršak tihmagičnih grana samo dotakne ma što to bilo, pa da se sve razleti u prah.

196



4

KRAJ PUTA

Augusta je provela čitav dan sa šest šibica pred sobom. Onaj zid bio je više psiho-loški nego stvaran, to joj je bilo jasno. Edmondovo famozno "Treba razmišljati nadrugačiji način!"... Njezin je sin nešto otkrio, to je neupitno, i skrivao je to pomoću

vlastite inteligencije.Ona se prisjeti njegovih gnijezda iz djetinjstva, onih njegovih "brloga". Možda je

baš zato što su mu ih tada sve uništili nakanio napraviti jedan koji će biti posvenepristupačan, neko mjesto gdje mu nitko nikad neće doći smetati... Kao nekounutrašnje utočište koje bi na neki način moralo prema van projicirati svoj mir... isvoju nevidljivost.

Augusta prodrma tupost koja ju je malo-pomalo stala obuzimati. Iznenada,iskrsnu joj jedna uspomena iz njezine vlastite mladosti. Bilo je to jedne zimske noći,

bila je sasvim mala, i odjednom je bila shvatila da brojevi mogu postojati i ispodništice... 3, 2, 1, 0, a onda - 1, - 2, - 3... Brojevi naopačke! Kao kad bi se preokrenulorukavicu s ispisanim znamenkama. Nula, dakle, nije bila kraj ili početak svega.Postojao je s onu stranu još jedan beskonačni svijet. Bilo je to kao da je netko digaou zrak zid "ništice".

Mogla je imati oko sedam ili osam godina, no to vlastito otkriće toliko ju je uz-drmalo da čitave noći nije više oka stisnula.

Brojevi naopačke... Bilo je to otvaranje jedne nove dimenzije. Treća dimenzija.Visina!

Gospode!Ruke su joj se tresle od golema uzbuđenja, suze joj navirale na oči, no nekako je

ipak skupila snage da dohvati šibice. Tri ih složi u trokut, potom u svaki ugao smjesti po jednu, koso ih uspravivši tako da su se sve tri sastale u jednoj gornjoj točki.

Pred njom je stajala jedna mala piramida. Jedna piramida i četiri istostranična tro-kuta.

197



To je, eto, granica Zemlje. Zaprepašćujuće mjesto. Tu više ničeg prirodnog nije bilo, ničeg zemaljskog. Nije uopće bilo nalik onome kako je 103.683. zamišljao. Rubsvijeta bio je crn, nikad u svom životu nije vidio nešto tako crno! Sve tvrdo, ravno,glatko, mlako, i sve miriši po mineralnim uljima.

Umjesto okomitog oceana, ovdje su posvuda puhale zračne struje, i to neviđenomsilinom.

Dugo su tako ostali nepomični, nastojeći shvatiti što se događa. S vremena na vri-eme osjetilo bi se neko vibriranje. Intenzitet bi se pojačavao na eksponencijalan na-

čin. Onda se odjednom tlo naglo zatrese, snažan vihor šibne ticala uvis, paklena bukastane probijati bubnjiće kao da po njima udaraju zlokobne ukrštene kosti. Divlja olu-a, moglo bi se pomisliti, no fenomen tek što se pojavio već je odmah i prestao, osta-

vivši za sobom tek nekoliko oblačića prašine koji su se lagano slijegali.

Mnogo je već istraživača među žeteocima htjelo prijeći ovu granicu, ali Čuvari

bdiju dan i noć. Jer, ta buka, taj strašni vjetar te snažne vibracije, da, to su oni: Čuva-ri kraja svijeta, koji udaraju na svakoga tko pokuša nogom stupiti na to crno tlo.

Jesu li oni već vidjeli te Čuvare? Prije nego što su rusi dospjeli čuti odgovor,odjekne novi prasak, da bi odmah zatim opet kao izbrisan nestao. Jedan od šest žete-oca koji su ih dopratili ustvrdi kako nitko još nikad nije uspio hodati po ukletojzemlji i vratiti se živ. Čuvari satiru sve.

Čuvari... mora da su to onda oni bili ti koji su napali La-chola-kan i ekspediciju327-og mužjaka. Ali zbog čega su napustili kraj svijeta i uputili se prema zapadu?Zar žele osvojiti svijet?

O tome žeteoci nisu imali više pojma nego rusi. Mogu li ih barem opisati? Sve štosu znali bilo je da su svi oni koji su se približili Čuvarima ostali sravnjenisa zemljom. Nitko nije imao čak pravu ideju o tome u koja bi ih se živa bića svrstalo:neki divovski kukci? ptice? biljke? Sve što su žeteoci mogli reći bilo je da suizvanredno brzi, izvanredno snažni. To je sila koja potpuno nadilazi njihove sposob-nosti i koja se ni sa čim poznatim ne može usporediti.

U tom trenutku, jednako naglo koliko i izvan svakog očekivanja, 4000. učini po-dvig: iznenada istupi iz skupine i zakorači na tabu-teritorij. Htio je prijeći taj krajsvijeta, pa makar umro, i to upravo ovako, smjelo i odlučno. Ostali su ga nijemo gle-dali, užasnuti.ßä ʞ ãñdöwñ ôãd.

Napredovao je polagano, vrebajući na najmanji titraj, na najmanji miris koji bi naosjetljivim vršcima njegovih nogu dao naslutiti smrt. Evo ga... pedeset glava, sto gla-va, četiri stotine, šest, osam stotina prevaljenih glava. Ništa. Živ i zdrav! Iza njega,oduševljeno klicanje. S mjesta na kojem se nalazio, vidio je isprekidane bijele trakekoje bi svako toliko šmugnule lijevo ili desno. Na toj crnoj zemlji sve bijaše mrtvo;ni najsitnijeg kukca, ni najmanje biljke. A tlo je tako crno... to uopće nije prava

198



zemlja.

Nazirao je prisutnost nekakvih biljaka, daleko ispred sebe. Zar je moguće da izakraja svijeta postoji još jedan svijet? On dobaci nekoliko feromona svojim kolegamakoji su ostali na strmoj padini, u namjeri da im sve to ispriča, no na tako velikoj uda-

ljenosti bilo je teško uspostaviti dijalog.Zakrene tad u polukrug, no upravo u tom trenutku prolomi se novi siloviti prasak,nova gromovita buka. Povratak Čuvara! On skoči kao oparen i galopom pojurinatrag prema svojim drugovima.

Ovi pak ostadoše skamenjeni za vrijeme tog kratkog djelića sekunde u kojem jenebo nad njima, u zaglušnom zujanju, presjekla neka golema masa. Čuvari prođoše,

podigavši miris mineralnih ulja. No 4000-og, međutim, više nije bilo na vidiku.

Mravi se malo približiše rubu i shvatiše. 4000. je ležao pregažen i zgnječen tolikoduboko da njegovo tijelo nije više imalo debljinu niti jedne desetinke glave, kao ko-

rijenom uraslo u crnome tlu! Ni mrvica nije ostala od starog belokanskog istraživača. Istodobno je bilo okonča-

no i paklensko mučenje jaja ose najeznice. Vidjelo se, uostalom, kako mu je jedna odličinki te ose već bila provrtjela leđa; jedva zamjetna bijela točkica usred tankorazvaljana riđega tijela...

Tako, znači, izgleda kad udare Čuvari kraja svijeta. Samo začuješ strašnu buku,osjetiš snažno puhanje i istoga časa sve je već uništeno, pretvoreno u prah, pregaže-no. 103.683. nije još dospio do kraja analizirati fenomen, kadli se začu nova eksplo-zija. Smrt udara čak i onda kad joj nitko ne prekorači praga. Prašina se slijegala.

103.683. se, unatoč svemu, nije mogao osloboditi želje da pokuša prijelaz. Prisje-tio se luke Sateï. Problem je zapravo sličan. Ako ne ide odozgo, onda valja ićiodozdo. Tu crnu zemlju treba gledati kao rijeku, a najbolji način da se prijeđe nekarijeka je da se ispod nje prokopa tunel.

On porazgovara o tome s šestoricom žetelaca i ovi se odmah oduševiše. Bilo je tonešto toliko očigledno da uopće nisu mogli shvatiti kako nikome nikad ranije nije

palo napamet. Svi se smjesta punim čeljustima baciše na kopanje.

Jason Bragel i Daniel Rosenfeld nikad nisu bili fanatični poklonici čaja od matič-njaka, ali su upravo bili na dobrom putu da to postanu. Augusta im je sve potankoispripovijedila. Objasnila im je kako je, nakon nje, njezin sin njih dvojicu imenovaonasljednicima stana. Vrlo je vjerojatno da će svaki od njih jednoga dana poželjetiistražiti što ima tamo dolje, baš kao što je i sama bila u iskušenju. Stoga joj je bilodraže ujediniti snage, kako bi pothvat bio izveden uz maksimum efikasnosti.

Kad je Augusta bila gotova s izlaganjem tih nužnih uvodnih podataka, sve troje

199



dalje je govorilo vrlo malo. Nisu imali potrebu za riječima da bi se razumjeli. Jedan pogled, jedan osmijeh... Nijedno od njih troje nikad još dosad nije osjetilo tako ne- posrednu intelektualnu osmozu. To je, uostalom, nadilazilo sâm intelekt; kao da suupravo rođeni da bi se međusobno upotpunili; da se njihovi genetski programi upra-vo savršeno uglavljuju jedan u drugi i međusobno stapaju. Bilo je to nešto čarobno.Augusta je bila vrlo stara, pa ipak, obojici se činila neobično lijepom.

Oživješe uspomene na Edmonda: lišena i najneznatnije primisli, zajedničkanaklonost prema pokojniku i njih je same začudila. Jason Bragel nije govorio o svo-oj obitelji, Daniel Rosenfeld nije raspredao o svom poslu, Augusta nije spominjala

svoje boleštine. Odlučiše sići još istu večer. Znali su, to je jedina stvar koju treba uči-niti, ovdje i sada.

DUGO SE: Dugo se mislilo da će informatika općenito, a posebno raznorazni

programi umjetne inteligencije, smiješati, ujediniti i iskombinirati ljudske pojmovete ih prikazati u nekoj novoj optici. Ukratko, od elektronike se očekivala neka nova filozofija. No čak i kad se iskaže na drugačji način, primarna materija ostajeidentična: ideje stvorene ljudskom maštom. To je, međutim, slijepa ulica. Najbolji

put da se obnovi misao jest izaći iz ljudske mašte.

Edmond Wells


Chli-pou-kan je rastao i veličinom i inteligencijom. Bio je to već grad "ado-lescent". Nastavljajući s istraživanjima na području vodene tehnologije, ispod kata -12 bila je provedena čitava mreža kanala. Ti su vodeni rukavci omogućavali brzitransport živežnih namirnica s jednog na drugi kraj grada.

Chlipoukanci su imali stvarno dovoljno mogućnosti i vremena da usavrše i prikladno podese svoje vodene tehnike. Nec plus ultra predstavljao je plutajući list borovnice. Bilo je dovoljno uhvatiti struju u pravom smjeru i riječnim se putemmoglo otputovati na udaljenost i do nekoliko stotina glava. Od gljivišta na istoku dostaja na zapadu, primjerice.

Mravi su se nadali da će jednoga dana uspjeti dresirati vodoljube. Ti krupni po-dvodni kornjaši, opskrbljeni ispod pokrilja zračnim džepovima, plivaju, naime, vrlo brzo. Kad bi ih se barem nekako moglo dobiti da guraju listove borovnice, splavi biraspolagale pogonom mnogo manjte neizvjesnim i problematičnim nego što je vode-na struja.

I sama Chli-pou-ni lansirala je jednu futurističku ideju. Prisjetila se onog nosoro-gog kornjaša koji ju je onda oslobodio iz paukove mreže. Kakva savršena ratna maši-

200



na! Ne samo što ti nosorozi imaju veliki rog na čelu, ne samo što imaju blindiranioklop, nego uza sve to i lete prilično velikom brzinom. Majka se najozbiljnije bavilamišlju da oformi jedan odred tih zvjerki, sa po deset artiljeraca smještenih na glavisvake od njih. Već je u glavi imala sliku takvih posada kako, gotovo nepovredive,nasrću na neprijateljske trupe i poplavljuju ih kiselinom.

Jedini kamen spoticanja: baš kao što je bilo i s vodoljubima, i nosorozi su se po-kazali utoliko težima i napornijima za pripitomljavanje što nitko nije uspijevao ra-zumjeti njihov jezik! Tako je više desetaka radnika bilo prisiljeno provoditi gomiluvremena u odgonetavanju njihovih olfaktivnih emisija i pokušajima da ih pouče ba-rem osnovama mravljeg feromonskog jezika.

Pa sve ako se rezultati zasada još nisu osobito pomakli s mrtve točke, Chlipo-ukanci su ih, ako ništa drugo, barem uspjeli pridobiti obilno ih kljukajući medovi-nom. Hrana je, napokon, ipak jezik kukaca koji je uvijek najlakše uskladiti.

Usprkos tom kolektivnom dinamizmu, Chli-pou-ni je bila zabrinuta. Tri skupine poklisara već je bilo otposlano u pravcu Federacije s ciljem da Chli-pou-kan napo-kon bude priznat kao njezin šezdeset peti grad, a još uvijek nije bilo nikakva odgovo-ra. Zar je moguće da Belo-kiu-kiuni odbija savez?

Što je više o tome razmišljala, to joj se češće nametala pomisao da su njeziniizaslanici-špijuni morali počiniti neku nesmotrenost, da su se neoprezno dali uhvatitiratnicima s mirisom stijene. Ukoliko pak nisu jednostavno dopustili da ih opčine ha-lucinogene pare onog mravljeg pramenara s kata - 50... Ili što bi još moglo biti?

Htjela je stvari napokon izvesti na čistac. Nije ni u kom slučaju imala namjeru

odustati ni od priznanja od strane Federacije ni od nastavka istrage. Odluči stoga poslati 801-og, svog najboljeg i najvještijeg ratnika, najoštrijih osjetila. Kako bi gaopskrbila svim raspoloživim adutima, kraljica je s mladim vojnikom izvršila AK;tako će na najbrži i najneposredniji način o čitavoj tajni znati jednako koliko i onasama. Predstavljat će, dakle:

Oko koje vidi

Ticalo koje osjeća

Pandža koja udara - grada Chli-pou-kana.

