STARI BAR

MUZEJ I NEISCRPAN IZVOR NOVIH SAZNANJA

RATNI BROD KOJI JE NOSIO IME TIVTA

strana 11

MARINAPRVI HOTEL U BARU PODSJEĆANJE NA TRAGEDIJU

PAROBRODA „CETINJE“

PLAVA GROBNICA NA POŠTI OD PAGRA

BENEDIKTANSKI MANASTIR SVETI NIKOLA

NA UŠĆU BOJANE

MUZIČKA BAŠTINA BOKE

KLAPSKA PJESMA

strana 6

strana 7

strana 19 strana 24

Kada je konačno zvanično otvoren, u drugoj polovini 1910. godine, hotel Marina je bio najljepše zdanje na tadašnjem Pristanu.

Uveliko je sedma decenija otkako je, nakon nailaska na njemačku minu, parobrod Cetinje skončao na dnu debelog mulja.

strana 16

Misiju očuvanja klapske muzike Boke kotorske i Primorja, čije je kulturno nasljeđe utkano u kulturu i umjetnost Crne Gore, njeguje Festival klapa u Perastu.

MONTENEGROŠTAMPA TRADICIJE, KULTURE I OBIČAJA

MOREgodina I broj 1 oktobar 2013.

besplatan primjer ak

AUSTROUGARSKI POMOĆNI BROD SMS „TEODO“

Svekoliko bogatstvo baštine crnogorskog primorja, med-

iteranske kulture i prožimanja civilizacijskih krugova zaslužuje ne samo pažnju i poštovanje, već i nužnu obavezu generacijskog predanja budućim naraštajima. Znanja i predanja o moru. O običajima i kulturama. O ljudi-ma. O mediteranskoj prostor-noj anatomiji...O gastronomiji. O životu i naravima, o turizmu, o ljepoti, o klimi...o svemu što more ljubomorno čuva i krije... „More – montenegro“ neće ot-kriti ništa novo, naša misija je da podsjetimo na staro, na patinu. Na vjekove utemeljenja, zbog našeg kulturološkog ozdravljen-ja. Zato su i obale ovog „Mora“ dostupne podjednako svima – prvo da ga besplatno imaju, a drugo i važnije, da ga sa nama podjednako uređuju – kritikuju, sugerišu... A pošto je bogatstvo u ljudima, u njihovom pamćenju i kazivanju, očekujemo da ćemo se mnoga i po „Moru“ kazivati i još bliže prepoznavati...

Vrijeme globalizma i informa-cionog ubrzanja pred društvo, narode i ljude postavlja (ne)prepoznata pitanja kao osnovu identiteta, zaštite, samosvojnosti baštine i svekolike utemeljenosti. Kao izlaz iz „mreže“ ovo „More“ želi onoliko koliko može, da je svima sigurna luka, i isto tako brod za krstarenje po našoj med-iteranskoj (i ne samo) prošlosti. Buduće generacije to i zaslužuju, a i očekuju. Neka ovo „more“ bude dodatna kap svježine, okrepljenja za dušu, svim pok-lonicima magije pisane riječi, i isto tako neka ovo bude dobar vjetar u leđa onima koji žele da istražuju...dubinu i dubine našeg bića.

A more kao i sam život, iznova je neistraženo i neispitano. U ime „Mora“, ljudi i običaja. U ime Montenegra...

Crnogorsko primorje obuhva-ta prostor koji se reljefom,

klimatskim osobinama i veg-etacijom razlikuje od susjedne, središnje regije Crne Gore. Ome-đeno je sa kontinentalne strane planinskim lancem: Orjenom, Lovćenom, Sutormanom i Rumi-jom. Ova oblast zahvata relativno uzani pojas obale, od rta Oštro, na ulazu u Bokokotorski zaliv, do ušća rijeke Bojane. Dužina obale je 293,5 km. u okviru ove regije moglo bi se izdvojiti neko-liko cjelina: Bokokotorski zaliv, koji se sastoji od četiri manja za-liva: Toplanskog, Tivatskog, Ri-sanskog i Kotorskog. Toplanski i Tivatski zaliv spaja tjesnac Kum-bor, a Tivatski i Risanski tjesnac Verige. Zatim, Paštrovićko pri-morje koje se proteže od Boke do Ulcinja. Iznad njega se izdižu planine Rumija i Sutorman. Nekadašnje ostrvo Sveti Stefan pješčanom prevlakom spojeno je sa obalom i pretvoreno je u polu-ostrvo i turistički grad-hotel. Ovaj dio Jadranske oblasti raspolaže pjeskovitim plažama, od kojih je Velika Plaža kod Ulcinja najduža plaža u Crnoj Gori, duga oko 13 km. Barsko polje je najznačajniji saobraćajni i privredni centar. Na cijelom ovom prostoru vlada sre-dozemna klima, sa toplim i su-vim ljetima i blagim i kišovitim zimama. Tokom zime sa kopna mora duva suva i hladna bura, dok u jesen sa mora duva jugo donoseći topao vazduh iz sjever-ne Afrike i velike količine pa-davina. Planina Orjen spada u najkišovitija mjesta u Evropi. Tako u mjestu Crkvice godišnje padne oko 5000 mm, što pred-

stavlja evropski maksimum pa-davina, a u rekordnim godinama i blizu 7000 mm/m².

Mali prostor Crne Gore, obiluje brojnim kulturnim i istorijskim vrijednostima. Malo koje podne-

MOREKAP SVJEŽINE Radenko Šćekić

RAZMEĐE CIVILIZACIJACRNOGORSKO PRIMORJEOSNIVAČKE

NAMJERE

IMPRESUM MORE MONTENEGRO lokalna štampa tradicije, kulture i običaja Osnivač i izdavač: Milica Delibašić

Glavni i odgovorni urenik: Milica DelibašićPredsjednik programskog odbora: Minja BojanićTehnički urednik: Milojko Pušica

Štampa: IVPE CetinjeTiraž: 1500 primjerakae-mail: stampamoremontenegro@gmail.comTelefon: +382 69 902 393Rješenjem Ministarstva kulture Crne Gore br. 05-2420/2 od 09.10.2013. godine

MORE MONTENEGRO je upisan u evidenciju medija pod rednim br. 733

CIP - Каталогизација у публикацијиНационална библиотека Црне Горе, Цетиње 008(497.16)ISSN 2336-9647COBISS.CG-ID 23437328

Mali prostor Crne Gore, obiluje brojnim kulturnim i istorijskim vrijednostima. Malo koje podneblje u svijetu se može pohvaliti takvom kulturnom zaostavštinom. Naci-onalna kultura ostaje osnova svake posebne kulture u onoj mjeri u kojoj potvrđuje i izražava identitete naroda kojem pripada i povezuje ih s kulturama svijeta. Sve što baštine različite civilizacije na prostoru jedne države, inkorporira se i čini njenu kulturnu baštinu.

Manastir Savina, Herceg Novi, podignut je u živopisnoj med-iteranskoj vegetaciji, na jednom od najlepših dijelova crnogor-ske obale. Manastir se sastoji od tri crkve: Mali hram Uspenija Presvete Bogorodice, Veliki hram Uspenija Presvete Bogorod-ice i Hram Svetog Save po kome je i manastir dobio ime. Na-jverovatnije potiče iz 1030. godine, mada je najstariji zapis u kome se manastir spominje je iz 1648. godine. Njegova obnova započeta je krajem 17. vijeka, dolaskom izbjeglih monaha iz manastira Tvrdoš (Hercegovina).

2 MONTENEGROŠTAMPA TRADICIJE, KULTURE I OBIČAJA

MORE

blje u svijetu se može pohvaliti takvom kulturnom zaostavštinom. Nacionalna kultura ostaje osno-va svake posebne kulture u onoj mjeri u kojoj potvrđuje i izražava identitete naroda kojem pripada i povezuje ih s kulturama svijeta. Sve što baštine različite civili-zacije na prostoru jedne države, inkorporira se i čini njenu kul-turnu baštinu. Stoga bi prostor Crne Gore, koji je izrazito bogat kulturnim nasleđem, gdje „svaka stopa“ odiše istorijom, trebalo da i pored praćenja globalnih trendova i integracija sačuva svoj neosporni indentitet i pre-poznatljivost, svoj duh, običaje, bogatu kulturnu baštinu. Jer, takvim spojem patrijahalnog i tradicionalnog pravoslavnog seg-menta sa orijentalnom baštinom i kulturom, dodatno obogaćeno mediteranskim uticajima – malo koji drugi prostor bi mogao da se pohvali. Crna Gora egzistira na razmeđi raznih civilizacijskih uti-

caja, a njen sveukupni razvoj bio je ispresjecan brojnim krizama i

ratovima. Crnogorsko bogatstvo različitosti, njegovanje multi-kulture, međusobno uvažavanje i suživot različitih etnosa i vjera – odslikavaju naš globalni svi-jet u malom. Potrebno je uložiti dodatni trud ka izoštravanju sen-

zibiliteta za raznolikost i suživot različitih kultura i percepcija. Prostor Crnogorskog primorja predstavlja primjer i uzor za suživot i sklad u prožimanju različitih civilizacijskih tekov-ina. Jer, na prirodne ljepote, na-dovezala se i zaista bogata kul-turna zaostavština. Od praistori-je, preko Antike i civilizacijskih tekovina Ilira, Grka, Rimljana,

kasnije Vizantije, Venecije, Oto-manske imperije, Španije, Italije – civilizacijski je obilježen ovaj prostor. Ova regija je vjekovima predstavljala frefentno trgovačko područje i prostor prožimanja različitih kultura. Brojni ob-

jekti kulture, manastiri, crkve, akvadukti, mozaici, velelepne građevine pomorskih kapetana, svjedoče o vremenima slave i prosperiteta ovoga podneblja. Navešćemo samo neke: Manas-tiri Podlastva, Savina, Stanjevići; katedrala sv. Tripuna, spomenici islamske kulture na teritoriji Bara i Ulcinja, mozaici u Risnu, pal-ate u Kotoru, utvrđenja u Herceg Novom i dr. Kotor je od 1979. zaštićen od strane UNESCO-a kao dio svjetske kulturne baštine. Crnogorsko primorje je vjekovi-ma predstavljalo prozor u svijet za kontinentalni dio Crne Gore. Portal za trgovinu, informisanje iz svijeta, odlazak na pečalbu.Turizam, kao noseća privredna grana ovoga područja doprinosi privrednom razvoju cjele države i kreiranju njenog imidža na sv-jetskoj mapi atraktivnih desti-nacija. Prirodne ljepote primor-ja, kulturno bogatstvo i blizina atraktivnih turističkih resursa u kontinentalnom dijelu Crne Gore, njihovo ukomponovanje u jednu prorodnu i funcionalnu sredinu – predstavljaju odličan osnov za veću valorizaciju i prepoznatlji-vost ovog istorijski bogatog pros-tora.

Katedrala sv. Tripuna u Kotoru. Predstavlja jedan od najzna-čajnijih sakralnih spomenika na istočnoj obali Jadrana. Prvo-bitno je podignuta crkva 809. godine, a potom nekoliko vi-jekova kasnije i katedrala, sredinom 12. vijeka. Izgrađena je u romaničkom stilu sa elementima vizantijske arhitekture, kao trobrodna bazilika.

Mozaik u Risnu - rimski mozaik sa prikazom boga Hipnosa iz Vile urbane u Risnu. Mozaici sadrže geometrijske i biljne motive, kao i izuzetno rijetku predstavu antičkog boga sna Hipnosa. Risan je najstariji urbani centar u unitrašnjem dijelu Boke Kotorske. Grad je bio prijestonica ilirske države u III vijeku prije Hrista, u vrijeme kraljice Teute.

Stari Bar, lat. Antibaris, je stari utvrđeni grad u zaleđu grada Bara. Smješten je na vrhu uzvišenja pod Rumijom, na površini od preko 4 hektara, udaljen oko 4 km od mora. Stari Bar je tvrđava i muzej na otvorenom i značajno antičko nalazište. Vid-ljivi su ostaci starog rimskog grada, poznatog kao Antivarium, kao i mješavina različitih stilova kao što su romaničke, gotske i renesansne gradjevine, dok je u doba Turskog carstva, srednjo-vekovni grad dobio istočnjačka obiježja.

3

Prije nekoliko ljeta su ronioci novskog istraživačkog centra

«Marina», uz beogradske kolege i predvođeni instruktorima; Draganom Gačevićem, Tončijem Frlanom i Karoljom Kovačem, organzovali ekspediciju i otkrili na dnu mora, kod Platamuna, olupinu italijanskog broda «Karlota», koji je potonuo 1942. Njeni ostaci leže na dubini od 72 metra, pramcem je okrenuta ka Baru i na njoj su vidljiva velika oštećenj. Zbog dubine i jakih struja, istraživanje unutrašnjosti odgođeno je za neke povoljnije uslove.

Sagrađena daleke 1914. kao paro-brod u škotskom gradiću, deplas-mana 778 tona, 1937. je postala i «motornjak» na dizel gorivo. Kao i većina brodova, mijen-jala je vlasnike. Dužine 60,69 i širine 8,87 metara, plovila je na relaciji Bar – Duborvnik i 19. juna 1942. u 8,45 udarila u minu, te potonula za svega 13 minuta! Ovi precizni podaci potiču iz kn-jige posvećene izgubljenim itali-janskim trgovačkim brodovima u drugom svjetskom ratu, koje je novskim roniocima poklonio instruktor i trener međunarodne asocijacije ronilaca Cezare Baldi, a koji se već duže bavi potragom za njihovim brodovi-ma od kojih su neki već odranije otkriveni na dnu bokokotorskog akvatorija, poput «Oreste», «Ma-ria Pompei», «Kvitnto», «Vito-rio» i drugi.

Konačno vodič za ronioceI kao kuriozitet, ovi veoma pre-cizni podaci, uz ostale, poput imena vlasnika Onofria Đako-mina, te dubine gaza «Karlote» od 3,9 metara, potiču iz knjige posvećene izgubljenim italijan-skim trgovačkim brodovima u drugom svjetskom ratu, a koju je našim roniocima poklonio

instruktor i trener Međunarodne aso-

cijacije ronilaca Cezare Baldi, koji se već duže bavi potragom za njihovim brodovima, od kojih su neki već odranije otkriveni upravo na dnu našeg akvatorija, poput «Oreste», «Maria Pompei», «Kvitnto», «Vitorio» i drugih.

Nakon ovog najnovijeg otkrića i priče o zloj sudbini jednog broda, te skoro sedam decenija «Karlo-tinog» čak ribarskim mrežama i parangalima obraslog «sna» uz Platamune, ponovo je aktuelizo-vana priča, prvenstveno o mapi-ranju, valorizaciji i, napose za-konskoj zašiti našeg podmorskog blaga. U tom kontekstu, naravno, dobra vijest je da smo konačno dobili i naš ronilački vodič, djelo uglednog instruktora ronjenja Gačevića, koji pojašnjava: - ... Naš ronilački vodič, za koji je nužno obraditi još neke loka-litete potonuća brodova i kojima smo na tragu, te tako ga dopunja-vati, obuhvata sve najinteresant-nije lokacije za ronjenje u Crnoj Gori, sa detaljnim opisima i GPS pozicijama. I ovaj projekat je, bez lažne skromnosti, doprinos značajnijem razvoju ronilačkog turizma kod nas, a koji, iskreno govoreći, još uvijek zaostaje za susjednim i državama u re-gionu...

No, ovo je samo jedan od seg-menata višeslojne zadaće valo-rizovanja i nužne zaštite blaga koje počiva u našem podmorju. I u tom kontekstu valja se pris-jetiti opet višenedjeljnih bora-vaka američkog brod «Herkules» u Bokotorskom zalivu, jednog od dva najsavremenija polovila u svijetu namijenjena istraživanju podmorja. Ovaj značajni pro-jekat zajedno su tada realizuovali američka fondacija «RPM Nauti-cal“ sa Floride, Regionalni centar za obuku ronilaca iz Bijele i Re-gionalni zavod za zaštitu spome-nika kulture iz Kotora, a koji je zahvaljujući privatnoj američkoj

fondaciji koja je ovdje dnevno i u prosjeku na to trošila 25 hiljada dolara.

Dobra misija «Herkulesa»Prvenstvena namjera ove misije bila je da otkrije sve što leži na dnu Zaliva i tad otkrili su niz novih lokaliteta sa značajnim ostacima potonulih brodova te, ostalih plovila i aviona, a što je u posljednje vrijeme «meta» onih koji se otiskuju u podmorje, uz uzvjesnu mogućnosti da devasti-raju, pa i opustoše ova nalazišta!? I to je tad, tokom posjete ovom specijaliziranom brodu, izvjenso inspirisalo i ministra kulture, sporta i medija, Branislava Mićunovića, da kaže: -... Naravno, znamo da je kulturna baština u Crnoj Gori u visokom stepenu devastacije, ali isto tako računamo da je mnogo toga još

i neotkriveno. I ovo sa misijom «Herkulesa», jedan od načina da se uradi dvostruki posao; da se napravi jasna slika stanja i da se ono što još nije dodirnuto i devastirano sačuva od bilo koje vrste nasilja. S naše crnogorske strane činimo sve da taj posao, u saradnji sa ekspertima i drugim državama, dakle, da zaštitu naslijeđa dignemo na najviši ste-pen u skladu sa novim Zakonom o kulturnim dobrima, a koji je upravo u proceduri i predviđa visok stepen čak i krivične odgo-vornosti... Uostalom, kulturna baština, pa i ona u podmorju, nije samo lokalno, nego zajedničko dobro cijelog svijeta...

Između ostalog, ova misija re-zultirala je otkrićem do sada na-jdragocjenijih hidroarheoloških lokaliteta u crnogorskom pod-

4

NAD BLAGOM CRNOGORSKOG PODMORJA

Milo Raduš

BUĐENJE NA MODROM DNU

Mada je, nažalost, znano kako je kulturna baština u Crnoj Gori u visokom stepenu devastacije, slična sudbina je do sada bila i s blagom našeg podmorja... Ali, potonjih godina i u toj oblasti bilježimo značajan napredak u njegovoj valorizaciji i zaštiti.

5

morju, locirajući ostatake dva rimska teretna broda, kao i rje-šenjem čak blizu stoljeća duge misterije o konačnom počivalištu njemačke podmornice U-72 iz prvog svjetskog rata... I prvi čo-vjek «Herkulesa», arheološki direktor, Džef Rojal, smatra kako je njihova minula misija u crnogorskim teritorijalnim vod-ama samo početak višegodišnjeg projekta na mapiranju našeg pod-morja sa vrijednim arheološkim lokalitetima – amforištima i olupinama brodova i aviona iz raznih perioda. Sa crnogorske strane neposredno je ljetos na „Herkulesu“ rukovodila Vilma Kovačević, arheolog Regional-nog zavoda iz Kotora, koja će i odlučivati da li će se nalazi sa dna mora sakupljati i iznositi na površinu, ili će ostati u podmor-ju nakon preciznog mapiranja i ispitivanja video-kamerama.

- ... Ovim novim nalazištima sada je nužna pravna i fizička zaštita. Pravna podrazumijeva donošenje riješenja o tzv. prethodnoj zaštiti, dok se ne sredi sva dokumenta-cija da se ti nalazi proglase za arheološke spomenike kulture.

Fizička zaštita znači da treba obezbijediti službe i angažovati sve naše resurse državnih insti-tucija i organa, lokalnih orga-na da se ti lokaliteti bukvalno fizički zaštite – smatra i Ružica Ivanović iz Regionalnog zavo-da za zaštitu spomenika kulture u Kotoru, uz napomenu kako bi trebalo da uslijedi i fizička zaštita lokaliteta i to ograđivanjem, kako se to inače radi u svijetu.

Muzeji pod čeličnim kavezimaOpet nam je i u tom poslu najbliže iskustvo susjedne Hrvatske, a koja je trenutno među pionirima u svijetu u jedinstvenoj meto-di zaštite podmorskih nalazišta, i to ugradnjom čeličnih kaveza nad pojedinim nalazištima koji čuvaju zaštićene lokalitete i, reklo bi se, predstavljaju male arheološke muzeje na morskom dnu. Na takav način, s kapija-ma koje se zaključavaju, već je zaštićeno osam antičkih lokali-teta potopljenih rimskih brodova sa amforama u akvatoriju Lasto-va, Raba, Paga, Žirja, kod Um-aga i Rogoznice. I već je veliko zanimanje za takvu praksu i u svjetskoj javnosti, a nju favorizu-

je i UNESCO. Tek nakon slične zaštite i naše novootkrivene hidroarheološke lokacije bi mog-le, sasvim bezbjedne, biti dostup-ne roniocima-turistima, kakvih je samo u Evropi do sada registro-vano oko 3,5 miliona!

Ne samo stari jedrenjaci sa amf-orama i «snovima» o potonulom gusarskom blagu, nego i brojni drugi artefakti novijeg datuma, u vidu potonulih trgovačkih ili ratnih brodova, u svijetu se tre-nutno u vrhu top-liste turstičkih «mamaca»! Ta, istina i nešto platežnija, turistička klijente-la strasno obilazi ostatke starih parobroda, podmornica i ostalih plovila. Pogotovu, što i za svega pet-šest dana svaka zdrava osoba može savladati ronilački kurs i potom se prepustiti uživanjima u predivnom svijetu podmorja, tvrde naši istaknuti instruktori, poput Veselina Mijajlovića, sa međumarodnom licencom, inače i rukovodioca Regionalnog cen-tra u Bijeloj koji podsjeća; - ... Ako smo sasvim saglasni da nam je turistički prozvod na vrhu liste prioriteta i izvjesna perspek-tiva, tu se i kroz ronjenje mogu ostvariti još značajniji prihodi... Inače, Centar je veoma otvoren za naše studente arheologije i biologije, naročito za one koji su na završnoj godini, a kojima nu-dimo i besplatnu obuku ronjenja.

NA naše zadovoljstvo, upravo je toku obuka arheologa-ronilaca u Bijeloj, gdje skupa s našima imamo i grupu Amerikanaca, podsjeća Mijajlović.

Poimenice potom Mijalović opet podsjeća na brojne potopljene brodove uz naše priobalje, poput «Cetinja», pa jedan objekat kod Risna, u čijoj su blizini i dvije podmornice, te galiju kod Rosa, brod «Tihani» na izlazu iz Boke i niz drugih rasutih plovila u du-binama. Zbog svega, nužno je za sad objedintii sve one koji mogu doprinijeti zaštiti pomenutih lo-kaliteta, moguće i kroz dodatnu obuku posada na plovilima Po-morske policije ili lučkih kape-tanija, kako bi, ipak, i oni mogli reagovati na “potencijalne opas-nosti”, recimo, u grupama roni-laca koji neovlašteno odlaze na lokalitete, pa i da prepoznaju vri-jedne predmete koje, evnetualno, neko izroni!? Svakako i uz pret-postavku da će novi zakon adek-vatno zaštiti i kulturnu baštinu na dnu mora.

U najkraćem, podosta rabote, po-gotovu one visokostručne i sofi-sticirane, očekuje nas i u modri-nama morskog dna, sve od Boke pa do ušća Bojane, gdje ovo naše «turističko zlato» iščekuje makar nužnu «pozlatu»!

