1

MOJ POSJET VUKOVARU

Mislim da mnogi naši vršnjaci, a i stariji, još ne shvaćaju što se dogodilo

te 1991. godine, a posebice na datum 18. studenoga, i unatoč tome što su bili na

tom mjestu, tamo gdje su se dogaĎale sve stravične scene, neki nemaju nikakve

emocije prema tome. Dok s druge strane, za šačicu učenika naše škole od većine

koja je išla, bilo je to potresno, ali i činilo ih ponosnima.

"Groblje tenkova" odnosno Trpinjska cesta bilo je prvo mjesto našeg

posjeta Vukovaru. Na ulasku muzeja bile su riječi novinara Siniše Glavaševića,

a unutar muzeja sramotne riječi i govori srpskih civila, koji su neke od nas jako

razljutili.

Naše drugo stajalište bila je Vukovarska bolnica. Osjećaj kada znaš da

stojiš u hodniku u kojem su jednom leţali svi ti ljudi koji se ni tamo nisu uspjeli

spasiti, koji nisu imali vode, koji su moţda bili u zavojima, čiji duševni slom

nije nikada bio izliječen... osjećaj stajati u tom hodniku bio je grozan i tjerao na

plač. Stajati ispod rupe u stropu istog hodnika uzrokovane bombom bio je još

gori osjećaj. Znati da su te zidove dirali ljudi koje su odveli u koncentracijski

logor na Ovčari i tamo ih ubili. Ne ţelim niti zamišljati kako su se osjećali i

koliko su trpjeli... A tek kad sam vidjela inkubatore i krevete na kojima su leţali,

osjećala sam se prazno, osjećala sam mučninu, posebno nakon gledanja snimaka

koje su sačuvane, a snimane na istom tom mjestu gdje sam stajala s ostatkom

učenika. Ne mogu opisati ni osjećaj kada smo ušli u prostoriju u kojoj gore četiri

svijeće i neprestano se izgovaraju imena branitelja, a potrebno je samo shvatiti

simboliku; njihove duše kao da se, s izgovaranjem njihovih imena, kreću oko

nas. Na bolesničkim krevetima u prostoriji desno, kad samo pogledate u njih, u

glavi vam je slika čovjeka koji bespomoćno leţi na njemu, traţeći nadu i moleći

se. Već tamo me duša zaboljela.

2

Sljedeće smo posjetili Spomen dom Ovčaru. Kako je samo neugodan

osjećaj bio vidjeti sve te osobne stvari, slike, naočale, ključeve, iskaznice,

svjedodţbe koje su ostavili kako bi se znalo da su bili tamo, molili se za

Vukovar i čuvali ga, a na kraju bili nemilosrdno ubijeni.

Posjetili smo i Memorijalno groblje na kojem smo smo zapalili svijeću za

branitelje, za civilne ţrtve, za Blagu Zadru te ostale ţrtve.

Bili smo kod spomenika ţrtvama i braniteljima kod Kriţa na ušću Vuke u

Dunav, obišli dvorac Eltz, išli po „valovima“ Panonskog mora i za kraj dobili

posjet Iloku.

Posjetili smo vojni muzej 204. Vukovarske brigade. Razgledali smo tenkove,

avion, autobus, a u jednom smo trenutku zapazili da su na leţajevima u autobusu

još bile kapi krvi. To je bio trenutak kad su i oni koji nisu shvaćali smisao ičega,

počeli razmišljati o tome. Koliko je ljudi prolilo krv za našu zemlju, za nas, za

domove. Koliko ih je došlo iz drugih zemalja; npr. MaĎarske i Njemačke kako

bi nas podrţali i pomogli, i koliko zahvalni trebamo biti na miru koji imamo

danas. Koliko je mladih, koji su tek krenuli u ţivot, ţrtvovano. Tu se

jednostavno nema što prebrojavati. Bilo ih je previše. Ali ponos je tu. I Grad

heroj se nikada neće zaboraviti.

Marijana Tomljenović. 8.b

U 6 sati ujutro našao sam se sa svojim prijateljima ispred škole iščekujući

put u Vukovar. Kada je bus stajao bili smo svi presretni. Ušli smo u njega i

krenuo je dug put prema Vukovaru.

Prvo što smo posjetili bilo je "groblje tenkova" tj. Trpinjska cesta gdje se

nalazio muzej. Ispred tog muzeja je ogroman tenk. Kad smo ušli unutra, u

sredini muzeja je zid-valjak na kojem se izmjenju imena poginulih branitelja.

Oko tog zida su postavljeni monitori na kojima su pušteni filmovi ili rečenice

koje su neki Srbi izgovorili.

3

Druga postaja nam je bila Vukovarska bolnica. Ušli smo u bolnicu i

pogledali film o bolnici kako je izgledala 1991. godine. Bilo je strašno. Poslije

smo išli u obilazak bolnice gdje smo vidjeli sve te hodnike i prostorije gdje su

bili smješteni ranjenici.

Treća postaja nam je bilo Memorijalno groblje koje je prelijepo ureĎeno, ali

ujedno izaziva veliku tugu. U sredini groblja je postavljen 4 metara visok kriţ u

kojem gori vječni plamen. Pokraj tog kriţa su bijeli kriţevi poginulih ljudi, a

meĎu njemu su se dva istaknula. To su bili kriţevi najmlaĎe i najstarije ţrtve, a

to su bile šestomjesečno dijete i starica od 104 godine.

Četvrta postaja nam je bio muzej Ovčara. U tom muzeju su u podu bili

zabetonirane čahure metaka kojima su ljudi bili ubijeni. U sredini muzeja gori

svijeća, a oko nje se stalno vrte ispisana imena ţrtava. Na zidovima oko toga su

bile njihove slike. To je u meni i u mnogima izazvalo veliku tugu.

Peta postaja je bilo mjesto masovne grobnice na Ovčari gdje smo zapalili

lampaše i pomolili se za ubijene ljude.

