Pieter Cornelis (Piet) Mondriaan, od 1912. Mondrian (Amersfoort, 7. ožujka 1872. - New York, 1.

veljače 1944.), nizozemskislikar i teoretičar. Uvelike je pridonio umjetničkoj grupi De Stijl koju je

osnovao Theo van Doesburg. Razvio je novi oblik apstraktne umjetnosti nazvan neoplasticizam.

Studirao je od 1892. na akademiji u Amsterdamu. Obuzet religioznim problemima, proučava teozofske

spise i postaje član sekte. Iz ovoga razdoblja potječu platna prožeta mistikom, s motivima osamljenih

kuća u dubokim tonalitetima i neobičnim osvjetljenjima. Početak rata 1914. zatekao ga je u

Amsterdamu. Oko 1915. napušta motiv kao ishodište; plohu komponira slobodno u preglednom i

smirenom ritmu obojenih kvadratnih površina obrubljenih rasterom crnih linija (likovna umjetnost).

Koloristička skala reducirana je na tri osnovne boje: žutu, modru i crvenu. Godine 1917. jedan je od

osnivača pokreta „De Stijl“ i formulira principe neoplasticizma.

U posljednjim godinama motivi njegovih slika reducirani su na minimum; konačno su njegova platna

sadržavala tek nekoliko obojenih ploha na bijeloj podlozi. U platnima nastalim u Americi nestaje

karakteristična crna linija, čime je ublažen opći dojam i postignut življi i vedriji ritam plohe.

Predanost ideji i principijelna dosljednost čine Mondriana najistaknutijim apologetom apstrakcije:

njegovo slikarstvo, lišeno svake emocije i tragičnosti, u osnovi meditativnoga i metafizičkoga

karaktera, simbol je nastojanja da se pojavnoj realnosti suprotstavi trajniji vid univerzalnog realiteta.

Svojim teoretskim stavovima i metodom Mondrian je izvršio veoma velik utjecaj na slikarstvo

apstraktnoga izraza; doživio je, da epigoni njegova geometrizma automatski ponavljaju obojene

četvorine kao jednu od pomodnih likovnih spekulacija.

Nizozemska (1872. - 1912.) 

Mondrianova rodna kuća u Amersfoortu koja je danas pretvorena u muzej.

Pieter Cornelis Mondriaan rođen je 7. ožujka 1872. u Amersfoortu u kalvinističkoj obitelji.[1] Piet je bio

najstarije dijete u obitelji koja je imala još 4 sina i jednu kći. Mondrian je svoju svijest o slikarstvu dobio

u obitelji jer su mu i otac i ujak bili slikari.[2] Njegov otac Piet Cornelis bio je ravnatelj škole u

Amersfoortu[3] te je Mondrian bio okružen vjerom i očevim slikama. Obitelj se 1880. preselila

u Winterswijk gdje je Pietov otac dobio posao. Tu je Piet trebao postati profesor crtanja, te je dobio

dvije diplome koje su ga kvalificirale za profesora. Iako se

činilo da će biti učitelj, Mondrian se 1892. odlučio za

slikarstvo te se te iste godine preselio u Amsterdam kako

bi se upisao na akademiju.[4]

Mondrian (drugi s lijeva) sa svoja 3 brata i sestrom, 1890.

Njegove prve slike bile su naturalističke i impresionističke,

a teme su uglavnom bili pejzaži. Ove slike su prikazivale uglavnom vjetrenjače, mlinove, rijeke, polja i

crkve. U početku su one slikane u stilu nizozemskih impresionista Haške škole, no kasnije su slikane

različitim tehnikama i metodama što označava traganje za osobnim stilom. Ove slike su u krajnjoj mjeri

reprezentativne i prikazuju utjecaj raznih umjetničkih pokreta na Mondriana, uključujući

i poentilizam i fovizam.

Mondrian je naslikao i neke postimpresionističke slike kao što su Mlin na suncu: Mlin Winkel (1908.)

i Pet silueta stabala uzduž Geine s Mjesecom (1907/08.). Te slike danas se čuvaju u

Gemeentemuseumu u Den Haagu. Još jedna slika Poslijepodne (1908.) prikazuje pejzaž koji se

gotovo u cijelosti sastoji od crvene, žute i plave boje. Iako je slika u potpunosti figurativna, ona je prva

slika u kojoj je Mondrian naglašavao primarne boje.

Prve Mondrianove slike koje imaju naznake apstrakcije su platna nastala od 1905. do 1908. koje

prikazuju nejasna drveća i kuće čiji odrazi u mirnoj vodi izgledaju kao Rorschachov test. Iako konačni

rezultat dovodi do toga da gledatelj više naglašava formu nego sadržaj, ova djela su još uvijek

figurativna i tek znanje o Mondrianovom kasnijem radu vuče gledatelja da u ovim djelima traži početak

Mondrianove apstrakcije.

