Morfologija HR - 06 - Imenica · PDF fileImenice se u hrvatskoj tradiciji dalje obično dijele s obzirom na ljudski dodir (stvarne i mislene, odnosno konkretne i apstraktne),

© Ivan Marković, FF Zagreb, 2010. Hrvatska morfologija – 06

1

IMENICA

Što je zapravo imenica? Koju to vrstu riječi smatramo imenicom? Koja svojstva imenica

univerzalno ima – u svim ili u većini jezika – po kojima ju razlikujemo od ostalih vrsta riječi?

Kao i kod glagola (v. predavanje 05) iznijet ćemo tzv. pojmovnu definiciju imenice, pogledati

što imenica univerzalno znači, odnosno koje semantičke prototipove označuju riječi koje se

vladaju kao imenice, promotriti koja su univerzalna imenička obilježja (inherentna,

konfiguracijska i slaganja – v. predavanje 03) te kako stvar s njima u hrvatskome stoji,

odnosno kako su ona – ako jesu – morfološki iskazana.

Na kraju ćemo se još malo posvetiti problemima koji se javljaju u odnosu roda i spola.


2

SEMANTIKA

Imenice su »riječi kojima je svojstvena kategorija predmetnosti«, a predmet može biti istinski

predmet (knjiga), opredmećeno svojstvo (čistina) ili pak opredmećeni proces (čitanje). Njima

imenujemo pojave vanjskoga svijeta i ljudskoga doživljaja svijeta. Ta odredba iz Barić et al.

(1995: 100) vrijedi i univerzalno, odnosno imenicama se u jezicima nazivaju one riječi koje

tipično znače ili imenuju osobe, mjesta, stvari i sl. (Schachter 1985). Kategorijalno bismo

značenje imenice mogli definirati kao predmet(nost) (v. i Silić – Pranjković 2005).

Ako bismo ogledali na temeljnim semantičkim (proto)tipovima, kao imenice se u jezicima

svijeta orječuju ovi (Dixon 1991: 76–7; 2004a: 3), s napomenom da to ponajprije vrijedi za tip

1 (v. Dixon 2004a), odnosno kao (proto)tipično imenski navode se samo tipovi s

KONKRETNOM referencijom. Tipovi 2–5 u različitim jezicima mogu se oriječiti kao glagoli i/ili

pridjevi te se kao imenice pojaviti tek sekundarno, kao izvedenice:

1. Semantički tipovi s KONKRETNOM referencijom – LJUDI, ljudska bića (‘dječak’, ‘žena’),

LJUDSKE SKUPINE (‘narod’, ‘vojska’, ‘rulja’) i STUPANJ (POLOŽAJ) unutar ljudske skupine

(‘gospođa’, ‘poglavica’), SRODSTVO (‘otac’, ‘ujak’, ‘supruga’), DIJELOVI tijela i drugi dijelovi

(‘oko’, ‘noga’), FLORA (‘drvo’, ‘list’), FAUNA (‘štakor’, ‘muha’), NEBESKA TIJELA (‘sunce’,

‘mjesec’), OKOLIŠ (‘zrak’, ‘voda’, ‘šuma’, ‘sjena’, ‘kamen’), meteorološko VRIJEME (‘vjetar’,

‘snijeg’, ‘kiša’), ARTEFAKTI (‘puška’, ‘kuća’).

2. Neki semantički tipovi s APSTRAKTNOM referencijom – VRIJEME (‘vrijeme’, ‘budućnost’,

‘trenutak’, ‘ljeto’), MJESTO (‘mjesto’, ‘kraj’, ‘sjever’, ‘smjer’ te mjerne jedinice poput ‘milja’),

KOLIČINA (‘broj’, ‘dob’, ‘veličina’, ‘duljina’), VRSTA ili OBLIČJE (engl. variety, ‘vrsta’, ‘oblik’,

‘tip’, oblici poput ‘krug’, ‘crta’), JEZIK (‘zvuk’, ‘rečenica’) i drugi apstraktni pojmovi

(‘misao’, ‘problem’, ‘metoda’, ‘istina’).

3. MENTALNO i FIZIČKO STANJE ili SVOJSTVO (‘čast’, ‘radost’, ‘sposobnost’, ‘bol’, ‘snaga’).

4. AKTIVNOST (‘rat’, ‘igra’).

5. GOVORNI ČIN (‘govor’, ‘pitanje’, ‘opis’).

Imenice se u hrvatskoj tradiciji dalje obično dijele s obzirom na ljudski dodir (stvarne i

mislene, odnosno konkretne i apstraktne), kakva podjela i nije nekoga velika dosega, dok je

univerzalno i poredbeno važno da velika većina jezika – i u smislu gramatičkoga vladanja –


3

razlikuje imenice koje služe imenovanju kojega bilo bića, mjesta ili stvari – pa onda govorimo

o općim imenicama1 – te imenice koje služe imenovanju pojedinoga bića, mjesta ili stvari –

tada govorimo o vlastitim imenicama.2 Univerzalno se dakle kao imenice vladaju i opće

imenice i imena, premda u njihovu vladanju i obilježavanju može biti znatnih razlika (zbog

osobite semantike pojedinačnoga), npr. u engl. uz imena neće doći član (the book, *the John).

1 Opća imenica, ili apelativ, ili koinonim, lat. nomen appellativum, engl. common noun.

2 Vlastita imenica, ili ime, ili idionim, lat. nomen proprium, engl. proper noun.


4

KATEGORIJE

Kad govorimo o kategorijama koje se iskazuju imenicom – fleksijom ili derivacijom –

govorimo o onima koje se imenicama iskazuju tipično i u većini jezika svijeta,3 a posebno

nas, naravno, zanima kako s njima stvar stoji u hrvatskome. Spomenut ćemo ove kategorije:4

Inherentne kategorije

• broj

• rod i/ili klasa

• veličina

• određenost

• otuđivost

• deklinacijske vrste

Kategorije slaganja5

Konfiguracijske kategorije

• padež

3 Literatura: Anderson (1985a), Schachter (1985), Van Valin (2001), Katamba – Stonham (2006), Stump (2007).

4 Osnovno o terminima inherentna kategorija, kategorija slaganja i konfiguracijska kategorija v. predavanje 03. Hrvatska gramatička tradicija sve navedene kategorije promatra jednostavno kao imeničke; vidjet ćemo, među njima ima važnih razlika, osobito kad se padež supostavi s ostalim kategorijama.

5 Pitanje je ima li ih u jezicima svijeta opće, odnosno pitanje je slažu li se imenice i sa čime. Ovdje zapravo govorimo o slaganju pridjevskih riječi s imenicama (v. dalje).


5

INHERENTNE KATEGORIJE

Kako se iz značenja imenica – ili iskustveno – može predvidjeti, najčešća će inherentna

kategorija imenice biti broj (engl. number). Doista, broj je najčešća, najraširenija markirana6

kategorija imenica u jezicima svijeta, odnosno čini se da sve jezične zajednice ili većina njih

imaju način iskazivanja i razlikovanja imeničkoga pojma prema brojnosti i prebrojivosti

(Anderson 1985a: 174, Katamba – Stonham 2006). To ne znači i to da jezici uvijek razlikuju

ono što u hrvatskome mislimo pod jedan i više od jedan, ostvareno u gramatičkoj kategoriji

broja kao jednina i množina, odnosno kadšto se u jezicima razlikuje jedan i zbir, dakle ono što

i u hrvatskome imamo kao list – lišće, tele – telad (uz, naravno, množinu listovi, ali *telèta).

Najčešća je distinkcija koju u jezicima nalazimo ona između jednoga i više od jednoga

(upravo više komada jednoga), dakle ona koja se morfološki ostvaruje kao razlika između

jednine i množine, singulara i plurala, kakvu imamo i u hrvatskome.

Neki jezici, tako starogrčki, praslavenski, prave trojnu razluku, onu između jednoga, dvoga i

više od dvoga, dakle koji osim jednine i množine imaju i dvojinu, dual. Ostatke duala u

hrvatskome imamo u nekoliko imenica za parne organe (Gmn. ruku, nogu, očiju, ušiju) te u

posebnom obliku s morfom -a imenica I. sklonidbe i pridjevskih riječi koje uz njih dolaze uz

brojeve dva, tri, četiri, oba (dva najveć-a hrvatska-a grad-a). 7

Čest je slučaj da se dualni oblici prošire na nekoliko, dakle više od jednoga, ali manje od

mnogo. Upravo je tako s hrvatskim dualom (onime što je od njega ostalo) – dolazi uz brojeve

od dva do četiri, prema tome tu je riječ o malìni ili paukalu (lat. paucus ‘malen’, pl. paucis

‘malo njih, malìna, nekolicina, nekoliko’).

Već iz Greenbergovih univerzalija (v. predavanje 04) vidjesmo hijerarhiju – jezik ima dual

samo ako ima plural, a trijal samo ako ima dual. Rijetko koji jezik ima trijal, trojinu,

Anderson (1985a: 175) kao primjer takva spominje maršalski.8 Širenje značenja slično je kao

kod dvojine – dvojina znači nekoliko, trojina znači više od nekoliko, ali još uvijek manje od

mnogo, a množina znači mnogo.

6 Pod terminom markirana (često ćemo ga rabiti) misli se morfološki iskazana, morfološki obilježena.

7 Zanemarujemo dijakronijsku činjenicu da su mnogi današnji množinski gramatemi upravo dvojinski po podrijetlu (npr. -ima u a-deklinaciji, -ama u e-deklinaciji, -iju u i-deklinaciji), što je samo po sebi veoma zanimljivo (zanimljivo je da su se gramatemi iz paradigme koja je nestala nametnuli onoj koja je ostala).

8 Austronezijski, malajsko-polinezijski, na Maršalovim Otocima (Mikronezija). U Simeona (1969: s. v. broj) v. još primjera jezika s trijalom.


6

Eksplicitno obilježavanje, markiranje singulara rijetko je (Anderson: ibid.), odnosno rijetka je

situacija – i to uvijek derivacijska – da bi se singular posebno markirao u odnosu na plural.

Anderson (idem) piše da toga ima u velškome i bretonskome (keltski jezici) te da se tako

može tumačiti i slavensko -in-, kao u grad-jan-in-ø u odnosu na plural grad-jan-ø-i.

Može se, naravno, dogoditi da jezici nemaju flektivno ili derivacijsko markiranje broja.

Obično se veli da je tako u kineskome, korejskome, japanskome, odnosno u tim jezicima ono

nije obavezno (Katamba – Stonham 2006). U tom slučaju jezici nerijetko imaju posebne riječi

kojima iskazuju količinu – ili brojeve (kao što ih ima i hrvatski) ili pak tzv. numeričke

klasifikatore (engl. enumerator, ili measure word, ili classifier word), posebne funkcionalne

riječi koje dolaze uz imenice i znače mjeru, dakle nešto poput hrv. priloga mnogo, puno,

nekoliko, ili npr. imenice glavica (~ luka, ~ zelja, ~ salate), dakle riječi koja se specijalizirala

za određivanje količine loptasta povrća imenovana nebrojivom imenicom. Takvih

gramatikaliziranih riječi može biti jako mnogo (npr. 60-ak u tajskome – Schachter 1985: 39),

a zanimljivo je da nerijetko ovise o okvirnoj semantici imeničkoga pojma, pa jedne dolaze uz

primjerice duguljaste predmete druge uz okrugle. Tako se npr. u japanskome rabe ovi

numerički klasifikatori – ako govorimo o tri prijatelja, upotrijebit ćemo klasifikator san-nin

‘tri-osobe’, ako govorimo o tri automobila, upotrijebit ćemo klasifikator san-dai ‘tri-vozila’

(Katamba – Stonham 2006: 251).

Sljedeća je česta inherentna kategorija imenica rod (engl. gender) ili klasa (engl. noun class).

Pritom odmah valja naglasiti – riječ je o gramatičkoj, ne semantičkoj kategoriji, koliko god

podjela prema rodu imala ili ne imala semantičke temelje. Rod imenice (i u hrvatskim

gramatikama) definiramo sukladno jednoj od ponajboljih odredaba roda – onoj Ch. Hocketta

iz g. 1958. – prema kojoj je rod kategorija koju prepoznajemo prema slaganju pridjevske,

modifikatorske riječi s imenicom, odnosno promjeni njezinih gramatema s obzirom na rod

imenice. Uza sve zanimljivosti koje se uz rod vežu, tu se pokazuje još jedna – rod imenice

zapravo ne znamo dok uz nju ne stoji modifikator, odnosno dok ne kažemo moja mama i moj

tata, mi ne možemo znati kojega su imenice mama i tata roda.

To nadalje znači da bi se otpočetka bilo dobro osloboditi još uvijek živućih predodžaba

muškoga, ženskoga i srednjega roda kao nekakvih spolnih kategorija.9

9 Još bi bolje bilo kad bismo za te tri vrste roda imali termine bez »ljudskog lica«, bez antropološke komponente (muško, žensko, srednje), ali to je već druga priča.


7

To također znači i to da flektivni morf u imenica – kao što smo već nekoliko puta rekli – ne

nosi obavijest o {rodu}, kako se to u hrvatskim gramatikama često veli, odnosno prema -a u

mama i tata mi ama baš ništa ne znamo o rodu tih imenica.

Konačno, to znači i to da valja razlikovati imeničke vrste od podjele imenica prema rodu. O

hrvatskim ćemo imeničkim vrstama domalo, zasad budi spomenuto da su imeničke ili

deklinacijske vrste i imenički rod dvije različite pojave: imenice mama i tata pripadaju istoj

imeničkoj ili deklinacijskoj vrsti (vrsti e), ali su različitih rodova. To nije ništa neobično.10 O

samu pak jeziku ovisi koja će podjela kao vršna u gramatičkom opisu biti prikladnija; u

hrvatskome je to sasvim sigurno deklinacija, podjela imenica prema njihovoj morfologiji.11

U jezicima svijeta nalazimo sustave s dvama rodovima (npr. francuski), trima (hrvatski,

latinski, njemački), četirima (djirbal), pa sve do dvadeset i više. Temelji tih podjela –

rekosmo, ne treba to precjenjivati – semantički su barem donekle. Najčešće su to spol (engl.

sex, otud i tradicionalna podjela na muški, ženski i srednji rod) i živost (engl. animacy, razlika

živoga i neživoga).12 U sustavima rodova koji se ne temelje na spolu i živosti, ili barem ne

samo na njima – rodovi se u takvim sustavima obično nazivaju imeničkim klasama –

semantika prema kojoj se imenice raspoređuju može biti jako zanimljiva, ali i teško

obuhvatljiva, svodljiva pod neki jasan iskustveni temelj. Da ne bi u tome bilo nikakve zabune,

pitanje smisla postojanja roda (odakle uopće rod i čemu on služi?) jedno je od zahtjevnijih i

zanimljivijih jezičnih pitanja uopće; pitanje pak o tome kako se imenice okupljaju u rodove

jednako je tako zahtjevno i zanimljivo, odnosno nipošto nije lako kazati zašto je u hrvatskome

hrast roda x (koji rod x mi zovemo muškim), zašto je bukva roda y (koji rod y mi zovemo

ženskim), zašto je drvo roda z (koji rod z mi zovemo srednjim). U sustavima u kojima pored

spola i živosti rod – tada klasu – određuju još neki semantički kriteriji ima još zanimljivih

kurioziteta, od kojih je zbog naslova knjige utjecajnoga semantičara Georgea Lakoffa iz g.