Šesta postaja nam je bio vojni muzej. Tamo sam naučio kako se što radi i od

čega su se izraĎivala „opasna oruţja“.

Sedma postaja nam je bio mali gradić Ilok. Tamo smo sreli bivšu učiteljicu

naše škole koja nas je vodila kroz taj mali gradić. Vidjeli smo zidine, stare

topove i ostatke graĎevina iz doba dok su tamo vladale Osmanlije.

Tako je završilo još jedno zanimljivo i tuţno putovanje. Bio sam

sretan da sam sve to vidio i upoznao kako je to bilo u tim teškim godinama. Na

kraju svega bih opet rado otišao u Grad heroj.

Mihael Gregurić, 8.b

Dana 6.studenoga 2012. ranom zorom krenuli smo u Vukovar.

Najprije smo posjetili Trpinjsku cestu gdje smo u muzeju čuli o borbama

na Trpinjskoj cesti. Vidjeli smo brojeve neprijateljskih tenkova i oklopnih

4

transportera uklesane u pod, kupolu tenka i oruţje, imena poginulih u tom

strašnom ratu. Vani smo vidjeli tenk na kojem smo se slikali.

Posjetili smo ratnu bolnicu. Vidjeli smo rupu u plafonu od bombe

krmače koja je ranjeniku pala izmeĎu nogu. Na svu sreću preţivio je, bomba

nije eksplodirala. Pogledali smo film o svakodnevnom granatiranju bolnice i

grada, a u podrumskim prostorijama u kakvim su uvjetima liječeni ranjenici za

vrijeme rata. U bolnici je stradalo najmlaĎe dijete od samo 6 mjeseci u

inkubatoru koje je umrlo zato što je često nestajalo struje. Ljudi su u to vrijeme

jako teško nabavljali vodu i hranu. Kako bi došli do vode morali su izaći iz

bolnice i hodati do bunara čak 1 kilometar što je bilo uţasno opasno. U hodniku

bolnice smo na zidu vidjeli keramičke pločice na kojima su ispisani datumi i

dogaĎaji za svaki dan okupacije grada i bolnice, imena ljudi koji su poginuli i

nestali. Dan danas se ne zna gdje je nestao autobus pun ljudi. Prošli smo kroz

mračnu sobu u kojoj gore svijeće i izgovaraju imena stradalih na Ovčari.

Bili smo kod Vodotornja i na Dunavu kod Kriţa zapalili lampaše.

U vojnom muzeju vidjeli smo pušku Kalašnjikov, šljemove, uniformu i

bombe koje su branitelji sami izraĎivali kada im je ponestalo oruţja za obranu.

Mogli smo ući u tenkove. To je bilo zanimljivo

Posjetili smo Ovčaru, mjesto masovne grobnice i Spomen dom u kojem su

bile zabetonirane čahure metaka u pod, na zidu slike ubijenih i spirala smrti. Na

memorijalnom groblju smo se pomolili i poslušali vodiča. Vidjeli smo grob

Blage Zadra, poginuo je 1991. U sredini groblja stoji kriţ u kojem gori vječni

plamen.

Posjetili smo Ilok. U restoranu smo napokon imali malo više vremena.

Tamo smo nešto pojeli i popili. Nakon toga smo otišli u autobus i krenuli kući.

Putovanje je bilo super. Vukovar nikada neću zaboraviti.

Lucijana Magdić, 8.b

5

Na terenskoj nastavi u Vukovaru bilo mi je jako zanimljivo i poučno.

Naučio sam mnogo toga o čemu nisam ništa niti znao.

Na početku kad smo došli u Vukovar, posjetili smo bolnicu sjećanja.

Tamo smo pogledali kratki filmić o tome kako je Vukovarska bolnica izgledala

nekada i sada. Zatim smo otišli do spomenika pored rijeke Dunava. Sve smo

pomno razgledali, slikali spomenik i zapalili svijeće.

Nakon toga nas je jedna časnica naučila mnogo toga o ratu u vojnom

muzeju te nam je pokazala ratna vozila koja su korištena u ratu.

Poslije toga smo otišli na Memorijalno groblje gdje smo zapalili još

svijeća za ţrtve rata i pomolili se. Otišli smo u Spomen dom Ovčara gdje je bio

koncentacijski logor. Opazio sam da gazimo po čahurama metaka s kojima su

ubijeni ti ljudi.

Na kraju smo posjetili grad Ilok gdje smo ručali. To mi je bio najdraţi dio

toga dana jer sam bio jako gladan.

Nadam se da ću još jednom u ţivotu posjetiti grad Vukovar jer mi je bilo

jako dirljivo i poučno.

Mihovil Leovac, 8.b

Dana 6.studenoga 2012. uputili smo se prema Vukovaru. Nekima je taj posjet

bio potresan i tuţan, a neki nisu shvaćali kroz što su sve naši branitelji prošli da

bi mi danas bili ovdje i ţivjeli sretnim ţivotom.

Kada smo stigli u Vukovar prvo smo otišli na "groblje tenkova" ili Trpinjsku

cestu gdje smo posjetili Dom hrvatskih branitelja. Kada smo ušli u Dom na

ulazu u hodniku su nas dočekale zabetonirane pločice skinute s neprijateljskih

tenkova i oklopnih transportera. Dalje kroz hodnik na zidovima se nalaze mali

ekrani na kojima se prikazuje ţivot Vukovaraca za vrijeme rata te potresne

rečenice srpskih političara. U sredini Doma nalazi se zid-valjak te se na njemu

prikazuju imena poginulih branitelja i civila. Crvena boja simbolizira krv i

6

ljubav prema domovini. Unutar zida-valjka nalazi se stakleni pod ispod kojeg se

nalazi kupola tenka i oruţje. Kada smo izašli, slikali smo se na tenku ispred

Doma.