OD ANTIKE DO KAJZERA FRANCATakođe, valja naglasiti da posebno u Boki koja, pored broj-nih kulturno-istorijskih spomenika i turističkih atrakcija na obali, u podmorju skriva još mnogo ljepota koje su do-stupne samo roniocima, treba podsjetiti da je ona zbilja i izuzetna hidroarheološka riznica. Iz antičkog doba, tu je prvenstveno Risanski zaliv gdje su nalazišta gotovo na sva-kom pedlju morskog dna!? No, čitav Zaliv i iz bliže istorije nudi niz atraktivnih loka-cija, poput turske galije iz 16. vijeka koja leži na dubini od 32 metra, uz rt Kobila, gdje su još vidljiva dva velika sidra i nekoliko topova. U blizu plaže Dobreč i ostrva Mamula, na dubini od 40 metara, počiva i austrougarski trgovački brod „Tifani”, teretnjak potonuo je 1917., kad je zbog loše navi-gacije udario u stijene kod rta Arza. A, na samoj »kapiji» Boke je i olupina patrolnog broda “Golešnica” bivše JRM, inače nekad davno parne torpiljarke “76T” austrougarske mornarice, lovilo koje je služilo u dva svjetska rata.Predugačak je spisak potopljenih plovila, ali i aviona, koji su završili ovdje, na dnu mora. Najatraktivija i najveća olupina u zalivu je svakako stara austrougarska torpedna krstarica “Kaiser Franz Jospeh I” koja je potonula za or-kanske oluje, oktobra 1919. godine u blizini uvale Cipavica, takođe na ulazu u Boku i na dubini je od 28 do 42 metra. Ali ona je sad u teritorijalnim vodama susjedne Hrvatske, pa za ronilačku posjetu ovom stotinjak metara dugačkom ratnom brodu, od oko četiri hiljade tona i sa dvadeserak topova različitog kalibra, danas valja prvo imati posla i sa administracijom, za dobijanje razmih dozvola i saglasno-sti.

Podjednako udaljena od sve tri obale Tivta, Krašića i Bijele,

tačno na sredini Tivatskog zaliva i na dubini od 41 metra, i danas počiva naša najveća pomorska grobnica iz Drugog svjetskog rata, zlosrećni parobrod „Cetin-je“, koji je veoma kratko do 10. decembra 1944. nosio partizanske oznake. Uveliko je sedma dece-nija otkako je, nakon nailaska na njemačku minu, skončao na dnu debelog mulja. I tim povodom se opet oglašava Dragan Gačević, istaknuti instruktor ronjenja, za-vidan znalac našeg podmorja, koji skupa sa svojim kolegama Tončijem Frlanom, dr. Igorom Čikarom i Karoljom Kovačem, roneći redovno posjećuju ostat-ke brodske olupine pomenutog parobroda. Uobičajeno, svaka od tih posjeta sobom donosi i novi detalj o tragičnoj sudbini „Cetin-ja“;- … Dugo sam tragao za njima i ja sam zapravo našao ostatke ovog broda, dok su sva ranija i, uglavnom, ribarska naklapan-ja o njegovoj poziciji bila bez ikakvog osnova! Oni, ili nijesu govorili istinu, ili pak nijesu znali pravu poziciju!? Uglavnom, niko nije htio da kaže, a kako je ovo najveća pomorska tragedija na području današnje države Crne Gore, nipošto je ne bi trebalo pre-pustiti debelom mulju zaborava, prisutnom u tom dijelu Tivatskog zaliva. To mi je bio i glavni motiv za potragu i pronalazak ostataka “Cetinja”, pogotovo što se u svim civilizovanim državama ovakvim „plavim grobnicana“ oduvijek pridaje poseban značaj. Iskreno govoreći i nažalost, to se kod nas svodi uglavnom na obilazak spomenika u Tivtu i kojekakve pojedinačne promocije. I, dok se kod nas ponajviše priča o spasu amfora i ostalog podvodnog bla-ga, s druge strane zbilja ne znam da li je iko osim moje ekipe iz Crne Gore zaronio na ovu olu-pinu. Takođe, nije mi poznato i da su predstavnici bilo koje mor-narice, pa i sadašnje Crnogorske ratne mornarice ikada tamo ronili ili polagali vijenac, kaže u dahu

Gačević, poznat i po tom što nema

dlake na jeziku, posebice kad je o našem podmorju riječ.

No, vrnimo se istorijatu „Cetin-ja“, od kojeg je sačuvan vozni red plovidbe od 1905. do 1906., kada je ovaj parobrod u vlasništvu Barskog društva plovio redov-

nom „prugom“ na Skadarkom jezeru, pod imenom „Nettuno“. Svakodnevno, osim neđeljom, putnici i pošta putovali su njime do Virpazara, odakle je imao i stalnu vezu diližansom za Pristan

(današnji Bar). Po svjedočenjima znalaca, bio je veoma pogodan za plovidbu Skadarskim jezerom, dužinom od 30 metara i sa 100 bruto registarskih tona. Inače, proizveden je u Lajtamu (Engles-ka) 1903., a stalnu posadu činilo je sedam članova.

Nesvakidašnje burna i istorijska uloga ovoga broda otpočela je kad je crnogorski prestolonasld-nik Danilo upravo na „Cetinju“ 22. aprila 1913. potpisao spo-

razum sa Esad Pašom o predaji Skadra Crnoj Gori. Te godine naš parobrod je u Prvom balkanskom ratu služio i za tegljenje ratnih materijala, postajući pored je-zerske plovidbe i jedno od glav-nih plovila preko Skadra i Boja-ne do Jadranskog mora. I tokom povlačenja crnogorske vojske Bojanom je uplovio u Skadars-ko jezero, da bi ga austougarska vojska artiljerijom potopila 1916. na Bojani, pod mostom nadomak Skadra, pa je i tada na „Cetinju“ poginulo 16 ljudi. Već naredne 1917. austrougarski stručnjaci su ga izvadili, popravili i prei-menovali u „Pioner“, da bi kraj Prvog svjetskog rata dočekao u luci Bar, djelimično oštećen i tu je ostao privezan narednih pet-šest godina...

Opet, prema nekim svjedočenji-ma, najvjerovatnije 1925., od Bar-skog društva brod je otkupio zna-meniti brodar i u to vrijeme jedan od najbogatijih ljudi na Balkanu Lale Zuber-Novaković, da bi ga pet godina kasnije i preuređenog prodao društvu „Boka“ u Kotoru. Tad je i prilagođen zalivskoj plo-vidbi, preimenovan u “Cetinje”. I tokom Drugog svjetskog rata sud-bina mu nije bila baš naklonjena, pa je više puta mijenjao zastave, da bi potonjih ratnih dana bio u redovnom prevozu, na liniji Tivat - Đenović. Nažalost, na svojoj prvoj zvaničnoj jutarnjoj vožnji, 10. decembra 1944. naišao je na minu koja je parobrod u straho-vitoj eksploziji poslala na dno za ciglih pet minuta! Preživjeli su kapetan, te sedam putnika i troji-ca članova posade.Po svjedočenju kapetana Bože Paparele, oko dvjesto putnika je ostalo u brodu, što se razložno smatra i najvećom pomorskom tragedijom u Crnoj Gori tokom Drugog svjetskog rata. Uglav-nom, brod je bio krcat našim vojnicima, te italijanskim i njemačkim zarobljenicima, kao i putnicima s područja Boke koji-ma je ovo bio i najbrži prevoz u akvatoriju Tivatskog zaliva. No, bez obzira na uobičajene godišnje komemoracije, utisak je da ova velika pomorska tragedija usred 6

PODSJEĆANJE NA TRAGEDIJU PAROBRODA „CETINJE“

Jan Bojan

PLAVA GROBNICA NA POŠTI OD PAGRA

KAPETANA SPASILA VRATAKad je po oslobođenju Kotora, 1944., kapetan Božo Pa-parela postavljen za zapovjednika „Cetinja“, brod je bio vezan u Dobroti (Kavalin). Prema njegovom svjedočenju, posada je dobila zadata da ga čim prije osposobi za plo-vidbu, mada je bio u vrlo slabom stanjui i trebalo je mno-go napora da se sve dovede u red. Osoblje stroja, naročito upravitelj Luka J.Kostić, požrtvovano su se zalagali da os-posobe stroj i kotao.Posada je tada brojala 12 članova, prvi oficir palube je bio kapetan Ivo T. Tomić iz Dobrote, a prvi oficir stroja Ljubo Brguljan iz Prčanja (koga je dan prije katastrofe zamijenio Tonko Karaman iz Dubrovnika) dok je vođa palube bio Josip J. Katalan iz Prčanja. Kormilari su bili: Gracija M. Rizoniko i Tripo G. Radoničić, a kuvar Petar B. Marković, svi iz Prčanja. Vođa stroja bio je Krsto I. Marković iz Stoliva, a ostali članovi posade: Anton I. Ka-talin iz Prčanja, Mato A. Marković iz stoliva i Mihailo N. Jovanović iz Dobrote. U svom pisanom sjećanju, kapetan Paparela nastavlja:„... Dana 9. decembra 1944. počeli smo obavljati redovnu putničko-teretnu prugu Kotor-Herceg Novi i 10. decembra 1944. krenuli smo prema ondašnjem provizornom redu vo-žnje iz Kotora za Herceg Novi, u 6 sati ujutro. Dan je bio kišovit sa južnim vjetrom. Ploveći na relaciji Tivat-Đenovi-ći, na visini Bijele, brod je udario u podvodnu minu, koju su Njemci postavili za vrijeme rata. To se desilo između 9 i 10 sati ujutro. Nastala je strahovita eksplozija, koja je bila tako jaka da sam skupa sa zapovijedničkim mostom bio dignut u vazduh i bačen u more. Duboko sam bio poto-nuo. Kad sam izašao na površinu, po kojoj su plivali drveni predmeti, prašina od uglja, nafte i ulja uhvatio sam se grče-vito za neki predmet (mislim za vrata kormilarnice)?! Oko sebe sam vidio nekoliko davljenika, koji su vapili za pomoć. Bio sam u nemogućnosti da ikome pomognem jer mi je bila prelomljena desna noga, a sav sam bio pretučen. U času davljenja, odnosno malaksalosti, osjetio sam da me je jedna ruka uhvatila za kabanicu i izvukla u čamac, koji je, mislim bio iz Bijele... Na brodu je bilo pripadnika NO vojske, itali-janskih i njenačkih zarobljenika i civila, sve skupa oko 200 putnika, kao i raznog tereta, takoda je brod bio potpuno krcat....“

7

Bokokotorskog zaliva i skoro sedam decenija nakon potonuća „Cetinja“, broda koji je uz ostalo i značajna stranica istorije 20. vi-jeka na ovim prostorima, ipak u savremenoj istoriografiji, pa i na fonu nužnog njegovanja naše bo-gate pomorske tradicije, još uvi-jek nije dobila svoje bezuslovno zasluženo i veoma uvažavajuće mjesto, obilježje, pa i sveukupan tretman!?

Carska i Kraljevska Ratna mornarica Austro-Ugarske

(K.u.K. Kriegsmarine) u svom sastavu imala je nekoliko ratnih i pomoćnih brodova koji su do-bili imena po mjestima ili loka-litetima u Boki Kotorskoj. Tako je šesti i posljednji brod iz prve serije razarača klase „Tatra“ do-bio ime „Orjen“, a mali parni re-morker koji je službovao u Boki nosio je ime „Vermac“ (kasnije u Kraljevskoj Mornarici Jugo-slavije služio kao tender pod im-enom „Marljivi“, a u JRM kao PP-21), Po nekim podacima aus-trijskih i njemačkih pomorskih istoričara, za drugi brod iz serije od četiri krajem Prvog svjetskog rata naručena, ali nikada izgrad-jena razarača poboljšanog tipa „Tatra“ (ili klasa „Honved“), već je bilo odredjeno ime „Lovćen“ u spomen na planinu iznad Boke čijim su osvajanjem u januaru 1916, Austro-Ugari porazili Crnu Goru i natjerali je na kapitulaci-ju. Po gabaritima najveći od svih austro-ugarskih ratnih brodova koji su nosili imena po mjestima ili lokalitetima iz Boke, bio je veliki pomoćni brod za prevoz nafte i uglja SMS „Teodo“(SMS –Seiner Majestät Schiff – Brod Njegovog Veličanstva), jedini ratni brod koji je ikada ponio ime grada Tivta. „Teodo“ je imao i veoma interesantnu sudbinu ko-jom se bavimo u ovom prilogu.

Brodovi za snabdijevanje K.u.K. Kriegsmarine

Za potrebe snabdijevanja i logističke podrške svoje velike ratne flote razasute duž veoma razudjene obale istočnog Jad-rana od Trsta do Boke, Carska i Kraljevska Ratna mornarica Aus-tro-Ugarske raspolagala je sa više namjenski gradjenih pomoćnih ratnih brodova – vodonosaca, ug-ljenara i brodova za prevoz nafte koja se upravo u godinama nep-osredno pred Prvi svjetski rat, sve više počinjala koristiti umjesto uglja, kao gorivo za loženje u brodskim parnim kotlovima.Tako su u floti pomoćnih bro-dova za snabdijevanje K.u.K. Kriegsmarine bili vodonosci

SMS „Najade“ (gradjen 1891, deplasman 554/620 tona, 29 članova posade), SMS „Nixe“ (gradjen 1904, deplasman 250 tona, 11 članova posade) i SMS „Nymphe“(gradjen 1894, de-plasman 554 tone, 29 članova posade), tanker za prevoz nafte i derivata SMS „Vesta“(ex-Etelka“ gradjen 1892 kao civilni trgovački brod, kupila ga K.u.K. Kriegsmarine 1909 i preuredila u mornarički tanker, deplasman 2.130 tona, 54 člana posade), te dva velika i manjenski gradjena broda za prevoz uglja i nafte SMS „Pola“ i SMS „Teodo“(izgradjeni 1916, deplasman 13.200 tona, 112 članova posade).

Pored ovih brodova koji su for-macijski pripadali Mornarici, vijali vojno-pomorsku zastavu i nosili prefiks „SMS“ kao i svaki drugi ratni brod K.u.K. Kriegs-marine, za transportnu službu tokom Prvog svjetskog rata Austro-Ugarska je rekvirirala ili iznajmila još 40-tak civilnih trgovačkih brodova i manjih plo-vila. Od toga je dvadeset brodova dobilo zvanične oznake „damp-fer“ i rimski broj od I do XX kojim su zvanično označavani kao vojni transporteri. Tako je npr. teretnjak „Carniolia“ kompanije „Lloyd Austriaco“, rekviriran 28. jula 1914, dobio oznaku „damp-fer V“ i kao flotni snabdjevač, korišten je praktično sve do kraja rata, odnosno septembra 1918. kada je vraćen vlasniku. Bilo je i dosta drugih trgovačklih brodova koji nisu dobili gorepomenute oznake poput „Carniolie“, ali su takodje korišteni za vojno-trans-portne svrhe. Za nas je ovdje posebno putničko-teretni paro-brod „Drava“ Parobrodarskog društva „Boka“ iz Kotora. Ovaj mali brod od samo 138 BRT un-ajmljen je 26.jula 1914 za lokalni vojni transport unutar zaliva Boke na kojim dužnostima je „Drava“ provela gotovo cijeli Prvi svjetski rat. Za različite dužnosti u Boki tokom Prvog svjetskog rata bili su unajmljeni i parobrodi „Ison-zo“ od 222 BRT kom-panije „Cosulich“ i

ZAMALO OPET GROBNICA!?Splitski Brodospas je pokušao da izvadi „Cetinje“, u skla-du politike posljeratnog izvlačenja potopljenih olupina kao sirovina za željezare. Ovaj zbilja zlosretni brod bio je veo-ma razvaljen eksplozijom, mada je veći dio ostao u jednom komadu. No, prilikom vađenja krhka olupina se praktično prepolovila, tako da je jedan dio ponovo pao u more. Tom prilikom, sajle su se otkačile i povrijedile više radnika na dizalici! Svjedoci akcije splitskog “Brodospasa” tvrde da su i u dijelu izvađenog broda, kao i u dijelu koji je potonuo u more bili vidljivi ljudski ostaci od kojih su neki kasnije sahranjeni u zajedničku grobnicu.

RAJ ZA JASTOGEPrema Gačevićevom svjedočenju, danas su ostaci broda „Cetinje“, nakon neuspjelog i potpunog vađenja, nepravil-no razmješteni po muljevitom morskom dnu, tako da se ne može primijetiti kompletna forma trupa broda. Nekoliko većih konstruktivnih dijelova brodskog trupa ukazuju da osim na strahovit učinak esksplizije i pokušaj vađenja. On dalje navodi: „... Najveći dio trupa broda je po svoj prilici ostatak nje-govog krmenog dijela, koji je dobrim dijelom u mulju ali se dosta toga može i vidjeti. Dio koji je najlakše prepoznati je brodski dimnjak sa postoljem, do polovine utonuo u sitni mulj. Kako je ova olupina poznata po lokalnom nazivu kao „pošta od pagra“ na njoj se mogu vidjeti razni oblici ručno rađenih sidara, koji su protiv volje vlasnika ostali zaroblje-ni u ovoj olupini. Mi nijesmo bili te sreće da vidimo neke od primjera pagra, ali smo imali priliku da vidimo izuzetno dobre primjerke jastoga!? Kao po pravilu, na ovoj poziciju uvijek vlada loša vidljivost, pa je svaki napor da se napravi dobra fotografija skoro uzaludan...”

RATNI BROD KOJI JE NOSIO IME TIVTA

Siniša Luković

AUSTROUGARSKI POMOĆNI BROD SMS „TEODO“

„Mosor“ od 132 BRT kompanije „Dalmacia“. Teretnjak „Amphi-trite“ (dampfer VII) od 3.839 BRT, od 14.septembra 1915 ko-risti se kao skladište za ugalj i za smještaj njemačkih podmorničara u Boki., dok je ulogu skladišta za ugalj u Boki od početka rata do februara 1915, vršio i teretnjak „Radium“ od 3.311 BRT, kom-panije „A.Foresti & Co”.

Karakteristike SMS „Teodo“Pomoćni brod za snabdijevanje naftom i ugljem SMS „Teodo“ drugi je u klasi snabdjevačkih brodova tipa „Pola“. Dva broda za snabdijevanje gorivom svoje ratne flote K.u.K. Kriegsmarine nazvala je po imenima dva grada u kojima su funkcionisala njena dva najznačajnija pomorska ar-senala – Puli i Tivtu. „Teodo“ se donekle razlikovao od svog starijeg blizanca „Pola“ jer je umjesto pramčanog skladišta za ugalj, na tom mjestu imao ugr-adjena čak 22 tanka u kojima je mogao ukrcati ukupno 1.200 tona nafte. Stoga je i vanjski izgled broda bio nešto drugačiji jer na „Teodu“ nije postojala pramčana dizalica za iskrcaj uglja, pa je taj brod, za razliku od „Pole“ koja ih je imala četiri, posjedovao samo 3 karakteristične velike palubne dizalice za manipulaciju ugljem.

SMS „Teodo“ izgradjen je kao novogradnja broj 501 u brodo-gradilištu „Stabilimento Tecni-co Triestino“ u Trstu. Njegova kobilica položena je 8. januara 1913, a porinuće je uslijedilo 5.januara 1915. Zbog ratnih de-jstava na obližnjem italijanskom frontu, nedovršeni SMS „Teodo“ je 6.maja iste godine otegljen u Pulu gdje je u Pomorskom arse-nalu obavljeno završno opreman-je broda. Izgradnja SMS „Teodo“ završena je 10.februara 1916 u Puli, a nekoliko dana kasnije novi brod je i zvanično upisan u Flotnu listu austro-ugarske Ratne mornarice. Troškovi izgradnje broda iznosili su tadašnjih 3,5 miliona kruna.

SMS „Teodo“ imao je 6.651 BRT, nosivost od 7.000 tona i ukupni deplasman od 13.200 tona. Brod je bio dugačak 137,06 metara, širok 16, 92 metra, sa gazom od 7,7 metara, a pokretao ga je klip-ni parni stroj trostruke ekspan-

zije, snage 6.700 ks

sa kojim je postizao maksimalnu brzinu od 14 čvorova.

Brod je bio naoružan sa dva pro-tivavionska topa „Škoda“ kalibra 47 mm, a opsluživala ga je posa-da od 112 članova. Glavnu kara-kteristiku „Teoda“ predstavljale su 4 velike palubne dizalice-mo-sta, za to vrijeme potpuno nove i neuobičajene konstrukcije, vrlo slične današnjim prekrcajnim mostovima na modernim konte-jnerskim terminalima. Iako se sa ovim dizalicama moglo prekrcati 110 tona na sat, ipak je trebalo punih 19 dana da 50 ljudi uz pomoć dizalica iskrca sav teret od 6.000 tona uglja. Dizalice su se mogle preklopiti, a u rask-lopljenom položaju su virile 8,35 metara preko bokova broda.

Karijera SMS “Teodo” K.u.K. Kriegsmarine

SMS “Teodo” je u operativnu upotrebu u K.U.K. Kriegsma-rine uveden 17.februara 1916.Sa svojim blizancem SMS “Pola”, novi brod odmah je preuzeo najveći dio obaveza u snabdije-vanju gorivom austro-ugarskih ratnih brodova stacioniranih u Šibeniku i Boki kotorskoj. Na-rednih mjeseci sa teretima nafte i uglja često plovi na relaciji Pula - Boka kotorska i natrag.

Dvadeset i drugog oktobra 1916 SMS “Teodo” je isplovio iz Pule za Boku sa prilično neuobičajenim teretom – 70 protivbrodskih mina za ojačavanje minskih baraža na prilazima Boki, kao i par hidroaviona za dopunu “Seeflug station Kumbor”, odnosno Stan-ice mornaričkog vazduhoplovst-va u Boki. U junu 1918 godine SMS “Teodo” je vratio spašene mornare sa potopljenog austro-ugarskog bojnog broda SMS “Szent Istvan” iz Boke u Pulu, da bi 9.oktobra iste godine obavio i

svoju posljednju ratnu plovidbu iz Boke do Rijeke gdje ga je i za-tekao kraj Prvog svjetskog rata i kapitulacija Austro-Ugarske.

Kao saveznički ratni plijen, ovaj moderni i veliki transportni brod naredne, 1919 godine, plovi pod posebnom bijelo-plavo-bijelom zastavom, kako je propisala An-tanta, već tada prevozeći ugalj za italijanske državne željeznice.Po članu 137.Sent-Žermenskog mirov-nog sporazuma izmedju Austrije i sila Antatne, SMS “Teo-do” je klasifikovan kao trgovački brod i službeno je 7.septembra 1920 kao dio ratnih reparacija, predan Ministarstvu transporta Republike Italije.

U italijanskoj službiPod novim imenom “Barbana”, nekadašnji SMS “Teodo” je do 11.jula 1923 služio italijanskoj državnoj željeznici, prevozeći ugalj za potrebe njenih lokomo-tiva. Prije nego što je uveden u upotrebu, italijanska državna željeznica je bivši austro-ugarski pomoćni transportni brod podvgr-la remontu i rekonstrukciji, pa su tako na “Barbani” izvedeni rado-vi na modernizovanju pogonskog kompleksa, radovi na drugačijoj raspodjeli prostora u brodskim

štivama, kao i na proširivanju grotala za ukrcaj tereta, što je na kraju rezultiralo i demontiranjem prepoznatljivih palubnih dizalica. “Barbana” je u ljeto 1923 stav-ljena pod nadležnost italijanskog Ministarstva mornarice i uvrštena u sastav RM Italije kao pomoćni brod.Već 16.maja 1926, zbog ulaska u operativnu upotrebu par novoizgradjenih mornaričkih tankera, italijanska Ratna mor-narica iz svoje Flotne liste briše bivši SMS “Teodo” i prodaje ga privatnom vlasniku, brodarskoj kompaniji “Societa Anonima di Navigazione Garibaldi,” iz Djen-ove.Novi vlasnik brodu mijenja ime u “Barbana G”.Narednih 14 godina “Barbana G” plovi sjets-kim morima kao običan civilni teretnjak, prevozeći ugalj i rudu željeza, da bi ga 10.juna 1940, u Sjevernom moru pred škotskom lukom Leith, zaplijenili Britanci kojima je tog dana Kraljevina Italija objavila rat, kao saveznik Hitlerove Njemačke u Drugom svjetskom ratu.