1987. i utjecajnosti istraživača R. M. W. Dixona jedan od poznatijih onaj prema kojemu u

australskome jeziku djirbal postoji klasa imenica kojoj pripadaju žene, vatra i opasne stvari

(engl. women, fire, and dangerous things), točnije semantički raspored prema klasama u

djirbalu je ovakav (Dixon 1982: 178–183; 2002: 467):

10 Da ne bismo mislili da je to slavenska ili hrvatska posebnost, Anderson navodi slične pojave u islandskome.

11 Npr. u poljskome vjerojatno neće biti tako, nego će se kao vršna uzeti podjela prema rodu i značenju (živo/neživo, muško/ne muško, veliko/malo) – sklonidba je o njima mnogo ovisnija no što je u hrvatskome.

12 O odrazima te podjele u hrvatskome v. dalje kad bude riječi o hrvatskim sklonidbenim vrstama, zasad imajmo na pameti to da i živost valja uzimati bez »ljudskoga lica«, npr. mrtvac je u hrvatskome »živ«, a hrast je »neživ«.


8

klasa 1: ljudsko muško, neljudsko živo

klasa 2: ljudsko žensko, voda, vatra, borba

klasa 3: jestivo bilje, med

klasa 4: sve ostalo

Zanimljivostima – naravno, gledajući iz perspektive govornika indoeuropskoga jezika – kraja

nema: ptice su 2 (zbog mitske povezanosti s preminulim ženama), ali ne sve; većina riba je u

1, ali one opasnije su u 2; drveće bez jestivih plodova je u 4, ali neka bodljikava su u 2;

mjesec je u 1, sunce i zvijezde u 2, vjetar je u 4; bumerang je u 1, štit u 2; većina insekata je u

1, opasniji su u 2, pčele su u 4 (a med u 3, zajedno s jestivim biljem)…13

Sljedeća je inherentna imenička kategorija veličina (engl. size) (v. i Croft 1991: 79). U tom

smislu i u hrvatskome derivacijski razlikujemo deminutive i augmentative:

augmentativ: psina ručetina

»neutralno«: pas ruka

deminutiv: psić ručica

Veličina je – ako je u jeziku markirana morfom – gotovo uvijek izražena derivacijski. Obično

se afrički jezik fula14 spominje kao izniman i izrazit primjer iskazivanja veličine fleksijski,

odnosno ovisno o veličini imeničkoga pojma imenice pripadaju različitim klasama (Anderson

1985a: 177, Katamba – Stonham 2006: 228), otprilike kao kad bi imenica poglavica imala 4

oblika, s 4 fleksijska morfa i 4 stupnja uvećanja i smanjivanja – neutralno poglavica, potom

bezvrijedni/nikakav.poglavica, slabašni.poglavica te moćni.poglavica.

Mnogi jezici na imenicama markiraju određenost (engl. definiteness), odnosno razlikuju

određeno i neodređeno u smislu referencijalnosti (izdvajanja i specificiranja referenta,

njegove poznatosti ili nepoznatosti) i/ili deiktičnosti (pokaznosti). I to ne samo derivacijski ili

unutar imeničke sintagme (kao što se određenost iskazuje pomoću članova u

13 Inače, sustav je veoma čvrst i djirbalska djeca vrlo lako pripisuju rod imenicama, očito na temelju neke opće semantičke asocijativnosti.

14 Fula je nigersko-kordofanski, nigersko-kongoanski jezik s više od 10 milijuna govornika u nekoliko država zapadne Afrike (Senegal, Gvineja, Mali, Mauritanija, Nigerija, Kamerun).


9

zapadnoeuropskim jezicima, odnosno pomoću neodređenih i pokaznih zamjenica u

hrvatskome),15 nego i fleksijom.

Koliko su određenost i pokaznost često povezane, pokazuje i slučaj »trodimenzionalnosti«

hrvatskih pokaznih zamjenica (koje služe i kao određeni članovi), pridjeva i priloga:

ovaj ovako ovdje evo

taj tako tu eto

onaj onako ondje eno

Anderson (1985a: 179) spominje da zahvaljujući F. Boasu znamo da je u kvakijutlu16

pokaznost veoma bliska tomu da se može kazati da je fleksijski markirana na imenici.

U vezi s određenošću i pokaznošću u hrvatskome valja iznova napomenuti da činjenica da je

iz dijakronijskih razloga ona ostavila traga na derivaciji i sklonidbi pridjeva (crn – G crna

prema crni – G crnoga, što hoće reći onaj/taj crn – onoga/toga crna) nema nikakve

značenjske veze s pridjevom – određen ili neodređen, poznat ili nepoznat, izdvojen ili

neizdvojen može biti samo imenički pojam, ne pridjev. Uvelike je dakle neprimjereno

govoriti o određenim i neodređenim pridjevima, kako je kod nas uobičajeno.17

Među slavenskim jezicima posebnost su razvili makedonski i bugarski (pod utjecajem ostalih

jezika balkanskoga jezičnog saveza), koji su izgubili sklonidbu (imaju samo jedninski oblik,

množinski oblik i vokativni oblik), ali pokazna zamjenica u njima je postala postponirani,

sufiksalni određeni član, kao što je npr. u rumunjskome, albanskome:18

mak. град ‘grad’ град-от dosl. grad-taj

жена ‘žena’ жена-та dosl. žena-ta

село ‘selo’ село-то dosl. selo-to

rum. lup ‘vuk’ lup-ul19 dosl. vuk-taj

15 Nerijetko su u zapadnoeuropskim jezicima određeni članovi i pokazne zamjenice istog oblika ili barem etimološki izravno povezani (i istoga korijena kao i slavensko pokazno t-), a neodređeni članovi dijakronijski su povezani s leksemom za ‘jedan’, usp. u hrv. ø žena ili ta žena naspram jedna žena ili neka žena. Demonstrativ značenja ‘onaj’ i u izoliranome baskijskome korijen je određenoga člana, sufiksa -a (v. Rijk 2008).

16 Vakašanski jezik, polisintetički, JZ Kanada.

17 Tim više što u suvremenome hrvatskom dvije pridjevske sklonidbe gotovo da i nisu razdvojene semantički, više je riječ o razlici atributa i predikata. A pitanje je je li značenjska razlika ikad i funkcionirala onako kako piše u gramatikama. Konačno, sve i da jest, danas više ne funkcionira. Više o tome v. u predavanju 07.

18 V. Koneski (1981: 225ff), Ivšić (1970: 326ff), Friedman (2006), Scatton (2006).

19 Usp. fr. le loup ‘vuk’, s preponiranim određenim članom, kakav nalazimo u zapadnoeuropskim jezicima.


10

Spomenut ćemo još da se u nekim jezicima imenice u fleksiji različito vladaju ovisno o tome

smatraju li se pojmovi koje one označuju otuđivo ili neotuđivo posjedovanima. Tu je dakle

riječ o inherentnoj imeničkoj kategoriji otuđivosti (engl. alienability). Drugim riječima,

pragmatičke razlike i osobitosti kakve imamo u uporabi (neuporabi) posvojnih oblika uz

neotuđivo posjedovane hrvatske imenice (v. Matasović 2002):

Išao sam s ø majkom u kino. !Išao sam sa svojom majkom u kino.

Ana je slomila ø ruku. ?Ana je slomila svoju ruku.

Izbio mu je oko. *Izbio je njegovo oko.

u nekim su jezicima na imenicama još izraženije iskazane. Kao i u drugih kategorija i tu valja

biti oprezan – pitanje što se to u kojemu jeziku poima kao otuđivo, a što kao neotuđivo

jednako je zanimljivo i puno kurioziteta kao i to kojega je što roda.

Konačno, deklinacijske vrste – o kojima više u drugome dijelu predavanja – također su

inherentna imenička kategorija. Imenička fleksija zove se deklinacija ili sklonidba. Zbog

jedne vrste jezične ekonomije (o čemu smo govorili u prethodnim predavanjima, osobito v.

predavanje 04) pri fleksiji se imenice prema fleksijskim morfovima okupljaju u skupine. Te

skupine zovu se deklinacijskim vrstama ili tipovima, ili jednostavno deklinacijama.


11

KATEGORIJE SLAGANJA

Kad govorimo o slaganju u vezi s imenicama, zapravo najčešće govorimo o preslikavanju

inherentnih kategorija imenice (broja, roda ili klase) na pridjevske riječi, odnosno

modifikatore imenice (pridjevi, imenice, brojevi), ili na pridjevski ili participski dio predikata,

odnosno situacija kakva je u hrvatskome tipična je u jezicima svijeta:

pametn-a žen-a

žen-a je pametn-a

pametna-a žen-a je govoril-a

jedn-a pametn-a žen-a je govoril-a

nek-e pametn-e žen-e su govoril-e

slušam nek-e pametn-e žen-e

Zadnji primjer pokazuje (dokazuje) ono s čime studenti nerijetko imaju problema, da imenice

tipa vrata nisu ženskoga roda, nego srednjega roda množine, usp.:

Amn. t-a mal-a hrvatsk-a sel-a

t-a nov-a ulazn-a vrat-a

U ženskome će rodu biti ovako:

Amn. on-e nek-e pametn-e žen-e

on-e nov-e štofan-e hlač-e

Slaganju pridjevskih riječi s imenicom valjalo bi još dodati i slaganje glagola s imenicom u

broju.20 Ako načas zanemarimo da je glagol »središte rečenice« i pitanje što zapravo pokreće

slaganje, posve je jasno da su broj i lice u hrvatskih glagola jednostavno preslikavani broj i

lice imenice ili imeničke riječi koja je subjekt i nisu ništa inherentno glagolu samu:

Ptica leti. *Ptica lete. Ptice lete.

Student čita. *Student čitaju. Studenti čitaju.

Ja čitam. *Ja čitamo. Mi čitamo.

20 O čemu je bilo riječi u predavanju 05.


12

Evo kako izgleda slaganje u klasama u svahiliju (Katamba – Stonham 2006: 253):21

klasa 1: m-toto m-moja m-dogo

1-dijete 1-jedan 1-malen ‘jedno malo dijete’

klasa 7: ki-tabu ki-moja ki-dogo

7-knjiga 7-jedan 7-malen ‘jedna mala knjiga’

klasa 8: vi-tabu vi-tatu vi-kubwa

8-knjiga 8-tri 8-velik ‘tri velike knjige’

Premda neki istraživači uvjerljivo pokazuju da se imenica nikad ne slaže s drugom imenicom

ili se pak takvo slaganje temelji zapravo na nečemu drugome, npr. slaganju zavisne

(genitivne) imenice prema upravnoj (tako npr. Baker 2008), valja ipak spomenuti da ima

situacija – premda doista jako rijetko – kad se imenica morfološki markira tako da se složi s

nečim drugim (tako npr. Anderson 1985a: 188). Među tim rijetkim situacijama dosta je česta

situacija da u posvojnim strukturama jezici sklanjaju imenicu koja znači posjedovano

(possessum) prema licu i broju imenice koja znači posjednika (possessor). Tako je npr. u

turskome, finskome, majanskim jezicima (Meksiko), algonkijskim jezicima (SAD, Kanada).

Premda Anderson tako tvrdi, prema tur. primjerima (Čaušević 1996: 111) ne dade se baš

zaključiti da bi se npr. posjedovani prozor/prozori mijenjali prema posjedniku kući:

ev-in pencere-sı

kuća-GEN prozor-3.POSS ‘prozor kuće’, dosl. ‘kuće, njezin prozor’

ev-in pencere-ler-ı

kuća-GEN prozor-PL-3.POSS ‘prozori kuće’, dosl. ‘kuće, njezini prozori’

ev-ler-in pencere-ler-ı

kuća-PL-GEN prozor-PL-3.POSS ‘prozori k�ćā’, dosl. ‘k

�ćā, njihovi prozori’

Naime u tzv. prvoj genitivnoj vezi posvojni sufiks uvijek je u 3. licu (sı/ı ovisno o završnome

glasu osnove) i ne mijenja se po rodu (nema njezin/njegov kao u hrvatskome), a jednina i

množina mogu se odnositi i na kuće i na prozore.

21 Kako već nekoliko puta rekosmo, svahili ima prefiksalne gramateme. Klase se »zovu« 1, 2, 3…


13

U vezi sa slaganjem spomenut ćemo još nekoliko leksema koji se tradicionalno smatraju

zamjenicama, a koji upravo svojim slaganjem pokazuju da su im rod i broj inherentni,

odnosno da su zapravo imenice. To su: tko, što (tako onda i netko, nešto, nitko, ništa, kojetko,

koješta i sl.), ja, ti, mi, vi. Prema slaganju vidi se da je zapravo riječ o leksemima koji – za

razliku od svih ostalih zamjenica – rod i broj ne preuzimaju od imenice, nego ga imaju sami

po sebi, inherentno:

Tko je došao? – muški rod jednine *Tko su došli?

Što je stiglo? – srednji rod jednine *Što je stigao?

Ja sam došao/došla. – muški/ženski rod jednine *Ja sam došlo.

Vi ste stigli/stigle. – muški/ženski rod množine *Vi si stiglo.

U hrvatskim gramatikama – ne osobito logično – takve se zamjenice onda kadšto zovu

imeničkima (npr. u Barić et al. 1995),22 a drugačije ih – i bolje – opisuje npr. Raguž (1997).

U vezi s tim valja obratiti pozornost i na to da 1. lice (govornik) ne može biti u srednjem rodu,

što pokazuje da spol i u hrvatskome ima znatna utjecaja na rod.23

22 Što samo po sebi nije nelogično; nelogično je to što se definiraju kao one koje zamjenjuju imenice.

23 Više o zamjenicama v. u predavanju 08.


14

KONFIGURACIJSKE KATEGORIJE

U Barić et al. (1995: 101–2) veli se da je padež »morfološka kategorija koja izriče različite

odnose onoga što riječ znači prema sadržaju rečenice (…) ti se odnosi izriču padežnim

nastavcima i naglaskom«. I dalje: »po odnosu prema ostalim riječima u rečenici padeži mogu

biti zavisni (kosi) i nezavisni (…) nezavisni su nominativ i vokativ (…) zavisni su genitiv,

dativ, akuzativ, lokativ i instrumental«. U Silić – Pranjković (2005: 199) također se veli da su

nominativ i vokativ samostalni – nisu ovisni o drugim riječima u spoju riječi ili rečenici.