Mondrian se po dolasku u Amsterdam upisao na Kraljevsku akademiju. Umjetnička i literarna

atmosfera u Nizozemskoj mijenjala se jako brzo još dok je Mondrian bio mladi student. Iako je

Mondrian nalazio mnoge utjecaje na samoj akademiji, među važnijim utjecajima bio je

onaj simbolističkog pjesnika Paula Verlainea i martinističkog pisca Joséphina Mérodacka Péladana.

Njih dvojica su akademiju posjetili 1892. i održali niz predavanja. Sam Péladan se zalagao

za smrt realizma u umjetnosti i promovirao je umjetnost koju je on smatrao spiritualnom, simboličnom i

estetičnom.[5]

U prosincu 1892. u Amsterdam je došla izložba djela Vincenta van Gogha. Simbolisti su prihvatili van

Gogha iako je njihovo slikanje bilo potpuna antiteza Haškoj školi koja je utjecala i na van Gogha i na

Mondriana. No, simbolisti su također pokazivali sve veće zanimanje za mistične i nekršćanske religije.

Mondrian se 1908. počeo zanimati za teozofski pokret koji je na

kraju XIX. stoljeća pokrenula Helena Petrovna Blavatski.

Blavatska je vjerovala da je moguće ostvariti bolje znanje o prirodi

nego ono koje nam daju empirijski načini, a većina Mondrianovog

kasnijeg rada težila je ka spiritualnom znanju. Mondrian je u

svibnju 1909. postao član Teozofskog društva Nizozemske.[6]

Mondrian je bio i dobar prijatelj sa slikarom Simonom Marisom s

kojim je 1901. putovao po Španjolskoj i u Cornwall, Engleska. Iako

ta putovanja nisu proširila njegove slikarske horizonte, ona su

razvila mržnju prema vlastitom provincijskom životu.[7] Mondrian je

tijekom ovog perioda putovao i po Nizozemskoj.

Godine 1903. putovao je u mjesto Brabant sa svojim prijateljem

Albertom van den Brielom gdje se divio poljima i ruralnom životu.

Tamo se ponovo vratio 1904., a ostao je godinu dana.[8] Mondrian

je 1908. otputovao u Domburg gdje je upoznao simbolista Jana Tooropa s kojim je tada surađivao.[9]

Mondrian je ostalo vrijeme ovog perioda proveo u proučavanju i slikanju, a njegovo slikarstvo

je 1910. doživjelo potpunu ekspresiju njegovog interesta u mističnu kozmologiju teozofa.

Najpoznatija slika iz ovog perioda je Evolucija (1910/11.). Kao i mnogi tadašnji umjetnici i Mondrian je

želio Darwinovu teoriju zamijeniti konceptom duhovnog i intelektualnog razvoja. Slika je napravljena

kao triptih, no nije prihvaćena od strane kritičara koji su je smatralipraznom i hladnom.[10]

Simon Maris: Mondrian slika na rijeci Gein, 1906.; 18 x 11.5 cm, Gemeentemuseum, Den

Haag

Mondrianovo djelo nakon 1911. uvelike je pod

utjecajem kubističke izložbe Moderne Kunstkring uAmsterdamu. Njegova

potraga za pojednostavljivanjem vidi se u dvama verzijama slike Mrtva

priroda s posudom za mirodije. Prva verzija[1] iz 1911. je kubistička, dok je

druga[2] iz 1912. pojednostavljena. Mondrian se 20. prosinca 1911.[11]odlučio

preseliti u Pariz gdje je ostao sve do 1914. kada se ponovo vratio u

Nizozemsku.

Pariz (1912. - 1914.) [uredi]

Godine 1912. Mondrian se seli u Pariz i izbacuje jedno 'a' iz imena tako

postavši Mondrian. Od tada je sva svoja djela potpisivao sa 'Mondrian'.[12] Pri

dolasku, Mondrian se uselio u atelje u Rue du Départ 26 koja se nalazila u

blizini željezničke postaje Montparnasse. Atelje je Mondrianu ostavio njegov

prijatelj slikar Conrad Kikkert, a Mondrian je atelje dijelio sa još jednim slikarom, Lodewijkom

Schelfhoutom. U to vrijeme, Mondrian je upoznao i slikara Keesa van Dongena, no svejedno se nije

ograničio na proučavanje djela svojih nizozemskih sunarodnjaka. Pariz je u to vrijeme bio središte

umjetničke revolucije, a od svih pokreta najznačajniji je bio kubizam na kojeg se Mondrian ugledao.[13] Svoje prve kubističke slike (Evolucija i Sunce) Mondrian je predao na izložbu na kojoj su bila djela

slikara kao što su Pablo Picasso i Georges Braque, no središte izložbe ipak su bila djela Paula