Stara je dama pripremila punu naprtnjaču raznoga živeža i napitaka, između osta-log tri termosice neizbježnog čaja od matičnjaka. Najvažnije je ne učiniti istu

pogrešku kao onaj antipatični Leduc, prisiljen da se ranije vrati gore samo zato što jezanemario faktor prehrane.

Ma stvarno, je li on uopće ikad otkrio onu šifru? Augusta je sebi dopustila da u to

201



iskreno sumnja.

Od ostalog pribora, Jason Bragel opskrbio se jednom lakrimogenom bombom,model velikog formata i donio tri gas-maske; Daniel Rosenfeld je ponio fotoaparat s

bljeskalicom, posljednja riječ tehnike.

Kružili su unutar kamenog vrtuljka. Baš kao što je bio slučaj i sa svima prije njih,spuštanje je izazivalo naviranje uspomena, duboko pokopanih ili potisnutih misli.Rano djetinjstvo, roditelji, prve patnje, počinjene pogreške, uskraćena ljubav, ego-izam, oholi ponos, grižnja savjesti...

Tijela su im se kretala automatski, bez ikakve mogućnosti da se zamore. Poniralisu u tkivo planeta, ponirali su u vlastiti prohujali život. Ah! kako je dugačak zapravoedan život, a kako samo destruktivan može biti, mnogo lakše destruktivan nego kre-

ativan...

Dospješe napokon pred neka vrata. Nad njima se nalazio urezan natpis.

Duša u trenutku smrti doživljava isto ono iskustvo koje prolaze oni koji se upućujuu Veliko otajstvo.

Najprije su to jurnjave s mučnim skretanjima i stranputicama, beskonačna ne-izvjesna putovanja kroz gustu tminu.

Zatim, prije samog kraja, užas je na vrhuncu. Podilazi jeza, drhtanje, oblijeva hla-dan znoj, zavlada strava.

Toj fazi uslijedi gotovo trenutačno uzlaz prema svjetlosti, naglo, iznenadnorosvjetljenje.

Čudesno neko svjetlucanje ukaže se pred očima, prolazi se djevičanski čistim kra-evima i livadama s kojih odjekuju glasovi i ples.

Svete riječi udahnjuju vjersko poštovanje. Savršeno pročišćen i upućen, čovjek ostaje slobodan i u slavu veliča Otajstvo.

Danijel odmah načini snimak.

- Znam taj tekst - ustvrdi Jason. - To je Plutarh.

- Zgodan tekst, zapravo.

- Vama to ne ulijeva strah u kosti?

- Naravno, ali to mu i jest namjera. A osim toga, tu jasno i stoji da poslije užasadolazi prosvijetljenje. Prema tome, postupajmo po etapama. Ako je malo užasa neiz-

bježno, pustimo onda neka nas se, koliko treba, isprepada.

- Pa da, stvarno, štakori...

Kao da je bilo dovoljno samo spomenuti ih. Bili su tu. Tri su istraživača osjećala

202



njihovu potajnu prisutnost, protrnula na svaki dodir na svojim visokim cipelama. Da-niel ponovno pritisne okidač foto-aparata. Bljesak fleša pokaže pokrov od sivih gru-da i crnih ušiju. Jason žurno podijeli maske, prije nego što će obilno raspršiti suza-vac. Glodavci nisu čekali da im se dvaput kaže...

Silaženje se nastavi i potraje još dobar komad vremena.- A da mi malo prezalogajimo, gospodo?

Nitko nije imao ništa protiv; zaustaviše se i napraviše mali piknik. Epizoda sa šta-korima kao da je već bila zaboravljena, sve troje bilo je odličnog raspoloženja. Kakoe bilo pomalo hladno, okončaše svoju zakusku dobrim gutljajem alkohola i jakom

vrućom kavom. Normalno, čaj od matičnjaka služio se samo za užinu.

Dugo su kopali prije nego što su doprli do zone gdje je zemlja bila mekša i rastre-sita. Prvi par ticala napokon izviri van, nalik na kakav periskop; preplaviše ga potpu-no nepoznati mirisi.

Zrak čist. Evo ih s druge strane ruba svijeta. Još uvijek ništa od vodenog zida.Samo svijet koji ni po čemu, doista, nije nalikovao nijednom drugom. Ako se na po-četku još moglo tu i tamo pobrojati nekoliko stabala i pokoja travnata površina, od-mah iza protezala se nepregledna siva pustoš, tvrda, posve ravna. Ni traga nikakvumravinjaku ili termitnjaku na vidiku.

Učiniše nekoliko koraka. U jednom trenutku obrušiše se oko njih nekakve golemecrne stvari. Pomalo nalik na Čuvare, samo što je ovo tu padalo nasumce, kud pogodi,

pogodi. No to nije bilo sve. Daleko ispred uzdizao se neki divovski monolit, toliko visok da mu njihova ticala nisu uspijevala dokučiti granice. Smrkavao je nebo, sati-rao zemlju.

To mora da je zid kraja svijeta, a iza je zacijelo voda, pomisli 103.683.

Krenuše još malo naprijed, da bi se odjednom našli licem u lice sa skupinom žo-hara, gusto polijepljenih na komadu... tko bi znao čega. Njihov prozirni oklop pružaoe na uvid čitavu utrobu, sve organe, čak i krv što im je pulsirala u arterijama.

Odvratno! Oni s gađenjem ustuknuše i upravo dok su se povlačili doleti odne-

kud neka gromada: tri žeteoca bijahu smrvljena u prah.103.683. i njegova posljednja tri druga odlučiše usprkos svemu nastaviti put. Pro-

lazili su kroz šupljikave zidiće, neprestano u pravcu onog monolita beskonačne veli-čine. Iznenada, nađoše se u predjelu koji je izazivao još veću zbunjenost. Tlo je ov-dje bilo crveno i sitnih zrnaca, kao u jagode. Opaziše neku vrstu zdenca i već po-misliše da se spuste unutra ne bi li pronašli malo hladovine, kadli neka glomazna bi-ela kugla, promjera najmanje deset glava, iskrsnu odnekud s neba i počne ih progo-

203



niti. Oni se na brzinu baciše u zdenac i... imali su upravo toliko vremena da se prili-epe uz njegove stijenke, dok je kugla koja je sunula za njima tresnula negdje na nje-

govu dnu.

Sleđeni od straha, oni žurno izađoše opet van te se velikim skokovima dadoše u

trk. Uokolo je tlo bilo modro, zeleno ili žuto, i posvuda je bilo tih zdenaca i tih bije-lih kugli što progone. Ovaj put stvar je prevršila svaku mjeru; i hrabrost ipak imasvojih granica. Taj je svijet previše različit da bi bio podnošljiv.

Pobjegoše stoga glavom bez obzira, i trčali su bez daha sve dok nisu ponovnouletjeli u podzemni hodnik i vratili se u normalan svijet.

CIVILIZACIJA (nastavak): Drugi veliki sudar civilizacija: susret Istoka i Zapada. Anali drevnog Kineskog carstva bilježe, otprilike oko 115. godine naše ere, dolazak jednoga broda, po svemu sudeći rimskog porijekla, kojeg je neka oluja oštetila i skrenula s puta i koji se, nakon što je danima izgubljen lutao morem, nasukao nanjihovu obalu.

A putnici bijahu akrobati i žongleri koji tek što su nogom kročili na kopno, sta-novnike te nepoznate zemlje htjedoše pridobiti priredivši im smjesta spektakularnu

predstavu. Kinezi su tako - zijevajući od čuda - imali prilike gledati te strance du- gačkih noseva kako bljuju vatru, vežu u čvor vlastite ruke i noge, pretvaraju žabe u zmije, itd. Iz svega toga nisu mogli zaključiti ništa drugo nego da je Zapad nasta-njen klaunima i gutačima vatre. I moralo je proći više stotina godina prije nego što

se pojavila prilika koja ih je napokon izvela iz te zablude.

Edmond Wells


Konačno, bili su pred Jonathanovim zidom. Kako od šest šibica složiti četiriistostranična trokuta? Daniel ni ovaj put ne propusti snimiti jednu fotografiju.Augusta utipka riječ "piramida" i zid se blago zaljulja. Preplavi je osjećaj silna pono-sa na vlastita unuka.

Oni prođoše i odmah zatim začuše kako se zid vraća na mjesto. Jason osvijetli zi-dove uokolo; posvuda kamene stijene, no nije to više bio onaj isti kamen kao domalo prije. Zidovi su dosad bili crveni; ovi ovdje bili su žuti, protkani sumporom.

Svejedno, zrak je još uvijek bio upotrebljiv za disanje. Čak kao da se osjećaloneko tanašno zračno strujanje. Da prof. Leduc nije imao pravo? Da taj tunel zbilja neizbija u šumu Fontainebleau?

Nabasaše odjednom na novu hordu štakora, mnogo agresivnijih od onih na kojesu naišli prvi put. Jason shvati što se to vjerojatno moralo dogoditi, ali nije imao vre-

204



mena objasniti to ostalima: morali su opet na brzinu navući maske i baciti suzavac.Svaki put, naime, kad bi se zid zaljuljao, što se zacijelo nije događalo često, štakoriiz "crvene zone" prelazili bi u "žutu zonu", u potrazi za hranom. No ako su oni ucrvenoj zoni još nekako životarili, ovi drugi - iseljenici - ne bi našli ništa konkretnoza pod zub, i bili su prisiljeni proždirati se međusobno.

A Jason i njegovi prijatelji imali su posla upravo s preživjelima, drugim riječima -s najkrvoločnijima. S njima se suzavac pokazao potpuno nedjelotvornim. Napadalisu! Skakali, pokušavali se objesiti za ruke...

Na rubu histerije, Daniel je nemilice sipao rafaljnu paljbu zasljepljujućih fleševa,no te su beštije imale težinu koja se mjerila u kilogramima i ljudi im očito nisu ulije-vali nikakav strah. Padoše prve rane. Jason izvuče svoj Opinel, prikolje dva štakora idobaci ih na gozbu ostalima. Augusta ispali više hitaca iz jednog malog revolvera...Tek su tada, na jedvite jade, uspjeli odmagliti. Bilo je i vrijeme!

KAD SAM BIO: Kad sam bio mali, ostajao bih satima ispružen na tlu promatrajućimravinjake. To mi se činilo puno "stvarnije" od televizije.

Između tajni koje mi je nudio mravinjak, evo jedne: zbog čega bi nakon nekog od mojih pustošenja oni neke ranjenike odvodili sa sobom, a druge ostavljali da ugi-nu? Svi su bili iste veličine... Prema kojim kriterijima selekcije neka jedinka biva

prosuđena zanimljivom, a neka druga zanemarivom?

Edmond Wells


Trčali su tim žuto izbrazdanim tunelom.

Stigoše potom pred neku čeličnu rešetku. Otvor u sredini davao joj je izgled ne-kakve ribarske vrše. Sve zajedno imalo je oblik stošca koji se na jednom kraju suža-vao tako da je dopuštao da se kroz njega provuče ljudsko tijelo srednje debljine, ali, sobzirom na šiljke postavljene na izlazu - bez mogućnosti povratka.

- Ovo je prilično recentni amaterizam...

- Hm, reklo bi se da oni koji su smislili ova vrata i ovu vršu nisu željeli da se posjetitelj vrati natrag...

Augusta i opet prepozna Jonathanovo djelo, posao stručnjaka za vrata i kovine.

- Gledajte ovo!

Daniel posvijetli i pred njima se ukaže natpis:

Ovdje prestaje svijest

205



Želite li ući u nesvjesno?

Oni ostadoše otvorenih ustiju.

- Što ćemo sad?

Svi pomisliše na istu stvar u istom trenutku.- S obzirom na točku do koje smo stigli, u ovom trenutku bilo bi šteta odustati. Ja

predlažem da nastavimo.

- Ja idem prvi - poletno će Daniel, uvlačeći svoj konjski rep u zaklon ovratnika,kako mu ne bi zapinjao.

Jedno za drugim, propuzaše tako svo troje kroz čeličnu vršu.

- Baš smiješno - reče Augusta - imam dojam da sam već doživjela takvu vrstuiskustva.

- Hoćete reći da ste već bili u nekom ovakvom košu koji vam priječi da se vratitenatrag?

- Da. Bilo je to jako davno.

- Što vi zovete jako davno?

- Oh! bila sam sasvim mlada, moralo mi je biti... jedna ili dvije sekunde.

Žeteoci u svome gradu ispripovijediše pustolovine koje su doživjeli s druge stranesvijeta, u zemlji čudovišta i neobjašnjivih pojava. Žohari, crne ploče, divovski mono-

lit, zdenac, bijele kugle... Preko svake mjere, doista! Nikakvih mogućnosti da se po-digne bilo kakvo naselje u jednom tako grotesknom svijetu.

103.683. se bio povukao u jedan kutak ne bi li se malo oporavio i prikupio snage.Razmišljao je. Kad njegova braća čuju cijelu priču, morat će potpuno preraditi sve

postojeće zemljovide i ponovno uzeti u razmatranje osnovna načela svoje planetolo-gije. On pomisli u sebi kako bi za njega bilo vrijeme da se vrati u Federaciju.

Nakon vrše, bit će da su prevalili još dobrih desetak kilometara... Na koncu, kako

bi znali, a osim toga i umor se već ipak morao početi osjećati.Dospjeli su sad do nekog tankog potočića što je presijecao tunel; voda je bila vru-ća i puna sumpora.

Daniel iznenada naglo stane. Bilo mu se učinilo da je na nekoj lisnatoj splavi kojue nosila struja primijetio mrave! Natjera sebe da se pribere; to su sigurno te pare

sumpora, od kojih mu se već "ispredaju halucinacije"...

Nekoliko stotina metara dalje, Jason nagazi na nešto pucketavo. Osvijetli. Grudni

206



koš nekog kostura! On krikne, uzvik zvučno odjekne hodnikom. Daniel i Augusta prošetaše svoje svjetiljke uokolo i otkriše još dva kostura, od kojih je jedan bio dje-čjega stasa. Je li moguće da su to Jonathan i njegova obitelj?