Takva definicija tek je donekle dobra, naime podrazumijeva previše onoga što nije

samorazumljivo, čak i ako ju uzmemo kao definiciju padeža u hrvatskome. Riječ je o

definiciji tradicionalnoga tipa koja se k tomu odnosi na flektivan jezik kao što je hrvatski.

Ako zanemarimo podjelu na nezavisne i zavisne padeže, koja ostaje nedorečena,24 ostaje da se

kaže da je padež morfološka kategorija. Kad bi se reklo da je u hrvatskome padež kategorija

koja je iskazana morfološki, to bi već bilo mnogo preciznije, premda i ne potpuno precizno

(ima padeža koji se ne iskazuju morfološki, nego npr. prijedlozima). Padež naime nije

morfološka, nego je semantičko-sintaktička kategorija, koja se može – ali i ne mora –

ostvarivati, realizirati morfološki. Danas je engleski općepoznat pa je znano da engleski

morfoloških padeža na imenicama uglavnom nema; ali to ne znači da nema padeža u

semantičko-sintaktičkom smislu. Njemački ima 4 padeža, hrvatski ima 7, finski primjerice

ima 15 (od kojih je 9 lokativno), mađarski 21 (ovisno o brojenju, »od 18 do 23«) i uopće se za

ugro-finske i za sjeveroistočnokavkaske ili naško-dagestanske jezike (npr. tabasaranski,

avarski, lezgijski, lački) kaže da imaju mnogo padeža, čak do 50, s mnogo lokativnih.25

Konačno, padež i nismo uvrstili u inherentne imeničke kategorije, nego u konfiguracijske, a to

znači da je padež ovisan o semantičko-sintaktičkom okružju u kojemu se imenice nađe, a ne

da on proizlazi iz imenice same. Padež je imenici – kolokvijalno rečeno – nametnut.

24 O čemu, zbog čega i kako su koji padeži zavisni, i zašto je takva uopće podjela relevantna, odnosno ako vokativni oblici doista jesu nezavisni, jesu li to i nominativni, ili: ako je nominativ Pozor! samostalan, jesu li to npr. i genitiv u Nesretna li čovjeka!, A budale!, ili akuzativ u Kukoča za predsjednika!

25 V. Blake (2001: 152), Anderson (1985a: 187). Tabasaranski i neki njegovi dijalekti (južni Dagestan, ruski dio Kavkaza) obično se smatraju rekorderima, s 52-ama ili 53-ima padežima, v. Blake (ibid.), Kempf (1975–1976), Matasović (2001: 139). Kempf (idem) piše da je na tabasaranski prvi pozornost svrnuo još Louis Hjelmslev g. 1930-ih, ali i to da se pomnom analizom u tabasaranskoj deklinaciji dade utvrditi 88 (!) padeža, a da se u starijem stanju tabasaranskoga dade rekonstruirati čak 110 (!) padeža. Kempfov rad objavljen je u Zagrebu i ne čini se da je osobito poznat; da je objavljen negdje na zapadu, vjerojatno bi potakao mnoga preispitivanja.


15

Kad govorimo o padežu (lat. casus ‘padanje, pad/ež/’, grč. πτ σις, ptôsis ‘padanje, pad,

/gram./ promjena oblikâ’, engl. case), valja uvesti dvije važne distinkcije.

Prva distinkcija jest ona između semantičkih ili dubinskih padeža s jedne i ostvarenih ili

površinskih padeža s druge strane. Ostvareni, realizirani padeži mogu se obilježiti tzv.

padežnim obilježivačima ili padežnim markerima. Riječ je dakle o razlici koju smo spominjali

i u vezi s glagolima (v. predavanje 05) – oblik je jedno, značenje je drugo, a treće je kako se

se i koja značenja kojim oblikom iskazuju.

Druga distinkcija jest ona između gramatičkih ili izravnih te kosih padeža; pritom se ta

distinkcija tek djelomično podudara s tradicionalnom podjelom na nezavisne i kose

(nominativ i vokativ s jedne i svi ostali padeži s druge strane), i nije sumjerljiva s njome.26

Charles J. Fillmore g. 1967–1968. u poznatome je radu The case for case (otprilike:

Argumenti za padež, Obrana padeža) prvi posvijestio – poslije još dotjerivao, a i drugi su se

nadovezivali – da postoji univerzalan skup temeljnih semantičkih uloga i nazvao je te uloge

dubinskim padežima (engl. deep-structure cases). Dubinski padeži dubinski su (engl.

underlying) semantičko-sintaktički odnosi. Tomu nasuprot stoje padežni oblici (engl. case

forms), koji sadrže sredstva za iskazivanje dubinskih padeža, npr. sufikse, supletivnost,

adpozicije (prijedloge i poslijeloge) i sl. Uspostava ili katalogiziranje tih univerzalnih

semantičkih uloga izrazito je zahtjevan posao, s neizvjesnim ishodom, posao koji se bavi

izvanjezičnim činjenicama (a to je uvijek podložno interpretaciji, pogotovo u smislu

detaljnosti do koje valja ići), a onda ih omjerava o različite jezike. U posljednjih nekoliko

desetljeća profiliralo se ipak u jezikoslovlju nekoliko dubinskih padeža, ili semantičkih uloga,

ili tematskih uloga (engl. thematic roles), ili theta-uloga (engl. ϑ-roles) – ovisno o teorijskoj

provenijenciji različito se nazivaju – oko kojih postoji sloga. Nabrojit ćemo neke.27

Pacijens, ili tema, ili trpilac (engl. patient ili theme) jest entitet koji je u kakvu stanju ili

podložen promjeni, entitet koji je smješten ili se miče, entitet koji je pod utjecajem kojega

drugog entiteta. Sintaktički će u hrvatskome to obično biti subjekt neprijelaznoga predikata ili

objekt prijelaznoga:

26 O toj tradicionalnoj podjeli v. i Anderson (1985a: 180).

27 V. Blake (2001: 67ff), s minimalno različitom terminologijom i Van Valin (2001), Trask (1992). Neke smo dubinske padeže zapravo već spominjali kad smo govorili o ergativnosti i o pasivu, v. prethodna predavanja. Usput recimo da se dubinski padeži (semantičke uloge) nerijetko pišu u izlomljenim zagradama, npr. <Pacijens>, <Agens> i sl.; pedantnost nam ovdje nije cilj pa ćemo bilježiti tek nakošeno.


16

Plamen je crvenkast.

Plamen postaje svjetliji.

Ptica je u kavezu.

Ptica leti.

Ptica je pojela crva.

Ptica pjeva pjesmu.

Agens ili vršilac (engl. agent) jest entitet koji izvodi radnju ili uzrokuje promjenu stanja.

Sintaktički u hrvatskome najčešće subjekt prijelaznoga predikata:

Radnici su sazidali kuću.

Rulja plješće.

Sunce je otopilo led.

Predsjednik je okružen tjelohraniteljima.

Doživljavač ili opažač (engl. expiriencer) jest entitet koji osjeća ili opaža:

Oni vole glazbu.

Oni vide.

Zlo mi je.

Sviđa mi se Ana.

Recipijens, ili primalac, ili dobitnik, ili uživalac, ili korisnik (engl. recipient, benefactive,

beneficiary):

Dao sam mu za kavu.

Obavio sam kupovinu za staru susjedu.

Posudio sam mu novac.

Sredstvo (engl. instrument) jest sredstvo kojim se izvodi radnja ili promjena stanja:

Ugasio je čik cipelom.

Smještaj ili mjesto (engl. location):

Vaza je na stolu.

Uskrs pada na nedjelju.


17

Izvor (engl. source) jest točka iz koje entitet kreće ili potječe:

Dobio sam paket od kuće.

Od lipnja sve ide nabolje.

Put (engl. path) jest prostor kroz koji se entitet miče, kreće:

Pas lovi mačku po ulici.

Uspjeli su se provući kroz nevolje.

Odredište, ili smjer, ili cilj (engl. destination, ili direction, ili goal):

Okrenula se prema oltaru i krenula prema njemu.

Spavala je do zore.

Svrha (engl. purpose):

Otišao sam na kiosk po cigarete.

Način (engl. manner):

Učinio je to s velikim umijećem.

Doseg ili opseg (engl. extent):

Rat je trajao godinama.

Trčao je deset kilometara.

Posjednik (engl. possesor):

Upoznao sam muža Lukine sestre.

Upoznao sam mu sestru.

Posjedovano (engl. possessum):

Upoznao sam muža Lukine sestre.

Upoznao sam mu sestru.


18

Upozorit ćemo još na dvoje. Prvo, općenito su u jezikoslovlju prihvaćena načela izrade

kataloga dubinskih padeža prema kojima – njihov inventar treba da bude što manji, – jedna

semantička uloga pridružuje se u rečenici samo jednom, – jedan zavisni element može imati

samo jednu semantičku ulogu, – semantičke uloge u parafrazi ostaju iste.28 Drugo, među

hrvatskim gramatikama valja istaknuti Katičićevu Sintaksu (1986: 25f), gdje se spominju ove

semantičke, odnosno sadržajne uloge rečeničnih dijelova: vršilac (agens), družilac (socijativ),

učinak (faktitiv), pripadak (objektiv, predmet zahvaćen sadržajem radnje, ali ne kao proizvod

kakve radnje), sredstvo (instrument), adverbijal (skupno za mjesnu, vremensku i načinsku

odredbu, odnosno za lokal, temporal i modal).

Padež je dakle u bitnome smislu semantičko-sintaktički odnos (u tom smislu dio odredbe u

Barić et al. da padež »izriče različite odnose onoga što riječ znači prema sadržaju rečenice«

točan je), ne morfološka kategorija. Način izricanja padeža problem je druge vrste. U tom

smislu, u smislu izricanja, padež može, ali i ne mora, biti morfološki iskazan. Sredstva kojima

se dubinski padeži izriču zovu se padežnim obilježivačima ili padežnim markerima (engl. case

markers), a ti u različitim jezicima mogu biti različiti, npr. (v. Van Valin 2001):

• afiksalno, odnosno sufiksalno, vrlo često, npr. u hrvatskome (škol-a, škol-e, škol-i…), ili

prefiksalno, vrlo rijetko, npr. u šusvapskome (sališki jezik, JZ Kanada) i novohebrejskome29

• adpozicijama, npr. u japanskome poslijelozima, postpozicijama, u engleskome prijedlozima,

prepozicijama (ø the school, at the school, to the school, from the school), ali i u hrvatskome

(usp. razliku između govorim roditeljima, govorim o roditeljima, govorim s roditeljima)

• članovima, npr. u njemačkome, gdje je padež češće obilježen na članu nego na samoj

imenici (ø die Schule ‘škola’, ø die Schule besuchen ‘pohađati školu’, von der Schule kommen

‘doći iz škole’, in der Schule sein ‘biti u školi’, in die Schule gehen ‘ići u školu’)

• tonovima, npr. u nekim afričkim jezicima, ali i u hrvatskome (usp. danas rijetku razliku Djd.

i Ljd. u pojedinim naglasnim tipovima imenica za neživo, npr. stojim nasuprot z�du ~ slika

visi o zídu, unatoč njihovu br� ju ~ po njihovu bròju, gr� du ~ grádu, st� nu ~ stánu, r� du ~ ròdu, m

�du ~ mèdu, stv� ri ~ stvári, vl� sti ~ vlásti, rij� či – rijéči)30

28 Usp. npr. hrv. aktiv i pasiv (Pas glođe kost : Kost je glodana od psa) – iste »riječi« imaju istu semantičku ulogu, samo se mijenja njihova gramatička uloga (pas je ili subjekt ili adverbijal, kost je ili objekt ili subjekt).

29 Tako veli Van Valin (2001), no zapravo je riječ o prijedlozima koji mogu i ne moraju srasti s imenicom – Rebić (2004: 38ff).

30 Imenice za neživo tih naglasnih tipova u Ljd. imaju uzlazni ton, imenice za živo silazni (v. o tome dalje).


19

• redom riječi, koji možemo oprimjeriti Silićevim (1986) hrvatskim rečenicama Selo voli grad

i Grad voli selo – tek kontest, pa onda red riječi, daju nam do znanja što je tu doživljavač, a

što pacijens, pa onda i što je nominativ, a što akuzativ

Koliko će dubinskih padeža – a ti su, ponovimo, univerzalni, zajednički svim jezicima – u

kojemu konkretnom jeziku biti obilježeno, na koji način, i koji će pritom površinski padežni

oblici nastati, razlikuje se od jezika do jezika i zasebno je za svaki jezik. U hrvatskome je

morfološki – sufiksalno, sufiksalnim gramatemom – obilježeno sedam padeža, padežnih

oblika. Njihovo je značenje ukratko ovakvo (v. i Silić – Pranjković 2005, Barić et al. 1995):

Nominativ je padež imenovanja, identifikacije i opisivanja, odnosno vršioca ili doživljavača te

trpioca u pasivu, stoga mu je služba u rečenici najčešće ona subjekta, imenskoga dijela

predikata ili poredbe s kao (gluh kao top).

Akuzativ je padež granične usmjerenosti, takva odnosa u kojem je jedan predmet cilj kretanja

ili kakve druge aktivnosti vezane uz drugi predmet (pretpostavlja se neke vrsti doticanje tog

drugog predmeta, što kod dativa nije slučaj), stoga mu je naravna služba ona izravnog objekta

(semantički pacijens), no ima i mnoga druga značenja, npr. s prijedlozima – vremena, mjere,

mjesta, načina, prostora, svrhe, namjene i sl.

Genitiv je padež (do)ticanja, relacije, koji znači da je kakav predmet u kakvu odnosu s kakvim

drugim predmetom (vremenskom, prostornom, posvojnom, udaljavanja, odvajanja, dijelnosti,

potjecanja, izuzimanja, uzročno-posljedičnom, svojstva), a kako ima najopćenitije i najšire

značenje, dolazi i uz najviše prijedloga, koji to opće značenje konkretiziraju.

Dativ je padež negranične usmjerenosti, približavanja u kojem se doticanje ne pretpostavlja

(što ne znači da ga neće i biti), a iz tog su se značenja razvila značenja cilja, davanja,

pripadanja, namjene, s prijedlozima poredbe i nasuprotnosti.

Lokativ je padež sa značenjem prostora, zapravo mjesta za koje je vezana statičnost,

nepokretnost kakva predmeta (ako je riječ o kretanju, kretanje je ograničeno na to mjesto),

stoga mu je najčešća služba ona adverbijalna.


20

Instrumental je padež sa značenjem sredstva, tj. predmeta kojim se ili uz pomoć kojega se

obavlja kakva radnja, potom značenje društva, predmeta radnje, načina, vremena, prostora,

podrijetla i sl.

Vokativ je oblik za oslovljavanje, dozivanje, uspostavu govornoga čina, budući da je posve

neovisan o ostalome dijelu iskaza, vokativna sintagma je zapravo samostalna rečenica (kao i

uzvik, pa se odvaja stankom, a u pismu zarezom), a vokativ suznačan oblik (prisjetimo se,

imenice su samoznačne riječi). Pitanje je li vokativ uopće padež nema jednoznačan odgovor.