Cézannea, kojih je bilo 28. Zanimljiva je činjenica da su Mondrianove prve kubističke slike nastale baš

iz proučavanja Cézanneovih djela.[14]

Mondrian je 1914. napravio temeljitu studiju kubizma.[15] No, on je još iste te godine želio postati slikar

značajan kao Rembrandt. Vratio se slikanju klasičnih pejzaža i uvidio je kako neki od njih odgovaraju

njegovom novom stilu.[16] No, Mondrian je u Parizu proveo samo dvije godine odlučivši ga napustiti u

ljeto 1914. te se vratio u rodnu Nizozemsku.

Nizozemska (1914. - 1919.) [uredi]

Theo van Doesburg oko 1915.

Za razliku do kubista, Mondrian je još uvijek htio uskladiti svoje

slikanje sa svojim duševnim potragama, te je 1913. počeo spajati

slikanje sa svojim teozofskim studijama što je označilo konačno

odstranjivanje od reprezentativne umjetnosti. Zašto se Mondrian

baš 1914., i to na vrhuncu političke krize, vratio u Nizozemsku nije

posve poznato. Vjerojatno se vratio kako bi posjetio svog bolesnog

oca.[17][18] No, kako je 28. srpnjazapočeo Prvi svjetski rat, Mondrian je

bio prisiljen ostati u Nizozemskoj još 5 godina. Tijekom tog perioda

njegova umjetnička proizvodnja znatno je pala.

Mondrian se tada prvi put počeo zanimati za društvo, te je prvi put

kupio smoking[19] i naslikao se ispred jedne apstraktne slike. Mondrian se tada počeo kretati po

visokim krugovima, te je polako pridobivao kritičare, koji ipak nisu toliko pričali o njegovom djelu koliko

o njegovom životu.[20]

Uskoro se preselio u mjesto Laren, koje je bilo umjetnička kolonija još od XIX. stoljeća. U početku je

boravio kod svog prijatelja Jacoba van Domselaera, no često bi sam iznajmio atelje.[21] Tijekom tog

perioda, slao je svoja djela na mnoge izložbe i sve je više privlačio kritičare. Godine1916. izdao je

pamflet Novi pokret u umjetnosti s kojim je želio privući slikare koji su imali sličan cilj kao on. Među

poznatijim slikarima bio jeBert van der Leck, koji se u Laren doselio u travnju 1916., čije su slike bile

slične Mondrianovim jer je i on iz svojih slikao izbacivao modeliranje i perspektivu.[22] Leckovo

korištenje primarnih boja uvelike je utjecalo na Mondriana.

U to vrijeme, Mondrian je upoznao filozofa i svećenika Schoenmaekersa koji je razvio teozofski pravac

znan kao Kristozofija. Ta teorija ujedinjuje mistične i matematičke elemente u jedno, što je Mondrianu

bilo od direktne koristi. [23]

Mondrianove slike iz 1917. mogu se interpretirati sa teozofske strane, no sam Mondrian je, pod

utjecajem kubizma, shvatio da slike postoje kao nezavisni objekti. Od tada njegove slike sve više

koriste geometriju i povećavaju utjecaj individualca u korištenju boje.

Prvi manifest neoplasticizma, 1918.

Theo van Doesburg je baš u to vrijeme organizirao skupinu

umjetnika sa baš tim ciljevima. Mondrian i Doesburg su se

upoznali i uskoro postali narezdvojni. Doesbug je počeo slikati u

Mondrianovom stilu, a Mondrian je svraćao kod Doesburga po

savjete za raspravu oavangardnom slikarstvu koju je pripremao[24].

Tako su Doesburg i Mondrian osnovali grupu koja je znana

kao De Stijl (Stil). Ta grupa je od1917. izdavala i istoimeni časopis

u kojem je Mondrian pisao mnoge eseje u kojima je definirao taj slikarski pokret, znan

kaoneoplasticizam. Među glavnim idejama pokreta bila je ta da se priroda i intelekt, ili ženski i muški

princip, negativno i pozitivno, statično i dinamično, vodoravno i okomito mora dovesti u ravnotežu. Tu

ideju je, prema Mondrianovim zamislima, iznio sam Theo van Doesburg.[25]

Mondrian 1916. slika samo jednu sliku - Kompoziciju. Sliku je sam zamišljao kao crkveno pročelje, no

na na toj apstraktnoj kompoziciji to je nemoguće vidjeti. Godine 1917. nastaju bijele slike sa

kvadratima u raznim bojama i crnim linijama koje plutaju na toj bijeloj pozadini (Kompozicija u boji

A, Kompozicija br. 3, s obojenim plohama 3). Iste te godine Mondrian odustaje od povezivanja svojih

uobičajenih motiva (more, drveća, crkve) sa novom slikarskom formom.[26] Tijekom njegovih posljednjih

godina u Nizozemskoj, nastaje jedna kompozicija sa jakim bojama (Kompozicija s rešetkom 8:

Kompozicija u obliku šahovskog polja u tamnim bojama), te romboidne kompozicije po uzoru na Thea

van Doesburga.