Uputili su se dalje i uskoro bili prisiljeni potrčati: neko snažno trenje, neko muklo

komešanje najavljivalo je dolazak štakora. Žuta boja zidova sad je prelazila u bijelu.Vapno. Bez daha, iscrpljeni, najzad se nađoše na kraju tunela. U podnožju nekih za-vojitih stuba koje su vodile ponovno prema gore!

Augusta ispali svoja dva posljednja metka na štakore, a zatim svi poletješe uzastube. Jason je još sačuvao dovoljno bistar duh da primijeti da se ove uspinju usuprotnom pravcu od prvih, odnosno da se uspon, baš kao i silazak, odvija u smjerukazaljke na satu.

Novost je izazvala senzaciju. U gradu se upravo pojavio neki Belokanac. Naokolo

se pričalo da je to vjerojatno neki izaslanik iz Federacije, koji je došao objavitislužbeno priznanje Chli-pou-kana kao njezina šezdeset petog grada.

Chli-pou-ni je bila manje optimistična od svoje djece. Nije imala odviše povjere-nja u tog došljaka. A što ako je to jedan od ratnika s mirisom stijene, poslan iz Bel-o-kana kako bi se infiltrirao u grad potencijalno subverzivne kraljice?

Kako izgleda?

Strašno umoran, prije svega. Bit će da je pretrčao čitav put od Bel-o-kana, valjdaa je htio prevaliti za samo nekoliko dana.

Prvi su ga bili primijetili pastiri, mrtva od umora, kako jedva se vukući luta na-okolo. Nije još zasada ništa emitirao, odveli su ga bili ravno u dvoranu s mravima-cisternama, da se okrijepi i povrati snage.

Dobro, dovedite ga ovamo, želim s njim razgovarati u četiri oka, ali želim da stra-ari ostanu na ulazu u kraljevsku ložnicu, spremni da na moj signal odmah interveni-

raju.

Chli-pou-ni, koja je već toliko dugo žudjela za vijestima iz svog rodnog grada,sad kad se napokon jedan predstavnik otamo pojavio prva misao koja joj je proletjelakroz glavu bila je da ga smatra doušnikom i da ga ubije. Pričekat će, ipak, da ganajprije vidi, ali osjeti li i najsitniju molekulu mirisa stijene dat će ga smaknuti beztrunke oklijevanja.

Uvedoše Belokanca. Čim su se prepoznali, dvoje mrava skočiše jedno na drugo,široko rastvorenih čeljusti te se predali... najmedenijoj mogućoj trofilaksiji. Uzbuđe-nje je bilo toliko snažno da ni jedan ni drugi u prvi tren nisu bili u stanju ništa emiti-rati.

Chli-pou-ni prva konačno ispusti jedan feromon.

207



Kako stoji s istragom? Jesu li termiti?

103.683. ispripovijedi kako je prešao Istočnu rijeku i obišao termitski grad; kakoe ovaj potpuno upropašten i kako u njemu nije ostao ni jedan jedini preživjeli.

Tko, dakle, stoji iza svega toga?

Pravi krivci za sve te neobjašnjive događaje bih su, po ratnikovu sudu, Čuvariistočnog ruba svijeta. Nekakve zvijeri toliko čudnovate da ih se uopće ne vidi, uopćene čuje. Samo odjednom iznenada iskrsnu s neba i sve što se kreće ostaje mrtvo nalicu mjesta!

Chli-pou-ni pozorno je slušala. Međutim, doda 103.683., ostaje ipak jedan ne-razjašnjeni detalj: kako su Čuvari kraja svijeta mogli koristiti vojnike s mirisom stije-ne?

Chli-pou-ni o tome je imala izvjesnu svoju ideju. Ona iznese kako vojnici s miri-som stijene nisu ni doušnici, ni plaćenici, nego pripadaju jednoj specijalnoj tajnoj siličiji je zadatak da drže pod nadzorom razinu stresa u cjelokupnom organizmu Grada.Oni guše sve informacije koje bi mogle u Grad unijeti bilo kakvu tjeskobu... Ispripo-vijedi potom kako su ti koljači mučki ubili 327-og i kako su pokušali ubiti i njusamu.

A zalihe hrane ispod kamenog poda? A hodnik u granitu?

Što se toga tiče, Chli-pou-ni nije imala nikakva odgovora. Upravo je zbog toga i poslala tamo ambasadore-doušnike koji bi trebali pokušati riješiti tu dvostruku zago-netku.

Mlada kraljica predloži zatim svom prijatelju da ga povede u razgledavanje grada.Putem mu je objašnjavala fantastične mogućnosti koje nudi voda. Istočna je rijeka,na primjer, oduvijek bila smatrana smrtonosnom, ali to je samo voda i ništa drugo,sama je kraljica u nju pala i nije od toga umrla. Možda bi se jednog dana i po toj rije-ci moglo ploviti na splavima od lišća i otkriti sjeverni rub svijeta... Chli-pou-ni odu-ševljeno poskoči: i na sjevernom rubu svijeta bez sumnje postoje Čuvari, koje bi semoglo nahuškati da se bore protiv onih koji čuvaju istočni rub.

103.683. morao je priznati da smionih projekata Chli-pou-ni doista ima u izobilju.Svi možda i nisu ostvarivi, ali ono što je dosad provedeno u djelo, bilo je stvarno

impresivno: mladi vojnik nikad nije imao prilike vidjeti toliko prostrana gljivišta ilistaje, da i ne spominje splavi što plove podzemnim kanalima...

No ono što ga je najviše iznenadilo bio je kraljičin posljednji feromon:

Odlučno je, naime, izjavila da ako se njezini izaslanici za petnaest dana još uvijek ne budu vratili, objavit će rat Bel-o-kanu. Po njezinu mišljenju, rodni grad nije više

prilagođen ovome svijetu. Već samo postojanje ratnika s mirisom stijene jasan je do-kaz da se više nije u stanju izravno suočiti s realnošću. Sad je to grad što drhturi po-

208



put kakva puža. Nekoć je bio revolucionaran, sad je jednostavno nadmašen. Potrebnamu je smjena. Ovdje, u Chli-pou-kanu, mravi napreduju daleko brže. Chli-pou-ni

bila je mišljenja da bi ona, kad bi stala na čelo Federacije, mogla vrlo brzo pokrenu-ti njezin razvoj. Sa 65 saveznih gradova, njezine bi inicijative mogle postići desete-rostruke rezultate. Već se bavi mišlju da ovlada vodenim tokovima i oformi jednu le-teću legiju koja bi koristila nosoroge kornjaše.

103.683. je oklijevao. On je zapravo imao namjeru vratiti se u Bel-o-kan kako bitamo obznanio svoju Odiseju, no Chli-pou-ni ga zamoli da zasad od te odlu-ke odustane.

Bel-o-kan je stavio u pogon cijelu jednu vojsku "kako se ne bi saznalo", nemoj garimoravati da spozna ono što ne želi spoznati.

Vrh zavojitog stepeništa bio je produžen aluminijskim stubama. Ove, dovraga,

ipak ne potječu iz Renesanse! Oni izbiše pred neka bijela vrata. I opet jedan natpis :

I stigoh u blizinu nekoga zida što bijaše izgrađen od kristala i okružen vatrenimezicima. I tad me počne hvatati strah.

Prođoh zatim kroz vatrene jezike i stigoh u blizinu nekog velikog zdanja koje bija-e sagrađeno od kristala.

A zidovi te kuće bijahu poput bujice kockastih kristala, a temelji njezini bijahu od kristala.

Strop joj bijaše poput staze osute zvijezdama.

A između njih stajahu simboli vatre.

A nebo njihovo bijaše bistro poput vode

(Henoh, I)

Oni gurnuše vrata te se stadoše uspinjati nekim vrlo strmim hodnikom. Iznenada,tlo im pod nogama naglo propadne - pod se okretao oko svoje osi! Padali su tolikodugo... da je i vrijeme straha već davno prošlo, sad su imali dojam da lete. Pa onilete!

Pad im je amortizirala neka mreža za artiste na trapezu, divovska mreža gusto zbi-enih otvora. Puzeći na sve četiri, tapkali su po tami. Jason Bragel identificira opet

neka nova vrata... ne opet s nekim novim kodom, nego s najobičnijom kvakom. Ontihim glasom dozove svoje drugove. Zatim otvori.

209



STARAC: U Africi se smrt nekog starca oplakuje više nego smrt novorođenčeta.Starac je predstavljao golemu riznicu raznih iskustava koja su mogla biti od koristiostatku plemena, dok novorođenče, budući da još uopće nije živjelo, nije još stigloni do svijesti o vlastitoj smrti.

U Europi, novorođenče se oplakuje jer čovjek uvijek misli kako bi to dijete, da je poživjelo, sigurno moglo napraviti sjajnih stvari. Nasuprot tome, pridaje se vrlomalo pozornosti smrti starca, u svakom slučaju, on se života ionako već naužio.

Edmond Wells


Mjesto je bilo okupano plavičastom svjetlošću.

Bio je to neki hram, bez ijedne slike, bez ijednog kipa.

Augusta se prisjeti onoga što je govorio profesor Leduc. Oni njegovi protestantinekoć su se zacijelo ovamo sklanjali kad bi progoni postali presurovi.

Pod širokim svodovima od klesanog kamena, prostorija je bila prostrana,četvrtastog oblika, vrlo lijepa. Jedini ukrasni element bile su malene starinske orgu-lje, smještene u samom središtu. Ispred njih je stajao stalak za čitanje na kojem je le-žala neka debela mapa.

Zidovi su bili prekriveni natpisima, od kojih su mnogi, čak i neupućenom oku, na-likovali više crnoj nego bijeloj magiji. Leduc je imao pravo, u tom se podzemnomutočištu doista moralo izredati svakojakih sekti. A u to davno doba vjerojatno nije

bilo ni zida koji se ljulja, ni vrše, ni klopke s mrežom za akrobate.Čulo se neko žuborenje, kao da negdje u blizini teče voda. Nisu mu odmah otkrili

porijeklo. Plavičasta svjetlost dopirala je s desne strane. Tu se nalazila neka vrsta laboratorija, prepuna računala i epruveta. Sve su naprave bile još uvijek upaljene; aekrani računala bili su ono što je zračilo onaj plavičasti sjaj kojim je hram bioobasjan.

- Intrigira vas to, ha?

Oni se pogledaše. Nijedno od njih troje nije ni riječi prozborilo. U tom trenutkuna stropu se upali neka svjetiljka.

Oni se okrenuše. Prema njima, u bijelom kućnom ogrtaču, krene Jonathan Wells.Bio je ušao kroz jedna vrata smještena na suprotnoj strani od labosa.

- Dobar dan, bako Augusta! Dobar dan, Jason Bragel! Dobar dan, Daniel Ro-senfeld!

Troje prozvanih ostadoše otvorenih ustiju, nesposobni da odgovore. Pa on, dakle,nije mrtav! On je ovdje živio! Kako čovjek tu može živjeti? Nisu znali kojim bi pita-

210



njem počeli...

- Dobrodošli u našu malu zajednicu.

- Gdje smo to?

- Nalazite se u jednom protestantskom hramu kojeg je sagradio Jean Androuet Du

Cerceau, početkom XVII. stoljeća. Androuet je postao slavan po projektu hotelaSully, u ulici Saint-Antoine u Parizu, ali ja mislim da je upravo ovaj podzemni hramnjegovo remek-djelo. Kilometri i kilometri tunela od klesanog kamena. Sami ste vi-djeli, tijekom čitava puta ima zraka. Mora da je negdje načinio i vješto sakrio ne-kakve dimnjake, ili je pak znao iskoristiti zračne džepove prirodnih vertikalnih oka-na. Čovjek uopće nije u stanju pojmiti kako je to izveo. I to još nije sve, nemasamo zraka, nego i vode. Sigurno ste primijetili potoke koji na određenim dionicama

presijecaju tunel. Evo, gledajte, jedan izbija upravo tu.

On pokaže izvor onog neprestanog žuborenja, isklesanu fontanu smještenu iza

orgulja.- Mnogo se ljudi, kroz vjekove, povlačilo ovamo u potrazi za mirom i spo-

kojstvom koji su im bili potrebni za poduzimanje određenih stvari koje zahtijevaju,recimo... mnogo pozornosti. Moj ujak Edmond u jednoj je staroj vračarskoj knjiziotkrio postojanje ovog brloga i ovamo je dolazio raditi.

Jonathan se još malo približi; neka nesvakidašnja, iznimno rijetka blagost iopuštenost zračile su s njegova lika. Augusta je bila preneražena.

- Ali vi ste sigurno strašno iscrpljeni. Dođite sa mnom. On gurne vrata kroz koja

e ušao i uvede ih u neku prostoriju gdje je uokrug bilo raspoređeno nekoliko divana.- Lucie - pozva on - imamo posjetu!

- Lucie? Ona je tu s tobom? - Augustin usklik bio je preplavljen srećom.

- Hm, pa koliko vas to ovdje ima? - upita Daniel.

- Do sada nas je bilo osamnaest: Lucie, Nicolas, osam vatrogasaca, inspektor, petredarstvenika, komesar i ja. Ukratko, svi koji su se potrudili da siđu. Vidjet ćete ihuskoro. Oprostite nam, ali u našoj je zajednici sad 4 sata ujutro i svi spavaju. Samo jemene probudio vaš dolazak. Koju ste halabuku digli po hodnicima, pojma nemate...

Uto se pojavi Lucie, i ona također u kućnom ogrtaču.

- Dobar dan!

Pristupi im, nasmiješena te ih sve troje izgrli. Iza nje, nejasne prilike u pidžama-ma provlačile su glavu kroz okvir nekih vrata ne bi li vidjele "nove pridošlice".

Jonathan donese veliki vrč vode s fontane i čaše.

- Ostavit ćemo vas sad na trenutak, da se obučemo i spremimo. Mi obično svimanovima priredimo mali svečani doček, ali eto, nismo znali da ćete se tako stvoriti

211



usred noći... Odmah dolazimo!