U britanskoj službi“Barbana G” je odmah stavljena pod nadlženost britanskog Mini-starstva ratnog transporta. Brod je dobio novo ime – “Empire Airman”, registrovan je u Bris-tolu i povjeren na upravljanje tamošnjoj brodarskoj kompaniji “Mark Whitwill & Son Ltd”. Za račun Ministarstva ratnog transporta “Empire Airman” se odmah uključio u visokorizični posao dopreme na britanska os-trva, Englezima izuzetno potreb-nih industrijskih sirovina koje je njihova privreda u režimu ratne proizvodnje, trošila u ogromnim količinama. “Empire Airman” odredjen je za prevoz robe na najrizičnijoj ruti, od istočne obale SAD do Britanije, preko Atlanti-8 Ratni brod TEODO u Puli

9

ka kojim su tada suvereno gospo-darile njemačke podmornice.

Njemački podmorničari, u to doba praktično neometeni od strane malobrojnih raspoloživih eskortnih brodova RM Velike Bri-tanije, unosili su haos u konvoje trgovačkih brodova koji su preko Atlantika, dovozili teret na bri-tanska ostrva. Taj period Drugog svjetskog rata od početka jula do kraja oktobra 1940, njemački podmorničari nazvali su “sretna vremena” zbog obilja ciljeva koji su im bili na raspolaganju i rela-tivno slabih protivpodmorničkih mogućnosti Britanaca. U takvim okolnostima, “Empire Airman” je uspio da izdrži tek nešto malo više od tri mjeseca.

Pred torpedima “vučjeg čopora”

Nakon nekoliko sretno završenih putovanja preko Atlantika, “Em-pire Airman” se prvih dana sep-tembra 1940 našao u kanadskoj luci Halifaks na obalama Nove Škotske. Tu je bivši SMS “Te-odo” nakrcan sa preko 7.000 tona željezne rude, stigao iz luke Vabana i priključio se grupi od ukupno 42 teretna broda koji su sačinjavali konvoj HX-72. Konvoj predvodjen komodorom (najstarijim oficirom trgovačke mornarice) britanskim kapeta-nom H.H.Rodžersom na teret-njaku “Tregarthen”, imao je izuzetno slabo osiguranje koje je činila samo pomoćna krstar-ica (naoružani putnički brod) “JervisBay”. Medjutim, čak i ta slaba pratnja na tri četvrtine puta preko Atlantika ka Liverpulu u

Velikoj Britaniji napustila je kon-voj jer je “JervisBay-u” naredje-no da se pridruži drugom konvoju koji je plovio u obrnutom pravcu, prema Americi. Time je praktično HX-72 ostao bez ikakve zaštite sve dok se ne bi, par dana kas-nije, primakao Britaniji kada mu se trebalo pridružiti pet manjih ratnih brodova i sprovesti ga do konačnog odredišta – luke Liv-erpul. Konvoj HX-72 imao je i nesreću da bude jedan od prvih na kome su Njemci isprobali svo-ju novu taktiku podmorničkog ratovanja – napad u tzv. “vučjem čoporu”. To podrazumijeva da prva podmornica koja otkrije konvoj ne napada, već poziciju trgovačkih brodova koje prati, javlja ostalim podmornicama u blizini. Tek kada se skupi dovolj-no podmornica, one istovremeno, poput vukova u čoporu, napadaju na konvoj.

Upravo kada se predveče 20. septembra pomoćna krstarica “Jervis Bay” odvojila od konvoja i napustila ga, HX-72 je otkrila njemačka podmornica U-47 ko-jom je komandovao jedan od na-jboljih njemačkih podmorničkih asova, poručnik bojnog broda Ginter Prin. On je poziciju kon-voja i njegov kurs odmah javio pretpostavljenoj komandi koja je u reon dejstva uputila sve raspoložive podmornice. Budući da je sav svoj bojevi komplet torpeda već utrošila u ranijem napadu na konvoj SC-2, U-47 je samo pratila HX-72 oko kojeg se do večeri 20.septembra već ok-upilo šest drugih njemačkih pod-mornica.

Napad je počeo oko ponoći 20.na 21. septembar kada je U-99 pod ko-mandom takodje podmorničkog asa Ota Krečmera, torpedov-ala i potopila britanski teret-njak “Invershannon” od 9.154 BRT. Uprkos pokušaju komo-dora Rodžersa da se skretan-jem konvoja pokuša otresti od progonitelja, U-99 je torpedima potopila i britanski teretnjak “Baron Blythswood”od 3.668 BRT, a zatim topovima oštetila i brod “Elmbank” od 5.156 tona kojeg je naredne zore, takodje topovskim granatama, dokrajčila U-47. Pred zoru je na poprište stigla i U-48koja je odmah poto-pila “Blairangus” (4.409 BRT). Do noći 21.septembra napadu na HX-72 pridružile su se i pod-mornice U-65, U-38, U-43, U-32 i U-100. Upravo je ova posljed-nja, pod komandom još jednog asa, poručnika bojnog broda Joa-kima Šepkea, napravila pravo krvoproliće jer se vješti Šepke sa svojom podmornicom uspio ubac-iti bukvalno usred konvoja, med-ju kolone nezaštićenih trgovačkih brodova. U noći 21.na 22. sep-tembra Šepke je za samo neko-liko desetina minuta, torpedovao tri broda – “Canonesa”(8.286 BRT), “Torinia”(10.364 BRT) i “Dalcairn”(4.608 BRT). Nešto iza ponoći, pred periskop pod-mornice U-100 došao je i “Em-pire Airman” – Šepke je naciljao i ispalio torpedo koje je u 00.22 sata nekadašnji SMS “Teodo” pogodilo u pramčanom dijelu. Teško oštećeni brod medjutim, na opšte iznenadjenje, nije odmah potonuo, pa je pratnja konvoja HX-72 koja je u medjuvremenu

stigla na poprište bitke, pokušala da ga spasi. U medjuvremenu, Šepkeova U-100 torpedovala je i na dno Atlantika poslala još tri broda – “Scholar” (3.940 BRT), “Frederick S Fales” (10.525 BRT) i “Simla” (6.031 BRT). Posada na teško oštećenom “Em-pire Airmanu” svim silama se borila da spasi svoj brod. “Em-pire Airman” je uzet u tegalj, ali je 23.septembra ipak potonuo na poziciji 55°11N/15°07W, oko 320 milja zapadno od obale Ir-ske. Koliko je potonuće broda bilo iznenadno i brzo, svjedoči i podatak da se od 37 članova pos-ade “Empire Airmana”, uspjelo spasiti samo njih četvoro. Njih je iz okeana pokupila i spasila bri-tanska korveta “La Malouine” (K-46) i kasnije ih iskrcala u škotskoj luci Grinok. Nekadašnji SMS “Teodo” iznenada je, kao kamen, potonuo na 2.300 metara dubine i na dno Atlantika sa sobom povukao svog zapovjed-nika, kapetana Džona Brauna Rejnija i još 32 pomorca. Medju poginulima bilo je i čak sedam mladih pomoraca starih izmedju 15 i 19 godina. Imena svih nas-tradalih oficira i mornara sa bro-da “Empire Airman” i broda na kojem su plovili, uklesana su na spomenik “Tower Hill Memo-rial” u Londonu, podignut u čast svih pomoraca trgovačke i ribar-ske flote koji su stradali u britan-skoj službi u oba svjetska rata i kojima je more postalo grob.

Tragedija konvoja HX-72 koji je izgubio 11 od ukupno 42 bro-da koji su ga činili i kada je po-ginulo 116 mornara, ostala je zabilježena u analima Drugog svjetskog rata kao jedna od na-jubjedljivijih pobjeda njemačkih podmorničara nad Britancima. Šepkeov smioni poduhvat da udje unutar konvoja i onda neometano napada bespomoćne trgovačke brodove donio mu je za samo jedno veče, učinak od potopljenih sedam brodova sa ukupno 50.340 BRT i Viteški krst kojim ga je Podmornička komanda njemačke Ratne mornarice odlikovala već 24.septembra 1941, samo dan na-kon što je na dno Atlantika Šepke poslao i bivši SMS “Teodo”.

Ratni brod Teodo

S pučina su ih pomeli u sve većem broju prisutniji parobrodi, da bi i jedni i drugi već sredinom prošlog vijeka defi-nitvno iščezli iz brodskih registara, ne samo kod nas no i u svijetu…

Upriličena u sklopu obilje-žavanja jubileja znamenite

Bokeljske mronarice, izložba maketa drevnih jedrenjaka u novskoj dvorani “Park”, djela spretnih ruku Novljanina Jerka-Bata Bogdanovića, penzionera i bivšeg pekara-poslastičara, iz-vjesno nijesu ostavil ravnodušnim brojne posjetioce i ljubitelje ovog starog hobija, a ponegdje čak i unosnog biznisa. “Flota” od desetak plovila iz minulih vjekova,gdje se obavezno pom-inje i “Nemirna”, potonji novski jedrenjak kojeg je progutalo dno Biskaja, podsjećala je na slavno doba znamenite bokeljske flote jedrenjaka, kojih je u jednom pe-riodu procvata našeg pomorstva samo u Novom bilo blizu dvjesto. S pučina su ih pomeli u sve većem broju prisutniji parobrodi, da bi i jedni i drugi već sredinom prošlog vijeka definitvno iščezli iz brodskih registara, ne samo kod nas no i u svijetu.

Na palubi “Jadrana”No, brodomaketarstvo, a i bro-domodelarstvo, opstali su i to je danas na našim prostorima, te u bližem okruženju postalo gotovo masovan pokret zaljubljenika u stara plovila koja takvi umješni pojedinci predano grade čuvajući ujedno uspomenu na prohujala i “zlatna” vremena našeg pomor-stva. Dakle, među takvima je i pomenuti Bogdanović, koji se ovim hobijem bavi od svoje pe-taneste godine, a slučaj je htio i da dio vojnog roka daleke 1965. provede kao mornar i to na bro-du-veteranu naše mornarice, školskom jedrenjaku “Jadran”!? Svoje eksponate sklapa u sko-rmnom stanu naaselja “Crveni krst”, dok prljavije poslove pi-lanja, turpijanja i šmirglanja na hilajde sitnih djelova obavlja u obližnjem podrumu zgrade. Go-tovo časovničarska rabota koja zahtijeva izvrsno strpljenje i pre-danost, njegova je višedecenijska

strast o kojoj veli;

- Ne znam broja svojim do sada izrađenim maketama jedrenjaka, a trenutno ih ovdje imam de-setak. Uglavnom i većinom ih poklanjam, a poneki se i proda. Mada ovo potonje ide sve teže jer se besparica osjeća svuda. A, ukoliko se neki stranac, recimo, i zainteresuje, on želi da mu načinite brod iz njegove zemlje. Istina, do sada se nijesam mnogo ni eksponirao, rijetko sam izla-gao svoje radove i ovo mi je bila tek treća izložba. U Novom, ko-liko ja znam, ovim se bave još trojica-četvorica kolega. Ja sam najviše naučio od pokojnog ka-petana Štumbergera i iz Vojne encklopedije pomorstva. No, uistinu i danas je poteško doći do preciznog nacrta nekog broda… Zapravo, kod nas je ovdje i sada teško naći i kakvu “krštenu” kn-jigu o pomorstvu…

Godina za brodPojašnjava kako mu je za izradu jednog modela, pod uslovom da radi bar tri sata svakodnevno, nužno od pola do čak godinu dana da bi njegov jedrenjak “zaplovio” u dnevnom boravku. Najviše po-sla ište izrada sićušnih “žabica” za konope, kojih u prosjeku ima dvjestotinjak po svakom brodu, a potom rad na provlačenju i vezi-vanju konopa za jedra. Istini za volju, za ovaj hobi nijesu potreb-na velika ulaganja, niti skupcjen alat. Dovoljna je tek ona školska pila za špreploču, skalpeli, neko-like pincete, brusni papir, nešto ljepila, boje i lakovi, dok su za izradu jedara dobrodošli i stari vojnički lancuni koje preparira i ojačava polučeličnom žicom. Naravno, najčešći su mu modeli negdašnji bokeljski jedrenjaci; šambeci, karake te ostala plovila sredozemlja, dok se za izradu “Jadrana” još skanjuje pošto; “Kao mornar, dugo sam ga se i dobro nagledao!?”.

No, donekle paradoksalno zvuči i činjenica, da su u ovom hobiju brojniji, pa predaniji kontinental-

ci, što potvrđuje i ovaj novski sa-govornik, pomnjuć brojne kolege iz Beograda, Kragujevca, Užica i još nekih gradova u našem širem okruženju. Svjedoče o tom i gotovo nebrojeni veb-sajtovi posvećeni brodomaketarstvu i brodomodelarstvu, kakosa hrvats-kim, srbijanskim, slovenačim, tako čak bosanskohercegovačkim adresama!? Svakako, među cjen-jenije u ovom hobiju, od koga su iizvjesno načinili čak i slidan biznis, spadaju braća Marko i Miloš Radičević iz Kraljeva, koji se izradom maketa brodova bave relativno kratko, od 1996. godine. Oni se smatraju i pokretačima brodomodelarstva u svom kraju i okolini, gdje su prije dvanaest godina utemeljili i udruženje “Kormilo”. Tokom duže od de-cenije postojanja imali su podos-ta uspješnih i veoma zapaženih izložbi širom Srbije i Crne Gore, kao i u inostranstvu. Pored osta-lih, prije nekoliko godina pred-stavili su se i Pomroskom muzeju Kotor, kao i u budvanskoj “Cita-deli”, te Narodnom muzeju Bar, a oduševili su ljubitelje starih plo-vila čak i u Češkoj, Mađarskoj, Makedoniji, Grčkoj, Rumuniji... - …Kao ponajbolja potvrda kvaliteta u izradi maketa bro-

dova bio je i poziv da nastu-pimo na svjetskom takmičenju u češkom gradu Jablonec nad Nisou, 2003., a na kome smo postali ekipni prvaci… Inače, os-novna djelatnosti naše radionice se odnose na izradu maketa bro-dova, starih poznatih jedrenjaka, kao i restauraciju postojećih ma-keta. Takođe, nudimo i nautičku opremu, te instrumente vrhunske zanatske izrade, kao i nautičku dekoraciju, mediteranske i etno-suvenire u kutijama pogodnim za transport, te poslovne poklone..., pojašnjavaju Radičevići.

Galantni stranci Uz to, posjeduju više od 200 preciznih nacrta i planova za iz-radu maketa brodova, a uz ostalo nude i komplatan materijal za izradu maketa, kao i gotovi kit - komplete brodova. Uz ovakvu, bezbroj je sličnih ponuda i sa područja Hrvatske i Slovenije, pa čak i Makedonije. U susjed-noj Hrvatskoj niejsu rijetki i modelari koji već godinama rade za inostrane klijente, poput veoma zahtjevnih I probirljivih Norvežana, Šveđana, Nijemaca i ostalih. Naravno, oni zahtijevaju vjerne i pedantno urađene kopije svojih slavnih plovila, jedrenjaka, ali i parobroda, za koje vrijednim

10

BRODOMAKETARSTVO KAO HOBI, ALI I MOGUĆ BIZNIS

Minja Bojanić

MALE FLOTE NESUĐENIH ADMIRALA

Počeci hotelijerstva u barskoj opštini sežu u prvu de-ceniju XX vijeka, a led su probili, kao i u mnogo čemu što se najjužnije crnogorske luke tiče - Italijani.

11

modelarima ne žale isplatiti čak i sumu od desetine hiljada eura za samo jedan vrijedan eksponat!?

Upućeniji počesto napominju kako je brodomodelartsvo nužno razlikovati od brodomaketarstva koje predastavlja preciznu izradu umanjenih i vjernih kopja brodova namijenjenih isključivo za razgledanje. Za razliku od brodomodelarstva, gdje je riječ o izradi umanjenih modela jedrilica, najčešće veličine od 0,5 do 1,5 metara dužine. I takvi modeli stvarno jedre pomoću radio uređaja kojima upravlja jedriličar, najčešće tokom natjecanja na posebnim regatama u svojim kla-sama, baš kao što to čine i sve ostale prave jedrilice ili krstaši. Naravno, i u toj oblasti u našem okruženju opet prednjače susjedi Hrvati, naročito u Trogiru, koje je ovdje sredinom prolog vijeka donio velikan hrvatskog jedrenja i brodomodelarstva, danas bla-gopočivši Stanko Ninčević. Svo-jevremeno, tu je čak bilo održano i jedno državno prvenstvo bivše

Jugoslavije. Istina, nakon godina zatišja, u Trogiru je brodomode-larstvo ponovo oživljeno 2006. sa školom brodomodelarstva za djecu osnovnoškolskog uzra-sta, pa tako ovaj grad danas već ima i jednu od najsnažnijih brodomodelarskih momčadi u Hrvatskoj u dvije klase.

No, zvalo se ono brodomaketar-stvo, ili brodomodelarstvo u svakom slučaju predstavlja, uz ostalo, čuvanje i njegovanje bogate tradicije pomorstva na ovoj našoj kriški Mediterana. Kako opet tvrde upućeniji, i na našim crnogorskim prostorima sve su brojniji poklonici ovog hobija koji, izvjesno, makar i rubno, graniči se svojevrsnom mjetnošću. Umijeće svakako jeste, a i u komponenti naše sve-ukupne turisitčke ponude ono ima svoje razložno poželjno mjesto.

Jer za oko i dušu, zbilja su svoje-vrstan praznik ove – “mini flote naših nesuđenih admirala!?“

Ugovorom od 13. juna 1906. godine je, na adresi Via del

Quirinale 21, Rim, osnovano italijansko preduzeće “Barsko društvo” (“Compania di Anti-vari”) koje je na sebe preuzelo izgradnju barske luke, željeznice Bar - Vir i plovidbu po jezeru, što je bio prvi veliki upliv stranog kapitala u crnogorsku privredu. Na Cetinju je stoga 27. juna 1906. godine potpisan “Ugovor o gradnji i eksploataciji barskog pristaništa sa dodatnom slobod-nom zonom i željeznicom od Pristana do Skadarskog jezera, kao i plovidbi mehaničkim sred-stvima po Skadarskom jezeru”. U ime crnogorske Vlade pot-pis je stavio ministar finansija i građevina Andrija Radović, a u ime “Barskog društva” predsjed-nik Roberto Paganini i savjet-nik Josip Volpi, bivši guverner Tripolisa i ministar finansija Kraljevine Italije.

U godinama koje su dolazile, sve do egzila crnogorskog kralja, vi-soki funkcioneri i namještenici “Barskog društva” bili su neizostavan činilac svih važnijih događanja u barskom srezu. A njih je bilo napretek. Tako je 1905. godine knjaz Nikola u more bacio kamen za nastanak pristaništa, a tik pored njega na jahti “Rumija” bili su grof Fos-cari, Volpi, kapetan Colleti (rado-vi na izgradnji Luke Bar stvarno su počeli još 23. marta, iako ugo-vor nije bio potpisan)... Slično je bilo i krajem aprila 1908. godine, kada je položen temeljac varoši na obali mora - Novom Baru, pa 2. novembra iste godine, kada je proradila prva crnogorska pruga Bar - Vir, ili 23. oktobra 1909. go-dine, kada je održana svečanost puštanja u rad “slobodnog Bar-skog pristaništa”.

U vrijeme kada “Barsko društvo” počinje da radi punom parom, raste interesovanje za Pristan,

grad nastao ispod brda Volujica, na obali mora (administrativni centar još je bio Stari Bar), pa je zbog političkih i ekonomskih potreba, Kraljevina Italija 1908. u tom dijelu sreza uspostavila vicekonzulat. Pokazala se potre-ba za smještajem većeg broja italijanskih uglednika, plemstva, privrednika ili znatiželjnika koji su dolazili s druge strane Jadra-na, te je odlučeno da se na brdu Volujica, prije svega za potrebe “Barskog društva”, napravi ho-tel. Nije poznata tačna godina početka radova, ali je visoki mađarski privredni funkcioner dr Havasz Rezso, zaintereso-van za razvoj Bara zbog uticaja koji bi mogao imati na privredu Dalmacije, opisao septembra 1908. godine “dvospratni hotel u izgradnji ‘Marina’, ispod kojeg se odvija gradnja pristaništa i juri lokomotiva po šinama prve crnogorske željeznice”.

Od 1910. osjeća se življa ak-tivnost “Barskog društva” pod rukovodstvom novog direktora Viteza Gulina, te tako dolazi do otvaranja stalne parobrod-ske linije Virpazar - Plavnica, ali i završetka i otvaranja hotela “Marina” i društvenih upravnih zgrada na Volujici, što je zajed-no trebalo da uveliča proslavu 50-ogodišnjice vladavine kralja Nikole.

Kada je konačno zvanično otvo-ren, u drugoj polovini 1910. go-dine (radio je i prije toga gotovo godinu i po, ali bez noćivanja), hotel “Marina” je bio najljepše zdanje na tadašnjem Pristanu. Nije zaostajao za standardom boljih evropskih hotela toga doba, a dobio je ime po kćeri grofa Foscarija - Marini. Prema pisan-ju italijanskog itinerera, “činio se zemaljskim rajem onome ko je bio prinuđen da zanoći u cetinjs-kim hotelima”.

Željko Milović

MARINAPRVI HOTEL U BARULATINSKO JEDRO

Pored brodomodelarstva i maketarstva, u Hrvatskoj je posljendjih godina itekakoporastao interes za sta-rim drvenim čamcima, tako da se u nekim manjim-brodogradilištima, poput korčulanskog, uglavnom bave gradnjom na stari način. Daje drvo opet nepriko-snoveno i u moru, svjedoče i brojni brodovi u Omišu, na primjer, koji su nekda iskljulivo prevozili piejsak s morskog dna,a danas su preuređeni u veoma luksu-zne plovće motele I restorane. I taj povratak nepre-vazđenoj tradiciji skoro da je postao pravi “pokret”, jer su do sada izgrađeni brojni i već zaboravljeni tra-dicionalni ribarski čamci, pogotovo oni na latinska je-dra. Nedavmo je takvim plovilima na ostrvu Pašman održana i regata pod nazivom “Oštrin idron i trevom na kunjkaru”, prva u kategoriji starih drvenih bro-dova. Organizator je bilo tamošnje udruženje “Drveni brod”,, gdje je u kategoriji latinskog idra učestv ovalo čak dvadeset posada..- Naša najveća ambicija je regatu pretvoriti u tradi-cionalni te postati prepoznatljivi po latinskom idru i trevi. Iako je ovo bila tek prva regata moram istaknuti da je ipak dosegla određen nivo, smatra Željko Jerak, predsjednik pomenutog udruženja.