Mondrian je 1917. i 1918. izdao djelo Nova plastika u umjetnosti (De Nieuwe Beelding in de

Schilderkunst). To je bio njegov prvi ulazak u teoriju umjetnosti. No, najbolji opis tog pokreta se nalazi

u pismu koje je 1914. napisao H. P. Bremmeru:

„Ja konstruiram linije i kombinacije boja na ravnoj površini kako bi iskazao opću ljepoti sa najvećom sviješću.

Priroda (ili ona koju ja vidim) me inspirira, stavlja me, kao i svakog slikara, u emocionalno stanje u kojem jedan

poriv dođe da nešto napravi, no ja žalim doći što je bliže moguće istini i svemu apstraktnom iz toga, dok ne

dostignem osnovu (još uvijek vanjsku!) stvari…

Vjerujem da je moguće da, preko horizontalnih i vertikalnih linija konstruiranih svjesno, ali bez kalkulacije, vođenih

velikom intuicijom i dovedenih do harmonije i ritma, ova osnovna forme ljepote, dodavanjem drugih linija i zavoja

ako je potrebno, može postati umjetnina, jaka kao što je i istinita.“

(―)

Pariz (1919. - 1938.)

Theo van Doesburg:Kontrakompozicija XII,1924.. Van Doesburgova kompozicija prikazuje

tzv. "rešetkasti" stil zbog kojeg je Mondrian poznat gdje se vidi utjecaj Mondriana na van

Doesburga, no Mondrianove crne linije na slikama bile su tanje, a slike su sadržavale više

bijelih i obojenih ploha nego van Doesburgova.

U ljeto 1919. Mondrian se vraća u Pariz. Njegov atelje je bio zatvoren tijekom

njegovog boravka u Nizozemskoj te su njegove slike bile jako dobro očuvane.

Prvo se uselio u Rue de Dépert 5, no ubrzo se vratio u broj 26 gdje je ostao

do 1936. Grupa De Stijl je već bila u poziciji da se promovira u svijetu. Van

Doesburg i Mondrian su ju promovirali kroz slikarstvo, a belgijski kipar Georges

Vantongerloo je tražio neoplasticističku formulu za kiparstvo. Jedno od

Mondrianovih prvih djela iz tzv. "druge pariške faze" je djelo slično drami ili

raspravi između tri osobe.[27]

Što se tiče njegovih likovnih djela, atmosfera poslijeratnog Pariza omogućila je

umjetnicima apsolutnu slobodu, što je samom Mondrianu koristilo kako bi

prihvatio apstrakciju do kraja života. Mondrian je tijekom 1919. i 1920. počeo

slikati "rešetkaste" slike te je počeo razvijati stil zbog kojeg je poznat u svijetu. U ranim djelima ovog

perioda, linije koje odvajaju pravokutne oblike na slikama su dosta tanke i sive su boje, a ne crne kao

u kasnijim djelima. Ta linije postaju bljeđe što idu prema kraju slike za razliku od linija u kasnijim

djelima koje su jednostavno prekinute. Pravokutne forme, kojih je puno više i manje su nego u

kasnijim djelima, su uglavnom u primarnim bojama, crnoj ili sivoj, a vrlo malo njih je bijele boje za

razliku od kasnijih djela gdje postepeno opada broj obojenih ploha, a raste broj bijelih.

Theo van Doesburg: Kontrakompozicija IV,1924.. Još jedan primjer

sličnosti van Doesburgovih kasnijih djela i

Mondrianovih"rešetkastih" djela. Kao i kod Kontrakompozicije

XII linije kod Mondrianovih kasnijih neoplasticističkih djela bile su

tanje i isprekidane, a bilo je više polja na kojima su prevladavale tri

boje (plava, žuta i crvena), te bijela što je Mondrian više stario.

Mondrian je svojim povratkom u Pariz i prelaskom na

neoplasticizam postigao svoj tadašnji cilj: prestigao

je Braquea i Picassa i postao najapstraktnijim slikarom

tog doba. No, nakon tog uspjeha uslijedio je period

depresije. Mondrian je 1920. želio, po uzoru na van

Gogha, napustiti Pariz i otići na jug Francuske. Tada je

van Doesburgu rekao da svoju karijeru želi završiti

oproštajnom izložbom, a onda otići u vinograde južne Francuske.