Augusta, Jason i Daniel nisu se micali s mjesta. Cijela ta priča bila je toliko ne- pojmljiva. Daniel se iznenada uštipne za podlakticu. Augusta i Jason nađoše idejuizvrsnom te učiniše isto. Ma ne, doista, stvarnost doista ponekad ide mnogo dalje od

sna. Pogledavali su se, slatko zbunjeni, i jedno drugom se osmjehivali. Nekoliko minuta kasnije, svi su bili na okupu, udobno sjedeći na divanima.Augusta, Jason i Daniel došli su k sebi i sad su bili gladni informacija.

- Govorili ste malo prije o nekakvim dimnjacima, jesmo li daleko od površine?

- Ne, tri ili četiri metra maksimalno.

- Dakle, možemo opet izaći na svježi zrak?

- Ne, ne. Jean Androuet Du Cerceau svoj je hram smjestio i sagradio točno ispodedne ogromne ravne stijene izvanredne čvrstoće, pouzdano neprobojne - od granita!

- Ipak, na jednom je mjestu probijena rupa debljine ruke - dopuni Lucie. - I taj jeotvor također služio kao dimnjak za ventilaciju.

- Služio?

- Da, sad je taj prolaz dobio drugu namjenu. Nije to ništa strašno, postoje sa stranedrugi, sporedni dimnjaci za provjetravanje. Pa vidite dobro da se ovdje ne gušimo...

- Ne može se izaći van?

- Ne. Ili, u svakom slučaju ne ovuda gore.

Jason je izgledao ozbiljno zabrinut.

- Ali Jonathane, zašto si ti zapravo sagradio onaj zid što se okreće oko osi, onuvršu, onaj pod što izmiče pod nogama, onu mrežu?... Pa tu smo totalno blokirani!

- Upravo to i jest željeni cilj. Stajalo me to mnogo sredstava i truda. Ali bilo jenužno. Kad sam prvi put stigao u ovaj hram, najprije sam naišao na onaj stalak za či-tanje. Osim Enciklopedije relativnog i apsolutnog znanja, našao sam na njemu jednoujakovo pismo, naslovljeno osobno na mene. Evo, tu je.

Oni počeše čitati:

"Dragi moj Jonathan,"Odlučio si se sići dolje usprkos mojemu upozorenju. Hrabriji si, znači, nego štosam mislio. Bravo. Postojala je, prema mojoj procjeni, jedna šansa naprama pet daćeš uspjeti. Tvoja majka mi je pričala o tvojoj fobiji od mraka. To što si sad ovdje,znači da si između ostalog, uspio nadvladati taj hendikep i da se tvoja volja nabrusi-la. A to će nam biti potrebno.

"U ovoj mapi naći ćeš Enciklopediju relativnog i apsolutnog znanja; na dan kad

212



ispisujem ove riječi, ona sadrži 288 poglavlja koja govore o mojim radovima. Želio bih da ih ti nastaviš, oni su toga vrijedni.

"Glavnina i bit tih istraživanja odnosi se na civilizaciju mrava. Najzad, pročitatćeš i bit će ti sve jasno. No odmah u prvo vrijeme, imam na tebe jednu izriči-

tu molbu, vrlo važnu. U trenutku kad si se ovdje pojavio, ja još nisam imao vremenanapraviti i postaviti uokolo nikakve sigurnosne uređaje (da sam stigao, ti ovo pismone bi našao ovako sastavljeno) kojima bih zaštitio svoju tajnu.

"Molim te stoga da ih ti konstruiraš. Ja sam počeo nabacivati neke skice, ali vjeru-em da ćeš ti, s obzirom na tvoja vlastita znanja, moći još daleko bolje dotjerati te su-

gestije. Cilj tih mehanizama je jednostavan: ljudi ne smiju moći lako prodrijeti domog skrovišta, a oni kojima to ipak uspije, ne smiju se nikad više moći okrenuti ivratiti da ispričaju što su otkrili.

"Nadam se da ćeš uspjeti, i da će ti ovo mjesto donijeti isto toliko "bogatstava"

koliko je pružilo meni samom."Edmond."

- Jonathan je prihvatio igru - objasni Lucie. - Konstruirao je sve predviđenezamke, i mogli ste i sami vidjeti da funkcioniraju.

- A leševi? Jesu li to ljudi koje su rastrgali štakori?

- Ne. (Jonathan se osmjehnu.) Uvjeravam vas da u ovom podzemlju, otkad se Ed-mond tu smjestio nije bilo nijednog mrtvog. Leševi koje ste otkrili potječu iz doba od

prije najmanje pedeset godina. Nije poznato kakve su se drame u to vrijeme ovdjeodigravale. Nekakva sekta možda...

- Ali znači li to da ni mi više nikad nećemo moći izaći van?

- Nikad.

- Trebalo bi dosegnuti onu rupu iznad mreže (na osam metara visine!), proći krozvršu u suprotnom smjeru, što je nemoguće, a nemamo nikakve opreme koja bi je bilau stanju rastaliti, i onda još proći kroz zid, a Jonathan s ove strane nije predvidiosistem otvaranja...

- Štakore da se i ne spominje...

- Kako si ti uopće te štakore doveo ovamo dolje?

- To je bila Edmondova ideja. On je donio jedan par vrste rattus norvegicus, kojisu osobito velikog rasta i osobito agresivni, i smjestio ih u jednoj krivudavoj udubiniu stijeni, zajedno s obilnom zalihom hrane. Znao je da je to bomba s kasnim palje-njem. Štakori se, naime, kad se dobro hrane, razmnožavaju eksponencijalnom brzi-nom. Po šest mladih svakoga mjeseca, koji su sami već za dva tjedna spremni za

213



rasplod... Da bi sebe zaštitio, koristio je sprej sastavljen od feromona agresije, kojegti glodavci ne mogu podnijeti.

- Onda su oni, znači, ubili Ouarzazatea? - upita Augusta.

- Nažalost da. A Jonathan nije predvidio da će štakori koji prođu s druge strane

"zida piramide" postati još krvoločniji...- Jedan naš drug, koji je već ionako imao fobiju od štakora, totalno se rastrojio

kad mu je jedna od tih ogromnih beštija skočila na lice i odgrizla komad nosa. Istogse trena vratio, zid piramide nije čak imao vremena pasti natrag. Imate li gore kakvihvijesti o njemu? - upita jedan policajac.

- Ja sam čula da je poludio i da su ga zatvorili u jedan azil za umobolne - odgovo-ri Augusta - ali to je sve "rekla-kazala".

Ona posegnu za svojom čašom vode kad odjednom opazi da je stol prepun mrava.Krik, nagonsko otresanje nadlanicom. Jonathan poskoči kao uboden, zgrabivši je zazglavak. Njegov tvrdi, strogi pogled potpuno je odudarao od krajnje spokojne vedri-ne koja je do tog trenutka vladala među prisutnima; a njegov stari tik ustiju, koji sečinio sjajno izliječenim, odjednom se opet pojavio.

- Da to više.. .nikad... nisi učinila!

Sama u svojoj ložnici, Belo-kiu-kiuni rastreseno je gutala jedno leglo svojih jaja;svoju najomiljeniju poslasticu, na kraju krajeva.

Znala je dobro da je taj takozvani 801. samo još jedan izaslanik iz novoga grada.

56., ili, hajde, Chli-pou-ni, kad se već želi tako zvati, poslala ga je ovamo da nastavis istragom.

Nije se imala zbog čega previše zabrinjavati, njezini vojnici s mirisom stijene mo-rali bi s njim izaći na kraj bez većih problema. Šepavac naročito, on je tako darovitza vještinu brzog i lakog oslobađanja od životnih tereta - ma, pravi umjetnik!

Pa ipak, ovo je već četvrti put da joj Chli-pou-ni šalje nešto previše znatiželjneambasadore. Prvi su bili ubijeni prije nego li su uopće pronašli prostoriju s pramena-rom. Drugi i treći podlegli su halucinogenim supstancijama otrovnog kornjaša.

Što se tiče 801-og, čini se da je sišao odmah nakon sastanka s Majkom. Onistvarno kao da su sve jedan nestrpljiviji od drugog da što prije poginu. Ali istotako svaki put prodru sve dublje u Grad. A što ako jedan od njih usprkos svemu uspi-e pronaći prolaz? I ako otkrije tajnu? I pusti je u mirisni eter?

Roj ne bi razumio. Antistres-ratnici imali bi vrlo malo izgleda da na vrijeme za-taškaju informaciju. Kako bi reagirala njezina djeca?

Uto, sav užurban, naglo bane jedan ratnik s mirisom stijene.

214



Špijun je uspio savladati pramenara! Dolje je!

Eto, moralo se to jednom dogoditi...

666 je ime zvijeri (Apokalipsa, po svetom Ivanu)

No tko će kome biti zvijer?Edmond Wells


Jonathan pusti bakin zglavak. Prije nego što će se među prisutne uvući nelagoda,Daniel pokuša skrenuti razgovor.

- A ovaj laboratorij, čemu služi?

- To je naš Rozetski Kamen!{6} Čitav naš trud u službi je jedne jedine težnje: ko-municirati s njima!

- S njima... s kim to, njima?

- Pa s njima: s mravima. Dođite sa mnom.

Oni napustiše salon i krenuše prema laboratoriju. Jonathan, vidljivo vrlo zadovo-ljan u ulozi Edmondova nastavljača, uzme sa slamnjače jednu epruvetu punu mrava i

podigne je u visinu očiju.

- Vidite, to su bića. Bića s punim pravima. To nisu tek tamo nekakvi bezvezni, beznačajni insekti, i to, to je mome ujaku odmah bilo jasno... Mravi predstavljaju

drugu veliku zemaljsku civilizaciju. Što se pak Edmonda tiče, on je bio neka vrstaKristofora Kolumba koji je otkrio jedan novi kontinent među našim nožnim prstima.On je prvi shvatio da bi se prije nego što krenemo po bespućima svemira tražitiizvanzemaljce valjalo najprije povezati s... podzemaljcima.

Nitko nije ni riječi prozborio. Augusta se nečega prisjetila. Prije nekoliko dana,šećući parkom u šumi Fontainebleau, odjednom je osjetila kako su joj neka sićušnamnoštva zakrckala pod potplatom. Bila je stala na skupinu mrava. Sagnula se. Svi suležali mrtvi, ali bilo je tu nečeg zagonetnog. Bili su poredani kao da žele oblikovatistrelicu čiji bi vrh bio okrenut naopako...

Jonathan odloži epruvetu i nastavi svoju besjedu:- Kad se vratio iz Afrike, Edmond je pronašao ovu zgradu, otkrio njezino pod-

zemlje, a zatim i ovaj hram. Mjesto je bilo upravo idealno, instalirao je tu svoj labo-ratorij... Prva etapa njegovih istraživanja sastojala se u odgonetavanju feromona po-moću kojih mravi međusobno vode dijalog. Ova naprava ovdje, to je spektrometar mase. Kao što mu samo ime kaže, on pokazuje ne optički već maseni spektar nekemješavine molekula, odnosno raščlanjuje bilo koju materiju na slojeve molekula

215



raznih masa od kojih je sastavljena... Pročitao sam njegove bilješke. Na početku, one svoje mrave-pokusne kuniće stavljao pod stakleno zvono, povezano preko usisne

cijevi s spektrometrom mase. Stavio bi jednog mrava u dodir s komadićem jabuke,na primjer, ovaj bi potom susreo drugog mrava i neminovno mu to htio priopćiti:"Tamo ima jabuke". Ukratko, to je bila polazišna hipoteza. Edmond bi pak usisa-vao emitirane molekule-feromone, odgonetavao njihov sastav i dolazio do određenekemijske formule... "Na sjeveru ima jabuke" kaže se, na primjer: "metil-4 metil-pi-rol-2 karboksilat. Količine su beskrajno sitne, reda veličine 2-3 pikograma (1012g) porečenici... No to je bilo dovoljno. Sad je barem bilo poznato kako se kaže "jabuka" i"na sjeveru". Nastavio je zatim pokus s mnoštvom različitih predmeta, namirnica ilisituacija. Dobio je tako pravi pravcati francusko-mravlji rječnik. Nakon što je naučiosamo stotinjak naziva za različite plodove, tridesetak za cvijeće, desetak za različi-te smjerove, znao je prepoznavati feromone za uzbunu, feromone zadovoljstva, pri-edloge, opisivanja; a susreo je i spolno određene koji su ga poučili kako se izražava-

u "apstraktne emocije", sa sedmog ticalnog članka... Međutim, znati "slušati" ih, nijemu više bilo dovoljno. Sad je htio on njima govoriti, uspostaviti pravi dijalog.

- Neviđeno! - nije se mogao suzdržati da ne promrlja prof. Daniel Rosenfeld.

- Počeo je tako da je svakoj kemijskoj formuli pridružio određenu zvučnost uobliku sloga. Metil-4 metüpropil-2 karboksilat glasilo bi, na primjer, MT4MTP2CX,

pa je iz toga slijedilo emtečeemtepedveceiks. A na kraju je u memoriju računala pohranio: emtečeemtepe = jabuka; a dvaceiks = nalazi se na sjeveru. Računalo pre-vodi u oba smjera. Kad primi poruku "dvaceiks", prevodi to u tekst "nalazi se na sje-veru". A kad mu se utipka "nalazi se na sjeveru", pretvara taj izričaj u "dvaceiks", što

pokreće emisiju karboksilata iz ovog odašiljača.

- Odašiljača?

- Da, ove tu naprave.

On pokaže na neku vrstu biblioteke sastavljene od tisuća i tisuća majušnih bočica;svaka je završavala cjevčicom koje su redom bile priključene na nekakvu električnucrpku.

- Molekule koji su sadržane u svakoj od ovih bočica bivaju usisani ovom pumpom, a ona ih zatim izbacuje u ovaj uređaj koji ih probire i precizno dozira točno

prema formuli na koju ukazuje rječnik.- Izvanredno - ponovno će Daniel Rosenfeld - jednostavno izvanredno. I stvarno

e uspio uspostaviti dijalog?

- Hm... za sada je još možda bolje da vam pročitam bilješke iz njegove Enciklope-dije.

216



ISJEČAK IZ RAZGOVORA: Isječak iz prve konverzacije s jednim formica rufa, tipratnika.ČOVJEK: Čujete li me?

MRAV: crrrrrrrr.