Tretman vokativa kao padeža vuče korijene iz grčke i latinske tradicije, iz jezikâ u kojima se

oblik za dozivanje tvori sufigiranjem uzvika na imeničku bazu, kako je zapravo i u

hrvatskome. Neki antički gramatičari nisu ga smatrali padežom (Simeon 1969: s. v.), a tako ni

neki veliki jezikoslovci (npr. Louis Hjelmslev [jelmsleu]),31 a znamo i za jezike u kojima –

premda ti jezici nemaju padežnog obilježavanja imenica – vlastita imena imaju poseban oblik

za dozivanje (Blake 2001: 8). Tako je i u makedonskome. Većina indoeuropskih jezika

izgubila je poseban vokativni oblik (Simeon 1969: s. v.), što se dogodilo primjerice i u

kajkavskome. U standardnome hrvatskom vokativ smatramo padežom jer on to oblikom jest

(baza + gramatem, kao i svi ostali padeži), a na svoj način to može biti i službom – poznatom,

premda izrazito rijetkom i obilježenom, uporabom kao padež subjekta (upravo padež vršioca

radnje) u epici ili pripovijedanju (v. i Silić – Pranjković 2005: 200, Brozović 1976–1977):

Knjigu piše care od Stambola.

Vino pije Kraljeviću Marko.

U jezicima svijeta s markiranim padežima – a takvi se zovu padežnim jezicima, hrvatski je

dakle padežni jezik – nalazimo još neke češće površinske padeže, odnosno padežne oblike (v.

Blake 2001, Trask 1992, Simeon 1969). Grupirat ćemo ih prema temeljnim značenjima, s

time da je među njima zapravo mnogo lokativnih, a iz značenja će se vidjeti kojim se

padežima, odnosno prijedložnim konstrukcijama, ta značenja iskazuju u hrvatskome.

Apsolutiv, vidjesmo kad je bilo govora o ergativnosti (v. predavanje 04), u apsolutivno-

ergativnim jezicima padež je vršioca neprijelazne radnje i trpioca prijelazne (drugim riječima,

pokriva ono za što u nominativno-akuzativnim jezicima služe nominativ i akuzativ):

31 Veliki danski lingvist, g. 1935–1937. piše poznati rad La catégorie de cas (Kategorija padeža).


21

Ptica pjeva.

Ptica pjeva pjesmu.

Ergativ je u apsolutivno-ergativnim jezicima padež vršioca prijelazne radnje (drugim

riječima, pokriva ono za što u nominativno-akuzativnim jezicima služi nominativ):

Ptica pjeva pjesmu.

Partitiv znači dijelnost i iz nje izvedena značenja, npr. djelomičnu podvrgnutost radnji, npr. u

ugro-finskim jezicima (Trask 1992, Blake 2001):

fin. maito ‘mlijeko’

maito-a ‘mlijeka’, npr. litra maitoa ‘litra mlijeka’

mađ. Olvasta a könyv-et ‘Pročitao je knjigu’

Olvasott a könyv-böl ‘Pročitao je (nešto) knjige’

Komitativ ili socijativ znači društvo, su-rad-ništvo, npr. u dravidskim jezicima, poput

tamilskoga (Blake 2001), ili npr. u baskijskome (Trask 1992):

bask. gizona ‘čovjek’

gizona-rekin ‘s čovjekom’

Proprijetiv ili konkomitativ znači ìmānje, posjedovanje, čest je u australskim jezicima, npr.

leksikalizirano u izumrlu australskome jeziku kalkatungu (Blake 2001: 154):

kalk. putu ‘trbuh’

putu-yan ‘trudnica /dosl. ima trbuh/’

Ekvativ znači poredbenu jednakost, npr. u ugro-finskim jezicima, gruzijskome (Simeon 1969),

nešto kao hrvatski poput + G, kao + N.

Aproksimativ znači približnu udaljenost do odredišta, npr. u baskijskome (Trask 1992):32

bask. etxe ‘kuća’

etxe-raino ‘do kuće’

32 N. B. ekvativ i aproksimativ mogu biti i stupnjevi u komparaciji pridjeva (v. predavanje 07). Tako je i sa superlativom, komparativom i još nekim terminima i pojmovima.


22

Benefaktiv znači onoga koji dobiva nekom radnjom, npr. u baskijskome (Trask 1992):

bask. gizona ‘čovjek’

gizona-rentzat ‘za čovjeka’

Ablativ znači odvajanje »od-izvana« čega, udaljavanje, oduzimanje, lišavanje, izvor ili

početnu točku kretanja, nekad vrijeme, mjesto, uzrok, sredstvo, svojstvo (Simeon 1969,

Čaušević 1996, za hrv. ablativni genitiv v. npr. u Silić – Pranjković 2005):

lat. domo venire ‘doći od kuće’

familia plebeia natus ‘rođen u plebejskoj obitelji’

Hannibale vivo ‘za Hanibalova života, za Hanibala živa’

primo libro ‘u prvoj knjizi’

odio ‘iz mržnje’

terra marique ‘na kopnu i na moru’

tur. ev-den ‘iz kuće’

at-tan ‘s konja’

baba-dan ‘od oca’

avlu-dan ‘iz dvorišta’

hrv. osloboditi se treme

čuvati se prehlade

stidjeti se svojih postupaka

lišiti se čega

potječe iz drevne porodice

Elativ znači odvajanje »od-iznutra« čega, udaljavanje, izlaženje, npr. u baskijskome i u ugro-

finskim jezicima (Simeon 1969, Blake 2001).

Ilativ znači pojam kretanja u nešto, u prostor čega, npr. u ugro-finskim jezicima (Trask 1992,

Blake 2001):

fin. talo ‘kuća’ usp. engl. the house

talo-on ‘u kuću’ into the house

Alativ znači odredište kretanja, npr. u baskijskome i ugro-finskim jezicima (idem):

bask. etxe ‘kuća’ usp. engl. the house

etxe-ra ‘prema kući’ toward the house


23

Superlativ znači kretanje navrh čega, npr. u finskome (Blake 2001).

Translativ znači kretanje kroza što, npr. u finskome (idem).

Perlativ znači put po kojem ili kojim se odvija kakvo kretanje, npr. u finskome (idem).

Abesiv ili privativ znači oskudicu, bivanje bez predmeta, odnosno pojma iskazana imenicom,

npr. u finskome (Blake 2001: 154):

fin. rahta ‘novac’

rahta-tta ‘bez novca’

Inesiv znači bivanje unutar, npr. u finskome (Trask 1992, Blake 2001):

fin. talo ‘kuća’ usp. engl. the house

talo-ssa ‘u kući’ in the house

Adesiv znači bivanje na predmetu, uz predmet, do predmeta, npr. u finskome (idem):

fin. pöytä ‘stol’

pöydä-llä ‘na stolu’

Superesiv ili supraesiv znači bivanje na, iznad, npr. u finskome (idem).

Subesiv znači bivanje na, iznad, npr. u finskome (idem).

Kako se vidi, nazivi finskih i sličnih lokativnih padeža tvoreni su od latinskih prefigiranih

glagola s osnovom fero, ferre ‘nositi’ (ptcp. latum) i sum, esse ‘biti’, npr.:

ablativus ← ablatum abferre ‘od-nijeti, od-nositi’

elativus ← elatum efferre (ex-ferre) ‘iz-nijeti, iz-nositi’

illativus ← illatum inferre ‘u-nijeti, u-nositi’

allativus ← allatum afferre (ad-ferre) ‘pri-nijeti, pri-nositi’

superlativus ← *superlatum *superferre ‘nad-nijeti, nad-nositi’

translativus ← translatum transferre ‘pre-nijeti, pre-nositi’

perlativus ← perlatum perferre ‘donijeti, dovršiti’; ‘kroz-, preko- + -nijeti, -nositi’

Sve u sve, kako je to Brozović (1976–1977) već bio rekao, Hrvati bi svoj genitiv mogli zvati

genitivom-ablativom-posesivom-partitivom, svoj akuzativ zvati akuzativom-ilativom, svoj

instrumental zvati instrumentalom-socijativom, ali to ne bi bilo ni normalno, ni tradicionalno,

niti to itko tako čini (osim u komparativne, poredbenojezične svrhe). Riječ je samo o tome da


24

valja osvijestiti da u različitim jezicima postoje različiti padežni oblici, s različitim

značenjima, a da se ta značenja deriviraju iz dubinskih padeža, iz temeljnih semantičkih

uloga.

Pritom je također lako uočiti važnu poredbenojezičnu – vjerojatno i antropološku – činjenicu

o adverbijalnim značenjima (barem u indoeuropskim jezicima – v. Pranjković 2001: 7):

mjesna su primarna, a vremenska i uzročno-posljedična, svršna, tzv. pojmovna i sl. razvijaju

se tek iz mjesnih. O tome čak postoji i lokalistička pretpostavka (engl. localistic hypothesis):33

Prostorni iskazi temeljniji su – gramatički i semantički – od raznih vrsta neprostornih iskaza.

Ta hipoteza doživjela je i svoje drastične oblike – svesti sve padeže na mjesto i izvor – ali to

nije dobro prošlo. Katamba – Stonham (2006) vele: Svesti sve dubinske padeže na šačicu

prostornih relacija najvjerojatnije je nemoguće.

Druga važna distinkcija koju smo bili istaknuli jest distinkcija između gramatičkih (engl.

grammatical) ili izravnih (engl. direct) i kosih (engl. oblique) padeža. Tu zapravo i nije riječ o

distinkciji, nego o dvama smislovima o kojima govorimo kad govorimo o padežima (v.

Katamba – Stonham 2006, Anderson 1985a).

Gramatički ili izravni padež rabi za se markiranje funkcije imenice, točnije imeničke

sintagme (engl. noun phrase, NP), ovisno o njezinoj relaciji prema glagolu rečenice. Drugim

riječima, gramatički padež služi za markiranje sintaktičkih uloga kao što su subjekt, izravni

objekt, pa i neizravni objekt.

Rekosmo, u gramatičkoj je tradiciji (ne samo hrvatskoj – v. Anderson 1985a: 180) kazati da

su nominativ i vokativ samostalni, a da su ostali padeži kosi. Međutim ako se prisjetimo

glagolske valencije (v. predavanje 06), vidjet ćemo da je svaki subjekt, bolje rečeno agens,

dio argumentne strukture glagola. Drugim riječima, hrvatski nominativ u službi subjekta nije

nezavisan, on je uveden po glagolu (kako se to veli u Barić et al. 1995 i drugim gramatikama

nastalima na generativnoj tradiciji), mogli bismo reći da je u hrvatskome nominativ nametnut

imenici koja je subjekt rečenice, jednako kao što je akuzativ nametnut izravnomu objektu,

jednako kao što su u apsolutivno-ergativnim jezicima apsolutiv i ergativ nametnuti imeničkim

sintagmama. Već dakle na temelju akuzativa vidimo da se gramatički i kosi padeži padeži ne

poklapaju sa samostalnim i nesamostalnim (kosim) padežima iz tradicionalne gramatike.

33 J. M. Anderson (1971, prema Lyons 1977, II: 718).


25

Jedini koji u pravome smislu jest samostalan jest vokativ, koji je – kako rekosmo – oblik

dozivanja, uzvika, koji slučajno kao bazu ima imenicu (obično vlastitu).

A da kosi padeži mogu itekako biti gramatički uvjetovani, pokazuje i genitiv. Veoma često u

jezicima svijeta genitiv služi za signaliziranje činjenice da je jedna imenica subordinirana

drugoj imenici, odnosno da je jedna imenica glava, a da je druga modifikator koji glavi dodaje

neku daljnju specifikaciju – zbog toga ga i smatramo gramatičkim ili izravnim padežom

(Katamba – Stonham 2006, Anderson 1985a). Ta specifikacija u hrvatskome može biti npr.

posjedništvo (kuća moga djeda), dijelnost ili partitivnost (zrno soli, čaša vina), vršilac radnje

(povratak ratnika, pjev ptica), trpilac radnje (gledanje filmova), svojstvo (djevojka duge kose,

muškarac srednjih godina), preciznije objašnjenje (raspored sati, tema dana, knjiga godine,

mis svijeta) i sl. Dapače, u hrvatskome će genitiv biti ili izravno uvjetovan glagolskom

valencijom (npr. bojati se + G, sjećati se + G, sramiti se + G, nauživati se + G, čuvati se + G)

ili čak umjesto akuzativa može doći kao padež izravnog objekta, ako objekt ima značenje

dijelnosti (daj mi vodu : daj mi vode) ili ako je glagol zanijekan (nemamo struje, ne skidam

pogleda s te slike).34

Neizravni, dalji objekt u jezicima svijeta veoma je često u dativu (u mnogima je u

prijedložnoj sintagmi), no u hrvatskome dativ često znači i podređenost, subordiniranost

(uzrok svađi, kraj priči – posvojni dativ nekad je u hrvatskome bio mnogo češći, konstrukcije

kao ime gradu bile su obične kao danas ime grada), dakle kao i genitiv, a mnogo je glagola

koji ga nužno imaju kao dopunu (npr. zahvaliti + D). Kao što smo spominjali genitivni izravni

objekt u slavenskim jezicima, spomenimo da npr. u australskome jeziku varlpiri ili u

maorskome dativ dolazi kao padež izravnog objekta (umjesto apsolutiva u varlpiriju, odnosno

akuzativa u maorskome) ako je glagolska radnja neuspješna, nepotpuna ili ako objekt zahvaća

samo djelomično, a slično je i u finskome s partitivom (Anderson 1985a: 185f).

U hrvatskome čak i instrumental može biti sintaktički uvjetovan, i to ne samo kao »biranija«

zamjena nominativu u kopulativnim predikatima (npr. bit ću mu suprugom), nego i kao

obavezna dopuna pojedinim glagolima (npr. upravljati vozilom) ili obavezan padež u

semikopulativnim predikatima (npr. imenovali su ga predsjednikom, smatraju ga budalom).

N. B. Pojam gramatičkoga padeža nastao je u okviru generativne gramatike, a ona se mnogo

vremena bavila uglavnom engleskime. Stoga je trebalo vremena da se vidi da još neki padeži

osim nominativa i akuzativa mogu biti strukturno, gramatički uvjetovani.

34 Takva uporaba genitiva svojstvena je slavenskim jezicima, pa se takav genitiv zove i slavenskim genitivom.


26

Važno je još tipološki uočiti (Anderson 1985a: 184): Jednako kao što nominativ i akuzativ

(odnosno apsolutiv i ergativ) omogućuju padežno razlikovanje subjekta rečenice i izravnog

objekta, čini se da nema jezika – naravno, govorimo o padežnim jezicima – koji bi neizravni

objekt i subjekt markirao istim padežom.

Kosi padež ne markira sintaktičku nego prije semantičku funkciju, tipično lokaciju ili smjer,

odredište. Iz toga se mogu razviti i drugi odnosi, npr. primaoca, korisnika i sl. Zato takvi

padeži načelno služe za markiranje onih imenica, onih imeničkih sintagmi koje ne ovise

izravno o glagolskoj valenciji.