Uslijedio je posjet Memorijalnoj ratnoj vukovarskoj bolnici. U bolnici smo

prvo pogledali kratki film o tome što se sve dogaĎalo tijekom rata i što je sve

proţivljavalo osoblje i pacijenti koji jedva da su imali vode i struje. Vidjeli smo

i rupu u stropu koju je napravila neprijateljska bomba "krmača" koja je jednom

pacijentu srpske nacionalnosti pala ravno meĎu noge te slomila krevet, ali na

svu sreću nije eksplodirala. Osjećaj kada stojiš ispod te rupe je jeziv i strašan jer

znaš da je ta bomba mogla ubiti i raniti mnoge ljude. U sljedećoj su se prostoriji

nalazile makete pacijenata koji su u to vrijeme bili u bolnici. Prostorije s

lijekovima i WC-i su bili skučeni. U sljedećoj prostoriji su bili smješteni lakše

ozlijeĎeni pacijenti i obitelji medicinskog osoblja. U prostoriji s desna u sredini

nalaze se četiri upaljene svijeće te se ondje izgovaraju imena odvedenih

pacijenata koji su stradali na Ovčari. Ta je scena i prostorija izazivala suze na

oči.

Na pločicama zida hodnika nalaze se zabiljeţeni podatci o dogaĎajima u bolnici,

a na pločicama crne boje ispisana su imena osoba koje su odvedene na Ovčaru i

tamo ubijene.

Nakon bolnice otišli smo na Dunav do Kriţa te smo tamo zapalili lampaše i

slikali se za uspomenu.

Nakon Kriţa uslijedila je Ovčara. Čim smo došli na Ovčaru ušli smo u

hangar čija su vrata sa strane bila zabetonirana kako više nitko ne bi mogao

ostati zarobljen ili ubijen unutra. U hangaru je bio mrak, a na zidovima su se

pojavljivale slike i imena osoba ubijenih ondje. Vidjeti sve te stvari: naočale,

ključeve, dokumente te svjedodţbe koje su ostavilii pokojni, bilo je stvarno

potresno i tuţno. U sredini se nalazi svijeća, a oko nje u spirali smrti ispisana su

imena stradalih. Imena se kreću prema svijeći koja simbolizira svijetlost prema

kojoj idu njihove duše.

7

Nakon Ovčare uslijedio je meni najpotresniji dio putovanja, Memorijalno

groblje. Čim smo došli, otišli smo do mjesta gdje je bilo oko 200 bijelih kriţeva,

a dva su bila izdvojena. Ti su kriţevi predstavljali najstariju i najmlaĎu ubijenu

ţrtvu. Najstarija je bila starica od 104 godine, a najmlaĎa dijete od samo šest

mjeseci. Kada sam to čula suze su mi krenule niz lice i crne su mi se misli

počele vrtjeti po glavi. Pomislila sam da osoba koja je to učinila ne zasluţuje

ničiji oprost i da zasluţuje umrijeti. Svi nam govore kako treba praštati svima,

ali ti ljudi ne zasluţuju ničiji oprost. Znam da nije na meni da sudim, ali ja ne

mogu imati drukčije stavove prema tim "ljudima".

U sredini groblja nalaze se četiri visoka i debela stupa koja su oblikovala kriţ i u

kojima gori vječni plamen. Na groblju smo takoĎer zapalili lampaše i pomolili

se za duše svih umrlih u Domovinskom ratu.

Nakon groblja krenu li smo u muzej 204. vukovarske brigade. U muzeju

smo vidjeli kakva smo mi oruţja imali, a kakva naši neprijatelji. Nakon što smo

vidjeli kakvim su se sve trikovima naši branitelji morali sluţiti da bi spasili

Vukovar njihova je ţrtva postala još veća i vaţnija. Kada smo izašli malo smo se

slikali na tenku i na brodu. Ušli smo i u autobus kojim su prevozili ranjenike.

Nisam baš ţeljela ući unutra, ali sam ipak ušla kako bih mogla vidjeti u kakvim

su se uvjetima prevozili naši ranjenici. Kada sam to vidjela postalo mi je mučno

u ţeludcu.

Nakon muzeja smo otišli u Ilok. U Iloku smo posjetili jednu prelijepu

crkvu sv. Ivana Kapistrana koja je predivno ureĎena. U toj crkvi smo se pomolili

i zamolili Boga za naše branitelje, obitelji, prijatelje, za sve poginule u ratu i

poslije njega te smo Mu zahvalili na našim ţivotima. Nakon crkve smo se ţeljeli

malo prošetati, ali nas je kiša spriječila u tome. Svejedno smo otišli u predivan

restoran te se tamo odmorili i nastavili putovanje kući.

Pri povratku kući svi smo već bili umorni i puni doţivljaja iz Vukovara.

Kući smo se vratili u 22:30 h puni dojmova.

8

Ovaj izlet nikada neću zaboraviti, ali neću pamtiti samo lijepe stvari, pamtit

ću i one ruţne kako bih ih ispričala drugima i kako ţrtva grada Vukovara nikada

ne bi bila umanjena. Puno je kuća i zgrada ostalo uništeno, ali ih je isto tako

puno obnovljeno. Na Vodotornju se još uvijek mogu vidjeti posljedice rata, ali

to je na neki način dobro jer po tome svi mi moţemo zaključiti kakve štete

donosi rat.

Ovaj posjet bih svima preporučila jer inače nikada neće moći doista shvatiti

zašto se Vukovar naziva gradom herojem i što su sve prošli ti nevini ljudi koji su

samo štitili svoju Domovinu.

Ja znam i stalno ću to svima ponavljati, VUKOVAR JE UISTINU GRAD

HEROJ!

Karla Ljubić, 8.b

Prema Vukovaru smo krenuli u 6:00 h. Putovanje je bilo zabavno i vidjeli

smo puno toga novoga.