ČOVJEK: Ja emitiram, čujete li me? MRAV: crrrrrcrrrcrrrrrrrr. U pomoć.

(N.B. Više puta trebalo je obaviti podešenja. Prije svega, emisije su bile pretjeranooštre, gušile su subjekta. Dugme za regulaciju emisije treba namjestiti na 1. Regu-lator za prijem, naprotiv, treba pomaknuti skroz do 10, kako se ne bi izgubila ni

jedna jedina molekula.)

ČOVJEK: Čujete li me? MRAV: Bougu.ČOVJEK: Ja emitiram, čujete li me?

MRAV: Zgugnu. U pomoć! Zarobljen sam.

Isječak iz treće konverzacije.(N.B.: vokabular je ovaj put proširen za osamdeset riječi. Emisija je još uvijek pre-

jaka. Novo podešenje, dugme mora biti namješteno sasvim blizu ništice.)

MRAV: Što?ČOVJEK: Što kažete?

MRAV: Ništa ne razumijem. U pomoć!ČOVJEK: Govorimo onda polaganije!

MRAV: Vi emitirate previše snažno! Ticala su mi prezasićena. U pomoć! Zarobljen sam.ČOVJEK: Je li sad u redu?

MRAV: Nije, pa zar vi ne znate razgovarati?ČOVJEK: Pa...

MRAV: Tko ste vi?ČOVJEK: Ja sam jedna velika životinja. Moje ime je ED-MOND. Ja sam jedanČO-VJEK.

MRAV: Što kažete? Ništa ne razumijem. U pomoć! Zarobljen sam!...

217



(N.B.: Nakon ovog razgovora, u roku od sljedećih pet sekundi, subjekt je umro. Jesu li emisije za njega još uvijek pretoksične? Je li se uplašio?

Jonathan prekine čitanje.- Kao što vidite, nije nimalo jednostavno! Nagomilati silan vokabular nije do-

voljno da bi se s njima razgovaralo. Povrh toga, mravlji jezik ne funkcionira na istinačin kao naš. Ne percipiraju se samo emisije dijaloga u užem smislu, postoje tako-đer emisije koje se šalju s jedanaest ostalih ticalnih članaka. Oni otkrivaju identitetedinke, čime se bavi, njezin psihički život... neka vrsta uvida u opće duhovno stanje

koji je neophodan za dobro sporazumijevanje dviju jedinki. Eto, vjerojatno je to biorazlog zašto je Edmond odustao. Čitam vam dalje njegove bilješke:

KOJI SAM JA GLUPAN: Koji sam ja glupan!Čak i kad bi izvanzemaljci postojali, mi ih ne bismo mogli razumjeti. Naši odnosni

pojmovi jamačno nikako ne mogu biti identični. Mi bismo im, na primjer, prišli pružajući im ruku, a za njih bi taj pokret možda imao značenje prijetnje.

Mi ne uspijevamo razumjeti čak ni Japance s onim njihovim ritualnim ubojstvima,ili Indijce s njihovim kastama. Kako sam si samo mogao utvarati da razumijemmrave!

801. je imao još samo batrljak od abdomena. Premda je na vrijeme dospio ubiti pramenara, ova borba protiv ratnika s mirisom stijene u gljivištima prokleto ga je prikratila. Pa dobro, ih možda čak još bolje: bez abdomena je lakši.

Uputi se širokim prolazom prokopanim u granitu. Kako su mravlje čeljusti mogleurediti jedan ovakav tunel?

Nešto niže, otkrije ono što mu je Chli-pou-ni nagovijestila: dvoranu prepunjenuvelikim količinama raznih namirnica. Tek što je načinio nekoliko koraka po toj

prostoriji, kadli otkrije još jedan izlaz. Prođe kroz njega i ubrzo se nađe u nekom gra-du, pravom pravcatom gradu u kojem je posvuda mirisalo na stijenu! Grad ispodGrada.

- Znači, nije uspio?

- Dugo je, u stvari, prežvakavao taj poraz. Mislio je da nema izlaza, da ga je zasli-epio vlastiti etnocentrizam. E, a onda su ga ponovno razbudile izvjesne neprilike. A

218



ključni faktor bila je njegova stara mizantropija.

- Što se dogodilo?

- Sjećate se, profesore, vi ste mi pričali kako je radio u nekoj tvrtki koja se zvala"Sweetmilk Corporation", i kako se neprestano gložio sa svojim kolegama.

- Istina!- Jedan od njemu nadređenih mu je prekopavao po radnom stolu. A taj nadređeni

nije bio nitko drugi već Marc Leduc, brat profesora Laurenta Leduca!

- Onog entomologa?

- Njega osobno.

- Pa to je nevjerojatno... Taj je bio došao k meni, izdavao se za Edmondova prija-telja, i spustio se.

- Spustio se u podrum?

- Oh! nemaš se zbog čega brinuti, nije daleko stigao. Nije znao proći kroz zid pi-ramide pa se vratio gore.

- Mmmh, bio je on dolazio i Nicolasu, ne bi li se pokušao dočepati Enciklopedije.o, dobro... Marc Leduc je, dakle, primijetio da Edmond strastveno radi na nacrtima

za nekakve naprave (to su zapravo bile prve skice Rozetskog Kamena). Uspio jeotvoriti ormar u Edmondovu stolu i nabasao na neku mapu, odnosno upravo na

nciklopediju relativnog i apsolutnog znanja. U njoj je našao sve sheme, crteže i projekte prvog uređaja za komuniciranje s mravima. Kad je shvatio namjenu tenaprave (a bilo je više nego dovoljno bilješki i tumačenja da bi i slijepcu sve biloasno), ispričao je to svome bratu. Ovaj je, dakako, odmah bio živo zainteresiran i

zatražio ga da ukrade sve te spise i slike... Edmond je, međutim, primijetio da jenetko kopao po njegovim stvarima i da bi ih zaštitio od nove neželjene posjete, osta-vio je u ladici četiri ose, i to vrste ichneumon, osa najeznica. Čim je Marc Leduc prvi

put nanovo pokušao, ti su ga kukci pošteno izboli, a oni imaju neugodnu naviku da utijelo u koje zabodu žalac odlože svoje proždrljive ličinke. Sutradan je Edmond opa-zio na njemu tragove uboda i htio javno raskrinkati krivca. Nastavak znate, na krajue on bio taj koji je bio otjeran.

- A braća Leduc?

- Marc Leduc već je bio dovoljno kažnjen! Ličinke ose najeznice proždirale su gaiznutra. To je trajalo vrlo dugo, po svemu sudeći više godina. Kako ličinke nisu uspi-evale izaći van iz tog golemog tijela, kopale su u svim mogućim pravcima, u

očajničkoj potrazi za nekakvim izlazom. Naposljetku su bolovi postali toliko neiz-drživi da se bacio pod jednu kompoziciju u podzemnoj željeznici. Ja sam to sasvimslučajno pročitao u novinama.

- A Laurent Leduc?

219



- On je poduzimao sve i sva ne bi li uspio pronaći onaj uređaj...

- Rekli ste da je to Edmondu vratilo želju da se ponovno baci na posao. Kakvezapravo veze imaju te, zapravo već prilično stare, neprilike s njegovim istraživanji-ma?

- Poslije toga, Laurent Leduc je kontaktirao izravno Edmonda. Priznao mu je da jeupućen u njegov uređaj za "diskusije s mravima". Tvrdio je da ga stvar strašno zani-ma i izrazio želju da radi zajedno s njim. Edmondu ideja i nije bila potpuno mrska,na koncu konca ionako je tapkao u mraku i ponekad bi se pitao ne bi li neka pomoćizvana bila dobrodošla. "Dođe trenutak kad čovjek ne može dalje sam", kaže Bibli-a. Edmond je bio spreman povesti Leduca u svoju špilju, ali htio ga je najprije bolje

upoznati. Razgovarali su i previše. Kad je Laurent počeo hvaliti red i disciplinu mra-va, stavljajući izričiti naglasak na činjenicu kako bi razgovarati s njima ljudima zasi-gurno omogućilo da se povedu za njihovim primjerom, Edmond je pozelenio od bije-

sa. Bio je izvan sebe, dobio je živčani napad i samo ga kratko zamolio neka nikadviše ne prekorači njegov prag.

- Pffff, to me nimalo ne čudi - uzdahnu Daniel. - Leduc je član jedne bande etolo-ga, valjda nešto najgore što postoji u okviru cijele njemačke škole, koja bi čovje-čanstvo htjela modificirati kopirajući pod određenim vidom običaje životinja. Osje-ćaj za teritorij, disciplina koja vlada u mravinjacima... Takve stvari uvijek pokrećumaštu.

- Edmond je tako odjedamput imao dobar izgovor da se ponovno baci na posao.akanio je s njima razgovarati iz jedne... da tako kažemo, političke perspektive; bio

e, naime, mišljenja da oni žive prema načelima izvjesnog anarhističkog sustava ihtio je da mu oni to potvrde.

- Dakako - promrmlja Bilsheim.

- To je malo-pomalo postajalo svojevrstan izazov čovjeku. Moj je ujak ponovnodugo razmišljao i došao do zaključka da će najbolji način za uspostavljanje komuni-kacija biti izrada jednog "mrava-robota".

Jonathan mahne listovima koji su vrvjeli crtežima.

- Evo, ovo su projekti. Edmond ga je prozvao "Doktor Livingstone". Od plastike

e. Ne moram vam spominjati urarski posao koji je zahtijevala izrada tog nevjero-atnog minijaturnog čuda! Ne samo što su mu svi zglobovi točno rekonstruirani ioživljeni pomoću mikroskopskih električnih motora priključenih na bateriju smješte-nu u abdomenu, nego se ticalo doista sastoji od jedanaest članaka koji su u stanjuistovremeno emitirati jedanaest različitih feromona!... Jedina razlika između DoktoraLivingstonea i pravog mrava leži u tome što je on priključen na jedanaest cjevčica,svaka debljine vlasi, koje su sve zajedno spojene na neku vrstu pupčane vrpce veliči-ne končića.

220



- Neviđeno! Jednostavno neviđeno! - oduševljavao se Jason.

- No dobro, a gdje je taj Doktor Livingstone? - upita napokon Augusta.

Ratnici s mirisom stijene bili su mu za petama. 801. je već htio što prije odmagli-

ti, kad odjednom spazi jedno široko okno te se brže-bolje baci unutra. Dospije tako uneku ogromnu dvoranu nasred koje je stajao nekakav smiješni mrav, stasa vidljivoiznad prosjeka.

801. se oprezno približi. Mirisi čudnovatog osamljenog mrava bili su samo napola pravi. Oči mu se ne sjaje, koža kao da mu je premazana crnom bojom... Mladi biChli-pou-kanac vrlo volio da mu se stvar razjasni. Kako se može biti toliko malomrav?

No vojnici su ga već nanovo tjerali u pokret. Šepavac se izdvoji i pristupi mu,sam: htio je dvoboj. Skoči mu hitro na ticala i stane ih bjesomučno gristi. Obojica seskotrljaše na tlo.

801. se prisjeti Majčinih savjeta: Gledaj gdje te neprijatelj posebno rado udara,to je često njegova vlastita slaba točka... I gle stvarno, čim se dočepao šepavčevih ti-cala, ovaj se bijesno uvine. Sigurno ima hipersenzibilna ticala, jadnik! 801. mu ihkratko i odrešito presiječe te uspije pobjeći. No za njim je u potjeru sad hrlila hajkaod preko pedeset ubojica.

- Želite znati gdje se nalazi Doktor Livingstone? Slijedite žice koje idu od

spektrometra mase.Oni doista zamijetiše neku vrstu prozirne cjevčice koja je, puzeći duž slamnjače,

dolazila do zida, uspinjala se potom do stropa, da bi se na kraju uvukla u neku vrstu povelikog drvenog sanduka smještenog u samom središtu hrama, točno okomitoiznad orgulja. Taj je sanduk po svemu sudeći bio napunjen zemljom: nove pridošliceistezale su i krivile vratove ne bi li što bolje ispitali stvar.

- Ali rekli ste da se iznad naših glava nalazi nerazoriva stijena - primijeti Augusta.

- Da, ali sam vam također napomenuo da ima jedan ventilacioni dimnjak koji miviše ne koristimo...

- A ako ga ne koristimo - nastavi inspektor Galin - to nije zbog toga što smo gazačepili!

- Ako, znači, niste vi...

- ... onda su oni!

- Mravi?

- Upravo tako! Čitav jedan golemi grad rusih mrava izgrađen je i uređen iznad

221



ove kamene ploče. Znate one kukce što po šumama grade velike kupole od granči-ca...

- Prema Edmondovim procjenama, ima ih više od deset milijuna!

- Deset milijuna? Pa oni bi nas tu sve glatko mogli poubijati!

- Ne, bez panike, nemate se čega bojati. Prvo i prvo, zbog toga što oni s namarazgovaraju i poznaju nas. A također i zato što nisu svi mravi iz Grada upućeni u toda mi postojimo.

Kako je Jonathan to izgovorio, jedan mrav ispadne iz sanduka i aterira ravno naLucieno čelo. Ona ga pokuša prihvatiti, no 801. se sav usplahirio i brže-bolje izgubiou njezinoj riđastoj kosi; skliznuo joj potom na ušnu resicu, stuštio se niz potiljak,uvukao u bluzu, zaobišao grudi i pupak, galopom pohitao preko glatke kože bedara,survao se do gležnja, časak zastao i otamo zapikirao prema tlu. Ogledao se na trenu-tak kako bi se orijentirao... da bi se zatim zaletio prema jednom od bočnih otvora za

ventilaciju.- Što ga je uhvatilo?

- Tko će ga znati! U svakom slučaju, privukla ga je struja svježeg zraka iz dimnja-ka, neće mu biti ni najmanji problem da izađe.

- Ali onuda se neće vratiti u svoj Grad, izbit će na potpuno drugu stranu, dalekona istok od Federacije, zar ne?

Špijun je uspio zbrisati! Ako se to ovako nastavi, morat ćemo napasti taj sa-

mozvani šezdeset peti grad...Vojnici s mirisom stijene podnijeli su svoj izvještaj, pokunjeno oborenih ticala.

akon što su se povukli, Belo-kiu-kiuni kratko je vrijeme prežvakavala taj ozbiljan poraz svoje "politike tajne". A onda se, sita svega i izmorena, prisjeti kako je sve po-čelo.