Kratko podsjećanje na kap. Iva Vizina, dato je u for-mi kolaža na internetu dostupnih informacija o ovom znamenitom moreplovcu i njegovom plovidbenom po-duhvatu. U eri sveprisutnih web baziranih informacio-no-komunikacionih tehnologija i mogućnosti koje one pružaju korisnicima, logično je postaviti pitanje koji se sve podaci i informacije o ovom poznatom Bokelju mogu dobiti direktno putem ovog medija? – U pokuša-ju davanja odgovora, slijedi nekoliko crtica dobijenih na bazi vrlo jednostavnog upita, tj. ključnih riječi, po-stavljenih Google pretraživaču: „Ivo Vizin“.

Italijanski funkcioner Levi koji je ovdje boravio 1912. zbog in-spekcije, navodi da hotel ima 20 soba, dvije sale za ručavanje, dva mala salona i jedan veći, dok se ispred nalazi cvijetna terasa. Po njemu, hotel ima samo jedan ne-dostatak – “dio soba još je zauzet od funkcionera Društva, pa ne može da prihvati brojne družine ekskurzijanata koje žele da se spuste sa Cetinja”.

Ugovorom od 29. aprila 1909. zakupac hotela je godinu dana bio Alessandro Ceruti iz Pjaćence, a zatim je upravljanje povjereno firmi “Angelo Conti i sinovi” iz istog grada, pa Petru Đonoviću. Ugovorom od 15. februara 1911. uprava je prešla u ruke Eduarda Sale, da bi od 1912. hotel bio vođen direktno od “Companie di Antivari” i poslije primanja u službu direktora Švajcarca ra-dio je na zadovoljavajući način. Pored hotela “Marina” nalazilo se nekoliko kuća za funkcionere Društva, te mala bolnica sa prido-datom ambulantom i apotekom.

Negdje od 1914. godine hotel je imao i električnu struju, jer je centrala na Pristanu puštena u rad 10. avgusta 1913. godine, kao druga u Crnoj Gori, poslije Cetinja.

Hotel “Marina” radio je sa različitim uspjehom sve do 1941. godine, a tokom Drugog sv-jetskog rata u njemu su stanova-li italijanski zvaničnici. Po oslobođenju biva konfiskovan, i preuređen za bolničke svrhe. Sreska bolnica na čelu sa dr Ljubicom Ibikom Mijušković u njemu je bila do izgradnje novog zdravstvenog objekta u Starom Baru šezdesetih.Nakon toga, nekadašnji hotel “Marina” korišten je za kancelar-ije društveno-političkih instituci-ja, ali i u stambene svrhe, a zgra-da je srušena početkom sedamde-setih, kao i ostatak Pristana.

Svečano polaganje kamena temeljca Novog Bara, aprila

1908. godine

Hotel “Marina” 1910. godine

Za početak, u cilju upozna-vanja čitalaca sa osnovnim

istorijskim činjenicama vezanim za ovog nadarenog pomorca, slijedi izvod iz teksta dostupnog na web lokaciji http://www.mo-jacrnagora.com/bokelj-koji-je-oplovio-svijet-kapetan-ivo-vizin/ “Ivo Vizin je rođen u Prčnju 1806. godine. U rodnoj Boki se školovao za pomorca, a nakon završene škole, postao je kapetan jedrenjaka Splendido (dugog 30 metara, nosivosti 311 tona). Sa jedanaest članova posade, ka-petan Ivo Vizin je Splendidom, 1852. godine, isplovio iz luke u Antverpenu. Preko Atlantika, uz obale Južne Amerike, stigao je do čileanske luke Valparaiso, a odatle i do obala Kalifornije i luke u San Francisku. Splendido 1853. godine prelazi Tihi Okean i stiže na Daleki istok. U ovim vodama, kapetan Ivo Vizin os-taje punih šest godina, ploveći i trgujući Tihim Okeanom i Ki-neskim morem. Na povratku, posada Splendida je krenula iz Singapura, a put ih je vodio kroz opasne i nepredvidljive vode oko Rta dobre nade, pa sve do obala Evrope i engleske luke Plimut. Nakon devet godina putovanja i pređenih 100 000 nautičkih milja, Ivo Vizin je postao prvi pomorac sa južnoslovenskih prostora, koji je oplovio svijet. O veličini ovog poduhvata, koji je u to doba važio za jedan od najvećih dostignuća pomoraca, svjedoči i sa pijetetom upriličen doček slavnog kapetana u italijanskoj luci Trst. Od au-trijskog cara ovaj slavni pomo-rac je po povratku 1859. godine dobio počasnu zastavu “Merito navale”, kao prvi pomorac koji

je pod austrijskom zastavom op-lovio svijet. Ova zastava se danas čuva u Bogorodičinom hramu u Prčnju, u čijem okruženju se nal-azi bista Iva Vizina. Nakon ovog velikog plovidbenog poduhvata, Ivo Vizin (Slika 1) se vraća u zavičaj, gdje živi do smrti, 1868. godine.”

Portret kap. Iva Vizina (izvor: www.mipa.co.me)

Slijedi još jedan interesantan navod preuzet sa internet lokacije http://sr. wikipedia.org/wiki “Kap. Ivo Vizin je rođen u po-rodici koja je porijeklom bila iz Istre.” Ostale informacije dostup-ne u ovom web dokumentu su identične onima parafraziranim u prethodnom tekstu. Kao izvor informacija objavljenih na ovoj stranici, navodi se: Istorijski lek-siokon Crne Gore, Daily Press, Podgorica, 2006. godine. Autori leksikona su: Šerbo Rastoder, Dragutin Papović, Zvezdan Folić i dr.

12

WEB IZVORI O KAP. IVU VIZINU

Sanja I. Bauk

POMORSKI PODUHVAT DUG DEVET GODINA

JUGOSLAVIJA, SA DVIJE SOBEŠematizam Zetske banovine pominje 1936. godine kao jedini hotel u Baru - „Jugoslaviju“, vlasnišvo familije Bulatović, što znači da „Marinu“ nisu ni uzimali u ob-zir kao mogući turistički objekat, uzevši u obzir naci-onalnu isključivost klijentele. „Jugoslavija” je, među-tim, imala samo dvije sobe za izdavanje, pa o nekom hotelskom smještaju ne može biti ni govora - više je to bila malo bolja kafana sa prenoćištem nego reprezen-tativni ugostiteljski objekat.

13

Sa web lokacije http://montene-grina.net/da-li-znate/ivo-vizin/ preuzet je citat, kao svojevrstna dopuna prethodno navedenog:“Podvig kapetana Vizina se uvr-štava u najveće pomorske poduh-vate vremena u kojem je živio.”

Interesantani su i navodi, preuze-ti sa sajta www.hrt.hr/arhiv/ndd/ 02veljaca /0212%20Vizin.html“Kada je u veljači 1852. pomor-ski kapetan Ivo Vizin isplovio iz Antwerpena na uobičajeno trgovačko putovanje, nije ni slutio da će postati prvi naš po-morac koji će oploviti svijet. Za taj podvig, koji spada u najveće pomorske pothvate devetnaestog stoljeća, Vizin, Hrvat rodom iz Prčnja u Boki Kotorskoj, dobio je niz priznanja. … Ivo Vizin bio je samo jedan iz cijelog niza pro-slavljenih bokeljskih kapetana koji su plovili gotovo svim sv-jetskim morima.”

Ostale informacije dostupne ko-risnicima interneta posredstvom ove web stranice, ponovo su is-tovjetne onima prezentiranim u prethodno citiranim izvorima, s tim što je ovdje interesantan navod da je Ivo Vizin bio Hrvat. Na spomen ploči na njegovoj rod-noj kući stoji natpis da je bio prvi Jugosloven koji je oplovio svijet (Slika 2). Svakako bi bilo zan-imljivo proučiti podrobnije ove klizne nacionalne identitete dod-jeljivane post mortem, ne samo Ivo Vizinu, već primjera radi kap. Marku Marinoviću, admira-lu Matiji Zmajeviću, čarobnjaku struje (M. Zimmerman, Velikani povijesti, 2009) Nikoli Tesli i dr.

Neosporno je da se radi o zname-nitim pojedincima koji su svojim postignućima obogatili istorijsko nasleđe ovih geografskih pros-tora na Balkanu i razumljivo je da postoje težnje ka njihovom nacionalnom prisvajanju. Ipak, neosporno su njihovi poduhvati i uspjesi prevazišli nacionalne ramove u koje su često stavl-jani. Takođe, interesantan bi bio zadatak za istoričare da pronađu činjenice vezane za njihovo lično izjašnjavanje po tom pitanju, ukoliko su one uopšte dostupne na bazi pouzdanih istorijskih iz-vora.

Spomen ploča na rodnoj kući u Prčnju (izvor: http://radiokotor.

info/mn/images/stories/ivo_vizin-spomen_ploca.jpg)

U nastavku slijedi zapis preuzet sa web lokacije h ttp://hr.wikipedia.org/wiki/Ivan_Visin“Ivan Visin, nekad i Ivo Vizin (Prčanj, Boka Kotorska, danas Crna Gora, 3. studenog 1806 - 1868) je bio hrvatski pomorac i istraživač. Šesti je morepolovac nakon Magellan-a koji je op-lovio svijet. Rođen u Prčnju, u katoličkoj obitelji porijeklom iz Istre, u vrijeme okupacije Boke Kotorske od strane francuskog carstva. Pomorsku karijeru započeo je s dvanaest godina kao “brodski mali” na jedrenjacima. Kapetanski ispit položio je u Trstu. Kapetan Visin i poručnik

Fridrih Bellavita, sa još devet članova posade otisnuli su se 11. veljače 1852. brikom Splen-dido (Slika 3), pod habsburškom zastavom, iz Antwerpena na put oko svijeta i plovili su rutom

prema zapadu prevozeći terete: Antwerpen - Rt Horn - Valparaiso - San Francisco - Honolulu - Sin-gapur - Bangkok - Hongkong - Rt dobre nade - Plymouth - Trst. U Trst su stigli 30. kolovoza 1859. godine. Car Franjo Josip I odlik-ovao je kapetana Visina bijelom počasnom zastavom i viteškim križem reda Franje Josipa.” Citi-rani izvori na ovoj web strani-ci su: predavanje prof. dr M. Pasinovića: „Pothvat kapetana Iva Visina na razmeđi novih teh-nologija pogona i brodogradnje“

i članak „isinov put oko svijeta“, Vjesnik, 31.07.2004. (Pri čemu ovi izvori nisu bili dostupni na mreži avgusta, 2013. godine)

.

Jedrenjak „Splendido“ – maketa (izvor: www.ss-ekonomska-

mmirkovica-ri.skole.hr ) U nastavku je parafraziran tekst preuzet sa web stranice Radio Kotora http://radiokotor.info/mn/index.php?option=com_content&task=view&id=5165&Itemid=71, objavljen povodom 203. godišnjice rođenja ovog slavnog kapetana:

DA LI GOOGLE ZNA SVE?Nakon pregleda ovih kratkih tekstova (ili njihovih djelova) preuzetih sa interneta, a dobijenih kao rezultat jedno-stavnog upita u Google-u, baziranog na ključnim riječima: “Ivo Vizin”, što se može zaključiti? – Da li Google zna sve? – Ne, zasigurno. Google zna dosta, ali ostavlja, gotovo uvijek, puno prostora za dalja istraživanja, bazirana na referentnim izvorima. Ono što bi, primjera radi, autorku ovog teksta zanimalo, a što bi podrazumijevalo podrobnije istraživanje, je sljedeće:Ko je bio kap. Ivo Vizin, ako izostavimo ovaj prefiks kapetan, kao odrednicu koja prevashodno upućuje na njego-vu profesiju? – Kakav je bio njegov privatni, odnosno, porodični život? – Da li uopšte postoje istorijski podaci o tome?Da li su kap. Ivu Vizinu bile važne nacionalne odrednice koje su mu pripisivane i koje mu se danas pripisuju?

Zašto se njegovo putovanje trgovačkim brodom toliko produžilo? – Koji teret je prevozio Splendido? – Ko su bili naručioci prevoza tereta morem, a ko vlasnici tereta? … Da li je kap. Ivo Vizin imao ozbiljnijih problema na svom putu svjetskim morima i koje vrste? – Ko su bili ostali članovi posade na Splendidu?

Zašto turistički poslenici bolje ne valorizuju jedan zaista vrijedan kulturno-istorijski momenat, kakav je ovaj vezan za kap. Iva Vizina, a time i pomorsku tradiciju ovog primorskog prostora? – Da li ima indicija da se rodna kuća Iva Vizina otvori za javnost kao muzej i tako adekvanto prezentiraju artefakti iz perioda u kome je živio ovaj slavni kapetan, i na taj način obogati turistička ponuda Kotora i Crne Gore, u krajnjem?

“Na današnji dan (tj. 03. novem-bra) 1806. godine u Prčnju je rođen kap. Ivo Visin, prvi Jugo-sloven koji je oplovio svijet. Nje-govo slavno putovanje brikom Splendido trajalo je skoro devet godina. Dolazak Splendida u Trst, 30. avgusta 1859. godine, predstavljao je izuzetan događaj, jer je to bio prvi trgovački brod koji je pod austrijskom zastavom oplovio svijet. Kap. Ivo Visin je umro 1868. godine u Prčnju gdje je i sahranjen. U spomen na ovog neustrašivog pomorca u prilaznom stepeništu Bogorodičinog hrama postavljena je njegova bronzana bista, rad poznatog vajara Luke Stankovića, a na njegovoj rodnoj kući spomen ploča. Podsjetimo, potomak slavnog moreplovca Iva Visina, Ante Visin, profesor tehničke kulture iz Rijeke, u ek-skluzivnom intervjuu za lokalni servis Radio Kotor, sredinom av-gusta ove godine (2009), rekao je da je u porodičnoj kući na Prčnju sačuvana sva autentičnost pred-meta iz onog vremena ...”

Ovdje je citiran web izvor http://www.crnagora.com/node/238, koji govori o značaju plovid-benog poduhvata kap. Iva Vizina, posebno ako imamo u vidu da se radi o istorijskom periodu unazad više od dvije stotine godina:

“Najslavniji kotorski pomo-rac i kapetan je neizostavno Ivo Vizin. Godine, 1852. krenuvši na uobičajeno trgovačko puto-vanje, svojim omanjim jedrenja-kom Splendido, on je napravio najveći pomorski poduhvat XIX vijeka, oplovivši svijet. Ivo Vizin bio je samo jedan iz cijelog niza proslavljenih bokeljskih kapeta-na koji su plovili gotovo svim svjetskim morima. Osim njega svakako postoje i brojne druge istaknute ličnosti iz istorije ovog grada…”

Na stranici www.stampsland.com/index.php?main_page=product_info&products_id=434može se vidjeti poštanska marka, izdata 2006. godine, povodovom dvjestote godišnjice rođenja kap. Vizina (Slika 4).

Na web lokaciji www.mojaskola.me/os-ivo-visin/skola/ nalazi se prezentacija Osnovne škole „Ivo Vizin“ u Prčnju. Dakle, u čast kap. Vizina, ova javna ustanova nosi njegovo ime.

Na web lokaciji /www.visit-mon-tenegro.com/ može se naći link ka publikaciji: “All about Kotor (Tourist Guide)”, eng., ili u pre-vodu: “Sve o Kotoru (turistički vodič)”, izdatoj januara 2013. godine. U tekstu, koji je dostupan na ovoj internet adresi, mogu se između ostalih, naći i sljedeće in-formacije: “Znatno prije Vizina, tačnije, 1823. godine, pominje se i oficir Stevan Vukotić. Uz

Vizinovo i Vukotićevo, istorija Kotora pamti i imena jos nekih poznatih pomoraca i kapetana kao sto su Petar Zambelić i Marko Ivanović.” Identičan tekst je dostupan i na lokaciji: www.destination-montenegro.com/cg/kotor-kulturacg.htm.

Interesantan je takođe i izvod iz istorijata Srednje pomorske škole u Kotoru, vezan za kap. Iva Vizina www.pomorskakotor.com/istorijat.html“Na Prčanju, u manastiru sv. Nikole, radila je povremeno privatna pomorska škola u drugoj polovini XVIII i prvoj polovini XIX vijeka. Dokad je radila i kako je radila ne može se znati ništa pouzdano, osim da su nas-tavu održavali fratri i iskusni ka-petani. U njoj je dobio osnovna nautička znanja Ivan Vizin, koji je kasnije oplovio svijet.”

U istorijsko-istraživačkom smis-lu, svakako izazovan je i tekst V. Kostića, “Podvizi Bokelja van Boke”, dostupan web lokaciji www.rastko.rs/rastko-bo/istorija/vkostic-podvizi_bokelja_l.html, a iz kojeg je u ovom kontenkstu interesantno izdvojiti sljedeći segment:

“U prvom poglavlju je nekoliko značajnijih podviga bokeljskih pomoraca koji nisu imali nikakve veze sa organizacijom “Bokeljs-ka mornarica”. Toj organizaciji je sve pripisano što je bilo pozi-tivno u Boki, ali to nema nikakve osnove. Čak ni njihov najveći slavljenik, kapetan Ivo Vizin, nije bio član te organizacije. Čak što više, baš u vrijeme dok je on oplovljavao svijet, nije postojala

ni Kotorska mornarica, koja je ranije ukinuta, niti njena nasljed-nica Bokeljska mornarica, koja je osnovana kada se Ivo Vizin vra-tio sa puta oko svijeta.”

U sledećem web dokumentuwww.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/duklja/tajne_bokeljskog_ostrva_sveti_djord-je_tomislav_grgurevic.html, plovidbeni poduhvati kap. Iva Vizina se pominju posredno, kroz priču o ostrvu Sv. Đorđa u Bokokotorskom zalivu, autora Tomislava Grgurevića: “Ostrvo je bilo i osmatračnica sa koje se gledalo na peraške, kotorske, prčanjske, dobrotske, stolivske i druge bokeljske jedrenjake koji su se vraćali sa svjetskih putovan-ja. Odavle su fratri benegdiktinci, kada se kapetan Ivo Vizin, vratio sa putovanja oko svijeta, mahali njemu i jedrenjaku ‘’Splendidu’’ bijelim čaršavima, po prastarom pomorskom običaju.”

I za kraj, navešćemo dokument na web adresi http://gams.uni-graz.at/fedora/get/podcast:pug-akademie/bdef:Podcast/get, koji, ponovo, nije direktno vezan za ličnost i djelo čuvenog bokeljskog kapetana, ali ga je interesantno

pomenuti, u cilju poentiranja da ono što je vrijedno pomena nal-azi mjesto u različitim konteksti-ma. Naime, u okviru predavanju “E-učenje u Moodle-u u Crnoj Gori”, održanom u junu 2012. godine, na Univerzitetu u Gracu (Austrija), autorka ovog sažetog pregleda na web-u dostupnih iz-vora o kap. Ivu Vizinu, dala je između ostalog, prikaz aktuelnog trenutka u obrazovanju pomo-raca u Crnoj Gori, pri čemu je načinila i kratak osvrt na pomor-sku tradiciju prostora za koji se neizostavno vezuju ime i djelo kap. Vizina.

14

Pitanja je puno i svaka-ko nisu ograničena na prethodno postavljena u ovom kontekstu, ali tek pošto istoričari i tu-ristički poslenici odra-de svoj, dodatan posao, Google će biti tu da pro-cesuira i prezentira nove informacije, otvori nove vidike i implicitno gene-riše nova pitanja. Treba naglasiti da se radi o procesu koji se nikada ne završava, već se samo nadgrađuje. Google je prečica, put do informa-cija kada treba da se „na brzinu“ informišemo, a nemamo dovoljno vre-mena da pretražujemo klasične biblioteke i ar-hive. Google pronalazi lako dosta redudantnih informacija, ali za one “skrivene”, do kojih se teže dolazi, treba puno vremena i truda, puno predznanja, podrške i stručne pomoći bibliote-kara, arhivista i/ili isto-ričara. Svijetli momenti u našoj kulturnoj bašti-ni, u koje svakako spa-da i primjer kap. Iva Vi-zina, zavređuju ovakav trud svih zainteresova-nih za kulturu i njeno promovisanje.

Poštanska marka sa likom kap. Iva Vizina

15

Jedna od naših najznačajnijih ličnosti u oblasti kulture 17.

vijeka je Andrija Zmajević. An-drijin pradjed Nikola doselio se iz sela Vrbe, sa Njeguša na Mar-latovo, blizu Kotora, početkom 16. vijeka. Otac Andrijin Niko-la (Milutin), čija je majka bila Peraštanka, preselio se u Perast početkom 17 . vijeka. Zmajevići su, usljed ženidbi sa „latinka-ma“, primali katoličku vjeru. Porodično predanje o porijeklu Zmajevića Andrija će kasnije iznijeti u svom Ljetopisu.

O životu i djelu Andrije Zmaje-vića postoji obimna literatura (ističemo: M. Pižurica: „Jezik Andrije Zmajevića“, dr Miloš Milošević, i dr.), ali je potrebno nastaviti i šira i sveobuhvatnija istraživanja.

Andrija Zmajević se rodio 1624. (postoji i podatak 1628) godine u Perastu, gdje je 1694. i umro. Školovao se u Kolegiju Propa-gande u Rimu. Tu je stekao i titu-lu doktora teologije i filozofije. U jednom periodu je u Kolegiju bio i predavač. Bio je opat peraški, zatim nadbiskup barski i primas srpski. Stolovao je u Budvi. Kao pouzdani opunomoćenik Rim-ske kurije Andrija Zmajević je

održavao prijateljske i prisne odnose sa najvišim predstavnici-ma srpske pravoslavne crkve. Zabilježeno je da je patrijarh Arsenije III Čarnojević boravio više dana kod Zmajevića u Per-astu. Sačuvan je i dio njihove medjusobne prepiske. Andrija Zmajević se po nalogu Rima povezao sa bratstvom manastira Mileševa koje je u tom periodu, vrlo brojno, bilo osiromašilo pa je izlazak iz teškoća tražilo u pov-ezivanju sa rimskom crkvom.

Najpoznatije Zmajevićevo djelo je „Crkveni ljetopis“. Ono pred-stavlja jevrejsko-hrišćansku isto-riju sa elementima svetovne is-torije, a koji su povezani sa isto-rijom hrišćanstva – od postanka svijeta (sve na osnovu Biblije) pa do njegovoga doba. Za svetovnu istoriju Zmajević je koristio: Seneku, J. Flavija, Strabona, Luktancijusa, Prokopija, dok je za istoriju „Slovinjana“ koristio: „Il Rengo degli Slavi“, djelo M. Orbina, zatim K. Porfirogeni-ta, Popa Dukljanina ,Baronija, M. Mikonija, T. Marnavića, I. Lucića, Kotorski zakonik, perašku hroniku, pisma raznih papa i dr. Ovo Zmajevićevo djelo ima veliki kulturnoisto-rijski značaj zbog činjenice da

je to prvo ovakvo djelo koje je napisano na narodnom jeziku. Njime otpočinje i naša barokna istoriografska proza. Napisao je i dva prigodna pjesnička sas-tava: „Slavinska Dubrava“ i „Tripu Skuri“, ( pisani latinicom iu maniru dubrovačke poezije), kao i pjesmu „Od pakla“ i „Ep-ski spjev o peraškom boju 1654. godine“.