U tom smislu lokativ i dativ tipični su kosi, semantički padeži (živim u gradu, idem k

roditeljima, približavamo se cilju), a to je u hrvatskome u svojoj temeljnoj funkciji i

instrumental (ugasio sam čik cipelom, došao sam automobilom, hodam ulicom, idem s

prijateljima). Ali to mogu biti i drugi padežni oblici, osobito s prijedlozima, npr. akuzativ

(idem u grad), genitiv (dolazim od roditelja), ali i bez njih (hodamo ruku pod ruku, cijelo ljeto

sam se odmarao, svake nedjelje idem na misu).

Rekosmo već, lokativni se padeži u ugro-finskim i sjeveroistočnokavkaskim jezicima mogu

jako specijalizirati. No nije neobično ni to da se kosi padeži specijaliziraju za uloge

gramatičkih padeža. Toga također ima u kavkaskim jezicima, ali veoma je i u indoeuropskim

jezicima često da se npr. subjekti koji nisu agensi ili vršioci nego doživljavači ili opažači

markiraju dativom (v. Anderson 1985: 188, Van Valin 2001):

hrv. Ani se sviđa Zagreb.

Luki je neugodno.

Zima mi je i ništa mi se ne da.

Žao nam je.

Čini mi se…

njem. Der Vorschlag gefällt mir.35

Mir ist kalt.36

španj. Te gusta la música moderna.37

Nos interesan las teorías lingüísticas.

35 Ali s nominativom: Ich mag den Vorschlag. Usp. hrv. Taj prijedlog mi se sviđa, ali: Ja volim…

36 Usp. hrv. Hladno mi je.

37 Usp. stih: Me gusta marihuana, me gustas tu.


27

Dakako, suvremena gramatika reći će da su to objekti (subjekt je samo ono što je u

nominativu); tradicionalna je govorila o logičkim subjektima.

Za kraj spomenut ćemo i to da u raspoređivanju padežnih oblika u jezicima postoji hijerarhija.

Naravno, i dalje govorimo o jezicima s padežnim markiranjem, dakle koji u imeničkoj fleksiji

imaju barem dva oblika. Hijerarhija fleksijskih padeža izgleda ovako (Blake 2001: 156):

nominativ < akuzativ/ergativ < genitiv < dativ < lokativ < ablativ/instrumental < ostali padeži

Kao i svaku hijerarhiju, i tu treba čitati tako da svaki desni padež podrazumijeva postojanje

lijevoga od sebe. S dvjema važnim napomenama: prvo, mnogi jezici imaju dvopadežni sustav,

i u njima drugi padež, očekivano, okuplja mnoge funkcije; u takvim jezicima onda je bolje

govoriti o opreci nominativa i kosoga padeža, nego o opreci nominativa i akuzativa ili

ergativa; drugo, kao i svaka hijerarhija, i ta može imati znatnih iznimaka, pogotovo ako se

uzme u obzir i trivijalna činjenica različita nazivanja padeža u pojedinim jezicima.

Tek kao primjer možemo vidjeti da njemački četveropadežni sustav dolazi upravo »do

dativa«, da latinski sustav dolazi »do ablativa« (koji je objedinio značenja starijih lokativa,

ablativa i instrumentala), a hrvatski »do instrumentala«.

Iz hijerarhije možemo pretpostaviti i kako markirani padeži »nestaju« – zdesna nalijevo. Ako

se prisjetimo sinkretizma hrvatskih padeža, tada i iz prikazane hijerarhije možemo dobiti

dodatno objašnjenje tomu da se u hrvatskome sinkretiziraju upravo primjerice dativ, lokativ i

instrumental množine, ili dativ i lokativ jednine.38

Zaključimo: padež je termin kojim imenujemo oblike unutar imeničke fleksije i sve one

relacije koje ti oblici imaju prema ostatku rečenice. No flektivni oblici imenica i njihova

značenja u bitnome su zapravo veoma nehomogen skup. Stoga valja razlikovati dubinske i

površinske padeže, gramatičke i kose padeže, konačno samostalne i nesamostalne padeže,

pričem ponajprije mislimo na vokativ s jedne i ostale padeže s druge strane.

Sve to govori da je padež konfiguracijsko, relacijsko obilježje imenice, ne inherentno. Stoga

smo ga i izdvojili kao takvo. Kako će to obilježje biti iskazano, posve je druga stvar, i nikako

se ne može svesti samo na morfologiju (već i u hrvatskome padež se iskazuje i prijedlozima, i

tonovima, i redoslijedom riječi, a ne samo fleksijom).

38 Sva je prilika da bi se uz drugačije povijesne prilike oni i potpuno izjednačili, odnosno objedinili, kao što se dogodilo u njemačkome.


28

Sabrano, osnovne se imeničke kategorije u hrvatskome morfski obilježavaju ovako:

moj-a mam-a jedan-ø tat-a

broj

padež

vrsta

rod

određenost/neodređenost


29

HRVATSKE IMENIČKE VRSTE

Jedna od inherentnih imeničkih kategorija jesu imeničke vrste. Zanimljivo, za razliku od

glagolskih vrsta – čije postojanje nekako uvijek iznova treba pravdati – u postojanje

imeničkih vrsta ili tipova deklinacija obično ne treba nikoga uvjeravati. One su u ovom ili

onom obliku dio jezične propedeutike od najranijeg doba, pa u pristupu nije potrebno

spominjati latinske, staroslavenske i koje druge sklonidbe da bi se pokazalo da ih ima i

hrvatski. U gramatičkoj tradiciji – sad kao i u glagola – ustalile su se dvije podjele hrvatskih

imeničkih sklonidaba – podjela prema rodu i podjela prema genitivnome gramatemu.

Podjelu prema rodu – dakle na imenice muškoga, srednjega i ženskoga roda – kao primarnu

nalazimo primjerice u Maretića (1899), Florschütza (1916), Težaka – Babića (1992), Silića –

Pranjkovića (2005). Podjelu prema gramatičkim morfovima nalazimo u Kašića (1604),

Starčevića (1812), Mažuranića (1859), Barić et al. (1979, 1995). U Barić et al. prvi se put

nazivaju prema genitivnome gramatemu, a prvi koji izrijekom veli da je genitiv kriterij

razvrstavanja bijaše Ardelio Della Bella (Mleci, 11728; Dubrovnik, 21785).39 Takva podjela

podrazumijeva tri imeničke sklonidbe, vrste (zvali ih mi I., II. i III. ili a-, e- i i-sklonidbom,

sporedno je), a tek u novije doba i stidljivo počinje se govoriti još o dvjema sklonidbama.

Podjelu prema rodu ne smatramo metodološki dobrom iz dvaju razloga. Prvo, rod je,

vidjesmo, kategorija ponajprije određena sintaktički i s morfologijom zapravo nema mnogo

veze. Drugo, podjela prema rodu složenija je; upravo stoga što nije formalno uvjetovana,

mora obuhvatiti mnogo potpodjela kojih u podjeli prema sklonidbi nema. Ako usporedimo s

glagolima, podjela imenica prema rodu nekako je slična podjeli glagola prema vidu – ima

veze s morfologijom, ali ne previše, i inzistiranje na njoj znači žrtvu forme radi značenja, a to

u morfologiji nije dobro.40

Ovdje ćemo iznijeti podjelu hrvatskih imenica prema pet (sic!) sklonidbenih vrsta. Pogledat

ćemo koje su sklonidbene vrste otvorene, koje nisu, kakva bi bila morfska raščlamba i što bi

još valjalo opisati. Budući da je ovako iznesena podjela kao cjelina neopisana u hrvatskim

gramatikama, ponešto će i od naziva biti ad hoc.

39 Gramatika je isprva objavljena u Dizionario Italiano, Latino, Illirico…, samostalno kao Principi elementari della grammatica illirica (Dubrovnik, 31837).

40 To pak ne znači da u drugim jezicima – spomenuli smo već poljski, koji je kao slavenski jezik veoma blizak hrvatskomu – zaradi praktičnosti i preglednosti opisa nije pogodnije uzeti u obzir ponajprije rod.


30

Uz pojedine padeže nećemo iznosti posebne napomene kao što se to čini u hrvatskim

gramatikama jer su takve napomene velikom svojom većinom morfonološkoga tipa.41 Jedini

padeži koji doista zavređuju posebnu pozornost jesu Gmn. vrstâ I–III. te i Ijd. vrste III. jer u

njima imamo – u odnosu na ostale padeže – neobičnu pojavu gramatemske sinonimije, dva ili

tri alternativna gramatema koji ne ovise o morfonologiji, fonotaktici.42

Govorit ćemo o ovih pet hrvatskih imeničkih vrsta, odnosno sklonidaba:

I. vrsta a-vrsta

II. vrsta e-vrsta

III. vrsta i-vrsta

IV. vrsta oga-vrsta

V. vrsta ø-vrsta

I. vrsta

Prva ili a-vrsta temeljna je sklonidbena vrsta imenica muškoga i srednjega roda – prema njoj

sklanja se velika većina imenica muškoga roda i gotovo sve imenice srednjega roda.

A. Muški rod

N jelen-ø grad-ø kralj-ø posl-ø (posao) kivi-ø sako-ø

G jelen-a grad-a kralj-a posl-a kivi-a (kivija) sako-a

Nmn. jelen-i grad-ov-i kralj-ev-i posl-ov-i kivi-i (kiviji) sako-i

N Jonke-ø René-ø Derrida-ø dečk-o Mark-o –

G Jonke-a René-a Derrida-a dečk-a Mark-a –

Nmn. – – – dečk-i – ljud-i

Prema a-vrsti sklanjaju se domaće (i–v) i posuđene (vi–x) imenice m. roda ovog oblika:

41 Npr. je li Vjd. od Težak – Težaku ili Težače, je li Ijd. od mornar – mornarom ili mornarem.

42 Primjedbe o opisima glagola u Barić et al. (1995) i Silić – Pranjković (2005) iznesene u predavanju 05 načelno vrijede i u imenica. Tek što je gramatika Barić et al. ovdje u prednosti zbog formalnoga pristupa; pristup je međutim iznevjeren u konkretnoj raščlambi, koja je veoma nemarna.


31

i) Njd. ima gramatički morf ø, npr. jelen, vuk, grad, kralj, Zagreb, Split; tako i imenice sa

sekundarnim a i vokalizacijom završnoga osnovskoga l, npr. dio, veo, posao, kotao, čavao

ii) Njd. ima gramatički morf o e, a riječ je o muškom imenu ili prezimenu koje nema

dugouzlazni naglasak, npr. Marko, Dubravko, Hrvoje, Maroje; izrazito su rijetke i zastarjele

opće imenice tog oblika, npr. famozne – spominju ih u Barić et al. (1995) – vójno ‘muž,

čovjek ženi; vojnik’ (ARj), č� roje, sl� toje (usp. i I.A.x) iii) Njd. ima gramatički morf o e, a riječ je o muškom imenu ili prezimenu s dugouzlaznim

naglaskom kojem osnova završava na sonant + k, npr. Zvónko – Zvónka, Bránko – Bránka,

Tónko – Tónka, Slávko – Slávka, Zdrávko – Zdrávka, Stójko – Stójka, Žéljko – Žéljka, Véljko

– Véljka, Bórko – Bórka, Zóvko – Zóvka

iv) Njd. ima gramatički morf o, a riječ je o hipokorističnoj imenici sa sufiksom -k-, npr.

dečko, snješko, nestaško, čupko, zloćko, mršavko, imena tipa Vicko, Joško, Šiško; riječ je o

imenicama veoma sličnima onima u I.A.iii (o ostalim hipokorističnim imenicama usp. II.B.iii)

v) Množinski oblik ljud-i (koji u jednini ima supletivnu osnovu čovjek-ø)

vi) Njd. ima gramatički morf ø, a osnova završava konsonantom (dakle kao I.A.i), npr.

internet, meč, park, fakultet

vii ) Njd. ima gramatički morf ø, a osnova završava nenaglašenim kratkim i e u, npr. kivi,

kikiriki, taksi, Toni, Peti;43 ovamo idu i imena tipa Jonke, Vince, Dante, Čile, Haile,

Bernabéu, Nehru, Baku

viii) Njd. ima gramatički morf ø, a osnova završava nenaglašenim dugim vokalom, npr. sako,

žiri, bife, ataše, kupe, separe, intervju, ragu, tabu, emu, kakadu

ix) Njd. ima gramatički morf ø, a osnova završava kojim bilo naglašenim vokalom, npr. René,

Lee, Bordeaux, Rousseau, Curie, Derrida, Lou

x) Njd. ima gramatički morf o, npr. auto, torzo, radio; ovamo idu imena tipa Oto, Milano,

Marlboro, Borneo, Toldo

N. B. Imena tipa Dante idu prema I.A.vii, ne prema I.A.x; imenice finale i bijenale (trijenale,

Berlinale i sl.) zapravo su jedine u kojih je -e gramatem, nema drugih imenica koje bi

završavale na e a da je to e gramatem (usp. I.A.ii)

B. Srednji rod

43 O jun/juni – G jula, jul/juli – G jula (Barić et al. 1995: 113) u okviru standardnoga hrv. ne treba trošiti riječi.


32

N sel-o bić-e lic-e neb-o drv-o mor-e

G sel-a bić-a lic-a neb-a drv-a mor-a

Nmn. sel-a bić-a lic-a neb-a drv-a mor-a

N im-e-ø už-e-ø podn-e-ø neb-o-ø drv-o-ø tan-e-ø

G im-en-a už-et-a podn-ev-a – drv-et-a tan-et-a

Nmn. im-en-a už-et-a podn-ev-a neb-es-a – –

U imenica srednjega roda valja razlikovati ono što se tradicionalno zove jednakosložna i

nejednakosložna deklinacija, odnosno dva su podtipa u deklinaciji – onaj bez osnovskoga

(tematskoga) sufiksa i onaj s osnovskim sufiksom. Pritom se javlja nekoliko problema. Prvo,

kako tretirati taj sufiks, odnosno treba li ga uopće tretirati kao sufiks, kao što je u Silić –

Pranjković (2005), ili ga treba promatrati kao proširak osnove, kao u Barić et al. (1995),

Raguž (1997),44 ili pak problem zapravo leži u Njd. (a ne u Gjd.), u kojemu je osnova krnja,

okrnjena, prema tome u toj sklonidbi nema ništa nejednakosložno, tek je osnova u nekim

padežima okrnjena, a gramatem je u svih imenica isti – nula.45 Drugo, ako osnovski sufiks

smatramo sufiksom, valja osvijestiti da on nije uvijek istovrstan, odnosno da u tipu tel-e-ø

mnogo lakše govorimo o sufiksu jer imamo opreku u tel-i-ti, ali u im-e-ø nemamo takvu

olakšicu jer izvedenice imaju genitivno -en-: im-en-ova-ti, na-ram-en-ic-e. Treće, problem

raščlambe imenica koje mogu ići i prema jednakosložnoj i prema nejednakosložnoj sklonidbi,

kao što su nebo ili drvo. Silić pretpostavlja da je o uvijek gramatički morf, mi smo ovdje

raščlanili tako da je o jednom gramatičko, a jednom osnovsko, ovisno o Gjd., odnosno o

Nmn. Sva tri pitanja ostaju otvorena i podložna su raspravi.