Još kao sasvim mlada, ona je također bila suočena s jednim od onih zastrašujućih pojava koji su davali naslutiti postojanje divovskih stvorova. Bilo je to neposrednonakon njezina rojenja; vidjela je kako je neka crna ploča zgnječila više plodnih kra-ljica, a da ih čak uopće nije pojela. Kasnije, kad je osnovala vlastiti grad, uspjela jeorganizirati jedan susret na tu temu, na kojem je - što majki, što kćeri - bila nazočnavećina kraljica.

Sjećala se. Zoubi-zoubi-ni bila je prva koja je progovorila. Ispripovijedila kako jeviše njezinih ekspedicija pretrpjelo nekakve kiše ružičastih kugli koje su prouzročileviše od stotinjak mrtvih.

Ostale su se sestre tad stale gotovo nadmetati koja će svojom pričom bolje potkri-epiti stvar. Svaka je redom podastrla svoju listu mrtvih i obogaljenih čiju su nesreću

222



izazvale ružičaste kugle i crne ploče.

Chlob-gahi-ni, jedna postarija majka, primijetila je zatim da se, prema svjedo-čanstvima, ružičaste kugle kreću, kako izgleda, samo u skupinama po pet.

Jedna druga sestra, Roubg-fayli-ni, bila je pronašla jednu nepomičnu ružičastu

kuglu, otprilike na tri stotine glava ispod površine tla. Ta se ružičasta kugla produži-vala u nekakvu mekanu supstanciju prilično snažnog mirisa. Počeli se bušiti čeljusti-ma i najzad došli do nekakve tvrde bijele šipke... kao da su te životinje imale oklopunutar tijela umjesto izvan njega,

Na kraju sastanka, budući da su se sve sestre jednodušno složile da takvi fenome-ni nadilaze svako poimanje, donesena je, kako bi se izbjeglo širenje panike u mravi-njacima, odluka o poštivanju apsolutne tajne.

Belo-kiu-kiuni je, sa svoje strane, vrlo brzo počela razmišljati o tome da sastavisvoju vlastitu "tajnu policiju", posebnu radnu jedinicu koja je u ono doba brojila ne-

kih pedesetak vojnika. Njihov zadatak: eliminirati svakog svjedoka fenomena ruži-častih kugli i crnih ploča u cilju izbjegavanja bilo kakvog napada paničnog ludila uGradu.

Samo što se, jednoga dana, dogodilo nešto nevjerojatno.

Njezini ratnici s mirisom stijene bili su zarobili jednog radnika iz nekog nepozna-tog grada. Majka ga je poštedjela, toliko je ono što je ispričao bilo čudnije i od najve-ćeg čuda koje je itko ikad čuo.

Radnik je tvrdio da su ga kidnapirale ružičaste kugle! Navodno su ga bacile u ne-

kakav prozirni zatvor, zajedno s još nekoliko stotina drugih mrava. Tamo ih se po-dvrgavalo najrazličitijim pokusima. Najčešće bi ih se stavilo pod nekakvo zvono itada bi primali vrlo koncentrirane mirise. Ispočetka je to bilo strašno bolno, no poste-

peno su se mirisi razrijedili, da bi se naposljetku pretvorili u riječi!

Sve u svemu, posredstvom tih mirisnih tvari i tih zvona, ružičaste kugle počele sus njima razgovarati, predstavljajući se kao goleme životinje koje su sebe okrstileimenom "ljudi". Izjavili (ili izjavile?) su da postoji jedan prolaz, prokopan u granituispod Grada, i da bi željeli razgovarati s kraljicom. Može biti potpuno sigurna da jojnikakvo zlo neće biti naneseno.

Sve se odvijalo vrlo brzo, nakon toga. Belo-kiu-kiuni se sastala s njihovim "mra-vom-ambasadorom", Dok-to-rom Li-ving-stoneom. Bio je to neki čudnovati mrav, s produžetkom od nekakvog prozirnog crijeva. Ali ipak, s njim se moglo pričati.

Razgovarali su vrlo dugo. Na početku se nisu uopće razumjeli. No bilo je očigled-no da oboje dijele istu uzbuđenu napetost. I činilo se kao da jedno drugom imaju toli-ko toga reći...

Ljudi su nakon toga na izlazu iz dimnjaka instalirali sanduk pun zemlje. A Majka

223



e taj novi Grad zasijala jajima. Kriomice od sve svoje ostale djece.

No taj Bel-o-kan 2 bio je više od grada ratnika s mirisom stijene. On je postaoGrad-veza između svijeta mrava i svijeta ljudi. I upravo u njemu trajno je boravio

Dok-tor Li-ving-stone (bez obzira na sve, ime mu je ipak bilo prilično smiješno)

ISJEČAK IZ RAZGOVORA: Isječak iz osamnaeste konverzacije s kraljicom Belo-kiu-kiuni:

MRAV: Kotač? Nevjerojatno je da nama nikad nije pala na pamet ideja da bismomogli koristiti kotač. Kad samo pomislim da smo svi imali prilike vidjeti one bale-

gare kako guraju svoje kuglice, i da se nitko od svih nas nije iz toga dosjetio kota-ča.ČOVJEK: Kako misliš iskoristiti tu informaciju?

MRAV: Zasad još ne znam.

Isječak iz pedeset šeste konverzacije s kraljicom Belo-kiu-kiuni: MRAV: Imaš tužan ton.ČOVJEK: To je valjda zbog toga što sam nešto krivo podesio na mirisnim orgulja-ma. Otkako sam dodao jezik osjećaja, uređaj kao da nešto zakazuje.

MRAV: Imaš tužan ton.ČOVJEK: ...

MRAV: Više ne emitiraš?ČOVJEK: Mislim da je to čista koincidencija. Ali zapravo stvarno i jesam tužan.

MRAV: Što je bilo?ČOVJEK: Imao sam jednu ženku. Kod nas mužjaci žive dugo, pa se tako obično

živi u paru, jedan mužjak i jedna ženka. Ja sam imao jednu ženku i izgubio sam je,ima tome nekoliko godina. A tako sam je volio, nikako je ne mogu zaboraviti.

MRAV: Što to znači voljeti?ČOVJEK: Da smo imali iste mirise, možda?

Majka se sjećala kako je skončao čo-vjek Ed-mond. Dogodilo se to za vrijeme prvog rata protiv patuljaka. Edmond im je htio pomoći. Izašao je van iz pod-zemlja. No kako je već dugo neprestano radio s feromonima, bio je njima potpunonatopljen. Do te mjere da ga se, a da on toga uopće nije bio svjestan, u šumi smatra-lo... rusim mravom iz Federacije. I kad su ose predivice (s kojima su oni u to doba

bili zaraćeni) otkrile njegovu mirisnu putovnicu, čitav se roj bijesno okomio na nje-ga.

224



Ubile su ga držeći ga jednim od Belokanaca. Zacijelo je umro sretan.

Kasnije su, međutim, ovaj Jonathan i njegova zajednica opet obnovili kontakte...

On ulije još malo razrijeđene medovine u čaše troje novih, koji ga nisu prestajali

bombardirati pitanjima:- Ali to onda znači da je Doktor Livingstone u stanju prevesti naše riječi, tamo

gore?

- Da, a mi slušati njihove. Njihovi odgovori pojavljuju se na ovom ekranu. Kratkoi jasno, Edmond je jednostavno uspio!

- Pa o čemu su razgovarali? O čemu vi jedni s drugima razgovarate?

- Hum... Nakon tog uspjeha, Edmondove bilješke postaju pomalo nejasne, ne-određene. Kao da mu nije bilo stalo da sve pribilježi. Recimo da su se u prvo vrijeme

edni drugima opisali, svatko je opisivao svoj svijet. Tako smo mi naučili da se nji-hov grad zove Bel-o-kan; i da predstavlja glavni stožer jedne federacije od više stoti-na milijuna mrava.

- Nevjerojatno!

- Nakon toga, obje su strane prosudile da je još prerano da se informacija proširimeđu njihovim stanovništvom. Zato su sklopile izvjestan sporazum koji je jamčioapsolutnu šutnju o njihovu "kontaktu"...

- Eto, zbog toga je Edmond onoliko inzistirao da Jonathan sklepa sve one lukavezamke - umiješa se jedan vatrogasac. Nije nikako želio da ljudi saznaju prerano. S

užasom je zamišljao svu onu zbrku i strku koju bi televizija, radio ili novine bili ustanju napraviti od jedne takve vijesti. Mravi postali moda! Već je vidio reklamnespotove, privjeske za ključeve, majice s otisnutim slikama, show-programe rock zvi-ezda... Ukratko, sve one moguće gluparije za koje bi se to otkriće moglo iskoristiti.

- Bel-ki-kiuni, njihova kraljica, sa svoje je strane pak mislila da bi se njezina dje-ca smjesta htjela ići boriti protiv tih opasnih tuđinaca - doda Lucie.

- Ne, naše dvije civilizacije nisu još spremne da se upoznaju, niti - pustimo snove- niti da jedna drugu razumiju. Mravi nisu ni fašisti, ni anarhisti, ni rojalisti... oni suednostavno mravi, i sve što se tiče njihovoga svijeta razlikuje se od našeg. U tome,

uostalom, i jest njihovo bogatstvo.Autor ove strastvene izjave bio je komesar Bilsheim; on se doista uvelike izmije-

nio otkako je napustio svijet na površini - i svoju šeficu, Solange Doumeng, jasno.

- I njemačka i talijanska škola se varaju - reče Jonathan - jer obje ih pokušavajuobuhvatiti jednim sustavom poimanja koji je isključivo "ljudski". Svaka analiza takoneizbježno mora ostati gruba i površna. Kao da naš život pokušavaju sagledavati

225



uspoređujući ga s njihovim. Mirmekomorfizam, na neki način... A opet, i najmanjaod njihovih specifičnosti upravo je očaravajuća. Mi, na primjer, ne razumijemo ni Ja-

pance, ni Tibetance ili Indijce, no njihova kultura, njihova glazba, njihova filozofija,uvijek nas opčinjavaju, premda ih je naš zapadnjački duh posve izopačio. A buduć-nost ove naše Zemlje pripada miješanju rasa, to je jasno da ne može biti jasnije.

- Ali što bi nam to mravi mogli donijeti po pitanju kulture? - čudila se Augusta.

Umjesto odgovora, Jonathan se okrene prema Lucie i dâ joj neki znak. Onaiščeznu na nekoliko sekundi, a kad se vratila u ruci je nosila nešto što je izgledalo

poput staklenke s džemom.

- Pogledajte, već samo ovo predstavlja pravu riznicu! Medovina od lisnih uši.Izvolite, kušajte!

Augusta se prva odluči umočiti oprezni, kolebljivi kažiprst.

- Hmmm, ovo je strašno slatko... ali vraški ukusno! Uopće nema okus kao pčelinjimed.

- Eto vidiš! A nijednom se nisi zapitala kako smo se mi tu, u toj dvostrukoj slije- poj ulici pod zemljom, snalazili sa svakodnevnom prehranom?

- Pa da, stvarno...

- Mravi su ti koji nas hrane, svojom medovinom i svojim brašnom. Oni spremajuzalihe za nas, tamo gore. Ali to još nije sve, mi smo osim toga kopirali njihove tehni-ke za uzgoj pečurki.

On pridigne poklopac jedne velike drvene kutije. Na dnu se lijepo moglo vidjeti

kako na podlozi od fermentirana lišća tjeraju krasne bijele pečurke.- Galin je naš veliki specijalist za gljive.

Potonji se skromno nasmiješi.

- Još imam puno toga za naučiti.

- Ali ipak, te gljive, taj med... bez obzira na sve, bez sumnje imate pomanjkanje bjelančevina.

- Što se bjelančevina tiče, to je Maxova briga.

Jedan vatrogasac pokaže prstom prema stropu.

- Ja redovito berem sve kukce koje mravi donesu u onu malu kutiju desno odsanduka. Stavljamo ih da prokipe da se odvoji kutikula; a ostalo, to vam je kao onimali-mali račići; imaju uostalom isti okus, a slično i izgledaju.

- Znate, tu kad se čovjek dobro snađe, može imati svaki komfor - pridoda jedanredarstvenik. Električnu struju proizvodi jedna mini-atomska centrala, čiji je životnivijek 500 godina. Instalirao ju je još Edmond, odmah prvih dana nakon dolaska...Zrak dolazi kroz dimnjake, hranu nam dostavljaju mravi, imamo vlastiti izvor svježe

226



vode, a povrh svega imamo izvanredno uzbudljiv posao. Imamo osjećaj kao da smo pioniri nečeg iznimno važnog.

- Mi smo u stvari poput astronauta koji trajno borave u nekoj svemirskoj bazi i povremeno uspostavljaju dijalog s izvanzemaljcima iz susjedstva.

Svi se nasmijaše. Elektricitet dobrog raspoloženja strujao je leđnim moždinama.Jonathan predloži da se vrate u salon.

- Znate, dugo sam vremena tražio načina kako da okupim oko sebe svoje prijateljei navedem ih na zajednički život. Pokušao sam s raznoraznim komunama, skvotovi-ma, falansterama... Nikad mi nije polazilo za rukom. Naposljetku sam zaključio dasam tek blagi utopist, da ne kažem imbecil. Ali ovdje... tu se nešto događa. Tu smoednostavno prisiljeni živjeti pod istim krovom, upotpunjavati se, misliti zajedno.emamo drugog izbora: ne budemo li se slagali, umrijet ćemo. A mogućnosti za bi-

eg nema. I eto, ne znam proizlazi li to iz otkrića mog ujaka ili iz onog čemu nas

uče ovi mravi već samim svojim postojanjem tu iznad naših glava, ali naša zajednicazasad funkcionira kao po Božjoj zapovijedi!

- Funkcionira, i to čak mimo naše volje...

- Katkad imamo dojam da proizvodimo neku zajedničku energiju iz koje svatkomože slobodno crpiti.