„Crkveni ljetopis“ je sačuvan u dva primjerka: jedan koji je pisan latinicom na narodnom jeziku (Arheološki muzej u Splitu) i drugi „slavinskolatini“, pisan dvostubačno, sa jedne strane ćirilicom a sa druge strane je lat-inski tekst. Prvi dio ovoga ruko-pisa se čuva u Vatikanu a drugi u Veneciji. O ovome spisu Milorad Pavić je zapisao: „Pisan je kao informacija, kao memorijalni akt o stanju i teškoćama Slove-na na Balkanu, i namijenjen je kako domaćoj publici obje vje-roispovijesti, tako i najvišoj vlas-ti u Rimu, s preporukom kako da se najbolje pomogne ujedinjenje i oslobodjenje njegovog naroda.“

Latinički rukopisi Andrije Zmajevića pokazuju da on vjer-no slijedi onovremensku tradic-iju južne zone latiničke grafije. Zmajević je često i dugo praktik-ovao i upotrebu ćirilice. Onovre-meni balast ćiriličkog slovnog fonda Zmajević je u značajnom dijelu uspio da osmisli i funk-cionalno upotrijebi. Obje verzije njegovog Ljetopisa su utemeljene na štokavštini. Latinička verzija je okrenuta primorsko-dalm-atinskoj, odnosno, dubrovačkoj čitalačkoj publici, a ćirilička ver-zija ima ambiciju da nadvlada dijalekatske razlike u okvirima štokavštine.

Latinički spisi Andrije Zmajevića su pisani (i)jekavski, a (i)jekavca često otkriva kroz kompletan ru-kopis i ćirilična verzija „Crkvenog ljetopisa“, u kojoj je autor res-tituirao „jat“ namjenjujući mu varijabilnu vrijednost. Ikavizmi su knjiški, dok priroda i udio ekavizama, uglavnom, odgovara dijalekatskoj realnosti peraškog govora.

Prethodno napisano predstav-lja samo jedan insert iz bogatog opusa Andrije Zmajevića, koji, nesumnjivo, zaslužuje da se i struka i nauka podrobnije bave njegovim životom i djelom.

Draško Došljak

REPREZENT SVOJE EPOHEANDRIJA ZMAJEVIĆ

Bista Andrije Zmajevića u Prčanju

Srednjovjekovna istorija bene-diktanskog manastira Svetog

Nikole gotovo da je nepoznata. Ona je do sada ostala na periferiji naučnog ineteresovanja, izuzev njenog uzgrednog pominjanja u sklopu velikih sinteza, u istori-jskoj literature nije nigdje zaseb-no opisivana, tako da ne postoji studija koja tiče naznačene teme.

Benediktanska opatija Svetog Nikole nalazila se na desnoj oba-li rijeke Bojane, na tom mjestu danas se nalazi selo Šenkol (Šinkola), nedaleko od njenog ušća u Jadransko more. Dolazak benediktanaca na Bojanu i os-nivanje manastira obavijeni su neprozirnim velom tajne. Blaga klima, dosta pitke vode, obradi-vo zemljište i zaton pogodan za pristajanje manjih brodova priv-ukli su benediktanske monahe. Jаčаnje Duklje pod Vojislаvom, Mihаilom i Bodinom veoma je izmijenilo političke prilike, i znat-no olаkšаlo osnivаnje benedik-tanskih mаnаstirа nа teritorijаmа pod njihovom vlаšću. Dukljаnski vlаdаri bili su nаklonjeni benedik-tinskom redu, o čemu svedoči i njihovа odlukа dа se sаhrаnjuju u mаnаstiru svetih Srđа i Vаkhа. Pored togа, delovаnje benedik-tinаcа sаsvim izvjesno je išlo nа ruku Mihаilovim i Bodino-vim nаstojаnjimа dа nа području dukljаnske držаve stvore čvrstu crkvenu orgаnizаciju – Bаrsku mitropoliju kojа je osnovаnа vje-rovаtno 80-ih godinа XI vijeka. Benediktanci su učestvovali u diplomatskim misijama, pruža-li gostoprimstvo vladarima i drugim značajnim ličnostima, posredovali prilikom izvršenja kupoprodajnih i drugih ugovora, kreditora, epitropa testamenata, poneki su su zauzimali episkop-ske položaje, bavili se literarnim i umjetničkim stvaralaštvom, odgojem mladih oblata i drugih klerika, vjerovatno su primali na školovanje sinove gradskih patricija i drugih uglednih ljudi koji nisu bili za crkveni život.

U pisanim dokumentima manas-tir Sveti Nikola prvi put se pominje u buli

Klimenta VI od 31. jula 1346. Papa u njoj ističe da je u Svetom Nikoli nakon smrti opata Petra „conventus minime existebat” (zbor jedva postojao), te da je manastir gotovo zapustjeo. Papa Inoćentije VI poslije Petrove sm-rti postavio je za opata Sv. Nikole Dubrovčanina Jovana (27. X 1354. godine). Fragmentalni po-daci pokazuju da je tih godina monah Pavle iz Svetog Nikole održavao veze sa poslovnim ljudima iz Dubrovnika. Pavle je uživao veliki ugled među mo-nasima, a nakon smrti opata Jo-vana papa Inoćentije VI postavio ga je za opata Svetog Nikole (2. novembra 1356. godine). Premа jednom ugovoru od juna 1406. godine, ulcinjskog episkopa Matiju zastupao je monah Đorđe iz Sv. Nikole. Važno je istaći da se ova benediktanska opatija nal-azila se na granici Barske arhep-iskopije i Ulcinjske episkopije u čiji je sastav zvanično ulazila.

U srednjovjekovnim pisаnim izvorimа rijetki su pomeni ove benediktanske opatije. Više po-dataka sačuvalo se iz perioda mletačke vladavine. Velike dru-štvene i političke promjene u XV vijeku uticale su na položaj bednediktanskih manastira na potesu od Lješa do Bara. Opati-ja Sv. Nikole imala je izuzetan strateški položaj, Mlečani su pokazali veliki interes za nju za vrijeme sukoba sa Balšom III u Prvom skadarskom ratu (1405 – 1412). U ugovoru od juna 1405. godine o predaji Ulcin-

ja Mlečanima Sveti Nikola je pomenut: građeni Ulcinja zahti-jevali su da se ljudima iz ma-nastira Svetog Nikole zabrani kupovina stranog vina sve dok ima zaliha domaćeg. U drugoj polovini 1409. godine mletačka strana vodila je pregovore sa Jelenom Balšić, u toku prego-vora Mlečani su tražili da cijela Zabojana sa manastirom Svetog Nikole pripadne njima. Sva nas-tojanja Venecije da dobiju mana-stir pokazala su se neuspješnim, teritorija oko opatije ostala je u rukama Balše III, koji je pokraj manastirskog zdanja podigao utvrđenje u namjeri da Mlečene spriječi da slobodno plove Bo-janom. Ugovorom zaključenom u Vučitrnu 22. aprila 1426. go-dine između srpske Despotovine i Mlečana, opatija Svetog Nikole ostala je na teritoriji pod kontro-lom „del prefato Magnifico Si-gnor Zorzi” sa svim svojim pra-vima i međama.

Dragocjeno svjedočanstvo o proslavi Uskrsa u Svetom Niko-li ostavio nam je Grk Mihailo Apostoles. On je 1467. godine boravio u manastiru, u svom putopisu saopštava nam da se na bogosluženju u crkvi okupio veliki broj ljudi. Poslije službe jedan čovjek u tuči je ubijen, a okupljeni su pjevali žalopojke. Grk piše da su dva monaha u nekom momentu izašla iz crkve pjevajući pohvale u čast ubi-jenog. Sam događaj i čitav ambi-jent ostavili su snažan utisaka na Apostolesa.

U drugoj polovini XV vijeka benediktanske opatije živjele su u neprestalnom strahu i zebnji od osmanske opasnosti. Opatija Sv. Nikole našla se na jakom udaru 1478. godine. Sledeće godine skadarski knez i providur pre-dali su Skadar Osmanlijama. U tim teškim prilikama opatija se nalazila u nezavidnom i teškom položaju, stoga je broj monaha opao, ali je ipak uspjela nekako da preživi. Sredinom XVI vijeka na čelu opatije nalazio se opat Av-gustin Nigro, koji vjerovatno nije svo vrijeme boravio u manastiru. U tom periodu opatija je imala svog prokuratora Jakova Dug-arija. Danijel Fratieli saopštava nam da su monasi opatiju Svetog Nikole definitivno napustili pošto su Osmanlije osvojile Bar i Ulcinj 1571. godine. Ostaci benediktan-ske opatije Sv. Nikole uništeni su gotovo u potpunosti, danas na tereni su slabo vidljivi. Nаžаlost, ovaj značajni benediktanski ma-nastir аrheološki nije ispitаn.

Na kraju moramo istaći da ovim tekstom nijesu zaokružena sva razmatrana pitanja i nijesu iscrpljene sve mogućnosti za istraživanje benediktanske opatije Svetog Nikole. Jedan od razloga je uslovljenost ograničenog obi-ma ovog teksta, pa to ostavljamo za neku drugu priliku. Cilj nam je da naučnu pažnju skrenemo na na ovaj bedeniktanski manastir i da pružimo nov doprinos nаučnim sаznаnjimа o nаšoj ukupnoj sred-njovjekovnoj prošlosti.

16

Marijan Premović

BENEDIKTANSKI MANASTIR SVETI NIKOLANA UŠĆU BOJANE

Sv. Benedikt

Svaki kamen stare Budve je pun istori jskih legendi. U tom kamenu su sadržana sva sjajna i teška vremema u kojima su se ređali Grci, Rimljani, Sloveni, Saraceni, Turci, Mleci, Austrougari i Francuzi.

17

Upijajući duh prirode ljudi su ovdje svojom maštom i

rukama gradili i stvarali i tako, svojim stvaralaštvom, dopunili svoj prirodni muzej. I sve što se slikom i riječju može reći o ovom gradu, samo je skromni nagovještaj onoga što se može doživjeti. Bogatstvo duha grada koje svaki put osjetim kada ga posjetim, istorija koja se može vidjeti po zidinama grada, a posjeta gradu je uvjek kao prva posjeta zbog njegove misterije, sa istim pitanjima... Grad koji nikog ne ostavlja ravnodušnim.

Stari grad Budve podignut je na ostrvcu koje je pješčanom prev-lakom bilo spojeno sa kopnom i vremenom preraslo u poluostrvo. Ovakva poluostrva su prava rijetkost i nazivaju se tombolo. Među najpoznatijim tombolima je Sveti Stefan, dok se za Budvu i zaboravilo da je to bila.

Arheološki podaci potvrđuju da je prvobitno nase lje na ovom mjestu formirano prije grčke kolonizacije Jadrana i da je egzi-stiralo kao Ilirski grad pod ime-nom Butua ili Budua. Iako više puta mijenjan, podizan je uvi jek na istoj osnovi.

Stari grad čini jedinstvenu arhi-tektonsku i urbanističku cjelinu koja kao naselje postoji još od antičkih vremena. Istorijski izvori, pisani spomenici i bogatstvo ar-heološkog materijala ukazuju na to da Budva predstavlja jedan od najstarijih urbanih centara na Jadranu, star preko 2.500 godi-na. Svaki kamen stare Budve je pun istori jskih legendi. U tom kamenu su sadržana sva sjaj-na i teška vremema u kojima su se ređali Grci, Rimljani, Slove-ni, Saraceni, Turci, Mleci, Austro-ugari i Francuzi.

Posebna atrakcija Starog grada su njegove zidine koje najvećim dijelom potiču iz srednjeg vijeka, iz perioda Mletačke vladavine. Čitav Stari grad je opasan bede-

mima sa kulama, kapijama i tvr-đavom. Današnji izgled bedema, uglavnom potiče iz sre dnjeg vijeka. Mlečani su tokom svoje više vjekovne vladavine izvršili brojne pre pravke i nadziđivanja na bedemima.

Gradska tvrđava, današnja Cita-dela, kao dio fortifikacionog sistema, takođe potiče iz sre-dnjeg vijeka. Podignuta je na antičkim temeljima, a vreme-nom je dogradnjama izmije-njen njen prvobitni oblik. U grad se prvobitno ulazilo kroz četvoro vrata raspoređenih po antičkom sistemu na sve četiri strane svijeta. Istočna i južna

vrata su zazidana. Unutar bedema je stari grad sačuvao mrežu uskih ulica sa pjacetama, uokvirenim kamenim skalinama i fasadama sa malim prozorima i klesanim okvirima, balustrima, bronzanim zvekirima i feralima.

Posebnu pažnju zaslužuju njeni sakralni objekti: crkva Santa Marija in Punta, mala crkva Svetog Save, crkva Svetog Ivana i crkva Svete Trojice.Gradska tvrđava Citadela na

uzvišenom je mjestu, a na njenom vrhu je ljetnja pozornica na kojoj se odigravaju nezaboravne scene i prizori Grada teatra. Citadela, potiče jos iz V – IV v.p.n.e. Na najvišoj tački je srednjevjekovna kula a pored nje je vidljiva osnova crkve Sv. Marije po kojoj je cijelo utvrdjenje – kastel – nosio naziv “Kastel Sv. Marije“. Sv. Marija in Punta je najstarija precizno datovana građevina, a izgrađena je 840.g. Crkva Sv. Trojice sagrađena 1804.g. ispred ove crkve se nalazi grob poznatog književnika i diplomate Stefana Mitrovog Ljubiše, koji je zastupao ove krajeve u austrijskom parlamentu u Beču.

Antička nekropola otkrivena je slučajno 1937. godine prilikom kopanja temelja za gradnju hotela “Avala”. Ta da je otkopan jedan broj grobova iz helenističkog i rimskog perioda u kojima je pronađen dragocjeni materijal, posebno zlatni i srebrni nakit. Dosadašnja iskopavanja u kojima je otkriveno 450 grobova pokazuju da je nekropola bila u upotrebi više od jednog milenijuma. Radi se o dvije velike nekropole

koje su hronološki i kulturno ra zdvojene. Starija nekropola pripada periodu helenizma (od IV do I vijeka prije nove ere). Iz tog perioda pronađeno je dosta keramičkih posuda, djelova lič-nog naoružanja i nakita. Mlađa nekropola pripadala je rimskom periodu (I II vijek nove ere). Iz tog perioda pronađene su spe-cijalne keramičke, staklene i kamene urne, jer se tada pri-mjenjivao ritual spaljivanja pokojnika. Na osnovu iskopina može se zaključiti da je rimska Budva svoj ekonomski i kultumi procvat doživjela tokom I i II vijeka.

U zemljotresu 1667. g. Budva je srušena a na temeljima starih zidina podignute su nove. Još jednom su bivale oštećene u zemljotresu 1979. g. poslije kojeg je čitav grad obnovljen i uređen.

Danas urbani prostor grada odiše jedinstvom, zahvaljujući skladu spleta uličica i trgova iz kasnog srednjeg vijeka koji čine cjelinu sa čvrstim bedemima, njihovim kulama i gradskim kapijama. Tu gdje se nalaze brojne galerije, butici, barovi i ugodni restorani i gdje se miris mora i pržene ribe prepliću se sa zvucima muzike u vrelini ljetnje noći.

U svojoj nadahnutoj, veličanstve-noj igri, u svojoj božanskoj in-spiraciji, priroda je Crnu Goru zasula biserima, kao da je htjela da pokaže svo svoje umijeće. Opisujući njenu ljepotu, pjesnik kaže:” I čudim se suncu kako može zaći kad ljepote ove nigdje neće naći”.

Aet Salh

MISTERIJA, KULTURA I DUH MEDITERANASTARI GRAD BUDVA

Utvrđeni grad na ovom prostoru je postojao još u doba antike. Istoričari veruju da je prvobitno bio ostrvo, koje se ka-snije spojilo sa obalom i napravilo zemljouz.

Brojni kulturno istorijski spomenici na području koje zahvata priobalje Petrovca na moru, svrstavaju to mjesto u najzanimljivije, samim tim i najposjećenije turističke destinacije

Petrovac na moru prepoznatljiv je po prelijepim plažama, ali

i bogatoj kulturnoj ostavštini. Naime, retka su mjesta koja baštine brojne kulturno istorijske spomenike kao što ima nekada skrovito mjesto koga su, u onom turističkom smislu šezdesetih go-dina prošloga vijeka, otkrili stu-denti beogradskog univerziteta. Priču o Petrovcu, počinjemo sa ostrvom Katič i crkvicom Sveta neđelja, prepoznatljivim brendom ne samo Petrovca već i cjelokup-nog crnogorskog primorja. Dati-ra iz 15 vijeka a prema predanju hram je sagradio moreplovac koji je na toj hridi nakon brodoloma našao utočište.

Ljubav u tradicionalnom shvatan-ju na prostorima nekadašnje, ali i današnje Crne Gore duboko je ukorijenjena u genima naroda na tom podneblju. Tako je u legendu otišla đevojka Ruža, koja se, da bi ostala vjerna vjereniku Stevanu, sa najistaknutijeg rta zapadno od Petrovca bacila u more bežeči od otmičara. Sačuvala je čast i obraz kao i priču o vječnoj ljubavi i rtu koji dobi ime Skočiđevojka. Sve to zapisao je u spisima Stjepan

Mitrov Ljubiša koji je i u svojim pripov-

jetkama ostavio neizbrisiv trag.

Crkva svetog Tome u Petrovcu na moru, malih je dimenzija. Po-dignuta je od klesanog kamena. Sačuvala je sve od svoje ljepote. U porti crkve sahranjen je Dušan Gregović ministar inostranih poslova u tadašnjoj Kraljevini Crnoj Gori. Tu je i vječna kuća kapetana duge plovidbe Stjepa Medina koji je brodom 1878.god, dovezao topove sa kojima je kralj Nikola osvojio Nikšić.

I stoljetni čempresi ponosno zak-lanjaju još jedan božji hram, crk-vu svetog Nikole. Taj hram često pohode vjernici. Čitavo područje Petrovca na moru poznato je po

tome što nigde kao tu, nema više podignutih manastira i hramova.Kompleks Reževići iznad nasel-ja Perazići kao da sam govori o prohujalim vremenima. Ovdje se i danas može čuti priča o stubu gde su Paštrovići stavljali bokal vina za prolaznike. Iz jednog takvog bokla vino je pio i kralj Stevan Prvovenčani 1226. god. Upravo je on podigao crkvu us-penja svete Bogorodice.

Druga crkva posvećena je sve-tom Stefanu a sagradio ju je

Car Dušan. Na njenom mjestu 1770. god. sagrađena je crkva posvećena svetoj Trojici. Neiz-brisiv trag u tom kraju ostavio je arhimandrit Dimitrije Perazić. Njegovom zaslugom podignuta je i otvorena osnovna škola u Reževićima. Danas je tu Javna ustanova Spomen dom Reževići. To je jedinstvena kuća slikara, istoričara i umjetnika.

I manastir Gradište smješten je u blizini Petrovca. Odmah iznad Buljarice na dva ipo kilometra prema Baru. Prvi put se pominje 1305. god. u povelji kralja Milu-tina. Ktitori manastira su iguman Dimitrije i Stefan Davidović. Kompleks čine tri crkve. Crkva uspenja presvijete bogorodice je mala crkva sa bogatim ikonopi-som.

Crkva svetog Nikole podignuta je 1116. god.. Sadašnja crkva svetog Save podignuta je na mjestu gdje je bila crkva koja se pominjala još 1500 te godine. Današnji hram izgrađen je 1863.god.

Petrovac na moru ima i jedinst-ven Kasnoantički mozaik koji se nalazi na lokaciji Mirišta. Ot-kriven je 1902.god. Datira još iz 4 vijeka. Na kraju treba pomenuti i ustanovu Crvena komuna koja je na neki način i ukupni nosilac kulturnih sadržaja u Petrovcu. Sve rečeno je dovoljan poziv da se posjeti Petrovac na moru, mjesto koje se sve više od strane zadovoljnih turista koji su bo-ravili u njemu naziva i Mali med-iteran.

18

PETROVAČKO KULTURNO NASLJEĐE

Mirko Jakovljević

MALI MEDITERAN

Manastir Gradište

Manastir Tome

Manastir Reževići

19

Stari grad Bar predstavlja naj-veću, uglavnom srednjovje-

kovnu, urbanu aglomeraciju u ruševinama u Crnoj Gori i jedini je utvrđeni grad na našem primor-ju koji nije smješten na morskoj obali. U pitanju je jedini spome-nik kulture koji pripada prvoj kat-egoriji zaštićenih kulturnih doba-ra u okviru opštine Bar i koji bi, u doglednom vremenu, mogao da se nađe, i to s punim pravom, na lisiti UNESCO-ove kulturne baštine. Ne čine samo prirodne specifičnosti ovaj drevni grad jedinstvenim. Ovdje je ustoličen prvi dukljanski/crnogorski kralj, ali i ustanovljena Barska nad-biskupia/arhiepiskopija, napisa-no prvo književno djelo u južnih Slovenea. Sve to govori koliko je ovaj drevni grad važan za istori-ju i kulturu Crne Gore, ali i grad koji neosporno posjeduje univer-zalne kulturne vrijednosti.

Međutim, iako su neke građevine unutar starog grada obnovljene (carinarnica, tursko kupatilo, crkva Sv.Venerande, crkva Sv. Marka, crkva Sv.Jovana, džamije, sat kula, epikopska i neke grad-ske palate, barutana i sl.), mora se istaći da Stari Bar još uvijek nije dobio adekvatan tretman i kulturno-turističku valorizaciju. Ovaj svojevrsni muzej „pod ve-drim nebom“ vapi za životom u punom smislu te riječi. Nara-vno, ne bilo kakavim životom već životom kakav ova „sredn-jevjekovna Pompeja“ zaslužuje. Životom, kji bi uvažavao i na određeni način, upražnjavao specifičnosti civilizacijskog hoda na ovom prostoru. Dakle, Stari Bar je neophodno revitalizovati i staviti u funkciju turističkog raz-voja, poštujući principe održivosti i ne narušavajući pri tom njegove arhitektonske, umjetničke i kul-turne vrijednosti.

Stari Bar je smješten na stjeno-vitim padinama planine Rumije, na zaravnjenoj krečnjačkoj sti-jeni, sa koje se pruža predivan pogled na Barsko polje i Jad-ransko more, od čijih obala je udaljen 4 km. Na površini od oko 4 hektara nalazi se najveće

i najznačajnije srednjevjekovno arheološko nalazište na Balkanu. Sa sigurnošću se Stari Bar u isto-rijskim izvorima pominje u X vi-jeku, kao i kod cara Konstantina Porfirogenita u XI vijeku. Njego-vo postojanje pod različitim,ali sličnim imenima-Antipargai, Antibareos, Antibaris, Antibari, Antivari, Bar... uslovljeno je smjenom njegovih vladara.

Istorijat Starog Bara ukazuje na heterogene uticaje i bogatu kul-trunu prošlost. Kada je osno-vano prvo naselje na području koje zauzima Stari Bar nije tačno istorijski utvrđeno. Međutim, arheološki nalazi ukazuju na postojanje organizovanog života na ovome mjestu još u praisto-rijskom, odnosno ilirskom, za-

tim, grčko-ilirskom, rimskom, odnosno ranovizantijskom pe-riodu. Doseljavanjem sloven-skih plemena u Prevalis-rimsku provinciju u VII vijeku dolazi do njihove hrišćanizacije. U VIII vijeku ovdje je postojala episkopija koja je bila potčinjena Dračkoj arhiepiskopiji. U IX i X vijeku, grad je pod vizantijskom vlašću. Krajem X vijeka Bar je u sastavu kneževine Duklje, kojom vlada knez Vladimir. On je vladao Dukljom od oko 990-1016. Ovdje se moramo zadržati na onom dijelu istorije koji ove prostore i usude svrstava u jednu od najljepših i najtragičnijih is-torijsko- ljubavnih saga - saga o Vladimiru i Kosari (balkanski pandan Romeu i Juliji). Dakle, krajem X vijeka (977.), Duklju osvaja makedonski car Samuilo

koji ostavlja Vladimira da vlada, sada kao vazal, sve do 1016.go-dine, kada ga na prevaru ubija Samuilov sinovac Vladislav. Vi-zantija je opet na ovim prosto-rima dominantna 1018. godine i njima vlada sve do sredine XI vi-jeka. U čuvenoj barskoj bitci na Tuđemilu, iz 1042. godine ovo područje ponovo ulazi u sastav Dukljanske države. Nešto kas-nije, 1077/8. godine, nasljednik kneza Vojislava, Mihailo kruniše se za kralja.