Prema a-vrsti sklanjaju se domaće (i–iii) i posuđene (iv) imenice sr. roda ovog oblika:

i) Njd. ima gramatički morf o e, npr. selo, ljeto, blato, željezo, mlijeko, bogatstvo, biće, lice,

srce, granje, parkiralište; među njima i more, jedina s morfom e i – danas – nepalatalnom

osnovom (tako i posuđenica finale te eventualno tle, danas obilježeno, neutralno je tlo)

44 O prošircima osnove v. u predavanju 02.

45 Tako Brozović (1976–1977), odnosno Brozović i Anić još g. 1970. u tipologiji imenica za nikad načinjen rječnik hrvatskoga jezika.


33

ii) Njd. ima gramatički morf ø, osnova je dvomorfna, npr. ime, rame, dijete, puce, tele, prase,

derle, čeljade, uže, podne, čudo – čudesa, tijelo – tjelesa46

iii) Imenica doba, ako je sklonjiva (dob-a – L dob-u); ako nije, onda ide prema tipu V.C

iv) Stare posuđenice koje se vladaju poput I.B.ii, npr. tuce, pule ‘magare, mlado od magarca’,

dugme, tane, sirće ‘ocat, kvasina’, kopile, bure, đule, ćebe, ćoše ‘čošak, ugao’

Napomene uz I. vrstu

Vrsta I.A otvorena je, plodna i generalizirana,47 preuzima gotovo sve posuđenice, čak i one

koje bi mogle prema I.B, npr. auto, vaterpolo, kimono, rižoto, labelo, tango, moto, salto,

korzo; dakako, govorimo o standardu, u kojemu je od takvih imenica samo kino I.B,

regionalno će (južna Hrvatska, Hercegovina) auto biti sr. roda, a takvo se pomicanje u zadnje

vrijeme primjećuje npr. i u imenice labelo, čak i u sjevernoj Hrvatskoj.48

Tzv. jednakosložni tip vrste I.B manje je otvoren posuđenicama, ali je plodan i generaliziran.

Zanimljivo je da finale veoma često u govornikâ dolazi u sr. rodu (i prema normi je tako), a

da su u množini i prema normi ova torza, ova tempa, ova finala, ova rižota…

Tzv. nejednakosložni tip vrste I.B zatvoren je i slabo generaliziran. Prema njemu sklanja se

nekoliko desetaka imenica i uz postojeće nema prevelike nade da će nastati nove, što zbog

slabe plodnosti sufikasa -e-ø, -če-ø (od lav će biti lavić, veoma obilježeno lavče, i posve

nevjerojatno lave – laveta) što zbog zatvorenosti sklonidaba tipa ime – imena, čudo – čudesa.

Sklonidba imenâ zaseban je problem jer imena su podložnija regionalnoj sklonidbi, odnosno –

premda standard to neće prihvatiti – posve je očekivano da se regionalno, a onda prema

htijenju nositelja i općenito, imena sklanjaju ovako:

• Ivo – Iva, Dino – Dina kao Marko – Marka (srednja i južna Dalmacija, Dubrovnik)

46 Ovamo idu i imenice sufigirane sa -ce, -ašce, -ešce, -ence, poput seoce, drvce, rebarce, okance, ogledalce, mjestašce, nevinašce, sunašce, djetešce, tjelešce, pilence, koje već sasvim normalno idu i prema I.B.i, dapače neke od njih – npr. odijelce, pa i nepce, sunce, koje se i ne osjećaju kao izvedenice – idu samo prema I.B.i.

47 O terminima v. predavanje 03.

48 N. B. Kad govorimo o regionalnim govorima i uzusima, ponajprije mislimo na govore u velikim gradovima i njihovim okolicama (urbanolektima i regiolektima). I, naravno, mislimo na ono što je u njima općeprihvaćeno (koliko god ta općeprihvaćenost bila mjerljiva ili nemjerljiva). Drugim riječima, ako govorimo o uzusu primjerice Splita, ne govorimo o sklonidbama poput Na sve sam friži spreman ili U regati je bilo trideset jedriličari, jer se takve u samu Splitu osjećaju kao lokalne, a ne kao »standard na splitski način«. Sličnih bi se primjera lako našlo i u govorima Zagreba, Rijeke, Osijeka, Varaždina, Dubrovnika…


34

• Zvonko – Zvonke, Veljko – Veljke kao Ante – Ante (Hercegovina, južna Dalmacija, zaleđe)

• Ante – Antea kao Jonke – Jonkea (kajkavska i čakavska Hrvatska, koja nema deklinaciju

Ante – Ante)

• Ivo – Ivota, Zvonko – Zvonkota kao Tone – Toneta (kajkavska i čakavska Hrvatska, koja

nema deklinaciju Ante – Ante)

• poseban su »problem« trosložna imena s dugouzlaznim naglaskom,49 s kojima ni norma ne

zna što bi (čini se da ih kao problem još nije ni osvijestila): general Koráde – G Korádē ili

Korádea, arheolog Vitále – G Vitálē ili Vitálea, Moša Pijáde – G Pijádē ili Pijádea

• među stranim imenima najviše se kolebaju francuska i frankofona s naglašenim završnim a,

odnosno Derrida govornici sklanjaju kao Luka (s naglašenim gramatemom: G Derrid� ); o tome možemo misliti ovako ili onako, ali činjenica je da je npr. prezime Zola (Émile Zola)

veoma ustaljeno s naglaskom na o, ne na a

• množinski oblici prezimena i imena nisu nemogući (kako to ispada iz nekih gramatičkih

opisa), samo su rjeđi; dapače prezimena imaju poseban sufiks ov/ev kojim se uključuju u

komunikaciju: Gotovčevi (Gotovci), Sopranovi (Soprani, na HTV-u vele Sopranosi)

Pluralia tantum u I. vrsti jesu npr.:

• m. rod – ljudi, starci ‘roditelji’, svatovi, dvori, lanci ‘okovi’, okovi, pregovori, ravioli,

tortelini, Vinkovci, Križevci, Tučepi i sl.

• sr. rod – vrata, usta, kola ‘zaprežno teretno prometalo’, kliješta, leđa, pleća, pluća, prsa,

njedra, jetra (može biti i ž. roda jednine) i sl.

Singularia tantum u I. vrsti jesu npr.:

• redovito imenice nejednakosložne sklonidbe sr. roda – dijete, tele, prase, dugme, momče,

uže (za iskazivanje značenjske množine služe izvedenice sa sufiksom -ad- ili kakav poseban

oblik – djeca, telad, dugmad, momčad, užad i sl.)

• zbirne imenice sa sufiksom -j- – granje, lišće, grožđe, smilje, bosilje…

Imenice brat, gospodin, vlastelin množinu iskazuju imenicama braća, gospoda, vlastela (v.

dalje).

Imenice oko, uho – kad znače ljudske organe – množinu iskazuju oblicima oči, uši (v. dalje).

Kao pluralia tantum zanimljivi su toponimi na ane, ove, are. Gramatike ih poslovično

zaobilaze, a zapravo čine poseban podtip sklonidbe I.A, koji u množini ima gramatem e, ne i.

49 Od tipa I.A.iii razlikuju se upravo po tome što su trosložna i što su uglavnom neautohtona.


35

Takvi su npr. toponimi Civljane, Grižane, Jezerane, Neviđane, Pakoštane, Petrčane, Dragove

i sl. Priručnici im uglavnom pripisuju m. rod,50 govornici – koji ne znaju kako se »izvorno«

sklanjaju – sklanjaju ih različito i pripisuju im različit rod. Riječ je o imenicama izvedenima

sufiksom -janin-ø (kao građanin – Jurišić 1944: 126, Matasović 2008: 204f), koje su doista

m. roda, ali u Nmn. imaju stari morf -e (kao staro graždane ‘građani’). Problem je što je

izvorni nastavak utjecao na promjenu njihova roda (većina govornika ne kaže ovi Civljane,

kao ovi Vinkovci), pa se te imenice ili vladaju kao imenice ž. roda u cijeloj paradigmi (ove

Civljane – ovih Civljana – ovim Civljanama) ili bar samo u nominativu (ove Civljane).51

Većina jednosložnih, pojedine dvosložne te pojedine višesložne imenice m. roda imaju u

množinskim oblicima morf, formant ov/ev. Takvi se oblici tradicionalno onda zovu dugom

množinom. Poseban je pak problem kako tretirati taj formant, jer tek u manjega broja imenica

on je obavezan. Stanje je otprilike ovakvo (v. i Samardžija 1988):

• imenice koje se redovito ne rabe u množini neutralne su spram ov/ev (npr. brat, glad, hmelj,

jug, kelj, znoj, zrak i sl.)

• neke jednosložne imenice nikad nemaju ov/ev, npr. imenice koje znače pripadnike naroda

(Bask, Bur, Čeh, Ćić, Gal, Grk, Got…), koje znače mjerne i novčane jedinice (ar, cent, col,

gr� d ‘stupanj’, gram, herc, hvat…), nekoliko desetaka pojedinačnih (crv, dan, gost, konj,

mrav, p� s, prst, ptić…, posuđenice bronh, đak, fakt, gen, gumb, keks, kifl, knedl…)

• neke jednosložne imenice mogu i imati i nemati ov/ev (npr. akt, bijeg, bog, bol, brod, čas,

djed, drug, dvor, grijeh, hrid, ključ, knez, kraj, krak, kralj, kut, list, lijek, muž, miš, nož, puk,

puž, put, rak, rog, san, sin, snijeg, vijek, vrag, vuk, zvuk…), pričem je kratka množina

redovito obilježena ili čak nemoguća (bog – Nmn. ?!bozi – Gmn. *bógā), a nerijetko se

dogodi i polarizacija značenja (kao u sati – satovi, akti – aktovi, dvori – dvorovi i sl.)

• neke dvosložne imenice mogu i imati i nemati ov/ev, točnije imenice sa sekundarnim a

(badanj, bubanj, cedar, češalj, čučanj, dabar, gležanj…) te imenice naglasnoga tipa k� mēn – k� mena i sl. (galeb, gavran, golub, jablan, jasen, jastreb, kolut, korijen, kotar, kulen…)

• neke trosložne i višesložne imenice mogu i imati i nemati ov/ev, točnije imenice u kojima je

treći slog nastao vokalizacijom završnoga l (npr. djetao, kotao, orao, osao ‘magarac’, pijetao,

50 V. Pavešić et al. (1971: s. v. Grižane), Barić et al. (1999) redovito ima pl. t. m., ARj također m. (ali ih donosi u obliku Grižani, Jezerani, što odobrava i Pavešić et al. 1971), Anić (1998) nema, Anić (2003) ima Jezeràne ž. mn., Barić et al. (1999) ima J � zerāne pl. t. m. 51 N. B. Kistanje ne ide ovamo jer je sr. rod jednine.


36

posao, uzao) te složenice (npr. polukat, međukat, poluglas, ultrazvuk, veleum, velegrad,

djelokrug, polukrug, jajovod, vodovod, stereotip, prototip…)52

Da je množinsko ov/ev jak signal množinskog oblika pokazuju novoposuđene kratice i riječi

koje – nekad i trosložne – favoriziraju upravo »duge« oblike (npr. CD-ovi, SMS-ovi, MP3-evi,

selèbovi /prema engl. celebrity/, ali: *BMW-ovi).

Uz brojeve dva, oba, tri, četiri dolaze množinski oblici, samo što je u NAV riječ o posebnome

množinskom obliku, koji se kadšto tretira kao ostatak staroga duala, kadšto izjednačuje s Gjd.

U svakom slučaju nije riječ o Gjd., nego o trima posebnim oblicima koji imaju morf -a, usp.:

mn. 2, 3, 4

N neki/neka gradovi imèna dva grada �� mena G nekih gradova iménā dvaju gradova iménā

D nekim gradovima imènima dvama gradovima imènima

A neki/neka gradovi imèna dva grada �� mena V neki/neka gradovi imèna dva grada �� mena L nekim gradovima imènima dvama gradovima imènima

I nekim gradovima imènima dvama gradovima imènima

Da nije riječ o »obliku koji je jednak Gjd.« – kako se nerijeko kaže u hrvatskim gramatikama

– vidi se u sintagmi s pridjevom (npr. ta dva hrvatska grada prenapučena su) jer Gjd. od taj

hrvatski je tog hrvatskog, a ne ta hrvatska (više o tome v. u predavanju 13).

Uz rod – i to samo u I. vrsti – javlja se u hrvatskome još jedan kriterij razvrstavanja imenica, a

to je živost. U jezicima svijeta živost je nerijetko jedan od ključnih kriterija. Ni u hrvatskome

nije zanemariv (pri određivanju roda), tipološki je veoma zanimljiv ne samo slavistički (v.

Brozović 1976–1977), a u smislu oblične paradigme razliku živoga i neživoga imamo samo u

Ajd. I. vrste m. roda (što se onda očituje i u pridjevskim riječima):

Živo Neživo

N dosadan koji mladić dosadan koji film

G dosadna kojeg mladića dosadna kojeg filma

A dosadna kojeg mladića dosadan koji film

52 Među složenicama pojedine su običnije s ov/ev, pojedine bez tog formanta, pojedine su jednako obične i s njime i bez njega.


37

te – onoliko koliko se u suvremenome općehrvatskom očituje – u Ljd. naglasnih tipova gr� d – gr� da, r�

g – r� ga, nekad i u tipu stv� r – stv� ri (v. Vukušić et al. 2007: 52f, 100f):

Živo Neživo

N k�m B

�g zvij� r gr� d r

�g stv� r

D k�mu B

�gu zvij� ri gr� du r

�gu stv� ri

L k�mu B

�gu zvij� ri grádu rògu stvári

U imenica koje znače neživo Ljd. ima dakle uzlazni ton, u imenica za živo ton je silazni.53

Od padežnih morfova valja spomenuti one u Gmn. jer osim redovitoga -ā pojedine imenice

imaju -ī ili -ijū (davno preuzete iz III. vrste):

• i – imenice par, zub, mjesec, sat, ar, hvat, volt, vat, rijetko prst, gost, u gramatikama često

preskočena imenica dečko (Gmn. dečki); Babić et al. (1991: 514) spominju još mrav – mravi,

crv – crvi (u suvremenome jeziku upitno)

• iju – imenice gost, prst, nokat, zub, vrata, usta, prsa, u gramatikama često preskočena

imenica dečko (Gmn. dečkiju); Barić et al. (1995: 143) spominju još i pluća – plućiju (u

suvremenome jeziku upitno)54

• imenica ljudi ima isključivo morf -i (po čemu se jako »približava« III. vrsti)

II. vrsta

Druga ili e-vrsta temeljna je sklonidbena vrsta imenica ženskoga roda – prema njoj sklanja se

većina imenica ženskoga roda te neke imenice muškoga roda.