No, Mondrian je ipak odlučio ostati u Parizu. Njegovi prijatelji su mu osiguravali skromne prihode, a

Salomon Slijper je nalazio kupce za njegove slike s cvijećem koje je tada uvelike slikao.[28] Pokraj

ulaza u svoj atelje stavio je umjetni cvijet čije je lišće obojio u bijelo. Kada su ga pitalo što cvijet

simbolizira, on je rekao da cvijet predstavlja nepostojeću ženu u njegovom životu koji je u potpunosti

bio posvećen umjetnosti.[29] Godine 1921. bio je na koncertu talijanskog futurističkog skladatelja i

slikara Lugija Russola. Za to vrijeme, Theo van Doesburg je promovirao De Stijl po Njemačkoj gdje je

upoznao dadaistaHansa Richtera. Nakon tog susreta pisao je mnoge pamflete sa dadaistima kao što

su Hans Arp, Tristan Tzara, Georges Ribbemont-Dessaignes, Kurt Schwitters i Raoul Hausmann.[30]

Revolucionarna i geometrijska estetika neoplasticizma mogla se vrlo kao shvatiti i kao antiumjetnost

upravo zbog svog odbijanja bilo kakvih slikarskih i estetskih formi iz prošlosti. Sam Mondrian rado

vizualno labavljenje rešetke kako bi stvarao dojam prividne dinamičnosti svojih slika. Njegove slike

iz 1921.sadržavale su linije koje nisu sezale do kraja platna nego su se prekidale na određenoj

udaljenosti od platna, no što se njegov rad sve više razvijao linije su počele sezati do kraja platna.

Također je počeo koristiti sve manje i manje boja, preferirajući bijelu.

Njegov rad je 1922. dobio svoj konačni oblik. Mondrianu je tada teozofiju smatrao prilično

neadekvatnom. Vjerovao je da je otkrio osnovni simbol ekvivalentnosti, no nije otkrio pravi doživljaj tog

simbola. U svojim djelima Mondrian je sve manje spominjao ostale članove De Stijla te se centrirao

sve više na svoj vlastiti rad. Čak i kada je u Parizu 1923. održana izložba De Stijla, Mondrian je odbio

to komentirati ikako drugačije nego teoretski. De Stijl je u to vrijeme surađivao i sa

mnogimdadaistima koje je van Doesburg upoznao u Njemačkoj.

Mondrian je ostao neovisan u određenoj mjeri, no mnogi umjetnici su i dalje surađivali s njim i

posjećivali njegov atelje. Godine 1924. van Doesburg je uvelike pogodio Mondriana tako što je svojim

slikama dodao kose linije i uveo elementarizam. Iako je rezultat takvih slika bio poprilična dinamičnost,

on je uvelike potresao Mondrianovo uvjerenje u distinktne kvalitete horizontalnih i vertikalnih linija.

Mondriana je još više pogodilo kada je van Doesburg na svoje slike dodao smeđu boju i kada je počeo

izlijevati boju izvan granica "rešetke".

Piet Mondrian i Pétro (Nelly) van Doesburg u Mondrianovom ateljeu, 1923.

Težnja za korištenje sve veće količine bijele boje, koja je opisana

prije, najistaknutija je u Mondrianovim slikama znanim

kao lozenge slike. Mondrian je te slike počeo redovito slikati

tijekom 1920-ih. Lozenge slike su rađene na platnu u obliku

romba. Najistaknutiji primjeri lozengeslika su Kompozicija sa

crnom i plavom i Kompozicija u crnoj i bijeloj (Slika I) iz 1926. Prva

navedena je jedna od Mondrianovihnajminimalističnijih slika.

Sastoji se od dvije crne linije koje se presijecaju i tvore malo trokut

crne boje. Druga slika se sastoji od četiri crne linije od kojih se

smo dvije presjecaju i tvore mali bijeli trokut. Linije na slikama su

isprekidane na rubovima platna i tako ostavljaju dojam da su

platna dijelovi većeg umjetničkog djela.

Nakon već spomenutih nesuglasica, razlaz Thea van Doesburga i

Pieta Mondriana bio je neizbježan. Postoje dvije verzije o razlogu

rastanka. Prva je ta prema kojoj su se dva umjetnika razišla zbog dijagonalnih linija koje je van

Doesburg počeo koristiti, no za tu teoriju ne postoje nikakvi dokumenti.[31] Druga, vjerojatnija, govori da

su se slikari razišli zbog fundamentalne razlike u njihovoj percepciji prostora i forme.[32]

Od 1926. pa do 1930. Mondrianove slike još su sadržavale određenu količinu obojenih ploha, no

od 1930. pa do kraja života sve je manje obojenih ploha, a više bijelih, a što je bio stariji, u njegovom

slikarstvu dominirala je linija, dok je forma skoro u potpunosti izbačena. Mondrianu najzanimljiviji dio

oko linija bile su dvostruke linije koje su Mondrianovim slikama davale dodatnu dinamičnost koju je

vrlo rado istraživao.