Tako Duklja postaje kraljevinom, a za vrijeme njegovog nasljedni-ka Bodina (1081-1101), Dukljan-ska odnosno Barska episkopija se 1089. godine uzdiže u rang arhiepiskopije, odnosno nad-biskupije sa sjedištem u Baru, po

čemu i slovi sa prefiksom Barska. Jurisdikcija barskog nadbiskupa daleko je prevazilazila granice dukljanske države. Vizantija opet vlada Barom u periodu od 1166. godine do 1183.godine kada ova teritorija, kao i ostali primorski gradovi, ulazi u sastav srednje-vjekovne države Nemanjića. Za vrijeme Nemanjića, pod čijom vlašću je Bar bio 180 godina, prvi put se naziv grada pominje u današnjem obliku. Nemanjiće s trona u Baru smjenjuju zetski vladari Balšići, 1360.godine, ko-ji vladaju do 1405.godine, kada vlast u Baru preuzimaju Mlečani i njime vladaju do 1412. godine. Zatim je Bar opet u rukama Balšića do 1421., a potom su se smjenjivali jedan za drugim vla-dari - despot Stefan Lazarević, Đurđe Branković i Stefan Kosača.

Mlečani ponovo gospodare gra-dom pod Rumijom 1443.godine i u njemu ostaju do 1571. godine, kada ga zauzimaju Turci. U ru-kama otomanske imperije Bar će biti puna tri vijeka, odnosno 308 godina, do 1878.godine, kada ga oslobađaju Crnogorci kojima je, na osnovu Berlinskog kongresa konačno pripao 1882.godine.

Treba istaći da je Bar u sredn-jevjekovnom periodu uživao svo-ju autonomiju, imao je svoj Statut i novac. Predstavljao je značajan trgovački, zanatski i duhovni centar na ovom dijelu Jadranske obale, a i njegovog zaleđa. Bar je razgranatom mrežom puteva, na pogodniji način od ijednog drugog primorskog grada, bio povezan sa balkanskim zaleđem. Morem je, takođe, bio povezan sa daljim prekomorskim krajevi-ma, pa ne čudi podatak da je sve do oslobođenja od Turaka up-ravo Bar, a ne Ulcinj, bio glavno pristanište Skadra.

Stari Bar, kakvog danas pozna-jemo, datira iz srednjevjek-ovnog i turskog perioda. Grad je opasan masivnim bedemima i bastionima - kulama. U utvrđeni dio grada ulazilo se kroz dvije gradske kapije koje se smještaju u vremenski okvir od IX-XI vi-jeka. Kako se grad širio u kas-nom srednjevjekovnom periodu i u vrijeme Mletačke vladavine, stari bedemi su rušeni i podizani su novi, shodno potrebama. U sjeverozapadnom dijelu najstari-jeg trougaonog segmenta grada na istaknutom mjestu je podig-nuta odbrambena citadala, tzv. Tatarovica. U okviru gradskih zi-dina prvobitno je postojala, kao i u ostalim starim primorskim gra-dovima, pravilna mreža gradskih ulica, koja je, vremenom, uslijed proširivanja grada, pretrpjela od-ređene izmjene. U peridu turske vladavine (od 1571. do 1878.godine), grad dobija vodovod sa pitkom vodom i brojne ob-jekte koji su doprinijeli njego-vom karakterističnom izgledu - akavadukt, barutana, hamam, sat kula i sl. U samom gradu identi-

Anastazija Miranović

MUZEJ I NEISCRPAN IZVOR NOVIH SAZNANJASTARI BAR

fikovano je 250 objekata različite namjene - sakralne, stambene, javne, vojne i sl. Stilski, oni se vezuju za različite epohe - roman-iku, gotiku, renesansu i balkan-sko-orijentalne uticaje. Nerijetko se na jednom spomeniku očituju preplitanja i prožimanja više stilova, i predstavlja pravi raritet pronaći, ne samo u Starom Baru, nego i u drugim gradovima našeg primorja građevinu sagrađenu u određenom „čistom“ stilu.

Danas Stari Bar predstavlja svo-jevrsni muzej arheologije i gra-diteljstva, neicrpan izvor novih saznanja. Domaći i strani arhe-olozi i drugi stručnjaci u konti-nuitetu istražuju ovo područje, mada se nerijetko dešava i da se prilikom iskopavanja teme-lja za nova zdanja, dolazi do fantastičnih otkrića kojih smo svjedoci poslednjih godina.

Nakon zemljotresa iz 1979. go-dine počinju značajna sistemats-ka istraživanja, koja, iako nisu završena u potrebnom obimu, rezultiraju rekonstrukcijama određenih objekata.

Istorijski izvori bilježe postojan-je dvadesetak crkava u srednjem vijeku u Starom Baru, od kojih je do danas sačuvano desetak, ug-lavnom u ruševinama. Među njima se izdvajaju: crkva Sv.Teodora, podignuta između IX i XI vijeka, na čijem je mjestu kasnije podig-nuta crkva Sv.Đorđa, zatim crkve Sv.Nikole i Sv. Marka iz XIII vi-jeka, crkva Sv. Katarine iz XIV, crkva Sv. Venerande iz XIV-XV vijeka, crkva Sv. Jovana (1927.), nastala na temeljima neke starije građevine, najvjerovatnije iz XV vijeka i sl. Jedna od najznačajnijih građevina crkvenog graditeljst-va u Starom Baru je, svakako, episkopska palata, podignuita u periodu od XII do XV vijeka. U zdanju su pronađeni ostaci fresko živopisa, kao i ploča sa tekstom iz 1400. godine.

Među spomenicima islamske ar-hitekture, koji su u konačnom, dali poseban pečat starobarskom graditeljstvu, svakao se izdvajaju džamije, od kojih je Omerbašića džamija u Starom Baru ( datuje se u kraj XVI vijeka), proglašena za spomenik kulture pod poseb-nom zaštitom. Takođe, po svo-jim graditeljskim, istorijskim i

spomeničkim osobe-nostima specifična je

Škanjevića džamija, koja se nal-azi neposredno uz zidine starog jezgra grada. Podignuta je sredi-nom XVIII vijeka, a nedavno je obnovljena. Starobarska čaršija u podgrađu, iz turskog perioda, daje poseban šarm gradu, pa je, i pored nestručne dogradnje i ob-nove objekata u čaršiji, zadržala trgovačko-zanatski duh.

Osim sakralnog graditeljstva-katoličkog, pravoslavnog i is-lamskog, u Starom Baru postoji značajan broj građevina pro-fanog karaktera, stambenih i javnih objekata, koji su nastajali i nestajali u različitim periodima i u diferentnim stilovima. Bilo je tu i jednostavnih i skromnih građevina, ali i raskošnih, bogato dekorisanih palata. Od javnih građevina posebnu draž i simbol grada čini sahat kula iz turskog peroda (1753), kao i hamam - ku-patilo.

Ono najznačajnije što Stari Bar ima i dok ima njega će i biti, to su njegovi ljudi. To je suživot tri vjere u jedinstvu različitosti. To je ono po čemu se Bar pre-poznaje i čime se ponosi. Mul-tikulturlizam, multikonfesional-nost i multietičnost ovih prostora je iskonska i prava vrijednost Starog Bara. Njegovi neimari i danas grade, pa se tako u Baru is-tovremeno podižu konkatedralni katolički hram, pravoslavna crk-va i centar islamske zajednice.Takođe, treba pomenuti i Barski ljetopis, jednu od najznačajnijih tradicionalnih manifestacija kul-ture na ovim prostorima, koja svojim nazivom posjeća da je baš ovdje u XII vijeku nastalo prvo književno djelo južnoslovenskih naroda - Ljetopis popa Dukljan-ina ili Barski rodoslov. Tako se savremena barska kultura per-manentno i u kontinuitetu ispisu-je u analnim izdanjima svog fes-tivala i počasno započinje pred kapijama starog grada.

Dakle, turistički potencijali Starog Bara su ogromni, i nažalost, još uvijek neadekvatno valorizovani. U poslednje vrijeme postoje in-dicije odgovornijeg, strateškog odnosa prema ovom kultrno-istorjskom dragulju Crne Gore, koji će, nadamo se, u dogledno vrijeme dobiti i odgovarajuće mjesto kada je u pitanju kulturni turizam naše države.

Tradicija organizovanog obra-zovanja pomoraca u Boki

potiče iz XVII vijeka, još od škole koju je vodio znameniti Peraštain, kapetan Marko Marti-nović (1697-1698), a koju su, po preporuci Mletačke republike, pohađali pitomci ruskog cara Pe-tra Velikog. Pomorske vještine i pomorska znanja, po kojima su Bokelji odvajakada poznati, prenosili su se u porodicama s koljena na koljeno, ali i po man-jim grupama učenika – budućih pomoraca: mornara, oficira, ka-petana, ratnih stratega i sl.

Pomorsku tradiciju nastavila je sredinom XIX vijeka državna Nautička škola u Kotoru, aViša pomorska škola u Kotoru, kao prethodnica Fakulteta za po-morstvo, osnovana je 19. novem-bra 1959. godine.

Škola je počela sa dva odsjeka: nautičkim i brodomašinskim, a već 1960. godine formiran je i pomorsko-ekonomski odsjek. Prilikom osnivanja primljeno je prvih pet nastavnika u stalni rad-ni odnos: dr Božidar Tripković, istaknuti stručnjak iz oblasti po-morskog obrazovanja, imenovan za direktora škole; kapetan duge plovidbe Miloš Lipovac, istaknu-ti stručnjak iz oblasti navigacion-ih nauka; profesor Dušan Stanić matematički pedagog; profesor Predrag Kovačević za engles-ki jezik, poznavalac engleske stručne pomorske terminologije i dipl. ing Milan Trifunović pro-

fesor mašinske grupe predmeta. Ubrzo nakon toga primljeno je još devet novih nastavnika. Tako kadrovski ojačana, škola školske 1965/1966. godine otvora još dva nova smjera i to: radio-telegrafs-ki i turistički odsjek.

U početku je škola radila u pros-torijama Srednje pomorske škole, da bi 1972. godine bila konačno preseljena u vlastiti prostor, gdje se i danas nalazi Fakultet za po-morstvo.

Uočavajući potrebu organizo-vanja naučnoistraživačkog rada iz oblasti pomorstva i turizma, 1979. godine, osnovan je Insti-tut za pomorstvo i turizam, a od 1985. godine on predstavlja or-ganizacionu jedinicu Fakulteta za pomorstvo.

Narastajuće potrebe pomorske privrede Crne Gore, koja je u to doba bila u usponu budući da su tada vrlo uspješno poslovale dvije pomorske kompanije (Ju-gooceanija - Kotor i Pomorska plovidba – Bar) diktirale su pre-rastanje Više pomorske škole u Kotoru u Fakultet za pomorstvo, koji je zvanično počeo sa radom 1982.godine. Ubrzo, osnivanjem organiza-ciono-eksploatacionog odsjeka sa dva usmjerenja (za pomor-sko brodarstvo i lučku privredu) omogućeno je školovanje visokostručnog i rukovodećeg kadra za cjelokupnu pomorsku

20

FAKULTET ZA POMORSTVO U KOTORU

Ruža DanilovićNataša Gobović

TRADICIJA I KVALITETNA EDUKACIJA

21

privredu, odnosno rukovodećeg kadra za upravu u brodarskim preduzećima, za luke, pomorske agencije, špedicije, pomorsko i transportno osiguranje, slo-bodne carinske zone, pomorsko školstvo itd, kao i kadra koji će biti osposobljen da se uspješno uključi u naučno-istraživački rad u oblasti pomorstva. Na taj način, na Fakultetu za pomorst-vo u Kotoru je 1982. godine postojalo pet odsjeka: jedan na četvorogodišnjem studiju i četri dvogodišnja studijska programa.

Fakultet se od svog osnivanja aktivno zalaže za poboljšavanje kvaliteta nastave i za podsti-canje naučnog rada, ali u tom nastojanju morao je da savlađuje brojne probleme. Potrebno je bilo dva primijenjena studijska programa prilagoditi novim zahtjevima i omogućiti da pre-rastu u četvorogodišnje studije. Od školske 1999/2000 godine Fakultet za pomorstvo u Kotoru dobio je novu organizacionu

strukturu: tri četvorogodišnja odsjeka (Odsjek za upravljanje sa dva usmjerenja: pomorske luke i pomorsko brodarsrvo), Po-morsko nautički i Brodomašinski odsjek, na kojima je omogućena tzv. stepenovana nastava (četvo-rogodišnje i dvogodišnje studije). Isto tako postojao je i dvogodišnji odsjek za pomorske komunikaci-je i automatiku, koji je kasnije transformisan u odsjek Pomorske elektrotehnike.

Zakonom o visokom obrazovan-ju na principima Bolonjske de-klaracije Fakultet za pomorstvo u Kotoru se prilagođava novom režimu studija tako da je studi-jske 2004/2005. godine upisana prva generacija studenata po bo-lonjskom procesu.

Danas na Fakultetu za pomorst-vo u Kotoru postoje akademske i primijenjene studije u trajanju od po tri godine (šest semes-tara), i to akademske studije na studijskim odsjecima: Pomorske nauke (osnovne; postdiplomske specijalističke i magistarske; doktorske studije i Menadžment u pomorstvu (osnovne; post-diplomske specijalističke i magistarske studije i doktorske studije), te primijenjene studije: Nautika, Brodomašinstvo i Po-morska elektrotehnika (treća go-dina je diferencijalna).Od prošle studijske godine 2012/2013 uveden je novi studi-jski program – postdiplomske specijalistčke studije politehnika u pomorstvu.

Fakultet za pomorstvo u Kotoru je prva visokoškolska ustanova u Crnoj Gori koja je već 2000. godine sertifikovana u skladu sa sistemom kvaliteta ISO 9001. Provjeru primjene sistema kvaliteta i obnovu sertifikata (koja se redovno vrši svake tri godine) obavlja Lloyd Registar. Posjedovanje sertifikata kvalite-ta te njegova redovna obnova svake tri godine garancija su da se u ovoj obrazovnoj instituciji nastavlja dugogodišnja tradicija edukacije kvalitetnih kadrova u pomorstvu, koji na reprezentati-van način predstavljaju naš po-morski obrazovni sistem.

Fakultet za pomorstvo u Kotoru je moderna obrazovna institucija za kadrove u pomorstvu u skladu sa međunarodnim pomorskim standardima, konvencijama i preporukama. Obrazovanje po-morskih stručnjaka odvija se u sklopu redovne nastave i poseb-nih programa obuka i osposoblja-vanja u Centru za obuku pomora-ca. Ustanova je opremljena mod-ernom opremom za izvođenje nastave, kao i savremenom opr-emom za praktičnu obuku.

U posljednjih desetak godina Centar za obuku pomoraca je modernizovan nabavkom no-vog navigacionog simulatora i izuzetno vrijedne i značajne sig-urnosne opreme za spašavanje ljudskih života na moru. Fakuk-tet raspolaže sa dva moderno opremljena računarska centra.

U sklopu Fakulteta za pomorstvo Kotor, gotovo od samog osniv-anja ove ustanove 1959. godine, djeluje Pomorska biblioteka. Biblioteka raspolaže čitaoničkim prostorom od desetak mjesta. Stu-dentima, nastavnom osoblju i sar-adnicima Fakulteta za pomorstvo u Kotoru Pomorska biblioteka služi kao nezamjenljivo mjesto za učenje, pripremu i realizova-nje edukativnog i didaktičkog procesa, te kao solidna potpora istraživačkom i naučnom rada na Fakultetu. Pomorska biblio-teka stručna, visokoškolska bib-lioteka koja nudi oko 6 hiljada naslova (oko 13 hiljada primjer-aka biblitečkih jedinica). Koris-nicima je na raspolaganju elek-tronski (online) katalog CO-BISS.CG. U pripremi je i drugi elektronski (online) katalog pod nazivom Centralni katalog po-morstva Crne Gore (CKPCG).

Kontinuirani rad na poboljšavanju kvaliteta nastave (ulaganja u novu savremenu opremu za izvođenje nastave, kako teori-jske tako i praktične), ulaganje u stručno usavršavanje nastavnog kadra i podsticanje istraživačkog i naučnog rada su preduslovi da, iz godine u godinu, Fakultet za pomorstvo u Kotoru bilježi povećano interesovanje stude-nata za upis na ovu obrazovnu ustanovu, jednu od konstitutivnih jednica Univerziteta Crne Gore.

Školski brod Jadran

Maslinarstvo u Crnoj Gori je tema koja privlači sve

veću pažnju naučne, stručne ali i šire javnosti. To ne treba da bude iznenađenje, jer se radi o grani poljoprivrede koja je odgojila brojne generacije u primorskom dijelu Crne Gore. O nekadašnjem značaju i veličinisvjedoče brojni maslinjaci koji predstavljaju neprocjenjiv genetski, kulturni, naučni, ekološki i ekonomski resurs, ali i temelj i komparativna prednost budućeg razvoja. Sem toga, radi se o velikom znanju i iskustvu prikupljenom kroz generacije maslinara. Međutim, najvažnija je ljubav prema ovom svetom drvetu koja se u brojnim porodicama prenosila sa koljena na koljeno.

Ipak, brojni zapušteni maslin-jaciu Crnoj Gori ukazuju da pos-toji nerazumijevanje i neodgo-vornost prema gore navedenim činjenicama. Uz to, sve je manje mladih maslinara, nova znanja o ulju i maslinama se sporo usva-jaju, dok tvrdi stavovi i zastarjeli načini rada u maslinarstvu i dalje dominiraju. Čini se da dva razloga umnogome doprinose opisanom stanju. Prvo, masli-narstvo je skup „hobi“. Istina je da oprema za preradu maslina prelazi vrijednost od nekoliko de-setina hiljada eura. Stari maslin-jaci zahtjevaju dodatni napor za održavanje, naročito u uslovima kada se stočni fond smanjuje, a brojne porodice migriraju ka gra-dovima. Sadnja novog maslin-jaka je zahtjevna investicija jer podrazumjeva kvalitetne sadnice, pripremu zemljišta, rješavanje pi-tanja navodnjavanja te stručnost da se svi navedeni poslovi efikas-no obave. Sem toga, potreban je zavidan nivo znanja i veština da bi se berba, prerada, skladištenje i flaširanje ulja uradila na pravi način. Drugo, maslinarstvo traži strpljenje i upornost. Svako ko je maslinar duže godina, zna šta je strpljenje i upornost, jer navedene osobine svakodnevno trenira. Čini se da ova viševjekovna biljka ne mari mnogo za planove, vizije,

misije i druge popu-larne menadžment

termine, ukoliko iste ne prati odgovornost i kontinuitet u radu, stalna ulaganja u svim oblicima i ljubav prema ovom poslu.Drugim riječima, (pre)velike ambicije, (ne)realna očekivanja i perfektno napisani biznis planovi maslinara početnika ne mogu da „požure“ maslinu.

Maslinarstvo u Crnoj Gorise ne može pohvaliti zadovoljavajućim obimom i dinamikom razvoja. Iako Crna Gora raspolaže sa blizu pola miliona stabala, postoji dos-ta prostora da se taj broj uveća i do nekoliko puta. Približavanje EU nas navodi na razmišljanje o toj temi, ali za željeni broj sta-bala je potreban malo veći napor od pukog planiranja. Važno je napomenuti da odgovornost za (ne)razvoj leži na više mjesta. Od maslinara, preko medija, potrošača do nadležnih organa.Da bi došlo do uspjeha potrebno je da se svi kreću u istom smje-ru. Ipak, spisak tu ne završava. Treba se podsjetiti da turistički sektor može u velikoj mjeri do-prinjeti afirmaciji maslinarstva kroz svoju djelatnost. Restorani, turističke agencije i hoteli su samo jedan segment ukupne in-dustrije putovanja, koja može dati svoj doprinos. Zauzvrat, obogatiće svoju ponudu, reali-zovati višu turističku potrošnju, iskazati društvenu odgovornosti i svoju zainteresovanost za prob-leme u širem društvu.

Podsjetimo se još nekih ko-risti od maslinarstva. Zaštita od požara je jedna od ključnih uloga koju uređeni maslinjaci imaju u primorskom pojasu. Očišćeni i pokošeni, pristupačni, sa sistemi-ma za navodnjavanje, idealna su preventvna mjera za nesav-jesno ponašanje onih koji požare izazivaju. Sem toga, maslinjaci doprinose atraktivnom kulturn-

om pejzažu, kao neprocijevn-jivoj estetskoj turističkoj vrijed-nosti koja govori o radnim na-vikama i odgovornosti lokalnih stanovnika. Važno je napomenuti da maslina kao zaštićena kultura, može doprinjeti očuvanju prosto-ra od pretjerane izgradnje, često neplanske i stihijske. Velike po-vršine koje su na meti aparta-manizacije mogu se jedinim di-jelom pretvoriti u plodne maslin-jake. Time se kreiraju tampon zone između urbanih naselja i područja očuvane samonikle veg-etacije (npr. makija, garig). Sem što obezbjeđuje maslinovo ulje, stone masline i druge proizvode, maslinarstvo je kreiralo poseban način života i rada, vjerovanja i običaja. Tako je budućim gener-acijama ostavljena bogata nema-terijalna kulturna baština, koja se mora sačuvati kao dio kulturnog identiteta, ali i valorizovati kroz turističku djelatnost. Naime, stil života i rada maslinara, maslin-jaci, mlinovi i konobe, kamene kuće poput etno muzeja sa tradi-cionalnom avlijom i drugi el-ementi su neprocjenjivi resursi razvoja tzv. alternativnih vrsta turizma, a prije svega, popularno nazvanog, agroturizma. Agrotur-izam ili turizam na poljoprivred-nim gazdinstvima (koja održavaju poljoprivrednu proizvodnju) je u brojnim iskustvima zemalja Ev-rope i svijeta prepoznat kao meh-anizam očuvanja farmi i ruralnog načina života.

Poznato je da turizam pruža ve-like šanse za razvoj, ukoliko je njegov razvoj planiran, orga-nizovan i kontrolisan na pravi način. Jedan od načina korišćenja turizma jeste usmjeravanjem turističkog prometa ka ruralnim područjima, pri čemu se mogu ostvariti najmanje dvije koristi. Prva, viši stepen zadovoljstva naših turista novim i autentičnim

sadržajima i programima na turističkim farmama (npr. pro-grami „pet čula“, „storytelling“, eno-gastro). Drugo, mogućnost da vrijedni domaćini lakše sav-ladaju izazove otvorenog tržišta, slobodnog uvoza, uticaja global-nih kompanija, suše, a kroz pov-ezivanje sa turizmom i direktnu prodaju svojih proizvoda i usluga posjetiocima. Više je modela razvoja agroturizma (npr. eduka-tivne, izletničke, etno-, organske i druge farme), ali svaki počiva na uspješnom kombinovanju pol-joprivrede i turizma.