U Vukovar smo došli u 10:20 h pa smo otišli u muzej gdje je bio

jugoslavenski tenk i oruţje. Imena svih branitelja koji su umrli bila su napisana

na zidu-valjku. Poslije smo išli u bolnicu Vukovar gdje su se radile operacije,

gdje su ljudi leţali, pa u podrum bolnice gdje su bili najteţe ranjeni. Gledali smo

film o vukovarskoj bolnici u ratu. Išli smo poslije toga na groblje pa u vojni

muzej gdje su bila oruţja, tenkovi, itd. Na kraju smo išli na Ovčaru, vidjeli smo

metke kojima su ubijeni naši ljudi i gdje su ih ubijali. Poslije smo išli u Ilok.

Ovaj izlet je bio jedan od najboljih i najpoučnijih na kojim sam ja bio.

Ovaj izlet nikada neću zaboraviti!

Mateo Polančec, 8.b

Mi osmaši smo 6.studenoga 2012. krenuli u 6 h ujutro u Vukovar. Kad

smo se svi našli kod škole bio je čisti mrak. Jedva smo jedan drugoga vidjeli.

9

Putovanje je dosta dugo trajalo. Većina nas je imalo mobitele pa su bili na fejsu,

a drugi su slušali muziku.

Kada smo ušli u Vukovar bilo je strašno. Dosta kuća je još bilo

urušeno kao i neke ceste. Prvo smo otišli do "groblja tenkova". Ušli smo u

muzej u kojem su podovi bili prekriveni pločicama s brojem tenka i oklopnih

transportera. Bilo ih je na stotine. Ispred te prostorije bio je tenk na koji se

većina popela i slikala.

Nakon toga smo otišli do"mjesta sjećanja". To je bila bolnica u koju su dolazile

mnoge ţrtve rata. Kad smo ušli bilo je strašno. Na stropu hodnika su bile

ogromne rupe, ostatci štete od bačenih bombi na bolnicu, a na zidu su pločice s

ispisanim imenima stradalih.

Posjetili smo i "Spomen dom Ovčara" u kojem su na zidovima slike s imenima

pogubljenih. Bilo ih je puno. Otišli smo do Memorijalnog groblja, groblje s

bijelim kriţevima. Bilo je tuţno i strašno.

Zatim smo posjetili vojni muzej s tenkovima. Tamo smo se malo zabavljali. Ušli

smo u ratni brod, transporter, tenk...

Posjetili smo Kriţ na Dunavu blizu Vodotornja.

Na karaju smo otišli u Ilok i razgledali ga. Slobodno vrijeme proveli smo u

restoranu. Bila sam sa Lucijom, Lucijanom, Karlom i Baljom. Pričali smo dugo.

Nakon odmora smo ušli u bus i krenuli kući oko 17:40 sati. Već je bila noć.

Opuštali smo se uz muziku i spavanje.

Meni je bio zabavan put, ali mi je bilo tuţno u Vukovaru kad sam čula

koliko je i gdje ljudi ubijeno.

Sara Dragosavac 8.b

U Vukovaru mi je bilo veoma zanimljivo. Uţivio sam se kao da sam bio s

njima u ratu. Posebno mi se dojmio vojni muzej 204. vukovarske brigade gdje

smo išli gledati tenkove i oklopna vozila. Upoznao sam mnoge stvari o kojima

nisam znao. Branitelji su izraĎivali puške od cijevi auspuha, bombe od limenki

10

coca-cole i fante. Dobro su se snašli, bili su vrlo pametni i hrabri. Branili su grad

s veoma malo vojnika i oruţja u jakom neprijateljskom okruţenju.

Ţao mi je što grad nije obnovljen do kraja. Pamtit ću izlet dugo.

Vukovar je uistinu grad heroj!

Sandro Jakelić, 8.c

Kada sam čuo da idemo u Vukovar veoma sam se razveselio, iako sam

znao da to neće biti veseli izlet, već da idemo odati počast gradu heroju,

braniteljima i da saznamo što se tamo uistinu dogodilo.

Prvo smo posjetili Trpinjsku cestu, poznatu kao "groblje tenkova".

U muzeju smo čuli zapanjujuće činjenice i gledali zapanjujuće snimke.

Zatim smo krenuli do Memorijalne vukovarske bolnice koja je bila teško

granatirana i oštećena u Dmovinskom ratu. Pogledali smo kratki dokumentarni

film o uvjetima u kojim je djelovala ratna bolnica. Vidio sam strašne prizore, a

ima i jedna zanimljivost kada je bomba " krmača" pala na bolnicu, probila šest

betonskih ploča i pala meĎu noge jednom pacijetu srpske nacionalnosti, slomila

krevet, ali na sreću bomba nije eksplodirala. Vidjeli smo skulpture ranjenika koji

su se zatekli u bolnici i podrumske prostorije u kojima su liječnici i medicinko

osoblje brinuli o ranjenicima.

Posjetili smo i Vonjni muzej 204. vukovarske brigade. Vidjeli smo koje je

oruţje koristila JNA i srpska vojska. Imali su profesionalno oruţje, a branitelji

grada imali su ručno izraĎene puške i bombe. Vidjeli smo tenkove, oklopna

vozila, topove i avion MIG.

Zatim smo posjetili Memorijalno groblje koje je jako lijepo ureĎeno u čast

braniteljima. U sredini groblja stoji kriţ u kojem gori vječni plamen. Zapalili

smo svijeće i pomolili se.

Posjetili smo Spomen dom Ovčaru i mjesto masovne grobnice na Ovčari

gdje smo isto zapalili svijeće i pomolili se za pale ţrtve.

11

Posjetili smo i grad Ilok, razgledali znamenitosti i vratili se svojim

kućama puni dojmova.