Najznačajnija Mondrianova djela iz perioda od 1926. do 1930.

Mondrian je 1932. napunio 60 godina. Kao priznanje za umjetničko postignuće, po novinama su izlazili

članci pohvale, a u amsterdamskom Stedelijk Museumu je održana prigodna izložba. Mnogi su

smatrali da je dosegao stvaralački vrhunac i već su se navikli na njegove kompozicije, a njegove nove

bijele slike su odavale dojam da su dosegnule granice slikarstva.[33]

Godine 1933. Mondrian u svoje slike uvodi dvostruku liniju koju zadržava sve do kraja života. Prema

jednoj anegdoti on je susreo slikaricu po imenu Marlow Moss te je od nje preuzeo dvostruku liniju.[34] Iako istinitost te anegdote nije potvrđena, u tim dvostrukim linijama ne vidi se umjetnikov originalni

potpis. Uvođenjem dvostruke linije Mondrian je smanjio broj obojenih polja a uvelike povećao broj

bijelih tako da su djela iz perioda od 1930. pa do 1938. sadržavala maksimalno dvije i to male obojane

plohe. Mondrian oko 1937.u svoje slike, točnije linije, počinje uvoditi i po jednu obojanu liniju, ali u toj

mjeri da ona ili presijeca ili prolazi kroz njegove crne linije. Mondrian tek kasnije uvodi obojene linije i

postepeno skroz izbacuje crnu boju iz svojih slika.

London i New York (1938. - 1944.)

André Breton, osnivačnadrealizma i jedan od Mondrianovih njujorških prijatelja.

Godine 1938. u Europi je vladala politička kriza. Kako je Europa očekivala rat, Mondrian je bio sve

nervozniji, no ipak nije želio napustiti Pariz. Ipak, nakon nagovora prijatelja, Mondrian je 21.

rujna 1938. s Winifredom Nicholsonom otišao na vlak, pa nakon vlaka brodom u London.[35] U

Londonu ga je dočekao kipar Naum Gabo, a zajedno sa Nicholsonovima, mu je pronašao atelje u Park

Hill Roadu 60 u Hampsteadu. Mondrian je u Londonu ostao dvije godine i naslikao je mali broj cijelih

slika, a započeo je njih nekoliko koje je završio u New Yorku. Među dovršenim slikama treba

izdvojitiKompoziciju s crvenom (1939.) koja opet vjerno prikazuje Mondrianov stil dvostrukih linija koji

je sličniji drugom pariškom periodu nego njegovom kasnijem periodu. Mondrian je u Londonu i završio

neke slike koje je započeo u Parizu (Kompozicija br. 1, sa sivom i crvenom/Kompozicija s crvenom).

Među slike koje je započeo u Londonu, a završio u New Yorku treba spomenuti djela Kompozicija,

London (1940. - 1942.), Kompozicija u crnoj, bijeloj i crvenoj (Slika br. 9) (1939. - 1942.) i Trafalgar

Square (1939. - 1943.). U ovim slikama Mondrian je, osim crnih, uveo i mali broj kratkih linija u boji

(uglavnom plave i crvene), a ujedno je i ponovo povećao broj obojenih ploha (iako je bijela još uvijek

dominirala), ali su one bile puno manje u površini nego one iz njegovog ranijeg perioda. Te linije u

bojama, kombinirane s crnim, slikama su davale dodatan dojam svjetlucavosti i blistavosti. Drugi

svjetski rat započeo je 1939. godine, a Mondrian je u Engleskoj boravio sve do bitke za

Britaniju 1940. kada se odselio u New York jer je jedna bomba pogodila kuću u kojoj je stanovao.[36] Nakon odluke da napusti Englesku, slikar Harry Holtzman mu je savjetovao da ode u New York.

Mondrian je u Ameriku krenuo 20. rujna, a stigao je tamo 3. listopada. Njegova platna su ubrzo stigla.[37] U početku je boravio kod Holtzmana, a onda se uselio u atelje u Istočnoj 89. ulici gdje je nastavio

slikati.