- Čuo sam već nešto o tome, u vezi s Rosenkreuzerima i nekim udrugama slobod-nih zidara - javi se Jason. - Oni to zovu egregor: duhovni kapital "stada". Nešto kaovelika zdjela u koju svatko ulijeva svoju snagu da bi se napravila juha kojom će sesvatko moći okrijepiti... A inače, općenito uvijek i svugdje postoji jedan lopov kojikoristi tuđu energiju za vlastite ciljeve.

- Mi ovdje nemamo takvih problema. Kad se živi u maloj skupini pod zemljom,ne može se imati osobnih ambicija.

Tajac.

- A osim toga, govorimo sve manje i manje. Nemamo više potrebu za time da bismo se razumjeli.

- Da, tu se događaju neke stvari. No mi ih još ne razumijemo sasvim i nemamooš nad njima kontrolu. Nismo još stigli, tek smo u pola putovanja.

I dalje tajac.- No dobro, da skratim, nadam se da ćete se ugodno osjećati u našoj malenoj za-

ednici...

Iscrpljen, 801. stiže napokon u rodni grad. Uspio je! Uspio je!

Chli-pou-ni odmah izvrši s njim AK kako bi što prije saznala što se dogodilo. A

227



ono što je čula samo ju je učvrstilo u njezinim najcrnjim pretpostavkama u vezi stajnom koja se krije ispod granitne ploče.

Smjesta odluči vojno napasti Bel-o-kan. Čitavu noć vojnici su proveli u priprema-ma. Potpuno nova leteća legija nosoroga čekala je savršeno spremna.

103.683. emitirao je prijedlog plana. Dok se jedan dio vojske bude borio sprijeda,na frontu, dvanaest će četa polagano i neprimjetno opkoliti Grad s ciljem da se poku-ša izravan napad na kraljevski panj.

SVEMIR IDE: Svemir ide prema složenosti. Od vodika do helija, od helija do uglji-ka. Neprestano sve složeniji, neprestano sve sofisticiraniji je pravac razvoja stvari.Od svih poznatih planeta, Zemlja je najsloženija. Nalazi se u zoni gdje temperaturana njezinoj površini može varirati. Prekrivena je oceanima i gorskim masivima. Paipak, premda je lepeza šarolikih oblika života praktički neiscrpiva, postoje dvije ci-vilizacije koje su se po inteligenciji izdigle nad ostalima. Mravi i ljudi.

Kao da je Bog upotrijebio planet Zemlju kako bi izvršio jedan eksperiment. Kao da je uzeo dvije vrste, s dvjema potpuno različitim filozofijama, i pustio ih u utrku svijesti, da vidi koja će ići brže. Krajnji je cilj, po svemu sudeći, doseći razinu neke planetne kolektivne svijesti: stapanje svih mozgova jedne određene vrste. To je po mom mišljenju sljedeća etaparazvoja događaja u pustolovini svijesti. Međutim, dvije vodeće vrste uputile su se

paralelnim putem razvitka.

- Čovjek je, da bi postao inteligentan, naduo svoj mozak do te mjere da mu je posti- gao monstruoznu veličinu.- Da bi dobili isti rezultat, mravi su se pak radije opredijelili za korištenje više tisu-ća malih mozgova, povezanih i ujedinjenih savršeno istančanim sustavima komuni-kacije.

Po apsolutnoj vrijednosti, materijala, odnosno inteligencije, ima isto toliko u go-mili raskupusanih listića mravlje glavice zelja koliko i u ljudskoj cvjetači. Borba

je, što se oružja tiče, ravnopravna. No što bi se dogodilo kad bi ta dva oblika inteligencije, umjesto da trče usporedno,

počela surađivati?...Edmond Wells


Jean i Philippe nisu voljeli gotovo ništa drugo osim televizije i, donekle, flipera.Čak ni posve novi mini-golf, uređen nedavno uz visoke troškove, više im nije bio za-

228







On ga uhvati i zgnječi između palca i kažiprsta. Cvrlj! Žuti i crni sok procuri mu po prstima.

- Evo već jednog koji je dobio svoje - objavi on. - No dobro, sad se miči, frcat ćeiskre!

- To će stvarno bit' supersumporačina! - napeto će Philippe.- Apokalipsa po Ivanu! - cerekao se Jean.

- Koliko bi ih moglo biti unutra?

- Sigurno milijuni. Navodno su prošle godine mravi napali jedan ljetnikovac uovom kraju.

- Osvetit ćemo mi sad i njih tamo - reče Jean. - Hajde, gibaj sad, ubaci se iza onogdrveta.

Majka je razmišljala o ljudima. Sljedeći put postavit će im više pitanja. Kako onikoriste kotač?

Jean kresnu šibicu i baci je prema kupoli od grančica i iglica. Zatim se baci u trk,u strahu da ga ne dohvati koja prskotina.

Eto ga konačno, chlipoukanska vojska spazila je napokon Glavni grad. Kako jesamo golem!

Šibica koja je letjela najavi silaznu krivulju.

Majka nije više mogla čekati, odluči razgovarati s njima bez odlaganja. Mora imionako također priopćiti da može bez problema povećati količinu darovane medovi-ne; proizvodnja bi ove godine, kako izgleda, trebala biti odlična.

Šibica padne na grančice kupole.

Chlipoukanska vojska dovoljno se približila. Pripreme za juriš.

Jean skoči iza velikog bora, gdje je Philippe u zaklonu već čekao.

Šibica nije naišla ni na jednu zonu natopljenu bilo alkoholom, bilo herbicidom. Pa

231



se mirno ugasila.

Dječaci se ponovno pridigoše.

- No, sranje!

- Znam što ćemo napravit'. Gurnut ćemo 'nutra komad papira, on će se odma' za- palit' i nastat će veliki plamen koji će se valjda negdje morati dotaknuti alkohola.

- Imaš ti kakav papir kod sebe?

- E... samo jednu kartu od metroa.

- Daj.

Jedan stražar na kupoli zamijeti odjednom nešto zagonetno: ne samo što se većnekoliko minuta u više četvrti osjećao miris alkohola, nego se povrh toga, zabijen uvrh, upravo ukazao nekakav komad žutog drveta. On smjesta stupi u kontakt s jed-nom radnom ćelijom, kako bi se grančice očistile od tog alkohola i uklonila ona žutagreda.

Jedan drugi stražar stiže trčeći na vrata broj 5.

Uzbuna! Uzbuna! Napada nas neka vojska rusih mrava!

Karton plane. Dječaci opet poletješe u zaklon iza bora.

Treći stražar ugleda kako se na jednom kraju žutog komada drveta diže uvis veliki plamen.

Chlipoukanci zagalopiraše jurišnim korakom, onako kako su vidjeli da to čine robovlasnici.

Prva eksplozija.

Čitava kupola plane u trenu.

Detonacije, plamteće iskre.

Jean i Philippe trudili su se zadržati oči otvorene usprkos valu vrućine koji ih jenaglo zapahnuo. Spektakularni prizor nije ih ostavio razočaranima. Suho drvo brzo

e primalo. Kad god bi plamen liznuo koju lokvicu herbicida, prasnula bi nova žesto-ka eksplozija. Uzastopne detonacije i zeleni, crveni, ljubičasti snopovi u mlazu sukuljali iz "Grada izgubljene mravice".

Chlipoukanska vojska stane kao ukopana. Solarij je izgorio prvi, sa svim svojimajima, svom stokom, a zatim je požar u hipu zahvatio čitavu kupolu.

Panj Zabranjenog grada bio je pogođen već u prvim sekundama katastrofe. Vrata-

232



ri su eksplodirali. Ratnici se zaletješe ne bi li svojoj jedinoj nesilji pokušali oslobodi-ti prolaz. Prekasno: ona je već ležala ugušena toksičnim plinovima.

Znakovi za uzbunu štrcali su jedan za drugim i prenosili se punom brzinom. Faza1: ispuštanje feromona uzbudnika; faza 2: bubnjanje zlokobnim ritmom po svim

hodnicima; faza 3: "luđaci" jure po galerijama i prenose vlastitu paniku; faza 4: svešto je dragocjeno (jaja, spolno određeni, stoka, namirnice...) gura se prema najdub-ljim katovima, dok se vojnici istovremeno penju u suprotnom smjeru kako bi što pri-e pružili otpor.

U kupoli se pokušavalo iznaći rješenja. Čete artiljeraca uspjele su ugasiti nekezone polivši ih mlazovima kiseline u koncentraciji od najmanje 10%. Ti improvizira-ni vatrogasci, uvidjevši učinkovitost svoje usluge, zališe odmah zatim i Zabranjenigrad. Možda će, ako ga se natopi vlagom, panj biti moguće spasiti.

No, vatra je napredovala. Ukliješteni građani gušili su se od toksičnih dimova.

Užareni drveni svodovi padali su po izbezumljenoj svjetini. Oklopi su se talilii kvrčili poput plastike u vrućoj tavi.

Ništa, baš ništa nije odolijevalo navalama te silne vrućine.

EPIZODA: Prevario sam se. Mi nismo jednaki, mi nismo konkurenti. Prisutnost ljudi tek je kratka "epizoda" u njihovom neprikosnovenom carstvu na Zemlji. Oni

su mnogo, beskrajno mnogo brojniji od nas. Posjeduju više gradova, zapremajudaleko više eko-staništa. Žive u suhim, ledenim, vrućim ili vlažnim zonama u koji-ma nijedno ljudsko biće ne bi moglo opstati. Kamo god nam pogled krene, imamrava. Oni su bili ovdje 100 milijuna godina prije nas, a sudeći po činjenici da subili jedni od rijetkih organizama koji su se pokazali otpornima na atomsku bombu,bez sumnje će tu ostati i 100 milijuna godina nakon nas. Mi smo u čitavoj njihovoj

povijesti tek jedna od slučajnosti od tri milijuna godina. Uostalom, kad bi seizvanzemaljci jednoga dana iskrcali na našem planetu, ne bi se prevarili. Nastojalibi, u to nema nikakve sumnje, razgovarati s njima. Njima: istinskim gospodarima

Zemlje.

Edmond Wells


Sutradan ujutro, kupola je potpuno nestala. Crni je panj, sasvim ogoljen, ostao na-sađen posred Grada.

Poginulo je 5 milijuna građana. Drugim riječima, svi mravi koji su se zatekli ukupoli i njezinoj bližoj okolici.

Svi oni koji su imali dovoljno prisebnosti da siđu dolje, izvukli su se živi i zdravi.

233



Ljudi koji su živjeli, ispod Grada nisu primijetili ništa. Priječila im je to debelagranitna ploča. A sve se, povrh toga, odvijalo za vrijeme jedne od njihovih umjetnihnoći.

Činjenica najbremenitija zloslutnom prijetnjom bila je, međutim, smrt Belo-kiu-

kiuni: lišen svoje nesilje, opstanak čitava Roja bio najozbiljnije ugrožen.Chlipoukanska je vojska, međutim, svojski sudjelovala u borbi s vatrom. Čim suratnici doznali za smrt Belo-kiu-kiuni, hitno su u svoj grad odaslali glasnike. Nekoli-ko sati kasnije, na leđima jednog nosorogog kornjaša, Chli-pou-ni osobno je doletje-la procijeniti štetu.

Kad je prispjela u Zabranjeni grad, mravi vatrogasci još su uvijek polijevali zga-rišta pepela. Nije se više imalo protiv čega boriti. Ona ispita što se i kako dogodilo teoj prepričaše neobjašnjivu katastrofu. Kako više nije bilo nijedne plodne kraljice,

bilo je posve prirodno da ona postane nova Belo-kiu-kiuni i zauzme kraljevsku ložni-

cu Glavnoga grada.

Jonathan se prvi probudio i bio iznenađen začuvši pucketanje izlazne trakeštampača uz računalo.

Na ekranu je stajala ispisana jedna riječ.

Zašto?

Oni su, znači, emitirali za vrijeme njihove noći. Htjeli su razgovarati. On otipkarečenicu koja je ritualno prethodila svakom dijalogu.

ČOVJEK: Poštovanje, ja sam Jonathan.MRAV: Ja sam nova Kraljica Belo-kiu-kiuni. Zašto?

ČOVJEK: Nova Belo-kiu-kiuni? A gdje je stara?

MRAV: Vi ste je ubili. Ja sam nova Belo-kiu-kiuni. Zašto?

ČOVJEK: Što se dogodilo?

MRAV: Zašto?

Zatim se razgovor prekine.

Sad je znala sve.

To su bili oni, ljudi, oni su to učinili.

Majka ih je poznavala.

Oduvijek je znala za njih.

Držala je tu informaciju u tajnosti.

234



Naredila je smaknuće svakoga tko bi mogao otkriti i ukazati i na najmanji trag.

Čak ih je i potpomagala, njih, protiv svojih vlastitih ćelija.

Nova Belo-kiu-kiuni zamišljeno je promatrala svoju nepomičnu Majku. Kad sustražari došli da odnesu posmrtne ostatke i bace ih na smetlište, ona se naglo trgne.

Ne, ovaj se leš ne smije baciti.Pomno je ispitala tijelo negdašnje Belo-kiu-kiuni, iz kojeg su se već širili mirisi

smrti.

Zapovijedi tada da se razoreni udovi pomoću smole opet slijepe zajedno. Da se ti-elo isprazni od mekog tkiva i da se ono zamijeni pijeskom.

Željela ga je zadržati u svojoj ložnici.

Chli-pou-ni, nova Belo-kiu-kiuni, okupi potom nekoliko ratnika. Iznese im svoje prijedloge da se Glavni grad rekonstruira na najsuvremeniji način. Po njezinu mišlje-

nju, kupola i panj bili su previše osjetljivi. Također, treba se posvetiti istraživanju podzemnih riječnih tokova, odnosno prokopavanju i otvaranju novih kanala koji bi povezivali sve gradove Federacije. Za nju je budućnost ležala upravo u tome, u kro-ćenju vode. Bit će tako ne samo lakše zaštititi se od požara, nego i putovati mnogo

brže i uz manje opasnosti.

A što ćemo s ljudima?

Ona odasla ponešto neodređen odgovor.

Oni nisu od osobitog interesa.

Ratnik je inzistirao:

A što ako nas ponovno napadnu onom svojom vatrom?

Belo-kiu-kiuni ne odgovori. Zatraži da je ostave samu, zatim se okrenu premalešu stare Belo-kiu-kiuni.