Josip Grbačić, 8.c

Mislim da je suvišno pisati o tome kako mi je bilo u Vukovaru iako sam se

provela vrlo dobro (koliko se moţe na tako tuţnome mjestu).Ţeljela bih na

ovome komadu papira napisati sve moje osjećaje i sve moje misli koje su bile u

meni tjekom tog izleta. Mislim da su me sva ta mjesta u Vukovaru nacionalno

osvijestila. Počela sam više razmišljati o sebi kao Hrvatici, o svim braniteljima,

umrlima, ranjenima, osakaćenima i ostalim koji su meni i ostalim Hrvatima

podarili slobodnu domovinu. Ako je moja drţava slobodna, smatram da sam i ja.

No, put do te slobode nije bio nimalo lak, a ne pogotovo Vukovarcima. Iako

nisam doţivjela Domovinski rat, puno sam toga čula o njemu, a i vidjela svih

strahota u Vukovaru. Jako cjenim grad Heroj i njegove stanovnike. Oni su pravi

primjeri domoljublja, jer ta sloboda ne bi bila ostvarena bez takvih osoba kao što

su oni. Bili su protjerani, mnogi ubijeni,uništili su im domove, srušili grad...No

ništa od toga ih nije zaustavilo da se vrate i ponovno sagrade prlijepi grad.

Doista se divim njihovoj odlučnosti, čvrstom karakteru, sloţnosti i spremnosti

za pomoć.

Nikada to neću zaboraviti!

Ivana Cipetić, 8.a

Dana 6. studenoga, rano ujutro, krenuli smo u Vukovar - Grad Heroj.

Putovanje je trajalo veoma dugo, ali onda smo napokon došli do prvog

odredišta, Groblja tenkova. U muzeju su ispisana sva imena poginulih u ratu.

Na izlasku smo se fotografirali na tenku.

Polako smo krenuli prema Vukovarskoj bolnici. Unutra smo vidjeli sve

kako je izgledalo za vrijeme rata, pogledali smo smo kratki film, vidjeli smo i

mjesta gdje su pale bombe "krmače".U jednom smo trenutku ušli u sobu punu

12

ogledala sa samo jednim malim stolićem na kojem su bile četiri svijeće.

Prolazeći kroz sobu slušali smo imena i prezimena poginulih.

Polako smo krenuli prema busu,smjestili se te krenuli dalje prema kamenom

Kriţu na ušću Vuke u Dunav. Nakon kratke šetnje došli smo do kamenog kriţa

te se tamo svaki razred sa svojom razrednicom fotografirao. Zapalili smo par

lampaša, pomolili se te kranuli prema Vojarni.

U Vojarni nas je dočekala časnica koja nam je pokazala oruţja iz rata i s

naše i sa srpske strane. Kad nam je sve ispričala mogli smo ući u neke od

tenkova, u bus te u brod.

Na Memorijalnom groblju nas je dočekao gospodin koji nam je pričao o

ratu i ţrtvama. Opet smo zapalili lampaše i pomolili se za ţrtve.

Daljnje razgledavanje smo nastavili u Spomen domu Ovčara. Na podu

Doma su zabetonirane čahure metaka, a na sredini prostorije nalazi se spirala

smrti sa svijećom na dnu, a oko nje se vrt imena poginulih na Ovčari.

Posjetili smo i mjesto masovne grobnice na Ovčari gdje je podignut spomenik,

zapalili smo lampaše i pomolili se.

Zatim smo se uputili do najistočnije točke Hrvatske, grada Iloka.

Nakon putovanja od 40 minuta stigli smo do Iloka u kojem nas je dočekala

profesorica koja je prije radila u našoj školi. Povela nas je u obilazak predivnog

grada Iloka. Pri kraju razgledavanja uputili smo se prema crkvi. Za završetak

putovanja otišli smo u jedan restoran gdje smo mogli nešto pojesti i popiti.

U restoranu smo se zadrţali oko sat vremena, a potom smo se uputili prema

našim domovima. Na putu kući smo razmjenjivali dojmove i osjećaje o našem

izletu kojeg, nadam se, nikada nećemo zaboraviti!

Tea Sverić, 8.a

Iskreno, kada sam čuo da idemo u Vukovar meni se i nije dalo ići, no na svu

sreću roditelji su me nagovorili. Od Vukovara sam očekivao mnogo,a dobio sam

još više. Izlet u Vukovar bio mi je najljepši. Prva strvar kod koje smo stali bio je

13

ogroman tenk koji me oduševio. Nakon toga išli smo u bolnicu u kojoj mi je bilo

jezivo i tuţno. Posebno zbog lutaka koje su zamjenjivale prave ljude i zbog

filmića kojeg su prikazali u bolnicu u vrijeme rata.

Ovčara i masovna grobnica bili su posebno iskustvo. Na tim je mjestima

meni bilo najtuţnije, na mene su ta mjesta ostavila poseban dojam. No najviše

mi se svidio Vodotoranj i vojni muzej u kojemu su bile puške, a pokraj toga

tenkovi, mine, brod, ratna vozila.

Slavoniju i Srijem je vrijedilo posjetiti. Sve u svemu izlet u Vukovar bio mi

je jedan od najboljih izleta, točnije bio mi je najbolji.

Svakako bih ponovno htio posjetiti Vuakovar!

Lovro Obranković, 8.a

Ujutro u 6 sati smo krenuli ispred škole autobusom prema Vukovaru.

Nakon duge voţnje napokon smo stigli do "Groblja tenkova". Ušli smo u

Memorijalni muzej gdje su se na zidu nalazila imena poginulih branitelja.

Zatim smo krenuli prema Vukovarskoj bolnici gdje smo pogledali film o

stradalima i ljudima koji su bili prisiljeni iseliti iz svojih domova. Nakon toga

smo krenuli prema podrumu gdje smo prvo vidjeli rupu na stropu koju je

napravila bomba koju su bacili pripadnici JNA. Onda smo došli do sobe u

kojima su liječili ranjenike. Sve je bilo skučeno i nije bilo puno prostora.