Mondrian se u New Yorku susreo sa Peggy Guggenheim, a upoznao se i sa Maxom

Ernstom, Andréom Bretonom i Marcelom Duchampom. Ubrzo se učlanio i u Američku udrugu

apstraktnih umjetnika, s kojom ga je upoznao baš Ernst. Mondrianovi pravi zadatak u New Yorku bio

je dovršavanje započetih djela. Tim djelima dodao je, po uzoru na prošla vremena, nekoliko polja u

primarnim bojama. New York je na Mondriana izvršio takav utjecaj da su posljednje tri godine njegova

života bile najzanimljivije.

Mondrian je na svoja djela po prvi put dodao cjelovite linije u boju. Prvo djelo u kojem je to primijenio je

slika New York/Boogie Woogie (1941. - 1942.) Na sliku je, osim crnih, dodao dvije cjelovite crvene

linije i nekoliko manjih i kraćih linija u plavoj i žutoj boji. Značajno za ovu sliku je njezin naslov.

Naslov New York je najčešći kod njegovih kasnijih slika, no i naziv Boogie Woogie je također korišten.

Mondrian je u početku dodavao samo nekoliko obojenih linija, no to je bio samo prvi korak.

Već u slikama New York City I (1941. - 1942.) i New York City II (c.1942.) Mondrian crne linije u

potpunosti zamjenjuje bojama. Na slikama nema više crnih linija nego linija u primarnim bojama

(crvena, žuta i plava) koje slikama daju novu svjetlinu i dinamičnost. Kod slika više nema obojenih

ploha nego se između obojenih linija nalaze bijele plohe koje se zbog velike količine obojenih ploha i

njihove jačine vizualno gube i umanjuju (ovisno o veličini plohe). Kod slike New York City II postoji još

malo broj crnih linija, no slika je ostala nedovršena zbog Mondrianove smrti. Na toj slici Mondrian

također koristi novu tehniku koju je otkrio. Kako bi prikazao svoje linije u boji koristio je samoljepljive

trake u boji. Trake bi pomicao sve dok ne bi postigao željeni ritam na bijeloj podlozi.[38] Mondrian

je 1942. naslikao djelo New York City III (koje je rađeno istom tehnikom samoljepljivih traka u boji kao

iNew York City II) koje se od New York Cityja I i II razlikuje po tome što osim žutih, plavih i crvenih

boja ima i 3 crne, 4 bijele i jednu sivu liniju, a bijela polja na slici su puno veća i manje brojna nego na

dvjema spomenutim slikama.

Nakon 1942. Mondrian u svoje slike uvodi novo revolucionarno obilježje. Kako je bio velik obožavatelj

plesa i jazza, želio je preko svojih slika prikazati ujedinjenje glazbenog ritma jazza i slikarstva. Želio je

oplemeniti slikarstvo ritmom pulsirajućih obojenih svjetala. Prva slika iz tog perioda je Broadway

Boogie Woogie (1942. - 1943.) čiji je naslov oznaka za konceptualnu neposrednost Mondrianovog

novog stila slikanja i ritma boogie-woogieja. Ova slika je ujedno i posljednja Mondrianova slika koja je

dovršena. Ova slika je izrazito kompleksna, no ne gubi jasnoću. Slika se sastoji od niza žutih linija koje

su stalno isprekidane crvenim, plavim i sivim kvadratićima i pravokutnicima. Među linijama nalaze se

bijele plohe i pravokutni oblici koji sadržavaju više boja (siva u crvenoj, žuta u crvenoj u plavom

pravokutniku...). Još jedna važna odlika ove slike su jake boje koje su korištene, a odaju dojam da

gledate neonski natpis. Ova slika i sam ovaj stil predstavlja Mondrianove najdinamičnije slike. Količina

i raspored boja na slikama daju dojam stalnog pokreta oblika na slikama i time samo poboljšavaju

dojam slike.

Mondrian je bio najveći stručnjak za američku apstraktnu umjetnost od svih europskih slikara koji su u

to vrijeme živjeli u SAD-u. Baš on se smatra odgovoran za otkriće Jacksona Pollocka,

pionira apstraktnog ekspresionizma.[39] Prema jednoj priči, Peggy Guggenheim, Mondrianova

trgovkinja umjetninama, bila je zbunjena Pollockovim načinom slikanja. No Mondrian joj je rekao kako

je to jedna od najuzbudljivijih slika koje je vidio u životu.[40] Taj način slikanja, poznat kao apstraktni

ekspresionizam, lišavanje forme smatra idealom.