A. Ženski rod

N žen-a kuć-a tisuć-a An-a djec-a Kat-e

G žen-e kuć-e tisuć-e An-e djec-e Kat-e

Nmn. žen-e kuć-e tisuć-e – – –

53 Naravno, napomena vrijedi za samo dva-tri naglasna tipa o kojima je riječ. Naglasnih tipova jednosložnih imenica a-deklinacije nekoliko je, dosta su složeni, i nemaju svi opreku po živosti.

54 Da morf -iju nije posve neplodan, pokazuju oblici poput gumb – gumbiju, česti u razgovornome jeziku.


38

Prema e-vrsti sklanjaju se domaće (i–iii) i posuđene (iv) imenice ž. roda ovog oblika:

i) Njd. ima gramatički morf a, npr. žena, noga, kuća, Ana, Katica, Jasna; ovamo idu i imenice

djeca, braća, gospoda, vlastela, dvojica, trojica, koje imaju dvojak rod (v. o tome dalje)

ii) Njd. ima gramatički morf e, a riječ je o dvosložnome hipokorističnom ženskom imenu s

dugouzlaznim naglaskom, npr. Kate, Mare, Luce, Ane

iii) Imenica mati, koja prema morfskoj analizi u Njd. ima ø (mat-i-ø – G mat-er-e)

iv) Njd. ima gramatički morf a, npr. škola, hijena, inflacija; ovamo idu i strana ženska imena

s tim oblikom, npr. Atena, Himalaja, Nokia, Ancona, Alpe, Ande

B. Muški rod

N tat-a pap-a vođ-a Luk-a Wojtył-a

G tat-e pap-e vođ-e Luk-e Wojtył-e

Nmn. tat-e pap-e vođ-e – –

N brac-o bral-e Iv-o Kreš-o Ant-e

G brac-e bral-e Iv-e Kreš-e Ant-e

Nmn. brac-e bral-e – – –

Prema e-vrsti sklanjaju se domaće (i–iii) i posuđene (iv) imenice m. roda ovog oblika:

i) Njd. ima gramatički morf a, npr. tata, deda, papa, paša, radža, vojvoda, sluga, vođa, gazda;

tako i imena tipa Luka, Ilija, Nikola, Ivica, Jurica, Tomica, Tuna (Antun), Stipa (Stjepan),

Saša (Aleksandar)

ii) Njd. ima gramatički morf o e, a riječ je o dvosložnom muškom imenu ili prezimenu s

dugouzlaznim naglaskom, npr. Kréšo – Kréšē, Fránjo – Fránjē, Ívo – Ívē, Józo – Józē, Ánte –

Ántē, Máte – Mátē, Stípe – Stípē, Júre – Júrē, Hráste – Hrástē, Zádro – Zádrē, Míše – Míšē,

Kútle – Kútlē, Sóldo – Sóldē, Póje – Pójē, Smóje – Smójē; ovamo, naravno, idu i nadimci i

imena životinja tipa Gáro, Klémpo, Švŕćo; ako takvu imenu osnova završava na sonant + k,

ono ide prema I.A.iii

iii) Njd. ima gramatički morf o e, a riječ je o dvosložnoj hipokorističnoj imenici s

dugouzlaznim naglaskom, npr. medo, braco, brale, zeko, blento, škiljo, brico (usp. i I.A.iv)


39

iv) Njd. ima gramatički morf a, a riječ je o stranom muškom imenu ili prezimenu, npr.

Wojtyła, Tomba, Andrea, Maradona, Akira Kurosawa

Napomene uz II. vrstu

Vrste II.A i II.B obje su otvorene, plodne i generalizirane, s time da su tipovi B.ii–iii

limitirani tvorbom hipokoristika (koja nije osobito česta).

Valja obratiti pozornost na rod imenica djeca (i dječica), braća, gospoda, vlastela, dvojica,

trojica (četvorica itd.). Neosporno je, naravno, da je riječ o imenicama II. sklonidbene vrste

koje znače ‘više od jednoga’, no u gramatičkome rodu i broju one pokazuju dvojakost.

Rekosmo da su rod i broj ponajprije problemi slaganja. Prema Corbettovoj (1991: 226)

hijerarhiji slaganja55 kazat ćemo dakle da su te imenice ž. roda jednine:

N ova žen-a djec-a brać-a dvojic-a

D ovoj žen-i djec-i brać-i dvojic-i

dok su prema predikatnome slaganju sr. rod množine:

Nmn. sela su velika djeca su velika braća su velika dvojica su velika

što se vidi u razlici prema ž. rodu množine:

Nmn. žene su velike

Što bi Maretić (1899: 401) rekao, »tu dakle imamo sintaktičku smjesu«. Vidjesmo već da nije

neobično da imenice u jednini i u množini budu drugačijega roda (npr. finale, sluga, gazda),

no ovdje se stvar složenija jer su rod i broj amalgamirani u istom obliku.

Pluralia tantum u II. vrsti jesu npr.:

• ž. rod – škare, hlače, gaće, jasle, jaslice, ljestve, grablje, sanjke, tačke, v�le (oruđe), lisice

(za ruke), igre (npr. olimpijske igre), mekinje, posije, naočale, naćve ‘korito, kopanja’,

55 Hijerarhija slaganja glasi: atribut < predikat < relativna zamjenica < lična zamjenica. Hoće reći, što se više krećemo udesno, to je veća vjerojatnost semantičkoga slaganja, »po spolu«; o tome više u predavanju 07.


40

orgulje, gusle, gajde, diple, ralje, toplice ‘terme’, novine, boginje (bolest), ospice (bolest),

jaslice, poklade, karmine, financije, kastanjete, lazanje, orgije, Ploče, Vodice, Alpe, Ande i sl.

Singularia tantum u II. vrsti jesu npr.:

• ž. rod – spominjane imenice djeca, braća, gospoda, vlastela, dvojica, trojica i sl.

Uz brojeve dvije, obje, tri, četiri dolaze množinski oblici, odnosno nema posebnih oblika na

koje nailazimo u I. vrsti, usp.:

mn. 2, 3, 4

N neke žene dvije žene

G nekih žena dviju žena

D nekim ženama dvjema ženama

A neke žene dvije žene

V neke žene dvije žene

L nekim ženama dvjema ženama

I nekim ženama dvjema ženama

Od padežnih morfova i u II. vrsti valja spomenuti one u Gmn. jer i u njoj osim redovitoga -ā

imamo -ī (iz III. vrste) te -ū (iz stare dvojinske sklonidbe):

• i – normalno i redovito u imenica kojih osnova završava suglasničkim skupom, npr. molba,

tvrtka, optužba i sl., a u novije doba – norma još ne dopušta – npr. i u kuna (Gmn. kuni)56

• u – imenice ruka, noga, eventualno sluga

III. vrsta

Treća ili i-vrsta sklonidbena je vrsta imenica ženskoga roda.

N riječ-ø noć-ø mladost-ø mladež-ø misl-ø (misao)

G riječ-i noć-i mladost-i mladež-i misl-i

Nmn. riječi-i noć-i mladost-i mladež-i misl-i

Prema i-vrsti sklanjaju se domaće (i–iii) i posuđene (iv) imenice ž. roda ovog oblika:

56 U jednoj dokumentarnoj emisiji na HTV-u zabilježili smo i žirafa – Gmn. žirafi.


41

i) Njd. ima gramatički morf ø, a osnova završava konsonantom, npr. riječ, stvar, smrt, glad,

jesen, momčad, telad, noć, peć, obitelj, kost, raskoš, mladost, glupost, Mokoš;57 tako i imenice

sa sekundarnim a i vokalizacijom završnoga osnovskoga l, npr. misao, pomisao, pogibao

ii) Množinski oblici oči i uši

iii) Imenica kći, koja prema morfskoj analizi u Njd. također ima ø (kć-i-ø – G kć-er-i)

iv) Nekoliko starih posuđenica, npr. varoš, avet, a posljednje su u hrvatski ušle do polovice

19. st., svjesnim pozajmljivanjem iz slavenskih jezika (v. Babić 2006), npr. pelud, dobrobit

Napomene uz III. vrstu

Riječ je o imenicama izvedenima sufiksima -ōst i -ad te o 250–300 neizvedenih ili imenica

izvedenih drugim sufiksima. Vrsta je otvorena i plodna, ali samo za imenice sufigirane sa -ōst

i -ad ili za imenice izvedene od postojećih (moć – nemoć – pomoć – pripomoć –

samopomoć…), drugim riječima, nije vjerojatno da će koja imenica ući u tu vrstu. To vrijedi i

za strana imena tipa Nives, Ingrid, koja ili ulaze u V. vrstu ili sufigiranjem – u razgovornome

jeziku – ulaze u II. vrstu (Nives-ic-a, Nives-k-a). Dapače mnoge imenice »bježe« iz ž. roda,

pa onda i iz III. vrste, usp. glad, splav, rat i sl. (više takvih imenica v. u Marković 2007a).

Potrebno je još istraživanja koja bi pokazala znači li to da je u hrvatskome rod »moćnija«

kategorija od sklonidbe – kad imenica III. vrste promijeni rod, mijenja i sklonidbu.

Pluralia tantum u III. vrsti jesu npr.:

• čini ‘čari, uroci’, moći ‘reklikvije blaženika i svetaca’, desni ‘zubno meso’, dveri, grudi, oči,

osti, sapi, uši, Kali (Ugljan), Sali (Dugi otok) i sl.

Singularia tantum u III. vrsti jesu npr.:

• sve imenice sufigirane s -ad osim imenice momčad

Uz brojeve dvije, obje, tri, četiri dolaze množinski oblici, odnosno nema posebnih oblika na

koje nailazimo u I. vrsti, usp.:

mn. 2, 3, 4

N neke riječi dvije riječi

57 Praslavenska božica, usp. toponim Mokošica.


42

G nekih riječi dviju riječi

D nekim riječima dvjema riječima

A neke riječi dvije riječi

V neke riječi dvije riječi

L nekim riječima dvjema riječima

I nekim riječima dvjema riječima

U Gmn. osim redovitoga -ī pojedine imenice mogu imati i gramatem -ijū (stari dvojinski):

• iju – imenice kokoš, kost, grudi, uši, oči

U Ijd. mnoge imenice imaju sinonimne morfove -ju i -i, npr. riječju i riječi, mišlju i misli i sl.

IV. vrsta

Premda je posebnost sklonidbe hrvatskih imenica nastalih konverzijom pridjeva opće mjesto

hrvatskih gramatika, nijedna hrvatska gramatika ne izdvaja pridjevsko-zamjeničku sklonidbu

imenica kao posebnu deklinaciju. Tu bi naviku svakako valjalo promijeniti. Na jednostavnom

primjeru rečeno, ako je Hrvatska imenica, a jest, kako to da se u gramatikama tako olako

prelazi preko te činjenice i sklonidba se takvih imenica spominje gotovo uzgredno, kao po

sebi jasna? A takvih je imenica veoma velik broj, i to u svim rodovima, premda ponajviše

ženskoga roda. Nije lako reći zašto imenice ženskoga roda postale konverzijom pridjeva teže

ulaze u vrstu II. no što imenice muškoga i srednjega roda ulaze u vrstu I.

Deklinacijski tip, odnosno gramatički morfovi unutar ove vrste, ovisi o rodu (prati izvornu

pridjevsku sklonidbu), pa se tipovi ad hoc mogu prozvati oga-deklinacijom, ili omu-

deklinacijom, ili oj-deklinacijom (u ženskome rodu razlikovan je Djd.).58

Osim konverzijom od pridjeva postalih domaćih općih imenica (koje nisu ili još nisu ušle u

jednu od prvih dviju sklonidaba) tako se sklanjaju domaća i strana imena prezimena postala

od pridjeva:

A. Muški rod

N star-i ‘tata’ Zrinsk-i Dostojevsk-i

G star-oga Zrinsk-oga Dostojevsk-oga

D star-omu Zrinsk-omu Dostojevsk-omu

58 Brozović (1976–1977) govori o pridjevskim deklinacijama g(a) i ē/īh.


43

B. Ženski rod

N star-a ‘mama’ Hrvatsk-a Navrátilov-á

G star-e Hrvatsk-e Navrátilov-e

D star-oj Hrvatsk-oj Navrátilov-oj

C. Srednji rod

N slatk-o ‘slatka jela’ Visok-o

G slatk-oga Visok-oga

D slatk-omu Visok-omu

Napomene uz IV. vrstu

Vrsta je otvorena, osobito ž. roda (zbog imena država), ali slabo plodna – ovisi o količini

stranih imena pridjevskog oblika koja će u nju ući, domaćih riječi koje bi u nju ušle malo je

(ovise o konverziji, koja i nije osobito plodan postupak).

Neke imenice koje bi potencijalno mogle ići prema toj sklonidbi ušle su bilo u I. vrstu (ako su

sr. roda, npr. blago – G blaga, ali usp. sitno ‘sitan novac’ – G sitnoga) bilo u II. vrstu (Baška

– L Baški/Baškoj, ženska – D ženski/ženskoj). S imenicama m. roda stvar ide teže jer nema

deklinacije u koju bi baš ušle (morale bi ući u Toni – G Tonija, ali govornici to baš ne

prihvaćaju, usp. rijetko Chomsky – G Chomskya, puno češće je G Chomskog, premda prezime

nije slavensko, nego američko).

Ženska imena pridjevskoga postanja poput Jasna, Tihana, Draga, Milena sva idu po II.

sklonidbi.

Spomenuli smo prije da bi se tko, što i njihove izvedenice mogle smatrati imenicama. Ako ih

uzmemo tako, onda one pripadaju IV. imeničkoj vrsti.59

V. vrsta

Peta deklinacijska vrsta metodološki je najupitnija jer je zapravo nedeklinacijska. U jednom

od prvih predavanja rečeno je da morfove utvrđujemo komutacijom i usporedbom unutar

59 »Zamjenice« ja, ti, mi, vi u tom smislu najbliže bi bile II. imeničkoj vrsti (mene – meni – mnom kao žene – ženi – ženom).


44

paradigme (v. predavanje 02). U ove vrste to nije moguće, odnosno ovdje morfove

utvrđujemo tek usporedbom s ostalim pripadnicima vrste riječi, odnosno s ostalim imenicama.

Peta deklinacijska vrsta obuhvaća dakle nesklonjive imenice. Metodološki je stoga problem

treba li u njima raščlanjivati gramatičke morfove, odnosno gramatički morf, koji je uvijek -ø.