Organska proizvodnja još uvijek neiskorišćena šansaOrgansko maslinarstvo je veli-ka šansa iz najmanje tri razlo-ga. Više cijene omogućavaju veće profitne stope. Organsko je atraktivnije i lakše je pristu-piti tržištu i realizovati proda-ju. Organske farme su istinske tursitičke atrakcije, zbog edu-kativnih i zabavnih programai sadržaja za sve uzraste, poseb-no djecu i njihove roditelje. Ipak, činjenica da trenutno na tržištu postoji samo jedno ser-tifikovano domaće organsko maslinovo ulje govori da taj resurs ne koristimo. Svi na-vedeni izazovi, istovremeno su izazovi za organsko masli-narstvo, čemu još treba dodati nizak stepen razumijevanja značaja organskih proizvoda, sa ekonomskog, zdravstvenog, turističkog, ekološkog i drugih aspekata.

Navedenim zapažanjima je ot-voreno više pitanja i sigurno je da u ovom momentu ne postoje go-tova rješenja za sve njih. Razlog je što se sa promjenom opšteg ambijenta, mijenjaju i rješenja. Drugo, problemi u ovom sektoru su nastajali dugi niz godina pa se isti ne mogu riješiti palijativnim mjerama. Naime, potrebne su dugorčne mjere i podrška. Ali, prije nego počnemo bilo što predlagati, uredimo prvo svoje maslinjake. To je najbolje što svako od nas može uraditi za maslinarstvo u Crnoj Gori.22

MASLINARSTVO I TURIZAM

Ilija Moric

SVETO DRVO

Persov slogan – more do smrti, opet ne nailazi na bezuslovni prijem u crnogorskom dijelu Sredozemlja jer tu se postavlja logično pitanje – kakve smrti, šta je zapravo smrt na Mediteranu, fizički nestanak ili samo prolazni san, da li možda flert sa istorijom ili vječno brojanje talasa što se vraćaju iz prosidbe duša školjki?

23

Bašlar vrlo smjelo ali i rizično tvrdi da se mitologija mora

tiče samo lokalnog područja, kao i da Ofelijin kompleks, taj osje ćaj nemoći na razmeđi vode i neba zapravo obuhvata volšebno rađanje smrti. Ove koliko pesi-mističke toliko i nihilizmom obo-jene tvrdnje na račun mora i u sprezi sa duhovnom šarolikošću i eliksirima istorije, tako lijepo i vješto demantuje Brodelovo viđenje. Po njemu Mediteran ne predstavlja more spremno da služi iz razloga što je ono pre-vashodno more oluje prepuno izazova,kolopleta, zavjera i sva-kovrsnog rizika. Između ova dva suprotstavljena mišljenja, senzi-bilitetom kultnog pjesnika, Sen Džon Pers prilazi moru ontološki, svomsvojom energijom, kao što tromjesečni dječak prilazi dojka-ma matere, kličući – More što ga u sebi nosimo, do/presićenja daha i zaključenja daha.

Niti jedno od ova tri tumačenja mora i njegove civilizacije, ne podudara se u potpunosti sa stan-jem promjena, preobražajima i konstantama crnogorskog Medit-erana. Ovdje se Bašlarova loka-lnost mitologija mora ili ljudi, svejedno, doima apsurdno jer svi kulturološki i duhovni sloje-vi našeg Mediterana – od dukl-janskih, vizantijskih, rimskih, venecijanskih i islamskih – uka-zuju na bogatstvo i raskoš sv-jetskosti što isključuje svaki pro-vincijalizam duše, i prije same pomisli na njega.

Sva ova Jednost, mliječnim pute-vima razdvojenih ali opet neka-ko sjedinjenih, civilizacija, a ne znam da li je to nama uopšte jasno, crnogorskom Mediteranu daje veličanstveni karakter uni-verzalnog. Nesvjesno ili ne, nje-ga nosimo pod kožom, noktima ili grudnjakom kada posmatramo defile okićenih barki u prekrasnoj manifestaciji kakva je, recimo, bila Bokeška noć 2009.godine.

U mnoštvu drugih primjera srođenosti kontrasta (građanski trozubac - pravoslavlje, katoličan-stvo i islam, crkve sa dva oltara, molitve naših muslimanskih su-građana moštima Svetog Vasilija Ostroškog, med i ta i rane isto-rije, referendumsko zajedništvo građana različitih vjera i nacija u cilju konačne obnove crnogorske države...) duša mediteranizma Crne Gore, vjerovatno najsliko-vitije na Mediteranu, ispoljava magmu njegove univerzalnosti, više nego efektno demantujući Bašlarovu besmislicu o lokalnoj kodifikaciji mora.

Kada je u pitanju Brodelov stav o nepredvidivosti Mediterana, tog Unutrašnjeg mora planete koje ne želi nikome da se potčinjava, ni tu civilizacijski dragulji našeg mediteranstva ne idu baš pod ruku sa tim. Možda krucijalni ra-zlog leži u činjenici da su medit-eranski akvatorijum naše zemlje, raznim istorijskim špekulacijama i nepravdama, predugo kon-trolisali trenutno jači i veći en-titeti ili imperije, imajući zadatak da svoj uticaj na njemu zadrže što duže. Ipak, to naše mudro more, iz kojeg se i Njegoš, baš kao Homer, napajo i tolio žeđ, strpljivo je izdržalo teret tuđinaca i osvajača, upijajući u sebe sve njihove kvalitete i dostignuća da bi ih, na kraju, darovalo svojoj domovini kao neki, basnoslov-no vrijedni, ratni plijen. I sve domaće, ono iskonsko ali i sve

tuđe preobraženo u naš identitet, samo su prsti na ruci naše med-iteranske sreće i sudbine. Iz tog razloga, Mediteran je bio i ostao domovinom crnogorskog bivstva uprkos našim čestim i bolnim istorijskim epizodama kakve su, primjera radi, mondijalizam, jugoslovenstvo ili povodljivi imperijalizam susjeda. Persov slogan – more do smrti, opet ne nailazi na bezuslovni prijem u crnogorskom dijelu Sredozemlja jer tu se postavlja logično pitanje – kakve smrti, šta je zapravo smrt na Mediteranu, fizički nestanak ili samo prolazni san, da li možda

flert sa istorijom ili vječno bro-janje talasa što se vraćaju iz pros-idbe duša školjki?

Po meni, vjerujem i Bogu, Crna Gora ne može nikada umrijeti, besmrtna je i vječna, tako da se njen mediteranizam mora isključivo tretirati kao najstvar-nije, iz metafizike i svakodnevice donijeto, uzdarje naslijeđeno od istorije a ne kao neki trenutni i geopolitički sadržaj pomodarskih tendencija.

Tek ako umru ili se zaborave dukl-janski trijumfi, tek ako istopimo slova Crnojevića štamparije, tek ako petrificiramo glasove iz bi-taka na Vučjem dolu, Grahovcu, Skadru ili Sutjesci koje još traju ili referendum u maju 2006, tek ako se pomrači sjaj zlata sa med-alja crnogorskih vaterpolo vit-

ezova iz Malage, tek ako zgasne sunce sa boginje Filermose, med-iteranstvo će prestati da bude srž građanske Crne Gore.

Ali, uprkos protuvama vreme-na i istorije, Mediteran je naša neprekinuta linija na dlanu, biljeg ili potkožno more na lijevoj stra-ni grudnog koša i krv mastila kojim, ćirilično ili latinično, pot-pisujemo svoje bratstvo sa njim. Zato, u Borhesovoj beskrajnoj enciklopediji vječnosti, našu do-movinu i Mediteran naći ćemo pod istim slovom: Montenegro – Mediterraneo.

Bože, kakvog li radovanja i po-vlašćenosti! Zauvijek.

Ali, uljuljkan u svojoj svetoj i jedinstveno bogatoj prošlosti i slavi, Mediteran je polako gu-bio osjećaj za modernitetom koji je okretao kompas savremenog života sasvim novim vidokruzima – Novom Svijetu, Istočnoj Evropi i nordijskom regionu, prvenstve-no zbog makrofinansijskih fak-tora multinacionalnih kompanija i sirovina. Početkom Trećeg milenijuma, dah bića ne ide više ispred identiteta učinkovitosti što diktira aktuelni globalistički obrazac življenja. Stoga su de-klaracije o oživljavanju Mediter-ana posvećene osnivanju slobod-nih zona trgovine ostale mrtvo slovo na papiru.

Sjetimo se samo rezolucija u Ati-ni, Marseju, Đenovi, sporazuma potpisanih u Napulju, Tunisu, Splitu, Palma de Majorki ili kon-ferencija u Barseloni, Malti... Iako su sve vjere na Mediteranu postale organski vezane za ovaj duhovni prostor, ipak, nijedna se nije uspjela modernizovati iz razloga što se prosvjetiteljska misija vrlo sporo probijala do mediteranskih zidina, laičnost još sporije.

I geografija, i vri-jeme, i prostor, pa čak

Boris Jovanović Kastel

DUŠA MEDITERANIZMACRNOGORSKI MEDITERAN U NOVOM MILENIJUMU

i duhovi civilizacija, na Med-iteranu čine vidljivu istoriju u pokretu toliko sraslu sa našom svakodnevicom da antički ili kipovi afričkog Mediterana, ne nikako onog turističkog iz pros-pekata, na našim pjacama nijesu kipovi i stranci, već sagovor-nici i prijatelji često mudriji od nas. S druge strane, smatrajući Sredozemlje geocivilizacijom napetosti, sukoba i trvenja sa drugim prostorima, pa čak sa svojim istočnim i zapadnim po-lom, Brodel potvrđuje tezu o ek-sperimentalnom prostoru ali ne sluti da tako sprema sebi klopku oličenu u tvrdnji o cjelosti duha i organizma svjetske pozornice.

Mediteranski identitet, oprosto-rivši svo znano i neznano vri-jeme, sjedinjuje razlike i odbija istosti, njegova krv vri kao vino u bahanalijama a njegovim venom nazdravljaju varvari, plemići i (anti)globalisti u znak pomirenja. Naravno, dok to god Mediter-anu bude odgo varalo. Prilično kritičko tumačenje Boga na Sre-dozemlju stavlja Kamija nasuprot kulta religije svojstvenog Brode-lu. Ali, opet i po ko zna koji put, homogenizacija razlika uspješno i plodotvorno pacifizuje sve nji-hove dileme. Takodje, oprav-dano je mišljenje o Mediteranu kao otklonu od nacionalističkog mraka i mrijestilištu građanskih ideja koje čine sjeme demokrati-je Starog kontinenta nastalog up-ravo na temeljima mediteranske civilizacije.

Zahvaljujući njoj, uz mnogo poteškoća, on opstaje obzirom da, poučen iskustvom Mediter-ana, ujedinjuje svoje različnosti. Da mediteranski suverenitet pripada slobodnom čovjeku lišenom romantičarskih dogmi i totalitarnih ideologija XIX i XX st, potvrđuje u jednoj sliko-vitoj ispovijesti i Fernan Brodel - Iznad svega bio sam opsjednut Mediteranom u toku mog dolaska u Alžir. Mogao sam biti istoričar Njemačke, govorio sam pris-tojno njemački. Ali, služio sam vojsku u okupacionim trupama u Rajnskoj oblasti i osjećao sam izvjesno razočarenje u naciona-lističku Njemačku. Onda sam napravio pogrešan potez i okre-nuo se Španiji, onda takođe na-cionalističkoj. (...)

Ali, sa Mediteranom sam odmaglio.

Tako je otkrivena unutrašnja slo-boda kao suština našeg trajanja.

Čini se da se duh i idejno slovo Mediterana nijesu uspjeli sjedini-ti sa samim Mediteranom i stoga Mediteranu treba novi Mediteran koji bi kao ekonomski moćan pratio ostatak Evrope i aktivna svjetska tržišta da bi opstao, sačuvavši svoju veličanstvenu prošlost, dušu i nevjerovatno bogatu istoriju na koju smo svi tako ponosni i srećni. Baš zbog toga, jedan novi vaskrsli, au-tohtoni, prepoznatljivi, investi-ciono izazovan i ekonomski sta-bilan mediteranski kontinent, kao finansijski nezavisan i kompati-bilan sa savremenim svjetskim gibanjima i turbulencijama, mora biti realnost da se jasno vidi i os-jeti iz kosmosa i svojih otoka a ne neki egzotični muzejski raritet i kamena uspomena uplašena da je nezaborave, kako ga mnogi glo-balisti doživljavaju.

San o oporavku, kao i vraćanje na svjetsku scenu grandiozne medit-eranske civilizacije, može postati realnost samo ako, sukobima ras-trzano Unutrašnje more i danas od Evropske Unije potcijenjen i zaboravljen Mediteran, smogne snage i vlastitim pregnućem odredi svoju sudbinu, budućnost i uticaj. Zavisnost od današnjih država Starog kontinenta iz-van Sredozemlja - kojeg je sam Mediteran stoljećima stvarao na svojim obalama - te evropskih moćnika i njihovih nalogoda-vaca preko okeana, nas bi Med-iterance, posebno manje narode, poput Maltežana, Katalonaca, Hrvata, Crnogoraca i uveliko evropeiziranih Francuza, Grka, Italijana, Španaca i drugih, doveo u svojevrsni geto, namećući nam da neko van Mediterana odlučuje o Mediteranu. No, onako kako je ljepotom i duhom, drevnim civilizacijama i mudrošću, pobi-jedio sve osvajače, od Vandala i Ostrogota do novopečenih Ev-ropljana, nadamo se da će mod-ernizovani Mediteran, svojom duhovnom snagom, kulturom, politikom i resursima, ponovo postati media tera, centar sv-jetskih dešavanja i geopolitičkih mijena naše planete.

„Neko je upoređuje s jezerima četiri švajcarska kantona, neko s Bosforom, a neko s norveškim fjordovima – ja s ničim. Tu je djelovanjem prirode i istorije os-tvaren veleljepan susret očarava-juće usklađenih suprotnosti. Tu se spaja borba vode s kopnom koje je formirano u vremenima kada se stvarala Zemljina ko-ra, s ništa manje uzbudljivom prisutnošću svjetskih velesila koje su se tu međusobno borile, često i protiv domaćih junaka čije stasite figure prepoznajemo kroz njihovo potomstvo. Tu smo takođe okruženi tišinom pri-obalnih kutaka gdje iz stijenja izbijaju masline i smokve, gdje ribari gotovo da lete nad vodom kao vodomari samo prividno za zabavu našeg oka, gdje elegantni tornjevi skladnih crkava i crkvica pozivaju na molitvu, a sve kao da je izmišljeno za razonodu stran-ca koji u svojoj šetnji obalom oko starih još uvijek naseljenih vila posmatra kapetane koji tu, na zalasku svog teškog mornarskog života, provode u tišini penzion-erske dane.“1

Ovim opisom Boke, poštovani čitaoci lista „MORE“, započinje putopis češkog etnomuzikologa, slikara i pisca Ludvika Kube (893-1956) koji je ovdje bora-vio u više navrata; 1890-1891. je samo na proputovanju kada zapisuje a 1892. i objavljuje 70 pjesama iz Crne Gore. Međutim, 1907. zapisuje 161 notni zapis u Perastu, Dobroti, Mulu, Risnu i Tivtu. Originalna Kubina sveska sa notnim zapisima, pod naslo-vom „Pjesme dalmatske iz Boke, 1907“, čuva se na etnografskom odjelu HRVATSKE AKADEMIJE ZNANOSTI I UMJETNOSTI u Zagrebu, uz čiju dozvolu ih ove godine po prvi put u Crnoj Gori objavljuje nevladina organizacija MEĐUNARODNI FESTIVAL KLAPA PERAST.

I eto nas u priči čije niti povezu-ju more i pomorstvo, muziku i klapsko pjevanje, Mediteran i

1 Ludvík Kuba, Čtení o Dalmácii, 1936, str. 210-211. Prevod: Branislav Borozan

kulturno blago Boke, vrijedne i obrazovane Čehe koji su, kao i mnogi učeni stranci, vjekovima ostavljali tragove u kulturnom nasljeđu koje danas baštinimo.

Mediteran- centar svijeta O vanrednom i presudnom zna-čaju pomorstva za sveobuhvatni razvoj Boke kotorske napisano je bezbroj vrijednih knjiga, naučnih analiza, istorijskih prikaza i um-jetničkih priloga. Pa i u našoj svakodnevnici bi danas svako od nas, stanovnika primorskih naselja ili gradskih centara, tre-bao biti svjestan privilegije življenja na Mediteranu, tom jedinstvenom „centru svijeta, na čijim su se obalama iznjedrile drevne civilizacije Mesopotani-je, Egipta, Fenikije i Kartagene, utemeljili filozofski, naučni i umjetnički pravci antičke Grčke, velikog Rima i Vizantije. Tu su se stvarale, proganjale i op-stajale značajne religije a svoj prepoznatljivi rukopis su na ovim obalama ostavile i imperi-je novijih vjekova, od Turske, Španije, Venecije, Francuske ili Austrougarske. U svakom do-menu života, od religija i jezika, preko duha i mentaliteta, do ar-hitekture, umjetnosti i kulture... ostao je trag i pečat nekadašnjih vladara ovih prostora koji nikoga nijesu ostavljali ravnodušnim.

I kao što je razumijevanje istorije Sredozemlja važno za razumije-vanje porijekla i razvoja mnogih savremenih društava, jednako je važna svijest o potrebi njegovanja sopstvene kulturne prepoznatlji-vosti kroz očuvanje kulturne baštine. Ovu misiju, očuvanja 24

Milan Kovačević

KLAPSKA PJESMAMUZIČKA BAŠTINA BOKE

25

klapske muzike Boke kotor-ske i Primorja, čije je kulturno nasljeđe utkano u kulturu i um-jetnost Crne Gore kroz pjesmu, jezik, folklor i običaje, konačno i kao odraz sopstvenog identiteta, njeguje FESTIVAL KLAPA U PERASTU već duži niz godina i po toj misiji postaje vrlo pre-poznatljiv ne samo u Crnoj Gori već i širem regionu. Ljubitelji klapskog pjevanja ovu vrstu muzike vezuju prvenstveno za dalmatinske klape. S pravom, jer je intenzivan razvoj klapske pjesme i njene vanredne popular-nosti započeo upravo u Dalmaci-ji krajem 6o-tih godina prošlog vijeka. Omiški festival dalm-atinskih klapa koji je ove godine održan već 47.put, najstariji je i najprestižniji među brojnim fes-tivalima i smotrama na području Jadrana i najzaslužnija je insti-tucija za razvoj klapske muz-ike uopšte. Prirodnim talen-tom za pjesmu uz predani rad niza vanrednih autora muzike, pjesnika i aranžera koji stvaraju za preko 500 registrovanih klapa u Hrvatskoj, klapska pjesma je uzdignuta do nivoa nacionalnog branda i uvrštena je u Registar nematerijalne kulturne baštine čovječanstva pod zaštitom UNESCO-a.

Međutim, fenomen neformalnog druženja grupe pjevača koju da-nas nazivamo „klapom“ nas-taje spontano sredinom 19.v. iz nekadašnjih crkvenih i društvenih horova i orkestara, limenih i tamburaških, kakvi se osnivaju po malim mjestima i gradskim cen-trima duž obale. Vezani ljubavlju prema pjesmi i muzici, okupl-jaju se ribari i zanatlije, trgovci, učenici i studenti i za svoju dušu, uz čašu vina i marendu, pjevaju narodne pjesme, koje ubrzo post-aju popularne „šansone“, gradske i varoške popijevke, serenade i „podoknice“ u romantičnim trubadurskim šetnjama gradom, da bi tek u poslednjim deceni-jama nastala sasvim ozbiljna, komponovana muzika, formiraju se čak strožija pravila i definiše

pojam prvenstveno „dalmatinske klapske pjesme“ u okviru već pomenutih institucija.

U tom smislu je Mediteran i okvir međusobnih uticaja jed-nako kao i izvorište pojedinačnih umjetničkih fenomena koji nas-taju samostalno da bi se, poput same pjesme, proširili obalama, negdje ostale zapamćene, prepje-vane i prilagođene likovima i lokalnim imenima... Brodovi i njihove posade, trgovci i put-nici, tako postaju emisari koji, poput pčela radilica na cvijet-nom polju, šire pjesmu od Trsta do Odese, negdje je ostave na Korčuli, u Boki, Draču ili Kritu da se zametne, prevede, dopjeva zgodnim stihom ili melodijskim ukrasom ali u osnovi ostaje to ta ista, prepoznatljiva pjesma. I svi će je, u lukama pristanka našeg klapskog broda, nazvati „našom“ jer je već davno zaboravljeno ko je i kada, baš tu pjesmu, prvi zapjevao.

Bokeljska klapska pjesma Stoga su izuzetno važni notni zapisi Ludvika Kube od prije 106 godina, dosada nepoznati u Crnoj Gori. Od 155 sačuvanih Kubinih zapisa, savremeni etno-muzikolozi su relativno lako izd-vojili one pjesme koje su u Boku „ uvezene“ iz Italije, Dalmacije ili Slavonije pa se kao popularne pjevale u pjevačkim društvima na Mulu ili Dobroti gdje ih Kuba zapisuje slušajući ondašnje pjevače ( zapisana su i imena Paskovića, Petovića, Dončića...) ili pjevačica Marije Dončić, Ivke Luković, Vjekoslave Marović

ili Regine Janković...). Zapisane su onako kako su pjevane u 3 i 4 glasa, što je osnovna odlika kasnijeg „klapskog pjevanja“ i dokaz, istovremeno, da je takvo pjevanje bilo sasvim uobičajeno za Boku.

Međutim, Kuba zapisuje i sas-vim autentične melodije Boke nastale svakako davno prije nje-govih zapisivanja, čije porijeklo nalazimo u počasnim pjesmama ovog kraja, u svatovskim, slavs-kim i obrednim pjesmama koje se pjevaju jednoglasno, dvoglasno i troglasno. Evo što o tome govore saradnici Festivala klapa u Per-astu, etnomuzikolozi koji upravo rade na knjizi koju objavljujemo i čije smo kraće tekstove objavili u „LIRICI“, prvom festivalskom časopisu.

„Rukopis poput Kubinog jeste dragocena retkost na prostoru Boke Kotorske, ne samo svojim postojanjem, već i prikazivan-jem Bokelja, njihovog života i njihove muzičke kulture višedi-menzionalno, počev od lokalnih načina iskazivanja muzikom do prizvuka uticaja većih kulturnih prostora. Ovaj rukopis se svaka-ko može shvatiti i kao zaveštanje Bokeljima, kako onima koje te 1907. godine Kuba sreće i čije pevanje melografiše u Mulu, Kotoru, Perastu, Risnu i Tivtu, tako i svim njihovim potom-cima-po-muzici. Upravo zbog toga Kubine bokeljske pesme nisu prepuštene same sebi da kao deo nostalgičnog i anahronog svedočanstva daleke prošlosti patinirane tavore u nekakvom

naučnom radu ili arhivi. One su kao nadahnuće poslužile vrhun-skim autorima čije obrade čine ovu Liricu, dobijajući takvim pristupom mogućnost da dosegnu drugačiju perspektivu i postanu deo svojevrsnog ciklusa. Odab-ranim i obrađenim pesmama iz rukopisa Ludvika Kube pružena je prilika da se ponovo vrate na mesta iz kojih su potekle – među Bokelje, da među njima ponovo zažive na način sličan onome u doba Kubinog boravka 1907. go-dine. Da se jednom davno ope-vane štorije o bokeljskim ljuba-vima, nadanjima, čežnji, tuzi, škercima, mudrostima, feštama, opet šotovoće raspletu u sveko-liki život današnji bokeški ...“2

U Perastu u jesen 1907., Kubi pjevaju, svaka posebno, dvije gospođe: Kate Niković i Katina Burović. O tome dr Jakša Primo-rac govori sledeće: „Ono što su gospođe tada otpjev-ale, a skromni Čeh, imenom i pre-zimenom Ludvik Kuba, zapisao u note, bilo je dragocjeno, ne samo sadržajem nego i samim izvođenjem. Katinin i Katin glas je, vjerujmo to, uvjerljivo i sve-čano zvonio pred strancem, jer je Ludvik u notama zapisao da su bez neke treme bogato i svaka na svoj vlastiti način ukrašavale melodije, što u takvom obliku nije dosad zabilježeno nigdje u ostalim bokeljskim glazbenim izvorima, a uz to je i teško iz-vodivo današnjim naraštajima pjevača. Znači, dvije Kate bile su vrsne i kreativne umjetnice.