Došli smo do sobe koja je bila puna ogledala, na sredini su se nalazile svijeće i

na zvučnicima su odjekivala imena ljudi koji su odvedeni na Ovčaru.

Uslijedio je posjet Dunavu. Kod Kriţa smo zapalili svijeće u počast

braniteljima. Posjetili smo i Memorijalno groblje. U vojnom muzeju nas je

dočekala časnica koja nam je odrţala zanimljivo predavanje o oruţju naših

branitelja i neprijatelja i bitci za grad Vukovar.

Nakon toga smo krenuli na Ovčaru, tamo smo zapalili svijeću i vidjeli kriţ

koji je bio prepun krunica da se gotovo i nije vidio. Pomolili smo se i odrţali

minutu šutnje u počast svim ţrtvama.

14

Poslije toga smo krenuli u Ilok.Vidjeli smo gdje se nalaze Iločki podrumi i

rijeku Dunav, preko koje se nalazi Srbija. Počela je padati kiša, pa smo sjeli u

restoran. Sat vremena kasnije, puni novih iskustava i doţivljaja krenuli smo kući

i stigli smo u večernjim satima.

Zoja Žerjavić, 8.a

Ujutro oko 6 sati krenuli smo prema Vukovaru, našem gradu Heroju.

Tijekom voţnje vodič nam je pričao o povijesti grada koja je jako strašna i

tuţna. Prolazili smo Trpinjskom cestom koja se danas zove Ulica Alojzije

Stepinca. Posjetili smo „Spomen dom“ gdje su na zidu ispisana sva imena

poginulih osoba. Posjetili smo i bolnicu u kojoj su bili smješteni ranjenici.

Zatim smo krenuli prema Ovčari, u kojoj je bilo zarobljeno više od 200

civila. Tamo su ispisana njihova imena, postavljene slike i neki osobni predmeti.

Nakon obilaska Vukovara krenuli smo u posjet najistočnijem gradu Iloku.

Upoznali smo taj grad i prošli pored mnogih vinograda.

Terenska nastava bila je zaista nezaboravna i zanimljiva.

Lorena Brijak 8.c

Dana 6. studenoga posjetili smo grad Vukovar, grad Heroj. Nakon

putovanja prvo odrediste koje smo posjetili bilo je Trpinjska cesta koju

nazivamo „Groblje tenkova“. Tamo je izgraĎen Spomen dom. Mogli smo vidjeti

oruţja s kojima su se borili branitelji i izloţeni tenk.

Posjetili smo Vukovarsku bolnicu koja je za vrijeme rata granatirana, iako je

na krovu i u dvorištu bio znak Crvenog kriţa. Podrum bolnice, u kojem su bili

ranjenici, pretvoren je u muzej i nije preureĎivan. Poslije bolnice krenuli smo

prema Ovčari i Memorijalnom groblju. U Spomen domu Ovčara vidjeli smo

slike svih poginulih, a vrata su zablokirana kako ne bi tamo nitko više bio

zatočen ni ubijen. Na groblju smo zapalili svijeće i pomolili se.

15

Mislim da bi svi trebali posjetiti grad Vukovar kako se ne bi zaboravilo što

se tamo dogaĎalo 1991. godine.

Matija Derkač 8.c

Dana 6. studenoga 2012. godine posjetili smo Grad Heroj, Vukovar.

Bitka za grad započela je 25.kolovoza 1991. i trajala je 87 dana.

Prema procjenama hrvatska vojska imala je naoruţanje samo za pet dana

opsade. Uništila je otprilike desetak tenkova, nekoliko onesposobila, a kamione

zapalila. Branitelji su odolijevali nadmoćnijem neprijatelju skoro tri mjeseca, ali

bilo je puno gubitaka sa hrvatske, ali i sa srpske strane.

Dana 18.studenoga 1991. grad je pao u ruke neprijatelja. U noći s 20. na

21.studeni ubijeni su pacijenti koji su bili deportirani iz vukovarske bolnice,

odvezeni u logor te potom smaknuti na Ovčari. Pokopani su u zajedničku

masovnu grobnicu. Bilo smo tamo, ali i osjetili kao da smo mi bili u ratu,

osjetili smo veliko suosjećanje za obitelji poginulih, osjetili smo tugu, bijes...

Zahvalni smo svim ljudima koji su se borili i poginulima u Domovinskom

ratu te utkali svoje ţivote za slobodu i neovisnost domovine Hrvatske u kojoj mi

danas ţivimo.

Nismo doţivjeli ratne strahote, roĎeni smo nakon rata, ali pokušavamo

shvatiti i osjetiti kako je bilo u to vrijeme. Ţelimo napraviti nešto više od

zahvale, nešto više od suosjećanja...

Prošla je i 21. godina, no mi ne ćemo i ne smijemo zaboraviti tko je branio

Hrvatsku i tko je dao svoj ţivot za buduće generacije.

Branitelji hvala Vam! Hvala svima koji su pomogli Hrvatkoj u obrani

slobode. Uvijek ćemo se s ponosom prisjećati palih!

Karlo Lopatić, 8.c

Mrak je, rano ujutro, pospan sam, ali s velikom ţeljom i srećom

izlazim iz kuće. Čeka me putovanje prema gradu Heroju-Vukovaru.

16

Skupljamo se pred školom i ulazimo u autobus. Tijekom puta slušali smo

muziku, razgovarali i isčekivali dolazak u Vukovar. Vrijeme je brzo prolazilo i

nakon skoro pet sati bili smo tamo.

Prvo što smo vidjeli bio je tenk. Jako nam je bilo fora penjati se po

njemu i istraţivali ga. Krenuli smo prema vukovarskoj bolnici koja je u dane

rata primila mnogo ranjenih i bolesnih, makar je i sama bila ranjenik od bomba

koje su neprestano padale na nju. Prolazeći kroz prostorije bolnice osjećaj je bio

stravičan. Gledajući film o zbivanjima u bolnici, o ranama koje su imali ranjeni,

osjećao sam se zgroţeno, bilo mi je ţao tih ljudi.