Upravo zbog odnosa prema svim ostalim imenicama, smatramo da to metodološki nije

nekorektno. Zanimljivo, gramatika Barić et al. (1995), premda u dijelu o morfologiji o njima

ne zbori, u dijelu o slaganju (str. 569, § 1864) govori upravo to – da imena poput Dagmar,

Ingrid svugdje imaju »padežni morfem -ø«, ali odmah nastavljaju – krivo – da »nemaju

morfeme za pripadnu gramatičku oznaku kategorije roda i broja«. Mi smatramo da je njihov

morf -ø oznaka svih kategorija kao i drugi gramatemi: padeža, broja i deklinacije (jednako

kao što je to -ø u III. deklinacijskoj vrsti).

»Istinski« nesklonjivih imenica u hrvatskome je veoma malo i osim doba (tako i pradoba,

međudoba) sve su posuđenice, međutim na isti se način – sintaktički uvjetovano, unutar

imenske sintagme – vladaju i neke titule te mnoga ženska imena i prezimena, pa prema

rodovima to izgleda ovako:

A. Muški rod

N deci-ø ‘decilitar’ sir-ø (sir Oliver) don-ø (don Grubišić)

G deci-ø sir-ø don-ø

D deci-ø sir-ø don-ø

B. Ženski rod

N mis-ø ‘misica’ Karmen-ø Horvat-ø (gđa Horvat) Yoko Ono

G mis-ø Karmen-ø Horvat-ø Yoko Ono

D mis-ø Karmen-ø Horvat-ø Yoko Ono

C. Srednji rod

N doba-ø podne-ø (ovo podne) ali-ø (ovo ali, ovo možda, ovo i)

G doba-ø podne-ø (prije podne) ali-ø

D doba-ø – ali-ø

Napomene uz V. vrstu


45

Vrsta je slabo plodna i slabo generalizirana, pripadaju joj rijetke imenice tipa niškoristi.60

Važno je uočiti da je vrsta uvelike sintaktički uvjetovana. Tako se primjerice ženska

prezimena, osim onih s gramatemom a, normativno ne sklanjaju (nekad su sufigiranjem

ulazila u II. vrstu, usp. Brlić – Brlićeva, ili razgovorno Brlićka, kao i u drugim slavenskim

jezicima, usp. Navrátil – Navrátilová, Mihajlov – Mihajlovna, Slavenski – Slavenska, dakle

onako kako se danas čini s drugim stranim ženskim prezimenima, usp. Clinton –

Clintonova/Clintonica, Gilmore – Gilmoreice i sl.). Norma i pragma tu su na neki način

uplele prste, pa jednostavno imamo to da se jedna vrsta imena u hrvatskome ne sklanja.

Na sličan način sintaktički su uvjetovani i infinitiv i supin,61 koji se također nerijetko

sintaktički vladaju kao imenice V. vrste:

Spavati je zdravo.

Otići, to je malo umrijeti. (fr. Partir, c’est mourir un peu)

Tip je dosadan za poludjet.

Osim što su infinitiv i supin i dijakronijski gledano glagolske imenice (!) poimeničenje im

olakšava činjenica da za razliku od ostalih glagolskih oblika nemaju flektivnih morfova –

nepromjenljivi su i neodređeni prema licu i broju (zato se i zovu neodređenim oblicima). S

druge strane valja ipak reći da za hrvatski nije svojstveno poimeničivanje poput fr. êtreV →

êtreN, nego u hrvatskome ponajčešće tomu služi derivacija, npr. biti → bitak, biće i sl.

U okvirima V. vrste mogli bismo promatrati i one ne-imenice koje iz pragmatičkih potreba

želimo učiniti imenicama. Takve će biti u srednjem rodu:

Sve je to jedno veliko ništa-ø.

Sve si rekao s onim ali-ø.

U tom možda-ø dade se prepoznati svašta.

Italija se piše s velikim početnim i-ø.

To mi je reklo moje drugo ja.62

60 Koju, usput, nalazimo još u hrvatsko-talijanskome rječniku Dragutina A. Parčića iz g. 1874.

61 O sintaktičkoj uvjetovanosti nominaliziranih infinitiva u romanskim jezicima – i razlikama u portugalskome, španjolskome, francuskome – v. vrlo koristan uvid u Vinja (2006).

62 N. B. Tu imamo posla s ja koje je srednjega roda. »Zamjenica« ja to nikad ne može biti (*ja sam reklo).


46

Takav stav još zahtijeva eksplikaciju, tim prije što je tu zapravo riječ o jezičnome

spominjanju (engl. mention, v. predavanje 01), koje ipak podliježe pravilima nešto

drugačijima od onih koja vrijede u tipičnoj jezičnoj uporabi.


47

ROD I SPOL

Ponovimo, rod (engl. gender) gramatička je kategorija koja se ogleda u promjeni flektivnoga

morfa pridjevske modifikatorske riječi koja s imenicom čini imeničku skupinu (sintagmu) ili

je predikatno ime. To slaganje u hrvatskome se događa unutar triju skupina, triju nizova

morfova, koje zovemo muškim, ženskim i srednjim rodom:

m. r. lijep-ø grad je dosad(a)n-ø

ž. r. lijep-a zemlja je dosadn-a

sr. r. lijep-o selo je dosadn-o

S druge strane spol je (engl. sex) izvanjezična kategorija koja tek donekle utječe na jezični rod

imenica, ali zapravo je odnos roda i spola veoma arbitraran, usp. primjere:

taj muškarac – m. rod, m. spol, I. sklonidba

deda – m. rod, m. spol, II. sklonidba

djevujčurak – m. rod, ž. spol, I. sklonidba

stol – m. rod, bez spola, I. sklonidba

salto – m. rod, bez spola, I. sklonidba

ta žena – ž. rod, ž. spol, II. sklonidba

budala – ž. rod, oba spola, II. sklonidba

stolica – ž. rod, bez spola, II. sklonidba

vlast – ž. rod, bez spola, III. sklonidba

Yoko Ono – ž. rod, ž. spol, V. sklonidba

to dijete – sr. rod, oba spola, I. sklonidba

djevojče – sr. rod, ž. spol, I. sklonidba

spadalo – sr. rod, oba spola, I. sklonidba

ljepilo – sr. rod, bez spola, I. sklonidba

kino – sr. rod, bez spola, I. sklonidba

Spol međutim izravno utječe na rod participskih dijelova predikata:

ja sam/ti si rekao – govornik/sugovornik je muško

ja sam/ti si rekla – govornik/sugovornik je žensko


48

Kad bude riječi o pridjevima (v. predavanje 07), vidjet ćemo detaljnije kako sve spol utječe na

slaganje ovisno o spomenutoj Corbettovoj hijerarhiji slaganja. Sad bismo samo uveli

nekoliko termina i pojmova koji žele unijeti reda u složene odnose roda i spola.63

Hibrid ili hibridna imenica jest ona u kojoj dolazi do »sukoba« referencijalnoga roda (dakle

spola) i gramatičkoga roda, odnosno nesklada spola sa sklonidbenim tipom (činjenicom da

većina ostalih imenica slična značenja ide prema drugome tipu), npr.:

curetak, djevojčurak – ne sklanjaju se kao cura, djevojka

Franjo, Luka – ne sklanjaju se kao Ivan, Fran

momčina, mladoženja – ne sklanjaju se kao momak, mladić

Epicen (lat. epicaenus ← grč. πίκοινον /γένος/, epíkoinon /génos/ ‘zajednički, opći /rod/’)

jest imenica koja znači osobe obaju spolova, ali ima stabilan gramatički rod, npr.:

m. r. čovjek, snob, supermodel

ž. r. osoba, individua, žrtva

sr. r. dijete, čeljade, novorođenče

Važno je naglasiti da epicen nije isto što i imenica općega ili zajedničkoga roda upravo stoga

što mu je rod stabilan (odnosno nemoguće je *ova čovjek, *ovaj žrtva), premda se ta dva

pojma često poistovjećuju.

Imenica općega ili zajedničkoga roda (engl. common gender) također obično znači osobu

obaju spolova, ali za razliku od epicena taj spol utječe i na gramatički rod imenice, odnosno

za razliku od epicena imenice općega roda mogu biti dvorodne, npr.:

izdajica, ubojica, pijanica, lijenčina, varalica, pristalica, lutalica, ništarija, štediša, uhoda, bitanga,

raspikuća, tužibaba

piskaralo, zanovijetalo, škrabalo, njuškalo

Sve te imenice mogu dakle imati modifikatore različitih rodova: ova/ovaj izdajica, ovo/ovaj

piskaralo. Nije nevažno da je jedan od tih različitih vazda muški!

63 Od važnije hrvatske literature valja spomenuti Anić (1984), Tafra (2001b, 2007), Pišković (2009a, 2010), od opće temeljni priručnik Corbett (1991), pa onda i Trask (1992), Simeon (1969).


49

Takve imenice ne moraju značiti osobu, premda u domaćem leksiku obično znače. Pri

posuđivanju je čest slučaj da se tako vladaju i imenice koje ne znače osobu, npr.:

domaće: jugo, oštro

posuđene: finale, labelo, kino

Kod epicena i imenica općega roda valja na umu imati još dvoje. Prvo, imenice tipa gazda,

vojvoda nisu to, nisu epiceni ni imenice općega roda jer uvijek znače osobu jednoga spola (za

ženski spol postoje tvorbeni adekvati gazdarica, vojvotkinja). Drugo, do razlike u rodu može

doći i u prenesenome značenju, pa npr. gorila (životinja) može biti obaju spolova i obaju

rodova, ali gorila (tjelohranitelj) uvijek je muškoga spola (za tjelohraniteljicu se obično ne

kaže gorila), ali kolebljiva roda, odnosno obaju rodova.

Heteroklit (lat. heteroclitum ← grč. τερόκλιτος, heteróklitos; τερός, héteros ‘drugi’ +

κλίνω, klínō ‘sklanjam’) također je dvorodna imenica, a za razliku od epicena i imenica

općega roda u heteroklita promjena roda mijenja i sklonidbu (ali ne značenje), npr.:

ž. r. m. r.

N bol, glad, splav, garež, čar bol, glad, splav, garež, čar

G boli, gladi, splavi, gareži, čari bola, glada, splava, gareža, čara

sr. r. mn. ž. r. jd.

N jetra jetra

G jetara jetre

Valja ipak reći da do pomaka značenja može doći, pa će npr. ovi bolovi biti ‘fizičke patnje’

(npr. porođajni bolovi), a ove boli ‘psihičke patnje’, da će ovaj bodež biti fizički (oružje), a

ova bodež psihička (bol probadanja), barem u nekih govornika, ako ne i općenito.

Heterogen (lat. heterogeneus ← grč. τερός, héteros ‘drugi’ + γένος, génos ‘rod’) jest

imenica koja različit gramatički rod ima u različitim gramatičkim brojevima, odnosno rod

heterogena u jednini se i u množini razlikuje, npr.:

jd. ovaj torzo, korzo, torpedo, saldo, finale – m. r.

mn. ova torza, korza, torpeda, salda, finala – sr. r.


50

Često se zaboravlja da se tako vlada i domaća riječ posao – u mn. su ciganska/naša/hrvatska

posla, dakle sr. r., a ne ciganski/naši/hrvatski posl(ov)i, što god savjetnici o tome rekli.

Obično se u heterogene »trpaju« i imenice koje se u rodu razlikuju ne kroz gramatički broj,

nego kroz izvanjezični, semantički broj, npr.:

oko ~ oči, uho ~ uši

tele ~ telad, pile ~ pilići

grana ~ granje, list ~ lišće

brat ~ braća, dijete ~ djeca, vlastelin ~ vlastela

Poseban je problem pridruživanje roda nereferencijalnim leksemima, kao što su npr. slovo a

ili fonem a, gdje će primaran biti srednji rod (upravo ne-rod; usp. i prije spominjano ovo

možda u V. deklinaciji), premda će nemalen utjecaj imati i činjenica da je riječ primjerice o

slovu (sr. r.), fonemu (m. r.). Kadšto će problema biti i kod pridruživanja roda kraticama (npr.

HINA, INA, HDZ), posuđenicama i sl.64

Za kraj treba spomenuti da postoje jezici u kojima kategorije roda nema. Takvi su primjerice

engleski, turski, mađarski. U njima postoje načini da se iskaže spol, ali roda kao takva nema.

Drugim riječima, kako to engleska gramatika veli (Quirk et al. 2007: 314ff), imenice su u

engleskome klasificirane semantički, ne gramatički, primjerice prema spolu, živosti, zbirnosti,

u životinja prema veličini itd., a to se ogleda ne u slaganju s pridjevskom riječju, nego u

njihovu koreferencijskom odnosu s ličnim, upitnim i povratnim zamjenicama:

lična zamj. upitna zamj. povratna zamj.

brother he who? himself

sister she who? herself

baby he/she/it who/which?

doctor he/she who?

bull ‘bik’ he/it which/who?

cow ‘krava’ she/it which/who?

ant ‘mrav’ it which?

box ‘kutija’ it which?

64 Podrobno o pridruživanju roda u hrvatskome v. u Pišković (2010).


51

Spol se može iskazivati posebnim markerima kao što su male ‘muški’ i female ‘ženski’, he

‘on’ i she ‘ona’, ili posebnim sufiksima, npr.:

male student ‘student’ female student ‘studentica’

male nurse ‘medicinski tehničar’ (female) nurse ‘medicinska sestra’

he-goat ‘jarac’ she-goat ‘koza’

he-wolf ‘vuk’ she-wolf ‘vučica’

wait-er ‘konobar’ wait-r-ess ‘konobarica’

widow-er ‘udovac’ widow-ø ‘udovica’

Usp. u turskome (Čaušević 1996: 60ff), pomoću leksema erkek ‘muškarac, muško’, kadın

‘žena’, dişi ‘ženka’, kız ‘djevojka’:

erkek arkadaş ‘prijatelj’ kız arkadaş ‘prijateljica’

erkek kardeş ‘brat’ kız kardeş ‘sestra’

erkek kurt ‘vuk’ dişi kurt ‘vučica’

erkek arslan ‘lav’ dişi arslan ‘lavica’

doktor bey ‘gospodin doktor’ avukat hanım ‘gospođa advokat’

Svi ti načini zapravo postoje i u hrvatskome, v. npr. Anić (1984):

konobar konobarica

akademik akademik žena

golub golubica

mužjak jarebice jarebica

jastreb ženka jastreba

tata kornjača mama kornjača (u dječjem jeziku)

Sve to hoće reći da rod najvjerojatnije ima neku dubinsku povezanost sa spolom, koja nadilazi

ograničenost tradicionalnih okvira i činjenice – kakve amaterski zaljubljenici u jezik obično

vole – da je bukva u hrvatskome ženskoga roda, a da je prezime košarkaša Seje Bukve ipak

muškoga. Put kojim bi u valjalo krenuti bio bi prvo se otarasiti tradicije, »očistiti« rod od

spola i tradiranih termina poput muško, žensko, srednje i sl., a onda ih – tada s raščišćenim

pojmovljem – nanovo povezati.

Documents

Morfologija HR - 06 - Imenica · PDF fileImenice se u hrvatskoj tradiciji dalje obično dijele s obzirom na ljudski dodir (stvarne i mislene, odnosno konkretne i apstraktne),