Nakon punih sto i pet godina od toga nesvakidašnjeg događaja netko će u Perastu, ovoga puta na pozornici i pred puno više glaz-benih stručnjaka, opet pjevati pjesme dviju Katā koje se, eto, nijesu izvodile već desetljećima. Neće u pjevanju biti usamljen/a jer su i Katina i Kate znale pje-vati u družini kao što su pjevale i nasamo sebi za gušt. Pjevanje 2 Dr Zlata Marjanović, „U harmoniji starog i novog“ LIRICA br 1.,str 7. Perast 2013.

XII MEĐUNARODNI FESTIVAL KLAPA PERAST-2013. je održan 26-28 jula o.g. uz učešće oko 300 pjevača, 28 klapa iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, koje su izvele preko 70 klapskih pjesama. Svaka od ženskih, mješovitih i muških klapa u takmičarskom dijelu je izvela po jednu bokeljsku pjesmu kao obavezan dio repertoara. U kategoriji „Nova klapska pjesma“ na temu „ More i pomorstvo“ tokom poslednja 4 festivala, stvoreno je već 30 novih klapskih pjesama . Na poslednjem festivalu je izašao prvi list festivala „LIRICA“ sa 38 savremenih klapskih obrada po notnim zapisima Ludvika Kube iz 1907.g. Festi-val priprema izdanje knjige „Pjesme dalmatske iz Boke- 1907“ sa naučnim radovima Dr Jakše Primorca iz Zagreba i dr Zlate Marjanović iz Kraljeva.

Klapa „Assa voce“ Podgorica, na Festivalu klapa u Perastu

s više ljudi je privilegij i neopi-sivo zadovoljstvo. U glazbenom pogledu Boka poznaje dvije vrste takvoga skupnog pjevanja: jednoglasno i višeglasno. Laiku bi ovakva definicija mogla biti nerazumljivom: pa kako više ljudi može pjevati jednoglasno, znači jednim glasom? Može, jer u glazbenom smislu pjevaju samo jednu melodiju koja se ne razdvaja u više paralelnih, međusobno usklađenih, dionica. Skupno jednoglasje je kao vrsta pjevanja specijalitet upravo Boke i zadržalo se u njoj sve do danas, usprkos svim modernim glazben-im vjetrovima 20. stoljeća koji gotovo da su ga uspjeli otpuhnuti u zaborav. Ludvik Kuba nam je puno ispričao o značajkama toga najstarijeg sloja bokeljske voka-lne glazbe.

Kada govorimo o skladnom pje-vanju u više dionica, najčešće ga imenujemo vokalnim višeglasjem i harmonijom. Riječ harmonija na grčkom izvorniku uostalom i znači sklad, jednako među lju-dima kao i u glazbi. Sukladno tome, pjevanje više ljudi podra-zumijeva i uključuje unutarnju duševnu harmoniju svakog pojed-inca koja počiva u međuljudskom prijateljstvu i ljubavi i stapa se izvedbom u savršen obogaćeni zvuk zajedništva kojemu svaki pojedinačni glas dariva svoju boju, toplinu i osjećaj, a ne samo duljinu i visinu tona. Boka je nadaleko poznata i po tradici-jskom klapskom, eminentno višeglasnom, pjevanju. Do sada nijesmo puno znali o njegovoj povijesti. Kubini notni zapisi iz 1907. donose puno važnih, re-kli bismo i prevažnih, podataka u tom pogledu. Nama je najvažniji onaj da su korijeni klapskog pje-vanja u Boki puno snažniji nego što smo do sada mislili da jesu.“3

Nikad ti ne bih mogao reći zbogom,

zemljo neizrecive ljepote, dok samac u daljini kročim trudnom nogom i svaki dan

tvoj žudim, što mi ga udes ote.

Nikad tine bih mogao reći zbogom.4

3 Dr Jakša Primorac, „Ludvik Kuba opet u Perastu“, LIRICA br 1, str 9-10. Perast 2013. 4 Frano Alfirević, Spomen na Kotor

Boka-prostor koji je vjeko-vima unazad baštinio kul-

turu, umjetnost; prostor koji je iznjedrio intelektualce, pjesnike, mecene; prostor mora, obala, pomoraca, kapetana, plemstva. Teško je nabrojati ili se prisjetiti svih privilegija koje Boka ima danas i koje je imala mnogo go-dina prije savremenog doba. Na ovim prostorima se uspjela uko-rijeniti renesansa, barok je svoje umjetničke domete upravo imao na ovom tlu, dok je pomorstvo cv-jetalo, kapetani upravljali svojim brodovima na teškim valovima sudbine. Biser Jadrana je mjesto gdje se nalaze palate, ostaci starih plemića i njihovih porodica, kao dokaz minulih vremena, burnih, ali i kao svjedoci jedne kulturne uzdignutosti u odnosu na ostatak Crne Gore, gdje je umjetnički za-mah nešto kasnije pronašao svoj put.

Ličnost koja se u posljednje vri-jeme posebno izdvaja, ne samo po svojoj političkoj funkciji, već i po pripadnosti jednoj plemićkoj i kapetanskoj porodici je An-tun Sbutega. Kontemplativnost, čista duša i istančan ukus za umjetnost čine njegov život sadržajnim, dinamičnim i uvi-jek novim. Rođen Kotoranin, po struci doktor ekonomskih nauka, profesor na Višoj pomorskoj školi a zatim na Fakultetu za po-morstvo Kotor, Antun Sbutega je svojim radom sa studentima pokazao poseban odnos prema nauci, konkretno ekonomiji, i postao uzor studentima zbog svog znanja i posvećenosti poslu. Osim navedenih funckija, bio je ambasador Crne Gore pri Svetoj stolici i pripadnik je Suverenog viteškog malteškog reda. Ob-javljivao je naučne radove u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Italiji, s obzirom na to da već dvadeset i dvije godine živi u Rimu. Veoma važan podatak, interesantan za crnogorsko područje, je da je Sbutega autor Istorije Crne gore (Storia del Montenegro), koja se koristi i kao udžbenik u Italiji. I danas autor ima veliku ulogu u zbližavanju dvije kulture-itali-janske i crnogorske, u razvijanju

svijesti o povezanosti ove dvije zemlje, kako na političkom, tako i na planu umjetnosti, duhovnosti i kulture.

Bavljenje ekonomijom i intereso-vanje za nauku uopšte, ipak, nije potisnulo umjetničku crtu i po-etsku prirodu dr Sbutege. Kažu, privilegija je biti rođen u Boki. Onaj ko je prve riječi izgovorio u svijetu specifične ljepote ne može, a da ne traga za riječima koje mogu opisati istu. Motivi njegovih pjesničkih ostavrenja su nostalgija i melanholija za Bokom, njegovim rodnim mjes-tom, gdje je proveo svoje djet-injstvo i mladost, sve do 1991.godine kada je odlučio da sa svo-jom porodicom ode u Rim i počne život ispočetka. Iako je dug peri-od njegovog života vezan za Ital-iju, svojom poezijom i knjigama na temu Boke i Prčanja dokazuje žal za onim što je obilježilo nje-govo rođenje i dio života prove-denog u porodičnoj kući pored mora. Autor je i nekoliko ro-mana, još uvijek neštampanih, koji čekaju da vrijeme učni svoj posao, pa da se sa distance pon-ovo pročitaju i dorade. Jer, pisci na koncu tako i čine. U jednom intervjuu crnogorski pisac Ćamil Sijarić na pitanje kako se postaje pisac odgovara: Pišući- i brišući. Sbutega je očigledno svjestan kako nastaju književna ostvaren-ja i spreman je da svaku rečenicu preko vruća srca previje, baš kao što je to radio i Sijarić, a i mnogi pisci prije i poslije njega.

Dokaz autorovog rada na dip-lomatskim odnosima između dvije zemlje je knjiga nedavno objavljena: Pisma iz Rima, koja predstavlja uobličene i literarno prerađene članke iz novina sa kojima je sarađivao dugi niz go-dina. Najveći broj tekstova je objavljen u listu Pobjeda, dok je manji broj članaka iz listova Monitor i Hrvatski glasnik.

Knjiga obuhvata tekstove koji su napisani u periodu od 1999.do 2013.godine. Prilagođeni su formi knjige, neki skraćeni ili produženi, stilski uobličeni. Pis-ma iz Rima su kompozicijski

raspoređeni u šest poglavlja, a svako poglavlje predstavlja niz tekstova vezanih za Italiju, ili za odnose Italije i Crne Gore, neo-sporno povezane zemlje, kako geografskim položajem, tako i kulturnom niti koja je vjekovima unazad sve čvršća. Interesantne su priče o proslavama Ćirila i Metodija u Rimu, veze Crne Gore i Malteškog reda, kao i po-lemika o tome da li je papa Sik-sto V bio porijeklom iz Boke. U posljednjem poglavlju nazvanom Sveto i profano, autor objašnjava pojam laičke države sa naučnog aspekta, a zatim se fokus priče prebacuje na poznate i slavljene svece u Crnoj Gori i Boki: sv. Vasilija, sv. Leopolda, sv. Tripuna kao zaštitnika grada Kotora. Ali-ja Dobročanin je jednom rekao: Dok se družite sa pričama, svaka je ljekovita. Tako je i Sbutega pribjegao kratkim uobličenim tekstovima koji prerastaju u in-teresantne priče o sponi između kulture dvije države, dva naroda, bliska po umjetnosti, duhovnosti i senzibilitetu. Spojio je autor dvije kulture i naglasio obostran uticaj između njih, upoznao Crnu Goru sa Italijom, približio Italiju Crnoj Gori. Preko pisane riječi i živih opisa uspostavljen je most od kulture i običaja.

Druga knjiga, objavljena 2012.godine u Kotoru nosi simboličan i nostalgičan naziv Ljudi iz Boke. Autor je na samom početku na-pomenuo svjesnost da biografije poznatih Bokelja nisu nepoznan-ica javnosti i da ukoliko knjiga bude monotona čitaocima, onda je to svakako njegova krivica jer nije znao da ispriča priču. Međutim, priče i životopisi ljudi koje je au-tor odabrao kao najvažnije u pe-riodu iza nas, ali i u savremenom dobu su obogaćene privilegijom poznanstva nekih od navedenih ljudi iz Boke. Sbutega na sa-mom početku otvara vrata Boke sa ličnostima koje su prožete mitskim i legendarnim kao što su Vila Alkima, Kadmo i Har-monija i Teuta. Autor je svjestan da su predanja i legende veoma važni kulturološki počeci svake istorije jednoga podneblja, stoga 26

Maja Grgurović

KULTURA NA VALOVIMA BOKE I ITALIJEANTUN SBUTEGA: MISLILAC PLEMIĆKOG PORIJEKLA

na samim vratima postavlja vilu koja je zaslužna za stvaranje gra-da Kotora, zadim antičke junake i na kraju Teutu, koja se vezuje za grad Risan. Svojim djetinjim očima i čistim srcem još uvijek uspijeva u svojoj mašti da stvori sliku vile i doživi je lirskom dušom: A vila Alkima, nevidljiva danju, još uvijek u jasnim noćima, kada se nebo ospe zvijezdama, plovi nebom u svojoj zlatnoj bar-ci, vidljiva samo onima koji su čista srca, još prijemčiva za po-eziju i legende. Autoru je pošlo za rukom da poznate Bokelje pono-vo oživi kroz njihove biografije, poetski ih smjesti u kontekst vremena i prostora, da se nano-vo pojave zasluženo u mislima čitalaca, oplemene svaku dušu svojim poduhvatima i sudbinama prožetim duhovnošću. Uplitanje sopstvenog mišljenja potkri-jepljenog velikim čitalačkim iskustvom doprinosi da se živo-topisi isčitavaju na drugačiji način. Neke od ličnosti je Sbutega lično i poznavao, stoga priče do-bijaju posebnu dimenziju, lirsku i literarnu. Ličnosti koje je autor izabrao u ovoj knjizi pripadaju različitim etničkim i socijalnim grupama, od sveštenika, svetaca do književnika, admirala, pomo-raca, avanturista, ljudi koji su os-tavili pečat na Boku, ali i Boka određen uticaj na njih. Posebno su interesantne biografije ve-likog pjesnika Viktora Vide i ne slučajno odabrana kao posljed-nja, priča o don Branku Sbutegi. Naime, impozantnog pjesnika Boke Viktora Vidu je poznavao Antunov otac, kapetan Krsto Sbutega, stoga je autor mogao da prepriča sopstvene doživljaje o specifičnoj osobi kao što je to bio Vida. Biografija o ovom pjesniku nostalgičaru upotpun-jena je ličnim pečatom, pričama koje je u porodici mogao čuti sam autor i na taj način bio privi-

legovan da prenese čitalačkoj publici, intimiziranim i lirskim tonom. Još jedan takav životopis, oplemenjen intimnim je svakako i priča o velikom don Branku, umu širokog duhovnog raspona. Stranice o don Branku odišu po-sebnom ljubalju, brat je onaj koji je najbliži, stoga je i kazivanje najinspirativnije. Dobro je poz-nato da se o stvarima, pojavama i ličnostima najbolje govori iz blizine. Poetskim, nezaobilazno lirskim načinom, Sbutega je po-kušao približiti don Branka svim ljudima koji nisu imali čast da ga upoznaju. Bokeljska luča ostala je da sija u srcima onih koji su ga poznavali. Nažalost, i Antun i don Branko su bili na pozor-nici burnih događanja u periodu rata, svjedoci i akteri teških pe-rioda i za Bokelje i za porodice koje su vjekovima nastanjene na području Boke. Porodica Sbute-ga je jedna od dvanaest familija koje su učestvovale u stvaranju opštine Prčanj, mjesta kapetana, pomoraca, svetaca; mjesta gdje danas sa visine, kao sa neba svi-jetli Bogorodični hram građen stotinu godina; mjesta gdje se nalazi kuća u kojoj je rođen Ivo Visin, prvi Jugosloven koji je op-lovio svijet; mjesta gdje je Njegoš boravio i napisao neke od svojih pjesama. Ovakav prostor, ispun-jen kulturom i tradicijom, bio je povoljno tlo za stvaranje velikih pjesnika, svetaca, istoričara, sli-kara. Porodica Sbutega zasigur-no spada u mnogobrojne stare pomorske porodice koje su os-tavile i još uvijek ostavljaju traga na hartiji vremena gdje se ut-iskuju zasluge kontemplativnih ličnosti.

Boka je, zbog dramatične isto-rije i godina koje su uzdrmale mnoge žitelje ovog podneblja, nepravedno iz svog krila slala ve-like umove van njenih granica. Ipak, bez obzira na dugogodišnji život Antuna Sbutege u Rimu, njegove knjige predstavljaju nos-talgiju koja ne prestaje. Rodni grad i domovina odslikavaju se u ostvarenjima autora, poput svijeće koja odolijeva gašenju u budućem vremenu.

27

RADOSLAV ROTKOVIĆ(1928-2013)

IN MEMORIAM

Antun Sbutega

Ako je ijednom smrtniku dopušteno da se uzdigne na ona mjesta đe borave besmrtni bogovi onda će široke kapije neba s dužnim poštovanjem dočekati Radoslava Rotkovića - dičnoga sina prirode i glasnika Boga Sunca, što bezdne mračne osvjetljava.

Naša imena su naša znamenja - poručiše stari Heleni. Između tru-da i slave grčki bogovi stavili su znoj. Kroz radost rada, do slave i Sunca. Per angusta ad augusta.

Ima ljudi okeana. Ti udari bure, te hridine i brodolom, ta bonaca nakon bure, ta skromnost, taj nemir u lukama i plavet neba, ta grka so što pročišćava savjest - to se zovu veliki ljudi. To je Rado-slav Rotković. Oni iskrsavaju u svim presudnim vremenima. Oni su kormilari na pučini bez kojih se lađa o bregove lomi. Veliki ljudi su planine koje nadvisuju horizonte. Visoke jele rastu samo u predjelu oluja.

Rotković je naličio na onog junaka, pjesnika V. Igo-a “što plovi širom okeana/pa smjeli most gradi preko burnih voda/ i svijet sa svijetom spaja tankim tragom broda”. Rotković je bio polihistor - hodajuća, institucija i znanstveni arhiv, encikopledistk i erudit što je u svojoj glavi imao memoriju vjekova: književnik, istoričar, dramski pisac, književni kritičar, istoričar književnosti, lingvista, pjesnik, antologičar, istoričar umjetnosti, poliglota, montenegris-ta, eseista, leksikograf, prevodilac, urednik, publicista, sineasta, toponomastičar, polemičar, 13 Julski slobodar i partizanski ju-nak.

On je Dekartov princip De omnibus dubitandum, kao tvorački izraz duha i uma, pretvarao u znanstvenu izvjesnost i istinu. Zato su njegova djela s posebnom radošću dočekivana i primana kao praznik ljudskog duha i radost umne tribine bilo koje fome tvoračkog agona. On je, kao poetik, humanista i filantrop, znao da je cjelokupna ontologija bivstva čovjek, a njegov cilj - čovječnost. Zbog toga se i humanističke nauke nazivaju tim imenom jer pro-učavaju čovječnost a ne čovjeka. Rotković je crnogorski Volter, po misiji svoje prosvijećnosti, ali i crnogorski Didro, po ekspresiji enciklopedijske naobrazbe. Njegova djela su vjesnici crnogor-ske slobode i budućnosti, otkrivanje neosvijetljenih dubina naše prošlosti, vodič kroz crnogorski logos i njegov etos i nomos.

Mitovi i magle zaklone um i Sunce. Crni oblaci pozoblju zvijezde a vile se sakriju u peštere. Ima očiju koje ne vide ljepotu crveni-jih ruža. Zato je naša dužnost da osvijetlimo tamne stranice naše povijesti i raskršća naših puteva kako ne bi zalutali u budućnost (R. Rotković).

Sve je materijalno, pa i prostor, iluzija i opsjena Samo je vrijeme naše. Ti vrijeme nijesi rasipao niti ono Tebe trošilo nego ste, za-jedno, kovali vječnost.

Zbogom - Doctoris univeralis solidis et fundalisimus suptilis.

Opraštajući se od Tebe u ime naučnijeh, kulturnijeh i javnijeh rad-nika, kličem:

“Vile će se grabit u vjekove da Ti vjence dostojne sapletu.”

Slava Ti, Veliki Radoslave!

Riječi oproštaja Herceg Novi, 10.09.2013.

Čedomir Bogićević

Burna istorija Crne Gore, kao jedne od najstarijih evropskih država, ostavila je za sobom neprocjenjivo blago, koje se ogleda u istorijskim spomenicima širom ove ponosne zemlje.

U prošlosti, Kotor je bio naša prva i glavna veza sa svije-

tom, a Cetinje se sa njim, krajem XIX stoljeća, preko kotorskih i lovćenskih padina, povezalo pr-vom drumskom saobraćajnicom.

Još u doba Austrougarske, koja je vladala Bokom, usred ratnog vihora daleke 1916. godine, pos-tojala je žičara koja je povezivala Trojicu kod Kotora sa Njegušima. Zičara je bila duga više od 18 ki-lometara.

Dvije početne stanice bile su u Kotoru, i to na izvorištu rijeke Škurde na nadmorskoj visini od šest metara, te u Škaljarima. Ta su se dva kraka spajala i završavala na prevoju Krstac i dalje vodila do Cetinja, preko Njeguša. Riječ je o žičari za prevoz tereta koja je

sa početnih stanica transportovala terete od 5 do 11 hiljada kilogra-ma na sat, ili 110 tona materijala dnevno. Usponi žičare bili su od nula do 960 metara nadmorske visine na prvom kraku, te od nula do 1040 metara na drugom.

O tom fascinantnom podvigu, njenoj trasi, pogonu, nosećim stubovima,

kao i prenosnim mehanizmima, postoje pisani dokumenti. Do-voljno je naglasiti da je prvi krak žičare Škurda – Njeguši urađen za samo 38 dana.

Vođeni činjenicom da danas go-tovo ne postoji sličan slučaj pov-ezivanja i uspostavljanja veze između dva grada žičarom, ideja je obnovljena, a rezultat toga je projekat gradnje žičare Ko-tor – Lovćen – Cetinje. Riječ je, već danas, o projektu centralnog karaktera – kako za područje Cetinja, tako i za regiju Bokoko-torskog zaliva, jedinog fjorda na Mediteranu.

Zbog jedinstvene mješavine ra-zličitih kulturnih uticaj, a Kotor je 1979. godine upisanu Listu zaštićene svjetske kulturne baš-

tine pod zaštitom UNESCO-a. Sa druge strane, zbog autentične arhitekture i velikog broja građe-vina, relikvija, manastira, crkvi i muzeja, Cetinje s pravom nosi epitete „grad muzej“, „grad kultu-re“ i „grad crnogorske istorije“.

Imajući u vidu istoriju i prirodna bogastva ova dva grada, njiho-vu povezanost sa Nacionalnim

parkom “Lovćen” i Njegoševim mauzolejem, uz impresivan po-gled ka zaleđu crnogorske obale, projekat gradnje žičare Kotor – Lovćen – Cetinje biće i jedinst-ven segment u turističkoj ponudi za domaće i strane goste.

Predviđena je gradnja žičare sa gondolama, kojom bi za 40 minu-ta vožnje kroz najljepše predjsele Crne Gore, putnicima bio pružen

užitak u Bokokotorskom zalivu, vožnji do planinskog masiva Lovćena, uz posjetu najvećem istorijskom, duhovnom i kulturn-om centru države.

Projektovane su četiri stanice - dvije početne u Kotoru i Cetinju, kao i međustanice Kuk i Ivanova korita. Predviđeni tip žičare je šest do deset sjedišta, gondola sa

odvojivim držačima, dok je sami kapacitet putnika oko 1000 po satu.

Projekat će biti realizovan kroz model privatno-javnog partnerst-va i biće vrijedan 47 miliona eura. Uzimajući u obzir činjenicu da je Crnu Goru u 2012. godini posjetilo oko 1.5 miliona turi-sta, ali i da je, istovremeno, u Kotor uplovilo oko 350 kruzera

sa 250.000 posjetilaca, projekat gradnje žičare sa sobom će nosi-ti brojne turističke i ekonomske benefite.

Spoznajući to kao priliku za po-boljšanje svoje ponude, Prijesto-nica Cetinje kreirala je i set sti-mulativnih mjera za investitore, a poseban dio odnosi se upravo za ulaganja u turizmu. 28

ŽIČARA KOTOR - LOVĆEN - CETINJE

Matija Dautović

ATRAKCIJA I RAZVOJNA ŠANSA