Nakon šetnje pored Dunava, krenuli smo u vojarnu. Tamo smo vidjeli

oklopna vozila, oruţja i minu koja je izvaĎena iz Dunava, tenkove…vidjeli smo

minsko polje sa znacima upozorenja.

Krenuli smo prema Memorijalnom groblju…bijeli kriţevi…jedan za svakog

ubijenog u masovnoj grobnici.

Ovčara je mjesto masovne grobnice i Spomen doma gdje smo vidjeli slike

ubijenih. Pred spomenikom smo zapalili svijeće, pomolili se i odali počast svima

ubijenima.

Posjetili smo Ilok. Vidjeli smo prekrasan dvorac i pomolili se u crkvi. U

restoranu na Dunavu smo se okrijepili i krenuli prema kući.

Ovo putovanje bilo je vrlo interesantno i poučno.Vidjeli smo mjesta gdje je

bio rat, mjesta na kojima su ljudi patili, bili ranjeni, skrivali se od neprijatelja.

Za mene je posjet Vukovaru bilo lijepo, ali ujedno i tuţno iskustvo. Ţelim

ga opet posjetiti.

Hrabrost i ţrtva grada Vukovara se ne smije zaboraviti!

Patrik Valenčak 8.a

Dana 6.studenoga 2012. krenuli smo u grad Vukovar-grad Heroj na

terensku nastavu. Išli su osmi razredi sa svojim razrednicama i predobrim

17

vodičem i vozačem. Krenuli smo oko šest sat i vozili se oko četri sata.U

autobusu je bila lijepa atmosfera.

U Vukovaru smo prvo posjetili Spomen dom hrvatskim braniteljima koji se

nalazi u ulici Alojzija Stepinca poznatija kao Trpinjska cesta ili "groblje

tenkova". Taj muzej je posvećen hrvatskim braniteljima koji su poginuli za našu

slobodnu. Zato im moramo biti zahvalni.

Poslije muzeja krenuli smo u bolnicu gdje smo pogledali kratki

dokumentarni film koji govori o tome kakvo je stanje bilo u bolnici za vrijeme

rata, kako je grad uţasno izgledao i kako su bombe padale na bolnicu i grad, tko

bi izašao van ugrozio bi svoj ţivot.

Nakon bolnice smo posjetili bijeli Kriţ pokraj Dunava na kojem piše

„Za slobodu i nezavisnu Hrvatsku“. Kod kriţa smo zapalili lampaše kako bi

odali počast svim poginulima u ratu.Obišli smo Memorijalno groblje gdje se

nalazi 938 bijelih kriţeva u spomen ţrtvama. Svi smo bili dirnuti. Krenuli smo u

vojarnu. Tamo nam je časnica pričala o oruţju koje smo mogli vidjeti: tenkovi,

autobusi i mine... To nas je baš zadivilo.

Došli smo u Spomen dom Ovčara. Na stropu smo vidjeli 200 lampica

koje predstavljaju duše ubijenih. Poslije smo krenuli na Ovčaru gdje smo kod

spomenika zapalili lampaše i minutom šutnje odali počast ţrtvama. Na mjestu

gdje je bila masovna grobnica sada su posaĎeni čempresi. Posebno sam uočila

da kraj tih čempresa su dva kriţa.Ta dva kriţa su bila puna krunica koje su bile

poslagane jedna na drugu.

Posjetili smo i Ilok i razgledali ga. Vidjeli smo Iločke podrume i lijep

pogled na Dunav. Svi smo bili sretni zato što nam je lijepo.

Pred školu smo došli u kasnim večernjim satima gdje su nas čekali roditelji.

Puno hvala našim razrednicama, vodiču i vozaču što su nas poveli na tako

prekrasnu terensku nastavu i takoĎer, hvala našim roditeljima što su nas pustili i

platili nam terensku nastavu.

Hvala. Bilo nam je prelijepo i to nikad nećemo zaboraviti!.

18

Deana Tolić 8.c

Ujutro u 6 sati krenuli smo prema gradu Vukovaru, gradu Heroju. Tijekom

voţnje vodič nam je pričao o gradu. Kada smo sišli s autoceste vozili smo se

kroz Vinkovce, Nuštar i do Vukovara. Na Trpinjskoj cesti, koja se danas zove

ulica Alojzija Stepinca, došli smo do Spomen doma, gdje su u muzeju na zidu

ispisana imena svih poginulih branitelja. Na Trpinjskoj cesti naši branitelji su

uništili srpske tenkove tako da se to mjesto još zove „groblje tenkova“. Krenuli

smo do bolnice koja je bila tada dom mnogim ljudima. U onom malom muzeju

gdje se nalaze lutke, mogla sam u mislima zamisliti kako je to bilo. U glavnom

hodniku na pločicama su napisani dani i što se tada dogaĎalo i osmrtnice umrlih

iz bolnice.

U centru Vukovara posjetili smo kriţ pokraj Dunava. Otišli smo do

Memorijalnog groblja gdje se nalazi 938 bijelih kriţeva, meĎu njima je bila

najstarija osoba od 104 godine, a najmlaĎa od 6 mjeseci. Na sredini groblja

nalazi se kriţ, a u sredini tzv. „vječni plamen“.

Nakon toga uputili smo se u vojarnu gdje nam je jedna časnica pričala o

borbi i pokazala oruţje kojim su se borili. Zanimljivo je bilo to što smo se mogli

popeti na neke od tenkova, uči u autobus…

Došli smo na Ovčaru, najgore mjesto zločina gdje je ubijeno 200 ljudi i

medicinskog osoblja bolnice. U tom muzeju na plafonu je bilo 200 i nekoliko

lampica (zvjezdica) koje pokazuju toliko duša.