Nova kraljica nježno nagne glavu i prisloni ticala na čelo svoje Majke. Ostadetako nepomična, dugo, vrlo dugo, kao uronjena u neku vječnu AK.

Scan: Harold Fander Obrada: boden

BalkanDownload.org

235



BILJEŠKE

{1} CNRS - Centre National de la Reserche scientifique (Nacionalni Centar za znanstvena istraživanja){2} osa predivica{3} sposobnost navikavanja na otrov{4} Japansko tradicionalno mačevanje; od 19 st. sportska disciplina. Borci nose zaštitnu opremu (kendogu), a

umjesto mačeva upotrebljavaju oko 2 m duge bambusove štapove koje drže objema rukama (nap. prev.){5} drugi stupanj metamorfoze insekata, spolno nezreli oblik {6} Kamen od crnog granita s uklesanim trojezičnim natpisom istoga sadržaja, zahvaljujući kojem je

francuski ori jentalist i osnivač egiptologije Jean-François Champollion (1790-1832) dešifrirao staro-egipatsko pismo. Ime dobio po gradu Rašid (tal. Rosetta) u delti Nila, u kojem je otkriven 1799. (nap. ur.)

236



RJEČNIK

Alkohol: mravi znaju izazvati fermentaciju medovine od ušenaca i soka od žitari-ca.

Apsolutna komunikacija (AK): totalna razmjena misli sljubljivanjem ticala.

Balegar: gurač kugle. Jestivo. Belo-kiu-kiuni: kraljica Bel-o-kana.

Bel-o-kan: glavni grad Federacije rusih mrava.

Biljke mesožderke: žednjak, X, dionea, droceraceae. Opasnost.

Bitka kod Makova: 100000666. godine; prvi saveznički rat koji je suprotstavio bakteriološko oružje i tenkove.

Bračna ložnica: mjesto gdje kraljica liježe jaja.

Bogomoljka: kukac koji neumjereno uživa u vođenju ljubavi i jelu. Bolesti: uzroci najučestalijih bolesti u mrava su: konidije (spore za bespolnorazmnožavanje u nekih parazitskih gljiva); aegaritelija (vrsta truljenja hiti-na), moždani crv (parazitski crv koji se ugnijezdi u razini podjednjačkih ganglija),hipertrofija labijalnih žlijezda (vrsta abnormalne nadutosti toraksa koja se pojavlju-e već u stadiju ličinke), alternaria (smrtonosne spore).

Brzina kretanja: na 10° C rusi se mrav kreće brzinom od 18 m/h. Na 15° C ide 54,a na 20° C može postići i 126 m/h.

Bubamara: grabežljivac stočnog blaga ušenaca. Jestivo.

Chli-pou-kan: supermoderan grad koji je osnovala Chli-pou-ni.Chli-pou-ni: kći Belo-kiu-kiuni.

Cisterna: nakapni spremnik za rosu.

Crveni tkalci: mravi nomadi s Istoka koji vlastitu ličinku koriste kao tkalački ču-nak.

Daždevnjak: opasnost.

237



Dinastija: uzastopni slijed kraljica kćeri koje se smjenjuju na jednom te istom te-ritoriju.

Dionea: biljna zvijer česta u okolici Bel-o-kana. Opasnost.

Dodekadecimalni sustav: mirmekanski brojevni sustav. Mravi sve računaju puta

dvanaest, budući da imaju dvanaest pandži (po dvije na svakoj nožici). Dogma kraljica: zbir dragocjenih informacija koje se, ticalom na ticalo, prenose s

kraljice majke na kraljicu kći.

Društvena voljka: organ plemenitosti.

Dufourova žlijezda: žlijezda koja luči feromone za orijentaciju (feromone-putoka-ze)

Federacija: skup gradova jedne iste vrste. Jedna federacija rusih mrava obuhvaćau prosjeku 90 gnijezda koja zajedno prekrivaju površinu od oko 6 hektara i uključuje

otprilike 7,5 kilometara utabanih staza i 40 km mirisnih trasa. Feromon: Rečenica ili riječ u tekućem obliku.

Glava: mirmekanska mjerna jedinica. Odgovara dužini od tri milimetra.

Glazba: zvuk ili ultrazvuk kojeg, trenjem vlastita pokrilja, proizvode zrikavci icvrčci. Mravi gljivari također znaju svirati; čine to pomoću abdominalnog članka.

Guayeï-Tyolot: maleno proljetno gnijezdo.

Gušter: zmaj u mirmekanskoj civilizaciji. Opasnost.

Gustoća: u Europi, računa se da u Europi (svih vrsta zajedno) ima 80.000 mrava

po m2. Herbicidi: mirmikacin, indol-acetilna kiselina.

Hibernacija: veliki san, od studenog do ožujka.

Hitin: osnovna tvar od koje je sačinjen mirmekanski oklop.

Hladnoća: univerzalan sedativ, jednake učinkovitosti za čitavo carstvo kukaca

Indol-acetilna kiselina: herbicid.

Infracrvena okašca: tri malena oka smještena u obliku trokuta na čelu spolno

određenih, koja im omogućuju da vide u potpunoj tmini. Izmet: jedan mravlji izmet ima težinu 1000 puta manju od njegova tijela.

Jaje: vrlo mladi mrav.

Kasta: općenito postoje tri kaste: spolno određeni, vojnici i radnici. One su pak podijeljene u pod-kaste: poljodjelski radnici, vojnici artiljerci, itd.

Kiša: smrtonosna vremenska prilika.

238



Klimatizacija: regulacija temperature u velikim gradovima; u tu svrhu služe sola-rij, izmetine te otvori za ulaz svježeg zraka smješteni u kupoli.

Komarac: mužjaci sišu biljne sokove. Nije poznato čime se hrane ženke. Jestivo.

Krijesnica: tvrdokrilac koji proizvodi fosforescentnu svjetlost. Jestivo.

Kruh: okruglice od isjeckanih i samljevenih žitarica. Krumpirova zlatica: kornjaš narančastog pokrilja po dužini ispruganog s pet do-

bro izraženih crnih linija. Sok krumpirove zlatice smrtonosni je otrov.

Kula: dodatni, sekundarni vrh konstruiran na kupoli. Kule se obično češće susre-ću na termitnjacima nego kod mravinjaka.

La-chola-kan: najzapadniji grad Federacije.

Leš: prazna kutikula (vanjski zaštitni hitinski omotač tijela mnogih člankonožaca)

Legija: skup vojnika sposobnih za simultano izvođenje manevara.

Leteći glasnici: tehnika koju su smislili patuljci, a koja se sastoji u prenošenju po-ruka pomoću mušica. Jestivo.

Ličinka mravolava: živi pijesak mesožder. Opasnost.

Ljudi: gorostasna čudovišta koja se spominju u nekim legendama.

Maskirani mrav: vrsta s osobitim talentom za organsku kemiju.

Metamorfoza: prijelaz iz jednog u drugi oblik života, pojava uobičajena kod veći-ne kukaca.

Mirmekanska oružja: čeljusti-sablje, otrovni žalac, raspršivač ljepila, mjehur zaizbacivanje mlaza mravlje kiseline.

Mirmekanska civilizacija: civilizacija mrava.

Mitridatizacija: sposobnost društvnih vrsta da se naviknu na neki smrtonosniotrov, razvijena do te mjere da su jaja koja se nova izliježu već genetički imuna pro-tiv te opasnosti.

Mrak: građani vole živjeti u potpunoj tami.

Mravlja kiselina: mlazno oružje. Najkorozivnija je u koncentraciji od 40%.

Ni: dinastija belokanskih kraljica. Nosorog: kornjaš s velikim rogom na čelu.

Oči: skup svih mrežastih okašaca na očnoj jabučici. Svako mrežasto okašce uklju-čuje dvije kristalne leće: jednu veliki vanjsku i jednu manju unutrašnju. Svaka vidnastanica izravno je povezana s mozgom. Mravi opažaju jedino vrlo bliske predmete;ali na velikoj udaljenosti usprkos tome u stanju su registrirati i najmanji pokret.

Oleinska kiselina: osnovni sastojak pare koju izlučuju mravlji leševi.

239



Orijentacija Grada: rusi mravi grade svoje gradove tako da najšira strana gleda prema jugoistoku, kako bi već na početku dana primili što više sunca.

Osa najeznica: osa koja svoja zlokobna jaja odlaže u vaše tijelo. Opasnost.

Ose: primitivne otrovne rođakinje. Opasnost.

Osjetilo njuha: spolno neodređeni posjeduju 6500 senzornih stanica po ticalu;spolno određeni 300.000.

Otrovna žlijezda: mjehur u kojem se skladišti mravlja kiselina. Specijalni mišići ustanju su je izbaciti pod silno visokim tlakom.

Otrovne biljke: mrazovac, glicinija, oleandar, bršljan. Opasnost.

Patuljci: glavni neprijatelji rusih.

Pauk: grdosija koja svoju žrtvu proždire u navratima, odgrizajući joj svaki put pokomadić i uspavljujući je između svake dvije amputacije.

Plaćenici: samotni mravi koji se, u zamjenu za hranu i izvjesni građanski identi-tet, bore za neko tuđe, a ne svoje rodno gnijezdo.

Post: mrav, u stanju hibernacije, može živjeti 6 mjeseci bez jela.

Pramenar: dobavljač i svodnik na smrtonosnu drogu. Opasnost.

Prehrana: uobičajeni režim prehrane rusog mrava: 43% medovine od ušenaca,41% mesa od kukaca, 7% sokova iz drveća, 5% gljiva, 4% usitnjenih sjemenki.

Ptice: leteći monstrumi. Opasnost.

Putovnica: miris rodnog ili, za plaćenike, adoptivnog gnijezda.

Puž: vrelo bjelančevina. Jestivo.

Rat kod Jagodnjaka: 99999886. godine u ratu kod Jagodnjaka prvi su se put suko- bili žuti i rusi mravi.

Rvanje čeljustima: mirmekanski sport.

Robovlasnici: ratnička vrsta nesposobna da preživi bez pomoći slugu.

Shi-gae-pou: grad patuljastih mrava na Sjeverozapadu.

Sjemenke: mravi vole oleosom iz sjemenki, odnosno onaj mali komadić koji je

najbogatiji uljem. Jedno gnijezdo srednje veličine nabere 70.000 sjemenki po sezoni.Smetlište: brežuljak na ulazu u mravinjak na koji njegovi stanovnici odlažu svojeotpatke i svoje leševe.

Snaga: rusi mrav može vući teret 60 puta veći od vlastite težine. Što znači damože razviti 3,2 x 10-6 konjskih snaga.

Srce: niz više uzastopnih džepova užlijebljenih jedan u drugi. Srce je smješteno uleđnom dijelu.

240



Stupanj: mjerna jedinica za računanje vremena-temperature i kronološkog vreme-na. Što je u okolini toplije, stupnjevi-vrijeme su kraći; kako postaje hladnije, tako senjihovo trajanje sve više produžuje.

Svečanost Preporoda: polijetanje spolno određenih na svadbeni let koje se obično

održava čim otpočnu prve vrućine.Šišmiš: leteća neman koja živi u špiljama. Opasnost.

Temperatura: rusi se mravi mogu pokrenuti tek kad temperatura dosegne 8 ili višestupnjeva. Spolno određeni ponekad se probude i prije, na oko 6°.

Temperatura gnijezda: gradovi rusih mrava imaju termoregulaciju koja omoguću-e da se temperatura održava, ovisno o katovima, između 20 i 30° C.

Termiti: suparnici mrava.

Tenk: borbena tehnika koja se sastoji u tome da jednog radnika izrazito velikih če-

ljusti (zrnolomca) nosi šest malenih, ali gipkih i pokretljivih.Težina: težina jednog mrava iznosi između 1 i 150 miligrama, ovisno o vrsti.

Tkanje: operacija koja se vrši pomoću ličinki koje izlučuju predivu nit.

Transport: da bi nekoga prenosio, mrav ga uhvati za čeljusti. Drugi se skvrči kako bi trenje o zemlju sveo na minimum.

Trofilaksija: darovanje hrane jednog mrava drugom.

Ušenci: stoka. Jestivo.

Uzgoj: vještina koju su određene vrste razvile da bi pripitomile ušence i crvce i

tako mogle sakupljati njihove analne izlučevine. Jedna lisna uš može u ljetno dobadati oko 30 kapljica medovine.

Valovi: najmanji zajednički nazivnik kojeg, u ovom ili onom obliku, odašilju svaživa bića ili predmeti u pokretu.

Vatra: tabu-oružje.

Veličina: rusi mravi imaju prosječnu dužinu od dvije glave.

Visina: što se neko gnijezdo nalazi na većoj visini, to grad nastoji imati što većuosunčanu površinu. U toplim zonama mravinjaci su u cijelosti ukopani pod zemljom.

Viđenje: mravi vide kao kroz rešetku. Spolno određeni raspoznaju i boje, ali susve nijanse pomaknute prema ultraljubičastom.

Vjetar: to te naglo iščupa sa zemlje da bi te potom ostavilo tko zna gdje.

Vodoljub: morski i podmorski kornjaš. Jestivo.

Vratari: podkasta okrugle i plosnate glave zadužena za potpuno blokiranje stra-teški važnih hodnika.

241



Zabranjeni grad: tvrđava koja štiti bračnu ložnicu. Postoje zabranjeni gradovi oddrveta, cementa, ili čak od šupljega kamena.

Zemlja: kockasti planet.

Zoubi-zoubi-kan: grad na Istoku, glasovit po svom stočnom blagu lisnih uši.

Žeteoci: mravi poljodjelci s Istoka. Životni vijek bespolnih jedinki: jedan rusi radnik ili vojnik živi obično oko 3 godi-

ne.

Životni vijek kraljice: jedna rusa kraljica živi u prosjeku 15 godina.

Žohar, davni predak termita. Prvi kopneni kukac.

56.: djevojačko ime Chli-pou-ni.

327.: mladi belokanski mužjak.4000.: rusi lovac koji živi u Guayeï-Tyolotu.

103.683.: belokanski vojnik.

801.: sin Chli-pou-ni iskorišten kao špijun.

242



Documents

Mravi - Bernard Werber