Posljednja Mondrianova slika je Victory Boogie Woogie (1942. - 1944.). Ta slika je nedovršena zbog

slikareve smrti i napravljena je na romboidnom platnu. Slika se drži Mondrianovog stila prikazivanja

glazbe na platnu te je tako rađena u istom stilu kao i Broadway Boogie Woogie. No ova slika, iako

rađena istim stilom, puno je kompliciranija i kompleksnija nego njezina prethodnica. Oblici su puno

nepravilniji, a slika sadrži puno više kvadratića i pravokutnika koji prekidaju osnovne linije slike. Neke

linije na slici čak su i napravljene nizanjem kvadratića raznih boja. Oblici koju popunjavaju praznine

između linija još su brojniji, kompliciraniji i gušće raspoređeni. Ova slika je zasigurno Mondrianova

najdinamičnija slika upravo zbog navedenog korištenja boja u malim razmacima i u većim količinama.

Svi ti oblici na slici su rastavljeni do točke gdje se linije i plohe jedva razlikuju jedna od druge što

ostavlja dojam treperavih efekata. Naslov djela vjerojatno je odabran u iščekivanju kraja Drugog

svjetskog rata.[41] Djelo je osmišljeno kao spoj velikog povijesno-političkog trenutka i Mondrianove

vlastite pobjede nad tradicionalnim europskim slikarstvom. No, ovo djelo je ostalo nedovršeno zbog

Mondrianove smrti 1944.

Zidna djela [uredi]

Mondrian u svom pariškom ateljeu,1923.

Kada je četrdesetsedmogodišnji Mondrian napustio umjetnički

konzervativnu Nizozemsku i otišao u Pariz po drugi i posljednji

put 1919., odlučio je svoj atelje pretvoriti u mjesto za slike koje će

predstavljati neoplasticizam, pokret o kojem je pisao već dvije

godine. Kako bi sakrio strukturalne greške svog ateljea Mondrian

je po ateljeu izlijepio velike plakate, koji su bili ili u jednoj boji ili u

neutralnoj boji. Zid su naglašavali i mali papiri u boji spojeni u

jedinstvenu kompoziciju. Tada je započeo intenzivni period

slikanja. Onda je ponovo uređivao atelje, razmještajući izreske,

povećavajući im broj, mijenjajući dinamičnost boju i prostor,

stvarajući nove tenzije i ravnotežu. On je već odavno napravio

raspored prema kojem je jedan period uređivao i radio prostor za

nove slike, a u drugom slikao. Ti periodi su se prema tom

rasporedu periodički izmjenjivali. Tog rasporeda držao se do kraja

života, čak i tijekom rata kada se selio iz Pariza u London i iz

Londona uSAD.

Mondrian se 1943., kada je imao 71 godinu, preselio u svoj

posljednji atelje, u New Yorku. Po dolasku odmah je započeo sa

provođenjem rasporeda i organiziranjem okoline koja je bila

najpogodnija za njegov skroman život i najstimulativnija za

njegovo umjetničko stvaranje. Visoke zidove obojio je istom bijelom bojom kojom je obojio stolice i

stolove, te kutije koje je izradio i dizajnirao od odbačenih kutija gdje su se držale naranče i jabuke. Vrh

stolice obojio je sa istom crvenom bojom kojom je obojio kartonske korice radiofonografa na kojem je

puštao svoje omiljene jazz skladbe. Posjetitelji njegovog posljednjed atelja rijetko su vidjeli više od

jednog ili dva platna, no na njihovo divljenje, u ateljeu su je bilo osam velikih kompozicija sastavljenih

od papirića koje su njegovom ateljeu, paradoksalno i istovremeno, davali dojam statičnosti i

dinamičnosti. To je, kako sam Mondrian kaže, bilo najbolje mjesto u kojem je stanovao. No, tragična

stvar je u tome da je on tu boravio samo nekoliko mjeseci zbog njegove smrti u veljači 1944..

Nakon njegove smrti, Harry Holtzman i Fritz Glarner su otvorili Mondrianov atelje na 6 tjedana i sve

pažljivo dokumentirali, a nakon zatvaranja, Holtzman je sve kompozicije sa zidova počeo izlagati kao

umjetnička djela koja su od tada poznata kao Zidna djela. Od tada ta su djela bila na izložbama u

mnogim gradovima i muzejima diljem svijeta.

Smrt 

Pri početku 1944. Mondrian je dobio prehladu koja se razvila u pneumoniju. Kada ga je fotograf Fritz

Glarner jednom prilikom posjetio u njegovom ateljeu, našao je Mondriana slabog i bolesnog.[42] Ubrzo

je prebačen u bolnicu Murray Hill, no Piet Mondrian je preminuo 1. veljače 1944 . u New Yorku od

posljedica pneumonije u 72. godini života. Pokopan je na groblju Cypress Hills u Brooklynu, New York.

Njegov zahtjev za dobivanje američkog državljanstva bio je još uvijek na čekanju.[43]

IZVOR: WWW.WIKIPEDIA.ORG

GTŠ ZAGREB

PIET MONDRIAN

DENIS MAMIĆ 4.C