Nakon toga krenuli smo prema najistočnijem gradu u Hrvatskoj, Iloku.

Dok smo se vozili prema tamo prošli smo kroz tkz. „valove“. Ilok se nalazi

pokraj Dunava koji je istočna granica sa Srbijom. Tamo smo posjetili Iločke

zidine i Crkvu sv. Ivana Kapistrana. Odmorili smo se u jednom od restorana i

uputili se svojim domovima.

Marija Kuštro, 8.c

19

Dana 6. studenoga 2012. godine u 6 sati ujutro krenuli smo prema gradu

Vukovaru. Grad Vukovar naziva se i „grad Heroj“ zato što je izdrţao 3 mjeseca

pod opsadom Srba. Tijekom voţnje autobusom, koja je trajala 4 sata, vodič nam

je govorio o raznim zanimljivostima vezanim uz terensku nastavu. Put do

Vukovara uključivao je i prolaz kroz gradove poput Vinkovca, Nuštar, itd. Kad

smo došli na Trpinjsku cestu posjetili smo muzej gdje su ispisana imena

stradalih na zidu. Shvatili smo koliko je ljudi umrlo i ţrtvovalo se za Hrvatsku i

sve nas. Tamo smo takoĎer posjetili „groblje tenkova“ - mjesto gdje su naši

branitelji uništili mnogo srpskih oklopnih vozila.

Nakon toga zaputili smo se u bolnicu. Za vrijeme napada više od 300 ljudi

je boravilo tamo u nepovoljnim uvjetima. Lutke koje su bile na krevetima

pomagale su nam da zamislimo kako je tada bilo, a na sačuvanim snimkama

vidjeli smo puno ozlijeĎenih civila i branitelja. Hrvatska bolnica brinula se i o

srpskim osobama. Vidjeli smo još malo znamenitosti i onda se zaputili doma.

Lana Noršić, 8.c

Meni se u Vukovaru baš i nije svidjelo, zato što znam da je tamo

poginulo mnogo ljudi koji su bili nevini. Bilo me je i pomalo strah, ali samo kod

masovne grobnice.

Veoma sam ponosan na sve ljude koji su dali ţivot za svoju domovinu i

svoj narod.

Neven Benković, 8.c

Čim sam čuo da krećemo u šest sati ujutro odmah sam znao da će to biti

dug i tuţan put. Da bi došli do Vukovara trebalo nam je oko četiri sata.

Kad smo došli u Vukovar prvo smo stali kod jednog tenka i ušli u jedan

memorijalni muzej. Unutra smo vidjeli s kojim oruţjima su naši vojnici razarali

tenkove. Stajali smo na pločicama razbijenih tenkova.

20

Zatim smo išli do bolnice. Kada smo išli do bolnice vidio sam par kuća koje

su bile u lošem stanju. Sve kuće su bile obnovljene. Na ulasku u bolnicu vidio

sam kirurški stol. To mi je bilo grozno, pogotovo kada sam čuo da su svi

ranjenici iz 1991. godine bili prvo na tom stolu. U bolnici mi je bilo najtuţnije.

Srpski vojnici su svakodnevno bacali granate i u okolici bolnice. Strašno mi je

bilo vidjeti to razaranje.

Na Ovčari je bilo još strašnije. Umrlo je preko 200 civila i ranjenika. Busom

smo došli do mjesta gdje su ti ljudi bili ubijeni i tamo smo zapalili svijeće.

Zatim smo otišli u vojarnu gdje nam je časnica pokazala oruţja s kojima smo

se borili i opisala stanje koje je bilo u Vukovaru. Vukovar je pao 18.11.1991.

godine. U Vukovaru je bilo samo 1700 vojnika a Srpskih je bilo oko 30 000 do

60 000. Kada smo ušli u prostoriju gdje su bila oruţja vidjeli smo kakva oruţja

su imali naši branitelji,a kakva JNA. Mi smo imali oruţja čak neka iz 2.

svjetskog rata, a oni suvremena oruţja.

Saznali smo i zašto je Vukovar grad Heroj - zato što su branitelji imali

municije za pet dana, a oni su se borili 3 mjeseca. U West Pointu, Američkoj

najpoznatijoj vojnoj školi se proučava kako smo se mi mogli tako dugo boriti.

To dokazuje da je najvaţnije voljeti svoju domovinu i braniti je svojim srcem.

Fran Papić 8.b

Mi učenici osmih razreda OŠ Ivane Brlić-Maţuranić posjetili smo

Vukovar 6. studenoga 2012. godine.

Prvo smo obišli "groblje tenkova". U muzeju na ekranima smo mogli vidjeti

izreke nekih Srba, takoĎer u jednom labirintu bila su ispisana imena stradalih u

obrani Vukovara.

Poslije smo otišli do rijeke Dunav, riječne granice izmeĎu Hrvatske i Srbije.

Posjetili smo Spomen dom Ovčaru. Tamo su zabetonirani metci u pod. Bilo je

21

grozno vidjeti tuĎa imena i njihove stvari. Na Ovčari su Srbi imali

koncentracijski logor u kojem su mučili i ubijali ljude.

U Vukovaru smo posjetili i bolnicu. Na ulazu u Memorijalnu bolnicu

postavljen je crveni kriţ s rupama - simbol Vukovarske bolnice. On je za

vrijeme rata bio na krovu, a granate su stalno padale i tako izbušile kriţ. TakoĎer

u podrumu bolnice ima rupa koju je napravila bomba, nije eksplodirala i pala

točno jednom Srbu izmeĎu nogu.

Poslije svega toga otišli smo u Ilok, mjesto pored Vukovara.

Mislim da je Vukovar zasluţeno grad Heroj i mislim da bi svaki Hrvat

trebao otići u Vukovar i vidjeti kako se on branio od napada JNA.

Edi Horvat 8.b